POLITIČKA MISAO U BIH U DOBA AU VLADAVINE (1878. – 1918.)

Sažetak:U BiH tog doba figuriraju, u osnovi, četiri dominantne intelektualne elite. Bošnjačka, srpska i hrvatska politička elita nastale su i iskristalizirale se na etničko-religijskom principu. S druge strane, socijaldemokratska intelektualna elita etablirala se na principima građanske i radničke pripadnosti te je, uz to, indifirentna u odnosu na etničku i religijsku pripadnost. Unutar bošnjačke, srpske i hrvatske političke elite u tadašnjoj BiH moguće je – kada je u pitanju njihova percepcija društva, politike i religije – praviti i detaljnije diferencijacije na: umjerenu i radikalnu, modernističku i tradicionalističku, konformističku i revolucionarnu, te liberalnu i konzervativnu političku struju.

Politički kontekst: uvodne napomeneProces etnizacije u BiH – počeo je već šezdesetih godina devetnaestog stoljeća – uslovio je diferentan socijalni, kulturni i politički razvoj do tada jedinstvenog bošnjačkog naroda. Sa instaliranjem nove kolonijalne vlasti u BiH (AU vlast) došlo je do etabliranja novih ideja Zapada u tadašnji skoro zatvoreni bosanski socijalni, politički, ekonomski, kulturni i znanstveni prostor. Procesi etnizacije bili su gotovo okončani i u novonastalim okolnostima u Bosni obitavaju tri različita bosanska naroda: Bošnjaci muslimani, bosanski Srbi, i bosanski Hrvati.

Instaliranjem političkog pluralizma u BiH – što je omogućeno konstituisanjem Sabora 1910. godine. Novoosnovane političke stranke su bile utemeljene (izuzimajući Socijaldemokratsku stranku BiH) na etničko-vjerskom principu. Bošnjaci muslimani bili su predominantno okupljeni u Muslimanskoj narodnoj organizaciji i Muslimanskoj naprednoj (samostalnoj) stranci; bosanski Srbi su u to vrijeme bili politički privrženi Srpskoj narodnoj organizaciji i znatno manjim dijelom Srpskoj narodnoj samostalnoj stranci; dok su bosanski Hrvati bili podjeljeni između Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke udruge.

Politička misao Bošnjaka muslimana u doba AU vladavineBošnjačka intelektualna elita imala je uglavnom funkcionalno-konformistički odnos spram AU vlasti, neznatan broj bošnjačkih intelektualaca ima kritički odnos spram režima (Salih Kazazović, Šerif Arnautović).

Poimanje režima od strane Safveta-bega Bašagića bilo je obilježeno njegovim funkcionalističkim konformizmom, ovakav odnos imali su i Muhamed Hadžijahić, Mehmed Kapetanović Ljubušak i Alija Hotić. Sakib Korkut kao paradigmatični intelektualac i političar iz reda vjerske elite, također nije bio radikalni kritičar AU režima, iako je primarno obilježje njegove misli panislamizam.

Stanje muslimanske zajednice, vjerska autonomija i agrarno pitanjeVažno je apostrofirati da se u tadašnjoj bošnjačko-muslimanskoj politici nazire podjela na tradicionalnu (tradicionalisti) i modernističku (modernisti) struju čija su razmišljanja oponentna. Najvažnija pitanja kojima su se bavili bošnjački intelektualci ovog vremena su pitanje vjersko-prosvjetno-mearifske autonomije i agrarno pitanje. Bošnjačka politička reprezentacija predominantno zagovara političku poziciju status quo u diskursu o agrarnom pitanju. Njihova primarna intencija bila je da očuvaju pozicije bošnjačko-muslimanske zemljoposjedničke elite iz čijih redova dolazi većina zemljoposjedničkog stanovništva. Međutim, modernistička struja u bošnjačkoj političkoj eliti – za razliku od tradicionalista – prihvata reformu vjerskog pitanja koju je predlagala AU vlast. Osim ova dva pitanja, obrazovanu bošnjačku elitu interesira i trenutno stanje u muslimanskoj zajednici, odnos spram srpske i hrvatske misionarske politike, recepcija modernog evropskog znanja i novih ideoloških pogleda na svijet, te njihova spojivost sa islamskim učenjem i sl.

Sakib Korkut se pojavljaju kao radikalni kritičar stvarnog stanja u muslimanskoj zajednici. Pitanjem vjersko-prosvjetno-mearifske autonomije muslimana bio je posebno zaokupljen, davao mu je primat u odnosu na državljansku autonomiju. On je jedan tipičan panislamistički teoretičar o čemu svjedoče brojni primjeri iz njegovog društvenog angažmana. Uz to, insistira na uvođenju demokratskih principa u sferu odlučivanja u muslimanskoj zajednici. Također, raspravlja i o pitanju vođe kod muslimana, smatrajući da ta osoba treba da bude uman i samosvjestan čovjek, sa izraženom stručnom kompetencijom koja će mu garantirati i uspješan rad na rješavanju problema u muslimanskoj zajednici. Korkut pledira za narodno pravo na protest i pobunu spram politike muslimanske zajednice.

Ideja bošnjaštva i diskurs o bosanskoj autonomijiMeđu obrazovanim bošnjačko-muslimanskim intelektualcima postoji jedna skupina koja je u potpunosti svjesna samostalne povijesne egzistencije svog naroda te ističe zahtjev da se priznaju etničke zasebnosti Bošnjaka muslimana i u novonastalim okolnostima, tj. BiH pod AU vlašću. U spomenutu, etnički trezvenu grupu svrstavamo: Hadžijahića, Ljubušaka, Bašagića (mladalačka faza njegovog angažmana) i Arnautovića. Obrazovani muslimani Bošnjaci upuštaju se i u sopstvenu etnokarakterologiju, pa, recimo, Ljubušak konstruira pozitivnu sliku bošnjačkog karaktera, dok Osman Nuri Hadžić i Šukrija Kurtović kritičkim tonom govore o manama i negativnim atributima bošnjačkog karaktera.

Hadžijahić konstruira osebujno poimanje domovine, vjere i patriotizma, svrstavajući ih na tron najodličnijih vrijednosti. On direktno protestira protiv iseljavanja Bošnjaka muslimana u Tursku nakon instaliranja AU vlasti u BiH. Ljubušak je, ipak, prvi konstruirao i razvio sistematičnu koncepciju bošnjaštva. On navodi da Bošnjaci muslimani imaju i svoj zaseban etnički identitet. Ljubušak razlikuje etničke Bošnjake od etničkih Srba i etničkih Hrvata. Bašagić smatra da je bošnjaštvo povijesno utemeljeno. On tvrdi da postoji kontinuitet između srednjevjekovne Bosne, Bosne pod Osmanlijama i Bosne pod AU vlašću. On, također, smatra da postoji kontinuitet između srednjevjekovne bosanske vlastele i bošnjačkog begovata. On govori i o kontinuitetu u bošnjačkoj kulturnoj produkciji, posebno književnoj, nazivajući u svojoj ranoj mladosti jezik kojim

2

govore Bošnjaci bosanskim jezikom. Međutim, iako je u svojoj ranoj stvaralačkoj fazi bio protagonista ideje bošnjaštva, te je kritikovao autosrbizacijske i autokroatizacijske prakse, poslije se i sam autokroatizirao, prije svega, u jezičko-političkom, ali ne i u etničkom smislu. Nakon što je prihvatio prohrvatsku jezičko-političku varijantu ne govori više eksplicitno o bošnjaštvu, ali sada ga podrazumjeva pod pojmom domovine i domovinskog patriotizma. Smatra da domovina predstavlja zajednicu identičnog etničkog porijekla, zajednicu jezika i identične kolektivne osjećajnosti koja je iskusila identičnu povijesnu sudbinu.

Autosrbizacija i autokroatizacija Bošnjaka muslimanaZnačajan broj obrazovanih Bošnjaka u tadašnjoj BiH nije bio – zbog postojanja agresivnih pansrpskih i pankroatističkih ekspanzionističkih politika spram Bosne i Bošnjaka i pogrešne politike AU vlasti prema Bošnjacima – dovoljno svjestan svog etničkog individualiteta, zbog čega su često miješali domovinski i etnički identitet, dok su u onim radikalnim slučajevima posjedovali kolebljivi etnički identitet. Nekolicina obrazovanih Bošnjaka je uz kolebiljvi etnički identitet posjedovala i nesigurni domovinski, ali i jezički identitet. Ove prakse u bošnjačko-muslimanskoj socijalnoj i političkoj misli označavamo kao autosrbiziranje i autokroatiziranje Bošnjaka muslimana. Kao paradigmatične likove autosrbiziranih muslimana – u bosanskoj političkoj misli tog vremena – prepoznajemo Š. Kurtovića i Ćemalovića; dok u autokroatizirane muslimane svrstavamo F. Kurtagića, A. Hotića i O.N. Hadžića. Sb Bašagić posjeduje određenu dozu nesigurnog i lutajućeg političkog identiteta.

A., Hotić bio je jedan od autokroatiziranih pripadnika bošnjačko-muslimanske intelektualne elite. On je smatrao da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemlje, da je bosanski jezik ustvari hrvatski jezik, te da su bosanski muslimani u etničko-nacionalnom smislu Hrvati. U diskursu o srpsko-hrvatskom narodnom jedinstvu on jasno stoji na stanovištu da nema nikakvih garancija tog jedinstva, jer to ne može biti ni njihovo srodno etničko porijeklo, ni zajednički jezik, ali ni njihova kultura. Srpski nacionalizam markira kao teritorijalno-ekspanzionistički nacionalizam koji čezne za kulturnom dominacijom na Balkanu, te kao nacionalizam koji je potpuno utpoljen u svoj narcizam.

Među bošnjačkom političkom elitom Korkut najoštrije kritizira dehumanizirajuće politike pansrbizma i pankroatizma, smatrajući ih anahronim, mesijanskim i agresivnim jer vode potpunom negiranju onog drugog. On je smatrao da su Srbi i Hrvati jedan narod, ali i da muslimani u Bosni pripadaju tom narodu, te da čine njegov poseban element. Korkut sugerira da bosanski muslimani moraju ostati indiferentni u nacionalnom smislu.

Ideja socijalizmaA., Hotić je prvi Bošnjak musliman koji je – u vremenu prije pojave Socijademokratske stranke u BiH – recipirao ideju socijalizma. On, u osnovi, smatra da religija nije prepreka instaliranju socijalističkih ideja i socijalističkog načina života. Radikalni je kritičak kapitalizma jer su njegove primarne atribucije imperijalizam i militarizam. Konstatira da je I Svj. R. Bio direktna posljedica

3

prakticiranja imperijalističko-militarističke politike. Njegovo viđenje socijalizma blisko je socijaldemokratskoj politici. Preferira metodu evolucije u izgradnji socijalističkog društva.

Politička misao bosanskih Srba u doba AU vladavine

Odnos prema režimu, shvatanje politike i percepcija agrarnog pitanjaPolitička misao bosanskih Srba tog vremena korespondira sa recepcijom konzervativnih političkih ideja. Tadašnja srpska politička reprezentacija uglavnom je vezana za Srpsku narodnu organizaciju koja se sastojala od tri krila.

Prvo krilo: grupa političara okupljena oko lista Narod, opoziciono-kritički odnos spram AU vlasti u BiH. Drugo krilo: grupa političara koja predstavlja srpsku čaršiju, okupljena oko časopisa Srpska riječ, konformistički odnos spram vlasti (vjerovatno zbog ličnih ekonom. interesa). Treće krilo: grupa političara okupljena oko lista Otadžbina (ured. Petar Kočić), ističe se po kritičkom i nepomirljivom odnosu spram AU režima u Bosni.

U datom vremenu Srbi u Bosni su imali još jednu političku stranku – Srpska narodna samostalna stranka – osnovao je dr Lazar Dimitrijević – izdavao je i časopis dan – nije bila popularna u narodu zbog apologetsko-konformističkog odnosa spram Režima.

Srpska intelektualna i politička elita u BiH tog vremena recipirala je konzervativnu dogmatiku u sferi poimanja naroda, nacije i nacionalizma. Često se intelektualna elita kod bosanskih Srba upuštala u negtivne etnokarakterologije drugih naroda, naročito Bošnjaka. Najmarkantniji predstavnici političke misli - iz reda srpskog naroda u Bosni pod AU vlašću su Vaso Pelagić, Risto Radulović i Dimitrije Mitrinović. Važno je napomenuti da je ideja pansrbizma bila vrlo bliska spomenutim pripadnicima srpske intelektualne elite u Bosni pod AU vlašću.

Politička i partijska reprezentacija bosanskih Srba predominatno je tražila radikalno rješenje agrarnog pitanja. To je, u osnovi, podrazumjevalo da će zemljoposjednici izgubiti svoje povlaštene pozicije u agraru, nakon čega bi se kmetovi i seljaci konačno oslobodili. No, srpska reprezentacija je nerijetko bila oprezna i vješto proračunata u svojim zahtjevima oko agrarnog pitanje kako ne bi ugrozila politički pakt sa Muslimanskom narodnom organizacijom.

Liberalizam, politički pluralizam i političke partijeSrpska politička elita u Bosni pod AU vlašću recipirala je i neke ideje liberalne dogmatike.

Poimanje socijalizmaPelagić je prvi bosanski socijalista. On zna da figuriraju različite vrste socijalma, a preferirao je koncept naučnog socijalizma. U njegovom poimanju, jednakost je vrhunski socijalistički ideal, a socijalizam je nepobitna historijska nužnost. U pogledu metode koju treba upotrijebiti pri instaliranju socijalizma i socijalističkog načina života, Pelagić se opredjeljuje za evolutivnu metodu koja zahtjeva postepeni, reformski i nenasilni vid političke transformacije. On doživljava

4

socijalizam kao sekularnu religiju. Stoji na stanovištu da se socijalizam, također, može pojaviti sa uspjehom i u nerazvijenim zemljama, a ne samo u razvijenim kapitalističkim zemljama, kako to tumači izvorno marksističko učenje – kakve su u to vrijeme bile balkanske države, kao i države istočne Europe. Argumentirajući u prilog tezi da se socijalizam može pojaviti i u agrarnim državama, Pelagić prepoznaje u slavenskoj zadruzi model i šansu za uvođenje socijalističkog načina privređivanja, formulirajući tako svojevrsnu teoriju zadružnog socijalizma.

Pelagić pledira za pluralitet političkih svijetonazora što je, u njegovom uvidu, jedan od uvjeta za integraciju u socijalističko društvo. On posjeduje saznanje i o krucijalnim liberalno-demokratskim dogmama. Pelagić prihvata slijedeće liberalne ideje: ustavnost, parlamentarizam, slobodne izbore, opšte pravo glasa, referendum, podjelu vlasti, lokalnu samoupravu, narodnu odbranu, slobodno udruživanje, te slobodu štampe.

Shvatanje naroda i nacionalizamSrpska politička elita u BiH tog vremena recipirala je konzervativno shvatanje naroda i nacionalizma (biologističko-organistički diskurs). Vrlo je upečatljivo Pelagićevo poimanje nacionalizma, naročito u njegovoj ranoj stvaralačkoj fazi dok on još uvijek egzistira i stvara kao crkveno lice. Bio je gorljivi protagonista ideje pansrbizma i svesrpskog ujedinjenja na Balkanu, što uz njegovu recepciju anisemitizma i negativnu percepciju Islama predstavlja konzervativni doprinos njegove političke misli.

Jugoslovenstvo i panslavenstvoIdeju jugoslovenstva popularizirala je samo nekolicina pripadnika političke elite kod bosanskih Srba (R. Radulović – recepcija obojena pansrbizmom i srpskim mesijanstvom; Dimitrinović – jedinstvo Srba i Hrvata, po njemu jednog naroda sa dva imena).

Politička misao bosanskih Hrvata u doba AU vladavine

Odnos prema režimu, percepcija politike i poimanje agrarnog pitanjaIntelektualna i politička elita kod bosanskih Hrvata konformistički je prihvatala – izuzimajući misao nekolicine bosanskih Franjevaca – zvanični režim vlasti. Bosanski Hrvati u to vrijeme su bili raspeti između politike Hrvatske narodne zajednice – konzervativne partije čiji je ideolog bio Ivo Pilar i politike Hrvatske katoličke udruge – partije čiji je osnivač bio nadbiskup Josip Štadler i koja je zagovarala politički katolički klerikalizam. Pragmatičan predstavnik umjerene političke struje bosanskih Hrvata u BiH tog vremena bio je I. Pilar, dok je glavni predstavnik radikalne klerikalističke političke struje bio nadbiskup J. Štadler. Do ujedinjenja ove dvije partije došlo je 1912. g. Pilar i Štadler su bili pristalice ekspanzionističke politike pankroatizma. Fra Antun Knežević kao jedan od najangažovanijih bosanskih franjevaca tog vremena i njegov ideal je bio samostalna Bosna i on nije bio blagonaklon okupacionom AU režimu.

5

Politička reprezentacija bosanskih Hrvata tražila je brzo i efikasno rješenje agrarnog pitanja jer joj postojeći agrarni odnosi nisu odgovarali. No, i hrvatsko političko zastupništvo, prije svega ono koje je dolazilo iz Hrvatske narodne zajednice, često je nastupalo oprezno i taktično po ovom pitanju, posebno kad je imalo namjeru da paktira sa bošnjačkim političkim predstavništvom.

Bošnjaštvo i Bosna kao domovinaFra Antuna Kneževića markiramo kao bošnjačkog intelektualca koji je u potpunosti bio svjestan autonomnog bosanskog državno-pravnog razvitka, te bošnjačke etničke autohtonosti.

Religija, nacija i religijski prozelitizamŠtadler je smatrao da su katolička (religijska) i hrvatska (nacionalna) identifikacija u svojoj supstancijalnosti istovjetne, tj. da bi se postalo Hrvatom prethodno se moralo biti ili postati katolikom. U njegovoj percepciji se radi o simbiotičkom shvatanju vjere i nacije, što je suprotno shvatanjima umjerene hrvatske političke struje u Bosni koja zastupa stanovište o razdvojenosti vjerskog i nacionalnog identiteta. Centralna faza njegovog diskursa o vjeri i naciji, jeste, da nacija nikad ne smije imati primat u odnosu na vjeru. Umjerena politička struja kod bosanskih Hrvata – predvodi ih Pilar, tvrdi obrnuto, tj. daje primat naciji u odnosu na vjeru. Štadlerova percepcija Islama je vrlo negativna (jer on smatra katoličantvo pravom vjerom). On, čak štaviše, radi i na ujedinjavanju pravoslavne i katoličke crkve u Bosni. Njegovo shvatanje bosanskih muslimana i bosanskih Srba bilo je problematično i diskutabilno jer ih je smatrao etničkim Hrvatima.

Politika religijskog prozelitizma koju je zastupao Štadler u to vrijeme, podrazumjevala je kroatizaciju Drugoga. (BM i BS bi se po njemu trebali odreći vjerske identifikacije i prihvatiti katoličku vjersku identifikaciju, i samo nakon toga moguće je postati dijelom hrv. nacionalnog entiteta. Nasilnu prozelitističku politiku, koju je svojevremeno Štadler prakticirao, osudili su BM, umjerena politička reprezentacija kod BH, franjevci, pravoslavna crkva, srpska politička elita, pa i zvanični režim. Njegova dehumanizirajuća prozelitistička politika bila je ozbiljno zabrinula i AU vlast, koja je osudila njegove postupke, u strahu od mogućih posljedica i pobune bošnjačko-muslimanskog i srpskog stanovništva u BiH.

Politički katolički klerikalizamŠtadlerov politički katolički klerikalizam markiran je teokratskim atributima jer se, u njegovom shvatanju, religija i politika ne mogu razdvojiti, te uvijek simbiotički funkcioniraju. On je uvjeren da crkvena i državna vlast ne mogu djelovati u potpunosti odvojeno. Štadlerovo shvatanje klerikalizma – posmatrajući ga u kontekstu pluralizma svjetonazora – ima autoritarne atribucije zato što eliminira i suspendira mogućnost ideološkog pluralizma.

6

Politika pankroatizma, prirodni zakoni historije i shvatanje geopolitikePilara prepoznajemo i kao antibosanskog mislioca. On uopšte ne razumije povijesni individualitet Bosne – ni u etničkom, ni u običajno-kulturnom, ni u državno-pravnom, ali ni u političkom smislu – zbog čega radi na njegovom negiranju i marginaliziranju. On, također, negira i autonomnu egzistenciju srednjevjekovne bosanske države, bosanskog jezika, te etničkih Bošnjaka, smtrajući, pri tome, da su oni samo svojevrsne izvedenice iz sveukupnog hrvatskog identiteta. Njegovo negiranje Bosne i Bošnjaka u doba srednjeg vijeka, zapravo, nema nikakvu znanstvenu zasnovanost i vrijednost. Njegova teza o BiH kao hrvatskoj zemlji, Bošnjacima kao etničkim Hrvatima, te bosanskom jeziku kao tipičnom hrvatskom jeziku je tipična zabluda pankroatističke politike njegovog vremena.

Bošnjaci muslimani u tadašnjoj Bosni, u njegovom poimanju, su anacionalni zbog čega mogu biti, uvjeren je Pilar, u etničkom pogledu samo Hrvati. On Srbima priznaje visok stepen nacionalne svijesti, ali im ne dozvoljava pretenzije na muslimanski element u Bosni, negativno markirajući pansrpsku ekspanzionističku politiku. Pilar se upušta i u vrlo nepopularne i stereotipne karakterologije Bošnjaka. U diskursu o srpskom i hrvatskom nacionalnom tipu, recimo, Srbe i Hrvate poima kao dva naroda sa različitim likovima koji su uslovljeni asistencijom religijskog faktora. Pilarovo prosuđivanje nacionalnih odnosa skončava konstruiranjem politike mesijanstva, prema kojoj su Hrvati jedini pozvani da riješe egzistencijalna pitanja koja je epoha stavila na dnevni red, a koja se tiču političkog statusa Monarhije i konačnog rješenja južnoslovenskog pitanja. Pilar je u definiranju nacije operirao i rasnom terminologijom.

No, i Štadler je bio pragonista politike pankroatizma. Njegovo poimanje politike naklonjeno je militarističkim predstavama i njegova politika se manifestira kroz odnos prijatelj-neprijatelj, tj. koristi anahronu političku logiku ili-ili. Sljededbenik je Ante Starčevića zbog čega je otvoreno tražio pripajanje BiH, kako on to kaže, njenoj matici Hrvatskoj. On u potpunosti negira bošnjački etnički identitet, ali i samu bosansku državu.

Jedan od Pilarovih supstancijalnih teorijskih polazišta čini, zapravo, stanovište da historijom vladaju prirodni zakoni koji određuju povijesnu sudbinu naroda i država. On apologira i neke megalomanske projekte uvećanih susjednih država (Veliku Bugarsku, Veliku Mađarsku, Veliku Hrvatsku) kojima prirodni zakon nalaže takav razvoj. Projekat Velike Srbije smatra nasiljem nad prirodnim zakonom. BiH u geopolitičkom diskursu markira kao lošeg geopolitičkog aktera, polazeći od saznanja da je ona zbog svog položaja uvijek bila na udaru drugih država, pa je i uvjeren da će tako ostati i u budućnosti ako se ne udruži sa novonastajućom Hrvatskom. Ujedinjenje BiH i HR obrazlaže geografsko-političkom bliskošću zemalja.

Inoviranje političke futurologijePilar je u, u osnovi, bio politički prognozer, pa je koristio i termine političke futurologije u analizi političkih događaja, baveći se subjektivističkim prognozama budućnosti. Njegove prognoze odbacuju i iliristvo, i jugoslovenstvo, i ideju bosanske autonomije, i nacionalno bosanstvo, i

7

trijalističko preuređenje Monarhije, ali i pravo srpskog naroda u HR na samoopredjeljenje, smatrajući jedino izvjesno stvaranje hrvatske države sastavljene od pokrajina HR, Dalmacije, Slavonije, te BiH.

Razvoj političke misli bosanskohercegovačkih socijademokrata do 1918. g.

Vizija politike i odnos prema režimuSocijalističke ideje pojavljuju se već sedamdesetih godina 19. stoljeća. Pelagić je prvi bosanski intelektualac koji je recipirao ideju socijalizma. Jedini Bošnjak musliman koji je na autorski način prihvatio ideju socijalizma bio je Hotić. Počeci socijalističke misli u BiH mogu se sagledati kroz dvije prepoznatljive temporalne faze. Prva faza: pojavljuju se supstancijalne socijalističke ideje koje ugl protežiraju rani socijalisti. Druga faza: osnivanje i institucionaliziranje Socijaldemokratske stranke u BiH. Socijaldemokrati u BiH značajnije intenziviraju svoj rad tek nakon osnivanja SDS BiH. SDS BiH je vodila političku borbu putem dozvoljenih političkih sredstava, preferirajući metode evolucije i reformizma. Socijademokrati okupljeni oko prve bosanske socijaldemokratske stranke tražili su instaliranje parlamentarizma, republike i socijalne demokratije.

Ova politička stranka nije težila revolucioniranju AU vlasti u BiH, ali nije imala ni konformistički odnos spram nje. Zbog lošeg izbornog rezultata nije imala svoje političke predstavnike u Saboru. Uticaj Februarske i Oktobarske revolucije bio je veliki i 26. decembra 1917. g. prihvata diktaturu proleterijata kao oblik vlasti, te je došlo do revolucionarnog preobražaja vlasti.

Jugoslovenstvo i balkanska saradnjaKada je u pitanju državno-pravni status BiH, socijaldemokrati su je vidjeli kao dio ujedinjene Jugoslavije (zajedno sa drugim jugoslovenskim narodima, do početka I balkanskog rata) i kao dio Balkanske federacije slobodnih naroda, ujedinjenu sa ostalim balkanskim državama (nakon balkanskih ratova). SDS BiH odbacila je, na samom početku, stvaranje „bosanske nacije“ i „samostalne bosanske države“, a uz to i srpski i hrvatski nacionalizam, te se jasno opredjelila za jugoslovensku orijentaciju i balkansku saradnju.

Socijalna demokratijaSocijalna demokratija, u njihovoj percepciji, fundus je svakog poretka koji pretendira da bude humanistički. Socijaldemokrati smatraju da takav poredak mora garantovati opšte, jednako i neposredno pravo biranja i izbora tajnim glasanjem za sve izbore, neposredno narodno zakonodavstvo, narodnu odbranu, slobodu štampe, jednaka prava žena, privatnost vjere, narodne škole, besplatnu pravnu pomoć, besplatne liječničke usluge, racionalnije poreze, eliminaciju svakog oblika feudalizma, mehanizme zaštite radništva kojima treba osigurati pristojne nadnice, sedmični odmor i osiguranje.

8

Ideja republikanizmaDušan Glumac, jedan od ideologa SDS BiH, napisao je knjigu koja se bavi pitanjem vlasti u republici i monarhiji. U njoj on kaže da je većina srpskog naroda za dinastiju Karadžorđević, a s druge strane da su Muslimani, Hrvati i Slovenci pristalice republike, a da socijaldemokrati smatraju republiku kao najdemokratskiju i najsavršeniju formu vladavine.

Izbori i opšte pravo glasaZalažu se za opšte pravo glasa, oštro se protive glasačkom sistemu koji je uslovljen imovinskim cenzusom. Pravo glasa trebaju dobiti svi koji su napunili dvadeset godina, kao i žene. Predlažu proporcionalni izborni sistem. Zalažu se za uvođenje dvogodišnje izborne periode, da predstavnici u zakonodavnim tijelima imaju određenu novčanu naknadu, te da se ukinu sva ograničenja političkih prava osim u slučaju malodobnosti i duševne bolesti.

Njihovo poimanje nacionalnog pitanjaNacionalno pitanje su uglavnom shvatali kao jugoslovensko, a najznačajnije buđenje ove ideje desilo se nakon aneksije BiH od strane AU, te krize koja je nastupila nakon. Zagovaraju potpuno jedinstvo Jugoslovena. Za Bošnjake muslimane u BiH je veoma značajan angažman socijademokrata na njihovom nacionalnom osvješćivanju. U njihovoj imaginaciji, Srbo-Hrvati su jedan narod sa dva imena kojem pripadaju, uz ostale jugoslovenske narode, i bosanski muslimani, a njihov zajednički jezik je srpsko-hrvatski jezik.

Nacionalno pitanje su podređivali klasnoj borbi i proleterskom internacionalizmu koje i u toku rata smatra primarnim zadacima radničke klase. Zvanično su prihvatali opciju nacionalne autonomije Jugoslovena u okviru AU, koju je zastupala Ljubljanska konferencija, ali je u stvari su bili pristalice opcije balkanske federacije.

Odnos prema seljaštvu i agrarno pitanjePogrešna procjena seljaštva i neefikasnost u borbi za riješenje agrarnog pitanja doveli su do toga da je seljaštvo pružilo političku podršku nacionalnim strankama. U toku I Svj. R. agrarno pitanje i napori oko njegovog rješavanje dostigli su vrhunac i seljaci u toku 1918. i 1919. g. prisvajaju revolucionarne metode djelovanja, spaljujući begovske kuće i imanja. Nako pristupanja SDS BiH Cimervaldskoj konferenciji 03. januara 1918. g. donesen je proglas kojim stranka traži potpunu eksproprijaciju velikih posjednika u korist cijelog naroda, no i dalje nisu uspjeli privući mase seljaštva u svoje redove.

Religija i politikaTadašnji socijaldemokrati su smatrali da je religija privatna stvar svakog čovjeka. Bili su pristalice društva u kojem postoji sloboda vjeroispovjesti i bili su saglasni u tome da država ne smije da se miješa u vjerske stvari, a naročito su kritikovali koncept tzv. državne religije, kao i svako uplitanje vjere u državne poslove i politiku uopšte.

9

Percepcija žena i ženskog pitanjaOštro su se suprostavljali i marginalizaciji prava žena, ponižavanju i eksploatisanju žena u društvu i nasilnom fizičkom odnosu prema ženama, zalažu se sa izjednačavanje žena i muškaraca. Zalažu se i za efikasniju brigu o napuštenoj djeci, njihovom zbrinjavanju i vaspitanju. Posebno su zahtjevali da sklapanje braka postane civilni akt, kao i pojednostavljenje procedure bračnog razvoda.

Školstvo i obrazovna politikaŠkole su smatrali svjetovnim ustanovama, a unošenje religije i religioznih tema u iste velikom pogreškom. Pohađanje nastave u školama je po njima trebalo da bude narodna dužnost za svu djecu bez obzira na položaj roditelja.

ZaključakPolitička elita kod Bošnjaka muslimana (izuzimajući nekoliko obrazovnih bošnjačkih intelektualaca koji su kritizirali AU režim) imala je funkcionalno-konformistički odnos spram AU vlasti u BiH. No, niko od njih nije težio radikalnom revolucioniranju tog političkog poretka. Do kraja, 19. stoljeća dominantna politička paradigma unutar bošnjačke političke elite bila je koncepcija bošnjaštva koja je zagoravala autonomnost i posebnost države BiH, njenu nezavisnost, autohtonost bošnjačkog identiteta u političkom, etničkom, kulturnom i jezičkom pogledu. U to doba je izražena ideja patriotizma, tj. domoljublja prema BiH, kao najviše vrijednosti. Obrazovani BM iznose pledoaje protiv iseljavanja Bošnjaka u Tursku, apologirajući pri tome i AU vlast. Koncept bošnjaštva definira Bošnjake kao narod koji ima svoju povijest, slavensko porijeklo, državu, jezik, kulturu, tradiciju i običaje, pa je ovo shvatanje naroda blisko etničko-kulturološkom poimanju naroda. U to vrijeme: Bošnjačka politička elita zastupa politiku status quo u ekonomiji; BM se bore za vjersku, vakufsku i mearifsku autonomiju.

Politička elita BS tog vremena podjeljena oko odnosa prema AU vlasti u BiH. Okupljeni oko časopisa, tri grupe (Otadžbina, Narod – kritčki, nepomirljiv; Srpska riječ, Dan – pomirljiv). Znatan broj BS tog vremena propagirao je ideju pansrbizma, time direktno negirajući političku autonomnost, teritorijalni integritet BiH, bošnjački etnički i jezički identitet. Radikalno rješenje agrarnog pitanja.

BH su konformistički prihvatali zvanični AU režim u BiH, osim nekolicine franjevaca. Politička elita BH tog vremena uglanom podjeljena između Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke zadruge. Obje stranke su zagovarale politiku pankroatizma, te time negirala bošnjački etnički, politički i jezični identitet. Brzo i efikasno rješenje agrarnih odnosa.

10

MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ

BiografijaRođen je 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istambulu. Bio je učitelj pravilnog učenja Kur'ana u Gazi Husrev-begovoj medresi. Obavljao je imamsku i hatibsku službu u Carevoj džamiji. Preredio je Sulejman Čelebin „mevlud“ i nakon kratke bolesti umro je 20. Marta 1892. godine u Sarajevu.

Dvije temeljne ideje koje je promovirao u javnom životu svog vremena osiguravaju mu mjesto u političkoj misli u BiH a riječ je o ideji patriotizma i javnom pledoajeu protiv muslimanskog emigriranja u Tursku. Ideje su u međusobnoj vezi i posreduje ih treći momenat – njihova islamska legitimacija

Poimanje domovineU novom povijesnom kontekstu AU okupacije bez iluzija o povratku osmanskog suvereniteta on napušta Kurtćehaićevo proširenje, pa patriotizam poima isključivo kao bosanski patriotizam . Nije više riječ o transetničkom državljanskom patriotizmu kao lojalnosti nekada Osmanskoj a sada AU državi, mada ona predstavlja nametnuti okvir unutar kojeg se poima i afirmira bosanski patriotizam. Poimanje fenomena domovine sada određuje i njegovo shvatanje patriotizma.

U ljudskom aksiološkom poretku domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u međusobnoj vezi.

Domovina je prije svega prirodna datost. Porodica i domovina imaju isti status – prirodne su činjenice. „Kao što čovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu.“ Kao prirodna datost ona je izvorište biološke egzistencije. „Zar nas nije domovina u svoje naručje primila, te nas svojim hljebom i svojom vodom nahranila.“ Kao prirodnost, narod je ustvari jedna proširena familija, a domovina jedna kuća.

Ona je na tom temelju i socijalna datost, koja ima polivalentne svrhe. Domovina je duhovno-kulturna stvarnost, dakle zajednica jezika i interesa i obrazovanja, no ona je i zajednica individualiziranih običaja, trgovine i načina života uopšte. Nadalje egzistencijalna sigurnost i zaštita života, imetka, moralnog digniteta su njene primarne svrhe. Užitak u slobodi, privilegijama, sigurnosti i zaštiti su vrijednosti koje obilježavaju domovinu.

11

Poimanje patriotizmaPrema Hadžijahiću, patriotsku osjećajnost karakterizira, zagonetna veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. U objašnjenju patriotske ljubavi, on opet koristi biološki diskurs. On u modelu veza i odnosa između majke i djeteta traži odgonetku patriotizma. U tom smislu on piše: „patriotska sveza ljubavi dolazi s toga što čovjek kao što dijete koje se od matere odvaja trudi se da svoju želju s materinom željom sjedini, i čovjek koji je jedan dio domovine želi da izjavi poštovanje zemlji svoje domovine.“ Osjećanja patriotizma su heterogena, himnične ode domovini produciraju radost i osjećanje ponosa, ali u krizama produciraju se osjećanja tuge. Patriotska osjećanja su tako jaka da ih ne može sjajnost neke zemlje ili grada zasjeniti ili uništiti.

Islam i patriotizamIslam legitimira domovinski patriotizam. U njegovoj percepciji islam ne producira anacionalnu svijest, ne postavlja kao imperativ ravnodušnost spram državljanskog oblika muslimanske egzistencije. Naprotiv i za islam je domovinski patriotizam vrijednost, pripada normativitetima i muslimanskim imperativima. Za razliku od Bašagića, on ne razvija sadržinski ovu misao, ali je jasno da hoće i islamskom dogmatikom poduprijeti bosanski patriotizam. „Mi moramo radi čuvanja naše vjere za kojom težimo svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da tu svoju sreću i svoju budućnost osiguramo.“

Politički konformizam i muslimansko iseljavanjeU konkretno povijesnom kontekstu temeljni oblik degradacije domovine i patriotizma, kao aksiomatskih vrijednosti jeste u njegovoj percepciji iseljavanje muslimana iz BiH. Ono je najtragičnija činjenica njegovog vremena. Bol zbog napuštanja domovine ne može se usporediti ni sa smrtnim bolom, smrtna bol je jedanput, dok odlazak iz domovine se mjeri smrtnom boli svih tih ljudi koji odlaze pojedinačno.

Svi bitni elementi u njegovom poimanju domovine i patriotizma, sada istupaju kao kontraargumentacija politici iseljavanja, i pri tome se manifestira i konformistički stav spram režima.

On smatra da Bosna i pod AU vlašću ispunjava određenja domovinske zajednice. „Vlasti su osigurale da nema napada na našu vjeru i na našu čeljad. Na sve strane je savršena sigurnost, vjere, poštenja i imanja. Sloboda i jednakost vjere vladaju.“ S tog stajališta muslimani nemaju razloga za emigriranje. Njegov konformizam spram režima je krajnje manifestan. On poziva svoje zemljake da se ne iseljavaju iz Bosne jer zemlja u kojoj žive spada među civilizovana mjesta gdje mi možemo živjeti u našoj vjeri, trgovini, zanatu i imanju bez napada, zatim ako se zakonima i naredbama vlasti pokoravamo, dajemo vojnike i plaćamo danke, kao i svugdje, i mi možemo slobodno živjeti. On vjeruje u pravnu državu i poziva zemljake da se obrate pravednom sudu u slučaju narušenih prava. I naposlijetku on smatra da režim ne pruža razloge za muslimansko iseljavanje iz Bosne. Naprotiv režim sa tugom posmatra iseljavanje jer ne želi da se smanji muslimanski faktor u Bosni. On apeluje na muslimane da traže zaštitnu intervenciju.

12

Ni sa stanovišta islamske dogmatike BH muslimani ne mogu opravdati svoje emigriranje. Iseljavanje nije vjerski dozvoljeno podržavati. No on ovde misli i empirijskom kalkulacijom: kvantitativnom redukcijom muslimana emigranti direktno ugrožavaju opstanak muslimana u BiH, što je naravno islamski grijeh. Svijest o negativnim posljedicama manjinskog statusa u nemuslimanskom režimu ovde je do kraja manifestna. U krajnjem, emigriranje je protivno islamskom imperativu očuvanja islama i u BiH. Također, Bošnjaci muslimani trebaju odustati od iseljavanja i sa stanovišta domovinske patriotske svijesti kao takve. Nju uz islam u svojoj političkoj aksiologiji preferira kao najbitnije u ovozemaljskoj vrijednosnoj hijerarhiji. Otuda i pledoaje da se čuva BiH kao naša sveta domovina i poziv da se iseljenici vrate u svoju domovinu.

On problematizira razloge za seobu na razini svakodnevne stvarnosti i nastoji demantirati njihovu zbiljsku zasnovanost: agresivnost ličana koji su odmah poslije okupacije napadali muslimanska sela u području Cazina i Like kako bi natjerali muslimane na seobu s ciljem da prisvoje njihovu zemlju. On ovu motivaciju anulira intervencijama vlasti. On upozorava da je otimanje muslimanske zemlje glavni motiv iseljavanja.

Obaveza služenja u AU vojsci takođe nije racionalan razlog za muslimanske seobe, jer je u svakoj državi svako osobno dužan biti vojnik.

Muslimansko nazadovanje u privredi i trgovini nije razlog za seobe. U zablude uvrštava muslimanska očekivanja da će svojim zanatskim i trgovačkim umijećima osigurati prosperitet u Turskoj. Zanati koje mi znamo nisu vrijedni jer tamo ima mnogo više majstora tih zanata. Prevladavanje tog nazadovanja vidi u muslimanskoj inicijativi na udruživanju kapitala, stvaranju zajedničkih firmi i sl.

Psihološku i socijalnu usamljenst iseljenika, troškove patnje, trud i muke na samom putovanju, također uvrštava u demotivacijski argumentarij.

Nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobražavanju muslimana nisu racionalan razlog njihovih seoba. Demantirajući tu motivaciju, on uvjerava da će se uskoro stanje u školama poboljšati.

13

MEHMED-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

Biografija Rođen je 19. decembra 1839. godine kod Ljubuškog. Početne nauke je završio u svom rodnom mjestu, a ruždiju u Mostaru, gdje je dobio znanja iz turskog, perzijskog i arapskog jezika. Od 1865. do 1875. Kapetanović kajmekan u Stocu, zatim u Ljubuškom, ponovo Stocu, te u Foči i Trebinju. U maju 1977. postavljen je za načelnika grada Sarajeva, a iste godine je izabran za poslanika u turski parlament. 7. decembra 1878. godine imenovan je za člana gradskog vijeća Sarajeva. Umro je 29. jula 1902. godine u Sarajevu.

Njegovi tekstovi: Šta misle Muhamedanci u BiH (1886. g.), Budućnost ili napredak Muhamedanaca u BiH (1893.).

Djela: Risale-i ahlak – Pouka o lijepom i ružnom ponašanju; Narodno blago (najznačnije dijelo)

Legitimnost vlasti i politički konformizamOn u općem kulturnom razvoju, a ne u opozicionoj politici vidi prostor muslimanskog opstanka i njegovog prosperiteta, eksplicitno odbija politiku muslimanskog opozicionog odnosa spram vlasti. U prosvjećivanju, a ne u političkoj subverziji prepoznao je egzistencijalno produktivan odnos prema vlasti. Umjesto totalne konfortacije pledira kooperaciju, umjesto bošnjačke vjerske samoizolacije insistira na eksploataciji političkih, kulturnih i ekonomskih mogućnosti koje sa sobom donosi režim. Ne proizilazi njegov „konformistički funkcionalizam“ spram poretka iz njegove pragmatike, važnije je da li će ga doktrinarno utemeljiti znajući da je BiH da se toliko Muhamedanaca nalazi pod kršćanskom upravom. On u dogmatici Islama pronalazi izvorište za racionalizaciju pledirajućeg muslimanskog političkog konformizma, pa kaže: „I prosti Muhamedanac već lijepo znade da mu je Bog zapovjedio u Kur'anu: 'podložni i vjerni budite Bogu, svetcu i starijem od sebe', tj. vladaru, pod čijim se okriljem budemo nalazili; ne veli: 'ako ne bude Turčin, nemojte mu biti vjerni i podložni'“.

Uz ovu neposrednu islamsko-dogmatsku legitimaciju vlasti Kapetanović je tu legitimaciju nadalje tražiti i u povijesnoj običajnosti i narodno-tradicijskim iskustvima. U kontekstu političke didaktike kaže: „zato treba prije svega, da vladara svako prvo glavom priznaje i dužnost je svačija pokoravati se i podvrgavati se svim njegovim željama koje se odnose na podređene mu narode“. „Car je Božiji osjen na zemlji“. Kada je riječ o vlasti, odnosno, o caru vrijedi: „Koga je moliti, nije ga srditi“.

Nadalje, konformističku muslimansku recepciju režima obrazlaže i povijesnim argumentima, Bošnjaci su uvijek kroz svoju povijest i pod Osmanskom vladavinom iskazivali odanost i lojalnost državi. U skladu s tom tradicijom deducira se kod njega aktuelni Bošnjački funkcionalizam spram novog AU poretka.

14

U kontekstu ovih povijesnih argumenata figurira i njegova predstava o ireverzibilnosti povijesti. „Što se tiče misli i nade za povratak Bosne u turske ruke tu već to baš lijepo svatko znade uz ovu stranu da ova zadnja dva vijeka što god je turska vlada izgubila i što joj se oduzelo, nikada joj se nije povratilo. Bosna može biti sve drugo, ali Turska nikada“. Povijesni uvid situira u širi anti-turski stav koji se manifestira i u njegovom sudu da je Bošnjacima pod AU vladavinom u mnogome bolje nego pod Osmanskom upravom. Ideju o ireverzibilnosti povijesti upotrebljava kao sredstvo legitimacije vlasti i u jednom specifičnom smislu, ona zapravo njemu pokazuje kako je nemoguće unutar nove vlasti ponoviti progone muslimana do kojih je došlo povlačenjem Osmanske države iz Ugarske, Slavonije, Like, Krbave, Srbije i Crne Gore. Nova vlast je legitimna, između ostalog, što sa okupacijom nije vodila te ratove protiv muslimana u BiH.

On uvodi u javni diskurs moderne pojmove - pojmove državljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. Oni su s jedne strane u našem interpretativnom uvidu deskriptivni utoliko što pozitivistički opisuju tu jednakost, kao državno-političku praksu. Ali, oni su i normativni utoliko što su u idealnom smislu postavljeni kao pretpostavka legitimnosti vlasti i Bošnjačke konformističke lojalnosti. U Bosni mogu svi elementi jednako dobro napredovati i na privrednom polju se razvijati dok je glavno i vrhovno načelo uprave u zemlji: (1) ravnopravnost, (2) vlada stoji posve objektivno prema svim vjeroispovjestima u zemlji, (3) vlada će priznati potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestima, (4) radi vjere ne smiju se uskraćivati državljanska prava, (5) svi državljani bez razlike vjere imaju u jednakoj mjeri uživati zaštitu države. Dakle, u njegovom uvidu samo u mjeri u kojoj država provodi državljansku jednakost i u pravima i zaštiti, u toj se mjeri može očekivati i Bošnjačko-muslimanska legitimacija njene egzistencije u BiH. Vlast nam je zagarantovala svima ravnopravnost, dala nam vjersku i građansku potpunu slobodu.

Ljubušak, dakle, zna za pojam i političku aksiologiju državljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. Ovo znanje tretiramo kao svojevrsni novum u političkom, Bošnjačko-muslimanskom diskursu tog doba. Više u neosvještenom ili koncepcijski nerazvijenom smislu recipira se zapadnjački figurirajući pojam državljanske nacije kao političke nacije, nacije kao političkog, a ne etničkog naroda, dakle, naroda koji se konstituira građanske jednakosti pred zakonom i vlašću.

Legitimira, nadalje, AU vlast i komparativnim uvidima u položaj muslimana u susjednim i drugim evropskim zemljama. „Nigdje Muhamedanci ne uživaju ovakvu slobodu i ravnopravnost kao što mi u našoj miloj domovini BiH.“

Legitimira AU vlast, ne samo građanski utemeljenim državnim zakonima, nego i samim carskim autoritetom. Njegov moralni dignitet je garancija državljanske jednakosti i ravnopravnosti. „Car što reče i obeća, to se nikada opovrgnuti ne može. U njega nikad sumnjati ne treba.“

Nadalje, legitimira AU vlast svojom percepcijom, ne samo napredujućeg položaja muslimana, i cijelog bh naroda nego i istim takvim statusom, mnogobrojnim narodima koji žive pod „ zaštitom slavne habsburške kuće“ .

U poimanju legitimacije vlasti, uvodi ideju utilitarizma i interesnu konstalaciju . Sada svaki narod, svaka vjeroispovjest i pojedina braća između sebe gledaju korist, interes i ravnopravnost, otuda

15

Bošnjačko-muslimanska legitimacijska podrška režimu jest na djelu u mjeri u kojoj on donosi korist i od interesa je za muslimansku zajednicu. Uvjeren je da se zemaljska AU vlada za nas neprestano trudi i nastoji da nas sve što bolje unaprijedi. Kapetanović više imanentno nego teorijsko-koncepcijski osviješteno uvodi u Bošnjačko-muslimanski diskurs pojmove – fenomene: legitimacijske vlasti i političke lojalnosti . Vlast je legitimna upravo zbog Bošnjačke lojalnosti: njena osvještena recepcija tu vlast i čini legitimnom.

Karakterologija i apologija Bošnjaka i IslamU karakterologijama tog vremena autori se upuštaju u socijalno-psihološke anatomije nacionalnih duševnosti. Ljubušak će svoju pozitivnu sliku Bošnjačko-muslimanske karakterologije izgraditi u konfrotaciji sa radikalnim, izvanjskim, agresivnim srpskim i hrvatskim etnocentričnim, krajnje dehumanizirajućim predstavama muslimanske zajednice u BiH. Nastala u takvom kontekstu njegova karakterologija je obilježena predstavom o Bošnjačko-muslimanskoj superiornosti. U njegovoj percepciji Bošnjak-muhamedanac je temeljit, korektan, vjeran, muhamedanski elemenat nikad nije bio surov i divlji. Statistički na muslimane otpada najmanje grijeha, krađa, ubistava i drugih zločina. Dok kršćani nisu došli u Bosnu, muslimani nisu znali psovke. Muslimanski elememenat u Bosni je najpobožniji, u sferi rada i zanata i umjeća muslimani su superiorni – Muhamedanski narod u Bosni je najsposobniji za svaku radnju i svaki nauk. I u svijetu trgovine muslimani su najsposobniji. Ljubušak svoju sliku ispunjava glorificirajućim percepcijama i nekom vrstom odbrambenog benignog, a ne, agresivnog, imperijalnog Bošnjačko-muslimanskog narcizma. No, u kontekstu deskripcije pozitivne muslimanske karakterologije i pledoajea za muslimansku funkcionalnu recepciju režima, Ljubušak će biti i kritičar i tradicionalističkih, konzervativnih, nostalgičnih crta Bošnjačkog mentaliteta. Podvrgava kritici mentalitet fanatizma, ravnodušnosti, apatije, pasiviteta i opće indolencije spram novih, povijesnih mogućnosti koje je donio režim. U novom vremenu Bošnjaci trebaju da razvijaju opće vrline, kao što su odlučnost, odvažnost, marljivost, okretnost, poslovni afinitet, sposobnost učenja i sl. Odatle, na tragu kritike onih mentalnih crta i percepcija novih povijesno-kontekstualiziranih vrlina pledira Bošnjačku aktivnu recepciju materijalnih, tehničkih, obrazovnih, kulturnih, privrednih i općih socijalnih potencija njihovog razvoja pod AU vladavinom. (da nije u suprotnosti sa Islamom i njegovim vrijednostima). Otuda, uz očuvanje Islama istovremeno ponavlja svoj funkcionalistički diskurs, muslimani trebaju „starijoj vlasti vjerni i podložni biti, našu djecu, naše potomke, prema vaktu i zemanu iz dana u dan izučavati, raditi, posloviti, žuriti se, truditi se, itd.

Agrarni odnosiU sferi agrarnih odnosa branit će status quo, smatrajući neprikosnovenim privatnost zemljposjedničkog vlasništva koje je begovima i agama u njegovom uvidu, još od šukunđeda ostalo. Mi želimo da u Bosni ima što više veleposjednika, bogatih domorodaca jer što nas je više u boljem stanju, to je naravno bolje i po zemlju i po narod – ali samo pravednim načinom. U veleposjedu i feudalnim agrarnim odnosima u BiH ne vidi ništa povijesno anahrono i atipično. Odnose veleposjednika i kmeta u Bosni smatra normalnim i u mnogočemu zasnovanim na njihovom sporazumjevanju. Upozorava i na kmetove koji su bogatiji od begova, a njihov položaj je bolji u odnosu na kmetski status u drugim, a posebno obližnjim zemljama. Insistira na tome

16

da se vlast može osloniti na veleposjednički sloj kao pouzdan, konzervativan elemenat unutar bh društva.

Kritika politike iseljavanjaKapetanović istupa bez dvoumljenja protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. I ovdje dolazi do izražaja njegovo mišljenje iz dvije perspektive, jedne partikularne, one koje posmatra kroz prizmu veleposjedničkog diskursa, i jedne opće koja misli iz perspektive Bošnjačko-muslimanske zajednice kao cjeline. I jedna i druga su posredovane recepcijom bosansko-domovinske svijesti, odnosno, respektiranjem domovine i patriotizma kao vrijednosti. U prvoj vjeruje u duboku ukorjenjenost veleposjedničkog mentaliteta u zemlju Bosnu: „neće bosanski beg, vlastelin, plemić, zemljoposjednik svog dobra tako lako – bez velike muke ostaviti“. Pri tome vjeruje u veleposjedničku lojalnost novoj vlasti i uspostavljenom režimu. U onoj drugoj perspektivi, protivnik je muslimanskog iseljavanja u cjelini: „Zar ne bi bilo sramota i grehota da se to staro bosansko stanovništvo raseli, koje čuva svoju otadžbinu još od vremena bosanskih kraljeva“.

U politici vlasti ne vidi nikakav razlog za iseljavanje i vjeruje u bošnjačko-muslimansku lojalnost režimu. Pri tome, vjeruje u duboko povijesno utemeljenu domovinsku svijest muslimana u BiH. U religijskom diskursu, nepotrebno, bezrazložno iseljavanje, iseljavanje za malu stvar i bez teške muke je veliki grijeh i antipatriotski čin. Ko teži za iseljenjem, taj nije domoljub.

Koncepcija BošnjaštvaLjubušak je prvi obrazovani Bošnjak koji će na tlu AU vladavine Bosnom osmisliti Bošnjaštvo kao nacionalni odgovor na muslimansku razapetost između nostalgičnih afiniteta prema onodobnoj Turskoj i obezličavajućeg utapanja nacionalne osebujnosti u katoličko-evropski duh.

Iako, Ljubušak pledira za muslimanski funkcionalni konformizam spram AU vlasti samo je za njega i za Bošnjake BiH mila domovina. Patriotizam se više ne poima kao državljanska odanost transnacionalnim imperijama u kojima je Bosna prebivala ili prebiva. To je sada isključivo bosanski patriotizam i odanost BiH kao jedinoj Bošnjačkoj domovini.

Unutar takve unutardomovinske percepcije Bosne u svojoj koncepciji Bošnjaštva Ljubušak među muslimanima po prvi put eksplicitno i konzistentno razdvaja pojam narodnosti i pojam vjere. Vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto . Ljubušak će konzistentno zastupati stav da u BiH egzistira „jedan jedini isti bosanski narod“. Što se tiče Srba i Hrvata, oni su ogranci od jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo.

Pored razdvajanja vjere i naroda, u Ljubušakovu koncepciju Bošnjaštva ulazi još nekoliko važnih elemenata.

Prije svega, posebnost Bošnjačke narodnosti manifestira se u tome što ona ima svoju lijepu i znamenitu historičnu prošlost, no, njen se individualitet se sastoji i u Bošnjačkoj svijesti o toj historiji. Zato u njegovu koncepciju Bošnjaštva ulazi bošnjačka historijska svijest općenito i

17

posebno svijest o tradiciji odbrane bošnjačke narodne samosvijesti, te njenih stvarnih etničko-političkih objektivacija pod Osmanskom vladavinom. Bitno je da u konstitutivne elemente Ljubušakove koncepcije Bošnjaštva ulazi memorija povijesne tradicije borbe za Bošnjačku identifikaciju i njenu socijalno-političku objektivaciju. Ta identifikacija uključuje u sebe i svijest o individualitetu narodne Bošnjačke duhovno-kulturne tradicije, njenih sastavnih elemenata kao što su narječje, priče, pjesme, poslovice, starodnevni običaji.

Nadalje, u njegovu koncepciju Bošnjaštva ulazi jasna svijest o njegovom kontinuitetu sa srednjevjekovnom Bosnom. Ovdje je na djelu redukcija skoro svo bosansko plemstvo i vlastela pripada samo muhamedanskom elementu do danas u Bosni. Ovaj kontinuitet on nalazi u vezama sa srednjevjekovnim bogumilstvom. Za Ljubušaka, Bošnjaci imaju svoj povijesni korijen u srednjevjekovnoj bogumilskoj vlasteli.

Poima i razumjeva on Bošnjaštvo i u horizontu respektiranja jugoslovenstva kao vrijednosti, pa i to ulazi u bitne dimenzije njegove koncepcije Bošnjačke etničke identifikacije. U tom smislu, on zna za slavensko-etnički supstrat Bošnjačkog individualiteta i na njemu insistira. Bošnjaci-muslimani su kao autohtono stanovništvo Bosne starosjedilačko, u Bosanskoj zemlji ukorijenjeno stanovništvo slavenskog porijekla, pa teze o njihovom etničkom turcizmu nemaju nikakvo povijesno utemeljenje.

U Ljubušakov koncept Bošnjaštva, nadalje, ulazi i aksiologija tolerancije. Kako u BiH egzistira jedan bosanski narod, to se odnosi u njemu imaju graditi na etici i politici međuvjerske tolerancije.

No, etos tolerancije nosi u sebi još dvije temeljne ideje, ideju ravnopravnosti i ideju unutar bosanske konvergencije. Vidjeli smo da ideja ravnopravnosti kod Ljubušaka podrazumjeva ideju državljanske jednakosti. Bez obzira što u njegovoj koncepciji Bošnjaštva dominira muslimanska dimenzija on istupa protiv svake diskriminacije, svake politike privilegija i preferencija, a zalaže se za aksiologiju ravnopravnosti.

Unutar aksiologije tolerancije, ravnopravnosti i državljanske jednakosti, Kapetanović može da misli logikom konvergencije između bosanskih vjerskih subidentiteta. Ljubušak na ovim vrijednostima misli i percipira socijalnu stvarnost mentalitetom saradnje suegzistencije, kooperacije, suprožimanja, jednom riječju logikom i aksiologijom konvergencije. Izražava se ta logika i preferencijom sloge i ravnopravnosti kao vrijednosti. No, ta ideja i politika konvergencije za koju pledira sadrži u sebi jednu ključnu pretpostavku: Ona je moguća kada Srbi i Hrvati „ne budu na nas krivim oko gledali, kad nam budu priznali našu narodnost, pa onda bismo mogli s njima svima u ljubavi živjeti.“ (etika komšiluka)

U njegovo poimanje Bošnjaštva, nadalje, ulazi i preferiranje bosanskog jezika i pisma. Bošnjaču narodnost u njenom individualitetu čini i njen milozvučni bosanki jezik. Sada se kod Ljubušaka Bošnjačka nacionalno-kulturna svijest ne iskazuje više na orijentalnim jezicima, nego na bosanskom, odnosno, maternjem jeziku. Tom preferencijom, Ljubušak ulazi u maticu duhovne produkcije koja se vraća u nacionalne okvire, odnosno, u duhovno-povijesnu tendenciju koja će do kraja 19. stoljeća odvesti bosanske muslimane u krilo nacionalne kulture i civilizacije. I na terenu, jezičke politike odbija politiku etničke srbizacije i kroatizacije muslimana

18

u BiH. Insistira on na tome da se bošnjačka samosvijest obnavlja i afirmira osloncem na maternji bosanski jezik. Pri tome, sam u osobnoj korespodenciji memorira i prakticira bosančicu. Apelira na muslimansku inteligenciju da prikuplja folklornu građu i da je prevodi na bosanski jezik.

Sljedeći element koji figurira u njegovom poimanju bošnjaštva jeste preferencija moderne nauke i obrazovanosti kao ključna pretpostavka bošnjačke nacionalne egzistencije i to obrazovanosti, po novom sistemu, dakle, po evropskim uzorima. Ljubušak nije evropocentrik, kao što ne ostaje ni pri tradicionalnom islamskom pojmu obrazovanja. Niti ultranacionalizam i zatvoreni život u konzervativizmu, niti život u dezindividualizirijućem utapanju u evropsko zapadnjaštvo - to je Ljubušakova linija koja odjekuje životvorno.

I napokon, u Ljubušakovu koncepciju Bošnjaštva ulazi, istina, za savremenost, historijski prevladani momenat, riječ je o Ljubušakovoj identifikaciji begovata, te bosansko-muslimanske elite ekonomske i obrazovane moći, kao socijalnog nosioca bošnjačke nacionalne samosvijesti. On smatra da bošnjački narodni individualitet čini to što imamo svoju starodrevnu aristokraciju i plemstvo, što oni u svojim rukama i dalje drže veliki posjed.

U rezimirajućem smislu treba istaći kako u njegovoj koncepciji Bošnjaštva figuriraju:

(1) svijest o zasebnoj i autentičnoj prirodi fenomena narodnosti koji se ne iscrpljuje u njegovim religijskim atributima;

(2) svijest o bošnjačkoj narodnoj identifikaciji sa Bosnom kao jedinom vlastitom domovinom, bosansko patriotska aksiologija;

(3) svijest o njegovom slavensko-etničkom supstratu;

(4) svijest o njegovoj povijesnoj tradiciji čiji su ključni elementi: kontinuitet sa narodom srednjevjekovne Bosne, svijest o bosanskim teritorijalnim granicama, svijest o bošnjačkim herojsko-epskim formama njegove afirmacije i odbrane u povijesti;

(5) svijest o jeziku u kojem se ono povijesno objektiviralo;

(6) osebujna narodna običajnost i duhovno-kulturna individualnost;

(7) aksiologija državljanske jednakosti i ravnopravnosti;

(8) etika unutar bosanske tolerancije, mirne suegzistencije, konvergencije i etos komšiluka;

(9) hipostaza zemljoposjedničkog stratuma, kao njegovog povijesnog aktera i savremenog apologete.

19

SAFVET-BEG BAŠAGIĆ

Biografija Rođen je u Nevesinju u maju 1870. Godine. Pripadao je aristokratskoj begovskoj porodici. Završio je sarajevsku gimnaziju, studirao je u Beču literaturu na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Jedan je od prvih doktora nauka koje je dobila Bosna i Hercegovina. Nakon povratka u BiH jedno vrijeme radio u Velikoj gimnaziji gdje je i sam pohađao srednju školu, bio je inicijator u osnivanju društva Gajret (1903.) i pokretač lista Behar (izlazi 1900.), sudjeluje u osnivanju društva El Kamer, Islamske dioničke štamparije (ovo je sve prva decenija dvadeset stoljeća), Društva muslimanske omladine, Muslimanske centralne banke, „Zemanove“, kasnije Združene tiskare, lista Ogledalo (1907.). Njegov doprinost je rezultiralo kulturnom, tako reći, revolucijom, odnosno, napretkom u Bosni tog vremena jer je to još uvijek Bosna na prelazu iz Osmanskog u Austro-Ugarski period. 1910. je radio svoju disertaciju, njena tema je bila „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti „. Predsjednik Bosanskog Sabora je postao odmah nakon njegovog osnutka jer je prvoizabrani kandidat prijedlog, Ali-beg Firdus bio onemogućen u obavljanju tog posla sve do 1919. godine, dakle, godinu dana nakon Prvog svjetskog rata.

Bio je poliglota, govorio je više stranih jezika. Radio je u Sarajevu u Zemaljskom muzeju uz etnologa Ćiru Truhelku, gdje je i dočekao penziju. Međutim te zadnje godine njegova života su nažalost obilježile i različite bolesti, pa i neimaština s obzirom da penziju nije dobio nakon izlaska iz službe. Možemo slobodno reći da je živio jednim vrlo nekvalitetnim, siromašnim, lošim životom, ako ga banaliziramo, tako da je bio prisiljen da proda svoju ličnu biblioteku da bi njegova engzistencija bila osigurana.

Bio je historičar, pjesnik i kulturni radnik. Politika kao prinuđena aktivnost. Nije to angažman u duhu politike kao poziva već više kao prinuđena aktivnost spletom okolnosti. On je nije smatrao životnim ciljem. Mislio je da na zagrebačkom sveučilištu zatraži mjesto profesora za islamske jezike, ali banjalučka, građanska kurija ga je izabrala bez programa u bosansko-hercegovački Sabor. Nakon toga je izabran u zemaljski savjet. Pred rat je izabran za predsjednika sabora i tu funkciju je obnašao do 31. Januara 1919.g.

Ističe potrebu političkog odgajanja naroda našeg jer je politika rastegljiv pojam, i u njoj se može najveći neprijatelj nametnuti za vođu i učitelja narodu te da ga zavodi na krivi put. Bašagić je bio sinteza tradicionalnog aristokratizma (begovskog, deklarirao se kao begovski aristokrat). Politiku nije poimao u duhu makijavelizma. Cijenio je političku etiku i racionalni diskurs u politici. Svoje političke protivnike je nastojao na lijep način razuvjeriti protudokazima. Nikad se nije služio nečasnim sredstvima. Prezirao je političare koji iskorištavaju svoj narod.

Njegova se politička misao pojavljuje na tri polja, odnosno kod njega postoje tri vrste djelatnosti koje imaju poitički značaj:

20

- Kulturna politika = njegov kulturni angažman je jedna politika i aplikacija poimanja politike u konkretno historijskom kontekstu. Ispoljava se kao neodvojiva politika spram AU režima i još kao koncepcija nacionalne tj. bošnjačke politike unutar režima.

- Studije književno-hostoriografskog karaktera koje se mogu politički tumačiti. U poetsko-književnim i historiografskim oblicima krije se jedna osvještena politička misao, vezana za razumijevanje bošnjaštva u njegovim povijesnim onovremeno aktuelnim dimenzijama.

- Izvorne političke studije. Ono političko se iskušava u istaknutom političkom rukopisu.

Politika kao kulturna politikaDomovina i islam pripadaju vrijednostima najvišeg ranga. Muslimansku politiku unutar režima definira kao kulturnu politiku zasnovanu na prosvjetiteljstvu.

Vjeruje u moć prosvjećivanja i u njemu nalazi ono za muslimansku zajednicu u BiH egzistencijalno spasonosno. Recepcija modernog znanja je u njegovom uvidu ključna za povjesno održanje muslimana. Kulturna prosvjetiteljska politika podrazumijeva otkrivanje i prisvajanje novih saznanja i modrene nauke te otvorenost za prihvatanje novih tehničkih i privrednih znanja. Muslimani u BiH se moraju boriti za svoje potomstvo oružjem današnjeg vremena – knjigom i prosvjetom. To se konfrontira sa tradicionalnim vjerskim znanjem i tradicionalnom običajnošću. Recepcijom savremenog znanja muslimani osiguravaju svojoj zemlji napredak i slavu.

Sociologija muslimanske zajednice – revitalizacija uz novu muslimansku inteligenciju + savremena muslimanska zajednica

Sastavni dio nerazvijne kritičke sociologije muslimanske zajednice u BiH čine dva noseća uvida: 1. Deskriptivni (dijagnostički) uvid o općem zastoju u socijalnom razvoju. Konstatuje naš zastoj u umnom, privrednom, i uopće kulturnom aspektu koji je tako jasan da ga ne treba dokazivati, očigledan je.

2. Normativni uvid o osloncu muslimanske zajednice na samu sebe. Mi muslimani u BiH prisiljeni smo da se međusobno pomažemo.

Bašagić se u skladu sa manirima svog vremena upušta u slikanje muslimanske etnosocijalne psihologije. Usreditočio se na negativne crte koje su uzroci opće muslimanske dekadencije. Mi o svakom imamo loše mišljenje, sumnjamo u svačije poštenje, potajno prisluškujemo, uhodimo, zavidimo jedni drugima, okrećemo leđa jedni drugima, ne pozdravljamo se, mrzimo se i preziremo, neprijatelji smo.

Ovakve mane se mogu preovladati rehabilitacijom i primjenom islamske etike i morala.

21

Pozitivne crte ismalske zajednice prepoznaje u bošnjačkoj povijesti (ponos i stid), a u modernom kontekstu savremena organizacija muslimanske zajednice jeste ključna za revitalizaciju i javnu afirmaciju.

- Bašagić jednu od bitnih pretpostavki preovladavanja negativnih osobina vidi u društvenoj reafirmaciji unutarmuslimanskog homogeniteta – puna afirmacija muslimanskog udruživanja.

- Islam je osnovan na bratstvu – uključuje recepciju etike dobra, solidarnosti, žrtvovanja za opće dobro. Islamska dužnost je razvijanje islamskih udruženja.

- uloga inteligencije u predvođenju naroda – inteligencija je odabrana klasa ljudi u jednom narodu koju neki nazivaju duševna aristokracija, ona mora dobro poznavati prilike u domovini i u državi, kojoj pripada i prema državama, s kojim direktno ili indirektno dolazi u dodir.

- Sljedeća ključna pretpostavka historijskog prevladavanja muslimanske stagnacije jeste promjena odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva. Bogatstvo je pretpostavka kulturnog razvoja. Oslobađa odnos prema bogatstvu od predrasuda i averzije i ne poima ga kao vjerski grijeh, i sticanje bogatstva jeste vjerski imperetiv. Ne poima ga logikom pohlepnog egoizma nego sredstvom islamske etike dobra, altruizma, solidarnosti sa socijalno uskraćenim slojevima. Ne treba ga skupljati na hrpu, nego s njim izdržavati svoju kuću i pomagati bližnje te potomke osigurati. Bogatstvo je usko povezano sa blagostanjem.

- Bašagić istupa protiv svakog unutarmuslimanskog straničarenja, različitih oblika nesloge i razmirice. Pod straničarenjem podrazumijeva dijeljenje muslimana u stranke. Diskreditira unutarmuslimansko separatisanje. Promovira udruživanje jer su i slabi jaki onda kad se udruže.

Džemat treba da bude središte unutarmuslimanskog dijaloga. Uz afirmaciju islamskih demokratskih ustanova, zagovara prevladavanje prirođenih mana i nedostataka. Reafirmacija islamske nauke o moralu u čemu presudnu ulogu imaju vjeroučitelji.

Kasnije, sa uvođenjem bosanskog Sabora i partijskog organizovanja Bašagić korigira stajalište o udruživanju, i prihvata ideju parlamentarizma i političkog pluralizma, ali i dalje ostaje vjeran ideji unutarmuslimanskog jedinstva i općeg dobra. Kritički se odnosi prema unutarbosanskim stranačkim konfrontacijama, sada u formi bosanskog patriotizma insistira na svebosanskoj sintezi, harmoniji i konvergenciji.

Koncepcija (pitanje) bošnjaštvaBašagić je javno manifestovao kolebljivi ili nesigurni etničkonacionalni identitet.

Pod bosanskim narodom podrazumijeva bosanski muslimanski element, muslimane u BiH. Sinonimi su muslimani u BiH, bošnjaci, bosanski narod. Suprotstavlja se politici kroatizacije i srbizacije bošnjaka. Oni koji su to učinili su izdajice svoje domovine.

Šta ulazi u narodni, bošnjački individualitet?

22

1. Prije svega ulazi bošnjačka samosvijest. Bosanstvo je duboko historijski utemeljeno tako da ga nikakva nasilna srbizacija ni kroatizacija ne mogu dovest u pitanje.

2. U konstitutivne elemente bošnjačkog narodnog indvidualiteta uvrštava povijesno – genetsku osnovu: Bošnjaci su porijeklom Slaveni. (Bošnjaci se odvajaju od etničkih Turaka odnosno od etnički heterogenih Osmanlija i odvajaju se od Hrvata i Srba)

3. Bašagić utemeljuje bošnjački narodni individualitet i historijski. Pri tome se povijest slika logikom historijskog romantizma: to je povijest bošnjačke slave, viteštva, herojstva, junaštva, pobjeda, krvarenja, velokodušnosti, mudrosti... (ponos i stid).

- U ovom historijskom utemeljenju postoji bošnjački povijesni kontinuitet:

a) Povijesni kontinuitet između predislamske Bosne i Bosne pod Osmanskom i AU vlašću. Povijest srednjovjekovne bosanske države je integralni dio bošnjačke povijesti u cjelini. Bogumili su u inat pravoslavcima i katolicima prešli na islam. (politički kontinuitet)

b) Postoji kontinuitet u povijesnoj misiji bosanskog plemstva. Daje mu izuzetnu ulogu čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti i etike, te antiosmanlijskog prkosa. Ostat će sljedbenik apologije privatno-vlasničkih prava bosanske elite. (privredni/ekonomski kontinuitet)

c) Povijesni kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji – ona je najpostojanija i najvjerodostojnija. Jedan narod može izgubiti moć i slavu, ali umotvorine koje zovemo literaturom su nešto što nije prolazno i što neprijatelj ne može uništiti. Ona je u očima srpske i hrvatske etnocentrične historiografije nepostojeća ili marginalna, primitivna i konzervativna. Bašagić zbog toga još više favorizuje bošnjačku književnost kao višu vrijednost naspram ostalih kulturno-duhovnih produkcija naroda slavenskog juga. (kulturni kontinuitet)

4. Nadalje u konstitutivne elemente bošnjačkog narodnog individualiteta uvrštava i njegov jezik – jezik kojim bošnjaci govore jeste bosanski jezik. Kasnije će se on deklarativno izjašnjavati da govori i piše hrvatskim jezikom.

Domovina, patriotizam i islamBašagić svoju hrvatsko jezičku identifikaciju ne ističe ni u listu Behar 1900. godine, ni u društvu Gajret koje je on osnovao i vodio. 1907. godine prihvata dvoimeni srpsko-hrvatski naziv jezika. Međutim, kasnije još jednom i to povodom izdanja devetog godišnjaka Behara, kada deklarativno i programski prihvata pankroatizam, direktno će deklarirati svoju hrvatsko-jezičnu identifikaciju (narod naš u BiH, kao i naša braća preko Save i Dunava, kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom, prema tome postoje dvije književnosti, hrvatska i srpska). Mada više ne govori eksplicitno o Bošnjaštvu ono nije nestalo, samo se sada javlja u drugoj formi. Razvija se pod pojmom domovine, naravno riječ je o BiH kao domovini. Dakle, Bašagić i dalje, njeguje kult Bosne i Bošnjaka, ali sada u formi domovinskog patriotizma, i to više u jednom racionalnom diskursu.

Pojmovi domovine i naroda su u ovom kontekstu gotovo istovjetni, iako dijelovi naroda mogu egzistrirati izvan domovine, ipak u supstacijalnom smislu, domovina ovdje jest određena kao

23

domovina – postojbina, matica jednog naroda, to je primarno dakle etnička, narodna ili nacionalna domovina. Domovina, odnosno, narod ovdje se shvataju kao zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične povijesne sudbine, kao zajednica jezika, istovjesnih vrijednosti, svetinja, te identične kolektivne osjećajnosti. Dakle, Bašagić poima fenomen domovine u kategoriji naturalizma i njegovih varijanti geografizma i organicizma . Prije svega domovinski fenomen je univerzalna prirodna datost.

U užem antropološkom smislu, domovina je biološka datost, kao porodica, te funkcionira sa svojim smislom analogno porodici. Domovina, dakle, nije nikakva ljudska umotvorina, niti je određuje državni status, ni priroda političkog režima, ni karakter vlade, ni stepen kulturnog razvoja i njen teritorijalni obim, ni geografski položaj. Nakon ontogenetskog i antropološkog statusa domovinskog fenomena, Bašagić promatra domovinski fenomen u aksiološkom kontekstu. Domovina pripada najvišim vrijednostima, a to znači pripada svijetu idola, svetinja, ona je u njegovom uvidu božansko dijelo.

Nakon ontogenetskog, antropološkog i aksiološkog diskursa u poimanju domovine Bašagić analizira narodni odnos prema fenomenu domovine, određuje ga kada je pozitivan i osvješten kao patriotizam. U historiografskom diskursu afirmira patriotizam kao povijesno iskušanu, potvrđenu vrijednost. Potom u psihološkom diskursu identificira skalu emocionalnosti koja karakterizira patriotizam, u njemu su sadržana „uzvišena čuvstva“, zatim osjećanje zanosa i uzbuđenja, osjećanje radosti i žalosti. Nadalje u etičkom diskursu su u bitna određenja patriotizma uvrštava se moral koji uključuje i etiku žrtve, to podrazumjeva da za dobrobit domovine zaboravljamo vlastite interese, dužni smo dati život za domovinu. U borbi za domovinu čovjek na sve zaboravlja, na život i smrt, na porodicu jer mu je sve tijesno povezano s domovinom, ako nju spasi, spasio je i sve ostalo. Domovina je povijesno egzistencijalna pretpostavka samog narodnog opstanka, pa je zato ona dragi kamen na kojem nije urezana samo povijest naroda i na kojem se ne ogleda samo njegova sadašnjost nego je to kamen na kojem su urezana proročanstva naše budućnosti. Fenomen patriotizma određuje i u religijskom diskursu. Patriotizam je islamski imperativ.

Posebno kritički insistira na tome da nema školskog odgoja i obrazovanja u duhu morala i patriozma jer naši odgajatelji sami nemaju pojma o islamskom moralu, a kamoli o političkom i domovinskom odgoju. Pledira među mladim generacijama da slijede ideale starih Bošnjaka, s recepcijom bosanskog patriotizma.

Historijski diskurs neposredno je inspiriran muslimanskim iseljavanjem iz BiH, pa je to zapravo pledoaje za zaustavljanje tog toka i promociju domovinsko-patriotske svijesti.

Bašagić naglašava vrijednost bosansko-domovinske svijesti u kontekstu uvođenja parlamentarizma, ustavnosti i višestranačja. U tom kontekstu bosanski patriotizam zadobija dodatne vrijednosti.

Državnopravni status BiHMuslimani imaju na BiH historijsko i prirodno pravo jer su se borili i krv prolili za njene temelje. U Bašagićevoj percepciji jedna od najviših dužnosti muslimanske inteligencije jeste odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiH kao vlastitu domovinu uz angažman na

24

moralnom i materijalnom napretku islamskog elementa, uređenju vakufsko-meafirske autonomije, u zaštiti prava naših starodrevnih baština i islamskih svetinja.

Unutar doktrine o historijskom i prirodnom pravu muslimana na BiH u osnovi će zastupati ideju bosanskohercegovačke autonomije – insistira da Muslimanski klub u bosanskom Saboru stane na stanovište odbrane autonomnog statusa BiH spram građanskih hrvatskih pretenzija.

U godinama prvog svjetskog rata bošnjačka reprezentacija formulira različite projekte državno-pravnog statusa BiH. U takvom kontroverznom kontekstu Bašagić i njegova grupa BiH vide u sjedinjenju sa Hrvatskom gdje bi imala i izvjesnu autonomiju, dakle, i dalje figurira ali je projektirana u formi integrirane BiH u Hrvatsku. A s tom idejom koja se zalaže za opstanak AU monarhije ali sada trijlistički konstituirane. Nešto kasnije Bašagić izjavljuje da prihvata program narodnog vijeća države Srba Hrvata i Slovenaca.

SAKIB KORKUT

BiografijaRođen je u 1884. godine u Travniku, gdje je i završio osnovno i srednje obrazovanje, nakon toga završava Šerijatsku sudačku školu i počinje raditi kao šerijatski sudski vježbenik pri Kotarskom sudu u Tuzli. Nakon stupanja na snagu „Štatuta“ kojim se regulira vjerska i vakufsko-prosvjetna autonomija i nakon reorganizacije muslimanske zajednice Islamske zajednice, postavljen je za inspektora u Vakufskoj direkciji u Sarajevu (do 1917.). Iste godine biva postavljen za muderisa i upravitelja novoosnovane i reformirane Okružne medrese u Sarajevu. Od 1910. do 1913. godine aktivno radi u društvu Gajret, gdje od 1911. do 1912. obavlja dužnost Predsjednika glavnog odbora. U Organizaciji bosanskohercegovačke ilmije obavlja funkciju zamjenika sekretara sve do početka 1. Svj. R.. Nakon 1. Svj. R. sudjeluje u osnivanju Jugoslovenske muslimanske organizacije, biran je kao poslanik u Ustavotvornu skupštinu. U vrijeme rascjepa JMO (1923.) zajedno sa Ibrahimom-ef. Maglajlićem izlazi iz ove stranke i sudjeluje u osnivanju nove Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije. Nakon neuspjeha ove partije na novim izborima i prestanka rada povlači se iz političkog života. Za muftiju u Travniku biva postavljen 1927. godine i dužnost sprovodi bez prihoda sve do smrti. Posljednji javni nastup imao je na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine kada podnosi referat „O vakufsko-mearifskoj upravi“. Umro je 1. marta 1929. godine.

AutonomijaNakon što je izborena i pravno regulirana vjerska i vakufsko-prosvjetna autonomija u predstavama izvjesnih muslimanskih krugova se smatra, napokon, dosegnutim i društvenim i pravnim okvirom, unutar kojeg muslimanska zajednica može pod AU režimom osigurati svoju egzistenciju i ekonomsko – kulturni prosperitet. Kritizirajući, u toj vrijednosnoj percepciji indolentan odnos muslimanske, vjerske, političke i „akademske“ elite spram Autonomije, Korkut

25

će pisati: „oživotvorenjem vjersko-prosvjetne autonomije je otvoreno nama muslimanima široko polje rada i data prilika da pokažemo šta možemo i umijemo, a štatut kojim se regulira autonomija, sa muslimanskim pravima i povlasticama“ jest „čvrsta zidina iza koje se može uspješno i sigurno braniti najveća svetinja muslimanskog naroda“, a to je u njegovoj aksiološkoj percepciji – Islam i Domovina. On pledira: cijeni narode svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju, jer bez nje ne možeš naprijed; cijeni je i budi svjestan njene važnosti“.

Pojam i preferencija kritikeJavni angažman, socijalnu, etičku i političku misao Sakiba Korkuta ovde i tretiramo kao paradigmu tog kritičkog diskursa. Njegovo je mišljenje kritičko-polemičko mišljenje. To je antikonformističko mišljenje, ono koje ne izbjegava rizik, nesigurnosti i egzistencijalne opasnosti. Korkut će kritizirati i režimsku, vladinu politiku, političko djelovanje i kompetencije prorežimskih muslimanskih vladinovaca, uređivačke koncepcije i promašaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete i islamske institucije tog doba (ustanove ulema – medžlisa, vakufske direkcije i sl.) kao i svjetovnu muslimansku inteligenciju, dakle one intelektualce koje, i to ponekad ne bez pežorativne intonacije, naziva akademičara.

Njegova kritička anatomija muslimanske zajednice se u osnovi odnosi na islamsku i akademsku elitu, a ne na muslimanski narod u njegovoj svakodnevnici.

U središtu njegove misli nalaze se empirijski, personalni i institucionalni akademski, medijski, crkveni i politički protagonisti ideja politike i prakse kroatizacije i srbizacije bh muslimana, ali i akteri katoličkog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije.

Njegova je kritika metodički osvještena i racionalno vođena. To znači da definira svoj predmet, vrši njegovu logičku analizu.

U osnovi kritike stoji njegovo panislamsko stajalište. On je zagovornik kritike koja po svojoj svrsi treba da pomogne i popravi, a ne da nebratski navali i ublati. Ona mora biti zasnovana na ekspertnoj podjeli rada, dakle na stručnoj kompetenciji, pa je prvi uvjet dobre kritike svestrano poznavanje predmeta o kojem on govori. Ona mora biti analitična, utemeljena na jasnim pojmovima, do kraja logična i konzistentna u konkluzijama.

PanislamizamIslam je razumljivo, i za Korkuta neupitljivo središte vrijednosnog orijentiranja, sveobuhvatni medij socijalne percepcije, političke i kulturne kritike, apsolutno izvorište normativnih imperativa i povijesnih anticipacija. Korkut je islamski mislilac, pa ovdje i tretiramo njegovu publiciranu misao kao legitimnu paradigmu islamskog mišljenja na bh tlu.

Njegov se panislamizam sastoji samo u tome da se i u teorijskom, mentalno-vrijednosnom i metodičkom smislu, cjelina bivstvujućeg, pa i u njenim socijalno - povijesnim dimenzijama promatra, percepira, vrednuje iz horizonta islamske dogmatike i njenih, u dugoj islamskoj tradiciji, priznatih izvora i autoriteta.

26

„Jedn od glavnih i najvažnijih osobina islama, kojom se uzvisuje nad sve ostale vjere jest to što se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljiti svojim čovječanskim dužnostima. Svojski zagovara rad, marljivost i nastojanje da čovijek razvije sve svoje sposobnosti i tako bude koristan član ljudske zajednice.“

Korkut će publicirati i islamsku etiku altruizma, a ona je sama jezgra islama: „islamska je suština – robovanje bogu, samilost i ljubav prema zajednici i dobru te zajednice.“

Sa ovog stajališta Korkut će biti konzistentni kritičar onodobnih islamskih ustanova i njihovih personalnih protagonista. Otuda njegov javni poziv: „vratimo se pravom islamu.“

Recepciju koncepta muslimanske autonomije, kritički diskurs i islamsko mišljenje ovde identificiramo kao metodički i vrijednosni trokut unutar kojeg se kreće socijalna, etička, kulturna i politička misao Sakiba Korkuta.

InteligencijaKorkutov kritički diskurs na unutarmuslimanskom planu ima „akademičare“, svjetovnu, posebno studentsku inteligenciju. Kritika je uglavnom usmjerena na njihova politička opredjeljenja, njihovu recepciju politke prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja muslimana.

U ovom kontekstu njegova se kritika odnosi na tumačenje veza i odnosa između inteligencije i naroda. Kritičar je njihovog idealizma koji je izgubio vezu sa empirijom muslimanske zajednice, kao i ignorantskog ili ravnodušnog odnosa spram afirmacije vjerske i prosvjetno-vakufske autonomije. U njegovom kritičkom uvidu svjetovni muslimanski intelektualci su izgubili vezu sa narodom.

Korkut insistira na jednakosti, pa i u kontekstu socijalnih uslova obrazovanja između „akademske“ i „vjerske“ inteligencije. On se suprotstavlja produbljivanju jaza između hodža i inteligencije, pledirajući za slogu i osjećaj bratstva i jednakosti unutar muslimanske jednakosti.

U njegov kritički vidokrug ulazi i vjerska inteligencija - stratum uleme. On smatra da ona umjesto da bude svjetlo ovom narodu, sve se više udaljava od zbiljskog života i traži selamet u kojekakvim starogrčkim i perzijskim besmislicama koje nemaju ništa zajedničko sa islamom. U isto vrijeme naše hodže nemaju apsolutno nikakav uticaj na bosanske muslimane. Ulema nam je pravi primjer kakva ne bi smjela da bude. Uz studij islamskih nauka, ulema treba da stekne i svjetsku naobrazbu kako bi se dobili ljudi koji će moći shvatiti i prozreti situaciju u kojoj se nalazimo. No uz nedostatak svjetske naobrazbe ulemi nedostaju i druge vrline, poput vrline vodstva: sinteza znanja i hrabrosti, snage i ustrajnosti.

Islam, demokratija i vođeOvdje je, naglašavamo to važno osobno otkriće i njegova apologija ideja državljanstva i državljanske jednakosti. Unutarmuslimanske odnose, utemeljene na Autonomiji, Korkut osmišljava na načelu demokratskog etosa kojeg na drugoj strani izvodi iz izvorne biti islama. Otuda i afirmira osnovni princip Autonomije: „upravlja islamski narod putem izabranih organa

27

v.m. uprave“. Institucije Autonomije moraju biti jedinstvene, centralizirane, ali one su ograničene „voljom naroda i najširih njegovih masa“. Preferenciju demokratizma neposredno formulira stajalištem „da se o narodu mora raditi sa narodom“. Džematska skupština je temeljna institucija „divna demokratska i islamska ustanova“ koja je utvrđena i Štatutom Autonomije. Ona je narodu najbliži organ i preko nje narod treba da upravlja muslimanskim institucijama.

Demokratija unutar islamske zajednice, u njegovim predstavama, ne isključuje instituciju vođe. Njemu ne pripada nikakva politika apsolutizma. Vođa je takođe, čovjek znanja, no u islamu. Znanje i smjelost su uvjeti da neko može preuzeti vodstvo muslimanske zajendice. To su ljudi borbenosti, pouzdanja i izdržljivosti.

Pledirat će narodno pravo na protest i pobunu spram unutarmuslimanskih deformiteta i njegovih aktera.

Kritika evropocentrizmaSakib Korkut je kritičar recepcije evropskih vrijednosti i to onako kako se ona vrši i publicira unutar muslimanskih „akademičra“. Smatra da je kod nas zavladala pošast pogrešno shvaćene „evropejštine“. Svaki kritički odnos spram evropejštine zadobija javne etikete „reakciarnosti“ i „udaranja na kulturu“. Upozorava na štetnost ovog pravca i zle posljedice koje će iz ovakvog rada neminovno uslijediti. Umjesto da se pozivaju na govore palih sadašnjih evropskih i američkih govora, muslimani treba da se oslanjaju na uputu svoje svete knjige. ??? U samom islamu ne vidi inhibitorske faktore muslimanskog napredovanja, budući da islamske zapovijedi hoće od sljedbenika islama učiniti element reda i rada. Muslimansko zaostajanje nije rezultat islama. Sukrivica je po njegovom mišljenju u akademskoj inteligenciji i u ulemi.

MisionarstvoU njegovom uvidu se fenomen nacionalnog misionarstva – mesijanstva javlja kao predstava o ekskluzivnoj, „kulturnoj, „civilizirajućoj“, „oslobodilačkoj“ misiji Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke. Treba imati u vidu da su balkanski ratovi onaj konkretno – povijesni kontekst unutar kojeg Korkut kritički analizira i demistificira ove nacionalno – narcističke misionarske predstave. U ideološkoj preparaciji “balkanskih državica“, na djelu je navodno borba protiv barbarstva i azijatstva uzvišeni progon – tiranije i sveta borba za slobodu i prava čovjeka.

Narcisičke predstave o nacionalnom misionarstvu sa svojim izlivima intolerancije antihumanizma i neliberalizma i u balkanskim verzijama jesu sastavni dio „srednjevječnog, nazadnog i tjesnogrudnog balkanskog evropejstva“. Sa turskofilskog stanovišta Korkut će preferirati osmansku i islamsku superiornost u odnosu na evropejstvo. U pogledu recepcije i respekta tolerancije govorit će o liberalnosti turaka i hipostazirati nenadkrivljivu humanost i civilizaciju osmanlija.

Te predstave nemaju svoje utemeljenje, u njegovom uvidu, ni u povijesnoj ni u onovremeno aktuelnoj praksi balkanskih državica.

28

Napokon, masovni zločini protiv muslimanskog civilnog stanovništva u balkanskim ratovima, do kraja demaskiraju iluziju njihovih misionarskih autopredstava. Racionalizira balkanske ratove protiv Turske kao ratove „krsta protiv mjeseca“ dakle kao vjersko – krstaške ratove protiv azijatizma i islama. Fraze i predstave o kulturno-civilizacijskoj misiji balkanskih država u njegovom kritičkom uvidu nisu ništa drugo do „uzaludno prikrivanje borbe i mržnje kšćanstva protiv islama i muslimana.

ProzelitizamPoseban oblik religijskog mesijanizma – prozelitizam je u tijesnoj vezi sa političkom doktrinom, kulturom te ideologijom državno – nacionalnog misionarenja kao navodnog poslanja „civiliziranja“, „kultiviranja“ i „oslobađanja“ Drugog. Prozelitizam podrazumijeva misiju hrišćanskog „pokrštavanja“. Korkut zna i za prozelitizam kao historijski fenomen. No promatra ga u onodobnom južnoslovenskom i primarno u bh kontekstu. Fenomen katoličkog prozelitizma koji se neskriveno promovira i agitira u vrhovima katoličke Crkve i kod Slovenaca i kod Hrvata stoji u žiži Korkutovog kritičkog diskursa. Njegovi empirijski, i uz to koncepcijski i paradigmatični, akteri u BiH su Josip Štadler i sljedbenici.

Promatra fenomen prozelitizma i u kontekstu državne AU politike. Ne libi se da javno publicira svoju kritiku vladine politike uopšte i u pogledu njene tolerancije katoličkog prozelitizma posebno.

Promatra ga nadalje tako što misli relacije između državnog suvereniteta i navodnog suvereniteta pape. Štadlerov prozelitizam zapravo demonstrira suverenitet papinstva nad državnim suverenitetom, što Korkut i teorijski i politički kritizira i odbacuje. Pledira za državni suverenitet i suverenitet državnog zakonodavstva spram papinskih uzurpacija. Korkut stoji na stanovištu da ideja državnog suvereniteta treba biti preferirana spram anahronog, srednjevjekovnog katoličko-papinskog univerzalizma.

Promatra ga i u kontekstu ljudskih prava i sloboda. Njegova kritika prozelitizma uključuje afirmaciju građanskih prava: prozelitizam je u njegovom uvidu najgrublji oblik njihove suspenzije. On je eksplicitni oblik ignorancije i neposredne negacije ljudskih prava i sloboda.

Prozelitizam interpretira u kontekstu konceptualnih odnosa između vjerske i nacionalne identifikacije. Onodobna praksa prozelitizma pokazuje kako u sferu ideologijsko-političke demagogije, tako i u domen agresivno nacionalistiškog pragmatizma spada masovno recipirana teza o razdvojenosti vjere i nacije, odnosno vjerske i nacionalne identifikacije: identifikacija katoličanstva i hrvatstva u njegovim uvidima upravo u prozelitizmu dobija svoju punu potvrdu.

U kontekstu muslimanskih odgovora i muslimanske „vjerske“ i „narodne“ politike, promatra prozelitizam kao jedan od izraza njene benignosti i naivnosti (muslimanska „vjerska“ vlast nema adekvatnog odgovora na strategiju, politiku i praksu prozelitizma). U ovom kontekstu kritikuje šutnju nekih muslimanskih novina, ali i indolentan odnos muslimanske reprezentacije u bosanskom Saboru prema politici prozelitizma. Pledira radikalnu politiku ignorancije muslimanske participacije u javnom životu.

29

Ljudska prava i međunarodni odnosiOn govori o ljudskim pravima u kontekstu identifikacije bh Muslimana kao Evropljana. Sebe u osobnom individualitetu i muslimane u BiH smatra „ljudima i Evropljanima“ njegov misaoni i vjerski panislamizam ne ignorira svijest o bh muslimanima kao jednom od evropskih naroda. Pod ljudskim pravima prije svega podrazumijeva zaštitu i obezbjeđenje slobode vjeroispovijesti i uopšte slobode „volje“ i slobode „savjesti“. Ove su slobode obilježja slobodnog čovjeka.

U pravnom diskursu, uz slobodu vjeroispovijesti, Korkut uvrštava i pravo na pravnu odnosno državljansku ravnopravnost i jednakost pred zakonom. Politika hegemonije u njegovom uvidu neposredno ugrožava ideju ravnopravnosti i pravne jdnakosti građanskih individua. Otuda se zalaže i za uvažavanje bosanskih zemaljskih zakona, pa recepciju ideje pravne države tretiramo kao jedan izraz njegove pravne kulture koja ga legitimira kao važnog sudionika u historiji socijalne i političke misli u BiH.

Njegova recepcija ljudskih prava projektira se i na međunarodne odnose. Smatra da se novi međunarodni poredak ne može uspostaviti bez pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvatanja čovječnijih principa uprave i međunarodnih odnosa.

Divergencija – pansrbizam i pankroatizamMit o nacionalnom misionarstvu, politika prozelitizma i ignorancija ljudskih prava muslimana u Korkutovom kritičkom uvidu važne su komponente u mišljenju – djelovanju oficijalne srpske i hrvatske političke reprezentacije i u BiH i van nje.

Pri tome Korkut polazi od konvencionalne predstave da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena („srbi i hrvati su jedan narod sa dva plemenska naziva. Prema tome treba da im i budućnost bude jedna“). Muslimani u BiH su treći dio tog naroda. Neovisno od ovog identiteta, u Korkutovom uvidu, riječ je o „tri svijeta, tri različina naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja – tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima, običajima i pretenzijama.“ Hrvatska reprezentacija, recipirajući starčevićevsku ideologiju, fanatično zastupa koncept trijalističke rekonstrukcije monarhije i integracije – ujedinjenja BiH sa Hrvatskom. Srpska reprezentacija suprotno, odbijajući svaku trijalističku koncepciju vidi BiH u sastavu Srbije.

Hrvatska se politika deducira iz mitologije o BiH kao etnički hrvatskoj zemlji i o hrvatskom povijesnom, narodnom i državnom pravu na BiH. Srpska se zasniva na mitologiji o BiH kao povijesno i etnički srpskoj zemlji, pa iz te imperijalne perspektive proizilazi njena opsesija da se u budućnosti ona anektira Srbiji. Nadalje, ona radikalna divergencija počiva i na identifikaciji vjere i nacije, religijske i nacionalne istovjetnosti, na podudarnosti hrvatstva i katoličanstva i srpstva i pravoslavlja („kao što su naši Srbi u praksi najprije pravoslavni, pa tek onda Srbi, tako su isto i Hrvati izbrisali i zameli granicu između hrvatstva i katoličanstva, i čovjeku se teško snaći gdje počinje to njihovo 'hrvatstvo' gdje li završava katolicizam“).

30

Ove javno-mentalne i državno-političke projekcije dijele zajednički stav prema muslimanima: politiku dehumanizacije, kao i politiku njihove prosrpske i prohrvatske nacionalizacije. I tu je paradoks: što muslimane više dehumaniziraju to više insistiraju na njihovoj nacionalnoj srbizaciji i kroaticaciji.

Hrvatski mit o vlastitom kulturno-civilizacijskom misionarstvu i politika katoličkog prozelitizma uz „bljezgarije protiv islama i muslimana“ u hrvatskim novinama i politiku socijalne degradacije muslimana u svojoj osnovi imaju dehumanizirajuću sliku muslimanske zajednice u cjelini.

Korkut deducira svoj opšti uvid da u svijet privida i neutemeljenosti spada ideja i politika koja projektira ideal srpsko-hrvatskog ujedinjenja.

Muslimani: nacionalna indiferencija i koegzistencijaKod Korkuta se ovaj pojam razumijeva i prakticira u kontekstu aktuelne politike, izvanjske, nasilne etničke srbizacije i isto tako spoljašnje agresivne kroatizacije muslimana u BiH. Riječ je o politikama koje plediraju „nacionalizaciju“ muslimana sa etničko-nacionalnim hrvatstvom ili srpstvom. Korkut konzistentno odbija ove politike i stoji na stanovištu da muslimani u BiH i u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da stoje na neutralnom terenu, a to znači da trebaju biti, kako u prosrpskom tako i u prohrvatskom smislu narodnosno, nacionalno indiferentni.

Nacionaliziranje u ovim uvidima nema nikakvog korjena u BiH, pa u tom smislu apostrofira: „našem narodu nije do 'srpstva' i 'hrvatstva'“. Nadalje argumentira islamskom logikom, pa u toj indiferenciji vidi nešto što nalaže naša vjera. Argumentira i već izloženom slikom antagonističke divergencije u srpsko-hrvatskim odnosima, kao i slikom dehumanizirejuće pansrpske i panhrvatske politike spram islama i muslimanske zajednice u cjelini. Empirija one politike divergencije od muslimana ukoliko bi se kroatizirali ili srbizirali, ne samo da bi od njih učinila dodatni izbor produbljavanja radikalnih srpsko-hrvatskih konfrontacija, nego bi unijela i antagonistički razdor unutar muslimana. Ukoliko bi muslimani prihvatili politiku autokroatizacije, a s njom i ujedinjenje BiH sa Hrvatskom unutar Monarhije na konceptu trijalističkog uređenja, izložili bi se nepotrebnoj borbi sa Srbima koji su odlučni protivnici takvog ujedinjenja. S druge strane, ukoliko bi prihvatili politiku autosrbizacije, a s njom i koncept ujedinjenja izvan Hrvatske, muslimani bi došli u sukob sa Hrvatima, pa bismo opet bili klin razdora umjesto posrednik zbliženja. Prema tome, ne preostaje nam ništa drugo nego li napustiti oba spomenuta pravca. Pa biti nacionalno indiferentni, ili se pak pocijepati u dva tabora, pa jedni biti srpski, a drugi hrvatski – prirepci.

Iz ovog odbijanja ne izvodi nikakav pozitivni program zasebnog, npr bošnjačkog, vansrpskog i vanhrvatskog nacionalnog identificiranja muslimana, niti državno-pravne samostalnosti ili autonomije BiH. Muslimani se trebaju okrenuti sebi i čuvati svoju autonomiju i svoj islamski identitet. Prije svega, trebaju raditi u pravcu izdizanja svojih kulturno-prosvjetnih, socijalnih i ekonomskih potencija kako bi postali respektabilan faktor i meritoran sudionik povijesnih zbivanja.

31

S druge strane, pledira ethos i politiku koegzistencije s drugim vjersko-etničkim grupama, i to vrednujemo kao važnu dimenziju njegove misli. Muslimanska Autonomija ne podrazumijeva samo samostalnost u odnosu na državna prisezanja, nego i u odnosu na srpsko-hrvatske intervencije. Dakle, pledira međusobnu suegzistenciju utemeljeu na praksi i običaju nemješanja, uvažavanja automnih suvereniteta, respektu unutarnje slobode.

Tim osnovama i kod muslimana se može razvijati domovinska svijest: radeći unutar one strategije muslimanska inteligencija će pomagati svoju najbližu braću i učiti ih da je ljubav prema domovini dio vjere. Zagovarajući neutralnost u srpsko-hrvatskim sukobima uopšte i oko nacionaliziranja muslimana posebno, pledirat će da oni sebi postave dva idela - daljni i bliži: daljni – ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihovog sporazuma) i bliži – obezbjeđenje svoje trajne i časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama. Bliži se cilj može ostvariti samo politikom nacionalne indiferencije i radom na opštem ekonomskom i kulturnom napretku muslimanske zajednice.

Islamsko jedinstvo u planetarnim razmjerima ima superiornu vrijednost u odnosu na etničko narodno jedinstvo. Slavenska solidarnost je bezvrijedna u odnosu na imperativ islamske solidarnosti i osjećajnosti.

TurkofilstvoStanovište osobnog tutkofilstva Korkut eksplicitno formulira: „naše simpatije su na strani Turske, zato što je nepravedno napadnuta jer čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama.“ Posebno insistira na islamskom bratstvu i muslimanskoj solidarnosti.“Osmanlijski vladar ujedno je i Halifa svih muslimana na zemlji“. Naše je uvjerenje, da sadašnji diplomatski zastupnici Turske nisu u stanju biti zastupnici Halife: baška državni interesi turskog carstva, baška reprezentacija Halife svih Muslimana.

SALIH KAZAZOVIĆ

BiografijaRođen je 1873. godine u Travniku, a umro je u Banja Luci 1943. godine. Bio je učitelj u nekoliko bosanskih mjesta. Kao učitelj radio je i u osnovnoj školi u Gornjoj Tuzli. Od maja 1900. godine djeluje u pokretu za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju Muslimana., a od decembra 1900. radi i u Egzekutivnom odboru Pokreta u Budimpešti. Intenzivno se bavi publicističkom djelatnošću kritički usmjerenoj prema AU vlasti u BiH. Nakon otkrića njegove antiAU spisateljske aktivnosti 1901. slijedi policijska akcija, neposredno povodom brošure Bezakonje okupacione vlasti u BiH. Travnička čaršija ga je optužila da je izdao pokret i biva optužen za izdaju lidera Pokreta. Nakon povlačenja sa „opozicionog poprišta“, nastavlja sa javno-književnom djelatnošću surađujući sa listovima Behar i Biser. Na pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta je odbranio doktorsku disertaciju. Njegov literarni razvoj vodio ga je žanru komedije i bio je poznat kao komediograf. Napisao i objavio je dvije komedije: Oba gluha (1911.) i Ćoravi račun (1912.). Umro je 1943. godine.

32

Od polovine juna do polovine decembra 1900.g. Salih Kazazović radi u Egzekutivnom odboru pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u Budimpešti kao perovogja i glavni dopisnik i izvjestitelj za novine. U to vrijeme intenzivno piše tekstove kritički usmjerene protiv AU vlasti u BiH.

U to doba objavljene su tri AU brošure koje su distribuirale širom BiH: Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni, Najnoviji zulum u BiH, Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni. Jedan je od autora članaka koji su objavljeni u brošuri Bezakonje okupacione uprave u BiH iz 1901.g. a čiji se priređivač i pisac potpisao kao Ehli-Islam. Upravo ova brošura biće u centru AU represivne akcije protiv Salika Kazazovića i bolne „političke afere“ koja će uslijediti i iz koje će on izaći inkriminiran kao „potkazivač“, vođa i sudionik pokreta.

S obzirom na antiaustrijski diskurs ovih članaka i brošura, pisao je Salih Kazazović pod pseudonimom pa i nije moguće rekonstruirati ono njegovo autorsko u ovoj publicistici. Izražavaju oni opšte političke koncepcije ondašnjeg vodstva muslimanskog Pokreta za autonomiju uključujući i politička gledišta koja su proizilazila iz saradnje sa srpskom političkom i intelektualnom reprezentacijom.

Njegov je javni politički angažman vrlo kratko trajao pa se već nakon 1902.g. njegova misao kreće izvan politike, i nema neposredne važnosti za historiju političke misli u BiH.

Njegov apolitički rukopis uvrštavamo u ovu historiju jer društvena znanost se poima u širokom značenju, pa ona u sebe uključuje i filozofiju i njene subdiscipline. U tom kontekstu ovaj rukopis zaslužuje respekt. On je dakle relevantan utoliko što je posebno bošnjačke inteligencije onog vremena u duhovno-kulturnu produkciju i društveno-humanističke znanosti po prvi put unio zapadno-evropsku filozofsku problematiku i estetiku kao njenu subdisciplinu.

U listu Biser 1913.g. i 1918.g. dr. Salih Kazazović objavljuje i svoja dva najvrijednija i to“apolitična“ teksta, jedan iz oblasti filozofijski pojmljene psihologije umjetnosti, a drugi iz oblasti recepcije moderne filozofije i njenih posebnih likova. Prvi tekst nosi naslov „Sredstva i dojmovi tragičnog izražavanja“ (psihološka razmatranja), a drugi „Savremena filozofija i njeni sustavi“.

Sa AU okupacijom i kasnije aneksijom BiH mijenjaju se prije svega za Bošnjake socijalni status, položaj u strukturi političke i pravne moći, način života i duhovni kontekst, bolno se revidiraju tradicionalne vrijednosne preferencije jer novo vrijeme traži i novi način mišljenja i nove aksiološke orijentacije. Po prvi put i obrazovani Bošnjaci susreću se s novim svijetom života, pa pod prisilom novih egzistencijalnih iskustava postaju u povijesti bošnjačkog naroda – rodonačelnici na mnogim stranama duha, kulture, mišljenja i života samog. Uglavnom, misli se sada logikom susretanja, sinteza, pomirenja, konvergencije: obrazovani bošnjaci hoće u sebi da pomire Istok i Zapad, islam i evropsko iskustvo i sl. Isto važi za filozofsko mišljenje, Bošnjaci – islamski mislioci, pa i mislioci – sufije figuriraju mišljenje u islamskom diskursu. Cijela bošnjačka duhovnost i njena kulturna produkcija su posredovane neupitnišću i meritornošću islamskog vrijednosnog diskursa (Hadžijahić-Korkut).

33

Na tlu teorijskog mišljenja pojavljuje se Salih Kazazović, jedan od prvih Bošnjaka – filozofskih pisaca, ali sada to je u zapadno-evropskom smislu riječi: „rodonačelnički“ otvara se ka interpretativnoj recepciji zapadno-evropske filozofije.

Estetika i psihologija tragičnog u umjetnostiSalik Kazazović se iskušava u jednom osebujnom filozofskom diskursu. Iskušava se u medijumu estetičke refleksije o umjetnosti. Raspravlja o fenomenu tragičnog u komediji. On svoju raspravu označava kao psihološko istraživanje, ali smatra psihologiju jednim dijelom filozofije. Tu se njegova misao posreduje npr. recepcijom Ničea i Šopenhauera. U širem kontekstu psihologija promišlja načine na koje umjetnost proizvodi osjećanja i dojmove tragičnog. Salih Kazazović odbacuje metafizičku estetiku umjetnosti uopšte pa i tragičnog posebno. Distancira se spram Ničeove metafizike tragičnog. Slijedit će interpretacije Šopenhaurove filozofije, odnosno temeljne misli o svijetu kao vlastitoj predstavi unutar koje odnosi kauzaliteta nisu ništa drugo do subjektivni izraz logičkog mišljenja. Odnosi kauzaliteta, i sam slijedi tu misao, nisu djelo nikakve predestinacije, nego su djelo stvaralačke moći „besvjesne prirode“.On će na drugoj strani odbaciti i jedno drugo stanovište koje bi mogli označiti kao teološku estetiku umjetnosti i tragičnog. Njegov je temeljni zaključak, koji ga distancira od teološko-metafizičke estetike umjetnosti, „da se u tragičnim katastrofama ne radi o objavi, ili očitovanju volje jedne mudre i ovim svijetom vladajuće sile.“Rezimirajuće valja akcentirati: njegove analize tragičnog u umjetnosti relevantno figuriraju unutar samog estetičkog diskursa. No kad se izađe i izvan tog diskursa, a to ovde posebno naglašavamo, umjetnost poima sa sekularnog stanovišta i emancipira je od bilo kakve transcedencije, teološke ili metafizičke, svejedno. Možda je u sferi kulture odnosno umjetnosti on prvi meritorni Bošnjak koji misli iz sekularnog diskursa. U Širem socijalnom i duhovno-kulturološkom kontektstu promatrajući, u bošnjačku intelektualnu produkciju unosi vantranscendentni način mišljenja oslonjan, doduše na nekritičku recepciju pozitivistički pojmljenih prirodnih znanosti.

Društveni smisao filozofije i BošnjaciPoznaje Salih Kazazović glavne likove onodobne zapadnoevropske filozofije, njene unutarnje orijentacije, sisteme i protagoniste, vlada njenim kategorijalnim aparatom, operira logikom filozofskog mišljenja. Njegova filozofska studija analizira, interpretira i koncizno izlaže modernu filozofsku misao koja u njegovom uvidu, figurira, dominirajuće u 4 sistema: pozitivizam, materijalizam, naturalizam i idealizam. Sve ih dovodi u vezu sa modernom znanošću i unutar njih interpretira njihove najreprezentativnije likove. No i unutar nje vrši predmetnu redukciju: zanimaju ga unutar ovih sistema, primarno, metafizička stanovišta i gnoseološka pitanja.

U duhu opšteg prosvjetiteljstva svog doba, on, zapravo, hoće, i to je od posebne važnosti, izvesti filozofiju iz elitizma i kontemplacije pa spustiti na tlo muslimanske narodne duhovnosti i osjećajnosti kako bi ona bila u funkciji muslimanke emancipacije ispod svakovrsnog ropstva, uključivši i ono tradicionalizma, predrasuda i svakog dogmatizma. S namjerom da unutar bošnjačke kulturne javnosti pobudi interes za savremenu filozofiju on objektivno učestvuje u još

34

diskretnom prevladavanju tradicionalnog, unutarmuslimanskog, prosvjetiteljskog pregnuća. No ono se reduciralo na protoprosvjetiteljski poriv, dakle na elementarno širenje obrazovanosti, socijalizacije i kulturnog učenja, i to u folklorističkim, običajnim i populističkim medijima ili u religijskim diskursmima.

Radi on dakle, naspram vladajućih manira ignorancije i obezvređivanja filozofije, na njenom rehabilitiranju i unutar bosanskih Muslimana. U tome je usamljen, jer, tek kasnije, između dva svjetska rata, dolaze drugi bošnjački filozofi, i oni na ljevici, i oni u građanskom centru, naravno zaboravivši na svoje pročelje i ne nalazivši tako u njemu nikakvu inspiraciju.

ŠUKRIJA KURTOVIĆ

Biografija Rođen je 1890. godine u Gacku, a umro u Sarajevu 1973. godine. U đačkim danima bio je i u nacionalnom i u političkom smislu prosrpski orijentiran. Pojavljuje se nakon 1907.g. sa prosrpskom orijentacijom, zajedno sa Osmanom Đikićem i sljedbenicima, kao aktivista lista Gajret, a jedno vrijeme je i njegov urednik. Početkom 1914.g. objavljuje brošuru O nacionalizovanju muslimana. Potpisnik je programa organizacije jugoslovenskih radikalno-naprednih nacionalista za rad među muslimanima od 25. januara 1919.g. Kao srbin-demokrata, zajedno sa Šefkijom Gluhićem osniva Muslimansku težačku stranku. Sudjeluje u pripremi Kongresa Muslimana intelektualaca (održan 6. i 7. septembra 1928.g.), sudjeluje u njegovom radu kao član Predsjedništva Kongresa (predsjednik je Džemaludin Čaušević) i izborom postaje član Egzekutivnog odbora ovog Kongresa. Nakon sporazuma Cvetković-Maček (1939.) s kojim se po prvi put BiH etnički dijeli, i dalje kao Srbin-musliman, Šukrija se priključuje pokretu za autonomiju BiH. Za vrijeme drugog svjetskog rata, Kurtović je aktivno pomagao narodnooslobodilački pokret. Podnosi prijavu o prestanku rada Gajreta i njegovu ulasku u novoformirano društvo Preporod. Nakon drugog svjetskog rata napisao je kritičku studiju o Ivi Andriću i objavio u Bosanskim pogledima 1961.g. objavio je i dva teksta u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ: Sevdalinka-naša narodna pjesma i Stav sarajevskih muslimana 1941.g. Rukopis studenta Šukrije Kurtovića karakteriziramo kao paradigmu, ideologijski osmišljene muslimanske autosrbizacije, dakle srpskonacionalne identifikacije, a onda i prosrpske političke djelatno-propagandne orijentacije. Nacionalna autosrbizacija muslimana je vodeća ideja njegove knjižice O nacionalizovanju muslimana.Prvi je uveo pojam interesa.

Kritika vlastiU pozadini njegove političko-nacionalne koncepcije stoji permanentna kritika AU vlasti. Prije svega uočava i kritizira temeljno načelo austrijskog upravljanja Bosnom: divide et impera – razdvoji pa vladaj. Nadalje to je vlast koja muslimane reducira na vjersku skupinu, odnosno odgajala je muslimane samo kao muslimane i nastojala na svaki način da u njima sačuva onaj njhov antagonizam prema drugim vjerama. Potom, to je vlast koja je na sve načine sprečavala širenje srpske nacionalne ideje među muslimanima. Smatra da klerikalna i katolička Austrija ne

35

može biti prijatelj islama. O tome svjedoče i sve grozote kroz koje je prošla muslimanska borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, kao i njeno licemjerje u rješavanju agrarnog pitanja, te se muslimani ne mogu uzdati u bosansku vladu koja je nestalna, labava i opasna. Protivi se AU politici uvođenju njemačkog i mađarskog jezika kao službenog jezika u upravi i na željeznicama, forsiranom zapošljavanju stranaca-tuđinaca kao i širenju željezničke mreže u skladu s interesima Švabe i Mađara, a ne prema interesima naroda sve tri vjere.

Muslimanska karakterologijaGovorimo o pseudodiskursu budući da se njegova slika muslimanske zajednice kreće „logikom“ generalizacija, unutar stereotipija, običajnih predrasuda, recipira konvencionalne predstave, „misli“ u jednostranostima srpskog etnocentrizma, upušta se u karakterologiju-psihologiju naroda kao ličnosti, osobe, jednog individuuma. Slika je do kraja depresivna. Insistira na dekadentnosti, duhovna i drštvena deklariranost je hipostazirala. Muslimani su u njegovoj percepcijic i antinacionalni, oni nisu svjesni ni svog nacionalnog imena, ne razlikuju narodnost od vjere ne poznaju nacionalne i domovinske dužnosti i interese, oni nemaju nacionalizma, nemaju svijesti o narodnoj zajednici, ne ljube svoj rod ni dom onako predano, nije im to svetinja. Idolatrijski su vezani za Tursku, pa slijepo vjeruju u njenu moć i silu. Gledaju danas u srbina kao u najvećeg svog neprijatelja. Predaju se sudbini jer nisu navikli da se brinu sami za sebe. Ne vide u svojoj budućnosti ni jedne svijetle tačke. To je svijet konzervativan, ne voli radikalne promjene i mrzi novotarije. Još se nalaze u mraku vjerskog fanatizma i u mraku neznanja. Lutaju bez pravca i puta. Slabog su morala i opsjednuti materijalizmom, bez ideala, kod njih realnih i razboritih misli nema.

Argumntira on i drugačije, iskušava i racionalan diskurs, i to uvođenjem pojma interesa u definiranju društvenog bića naroda i predstave kojom se razdvajaju vjera i narod u razumijevanju njegovog identiteta. Na tlu ovih racionalnih pojmova definirat će i on svoje poimanje fenomena nacije.

Pojam interesaPo prvi put u onovremenom bošnjačkom mišljenju Šukrija Kurtović eksplicitno, bez predrasuda i u sekularnom diskursu uvodi i promovira fenomen interesa kao ono što u supstancijalnom smislu određuje i modelira narodnu zajednicu. Motivi su naravno sadržani u zamisli da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminira vjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana u BiH. No neovisno od ove motivacije, prepoznavanje i preferiranje fenomena interesa u bitnome obilježava njegovo poimanje društvenog bića naroda, ovdje, muslimanskog, i međunarodnih odnosa uopšte. Tu je eksplicitan: kada se radi o stvarima ovog svijeta, o interesima naroda, grupa i ljudi, vjera ne igra i ne treba da igra ikakvu ulogu. Tu vode riječ narodni i klasni interesi. U politici muslimana BiH vjera u svjetskim poslovima ne može i ne smije igrati nikakvu ulogu. U ovom kontekstu modernistički recipira ideju da je vjera sasvim privatna stvar.

36

Konzekvencije: muslimani nisu politički narodNa tlu ove preferencije onda slijede, možda i nedovoljno osvještene, ili nedovoljno razvijene konzekvencije.

I konzekvenca: Interesi age i kmeta muslimana ne mogu nikada biti isti, niti se s njima mogu identifikovati interesi ostalih naših klasa. Rješnje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i agu i kmeta. To je isključeno, jer jedno stoji protiv drugog. Ni identitet u vjeri ne može anulirati unutrašnju interesnu heterogenost naroda.

II konzekvenca: Na tlu te unutarnje interesne stratifikacije nije moguće narod supsumirati pod jednu partiju ili jednu politiku: „mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, niti išta, što bi nas moglo udružit u jednu klasnu i političku partiju“.

III konzekvenca: Imanentno figurirajuća, uz to i liberalno intonirana predstava o izvornom pluralnom biću nacije. Na pomolu je demokratski ethos u poimanju naroda.

IV konzekvenca: Iz socijalno-klasne struktuiranosti muslimanske zajednice izvodi on logički neodrživ, i empirijski neutemeljen, ali dalkosežan zaključak: kako se muslimani ne mogu interesno supsumirati pod jedan interes i jednu partiju, to se onda oni ne mogu ni konstituirati kao zasebni politički individualitet – kao politički narod. Ovde se pokazuje posljedica izostanka demokratskog diskursa.

V konzekvenca: Iz nemogućnosti konstituiranja muslimana kao političkog naroda jednostavno se, s jednom logičkom prazninom u argumentiranju, uskače u novu negaciju: narod koji nije politički narod, nije ni etnički, odnosno kao nacionalni entitet.

Neovisno od ovih nelogičnih dedukcija, Kurtović definirajući narod interesnom konstelacijom stoji u inovacijskom pročelju svog vremena, jer u to vrijeme dominiraju totalitarne predstave o narodu: različite varijante naturalizma (organicizam, rasizam, iracionalni nacionalizam krvi i tla) ili mehanicističke predstave koje narod percipiraju u metafori stroja. Dakle Kurtović definira narod polifonijskom empirijom interesne sruktuiranosti.

Interesi, vjera i nacijaOvakvo poimanje ima zapravo za posljedicu eliminiranje vjerske komponente iz definiranja narodnog individualiteta i nacionalne politike. Danas se sve radi prema interesima nacije, vjera ostaje privatna stvar. Za razliku od katoličkih klerikalaca koji radikalno plediraju istovjetnost katoličke i hrvatske identifikacije, onu istu razdvojenost vjerske i etničke pripadnosti, pankroaticistička inteligencija će iskoristiti za kroatizaciju Bošnjaka muslimana BiH, pa će i pledirati za jedno hrvatstvo – katoličkog i islamskog subidentiteta.

I Šukrija Kurtović nošen tom logikom, recipira pansrbističke predstave o jednom etničkom svesrbstvu, koje je toliko snažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferenciju na pravoslavne, islamske pa i katoličke subidentitete. Vjera ne može dijeliti muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkog individualiteta. Seljak musliman ima iste interese kao i kao i seljak pravoslavac i katolik. Isto tako i zanatlija, trgovac, posjednik... Ta svijest o zajedničkim

37

interesima muslimanskih i srpskih socijalnih stratuma jest i treba da bude izvorište zajedničke svijesti o etničkoj istorodnosti. Na interesnom planu, ni vjera, ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

Ali, pored interesne, političke tu je i etničkonacionalna zajednica. Poziva se u svom pledoajeu za srbizaciju muslimana na povijesno-genetičke argumente. Kreće se u kulturološkom diskursu, vezanom prije svega za pitanje jezika i, napokon, argumentira teorijsko-koncepcijskim određenjima fenomena narodnosti, nacije i nacionalizma.

Povijesno utemeljenje pansrbizmaPledirajući ideju ne samo interesne i političke zajednice između Muslimana i Srba, nego i njihove, navodne, etničke istorodnosti , Kurtović će se pozvati na povijest njihove etnogeneze, i pri tome falsificirajuće rezonirati. Govoreći o prihvatanju islama u Bosni, faktički tvrdi on kako su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi, pa otuda ni muslimani nisu, u etničkom smislu ništa drugo nego Srbi. Unutar ovakve pseudoznanstvene etnogenetske predstave naravno nema mjesta ni za ideju etničkog bošnjaštva, odnosno bosanstva. Nju će Kurtović eksplicitno odbaciti. Tu ideja smatra austrougarskom manipulativnom idejom, oblikom sprečavanja širenja srpske ideje među muslimanima i sredstvom produkcije međuvjerskih antagonizama.

U ovakvom njegovom uvidu nema mjesta ni za bosanski jezik: naš jezik je srpski – znači da smo mi srbi; odnosno hrvatski – Hrvati. Našim se jezikom ne govori samo u BiH, nego i izvan nje, u Srbiji Novoj i Staroj, Crnoj Gori, Dalmaciji itd., pa nigdje ljudi ne kažu ovo je jezik srbijanski, crnogorski, dalmatinski itd., nego svi govore da je srpski, odnosno Hrvati govore da je hrvatski. Ni mi ga ne možemo zvati bosanski – zaključio je logikom analogije.

U argumentiranju povijesnim razlozima u prilog prosrpskom nacionaliziranju muslimana, Kurtović prihvata i konvencionalnu, unutar srpske historiografije i srpskog javnog mnijenja uopće, do kraja radikalno negativno intoniranu predstavu o osmanskoj vladavini u Bosni. Njegov zaključak je radikalan: Turci nisu, niti su ikad bili zaštitnici, ni naši, ni naše vjere – Islam. Sa ambicijom da odvoji muslimane od nostalgije prema Turskoj, akcentirat će: „Mi Srbi muslimani nemamo se od Turske ničemu nadati, mi s Turcima nemamo ništa zajedničkog osim vjere, i uz njih nas ne može ništa vezatii. Baš naprotiv!“

Određenje naroda i nacionalizmaNarodnost definira kao jedan objektivitet, prirodni pasivitet, vanindividualnu empiriju, organsku stvarnost u koju se ulazi aktom rođenja, pa je karakteriziraju dimenzije „krvi i tla“. Narodnost označava čovjeka kao člana jendog naroda; označava i jezik i običaj i sve drugo što čini narod narodom; ona je sa svakim čovjekom već rođena, kod svakog člana je jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju; ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti.

38

Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest da s njom pada i diže se; ona ljubav prema svom narodu i pokazuje čovjeku kao faktora u narodu; on je - protivno narodnosti – mobilan, aktivan i buntovan, čini sve da dođe do svog cilja; on teži slobodi i ne da se sputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom, i stoga nije kod svakog čovjeka niti kod svakog naroda jednak; on nastaje u čovjeku i narodu i znači pokret. Prema tome narodnost je konstatna i ostaje uvijek jednaka, a nacionalizam je promjenjiv, on može jačati odnosno slabiti.

Muslimani nemaju osjećaje srpskog nacionalizma kao nacionalne samosvjesti, u etničkom smislu su srbi a u nacinalnom smislu tek treba da otkriju i masovno prisvoje srpsku nacionalnu samosvijest. Treba odbaciti vjersko djeljenje i vjersku borbu, i u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu. Kako muslimani pa ni Hrvati nemaju razvijen nacionalizam – nacionalnu svijest, i kako je ta svijest kod Srba najjača, to nacionaliziranje muslimana i treba da se razvija kao recepcija srpske nacionalne samosvjesti.

Na tlu razlike između ovh pojmova Kurtović otkriva i recipira ideju moderne nacinalne države. Ona je odlika modernog svijeta prema njemu i karakterizira savremnu egzistenciju naroda. Smatra da će muslimani svojom prosrpskom nacionalizacijom otkriti i prisvojiti ideju nacionalne države kao politički oblik sopstvene egzistencije.

Diskurs sileOstaje na kraju argumentacija u diskursu sile, moći i srpske superiornisti. Gotovo neosvješteno, Kurtović demonstrira odnos srpske politike prema muslimanima kao odnos arogancije, premoći i sile. (u njegovoj percepciji Hrvati i Srbi su jedan narod ali sa dva plemena). Svaku konfliktnost i sukob sa srpskom politikom identificira kao prijetnju samom muslimanskom opstanku.

U njegovom uvidu muslimani stoje pred jednom alternacijom: ili će biti uništeni, ukoliko sebe hoće kao poseban politički narod, ili će osigurati budućnost ukoliko se nacionalno srbiziraju. Pledira da muslimani prihvatajući nacionalno srpstvo kao svoj nacionalni identitet izbjegnu borbu sa Srbima i Hrvatima, koja mora neminovno doći, ako pokušamo biti posebna grupa i posebni politički narod. S druge strane gotovo himnično preferira statističku, kvantitativnu, prostornu i nacionalno subjektivnu supermaciju srpstva nad muslimanima i Hrvatima. Otuda pledira srbizaciju muslimana sa pozicija slabog, nemoćnog, hendikepiranog naroda. Njegov pledoaje za prosrpsko nacionaliziranje muslimana je osmišljen kao prevencija nad razornom silom nadmoćnog srpstva.

Metode nacionaliziranja muslimanaProjekt nacionaliziranja muslimana podrazumijeva prije svega obustavljanje borbe između hrvatske i srpske nacionalne struje za dominaciju među muslimanima. Budući da Hrvati u borbi sa Srbima ne mogu nikako uspjeti pa je ta borba nepotrebna i štetna, ako ćemo zajendo to kao što smo vidjeli muslimani treba da se povrate srpskom narodu da prihvate „srpsko“ kao svoje nacionalno ime prosrpsko nacionaliziranje muslimana, odnosno njihovo socijaliziranje sa

39

srpskim nacionalizmom. On pledira da se muslimani povrate srpskom narodu jer borba Hrvata i Srba je nepotrebna, štetna i ne može uspjeti.

U politici i procesu nacionaliziranja muslimana, Kurtović sugerira da se imena Srbin-Hrvat ne smiju isticati jer masa u njima vidi atentat na vjeru.

Glavni akter populariziranja srpskog nacionalizma među muslimanima treba da bude omladinska, srednjoškolska i studentska polulacija. Naravno na njegovoj afirmaciji moraju raditi i svi obrazovaniji i svjesniji muslimani. Od posebne je važnosti eliminirati unutar ove polulacije vjerski diskurs: „ni jedna đačka knjižica, ni jedno društvoili sastanak ne smije imati vjerski karakter; sve treba da je zajedničko, nacionalno.

Nadalje, političke metode nacionaliziranja muslimana moraju favorizirati svijest o zajedničkim interesima a oni će „probuditi svijest o narodnoj zajednici a ova mora donijeti ime.“

Politiku prosrpske nacionalizacije muslimana, osim što treba zasnivati na razvoju svijesti o zajedničkim srpsko-muslimanskim interesima te kulturnom uzdizanju naroda i uz pomić štampe i žive riječi, nužno je dakle objektivirati i instaliranje transvjerskih zajedničkih ustanova. One će biti okvir i mehanizam formiranja muslimanske svijesti o zajedničkim interesima i o srpskoj nacionalnoj zajednici kojoj pripadaju.

FADIL KURTAGIĆ

BiografijaRođen je 6. januara 1889. godine u Kladnju, gdje je završio osnovnu školu. U Tuzli je završio pet razreda gimnazije, a u Sarajevu je završio jedan razred učiteljske škole nakon čega prekida školovanje. Radio je u Zemaljskoj banci u Sarajevu, bio je glavni sekretar Saveza bankovnih činovnika Jugoslavije u Zagrebu, radio je i kao personalni referent u Glavnoj bratinskoj blagajni u Sarajevu, a i u Ministarstvu rudarstva gdje će raditi do penzije 1. jula 1947. godine. Izdao je knjigu pjesama Stihovi (1919.), knjigu novela Mali ljudi iz velikih škola (1941.), Intelektualni radnici i radnički pokret (1927.). Sarađivao je sa mnogim listovima, kao što su: Behar, Muslimanska svijest, Muslimanska sloga, Zeman, Osvit, Mlada Hrvatska, Hrvatsko pravo. Umro je 15. novembra 1958. godine u Sarajevu.

Neveliki politički rukopis Fadila Kurtagića tretiramo kao paradigmatični izraz recepcije pravaške politike i ideologije Ante Starčevića među mladom bošnjačkom inteligencijom.

Poimanje narodaFadil Kurtagić percipira fenomen naroda u geopolitičkom diskursu. Dvije su temeljne ideje njegovih geopolitičkih predstava. Misli narod u pojmu teritorijelne ekspanzije i s njim je u tijesnoj vezi u šematskom pojmovnom paru prijatelj – neprijatelj. Kroz oba pojma vidi supstancijalnu predikaciju naroda. Kurtagić smatra da svaki narod nastoji raširiti svoj teritorij, umnožiti svoje sile te se oduprijeti neprijateljskoj invaziji. U geopolitičkom diskursu on hipostazira izlazak na

40

more kao bitnu pretpostavku probitačne egzistencije naroda te u tom smislu piše da je dobitak mora najglavniji uvjet za orijaški napredak pojedinog naroda.

Akcentiranim atribucijama fenomena naroda on će dodati i još dvije relevante za samu njegovu prirodu. Narod je ne samo teritorijalna zajednica, nego je to i zajednica istorodne krvi i istorodnog jezika. Za narodno diferenciranje i oblikovanje narodnog individualiteta nisu važne vjerske identifikacije, nego upravo krvno-etnička i jezička istorodnost. Kritičar je unutar bosanske politike anacionalizma i konfesionalnih identifikacija. Radikalni je kritičar politike, posebno katoličke, poistovjećivanja vjerske i nacionalne identifikacije. Kurtagić slijedi politiku koja pledira prohrvatsku nacionalizaciju muslimana, odnosno smatra ih etničkim Hrvatima. Unutar opštih shvatanja fenomena naroda važno mjesto ima i njegovo razumijevanje ideje narodnog suvereniteta. Slijedeći monarhističku i trijalističku državno-pravnu formulu u ovoj ideji ne vidi ništa vrijedno. Naprotiv smatra je posebno u unutarbosanskom kontestu iluzornom opsesijom bosanske politike i izrazom prodora Makijavelijevih ideja.

Poimanje politike i kritika bosanske politikeKurtagić nigdje eksplicitno ne definira svoje poimanje politike. Elementi njegovog shvatanja naroda impliciraju šta jest i šta bi trebala biti politika. Ona se rađa na tlu sukoba naroda po šemi prijatelj – neprijatelj, njeno je vodeće načelo teritorijalna ekspanzija i prevencija strane invazije na vlastiti životni prostor, apologija monarhizma naspram građansko-liberalne ideje narodnog suvereniteta – jest njen aksiom a u krajnjem, smisao je politike da uvećava moć naroda i njegove unutarnje sile. Kurtagić je pristalica i idolatrijski sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića. Gorljivi je, dogmatski odan pristalica, apologet i popularizator čiste hrvatske misli, hrvatske narodne misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog državnog prava, hrvatskog nacionalizma, velikohrvatske ideje, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Pledira omladini da se pridruži hrvatskoj stranci prava Ante Starčrvića jer se tamo hrvatstvo čuva i za njega je to u njegovoj aksiologiji riječ o apsolutnim vrijednostima koje stoje iznad transcedentnih i ovozemaljskih vrijednosti.

Kutragić kritizira katolički klerikalizam jer poistovjećuje vjeru i narodnost, pa hipostazom katoličanstva isključuje iz hrvatskog nacionalnog korpusa: muslimane, židove pa i pravoslavce kao hrvate. U tom kontekstu kritizira Štadlerovu klerikalnu politiku. Kritizira sa stanovišta dogmatske recepcije pravaštva, i hrvatske naprednjake odnosno građanske liberale smatrajući ih pravom karikaturom liberalizma, prigovarajući im pri tome hipostazu znanosti i scijentistički duh. Radikalni je kritičar i protuislamske srpske, slavosrpske politike prema muslimanima, srbofilskih orijentacija u muslimanskoj politici.

Kritika bosanske politike završava, dijagnostički, sa općom ocjenom da je puna abnormaliteta. Pledira, pseudologikom dogmatizma, za homogenu, jedinstvenu, monolitnu, hrvatskopravašku politiku budući da je to „preduvjet boljeg slobodnog života našeg naroda“.

41

Muslimani su hrvatiKurtagić se deklarira kao apologet egzistencijalnih i historijskih interesa islamskog elementa ili muslimana u BiH. Uvjeren je da te interese artikulira i brani hrvatsko pravaštvo. Na osnovu njegove ideologije „jednokrvna braća: muslimani i katolici“ trebaju zajednički „raditi u duhu hrvatskog narodnog programa“. Smatra unutarbošnjačku i unutarbosansku političku opciju egzistencijalnim prijetnjama njihovom povijesnom opstanku. On smatra Starčevića kao najvećeg branitelja muslimama od vlaških napadaja. Takođe smatra da biti na pozicijama hrvatskog pravaštva, ne znači biti na protuislamskom stajalištu, naprotiv, to znači biti na pozicijama odbrane našeg narodnog individualiteta pa zato sebe i političke suistomišljenike naziva rodoljubima, samostalnim i samosvjesnim muslimanima. Za njega su muslimani u etničkom, narodnom smislu Hrvati, oni su jedan istokrvni i istojezični narod. Tu se uglavnom iscrpljuje njegova argumentacija u prilog etničkoj kroatizaciji Bošnjaka. Na tlu razdvojenosti vjerske i nacionalne identifikacije u Hrvate će svrstati, pored muslimana, židove, pravoslavce, pritestante i pripadnike drugih vjera.

Karakterologija SrbaPolazeći od akcentiranih geopolitičkih predstava kao i od stanovišta da su Bošnjaci zapravo etnički Hrvati, on će publicirati radikalno negativnu karakterološku sliku Srba.

Tu sliku zasnovanu na konstantnoj predstavi o Srbima kao neprijateljima Hrvata i islamskog elementa formulira upotrebom termina slavosrpsko, bizantizam i bizantinci i vlasi koji imaju i kod njega negativno, radikalno, pežorativno značenje. Kao bizante i vlahe, onda Srbe i Srbijance u njegovom uvidu karakteriziraju negativne etničko – psihološke crte koje su se posebno ispoljile kroz uništenje islama i muslimana na tlu Srbije. On imajući u vidu povijesna iskustva i antiislamski orijntiranu srpsku politiku, kategorički zaključuje da je aksiom muslimanskog rada i „napredak Srba“ nazadak muslimana i taj je aksiom dovoljan. Muslimani i Srbi su dva naroda velikih kulturnih opreka.

Bosna u trijalističkom državno-pravnom konceptuOn polazi od dva temeljna stajališta. Prvo BiH nije zasebni i to organski historijsko-teritorijalni individualitet nego su to, kako se u javnom žargonu, onom kolonijalnom i onom unutrbosanskom onog vremena govorilo dvije provincije; Drugo, budući da su muslimani „kao autentično pučanstvo“ etničko-nacionalno Hrvati, to su BiH naše dragocjene zemlje.

Kurtagić se pojavljuje unutar ovih temeljnih stajalištva kao radikalni kritičar politike bosanske autonomije. On smatra da bosanska autonomija nije navodno u interesu muslimana jer ne bi mogla da osigura njihov opstanak i razvoj. Na drugoj strani protivi se uspostavljanju bosanske autonomije jer smatra da bi Bosna sama za sebe bila premalena da bi mogla suzbiti navalu njemačke i ruske i širom bi i nehotice bila vrata otvorena navali tuđinaca, što bi bilo i za ostale balkasnke države a naročito za tursku carevinu od velike pogibelji.

42

Kurtagić je revnosni sljedbenik hrvatskog pravaštva i za projekt trijalističkog državno-pravnog preuređenja monarhije. „Trijalizam je okupljanje zemlje na jugu monarhije, dakle Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jednu cjelinu kao treću monarhijsku tvorevinu.

Kao argumentarij koji ide u prilog takvom državno-pravnom konceptu navodi interes monarhije i hrvatskog naroda jer bi se oslabila snaga i pohota Mađara, on ovo smatra i egzistencijalnim interesom islamskog elementa. Potom, u geopolitičkom diskursu gledajući, muslimani bi u okvirima ovog preuređenja monarhije dobili izlazak na more, što je kao što smo vidjeli u njegovoj percepciji najglavniji uslov opšteg, ekspanzivnog napretka svakog naroda. Nadalje osigurali bi svoja imovinska prava a na drugoj strani budući da Hrvati manifestiraju veliku vjersku toleranciju i socijalnu nediskrminaciju to nemaju muslimani nikakva razloga da strahuju za svoj vjerski identitet i za pristup socijalnim položajima.

Kritika režimaNjegova nacionalnopolitička koncepcija horizont je ne samo kritike bosanske politike i njenih relevantnih partijskih faktora nego je i vrijednosno tlo na kojem se vrši kritika AU režima i njegove empirijske politike. Kurtagić se usuđuje, nakn što je euforično podržao aneksiju, kritizirati one aspekte oficijelne politike u kojima oni ne korespondiraju s njegovim pravaškim nacionalnopolitičkim stanovištima.

Kritizira prije svega sam zemaljski ustav, njegov karakter i način na koji je instaliran. To je žalosni ustav. On je paraliberalan i predstavlja karikaturu konstitucije. On ima apsolutustički karakter i predstavlja nad bosnom tutorstvo austrijske i ugarske vlade. U skladu sa svojim razlikovanjem vjerske i nacionalne identifikacije, kritizira ustavno favoriziranje konfesionalnosti kao osnove izborne konstitucije sabora.

ALIJA HOTIĆ

Biografija O njemu ne postoji mnogo biografskih podataka. Završio je Prvu gimanziju u Sarajevu 1906. godine. U AU doba je bio stipendista Gajreta na studiju filozofije u Zagrebu. Bio je glavni urednik lista Muslimanska svijest. Iz jednog pravaškog manifesta se vidi da je u BiH bio gorljivi pristalica Hrvatske stranke prava, te da je sudjelovao i na njenim skupovima i u Zagrebu. Napisao je brošuru Uzroci propadanja islamskog naroda.

Rana nacionalno-politička misao Alije Hotića može se smatrati modelskim oblikom koncepcijski i politički osvještene muslimanske etničke autokroatizacije. Uz to je paradigma muslimanske recepcije hrvatske pravaške ideologije. Nacionalno automuslimansko prohrvatstvo i političko pravaštvo otuda ulaze u supstancijalna određenja njegovog mišljenja – djelovanja. Alija Hotić je zapravo epigon, tumač i polularizator pravaške ideologije i njenih pogleda na naciju, nacionalno pitanje, jugoslovenstvo te etnički karakter i državno-pravni status BiH. U svakom slučaju on

43

pripada prvim bošnjacima bosansko-hercegovačkim muslimanima koji će u monografskom smislu i na autorski način reflektirati o socijalizmu.

NAROD – ODREĐENJE I PERCEPCIJE

Kulturološko definiranje narodaAlija Hotić ne razvija autorsko viđenje supstancijalnih određenja naroda, on eksplicitno preuzima Remanovu definiciju naroda. Parafrazirajući tu definiciju on će reći da narod predstavlja udruženje, dio čovječanstva koji govori jedan te isti jezik, koji je spojen čitavim nizom historičkih činjenica u jednu skladnu i harmoničnu cjelinu, i napokon koji je svjestan te zajedničke pripadnosti. Prema tome narod svrstava u jedan od oblika socijalnih udruženja. Slijedeći Remanovu duhovno-kulturokošku definicuju narona Hotić identificira još nekoliko važnih atribucija naroda-nacije. Prije svega izdvaja i akcentira egzistenciju narodne duše koja u sebe uključuje narodni karakter, narodni temperament i druge mentalne osebujnosti narodnog mentaliteta. Povijesni proces srašćivanja označava procesom kultiviranja narodne duše

Narod, vjera, politikaU kontekstu razumijevanja fenomena narodnog individualiteta, uvodi i relacije i veze između naroda i vjere. S obzirom na njegovu deklariranu muslimansku autokroatizaciju, ovo se separiranje u njegovoj percepciji događa kao odvajanje bh muslimana od njihovog navodnog hrvatskog etničko-nacionalnog identiteta. Ali u koncepcijsko-teorijskom smislu ovdje je važno njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta. Relevantni su njegovi uvidi u egzistenciju različitih naroda sa istom vjerskom pripadnošću te preferiranje svjetovnih faktora (jezik, krvno porijeklo i sl.) u povijesnom procesu oblikovanja narodnih duševnih individualiteta u odnosu na vjerske faktore. No ova se diferencija vidimo upotrebljava kao pseudoargumentacija u prilog nacionalnoj kroatizaciji muslimana u BiH.

Neovisno od diferencije između naroda i vjere, u njegovom uvidu, unutar naroda posebno islamskih, figurira bliska veza između vjere i politike pa i ovu dimenziju tretiramo elementom u njegovom poimanju naroda. U njegovoj percepciji „se vjera i politika naroda često prepliću, elementi jedne zadiru u sferu druge.

Kulturne diferencijePovijest naroda vidi kao povijest borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda. Mada ne pokazuje simptome rusofilstva u kontekstu refleksija o socijalizmu, sklon je mističnoj predstavi o ekskluzivizmu ruskog naroda. On recipira onovremenu afekciju etničkim stereotipijama i nacionalnim karakterologijama, a u kontekstu kritike kapitalističkog kolonijalizma on će u tom smislu pisati: „predstavnika nove ere socijalizma navješćuju događaji u Rusiji. Ruski je narod jedini od današnjih velikih naroda, koji je navikao da živi od vlastitog truda, a ne od kolonija“.

44

Vjeruje i u kontekstu ruskog socijalističkog, revolucionarnog terora da je ruski narod bio bolji od mnogih drugih.

Socijalna ideja i nacionalizamOn vjeruje da bi se čovijek mogao odgojiti za socijalnu ideju isto onako i još bolje kako je bio odgojen za nacionalnu. Historijski, zbiljski tokovi 20.st. nisu u osnovi korespondirali ovakvim njegovim uvjerenjima. Integrirajuća svenacionalna moć nacionalizma, pogotovo u doba izvanrednih stanja, (npr: međudržavni ratovi) demonstrirala je svoju superiornost nad idejama slobode i pravde. Razlikuje unutar diferencijacije socijalne i nacionalne ideje ofanzivni (agresivni) i defanzivni nacionalizam. Defanzivni radi na oslobođenju naroda od vanjske dominacije. Tad nacionalno i socijalno oslobođenje korespondiraju i figuriraju kooperativno. Antagonizmi između ideje socijalnog oslobođenja i nacionalizma nastaju kad se nacionalni proleterijat povezuje sa nacionalnim proleterijatima protivničkih, neprijateljskih, vladajućih država što onda producira kontrast sa zbijenim nacionalističkim redovima u borbi za nacionalnu emancipaciju.

Razlikujući ofanzivni i defanzivni nacionalizam smatra da sa ostvarenjem nacionalnog ideala, sa oslobođenjem naroda prestaje nacionalna borba, prestaje nacionalizam. To je ispravno shvatanje nacionalizma. Prema tome zaključuje kako socijalizam ne uništava naciju niti producira njeno dezindividualizirajuće stapanje sa drugima nacijama: „narod postoji i dalje individualno“.

Međunarodno pravoVažno je akcentirati njegovo antikolonijalno stajalište. Ono je eksplicitno: “kolonije i svjetsko gospodarstvo ne pripadaju pravno ni u jednoj državi jer je taj odnošaj već sam po sebi povreda prava“. Implicitno ne prihvata nikakvo opravdanje kolonijalizma pa ni ono koje se poziva na navodno kulturno – civilizacijsko poslanje.

Ovo stajalište je u tijesnoj vezi s njegovom normativnom percepcijom mogućih odnosa između sile i međunarodnog prava. U kritičkom diskursu konstatuje kako međunarodni poredak ne počiva ni na kakvom pravno-etičkom principu što će biti i vječna opasnost za mir. Međunarodno pravo mora biti pravo discipline, univerzalno primjenjivo, ne može se smatrati gusarskom praksom pa da jedno vrijedi za Evropu drugo za Afriku. Tek pod pretpostavkom oslobođenja nacija od kapitalizma, dakle tek s trijumfom socijalizma, moguće je projektovati istinski zavez slobodnih naroda svijeta.

U kontekstu preferencije etničko-pravnih načela u međunarodnom poretku, preferira i pravo naroda na samoopredjeljenje. Protestuje protiv „imperijalističkih kartela“ koji onemogućavaju pojedinim državama orijentaciju u smislu socijalizma, i ta orijentacija ulazi u pravo naroda na samoopredjeljenje.

45

Otvara i pitanje o kolektivnoj odgovornosti za rat i ratne zločine. Ne umanjujući odgovornost Njemačke za rat Alija Hotić u osnovi odbija koncept kolektivne odgovornosti njemačkog naroda i predstavi o njegovoj predestinaciji za zločine.

Hrvati i SrbiU kontekstu razmatranja razlika u etničkim identitetima između Hrvata i Srba on će precizirati svoje poimanje nekih elemenata nacije:

1. Srodno etničko porijeklo nije odlučujuće za nacionalni identitet uopće, a posebno za hrvatski i srpski nacionalni individualitet. Nije etnička srodnost, nego historija oblikovala Srbe i Hrvate kao dva posebna naroda koji žive posebnim i samostalnim životom.

2. Ni istorodnost jezika nije bila presudna, te zajednički jezik nije spriječio formiranje Srba i Hrvata kao dva zasebna naroda.

3. Kulturna dimenzija – srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo nema utemeljenje ni u kulturnim dimenzijama njihovog individualiteta.

Srpski nacionalizamHotić ne tumači fenomen nacionalizma u teorijsko-konceptualnom smislu, kreće se na konkretno-empirijskoj razini, te u interpretacijama nacionalne zbilje svog vremena vjerodostojno identificira temeljne komponente onodobnog srpskog nacionalizma.

U interpretaciji srpskog nacionalizma upušta se u deskripciju srpske etničke karakterologije. Ne prihvata tezu o homogenosti srpskog i hrvatskog etničkog karaktera te, identificirajući razlike i opreke u tom smislu piše da je Hrvat otvorene, iskrene duše, lakovjeran je, tolerantan u svemu. Srbin je prepredeni zavijanac, do krajnosti nepovjerljiv i neiskren, lukav je i oprezan, šoven u svemu. Srpsku nacionalnu svijest karakterizira prije svega to što Srbe sama vjera drži uz narodnu srpsku misao te snažan osjećaj nacionalnog individualiteta.

Ne ulazi u analizu ekskluzivnog srpskog nacionalizma nego onog koji se krije iza koncepcije unitarnog jugoslovenstva. U tom kontekstu identificira temeljna određenja srpskog nacionalizma. Srpski nacionalizam hoće da osigura „prevagu srpskoj državnoj misli na Balkanu“ (državni nacionalizam)

Nadalje, u ključne odrednice srpskog nacionalizma uvrštava i njegove teritorijalne aspiracije – on je i teritorijalni nacionalizam.

Državnu aspiraciju za dominacijom na Balkanu ideologijski kompletira i racionalizira aspiracijom za kulturnom dominacijom, pa i nju tretira kao sastavni dio ideologije srpskog nacionalizma.

U njegova bitna obilježja uvrštava i srpsko-nacionalni narcizam manifestan u predstavi o srpstvu kao središtu slobode i njegovom navodnom emancipatorskom poslanju.

46

U njegove bitne komponente uvrštava poistovjećivanje srpstva i jugoslovenstva. U njegovom uvidu Srbi nisu nikada prihvatili Štrosmajerovo poimanje jugoslovenstva, pa prema tome unutar ove ideologije, pojam srpski i jugoslovenski su potpuno identični, a narodno jedinstvo znači apsorbiranje svih Južnih Slavena u srpsku narodnu kulturu.

Otuda se u oblandi jugoslovenstva zapravo manifestuje i permanentna aspiracija posrbljavanja kulture drugog, te i ovu aspiraciju smatra važnom komponentom srpskog nacionalizma

U bitna obilježja srpskog nacionalizma uvrštava i njegovu naučnu, odnosno pseudonaučnu legitimaciju.

Hrvatstvo i južnoslovensko ujedinjenjeKritičke interpretacije srpskog nacionalizma imaju svrhu da, u skladu sa pravaškom ideologijom Ante Starčevića odbije koncept srpsko-hrvatskog etničko-kulturnog jedinstva, i po njegovom mišljenju utopijski projekt njihovog političkog ujedinjenja u formi nove jugoslovenske države. Umjesto tih, po njemu, utopijskih projekcija Hotić pledira punu afirmmaciju nacionalnog hrvatskog individualiteta. On odbija koncept stvaranja nekog novog srpsko-hrvatskog ili jugoslovenskog naroda.

Mada odbacuje političke vizije onodobne srpsko-hrvatske, hrvatsko-srpske jugoslovenske radikalne omladine, Alija Hotić ne zagovara unutar ove pozicije radikalne konfrontacije sa Srbima. Naprotiv, pledira ideju i politiku konvergencije, ali bez stapanja, hrvatske dezindividualizacije, srpske hegemonije ili uz isključenje bilo kojeg južnoslovenskog naroda, uključujući i Bugare.

No Hotić kasnije napušta ove averzične percepcije ideje južnoslovenskog ujedinjenja. On se u kontekstu definiranja i izlaganja svog projekta socijalizma oslobađa nekih svojih starih stanovišta, elaborirajući svoje drugačije poglede na aktuelni problem ujedinjavanja jugoslovenskih plemena. Zalaže se za to ujedinjenje i pri tome definira njegove motive, svrhe i pretpostavke.

1. Prije svega to je ujedinjenje naravna stvar, s obzirom na jezičku srodnost koja bi za kratko vrijeme mogla dati jedinstvenu literaturu i jedinstven jezik.

2. Prednosti tog ujedinjenja leže poglavito u tome što veći broj ljudi služi istim funkcijama društvenog organizma, prema tome se uštede sve one paralelne radne sile koje bi pojedine neujedinjene skupine zasebno trošile. Prema tome u njegovom uvidu, u prilog jugoslovenskom ujedinjenju ide prije svega kvantitativno uvećanje pretpostavki materijalnog i kulturnog razvoja.

3. Hotić pod jugoslovenskim ujedinjenjem podrazumijeva, prije svega, ujedinjenje plemenskih duša.

Prihvata i ideju centralizacije društvene organizacije, jer se samo na taj način može polučiti ušteda paralelnih radnih sila i stapanje plemenskih individualnosti. Koncepcije koje plediraju decentralizam i federaciju buduće jugoslovenske države, u njegovom uvidu, nisu ništa drugo do sredstva nacionalnih buržoazija u međusobnoj borbi za dominaciju.

47

Najvažnija pretpostavka njegovog projekta južnoslovenskog ujedinjenja proizilazi iz njegovog razumijevanja ideje koncepta socijalizma. Istinsko ujedinjenje ima da se provede samo na socijalističkoj podlozi, pa pod tom pretpostavkom centralizam neće biti izvorište međunacionalne dominacije i eksploatacije.

Autokroatizacija, islam i muslimaniOn se nedvosmisleno, kao sljedbenik pravaških ideologijskih pogleda na muslimane, osobno deklarira kao Hrvat, bosanski jezik naziva hrvatskim, te pledira za muslimansku autokroatizaciju, a BiH smatra hrvatskim zemljama i pledira njihovo ujedinjenje sa Hrvatskom. Otuda je rigorozni kritičar pansrpske teze o hrvatstvu u Bosni kao proizvodu sila prilika i asistencije austrijske vlasti, kao i stanovišta po kojima u BiH živi samo srpski narod, dakle Srbi muhamedanske vjere i katolici.

Temeljna je njegova teza da se muslimanski narodi nalaze u stanju opće dekadencije, kulturne, ekonomske, političke. Traga za njenim uzrocima. Pri tome u našem uvidu ne nastupa sa antiislamskog stanovišta. Naprotiv, slijedeći program Napredne muslimanske stranke on će stajati na pozicijama apologije islama kao neupitljive aksiomatske vrijednosti. Islam je za njega praktična i liberalna vjera.

U historijski reinterpretiranom islamu a ne u njegovoj autentičnoj dogmatici vidi glavni uzrok muslimanske dekadencije. U tim revizijama glavni je protagonist bio fanatizam koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor.

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAMHotićev najrelevantniji tekst bavi se kritikom kapitalizma i projektom socijalizma. Paris i Moskva – metafore su za dva antagonistička svijeta (kultura materijalizma, kultura idealizma i etičkog preporoda). Hotić se sada pojavljuje kao radikalni prevratnički kritičar kapitalizma.

Militarizam, imperijalizam i ratKapital je pravi krivac i uzrok rata. Kapital je povod većini zločinstava, on je pokrenuo i svjetski rat, a svi drugi motivi su tek njegova obrazina. Kolonijalizam, odnosno politika gospodarenja svijetom, jest njegovo djelo. Militarizam i svjetski imperijalizam – to su njegovi proizvodi. U osnovi svjetskog rata, a on je izraz militarizma, kolonijalizma i imperijalizma, u njegovom uvidu stoji borba za očuvanje ostvarene podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela. U I svjetskom ratu radilo se o otimanju otete stvari, pa je krivnja i jednih i drugih nepobitna. Odgovornost za rat, prema tome, snose sve kapitalističke države.Militarizam nije samo specifično obilježje njemačkog razvoja nakon ujedinjenja, on je djelo i proizvod kapitala i kapitalističkih država uopšte. Militarizam propovijeda i aplicira odricanje od individualnosti i osobnog dostojanstva. Njegov rezimirajući i povijesno anticipirajući zaključak je eksplicitan: “rat je posljedica militarizma, militarizam čedo kapitalizma te ako želimo budućnost

48

bez ratova, moramo uništiti kapitalizam“. Demilitarizacija, odnosno sveopšte razoružanja, a to znači i prevladavanje kapitalizma, to je njegova projekcija budućnosti.

Druge dimenzije kapitalizmaTri diskursa kritike kapitalizma:

1. Psihološki – psihološka klica kapitalizma leži u ljudskoj težnji za luksuzom. U njoj pojedinac utapa očajnu dosadu usred monotonije života. Osjećanja dosade i monotonije posljedica su redukcije duševnih funkcija na sticanje materijalnog i postizanje socijalne karijere. Živi se u praznini, vlada zasljepljena pohlepa, smisao života se svodi na sticanje kapitala – radi kapitala, a ono se pojavljuje kao patološka nužda. Matrijalni uspjeh je glavni kriterij socijalnog ugleda, on je isključivi ideal svih klasa i slojeva. Svaki pojedinac u borbi za opstanak, prepušten je sam sebi.

2. U sociološkom diskursu kapital predstavlja ranu na socijalnom organizmu. Svi su posjednici kapitala neproduktivni društveni sloj koji moraju drugi da hrane, a potom kapital zakida radnu snagu za proizvodnju luksuznih sredstava, dok istovremeno na drugoj strani ne postoje sredstva ni za normalne potrebe ljudske zajendice.

3. Na kulturnom planu kapital takođe producira patologiju. „podjarmio je znanost, skučio umjetnost, u svoje svrhe upregao škole i bogomolje, ugušio pravdu, zatomio istinu“. Kapital svodi kulturu, umjetnost i znanost pod puku robu. Respektira on dakle, klasične ideje liberalizma, ali smatra da se one u kontekstu kapital odnosa ne mogu realizirati, da dospijevaju u svoju totalnu degradaciju, a njihovu afirmaciju, kao njihov dovršetak može osigurati tek socijalizam.

Teorijski aspekti socijalizmaOn vjeruje da će nakon Svjetskog rata nastupiti poraz kapitalizma. Era koja je socijalistička. On je sklon recepciji ideje koncepta evolucije. Gašenje kapitalizma treba nastupiti mirno, a ne naprasno i bez žrtava.

Problematizira pitanje: Postoji li jedan univerzalni model socijalizma, postoji li transhistorijski put prelaza ka socijalizmu, hoće li se taj prelaz dogoditi jednovremeno ili vremenski sukcesivno? Eksplicitan je i u uvjerenju da se reforma ka socijalizmu neće svuda jednovremeno provesti, što će između ostalog ovisiti o snošljivosti ekonomskih prilika, neprosvjetljenosti masa i slično. Otuda u svojoj projekciji socijalizma na južnoslavenskim prostorima računa sa konkretno-historijskim determinantama, a prije svega s činjenicom da je riječ o ruralno-agrarnom i neprosvjetljenom društvu.

Potom, eksplicira i svoje viđenje pitanja o ulozi ličnosti u socijalističkoj revoluciji. Radnička revolucija u Rusiji nije djelo pojedinaca, nego su to ličnosti u kojima su mase prepoznale sintetički izraz svojih osjećanja, misli i prepustili im vodstvo.

Glavni protivnici socijalističe reforme kapitalizma je prije svega kapital, a onda i nacionalizam sa svojim ludilom.

49

Uvodi u svoj projekat socijalizma pojam diktature proleterijata. Prelaz od kapitalizma ka socijalizmu poima kao prijelaz vlasti na radništvo, a taj prijelaz shvata kao traganje ispod prevlasti i podjelu vlasti. Ne radi se tu o diktaturi proleterijata, nego o uređenju društva tako da ni jedan član društva koji je sposoban za rad ne može živjeti na račun tuđeg rada i da svaki član zajednice ima jednake uslove za život. Koncepcijski ne prihvaća diktaturu proleterijata, a za rusku revoluciju smatra da je dedukcija haosa i da je realizirana historijskom nuždom. Diktatura proleterijata nije socijalizam jer je diktatura jednih nad drugima socijalizmom nesravnjiva.

Nadalje, u projektu socijalizma tematizira i problem privatne svojine. Socijalizam nosi sa sobom tendenciju da se ukidanjem privatne svojine nad onim stvarima koje po svojoj prirodi pripadaju zajednici, onemogući nagomilavanje kapitala. Ova deprivatizacija, za njega, znači izjednačavanje privrede za sve. Odbacuje stanovište da će deprivatizacija vlasništva socijalizmu uništiti privatnu inicijativu. Privatna inicijativa vođena idealnim motivima u socijalističkom društvu značila bi izvor one struke rada koja omogućava pojedincu da svoju sposobnost što jače razvije na vlastito zadovoljstvo i korist zajednice.

Uključuje u svoje refleksije o socijalizmu i poimanje njegovog odnosa spram komunizma. Socijalizam treba smatrati više kao smjernicu društvenog razvoja nego kao jedan ukočeni društveni tip. Cilj kojem ta smjernica vodi je komunizam. Komunizam u njegovoj anticipaciji se ne razmeće tek devizama jednakosti i slobode, on ih ostvaruje stvarajući zakone koji odgajaju jednake i slobodne ljude.

Projekt socijalističke tranzicijeKapitalizam se mora odmah u prvoj etapi iskorijeniti i onemogućiti mu razvoj na svim njegovim prodručjima, a to su: industrija, zemlja, trgovina, obrt i gotov novac. Načelo socijalizacije: Zajednica je dužna svakom članu osigurati jedan komad kulturnog zemljišta. To se podruštvljeno i jednako podjeljeno zemljište ne predaje u privatno vlasništvo, nego samo na doživotno uživanje. Ono se ne može prodati, iznajmiti, niti pokloniti jer bi se jednom postignuta jednakost poremetila.

Paralelno sa zemljišnom reformom nadalje treba socijalizirati industrijalna preduzeća, i to na sljedeći način: Društvo preuzme mjesto dosadašnjeg vlasnika preduzeća, a sve drugo ostaje kao i prije. Pri tome, eksplicitino odbija koncept mješovitog, odnosno, istodobnog privatnog i društvenog vlasništva nad preduzećima.

Socijalističkim reformama u oblasti finansija privatni kapital će pružiti najveći otpor. Zalaže se za eliminiranje metalnog novca u obliku zlata i srebra, i za uključivanje državnog papirnatog novca i u tome vidi dugoročni put prelaza ka socijalizmu u sferi finansija.

Socijalistička stambena reforma podrazumjeva da svako ostane u onim stanarskim prilikama u kojima ga reforma zateče. To znači da dosadašnjim vlasnicima kuća ostaje njihova kuća za stanovanje ili izbor takve ako su ih imali više. U kućama za više porodica može im se prepustiti samo izbor stana. Za pojedince koji su dotle živjeli od najma (kirije) predviđena je društvena pomoć. Sve zgrade koje imaju neku trajnost prelaze u vlasništvo zajednice.

50

Sva prometna sredstva, uključujući promet poštom, trebaju biti besplatna. Kada su u pitanju fizički i duhovni (intelektualni) radnici zalažu se da imaju iste plate, ali različit radni staž. Plate i mirovine bi ostale iste. Razlike između maksimalnog i minimalnog dohotka ne smiju biti velike. Društvo bi osiguralo povišice plata zavisno od broja djece. Uvjeren je da bi unutar ovakvog projekta prelaza ka socijalizmu egzistencija bila svakom članu omogućena, i svi bi radili pod jednakim uslovima.

U socijalističkom društvu figurirale bi tri društvene grupe: zemljoradnici, obrtnici i upravnici (kad međunarodni odnosi zahtjevaju i vojnici). S obzirom na južnoslovenske prilike, socijalistička reforma podrazumjeva ukidanje feudalizma i veleposjeda.

Prelaz ka socijalizmu podrazumjeva i socijalističku reformu školstva. Religija se kao poseban predmet neće u društvenim školama obučavati. Socijalističko društvo podrazumjeva da izvan škole daje se svakome na slobodnu volju da obučava i ispovjeda šta hoće, ukoliko ne bude u suprotnosti sa javnim poretkom.

U njegovom uvidu projekat socijalizma se ne može u jednokratnom činu realizirati nego treba rastaviti u etape, kada jedna zaživi, druga se nastavi.

Predviđa se da će u prvoj fazi socijalističe reforme doći do iščeznuća klasne razlike između proleterijata i buržoazije i čim bi društvo postalo materijalno i moralno homogeno i samo bi krenulo putem koji se sam od sebe pruža. S jedne strane vlast, a s druge strane škole i odgoj bili bi u stanju da kroz jednu generaciju potpuno savladaju.

Izmjenivši upravne i upotpunivši pravne ustanove, koje bi novi poredak iziskivao, bila bi teorija – nacrt gotov, a tek onda bi se moglo i praktično prijeći na dijelo.

VASO PELAGIĆ

Biografija Rođen je 1838. godine u Gornjim Žabarima, a umro je 25. januara 1899. godine u Požarevcu. Nižu gimnaziju i bogosloviju je završio u Beogradu. Bio je učitelj u srpskoj osnovnoj školi u Brčkom od 1860. do 1863. godine, i u ovom periodu je u Brčkom osnovao i srpsku čitaonicu, jednu od prvih u Bosni. Na univerzitetu u Moski je slušao predavanja iz historije, medicine i političke ekonomije. Po povratku, 1866. godine postaje upravitelj tek osnovane srpsko-pravoslavne bogoslovije u Banja Luci. Osniva srpsku čitaonicu i u Banja Luci. 1869. godine Turska uprava ga je protjerala iz Bosne u Malu Aziju, odatle bježi u Srbiju u proljeće 1871. godine. Te iste godine 2. augusta potpisuje proglas, čiji potpisnik je, pored ostalih, i Svetozar Marković. Učestvovao je u radu posljednje godišnje Skupštine Ujedinjene omladine srpske, bio je izabran i za predsjednika iste. Nakon što je mađarska vlada raspustila skupštinu i zabranila rad Ujedinjene omladine, on sa nekolicinom omladinskih predstavnika odlazi u septembru na Cetinje i tamo učestvuje u osnivanju Družine za oslobođenje i ujedinjenje srpsko. Nakon toga odlazi u Srbiju, pa u Vojvodinu, odakle početkom 1873. godine biva protjeran i živi u Trstu, Gracu i Cirihu. U ovo vrijeme se bliže upoznaje sa socijalističkom literaturom različitih pravaca, pratio je socijalnu i političku borbu radničke klase i sam se našao u socijalističkim redovima.

51

Sa grupom socijalista učestvuje u bosanskom ustanku 1875. godine i bio je član ustaničkog odbora u Kostajnici, a iste godine učestvuje u radu ustaničke skupštine u Jamnici. Interniran je u Mikolc od strane austrijske vlasti koje ga hapse, ali početkom 1878. je ponovo među bosanskim ustanicima. Prema AU okupaciji BiH zauzeo je od početka nepomirljiv stav. Pelagić zauzima istaknuto mjesto u razvitku socijalističkog pokreta u našoj zemlji. Prisustvovao je i pokušaju osnivanja Socijalističke partije Srbije. Zbog svojih članaka i brošura je nekoliko puta osuđivan i posljednje dane života je proveo u izdržavanju kazne u Požarevcu.

Najznačajnija dijela: Istorija bosansko-hercegovačke bune. Radovi u kojima propagira socijalističko društveno uređenje su: Odgovor na četiri društvena pitanja, Socijalizam ili osnovni preporođaj društva, Nauka i radni narod. O pitanjima školstva i nastave: Rukovođa za srpsko-bosanske, hercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje, škole i opštine; Preobražaj škole i nastave; Nova nauka o javnoj nastavi. Stvarni domaći učitelj, džepna knjiga za zdrave i bolesne, za stare i mlade, za seljake i varošane, poznatiji u narodu pod imenom Narodnog učitelja bio je krajem vijeka Pelagićevo najpopularnije djelo.

Možda više nego ijedan naš socijalist tog vremena, Pelagić je u svom javnom djelovanju naročito istaknuto mjesto dao antireligioznoj propagandi; jedan od prvih otvorenih propovjednika ateizma u našoj zemlji. Zbog nekoliko knjiga i brošura u kojima je izrazio svoje mišljenje o crkvi i religiji 1895. godine biva i javno raščinjen (bio je ranije bogoslov, arhimandrit i upravitelj bogoslovije). U posljednjim decenijama XIX stoljeća bio je jedna od najistaknutijih ličnosti socijalističkog pokreta u Srbiji, pored Svetozara Markovića i Mite Cenića. Djelovao je u tom periodu u više naših zemalja i pokrajina i vršio znatan politički uticaj, gotovo punih 40 godina vodio je borbu protiv reakcionarnih režima.

Vaso Pelagić je bio prvi autor iz BiH koji je na teorijski osvješten način recipirao i popularizirao ideje socijalizma. Kada se, poslije osmanskog progonstva u Aziju vraća u Srbiju, on napušta svoju prvobitno pansrpsku političku poziciju i mišljenje iz horizonta mitološkog, himničnog svesrpstva, te s oduševljenjem prihvata teoriju i ideje socijalizma.

Koncepcija socijalizmaVaso Pelagić razlikuje sljedeće oblika (ideja, vrsta) socijalizama:

- Patrijarhalni (ilustrira ga srpskom i slavenskom porodičnom zadrugom), - Antički (manifestira se u zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za

ravnopravnošću žena i sl. Nalazi ga u djelima Arisototela, Platona, Sokrata, Protagore..), - Bogoslovski (njegovi formulatori, od Konfučija preko Krista do Moravske braće tražili su pod

firmom boga i vjere politički i ekonomski prevrat i preporođaj u korist ravnopravsnoti svih ljudi),

- Utopijski (njegovi predstavnici Tomas Mor, Sent Simon, Furije, Robert Oven su zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi),

- Državni (država treba da se umješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu revoluciju.),

52

- Revlucionarni (traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što ugnjetački i nasilnim načinom suzbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe, zakone, odnose i poslove.),

- Komunistički (manifestan je u proglasu Pariske komune 1871.g. koji je proklamirao jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod.),

- Anarhistički (hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za zub, krv za krv, i da ruši sadašnji društveni red i poredak: bombama, dinamitom, nožem, nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima.),

- Naučni ili radnički čiji je najjači predstavnik Karl Marks (revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem obavještavanja, udruživanja, organizaicije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno u njegovom uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala, matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije, fiziologije, higijene, pedagogije isl.).

Socijalizam kao nužnostPrije svega, smatrao je da je socijalizam historijska nužnost. Izraz je, uvjeren je on, zakona prirode i antropološke, odnosno socijelne prirode ljudstva. Trijumf socijalizma proizilazi u njegovom uvjerenju iz neminovnih zakona prirodnog i historijskog razvitka. „zakoni nužnosti, i zakoni prirodnih i humanitarnih nauka gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista.“

Jednakost je vrhunski socijalistički ideal, ali i on je izraz prirodnih zakona . Takvi prirodni zakoni jednakosti traže za svakog čovjeka jednaka ekonomska, prosvjetna i politička prava, da bi tako mogao svuda i uvijek odgovarati prirodnim potrebama čovjekovim, tj. da bi svaki čovjek mogao ravnopravno podmirivati svoje životne potrebe.

Temeljni zakon koji vrijedi i za prirodu i za ljudsko društvo jeste zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem. Zakon napretka, a ne nužnost zastoja, ukočenosti, imobilnosti, jeste istovjetni zakon i prirode i ljudskog društva. Nikome nije dopušteno da društvu kao živom organizmu smeta kretanje i razvijanje.

Socijalizam je izraz tih prirodnih i historijskih zakona, on će nužno dovesti do društva u kome će radni narod postati neposredni tvorac svih zakona i uredbi, svake uprave i presude. Prema tome, socijalizam je čisti i sveti rad historijskog razvoja, progresa, i nužni rezultat borbe dviju historijskih staleža, tj. ugnjetačkih globadžija i utruđene sirotinje. Kao takav socijalizam je izraz apsolutne istine, pravde i razumnosti a velika načela socijalizma vječna su i neuništiva. Kako je socijalizam izraz vječnih ljudskih i narodnih potreba koje potiču iz fizioloških, higjenskih, psiholoških, ekonomskih, fizičkih i naučno-moralnih zahtjeva, onda možemo reći da je cijeli narod i cijeli ljudski rod, po svojoj prirodi, socijalista, ali on to ne zna iskazati ni ostvariti bez svjesnih i odvažnih nastavnika i vodilaca.

53

Socijalizam i privatna svojinaDanas se obožava i sa svim zakonima štiti lična, privatna svojina, mada se u svemu naučnom i kritički mislećem svijetu zna da je ona strahoviti uzrok svim krađama, preverama, prestupima, podlostima, razvratima; i da je ona glavni tvorac svih dinastičkih, monarhijskih, religioznih i nacionalnih lažarija i eksploatatorskih lažarija. Privatna svojina je uzrok što je sadašnje društvo otrovano, trulo, i jako bolesno. Privatno vlasništvo je, u njegovim uvidima, izvorište ne samo socijalnog zla, nego i moralne dekadencije, aksioloških perverzija i političke patologije. Žudnja za imanjem i za vlašću uništila je svaku moralnu i čovječansku vezu između radnog naroda i njegovih vlasnika, upravnika i poslodavaca. Kapital rađa bezbrojne prestupe i zločine, nepravde i nesreće, bune i razvrate.

Na tlu privatne svojine i društvenih – kapital odnosa izdiže se, u njegovom radikalno kritičkom uvidu, alijenirana državna, politička i javno etablirana moć. Njeni su, u njegovom, u osnovi racionalnom uvidu, protagonisti država, crkva, prosvjeta, birokratija, monarhizam, dinastija i sl. Ovaj oficijelni establišment, pomoću kapitala drži cijeli narod kao prezrenu ritu i potčinjene robove koji treba da žive bez nauke i da rade za gospodu.

Kako su kapital i kapitalizam kao strahovita sila djelo radnikovo to treba da se taj tvorac te sile udruži sa ostalom ugnjetenom i oglobljenom braćom radnicima, pa da tu silu zaošija i zavrne na pravi put, tj. da upotrijebi svu tu silu kapitala i kapitalizma u svoju korist, radničku. Samo socijalizam i to naučni i praktični socijalizam može prevladati i ukinuti ovakvu historijsku vladavinu kapitala i svih njegovih socijalnih konsekvencija: ideal je da se utvrdi socijalistička republika koja će garantovati za sve pravednike jednake dužnosti u svemu i jednaka ekonomska i politička prava za sve.

Socijalizam, revolucija ili evolucija U pogledu socijalnih metoda uspostavljanja socijalizma i on raspravlja u odnosu između metode revolucija (nasilje) i metode reforme (evolucija). Narod ima pravo i dužnost da na bilo koji način uklanja sve one koji koče točak kretanja i napredovanja. Dakle pravo na revoluciju ili reformu proizilazi iz toga što niko ne smije i nema prava da silom bajoneta drži nad narodom one zakone koji su nepravedni i škodljivi. Aplikacija tog prava jeste pravo na izbor metoda promjena, dakle, revolucije ili metoda evolucije. Njihovu primjenu određuju konkretno-historijske okolnosti, priroda ove ili one države, stanje u ovom ili onom narodu. To određuju hoće li se socijalizam ustanoviti mirnim ili revolucionarnim putem, odnosno, umnim i legalnim ili prevratnim i krvavim putem.Ipak, on preferira, posebno u srbijanskom kontekstu, metode reformi: knjigom i rječju, zborovima i organizacijom udruživanja. U njegovom uvidu revolucija i nasilje koje ona sa sobom donosi su iznuđeni i nisu izvorna aspiracija socijalista.On identificira 5 faktora koji su stvarali revoluciju i revolucionare. To su: - Religija i njeni predstavnici – historija priznaje da niko nije prolio više nevine čovječanske

krvi od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom ili posredstvom vlada i opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja i najmanji umni napredak čovječanstva zalivala krvlju onih koje su oni satrli i stamanili.

54

- Plemstvo – ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase koji su natjerali francuze da podignu veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporoda.

- Država i njeni nepravedni i glupi zakoni i upravnici – u sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija, rađa i podiže bunu – revoluciju, ali ne zato što želi revolucije nego zato što ona nezasitno traži robova i nezasluženog bogatstva i poštovajnja.

- Monarhizam i dinastijizam – srpska historija je puna primjera ovih uzroka buna – revolucija: s njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastija.

- Kapital i kapitalizam – nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog naroda gnjev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.

Revolucija je u njegovom uvidu, u krajnjem odgovor na nasilnu negaciju zakona historijskog razvoja, htjenja progresa, naučnog morala, životnih potreba naroda od strane vlastodržaca. Kada silom uskraćuju evolutivne reforme po ovim zakonima onda su oni tvorci revolucije.

On vjeruje da će socijalisti ili socijaldemokrati ranije ili kasnije ostvariti načela socijalizma, pa bilo mirnim ili revolucionarnim putem. Uvjeren je da budućnost pripada socijalizmu.

Idolatrijska slika socijalistaOn socijaliste i socijaldemokrate slika jezikom religije jer i socijalizam kao apsolutnu i vječnu istinu svijeta, u suštini poima kao sekularnu odnosno svjetovnu religiju.

Sa takvim uzvišenim moralom, metodom revolucije ili metodom reforme socijalizam i socijalisti hoće da se uništi svako političko ugnjetavanje ljudi i naroda. Sa socijalizmom bezbroj ljudi i žena već u ono doba govori anticipatorski o jednakosti i ravnopravnosti spolova. Otuda je u njegovoj percepciji socijalizam najkrasnija, najprirodnija, najpravednija, najmoralnija društvena nauka.

Jedan ili nacionalni socijalizmiVaso Pelagić polazi od toga da je nauka socijalizma jedna, svuda, za sve narode i ljude. Ali u različitim historijskim kontekstima socijalisti raznih naroda udešavaju svoje poslovanje i svoje programe i zahtjeve prema zakonima svoje države i prema svijesti i najprečim potrebama naroda, negdje traže više, a negdje manje. Ovim uvidom hoće da legitimira i nacionalne socijalizme (npr. njemački, ruski, bugarski, francuski, engleski, srpski, hrvatski). Ovoj argumentaciji dodaje još jedno značajno stajalište. On odbacuje stanovište po kojem se socijalizam javlja i racionalno funkcionira tek na evropskom zapadu, na tlu razvijenog kapitalizma, razvijene industrije i oformljenog proleterijata, dakle, u društvima u kojima je do kraja zaoštren antagonizam između rada i kapitala, kapitalista i radništva. Brani tezu da se socijalizam može javiti i funkcionirati i u manje kulturnim i nekulturnim narodima, u industrijskim i neindustrijskim zemljama.

Socijalizam i uloga ideja u historiji„Ni jedna misao, ni jedna ideja u nauci i društvu ne javlja se po volji ovog ili onog, već po neodoljivim zakonima nužnosti. Kada se ne bi javljale čovjeku i društvu ovakve ili onakve

55

potrebe i nužde, onda se ne bi pojavile kod njega bilo kakve ideje – misli, koje ga ideje uče i upućuju da će on te potrebe namiriti kad obori nepravdu i nezgodu, pa uspostavi pravdu i zgodu za bolji život. U analogijskom diskursu, ovaj uvid važi i za pojavu socijalističkih ideja: one nisu proizvod fantazije individualnog genija, nego su djelo historijsko – socijalnih uslova. Naš narod boluje kao i drugi narodi od teške opasne i neizlječive bolesti: ekonomske, tjelesne, političke, umne i moralne. Na tlu te patologije i javlja se ideja socijalizma: u njemu je jedini lijek.

Socijalizam i političke partijeSloboda političkog udruživanja ulazi u vrh njegove političke aksiologije. Iz pragmatičnog iskustva sa srbijanskim međupartijskim borbama ovog onog vremena, a najposlije i iz teorijsko – koncepcijskih razloga deduciranih iz njegove vizije socijalizma, nije sklon pledirati za egzistenciju političkih partija, pa insistira na monolitnom, svenarodnom pokretu za oživotvorenje ideja socijalizma. Otuda i smatra da se socijalizam može realizirati transpartijskim ujedinjenjem odvažnošću i dobrom organizacijom radnog naroda. Pledira i formiranje radničko – zanatlijskih udruženja, jer udružena snaga postaje sila, a sila umna, moralna i tjelesna zadobija sve i pobjeđuje svuda.

Ta udruženja treba da budu carstvo radnika, ali ne carstvo sa krunama, mitrama i bajonetama, nego carstvo političke ravnopravnosti i ekonomske jednakosti. Pri tome, socijalističke organizacije moraju biti internacionalne. Insistira u skladu s tim i na formiranju bratskog saveza srpskih, bugarskih, hrvatskih, mađarskih, rumunskih, slovačkih, slovenačkih i grčkih socijalista. Za djelo socijalizma treba bratskog skupa, dogovora i organiziranog rada, a ne crvene ili bijele zastave.

Socijalizam i liberalizamVaso Pelagić integrira u svoj projekt socijalizma i temeljne ideje zapadnoevropskog liberalno – demokratskog mišljenja. Preuzima liberalnu ideju ustavnosti, ali ovdje je riječ o ustavnoj konstituciji socijalističke, a ne kapitalističke države. Zatim recipira ideju apsolutnog suvereniteta općepredstavničkog tijela – skupštine. Socijalistički poredak se zasniva i na slobodnim izborima utemeljenim na općem pravu glasa. Ustanovio je i referendumsko pravo. Nadalje, izvršna vlast je apsolutno podređena zakonodavnoj a sudska je izborna i neovisna. Ukinut će se vjerski sudovi i svaka prinuda u plaćanju troškova za sveštenstvo i bogomolje. Pledira za lokalnu odnosno opštinsku i okružnu samoupravu i pri tome definira svoje poimanje komune: ona je oblik nezavisne opštine. Komuna je politički i ekonomski oblik društva. U komuni je vlast sam narod. Zagovara ukidanje stajaće vojske i uspostavljanje sistema narodne odbrane. Pledira ukidanje špijunske službe i ukidanje smrtne kazne i insistira na društveno korisnom radu kao obliku sudskih sankcija. U slobodi štampe vidi temeljni stub socijalističkog poretka. Mora se zakonom zagarantovati potpuna neoganičena sloboda štampe i riječi.

56

Zadružni socijalizamOn u tradicionalnoj, patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi prepoznaje paradigmu socijalizma. „Socijalizam kad se prevede na srpski znači društvenost“. On nije mogao osvjestiti protivrječnosti liberalizma i patrijarhalizma: u logičko-teorijsku harmoniju dovesti liberalne ideje i socijalistički kolektivizam. Prije svega, o realnim mogućnostima ukidanja privatne svojine, što je temeljni socijalistički imperativ on kaže da sva zemlja, zgrade i sprave za proizvodnju postanu zajednička zadrugarska ili opštinska svojina. Privatna svojina može se ukinuti samo tako da se pretvori u opštinsku, zadrugarsku imovinu. One su socijalni oblik kolektivne socijalističke imovine koje funkcioniraju na načelima socijalizma. Razlikuje: akcionarski kolektivizam jeste onaj kad zadrugom upravlja novčana gospoda akcionara, koji određuju radnicima nadnicu po svom ćeifu i drže ih kao kupljene robove, a dobit uživaju akcionari i njihovi ljubimci. Socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada određuje se voljom samih radnika na uživanje svih zadrugara ravnopravno. Vodeću ideju u svom projeku socijalizma još jednom kategorički formulira: „nova ekonomska nauka, nauka socijalizma zahtijeva i traži od ljudi i naroda da se udruže u velike kolektivne socijalističke zadruge, koje mogu biti kao najveća sela, najveće opštine i u uži i najširi savez zadrugarskih opština. Temeljno socijalističko načelo na kojem one treba da funkcioniraju jest načelo jednakosti.

II NARODNOST, NACIONALIZAM I CRKVENA RELIGIJA

Kritika načela narodnosti i nacionalizmaVaso Pelagić je rigorozni kritičar vladajućih predstava o načelu narodnosti, nacionalnosti i patriotizma. Načelo narodnosti i patriotizma djelo su „društvenih, nerazumnih običaja prepredenih, religioznih i nacionalnih sebičnjaka“. Smatra da su „imena narodnosti, patriotizma i religije posve nejasna i suhoparna.

„Današnji patriotizam samo je štit varalicama i podlacima i najveći međunarodni omrazivač, globadžija i ubica“. Pozivajući se na prirodne nauke u odbacivanju hipostaze idolopokloničkog tretmana načela narodnosti on će pisati da se u organizmu čovjeka ne nalazi nikakva narodnost ni religija jer nauka ne vidi i ne poznaje u krvi čovjeka ni Francuza, ni Njemca, ni Rusa, ni Mađara, ni Turčina nego vidi i poznaje samo čovjeka i zakone kojima taj organizam postaje i traje. Treba zapaziti da kritizira načelo narodnosti i patriotizma u njihovom idolopokloničkom, sakraliziranom, posvećenom obliku. Otuda, podržavat će sve one koji su objavili rat svakoj vjeri, crkvi, narodnosti, državi, monarhiji, dinastiji te pledira da se iz nastave izbaci svako učenje i zborenje o narodnosti.

Posebno kritizira nacionalni i religiozni šovinizam i fanatizam. Oni su proizvod kapitalizma. U njegovoj percepciji socijalizam po svojim svrhama otklanja svuda i svagda nacionalni fanatizam i šovinizam, zbog koga se ljudi i narodi zavađaju, omražavaju i u krvave ratove hvataju.

57

Na tlu ove kritike on će formulirati i neke svoje idealno-normativne ali irealne vrijednosti. Tražit će od boga da učini da svi ljudi i narodi vjeruju u jednu vjeru, pa ma kako se ona zvala, ali vjeru bez ikakvih troškova, ceremonija, bogomolja i bez posrednika. Tražit će i moliti od boga da svi ljudi i narodi govore jednim jezikom i pišu jednim pismom jer ih ovakvi raznovrsni jezici i znaci pisanja grozno zavađaju, troše, unazađuju i često bacaju u velike ili male sukobe i ratove. U skladu s tom utopističkom percepcijom pisat će kako će socijalizam osvjestiti ljude i narode da je neophodna društvena potreba da se bar na svakom kontinentu ove zemlje ljudi služe jednim kalendarom, jednim pismom i jednim jezikom.

O srpstvu i svesrpskom ujedinjenjuU ranom periodu svog javnog angažmana u BiH, još u doba osmanske vladavine, Vaso Pelagić je bio prema standardima srpskog javnog mnijenja onog vremena, konvencionalno opsjednut idejom srpstva i svesrpskog ujedinjenja. Cijeli svoj angažman samorazumijeva kao djelatnost radi bolje budućnosti vascijelog srpstva, a posebno srpsko-bosanskog naroda.

Njegovu najeksplicitniju manifestaciju vidio je u srpskom jeziku: „on je najdragocjeniji amanet srpski“.

Svesrpsko ujedinjenje, kao njegova vodeća politička misao, imperativno je tražilo stvaranje pansrpske države na Balkanu. Njegov politički ideal tog vremena jeste sjediniti u jednu opštu zajednicu „rasparčano tijelo mile majke Srbije“.

U ovim godinama ovakva stajališta u svojoj osnovi ne manifestiraju samo velikosrpski nacionalizam kao teritorijalni nacionalizam, u njegovom temelju stoji i njegov etnički pansrbizam. „Po tadašnjem Pelagićevom mišljenju Crnogorci Bošnjaci, Ercegovci, Dalmatinci – svi su Srbi, i nepravilno je i grijeh je prema srpskom narodu razdvajati ih sa nekoliko imena, sve je to jedan narod.

No kasnije, u vrijeme bosansko hercegovačkog ustanka (1875. - 1878.) neće insistirati na aplikaciji ovog svog političkog ideala u njegovoj programskoj orijentaciji.

Vaso Pelagić u pogledu državno-pravnog položaja BiH ne pledira nikakvo apriorno prisjedinjenje Bosne Srbiji. Ono je koncepcijski poželjno, ali je pojmljeno tek uslovno, ovisi dakle od karaktera samog režima u Srbiji.

Nadalje proglašavanjem Bosne srpskom zemljom i proklamiranim njenim prisajedinjenjem Srbiji izazvane su hrvatske pretenzije prema Bosni: on uviđa da se u Hrvatskoj sve više počelo govoriti o Bosni kao hrvatskoj zemlji. Mada će uz uzgredne reminiscencije na ono epsko srpstvo u osnovi napustiti tu povijesno-mitološku percepciju, on će ipak i dalje govoriti o srpstvu i pledirati za rad u slavu Srbije i srpstva, pa i u kontekstu apostolske apologije ideje socijalizma u krajnjem braniti projekt pansrpske države. U ovoj projekciji je eksplicitan: zahtjeva da se spoljna politika Srbije udesi tako što prije ujedini sve Srbe u jednu cjelinu i da ojačava bratske odnose i saveze sa braćom Hrvatima, Kranjcima, Bugarima i Rusima. I dalje promišlja pretpostavke koje ne bi rušile svetu vezu srpskog ujedinjenja slavu i napredak Srbije, no tek sa

58

uređenjem Srbije kao socijalističke države moguće je ujediniti u bratsku i slobodnu zajednicu sve Srbe koji su danas na četvero rascjepani i razdjeljeni.

O antisemitizmu i islamuU kritici nacionalnog fanatizma, posebno u svom odnosu spram jevreja, demonstrira nedosljednosti. Deklarativno se zalaže za međunacionalnu jednakost, toleranciju i odnose međunarodnog bratstva, ali dok naprimjer izražava do kraja pozitivan, tolerantan odnos prema ciganima, dotle a drugoj strani, suprotno onom koncepcijskom stajalištu, publicira antisemitske stereotipije. Upušta se u jevrejsku kolektivnu karakterologiju, pa je slika u averzičnim negativnim a to znači predrasudnim predstavama. Formulira tu predrasudnu karakterologiju posebno u knjižici Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja. Jevreji-čivuti su mu zbilja i metafora bezdušnosti, nemoralnosti i prevarantskog koristoljublja. I u kontekstu obesmišljavanja hrišćanskog imperativa o gradnji raskošnih bogomolja i izdržavanju mantijaša, jevreji se pojavljuju kao najgori čivuti, no ipak superiorniji odnosno bolji u odnosu na onu praksu hrišćanske hijerarhije.

Ni njegov odnos spram islama, doduše u njegovoj percepciji oličenoj u Turskoj, nije manje problematičan. Ustvari ne razlikuje islam od turske državne politike, pa svoje predstave o islamu uglavnom deducira iz kritičkog osvrta spram turske politike. Turska je vladavina zapravo „vladavina koja svojim varvarskim Kur'anom i ćitabom prezire sve što nije muhamedansko, te na osnovu toga stavlja ubilačke smetnje svakom napretku istinitih, pravičnih i kulturnih ideja.

Uz ovo intolerantno, necivilizacijsko označavanje Kur'ana varvarskim, a istom terminologijom diskreditira i sveto pismo pa ga označava sumanutom i varvarskom knjižurinom i u kontekstu svoje radikalne negacije religije, on će obesmišljavati ali interpretativo ponegdje iskrivljavati i islamsku dogmatiku sadržanu u Kur'anu.

Nihilizam spram crkvene religijeProtivi se crkvi i religiji. On prije svega kritizira povijesno-socijalnu funkciju crkvene religije. Ona je u njegovom uvidu kroz povijest bila u funkciji etabliranja i očuvanja vladalačkih režima. Crkvena religija je, to je njegovo supstancijalno stajalište, u funkciji očuvanja privatne svojine, kapitala i njihovog savezništva sa državno-političkim establišmentom. Rezimirajuća kritika ovih socijalnih funkcija ustvrđuje: „današnja crkva po volji njenih osvećenih i visoko osvećenih njenih sluga i upravnika, postala je po volji grabljivih mantijaša dom trgovine, dom eksploatacije, zaglupljivanja, dom međusobne i međunarodne omraze i uzor vještak bezbrojnih, posveštenih, za narod, izmotacija, posve protivnih nauci uzor mučenika Hrista i kriterijumu naučnih istina“. Pledira da se ljudi i narodi oslobode „zemaljskih i nebeskih idola i autoriteta – boga i gospodara, koji im isisavaju životnu snagu tijela i mozga i otimaju krvavu zaradu i od usta uštedu.

59

Radikalno kritizira, nazovimo to tako, političku ekonomiju crkvene religije. U tom kontekstu izračunava izvore i visinu finansijskih troškova potrebnih za održavanje crkvene religije. Protivi se opstanku crkvenog danka i plaćanja krupnih i sitnih mantijaša, te u njemu vidi oblik izrabljianja naroda.

On vrši i kritiku crkvene religije sa stanovišta morala. Sveštenike i kaluđere naziva zasebnom i nemoralnom kastom koja se brine smao o svojim platama i pravima. I u moralnom smislu oni izdaju Hristovu nauku jer su danas manastiri izvori razvratništva.

Rigorozni je kritičar antikulturne i antiprosvjetiteljske funkcije crkvene religije. Zasniva je na radikalnom suprotstavljanju moderne prirodne nauke i religijske dogmatike. Poziva se na Marksa i marksizam, Darvina i darvinizam. Obesmišljava religiju kao takvu, dakle njenu samu dogmatiku. Prije svega obesmišljava samu egzistenciju boga i iz nje deduciranu kozmogoniju: „kosmologija, fizika i astronomija ne vide i ne mogu da nađu u nebeskom prostoru ni prijestola božijeg ni carstva savaotovog, ni čete đavola, ni legione anđela... naučnici su utvrdili naučnu istinu da niko nije mogao stvoriti svijet za šest dana“. Obesmišljava i biblijski nauk o Adamu i Evi, dogmu o božijem proviđenju i predstavu po kojoj je bog stvorio čovjeka po svom „podobiju“, o raju i paklu, biblijske priče, dogmu o rođenju i vaskrsu Hrista, o Hristu kao spasitelju ljudstva, samo sveto pismo, samu instituciju crkve, njene simbole i njene rituale.

Svoju kritiku crkvene religije akcentira i neslaganjem sa stanovištem socijalističke internacionale koje smatra da religiju treba promatrati kao privatnu stvar.

Rzimirajući možemo reći da njegova radikalna kritika crkvene religije počiva prije svega na recepciji apsolutnog antropocentrizma: „nema boga ni pakla, ni raja ni đavola. Danas je čovjek samo sobom bog, tvorac pomoću nauke hemije i fizike“. A supstancijalna odrednica njegvog antropocentrizma koji nastupa umjesto teomonocentričnog svjetonazora jest, vidimo, scijentizam: vjera u moć i superiornost prirodnonaučnog uma. Sve biva po vječnim zakonima prirode koja nije ni milostiva ni nemilostiva, ni pravedna ni nepravedna. Sva ova stanovišta posreduje njegova temeljna pozicija koju identificiramo kao recepciju apsolutnog racionalizma. „Sva zadaća narodna i čovječanska treba da se jedino u tome sastoji da služi usavršavanju, boljitku i usrećenju ljudskom.

Hrist i socijalizamSocijalistički zahtjev za ukidanjem privatne svojine argumentira i hristovim naukom: „obožavan od naroda sin božiji Isus Hrist veli mu Jevanđelju Lukinom u glavi 3. stihu II ovu zapovjed 'ko ima dve haljine, neka jednu dadne onom koji nema '“. Tako sveštenike i kaluđere naziva grabljivim i nazadnim jadnicima koji neće da znaju da svaki onaj izdaje Hristovu nauku i narod svoj. Otuda će socijalizam i njegove programske projekcije utemeljiti i na izvornoj riječi samog Hrista.

Odbacuje svako vjerozakonsko zaglupljivanje naroda. Socijalistički moral je najsavršeniji moral, no on (moral) ima svoje izvorište između ostalog i u riječima – djelu samog Hrista. Tako će npr. ideju ravnopravnosti, kao utemeljujuću ideju srpskog odnosno socijalističkog zadrugarstva

60

legitimirati i Isusovim propovjedanjem ove ideje. I zamisao socijalne pravde ukorjenjuje u Hristovoj nauci. I ideju međunarodnog bratstva utemeljuje u Hristovoj riječi. S njom u vezi jest ideja kozmopolitizma, a i nju je čak Isus Hrist propovjedao. Svoju temeljnu kritičku misao da državni, crkveni i novčani vlasnici a ne komunisti, socijalisti, socijaldemokrati ruše religiju na svakom koraku potkrepljuje opet Hristovim riječima: „pastir dobri polaže i dušu svoju za ovce svoje“, dakle za narod. I ideju mira među ljudima i narodima utemeljuje u Hristovoj riječi: „Hristos je propovjedao mir među ljudima, a gospoda državna i crkvena pod firmom patriotizma i državne vjere ruše to pa šire međunarodnu mržnju i vode neprestane ratove.

Vaso Pelagić temeljne ideje svoje vizije socijalizma nalazi i u Hristovom nauku i s njim dodatno legitimira normativnu sadržinu svoje vizije. Eksplicitan je: „mi ne pobijamo uslugu Hrista kao reformatora, kao radnika za sirotinju i mučenika za svoje učenje, tj. ako je on i zbilja postojao Hrista vidimo kao čovijeka koji je nešto i o socijalizmu naglašavao. Po tome možemo ga poštovati kao poštenog i naprednog čovijeka u ondašnjem pokvarenom jevrejskom društvu.

On će i svoj projekat socijalizma opisati jezikom religijske dogmatike ali sada u njegovom sekularnom obliku. Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru, Pa umjesto crkvenog boga i njene dogmatike socijalizam ispostavlja vjeru u „našeg boga pravde i istine“. U tom smislu i piše: „naša je vjera načelo i nauk socijalizma, naša je crkva narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih, pravednih i nužnih društvenih članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih nauka. Mi te svetinje jače i više poštujemo i uzdižemo od svih mantijaških bogomoljaca na svijetu.

III SOCIJALIZAM I SVJETSKI MIR

AntimilitarizamU temeljne ciljeve socijalizma uvrštava izgradnju svijeta bez ratova, vojske i oružja. Politika mira je i njegova temeljna preferencija. Otuda permanentno i konzistentno kritikuje politiku naoružavanja uopšte. Zato će tražiti i radikalnu antimilitarističku, i to u koncepcijskom smislu utemeljenu, vojnu reformu. Ona uključuje eliminiranje stajaće vojske, izvođenje u operativnom smislu vojnih vježbi nedjeljom i za praznike, uključivanje vojnika u zadrugarsku privredu, ukidanje svih vojnih zvanja, zabranu upotrebe vojske protiv građana, apsolutni suverenitet skupštinskog predstavništva o odlučivanju o ratu i miru i sl. Antimilitarizam i pacifizam svrstavamo u njegova temeljna politička stajališta. U tom smislu piše i traži, moli od boga da se ljudi i narodi urede i ponašaju tako da prestane jednom zauvijek ratovanje u svijetu i ratno oružje i oružanje. Sa socijalističkom sviješću moguće će biti da narodi „budžet ubijanja – budžet oružja i sramnog ratovanja, preobrate na izrađivanje namirnica nužnih potreba narodnih i ljudskih“.

61

Mir i međunarodni odnosiVaso Pelagić u nacionalizmu, šovinizmu i pervertiranom patriotizmu, odnosno u religioznom i nacionalnom fanatizmu vidi izvore ratova, tog kako on kaže, glavnog međunarodnog ubicu u modernom svijetu. Kada se svijet reformira po načelima socijalizma, onda će vjeruje, tek biti među ljudima i narodima mira i ljubavi, pravde i istine, razumnosti i blagostanja, sreće i poštenja. Međunarodni mir – to je jedna od najviših vrijednosti u njegovoj političkoj aksiologiji. Dok se ne dovrši socijalistički preobražaj društva, predlaže formiranje međunarodne komisije koja treba da zaraćene strane izmiri i predrasudu im izda.

Socijalizam i jeste „tvorac međunarodne solidarnosti i prave političke i ekonomske jednakosti. Pledira da vrijednosti antimilitarizam i mirotvorstvo budu okosnica novog socijalistički reformiranog školskog obrazovanja.

RISTO RADULOVIĆ

Biografija:Rođen 21. 9. 1880. godine u Mostaru. Pohađao je trgovačku srednju školu, poslije prelazi u novoosnovanu mostarsku gimnaziju (iz koje biva izbačen 1897. zbog sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama). Gimazijsko školovanje nastavlja van BiH (Sremski Karlovci, Sušak, Slavonska Požega). Studira romantistiku i germanistiku u Beču i Ženevi. 1. januara 1907. godine preuzima dužnost gl. urednika novoosnovanog mostarskog lista Narod. 1909. godine postaje saradnik lista Srpska riječ i časopisa Pregled (postaje njegov urednik 1910. godine). Preuzima dužnost urednika lista Narod 1911. godine. Nakon atentata na prijestolonarednika biva uhapšen i deportovan u koncentracionog logor u Arad. U logoru i umire 20. februara 1915. godine.

I

KRITIČKI DISKURS

Kritika apsolutizmaPosebnu pažnju ćemo obraćati kritikovanju birokratskog i apsolutističkog sistema vladavine. Posljedice tog apsolutizma su mnogostruke, npr. opšte haotično stanje, tj. opšta nesređenost jeste jedna od posljedica apsolutizma. U tom apsolutističkom i neodgovornom režimu nalazi se opšte zlo za narode BiH. Interesi tog reakcionarnog režima u stvarnosti nisu ni najmanje u skladu sa interesima naše domovine. To je dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji ne dopušta da se slobodno i proizvoljno razvija, kako ličnost, tako i društvo. BiH je u njegovoj percepciji jedna obična kolonija naroda, napola ili nimalo slobodnih. Otuda, radikalno odbacuje teze o kulturno-civilizacijskoj misiji Austrije.

Međutim, ništa se nije promjenilo sa donošenjem bh. ustava: Apsolutizam je sa Ustavom i Saborom dobio samo novu formu: parlamentarizam je uzakonjeni apsolutizam. Austrija prakticira neomakijavelističku politiku čiji je princip provođenje državne vlasti i autoriteta sa

62

željeznom rukom, a bez obzira na prave interese naroda. Položaj naše otadžbine tako je kritičan da je u pitanju biti ili ne biti.

Zalaže se za to da se politički borimo protiv vlade i njenih planova koji nisu u skladu sa interesima naše domovine. U skladu sa svojim radikalnim kritičkim diskursom, on će preferirajući, umjesto konformističke, prevratničku opozicionu orijentaciju akcentirati: „Mi postajemo opozicija za ovaj ustavni i upravni sistem, nama je glavna stvar da suzbijamo vladinu štetnu politiku.“

Njegova radikalna kritika režima ignorira, prezire ekskomunicira iz politike onodobno etablirani konformizam i pledira prevratničku totalnu emancipaciju BiH ispod AU vladavine.

Kritika unutarbosanske politikeOn u kritičkoj žiži drži i različite forme, u njegovom uvidu, patološke egzistencije unutarbosanske politike. Iz nje međutim stoji i objektivno, historijski naslijeđeno stanje nekulturnosti. Bh. društvo obilježavaju učmalost i primitivizam. Građanske i nacionalne vrline smatrale su se kao zločini i prestupi, te su bile progonjene, a kukavičluk, servilnost, podlost i potkazivanje gledale i njegovale su se kao građanske vrline. Odsustvo svakog osjećaja pravičnosti, materijalističko shvatanje stvari bez etičkih i moralnih pobuda; na drugoj strani robski duh, nedostajanje težnje za slobodom, pomankanje nacionalnih i građanskih vrlina, sve to protkano primitivnošću i nekulturom pruža sliku društvene trulosti i društvenog gliba u kojem se nalazimo. Radulović će svoj kritički diskurs iskušati i u bespoštednoj anatomiji hrvatske, muslimanske, a posebno etablirane politike srpske reprezentacije BiH koja je preferirala politiku konformizma spram režima.

U kritici hrvatske političke reprezentacije, Radulović se posebno bavi katoličkim klerikalizmom Josipa Štadlera, destrukcijama politike srpsko-hrvatske koalicije i uopšte proaustrijskom politikom hrvatskih vladinovaca i stvaranja velike hrvatske države.

Uz kritiku muslimanskih vladinovaca, Radulović kritizira i druge vidove muslimanske politike, npr. u nacionalnom samorazumjevanju, u agrarnom pitanju, u politici hrvatsko-muslimanskih paktova, u njenoj, navodnoj, antisrpskoj orijentaciji, u muslimanskom odnosu prema Balkanskim ratovima i slično.

I po obimu i u sadržinskom smislu, Risto Radulović se dominantno bavi kritikom srpske politike (kritika se odnosi na politiku formuliranu oko Petra Kočića i lista Otadžbina i oko lista Srpska riječ). „Mi smo obezglavljeni. Izuzevši rad Prosvjete mi nismo uspjeli da u drugim pravcima stvaramo sistemski. Pojedinačni političari imaju samo po jednog pristalicu za svoje ideje: same sebe. Srpski elemenat u gradovima, ako ne nazaduje, sigurno ne napreduje.“ Glavni nedostatak te politike je nepostajanje raznovrsne i jake organizacije. Srpski politički život karakterizira opšte stanje političkog nemorala.

Srpski seljaci su izgubili ideale, materijalizam vlada srednjim građanskim staležom, na djelu su rascjepkanost javnog života i dezorganizacija u nacionalnom radu, osjećanja cjeline nema, svako živi zasebnim životom, u srpskoj politici vladaju kratkovidnost, beznačelnost i sitnoća,

63

političke borbe se vode protiv ličnosti, a ne za principe, dominiraju privatni interesi i osjećanja u politici. Opšte narodno dobro se identificira sa osobnim interesima, ne poima se šta je jezgra pravog nacionalizma, politički život ispunjen je ogovaranjima i hvaljenjima, u borbama rijetko su na djelu moralne pobude i načela, politička borba je borba između tvrdoglavosti i pretenzija, a ne borba između mišljenja i nazora, nema težnje za harmonijom, preferira se jeftina popularnost, nema solidarnosti između društvenih klasa, moralna snaga je slaba, politika je puna fraza, lažnog radikalizma.

Posebno je kritički orijentiran prema onoj političkoj reprezentaciji koja se konformistički i funkcionalistički odnosi prema režimu. Kritikuje rad bosanskog Sabora. U njemu se AU politika zasniva na srednjevjekovnom fanatizmu i zaslijepljenosti, Sabor je do kraja formaliziran, on je leglo bezdušnosti. Sabornici su lutke koje unose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke. U Saboru djeluju politički spekulanti koji su samo vjerni službenici i izvršioci faktora koji su van narodnog uticaja, oni su zagovornici sitnog morala koji se većinom zasniva na ličnim interesima i ličnim zadovoljstvima. Naziva ih lakrdašima vladine većine.

II

TEORIJSKO-KONCEPCIJSKA STANOVIŠTARisto Radulović uspijeva formulirati specifična autorska stanovišta koja demonstriraju i njegovu afekciju teorijsko-pojmovnim refleksijama. One kao metafizička pozadina stoje iza njegove kritike empirije ono vremene socijalne zbilje.

Prirodni zakoni historijeInspirirajući se konzerativnom mišlju sa europskog Zapada, Risto Radulović u svoje socijalne i političke uvide dijelom deducira iz prethodne recepcije teorija o prirodnim zakonima historije. Preuzima ovu teoriju prije svega od H. Spensera i Gumplovića, u tom smislu piše kako na biološkom i na psihološkom, tako i na ekonomskom području sasvim je razumljiva nejednakost između ljudi i naroda i postanak raznih grupa ljudskog društva: kaste, staleži, Crkve, redovi, esnafi, te političke stranke. Nejednakosti između ljudi i naroda, te borbu između ugnjetavanih i ugnjetača, Radulović smatra za dva zakona koja su duboko usađena u krv i meso svih ljudi. Na tlu ovih prirodnih zakona historije, vode se političke borbe, konzervativne, liberalne i socijalističke partije, ali u tim borbama se odnos ipak ne promjeni, ostaju i dalje po prirodnoj nužnosti stari odnosi nejednakosti, nepravednosti i neprestanih sukoba.

Radulović prihvata antropološke teorije o transhistorijskoj, nepromjenjivoj ljudskoj prirodi. Antropolozi dokazuju da se čovječija fizička i psihička struktura nije kvalitativno mjenjala od onih najstarijih vremena, od kad ima tragova ljudima. Prihvata i teorije o transhistorijskom, dakle, konstantnom predodređenom karakteru rasa.

U ovoj vjeri, ipak, kod Radulovića neosvješteno stoji nedoslijednost: Ako vrijede prirodni zakoni, onda nema mjesta ljudskoj intervenciji i slobodi.

64

Normativni pojam politikeRadulović polazi od stanovišta da je politika nesumljivo jedna od najzamršenijih i najkomplikovanijih nauka, tj. vještina. U politiku se, poput pritoka, slijevaju sociologija, psihologija, financije, ekonomija i pravo. Smatra da je politika, prije svega, praktična vještina, primjena svih gore navedenih nauka. Njegova vodeća ideja, kojom anticipira moderne fenomene političke meritokratije, elitizma, tehnokratije i scientokratije jeste scijentizacija politike.

Riječ je o njegovoj projekciji politike kao idealnog normativiteta, to znači, po onome što politika treba da bude.

U krajnjemu, normativno on preferira moralnu politiku. Ne promišlja veze i odnose između ciljeva i sredstava u politici logikom Makijavelijevog političkog mentaliteta.

Zdrava politika je samoproizvod zdravih, ekonomskih, kulturnih prilika. Politika je, zapravo, skoncentirana u normativnom smislu oko slobode. Ona treba da bude prostor slobode za izražavanje narodne volje. Tako pojmljena politika pretpostavlja harmoničnu vezu između jake tradicije i jake kulture. Sloboda je ovdje pojmljena kao normativitet, dakle, kao vrijednost koju tek treba unijeti u narodnu svijest.

Ova misionarska bit politike – misija unošenja preko kulture svijesti o slobodi u narodni duh, ispostavlja akcionizam, praktičnost, djelatnost kao normativnu bit politike.

U normativnom smislu, politika je ovdje pojmljena kao politika koja se rukovodi višim nacionalnim idealima, a ne oportunizmom, utilitarizmom i pukim, ispraznim akcionizmom.

Još jedna ključna dimenzija njegove normativne pojmljene politike vezana je za odnos između morala i politike. Govori o političkom moralu koji je, u ove zadnje godine od Aneksije, kod svih stranaka padao, redovno i stalno. Ali, u njegovom srpsko-nacionalnom diskursu pojam političkog morala u tijesnoj je vezi sa srpskim nacionalnim moralom. U razumjevanju odnosa politike i morala, on ne prihvata makijavelizam. U društvenom životu laž postaje neizbježna, okolišanje – umjetnost za vladanje, a pretvaranje – diplomatska okretnost.

Duševna svijest ide nesumljivo cilju da privatni moral što više približi političkom, drugim riječima da nemoralnost zamjeni moralnošću.

No, kada siđe sa tla koncepcijskih refleksija, Radulović se upušta u kritičku deskripciju empirijskih likova svakodnevne politike i projektira sliku idealnog političara. U toj slici političar mora imati vrlinu strpljenja i uzdržljivosti, mora biti vrlo obrazovan i potkovan, vrlo okretan i priseban, lišen imobilnosti i demagogije. Nadalje, političari trebaju da budu svijetli primjeri ispravnosti i karakternosti širokim narodnim slojevima, oni trebaju da demonstriraju džentlmenstvo i moralnost, a to je najjači adut u političkoj borbi.

Liberalno-demokratska aksiologijaLiberalno-demokratska akseologija je sastavni dio njegove preferencije europeizacije koja će iza sebe ostaviti svaki šovinizam, tjeskogrudnost, klerikalizam i vizantijski mentalitet. Radulović zna

65

za zapadnoeuropske liberalne i demokratske vrijednosti i retorički ovu akseologiju prisvaja i publicira. Mada slijedi temeljne ideje Spenserove sociologije ne prihvata njegovo stanovište da demokratizam predstavlja najveću nesreću za napredovanje naroda i čovječanstva. Ne recipira, dakle, onodobne sociološke, teorijske i ideologijske diskvalifikacije demokratije.

Recipirajući ideju, kulturu i politiku demokratije kao neupitljivu vrijednost, on se deklarira kao apologet slobodoumnih ideja i demokratskih načela. Unutar demokratskih vrijednosti, prije svega, on preferira građanske i političke slobode. Emancipatorsku perspektivu u BiH vidi u proširenju ustavnih i političkih sloboda, kao i ukidanju svih feudalnih ustanova, a na temelju socijalne nužnosti i principa rada. On pledira da postanemo slobodni ljudi, slobodni građani.

Nadalje, u korpus demokratskih vrijednosti uvrštava, i na tome posebno insistira, ideju narodnog samoopredjeljenja. Zna da samo od slobodoumnih režima koji su izraz, opet, narodnog suvereniteta nastaje cjelokupno napredovanje. Samoopredjeljenje i suverenitet naroda, smatra pretpostavkom kulturnog napretka. Nadalje, u demokratskom diskursu preferira konstitucionalno i opšte izborno pravo. Ustavnost, koja garantira građanska prava, također, svrštava u ove vrijednosti. Posebno se zalaže za parlamentarni sistem i parlamentarizaciju vlade što znači uspostavljanje nove odgovornosti pred narodnim predstavništvom.

Nadalje, u temeljne vrijednosti liberalne demokratije uvrštava i ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kao i kult individua. Pledira za sistem u kojem će ličnost postati autonomna. Porijeklo ideje individualizma nalazi se još u doba renesanse i humanizma.

U korpus liberalno-demokratskih vrijednosti uvrštava ideju političkog pluralizma i slobodnu javnost koja uključuje u sebe slobodu i kulturu racionalnog dijaloga i necenzurirane kritičke debate. Gdje god ima razilaženja, tu ima i borbe, a gdje ima borbe tu ima i pravog progresa. Temeljna pretpostavka da se otklone uzorci opšteg zla koje se sastoji u sadašnjem apsolutističkom i neodgovornom režimu jest demokratizam pojmljen i kao pluralizam, pa preferira ethos raznih mišljenja.

No, ne uspijeva konzistentno provesti liberalno-demokratski diskurs. Isključuje sposobnost seljačkog stratuma za demokratiju. Seljak ne može biti subjekat demokratske nacionalne politike jer je on ostao uglavnom na istom stepenu kulture i ekonomskog stanja, kao i za vrijeme turskog režima. Kmet ne može nikada prisvojiti i asimilirati one građanske vrline koje su neophodne za modernu državu i društvo. Ta kmetovska podređenost čini ga nesposobnim za usavršavanje, kako u materijalnom, tako i u duševnom pogledu (i ovdje progovara njegova recepcija prirodnih zakona).

Kako je duh solidarnosti osnova modernog društva, to i sa stanovišta recepcije ovog duha seljaštvo ne može relevatno sudjelovati u formiranju i prakticiranju nacionalne politike: njihova solidarnost razdijelila bi se na sela i zaseoke. Iz horizonta ovakvih recepcija ne prihvata politiku uvođenja seljaka – poslanika u bosanski Sabor i, uopšte, u aktivnu politiku, te smatra da samo građanski stalež nošen liberalnim idejama može riješiti i agrarno pitanje, i to na načelu obligatnog otkupa.

66

Političke partijeRisto Radulović prvi put u bh. kontekstu, iako ne u monografskom, nego u fragmentarnom smislu, on se upušta u osvještenom, teorijskom smislu u promišljanje porijekla, tipova i karaktera političkih partija na europskom tlu. On zna za aristokratske, konzervativne, liberalne i socijalističke, odnosno, socijaldemokratske partije.

Konzervativna patrija, nastala historijski iz aristokratskih stratuma, jeste stranka velikih posjednika. Kroz njihov privredni i politički program, provejavaju temeljna načela pozivanja na historijska prava i državne odnose koji su tradicijom utvrđeni. Radikalni reakcionarni konzervativci zagovaraju monarhizam, protivnici su opšteg izbornog prava glasa, protivnici su svih političkih sloboda koje pogoduju razvoju individuuma izvan klasne organizacije. Konzervativizam je blizak klerikalizmu budući da se bori za to da se Crkva i država ne razdvajaju, samo s tom razlikom što konzervativci hoće da religiju upregnu u službu države, a klerikali državu u službu religije.

Radulović uviđa da je konzervativizam historijski prevladan i anahron. Otuda u njemu ne nalazi inspiraciju za svoju socijalnu ni političku misao.

Liberalne stranke su historijski produkt srednjeg, građanskog staleža koji je uvijek isticao napredak i slobodu svakog individua, a razvijaju se sa pojavom engleskog parlamentarizma. Liberalne stranke su nastale kao reakcija na konzervativizam. Temeljni princip liberalizma jeste pustiti svakom pojedincu neka se bez ikakvih zapreka pusti u borbu i prema svojim individualnim sposobnostima stekne sebi dostojno mjesto u društvu. Sa stanovišta liberalizma Radulović ustvrđuje da država ne smije nikoga pomagati, niti mu praviti ograničenja, odbacuje zbog toga pomaganje sirotinje, veterana, žena i djece. Država je tek jedno potrebno zlo koje ima da se brine samo za pravni poredak i odbranu od oružanog vanjskog neprijatelja (minimalna država; za kulturu i ekonomiju ništa).

Risto Radulović poduzima kritiku liberalističke ideologije. U interesu morala, a i napretka moraju biti štićeni državni veterani, siromasi i žene, zato što možda od njih zavisi i individualni razvoj pojedinih zdravih i jakih državnih građana. Zatim je cilj svake države, kao i pojedinca da bude što moćnija. Najveća je zamjerka što su proglašenjem liberalnih ideja pretpostavili da svi ljudi sa svojim golim fizičkim i duševnim sposobnostima stupaju u borbu i konkurenciju, a pustili su iz vida ogromna ekonomska dobra naslagana kod pojedinaca dosadašnjim privilegovanim socijalnim uređenjem.

Radulović koncepcijski ne prihvata paleoliberalističku marginalizaciju države, traži prostor njenoj relevantnoj ulozi, nalazi ga u njenim socijalnim funkcijama u zaštiti i stimulaciji privrede i otklanjanju naslijeđenih nejednakosti u raspodjeli društvenog bogatstva. (odbacuje Hegelovu filozofiju države iz koje se razvila militarna ili čista socijalistička država).

Između ovih ekstremnih shvatanja države vjeruje da će presuditi kompromis, ali iz toga u njegovom uvidu ne slijedi država egalitarizma u čijoj će mašini ličnost izgubiti svaku vrijednost. U svakom društvu bit će uvijek elita koja će imati drugi mentalitet, drugu psihologiju okoline. Sukob između ličnosti i njenih individualnih prava na jednoj i opšteg dobra na drugoj strani

67

ostaje historijska permamencija: njihova udaljenost će se smanjivati, ali nikada neće biti anulirana.

Kritika socijalističke teorije i socijaldemokratijeU njegovom uvidu socijalizam se pojavio kao reakcija na liberalizam, tj. na lošu stranu liberalnih principa.

Glavne komponente socijalističke teorije: Prije svega ona je kritička teorija – njeno je ishodište kritika kapitalističkog ekonomskog uređenja našeg vremena i analiziranje pojma konkurencije i viška. Nadalje, socijalistička teorije se kritički obara na sadašnje socijalno uređenje po klasama koje podržava država, te stoga zbacuje i državu. Socijalistička teorija ima i svoje ideale, njen ideal je ravnopravno društvo bez države u kojem su svakom članu zagarantovani jednaki uslovi za razvijanje. Ostvarenjem socijalističkog ideala odstranile bi se klasne i interesne nejednakosti među ljudima. I jednakost prepoznaje kao jedan od ideala socijalizma.

On se upušta u kritiku socijalističke teorije. U centru njegove kritike stoji navodna socijalistička teza po kojoj historija nije ništa drugo nego neposredno mijenjanje i razvijanje čovječije prirode. Pozivajući se na etnografa Racla smatra da su historijske razlike između ljudi, kultura i rasa ne kvalitativne, nego kvantitativne te da, pozivajući se na teoretičara rasa Ludwiga Voltmana, sloboda individua i naroda nije stvar intuicije nego borbe i oprobanosti snage.

Sa stanovišta teorije o transhistorijskom karakteru ljudske prirode i rasnih tipova i iz nje deducirane teorije o prirodnim zakonima historije, Radulović će odbaciti socijalističku teoriju društva i historije. Rasne razlike i temeljne osobine čovječijeg roda, težnja za vlašću i lakim životom uslovljenim službom drugih uvijek će ostati u svojoj vrijednosti i kao što i do sada biti glavni pokretač civilizacije. Njegova teza o iluziji slobode i slobodne ljudske volje u historiji u nerazriješivoj su kontradikciji sa njegovom recepcijom liberalno-građanske i demokratske aksiologije.

Njegova teorijsko-koncepcijska kritika socijalističkih teorija nije ga odvela na antiradničku poziciju. Naprotiv, imajući u vidu historiju borbe između socijalnih klasa i političkih partija aristokratije, konzervativizma, liberalizma i socijalizma, on, ipak, smatra da će borba protiv buržoaskog kapitalizma završiti pobjedom radništva. A zadatak je države da shodnim zakonima obezbjedi radnike od eksploatacije i uvede opšte izborno pravo glasa.

Risto Radulović se upušta i u kritiku Socijaldemokratske stranke BiH. Ona nije, uglavnom, osim u nacionalnom pitanju, koncepcijske nego praktično-političke prirode. Radulović formulira antisocijaldemokratsku platformu iz više razloga. U njegovom uvidu bh socijalidemokrati su napustili u praksi apologiju principa slobode i jednakosti. Nadalje, utonuli su u puki pragmatizam i utilitarizam: „Naši socijalisti nemaju danas drugog ideala, osim trbuha. Dnevni rad od osam sati i povišica plata, to su svi ideali naših socijalista.“ Socijaldemokrati napadaju sve što je srpsko. „Nama izgleda da njima nije ni do Srba ni do principa socijalnedemokratije, nego je sve ovo napadanje na srpstvo da se dopadnu malo vlastima, da se bolje zaštite interesi trbuha.“

68

Kritizira Radulović bh socijaldemokratiju, prije svega, u pogledu njenog poimanja nacije i nacionalnog pitanja, a u tom kontekstu i njenog odnosa spram srpskog naroda, smatrajući da oni idu potpuno istim putem kojim je išla reakcionarna Kalajeva vlada.

III

POIMANJE NACIJE, NACIONALIZMA I NACIONALNE POLITIKE

Koncepcijsko poimanje nacijeOn proklamira srpsko nacionalno stanovište kao gravitacijsku tačku svoje cjelokupne socijalne i političke misli. Stoji, dakle, na srpskom nacionalnom stanovištu i svoju publiciranu misao formulira iz diskursa srpske nacionalne politike. Srpski nacionalni interesi treba da čine središte prema kome se upravljaju i u koje se slijevaju sve naše akcije i težnje.

Risto Radulović fenomen nacije razumijeva u biologističko-organicističkom diskursu. Nacija-društvo figuriraju u njegovom uvidu kao prirodni organizam. Svako društvo, bez obzira na njegovo kulturno stanje, predstavlja jedan organizam u kojem članovi kao pojedini organi vrše funkcije koje imaju samo jedan cilj – da potpomognu što veće i jače napredovanje cjelokupnog organizma.

Biologističko-organicistički diskurs se, razumljivo, u poimanju nacije, nacionalnih odnosa i nacionalne politike kompletira recepcijom socijaldarvinizma, odnosno, njegovim idejama prirodnog odabiranja, adaptacije i borbe za opstanak. U socijaldarvinističkom diskursu preferira borbu između naroda i ljudi, kao historijsku predestinaciju, a u toj borbi narodima, socijaldarvinistički gledajući, stoje na raspolaganju prilagođavanje i organizacija.

No, njegov naturalizam ne recipira u sebi u supstancijalnom smislu i rasne teorije. Rijetko govori o rasnoj supstanciji naroda, a tada retorički govori o ponosu nacionalista na svoju rasu, o narodu u BiH koji pripada jednoj rasi, o slavenskoj rasi ili o englesko-saksonskoj rasi.

Radulović formulira i spiritualističko-kulturološko poimanje biti nacije. A, ono je protivriječno onom naturalizmu, pa se i ovdje pokazuje još jedna nedoslijednost u njegovom mišljenju. U ovom spiritualističkom diskursu, on govori o narodnoj duši: nacija je i individualizirana duša koja ima svoje vanjske, materijalne manifestacije, kakve su jezik, pismo, zastave, nacionalna herladika i slično i svoj unutarnji sadržaj. U diskursu spiritualističkog poimanja nacije govorit će i o njenim kolektivnim osobinama koje ulaze u supstancijalna određenja nacionalne duševnosti. A, to će reći: „Svaki narod ima svoje osobine po kojima predstavlja jednu psihološku cjelinu i jedno socijalno jedinjenje.“

69

Normativna doktrina nacionalizmaUnutar recepcije teorije o prirodnim zakonima historije (zakon selekcije, adaptacije, borbe za opstanak slabih i jakih ljudi, naroda i rasa i sl.), Risto Radulović će i srpsku nacionalnu politiku percipirati kao politiku koja se deducira iz tih zakona. U tom smislu će i pisati kako je nacionalizam nužan i cjelishodan – odgovara duhu prirodnih zakona.

Poimanje nacionalizma dijelom deducira i iz pozitivne recepcije relevantnih ideja talijanskog nacionalizma kojeg konfrontira sa francuskim nacionalizmom. U njegovom uvidu, i to je još jedna od nedoslijednosti njegove političke misli, francuski nacionalizam je degeneriran upravo liberalno-demokratskim vrijednostima koje preferira kao što su politički pluralizam, višepartizam i parlamentarizam. Ova nedoslijednost, koju ne može osvijestiti konzekvencija njegovog organicističkog poimanja nacije budući da je ono nespojivo s liberalnim i demokratskim ethosom.

Talijanski nacionalizam je drugačiji, mada je još uvijek više književni, intelektualni, literaran, doktrinaran. U njemu nema reakcionarstva, antisemitizma, monarhizma, dinastijskih preferencija i slično, pa je sadržaj talijanskog nacionalizma oprečan od onog parlamentarnog francuskog nacionalizma. Iz sadržaja talijanskog nacionalizma izdvaja vrijednost, njegov glavni cilj, njegov veliki ideal – posvećenost veličini domovine i ostvarenja velike Italije. Otuda će u svojim percepcijama srpskog nacionalizma imati za uzor talijanski nacionalizam. No, što u koncepcijskom smislu podrazumijeva pod nacionalizmom? Nacionalista je čovjek koji osjeća ponos svoje rase, i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalista ljubi svoju zemlju, ne iz utilitarističkih računa, nego lijepim oduševljenjem zaljubljenog mladića i želi da je slavna i velika. Uključuje on u nacionalizam i pojam slobode: Nacionalizam je borba roba da postane sam svoj gospodar.

Njegova aksiološka, ovdje retorička preferencija slobode u nerazriješivoj je kontradikciji sa njegovim poimanjem prirodnih zakona historije, historijske egzistencije nacije, nacionalizma i nacionalne politike.

Nadalje, u poimanju nacionalizma uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma, a on je podloga za opstanak, kako pojedine osobe, tako i čitavog naroda. On je i normativni ideal, ovaj se nacionalizam tek treba razviti u srpskoj svijesti. Njegov normativno bitni atribut jeste prije svega uniformiranje srpske psihe. Potom, i to je još jedna nedoslijednost u njegovom mišljenju, njegova osnova jest demokratska (mada ćemo vidjeti da je ona više aristokratska, elitistička). Njegova su sredstva rad, organizacija i moralno preporođenje, a cilj je njegov jedinstvo naroda. U njegove atribucije uvrštava borbenost i vjeru u budućnost. Potom, pravi ili zdravi nacionalizam sadrži u sebi etiku samožrtvovanja, kao i osebujno poimanje odnosa između etike prava i etike dužnosti. Sada u vezu dovodi nacionalnu snagu i etiku prava. Nacionalizam jeste vjera u našu snagu jer bez snage ne možemo imati ni prava. Snaga i pravo u istom su odnosu, kao pravo i dužnost. Ili, bolje da kažemo, pravo i dužnost su rezultat snage. Koliko imamo snage, toliko ćemo imati i prava, koliko prava, toliko i dužnosti. Nadalje, umjesto sitnog rada, nacionalizam pledira, rad u skladu sa velikim srpskim idealima i srpskim velikim ciljevima, pa i cilj srpskog nacionalizma treba da bude ne šegrtska nacija, nego velika nacija. U poimanju nacionalizma uvodi pojma nacionalnog egoizma. Svaki narod, isto kao i svaki pojedinac mora da ima dosta

70

veliku dozu egoizma, pa da u životu ima uspjeha, dakle, da napreduje. Bez toga, on u vrtlogu borbe i utakmice propada ili postaje robom, slugom jačih. I srpski nacionalizam treba da se sastoji u tome da stalno i postojano mislimo, najprije na sebe i o sebi, da postanemo egoiste u onom plemenitom smislu, mi tog egoizma nismo pokazivali dovoljno i mi taj osjećaj moramo da jačamo, jer na taj način pojačat ćemo i solidarnost pojedinih klasa i pojedinaca u našoj naciji. Nacionalni zdravi egoizam suprotstavlja lažnim, zapadnim humanitarnim idejama.

Ključni socijalni nosilac srpskog nacionalizma treba da budu srednja građanska klasa i njena inteligencija (obrazovani ljudi). Nacionalizam, kao i svaka vodeća ideja, proizvod je vaspitanja i obrazovanja, a nikako primitivnosti, kako se to kod nas vrlo često misli i vjeruje. Na drugoj strani, pravi nacionalizam, govori ponovo njegov aristokratski elitizam srednje klase, srpske mase degradira na pasivan elemenat, na masu, na tijesto koje se voljom intelektualne elite oblikuje. U Srbiji početkom njenog državnog života nije ni bilo pravog građanskog staleža, koji je redovno nosilac progresa i nacionalne ideje. Tog staleža mi nemamo i zato nemamo i većeg kulturnog života i pravog nacionalizma; po kulturi još smo primitivni; po nacionalizmu, naravno, uvijek smo regionalisti.

Nadalje, u konceptualne odrednice pravog nacionalizma uvrštava svesrpstvo pojmljeno kao prevladanost mentaliteta, unutar srpskog lokalizma, provincijalizma i regionalizma. Uz eliminaciju regionalizmu i anuliranja diferencija srpstva na socijalne staleže, također, ulazi u pojam pravog nacionalizma. Ovaj pojam u sebe uključuje i eliminaciju egzistencije stranačkog pluralizma. Srbi su demokrate i ne poznaju staleže. „Mi poznajemo samo različita zanimanja.“

Radulović, svenacionalnu solidarnost poima kao izraz i ključnu komponentu pravog nacionalizma. „U ovoj zemlji mi imamo uglavnom da branimo nacionalni moral i da razvijamo nacionalnu kulturu.“ Treba imati u vidu da je i ovdje na dijelu još jedna nedoslijednost u njegovom mišljenju: riječ je o solidarnosti unutar organicistički pojmljene nacije, o natpersonalnoj, natstratumskoj, natpartijskoj, natpluralističkoj solidarnosti.

Nacija, religija i državaU BiH živi stanovništvo koje pripada uglavnom trima vjerama, a jedne je krvi, jednog jezika. Ipak, vjerske identifikacije ne smatra uzrokom rascjepa jednog naroda, otuda retorički pledira konvergentnu politiku, dakle, zajednički rad i sporazum među jednokrvnom braćom sve tri vjere.

Temeljna njegova teza da još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca, kao uopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu, u pogledu vjerskih identifikacija, Srbin, a osobito Bosanac, je površan i formalističan.

Socijalni sukobi i političke borbe su samo prividno zadobivale religijski karakter jer je religija bila više sredstvo nego cilj (bar onih koji su vodili ili predstavljali narod). Na drugoj strani, iza religijskih identifikacija, krile su se socijalno-klasne identifikacije, pa se njihov sukob povijesno i događao pod religijskim plaštom (pojedine religije su predstavljale pojedine klase. Islamska religija predstavljala je bosansku vlastelu, viđenije građane i gospodujući elemenat, a hrišćanska religija predstavljala je religiju potčinjenih i obespravljenih). Religijska forma borbe

71

pravoslavnih hrišćana protiv muslimana skrivala je socijalnu sadržinu te borbe: težnju za autonomijom i eliminacijom premoći muslimana i njihovog izvanrednog položaja. Ne toliko, smatra Radulović, nacionalna ideja, koliko socijalna motivacija i ekonomsko-politički interesi inspiraju sukobe i određuju međukonfesionalne odnose u Bosni ovog doba. Divergiranje između vjerskih grupacija koje vodi etničko-nacionalnim identifikacijama, u njegovom uvidu, djelo je novijeg, postosmanskog vremena, a posljedice tih tokova divergencije su višestruke, posebno u pogledu vjerske netrepeljivosti, diferencija u mentalitetima i različitih, antagoniziranih politika. „Danas te tri vjerske grupe čine zasebne cjeline, vode različitu politiku, a prema tome i taktiku.

On u liberalno-građanskom i demokratskom diskursu preferira koncept vjerske snošljivosti i odvojenosti crkve i države, te punu ravnopravnost svih vjerskih zajednica. Otuda i smatra da svaka konfesija svoje vjerske stvari slobodno i autonomno uređuje bez miješanja državne vlasti. U tom smislu piše: „Mi proglasujemo vjeru privatnom, odnosno, pojedinca.“

U ovom liberalno-demokratskom diskursu radikalni je kritičar političkog, ovdje, katoličkog klerikalizma (borba protiv klerikalizma je ustavi borba protiv Crkve koja teži za svjetovnim gospodstvom). Klerikali su protiv demokratije, protiv slobodoumnosti i protiv nacionalne ideje. Borbu za emancipaciju naroda ne mogu voditi klerikalci, nego samo napredni elementi koji ne gledaju na papin prst kao na neku magijsku i nebesku silu. Dok je klerikalizma, nema velikih ideja.

Nacija, kultura i jezikCijeli, familijarni, državni i umjetnički život naroda izražava nacionalne osobine. Nacionalna je kultura, zapravo, njihov izraz. Čini se da je u savremenom europskom društvu prevladalo mišljenje da se pravi kulturni progres ne može zamisliti bez stvaranja nacionalne kulture. Tako je stvaranje nacionalne kulture postalo u isti mah i cilj savremenog ljudskog društva i sredstvo za održavanje malih naroda. U kontekstu takvog poimanja veze i odnosa između nacije i kulture, on pledira za kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH.

Karakteristično je, ne samo za srpsku kulturu, nego i za druge narode na Istoku Europe da žive na granici dva razna kulturna svijeta, između zapuštenog Istoka i bujnog, naprednog i progresivnog Zapada. Srpski narod svoju kulturu upoznaje preko AU gdje ima mnogo bolesnog, pogrešnog i neprerađenog, pa zato, europsku kulturu ne može primiti izvorski čistu i nenatrunjenu, te kroz to posredovanje mi unosimo sve hrđave osobine tih sredina. Kultura ima da prosijeca puteve narodnom oslobođenju i da to postigne ona mora da je nacionalna. Književnost je njen konstitucionalni dio. Srpska književnost, bez imitacije stranih kultura treba da izražava karakter, mentalitet i dušu srpskog naroda. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena u tradiciji i iz tradicije, ona na toj tradiciji živi i s njom evoluira. No, Risto Radulović, ne pledira samo za nacionalnu književnost, on pledira i za sveopštu nacionalizaciju duhovne produkcije, uključivši i društvene, humanističke i prirodne nauke.

Visoko rangira značenje jezika u politici nacionalnih odnosa smatrajući da je prihvatanje srpskog standarnog jezika, kako je definirao Vuk Karadžić, važna pretpostavka srpsko-hrvatskog kulturnog, a poslije i političkog ujedinjenja. Konceptualno polazi od toga da su ćirilica i zastave

72

ablemi srpske narodnosti (simboli). Današnja naša ćirilica je čisto nacionalno pismo, produkt srpske kulture i jedno srpsko obilježje.

Srbi, Hrvati, Muslimani i JevrejiRadulović smatra da su Srbi, Hrvati i Muslimani jedan narod sa tri vjere. No, svom publiciranom tekstu koncetrira se dominatno na srpsko-hrvatske odnose. On govori u jednini o srpsko-hrvatskom narodu i srpsko-hrvatskom nacionalizmu. Srbi i Hrvati su dijelovi istog naroda, to je jedan narod sa dva imena. Misli nacionalne odnose logikom i aksiologijom konvergencije. I, uopšte, sklon je da logikom, etikom i politikom konvergencije između bh subidentiteta promišlja i projektira historijske procese. No, vidjet ćemo njegova politika konvergencije ostaje više retorička, a njena koncepcija, pogotovo u aspektu poimanja nacije i nacionalnih odnosa, zapliće se u nerazriješive imanentne nedoslijednosti. U diskursu logike diferencije smatra da su katolicizam sa Zapada, pravoslavlje sa Istoka kulturne posljedice ovih identifikacija, različite povijesne prilike, ukrštanje političkih interesa država unutar kojih su živjeli, ključni povijesni faktori diferencijacije u srpskom i hrvatskom identitetu. Na te identitete djelovali su i sociološki zakon imitacije ostalih nacionalnih svjesnih naroda srednje Europe, kao i zakon sugestibiliteta sa strane političkih faktora. Kulminaciona tačka diferencijacije je prevladana i u srpsko-hrvatskim identifikacijama, a njihovim odnosima je nastupila rekacija integracije. Mi ne dajemo imenima Srbin i Hrvat posebno etničko značenje, nego ih smatramo homogenom etničkom masom, koja bez obzira na to ime može se politički razno diferencirati.Kako ne postoji etnička diferencijacija između Srba i Hrvata, to on projektira program njihove kulturne i političke integracije. Primarna je u tom projektu kultura: „Ujednačavanje kulture proizvešće nužno za sobom i osjećaj narodnog jedinstva. Na jezičkom planu stvorena je jedna od njenih pretpostavki, a definirao ju je Vuk Karadžić stvaranjem srpskog književnog jezika i tim dao podlogu za jače kulturno zbliženje pravoslavnog dijela srpsko-hrvatske narodne mase. Druga pretpostavka je, također, stvorena: preko Ljudevita Gaja srpski jezik je „primio i katolički dio slovenske mase, i to je bio najveći korak, koji je upravo stvorio podlogu za dalji razvoj te kulturne integracije. Radulović smatra da se problem jedinstva Srba i Hrvata može apsolvirati samo prethodnim, svestranim, cjeloviti rješenjem srpskog pitanja.

*** No, kakvo mjesto i značenje imaju bh Muslimani unutar Radulovićeve koncepcije jednog naroda sa tri vjere? Muslimani, „koji se među nama nalaze kao jedna vrsta oaze“, u kontinuitetu Radulović akcentira, element su našeg naroda, oni su jedan dio našeg naroda. Oni su, u odnosu na srpsko-hrvatske odnose, na margini njegovog teorijskog i političkog interesa. Ipak, pokušava formulirati i publicirati i politiku srpske konvergencije prema muslimanima.Protestira na muslimansko neuzvraćanje u pogledu autorecepcije srpsko-hrvatske nacionalne identifikacije. Kritizira njihovu nacionalnu indolenciju i nedostatak srpskog i hrvatskog nacionalnog osjećaja. „Iz pogleda naših Muslimana na nacionalni osjećaj proizilazi odsustvo ideala kod njihove omladine, proizilazi njihova nehrabrost u krčenju novih puteva“. Njima prijeti propast ako „ne pođu putem usavršavanja – koje u ovom slučaju znači nacionalisanje.“ Muslimansko političko djelovanje treba da izgubi vjerski značaj upravo kroz tu nacionalizaciju s

73

kojom treba „da se izjednače sa sredinom u kojoj se nalaze, tj. sa Srbima i Hrvatima. Oni moraju vezati svoju sudbinu sa sudbinom Srba i Hrvata.“U diskursu stereotipija, nadalje, identificira njihov fanatizam. Kritizira muslimansko vođstvo kao populističko, kao ono koje apelira na muslimanske instinkte, povlađuje muslimanskim masama, odbija komunikaciju sa zapadnom kulturom i civilizacijom, uspostavlja savezništva sa Hrvatima, tumače ratove balkanskih naroda protiv Turske kao vjerske ratove (RR ih vidi kao ratove nacionalne težnje i nacionalnih ideala). U ovoj svojoj kritici akcentira kako on želi napredak „muslimanskog elementa našeg naroda“ i da „propadanje jednog dijela našeg naroda smatramo kao slabljenje cjeline, kako smetnju zajednički kulturni rad“.

*** Radulović zna za antisemitizam, ali iz kruga država koje ga provode izdvaja Srbiju, za koju kaže kako prakticira jevrejsku državljansku i građansku ravnopravnost, akcentira liberalan odnos bosanskih Srba prema Jevrejima, a osobno ne stoji na antisemitskom stajalištu.No, ova pozitivna percepcija ne lišava ga sklonosti da se upušta u negativnu kolektivno-jevrejsku karakterologiju. U tom smislu piše: „U svome radu se Jevreji ne obaziru mnogo na pravila društvenog morala.“Sa stajališta ovakve opšte stereotipne percepcije jevrejske nacionalne karakterologiju on provodi kritiku jevrejske politike u BiH, a posebno njihovog odnosa spram Režima i bh Srba. Prije svega, prigovara im konformistički i utilitarni odnos spram AU vlade: „Jevreji su i u nas, kao i u ostalim državama, potpuno uz vladu.“ Konzekvencija tog konformizma je i to što dobijaju privilegije, između ostalog, i najunosnije poslove u državi. Na drugoj strani, uz sav, navodno, liberalni i tolerantni srpski odnos spram Jevreja, oni u njegovom uvidu, ipak, vode antisrpsku politiku. Otuda, zagovara napuštanje preliberalnog srpskog odnosa prema Jevrejima. A glavni odgovor, na, navodnu, jevrejsku antisrpsku politiku, treba bude totalna ekonomska blokada Jevreja (Srbi kao najbrojniji potrošači onog čime Jevreji trguju treba da bojkotuju jevrejske trgovine; i oslobađanjem od jevrejskih kredita – Srbi mali trgovci da kupuju isključivo kod Srba velikih trgovaca i sl.). Pledira i neovisno od odgovora na jevrejsku politiku, za uvođenje i afirmaciju srpske ekonomske autarhije koja treba da funkcioniše na načelu svoj svome i koja je čak i patriotska dužnost unutar srpske zajednice.

*** Risto Radulović cjelokupnu bh zbilju svog vremena promatra, kako u diskursu idealno-normativno zamišljene konvergencije, tako i u optici žestoke, antagonističke divergencije između bosanskih vjerskoetničkih subidentiteta. Ali, budući da se radi o jednom narodu sa tri vjere, srpsko-hrvatske sukobe tumači kao sukobe „dvije protivničke političke stranke“. A ti se sukobi događaju oko vanetničkih interesa, posebno oko rješavanja agrarnog pitanja. Zalaže se da se to pitanje „pravilno i pravedno i po age i po kmetove riješi, stojeći na stanovištu da je u prvom redu narod pozvan da u toj stvari preko narodnog predstavništva donese svoje mišljenje“. Njegova logika i politika divergencije deducira se i iz diskursa koji odnose u BiH misli i vrednuje iz perspektive ili kategorija manjinskih i većinskih grupacija-zajednica. Naprimjer, u preferenciji srpskog jezika i ćiriličnog pisma argumentira, između ostalog, i time da su Srbi najbrojniji. A latinica ne može biti dominirajuće pismo, jer je to pismo, prije svega, hrvatske manjine. Razrješenje agrarnih odnosa misli sa stanovišta superiornosti srpske većine dok participacija Jevreja u Saboru i drugim državnim tijelima mora da je determinirana njihovom malobrojnošću.

74

Ideja konvergencije i građanske ravnopravnosti nespojivi su s logikom koje projektira društvene odnose unutar kategorijalnog i vrijednosnog para manjinski – većinski, brojčano manjina i većina (ovo je još jedna od nedoslijednosti u njegovom mišljenju).

Državno-pravni i politički status BiHIz nekih publiciranih tekstova vidi se kako on stoji na stanovištu bh patriotizma i očuvanja BiH, koju smatra našom domovinom, kao povijesnog individualiteta. U tom smislu piše: „Mi ne težimo politički izvan BiH jer to nije ni potrebno. Nama je stalo do kulturnog razvoja cjelokupnog, starosjedilačkog elementa Bosne, nama je do ekonomskog podizanja i zavođenja demokratizma i slobodoumnosti u upravi, a ostalo prepuštamo vremenu i onom sociološkom zaklonu.“ Još jedna nedoslijednost u njegovom mišljenju jeste i to da govori o BiH kao o dvije pokrajine, a ne kao jednost u svom individualitetu.

Risto Radulović u svojim percepcijama BiH stoji na pozicijama pansrbizma. Otuda on stalno govori ne o jednoj, nego o „drugim srpskim zemljama“, o „srpskim krajevima“, o svesrpstvu kao takvom. U tom pansrpskom diskursu više ne govori o Bosni kao zemlji jednog naroda sa tri vjere ili o zemlji srpsko-hrvatskog naroda kao jednog naroda. Ovdje se opet demonstrira jedna od nedoslijednosti u njegovom političkom mišljenju jer sada govori o „srpskoj Bosni“, Bosna je, dakle, srpska zemlja i, štaviše, BiH su „dvije najljepše srpske zemlje“.

Tu slijedi još jedna nedoslijednost u njegovom mišljenju: ako je Bosna srpska zemlja, onda se anulira koncepcijsko stanovište o srpsko-hrvatsko-muslimanskom narodu kao jednom narodu s tri vjere.

No, i tako pojmljena Bosna mora, u njegovoj političkoj anticipaciji, imati status autonomije. Istovremeno, odbacuje hrvatsku koncepciju trijalističkog preuređenja Monarhije.

Slavenstvo, jugoslovenstvo i srpski mesijanizamRadulović je sklon deskripciji opšte slavenske karakterologije, govori o slavenskoj duši, smatra da je sa aneksijom BiH „slovenstvo izgubilo jednu poziciju“, u germanizatorstvu vidi najvećeg protivnika slovenske ideje, pledira za sveslovensku solidarnost jer se slavenstvo u Bosni može osigurati „samo ako ga potpomognu ostali slovenski narodi“, a Rusiju vidi kao prirodnog predstavnika Slovena.Programski, Risto Radulović deklarira i ideju jugoslovenstva. Zalaže se za zdravu jugoslovensku ideju, za jugoslovensku solidarnost, za stvaranje i unapređenje zajedničke jugoslovenske kulture.Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno razrješenje srpskog pitanja: „Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao i jugoslovenski problem, smatramo kao prirodnu posljedicu pravilnog rješenja srpskog pitanja“. Radulović se zalaže za srpsko-hrvatsku integraciju kako bi ona pospješila i donijela jugoslovensku.No, sad se pojavljuju i motivi i predstave srpskog mesijanstva. One se javljaju u kontekstu projekta kulturne i političke integracije jednog naroda sa tri vjere, ova se predstava javlja u formi teze da su Srbi, kao jedna svjesna i svježa nacija, bez egoističkih, utilitarnih motiva, dakle, sa

75

altruističkim nagnućem, nosioci i ideje integracije i ideje jugoslovenstva. To, istovremeno, znači, da su oni ekskluzivni nosioci i protagonisti unošenja kulture, demokratizma i liberalizma među Hrvate i Muslimane. I u širem europskom kontekstu, u svojoj srednjovjekovnoj povijesti, Srbi su akteri mesijanskog poslanja.

Izvorišta i principi srpske nacionalne politikeDoktrina o ugroženosti srpskog naroda. Njegova kritika apsolutizma i unutarbosanske politike, kao i njegova koncepcija srpske nacionalne politike, što racionalno, što ideologijski, iza sebe ima opštu predstavu ili doktrinu o ugroženosti srpskog naroda. On u tom smislu piše: „ Sa svih strana, Srpski Narod se napada“. No, ova predstava o opštoj ugroženosti srpstva projektira se i na položaj Srba u BiH. Srbi se ne nalaze u svojoj nacionalnoj državi „nego u državi kojom vladaju stranci, koji nisu ni najmanje naklonjeni Srbima, a kamoli Srpskoj Ideji.“. „Položaj naše otadžbine tako je kritičan da je u pitanju biti ili ne biti.“Na djelu je opšta dekadencija srpskog naroda: „Varoši nam propadaju, jer se protežiraju stranci, potiskuju se domaći, uviđa se korupcija, po selima kmetovska bijeda. Tom stanju treba radikalna lijeka.“. Smisao javnog angažmana da osigura „dobro i spas naše otadžbine“. Strah od germanizacije Bosne – to je jedna stalnost u njegovoj kritici Režima. No, opasnost od germanizacije je, u njegovom uvidu, i opasnost za Europu. Unutar BiH Srbi su egzistencijalno ugroženi od svojih neprijatelja „jer imamo protiv sebe vladajuće krugove, a zatim uz te krugove naše katolike i jedan dio muslimana.

Njegova doktrina o ugroženosti srpskog naroda mišljenja je kroz pojmovni par prijatelj-neprijatelj i on će u bitnome odrediti njegovu ukupnu socijalnu i političku misao.

Srpska etnopsihološka karakterologija. Njegova kritika onodobne srpske politike i njegova normativno-idealno zamišljena srpska nacionalna politika u sebi nosi teorijski i deskriptivno nerazvijenu, srpsku etnopsihološku karakterologiju. Takva karakterologija počiva na generalizacijama i stereotipijama, neke ilustracije takve karakterologije su:

Srpski narod, u prošlosti i sadašnjosti, karakterizira, navodno, smisao za altruizam. Za razliku od muslimana i katolika koji „nemaju tradicije ni kulture“, „pravoslavni Srbi imaju tradiciju dosta jaku, ali nemaju dovoljno kulture.“ Srbe karakterizira i prirođena nestalnost srpskog javnog mišljenja. Nadalje, „mi Srbi smo verbalni, više smo naklonjeni kritikovanju nego stvaralačkom radu.“ Srpsko duševno stanje karakterizira i egoizam u najgorem smislu te riječi. Osjećaj dužnosti kod Srba je rijetka pojava – vrlina. Stari srpski patrijarhalni moral sa svojim vrlinama je iščezao, a novi se nije izgradio. Ova karakterologija funkcionira i u kontekstu projektovane srpske nacionalne politike.

Prirodni zakoni borbe. Risto Radulović će i srpsku nacionalnu politiku percipirati kao politiku koja se deducira iz zakona selekcije, adaptacije, borbe za opstanak i sl. (prirodni zakoni). U tom smislu će pisati: „svakog člana našeg društva treba da prožme ideja: da kao Narod moramo živjeti i da prema tome moramo pobjeđivati i imati uspjeha, nesposobni moraju podleći i iščeznuti. Radi nas priroda neće mijenjati zakona, kao i historija. U kategorijama borbe, pobjeda i poraza između sposobnih-nesposobnih, jakih-slabih, snažnih i inferiornih rasa i naroda percipira, dakle, on izvorište, prirodu i svrhu srpske nacionalne politike.

76

Nacionalni ideali. Nadalje, srpska nacionalna politika mora biti zasnovana na velikim opštenacionalnim idealima, prije svega, na „misiji stvaranja slobodne otadžbine.“ „Ideali su osnova svakog narodnog i kulturnog rada. Bez toga svaki narod spada pod rubriku inferiornih.“ Borbe između naroda uopšte, pa i na Balkanu, posebno „će se završiti pobjedom onih koji uza se imaju više idealizma i više svjedočenja“. Risto Radulović će smatrati i da srpska nacionalna politika u cjelini mora osigurati „da i mi i Srpski Narod u Bosni budemo bolji i kulturniji, požrtvovaniji i idealniji.“

Socijalni i politički prevrat. Srpska nacionalna politika treba da bude vođena idejom velikog, dubokog, epohalnog prevrata unutar bh društva. „U ovakvom društvenom stanju mora se dogoditi nešto golemo, nešto elementarno. Samo kakav golemi, elementarni socijalni potres može da tu pomogne, potres koji ruši sve staro, trošno, nevaljalo; potres koji pretrese i prodrma društvo, koji mu probudi svaku ćeliju; potres koji preporodi društvo. Samo takav epohalni događaji, poput elementarnih stihija mogu da poprave izmetnuto, degenerisano društvo. Historija nam pokazuje da se društvo, kad bi društvo zapalo u teško bolesno stanje, jedino takvim socijalnim potresima spašavalo od propasti, regenerisalo i ozdravilo.“ I ovdje progovara jezik prirodnih zakona historije i biologističkog organicizma. Srpska nacionalna politika treba biti akter, sudionik, proizvođač tog ozdravljujućeg, regenerativnog, velikog „socijalnog potresa“ unutar bh društva u cjelini, i srpske zajednice, posebno.

Svenacionalna organizacija. Srpske pobjede po prirodnim zakonima historije mogu se ostvariti samo „organizacijom i to jakom organizacijom: ekonomsko-kulturno-političkom.“ Radulovićeva misao je opsesivno preokupirana idejom „dobro disciplinovana organizacija je ključna komponentna srpske nacionalne politike.“

Ovdje je pojam organizacije širi od pojma političkih partija, nadilazi ga i, čak, anulira potrebu i smisao njihove egzistencije. Ono više nacionalno stanovište, koje uvijek slijedi stanovište „srpske cjeline“, isključuje iz sebe svaku partijsku boju, partijsko obilježje. Ta, svenacionalna organizacija, čiji je smisao i zadatak „da narod politički vaspitava, da ga dovede do političke zrelosti“, da demokratizuje politiku i uvede mase u javni rad, treba da bude „autokritet, koji će u svojim rukama usredotočiti poslove cijele zemlje“ i da formulira i prakticira „ zajednički cilj i zajednički pravac“ svekolikog srpstva. Prema tome, jedan od temeljnih uslova u borbi za život i individua i naroda jeste „smisao za sistematski organizovani rad“ jer „se politička jačina mjeri prema jačini organizacije.“ Nacionalna politika zasnovana na takvom natpartijskom i nadstratumskom poimanju svenacionalne organizacije treba da anulira sve unutarnacionalne partikulitete, pa da naciju poima kao prirodan organizam.

Ovako poimanje svenacionalne organizacije, opet dolazi u nerazriješivu nedoslijednost s njegovim liberalno-demokratskim ethosom, a posebno s njegovom etikom građanskog individualizma. Jer, nema mjesta za pojedinca kao pojedinca, on je tek član „srpske cjeline“.

77

VLADIMIR GAĆINOVIĆ

Biografija:Rođen je 1890. godine u selu Kačnju (Meka Gruda kod Bileće). Osnovnu školu završio u Bileći, a gimnaziju u Mostaru. Neko vrijeme je radio u redakciji lista Narod. Maturirao je 1910. godine u Beogradu i započeo je studije kao Skerlićev đak. Početkom 1911. nastavlja studije u Beču. 1913. godine stiže u Švicarsku i u Lozani studira socijalne nauke. Učestvuje u revolucionarnoj akciji Mlade Bosne na pripremi atentata 1913-14. godine. U ljeto 1917. godine završava studije u Friburgu diplomskim radom o Gijou. Iznenada obolijeva i umire 11. augusta 1917. godine u Friburgu.

Pripada najrelevantnijim idejnim formulatorima i praktičnim akterima srpskog političkog pokreta koji se artikulirao u okvirima organizacije „Mlada Bosna“. On je bio nepomirljivi pristalica najljuće nacionalne borbe i revolucije.

Nakon Drugog svjetskog rata, unutar etabliranog marksističkog diskursa, uglavnom u duhu glorifikacije, dominirajuće interpretacije identificirale su Vladimira Gaćanovića i pripadnike Mlade Bosne kao „revolucionare“, „demokrate“ i „jugoslovene“. Iako rijetka, postojala je provokativna predstava da je pokret Mlade Bosne bio svebosanskohercegovački, svenacionalan, djelo inteligencije sva tri naroda BiH, ali ta predstava nema nikakvo činjeničko utemeljenje budući da je pokret i po svom vlastitom samorazumjevanju bio srpski pokret.

Ekspanzivni pansrbizamPostoje dva temeljna pitanja koja je historija postavila u BiH pod AU vladavinom: nacionalno pitanje i pitanje državnopravnog i političkog statusa BiH, kako u Monarhiji, a tako i u oslobođenoj BiH.

Unutar Gaćinovićeve političke koncepcije, on svoju temeljnu, izvorišnu komponentu koncepcija i predstava o povijesnom identitetu i individualitetu BiH čini sa stanovništa etničkog pansrbizma. On ga formulira eksplicitno, za njega je BiH „stara srpska zemlja“. On ovim stajalištem recipira vladajuću političku koncepciju unutar srpske obrazovane i političke elite tog doba, koja je posebno popularizirana u Bosanskoj vili. Taj list je stajao na stanovištu da je BiH srpska zemlja i da u njoj živi jedan, srpski narod, razdjeljen u tri vjere. Dosljedno tome, list poriče postojanje Hrvata i hrvatskog imena. No, Vladimir Gaćinović ne zauzima ovako radikalno nihilističko stanovište spram Hrvata (pitanje srpsko-hrvatskog jedinstva ne smatra aktuelnim i prema Hrvatima „stoji u pasivi“). Mada se mjestimice identificira i ako Bosanac, Gaćinovićeva početna pansrpska pozicija nužno će rezultirati negacijom državno-pravnog individualiteta BiH, pa će se rješenje njenog statusa nakon oslobođenja vidjeti u aneksiji Srbiji.

78

Dezindividualizacija Bošnjaka muslimanaSa pozicija etničkog pansrbizma, formuliraće i promovirati radikalno nacionalno stanovište koje, po njemu, treba da stoji u političkom programu srpske inteligencije. U njegove bitne komponente ulaze: Prvo, ono treba da zastupa kooperaciju srpske omladine: pravoslavnih i muslimana, a prema Hrvatima stajaće u pasivi; Drugo, propovjedati će kult nacionalne dogme, nacionalizam kao religiju, kao najveću tendenciju života; Treće, ovaj nacionalizam će biti ekspanzivan i primati će neizrađene i nedovršene elemente (muslimane); Četvrto, zajedničkim mješanjem će stvoriti novi tip srpskih ljudi.

Kao što se vidi, sastavni dio i konzekvenca ovog stanovišta jest misao i politika nacionalne dezindividualizacije Bošnjaka muslimana BiH i njihove srbizacije, odnosno, asimilacije u srpski nacionalni korpus. U njegovoj pansrpskoj opsesiji, muslimani su „neosvješteni u svojoj srpskoj identifikaciji, oni su nacionalno neizrađeni i nedovršeni element“.

Rasna „teorija“ nacijeZa Gaćinovića nacionalizam i posebno, srpski nacionalizam, počiva na recepciji rasne teorije nacije.

On govori o „slovenskoj rasi“ i o „rasnosti srpskoj“. (Ova recepcija rasne teorije nacije nije u to doba ništa atipično, Gaćinović dijeli ovu predstavu sa većinom srpske inteligencije tog vremena).

Gaćinović ovdje termin rasa ne upotrebljava kao metaforu, on hoće da identificira zbiljski bit nacije. U njegovoj percepciji, nacija je jedna ekskluzivna prirodna datost, jedan rasno profilirani entitet, jedno naturalističko bivstvujuće koje u sebi uključuje nacionalni individualitet krajolika i totalnu „nacionalizaciju“ prirode i geografije. Kao rasno-biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su i nešto misteriozno: počivaju na tajanstvenoj identifikaciji nacije i zemlje. Rasni individualitet nacije dat je, primarno, u seljačkom stratumu. Za njega, nacija je utemeljena na rasnom ekskluzivitetu, dakle, na „zemlji i krvi“, jest i duhovno-kulturni i moralni entitet. Slika ga romantičarskim i mističnim jezikom. Kako je nacija jedan rasni individualitet, to ona, kao organski individuum mora imati i opšte zajedniče atribute. U toj sintezi rasnog i duhovnog u njegovoj percepciji nacije figuriraju sklonosti ka etničkim stereotipijama.

Elita i maseU njegovu percepciju srpske nacije ulaze još dva važna elementa: kao rasno-kulturna datost, nacije se može ne samo preoblikovati nego se može „stvarati novi tip ljudi srpskih“. I drugo, recipira ideju mesijanizma, odnosno, ekskluzivne srpske misije.

Ideja „stvaranja“ kao spravljanja novog srpskog tipa proizilazi i iz podjele nacije na elite i mase. Njegov rukopis je ispunjen predstavama o dekadenciji koja prožima srpske gomile i srpske mase. I seljački stratum percipira se u negativnim konotacijama, iako je on za njega unutar rasne teorije nacije sakraliziran kao njen noseći supstrat. No, u centru kritike i ovih opštih

79

degradirajućih predstava stoji srpska građanska klasa i njena političko-kulturna reprezentacija. Ta rigorozna kritika, u stvari, iza sebe krije odbacivanje legalizma i institucionalizma u javnom angažmanu i preferira vanpravne oblike političkog aktiviteta, što će u „Mladoj Bosni“ biti prihvaćeno kao temeljna forma i metoda njenog djelovanja.

Kult herojaNa tlu takvih predstava, može da se izdigne kultu inteligencije i kultu nacionalnog heroja. On, zapravo, i jeste protagonist srpskog mesijanizma uopšte i mesijanizma unutarnjeg vaskrsnuća srpskog naroda. Razvijajući kul nacionalnog heroja, Gaćinović u njegovoj deskripciji upotrebljava jezik religije. Sudbinu srpskog heroja veže za pojavu heroja. „Oni uzimaju predodređeni položaj vjesnika novih ideja, novog rada i novih akcija, propovjedaju revoluciju duha i mišljenja, stvaranja novog života na najširoj nacionalnoj osnovici, novi svjetliji moral umiranja za ideju, slobodu, okovani narod.“ Otuda je i kult žrtve supstancijalno određenje ove mistične vizije nacionalnog Heroja.

Nacionalni heroji, ustvrđuje Gaćanović, znaju za razliku između mase i elite, ali, oslanjaju se na rasni instinkt mase-gomile, pa vjeruju „da revolucija ne dolazi iz očajanja, nego iz revolucionarne misli koja raste u narodnoj duševnosti, bogata entuzijazmom koji stoje u mističnoj psihologiji gomile. Nacionalni heroj kao revolucionarni mesija, pripremajući revoluciju, opsjednut je stvaranjem novog tipa srpstva i srpskih ljudi.“ U ovom njegovom uvidu Gaćinović smatra da nacija treba da sudjeluje kao apsolutni homogenitet, nema mjesta unutarnjem pluralizmu, nema ljudskih prava, ostaju samo mitološki pojmljene vrijednosti dužnosti i žrtve za Naciju. On je sklon mistifikaciji jednonacionalnih država, a sve multinacionalno je dekadentno. Kao čovjek „zapadnih manira“ srpski nacionalni heroj ima svoje evropske uzore u Garibaldiju ili Maciniju i „Mladoj Italiji“.

Gaćinović je sakramentalni jezik nacionalnog heroja je elaborirao omamljujućom retorikom, literarnom imaginacijom, raskošnim jezikom emocija i pobuđivanja, pisao je „buntovne, nacionalističke članke vjere i požrtvovanja“,

Na tlu takvih teorijskih i političkih predstava Gaćinović sudjeluje kao najuticajnija ličnost, u profiliranju politike i prakse velikog pregnuća – oslobođenja srpskog naroda i „srpskih oblasti Austrije“. To „oslobođenje“ je vodeća ideja njihovog ukupnog angažmana.

80

DIMITRIJE MITRINOVIĆ

Biografija:Rođen 1888. godine u Donjem Poplatu kod Stoca. Osnovnu školu završio Blagaju, a gimnaziju u Mostaru. Redovan je saradnik Bosanske vile i Brankovog kola od 1906. godine. Studirao filozofiju, psihologiju i logiku u Zagrebu i Beogradu. Neko vrijeme studirao i u Beču i Minhenu, apsolvirao u Tibingenu. Tokom studija aktivno radio na okupljanju omladinskih snaga po jugoslovenskim zemljama. Po svemu sudeći, pisac je poznate „Prve redakcije opšteg programa za Omladinski klub Narodno ujedinjenje“ koja je služila kao osnova za okupljanje napredne omladine pod AU vladavinom u jugoslovenskim zemljama. Često je putovao. Članak „Za Jugoslaviju“ (1914.) je njegov posljednji tekst na srpskohrvatskom jeziku. Učestvovao je u pokretanju časopisa New Age (Novo doba) u Engleskoj. Umro je 28. augusta 1953. godine u Ričmondu kod Londona.

Dimitrije Mitrinović poštovan je kao najumnija ličnost „Mlade Bosne“.

Mitrinović AU režim određuje kao apsolutizam, navodeći kako je „Bosanska vila“ bila izložena sistemskim i grubim napadima apsolutizma.

Individualizam i liberalizamOn se ne kreće na teretenu naturalističkog mišljenja, pa ne iskušava zablude rasne teorije nacije i totalitarizma izvedenog iz predstave o mistici nacionalnog organicizma. Naprotiv, formulira jednu liberalnu misaonu poziciju koja čuva smisao za etički personalizam i individualizam, a sa njenog stanovišta pokušava u sintetičkom obliku dovesti u vezu individuu i naciju, i to u aspektu njihove slobode. Čini to kroz analizu tradicije i moderne na tlu književnosti.

Plodni kult smislenog individualizma u nas je nevidljvo malen, i ako ima kakvog individualizma to je problematični individualizam grupa i amorfni individualizam neinteligentne i moralne sasvim nearistokratske mase, u modernom svijetu ličnosti imaju riječ. On pod individualizmom ne podrazumjeva nikakav osobni i grupni egocentrizam ili difuzni individualizam amorfnih masa. Individualizam u njegovoj misli ne znači ništa drugo do etički personalizam koji preferira vrijednosti ličnosti kao ličnosti spram svakog sociocentrizma, ma šta on bio, posebno onog nacionalističkog, patrijarhalnog, rasno-mističnog kolektivizma.

Etiku personalizma situira u širi kontekst recepcije demokratskog i liberalnog ethosa, kao bitne oznake moderne.

81

Poimanje moderneU ovim aksiološkim koordinatama, dakle u horizontu recepcije etike personalizma, ethosa demokratije i liberalizma razvija i svoju predstavu moderne.

Ponajprije ona sadrži u sebi kritiku predrasuda prema moderni. Po njemu, moderna nije istovjetna sa malograđanskom pomodernošću imitacijom vanjskih signuma (znakova) vremena ili sitnoburžoazijskom poluobrazovanošću.

Mitronović demaskira i strah od modernosti koja bi u ovoj ksenofobičnoj predstavi navodno vodila srpskoj denacionalizaciji, odnosno porazu srpskoetničke individualnosti. Takođe razbija strah prema Zapadu. „Mi ne smijemo biti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životu modernog i jakog zapada, jer će nas, nekulturne i nemoderne, taj bujni i snažni zapad pregaziti silom svoje kulture.“

Uz etiku personalizma, aksiologiju liberalizma, demokratije i recepciju zapadnih vrijednosti u Mitrinovićevu predstavu moderne ulazi i njegov kosmopolitski diskurs, mišljenje koje dopire do stanovništva cijelog čovječanstva. U tom smislu piše: „jedan je narod ne samo skup, agregat pojedinaca, on je organizam i pored toga dio drugog još mnogo većeg skupa, organizma koji se zove čovječanstvo. Pojedinac nije smao član jednog naroda, nego je i član ljudskog roda.

U Mitrinovićevom diskursu u krajnjoj liniji pripadati moderni u kulturi znači recipirati ideju etičkog personalizma, odnosno aksiologiju koja preferira vrijednost ličnosti individua kao individue.

Tu se njegova predstava o moderni ne iscrpljuje jer sa opšte antropološke razine silazi i u konkretni bh kontekst i tu dobija posebna određenja.

„Tako je u ovom vremenu demokratije i liberalizma u našem okupacionsgebitu (raljama režima) moderan onaj koji osjeća apsurdnost anahronističkog režima, ko osjeća glad i bespravnost neše jadne mase i ko traži hljeba i slobode čitavom jednom ogoljelom i izgladnjelom narodu.“ Sinteza univerzalnih vrijednosi i posebnih, konkretno povijesnih sadržaja u pojmu moderne moguća je zbog toga što on modernu ne shvata logikom statičnosti pa se ona uz one univerzalne vrijednosti ispunjava dinamičkom sadržinom figurirajućom na konkretnom historijskom tlu ovog ili onog vremena ili poretka.

To je od posebnog značenja jer izražava njegov smisao za respekt svjetonazorske polifonije koja je bitno unutrašnje određenje liberalne filozofije i demokratskog ethosa, ni ideologijska ni svjetonazorska pozicija ne određuje odnos prema moderni i egzistenciju prema njenoj matici. Mitrinović modernost ne određuje recepcijom ovog ili onog, uz to i apsolutiziranog svjetonazora ove ili one monocentrirano pojmljene filozofije, ideologije ili politike. (Nije bitno da li je neko socijalist, anarhist, individualist, dualist..glavno je da osjeća našu bol). Modernost se ne poima iz perspektive preferencije bilo kojeg misaonog sistema ili praktičnog stava. Na modernu se može odgovarati iz pluralnog diskursa, ali pri tome je važno da li odgovaranje stoji u dosluhu sa supstancijalnim problemima svog vremena: da li je savremeno moderno.

82

Moderna i nacionalni individualitetU uvidu u Mitrinovićevo poimanje naroda, odnosno nacije i nacionalizma, nema mjesta za mistiku rasnog individualiteta naroda, ni za totalitarno poimanje nacije kao medija desubjektivizacije i depersonalizacije. Mitrinović se pojavljuje kao kritičar srpskog nacionalističkog šovinizma srpske etnocentrične isključivosti i etničkih predrasuda. Ipak dijeli neke opšte zablude svog vremena kad su u pitanju srpsko-hrvatski odnosi pa ne može do kraja konzistentno provesti svoju antinacionalističku liberalnu poziciju kao temeljnu vrijednost koju slijedi i iz koje misli.

Narod će poimati u jednoj naturalističkoj kategoriji, kategoriji organicizma, smatrajući da je narod jedan prirodni organizam, da je narodno ono što je u prirodi jednog naroda organski spojeno sa ostalim njegovim osobinama, pa je ono narodno svaki proizvod prirodnog razvoja narodnog. No ovo prirodno nije shvaćeno kao metafizičko, statično, vječno. Mitrinović uvodi povijesni diskurs u razumijevanju onog narodnog u narodu. „Hodom kroz historiju narod se razvija i napreduje, širi se njegov misleni obzor, mašta dobiva određenije oblike, pojedinci se zbog procesa diferenciranja svojom dušom odvajaju od opšte duše narodne.

Ovakav povijesni razvoj ka otkrivanu i prisvajanju etike individualizma redefinira i bit umjetničkog u umjetnosti i bit književnog u književnosti. No respekt ove aksiologije individualizma ne implicira uništenje nacionalne individualizacije (denacionalizaciju). „Modernost nije čudovište koje koči društveni progres i demoralizuje narod u kojem se pojavi i nije nikakva opreka narodnom životu i narodnoj književnosti.“

Njegov projekt sinteze narodne individualnosti i liberalno intonirane etike personalizma je jasno profiliran: strani uticaj treba da bude nacionalizovan modificiran prema našim silama i prilikama i od stranog treba unositi samo ono što je dovoljno kosmopolitsko, opšte da bi se kod nas moglo dobro i prirodno sroditi s našom narodnom dušom. Tu sintezu može nositi i umjetnost.

Nauka za narod i normativno poimanje politikeOpštim prosvjetiteljskim manirom svog vremena Mitrinović stoji na poziciji unošenja moderne svijesti ili svijesti o moderni u srpske mase. U kontekstu razrješavanja odnosa između elite i mase Mitrinović ga savladava tako što insistira na prosvjetiteljskoj intervenciji u figurirajuću nacionalnu duševnost. Zato i smatra kako treba da se svim silama zauzmemo za to da našu masu uzdignemo na viši intelektualni nivo, da u narod unosimo znanja i svjetlosti, da demokratizujemo nauke naročito društvene i prirodne. Ovdje nije više riječ o prosvjećivanju u elementarnom smislu ili o publiciranju tvorevina folklora, običajnosti i uopšte narodne tradicije nego o insistiranju na recepciji viših sfera znanja, nauke i filozofije.

Ova zamisao prosvjećivanja ne ostaje unutar uske oblasti kulturnog angažmana: ona treba da bude temelj drugačije srpske nacionalne politike. Iz te politike mogu se deducirati i neke Mitrinovićeve opšte odrednice politike kao normativnog idealiteta. Sada politika treba da bude zasnovana na umnim načelima: ona treba da zamijeni politiku kao područje instinktivnog, stihijskog, slijepih jednokratnih reakcija ili dnevnih utilitarizama. Za svoje doba Mitrinović formulira atipični smjeli poduhvat, neku vrstu Poznanstvljivanja politike i njenog zasnivanja na

83

rasudnoj snazi i punoljetnoj umnosti. Sa pozicija ovog normativnog poimanja umno utemeljene politike, Mitrinović je radikalni kritičar oficijalne srpske politike svog vremena.

Uz kritiku nerefleksivnosti, neumnosti, nemislenosti, empirijske srpske politike, uz kritiku nedostatka njenog principijelnog, koncepcijskog, osvještenog utemeljenja, ide i kritika duha autoritarizma u srpskoj politici. Ona je eksplicitna i radikalna: naša politika najčešće i nije politika razloga i mudrosti, nego politika autoriteta i krilatih riječi. Rijetki su političari i novinari sa širokim duševnim horizontom koji su kadri dati političko načelo na temeljnim osnovama naučnim, sociološkim; koji sve što rade, rade smao za princip i iz principa, a ne iz sitnih motiva ličnih i partizanskih. Iz politike su nestale vrijednosti savjesti, intelektualnog poštenja, građanske čestitiosti, a u javnosti i žurnalizmu vlada surovi makijavelizam, podvaljivanje, klevetanje i laži.

Poznanstvljenje politike podrazumijeva njeno utemeljenje na principima i načelima, osvještenim projekcijama, građanskim vrlinama, savjesti, intelektualnom poštenju i časti. Sve su to vrijednosti koje ulaze u krug liberalnog i demokratskog i personalističkog ethosa. Uz prethodne kritike „nemislenosti“, „nedostatka misli“, „principa“, „političkog načela“ i „autoritarizma“ u politici, ide i njegova kritika tradicionalističkog, plemenskog, etnocentričnog, „srbovanja“. Ono je u kontekstu recepcije vrijednosti moderne profanisane srpske misli. A u kontekstu prosvjetiteljstva, moderne nauke, filozofije i liberalno-demokratskog ethosa, Bosanska vila svoje srpstvo treba dokazati radom dokumentima i uspjesima u srpskoj politici, srpskoj prosvjeti, srpskoj književnosti. Bosanska vila treba da srbuje samo u jednom smislu, u stvaranju tih dokumenata u književnosti, u izgrađivanju nove književnosti i novih srpskih književnika u Bosni. To srbovanje ne podrazumijeva odricanje od bosanskog identiteta: uz sve „žive veze“ sa „Srbijom i srpskim zemljama“ Bosanska vila kao srpski list treba da bude „bosanski književni list“ i da „dokaže da Bosna s Hercegovinom i svojom književnošću vrijede nešto za srpstvo koje se još nije stvorilo i koje tek ima da se stvori.“ U osnovi ovdje je bosanska osjećajnost ne samo ispunjena pansrpstvom, nego je percipirana kao instrumentalna stvarsnot, a ne vrijdnost sama po sebi. Ona se pojavljuje tek kao funkcionalizirana participacija u srpstvu.

Kod Mitrinovića se gubi ono mitsko srpstvo. Nestaju narcizam i arogancija tradicionalnog srpskog etnocentrizma. Srbovanje se percipira tek kao rad na vlastitoj vesternizaciji (recepciji zapadnih, građansko-liberalnih i demokratskih vrijednosti).

Ideja jugoslovenstvaMitrinovićev teorijski i aksiološki diskurs ga vodi recepciji i interpretaciji ideje jugoslovenstva promišljanoj kroz prizmu srpsko-hrvatskih odnosa u kulturi i mjestu BiH u njenoj budućoj objektivaciji.

Ovdje zastupa koncept srpskohrvatskog ujedinjenja. Jednog a dvoimenog naroda. Smatra apsurdnim to što unutar „jednog, a dvoimenog naroda“, unutar dvoimenog naroda a jednog jezika paralelno, bez dodira, međusobnog upoznavanja i zbližavanja figuriraju dvije književnosti, pa zato treba „raditi na unificiranju tih dviju književnosti“ odnosno na „književnom i kulturnom ujedinjenju našeg naroda.“ U ovom kontekstu manifestira se njegova averzija prema nacionalnom šovinizmu i etnocentričnoj isključivosti.

84

Raspravljajući u odnosu „srpskog patriotizma prema hrvatskom“ smatra da Bosanska vila treba da ostavi svoju „nacionalističku isključivost koja je do nedavno bila potrebna i razumljiva“ pa „treba da hrvatski narod smatra ne bratskim nego svojim narodom i hrvatsku literaturu svojom literaturom. Otuda se Bosanskoj vili daju nove zadaće: rušenje šovinističkih predrasuda o srpsko-hrvatskom narodnom jedinstvu. Na tlu ovog ujedinjenja treba raditi i na približavanju slovenačkoj literaturi čak i bugarskoj.

Iz ovog koncepta srpsko-hrvatskog nacionalnog identiteta-jedinstva jednog ali dvoimenog naroda recipirat će i ideju jugoslovenskog ujedinjenja, gdje posebnu ulogu treba da ima BiH. Bosanska vila radeći na srpskohrvatskom književnom i kulturnom ujedinjenju vrši svoju južnoslovensku dužnost koja je za Bosnu neophodna. Očekuje da se radom na južnoslovenskom ujedinjenju napravi jedno malo i lijepo jugoslovenstvo u Sarajevu.

UROŠ KRULJ

Biografija Završio medicinske studije u Beču. Sa grupom mostarskih javnih ličnosti pokreće list Narod, čiji je bio i vlasnik. (prvi broj – 1. januara 1907. godine). Osnovao vlastitu štampariju. Inicijator i član privremenog odobra u formiranju Srpske narodne organizacije 1907. godine. Član srpske i muslimanske delegacije koja u Pešti izražava proteste protiv aneksije BiH. U Sarajevu početkom novembra 1911. godine aktivira štampanje lista Narod. Nakon atentata na prijestolonasljednika njegova štamparija se zatvara, list Narod prestaje izlaziti, a on biva od strane AU vlasti interniran u Mostar. Bio je ministar zdravlja u vladi novoformirane države. Nakon I Svj. R. objavio je Važnost higijene za državu i naciju.

Pretendira da utemelji tijesnu vezu između biologije, sociologije i politike. Tu interakciju nalazi u pojmu i nauku rasne higijene i njenoj poddisciplini - nacionalnoj eugenici.

Socijaldarvinistička slika historijeIz perspektive socijaldarvinizma historija mu se pojavljuje kao supstancijalna borba ljudi, rasa, naroda i država, a u toj borbi trijumfira rasna superiornost. Treba imati na umu taj historijsko – biološki faktor, da je borba naroda, država i rasa okončala pobjedom onoga koji je bio tjelesno i duševno jači. Dakle, u historiji trijumfiraju rasno-biološki superiorni narodi. Na tlu ovakve socijaldarvinistički i rasistički pojmljene historije pojavljuje se egzistencijalni fenomen rasne kulture uopšte, a njen je noseći stub nacionalna rasna higijena.

Rasna higijena i nacionalna eugenikaRasna higijena ima svoju objektivnu osnovu u biološkom zakonu „prirodnog odabiranja“. On govori kako se i sama priroda pobrinula za usavršavanje i zdravlje rasa odbacivanjem nepodobnih, a umnožavanjem zdravih individua. Krajnji smisao prirodnog odabiranja jeste

85

čišćenje rase. Otuda smatra da prirodno odabiranje treba staviti na racionalnu, naučnu osnovu, kao i cijeli način života.

U užem smislu rasna higijena se bavi fenomenom „rasnih bolesti“ koje nisu ništa drugo nego nasljedne odnsno urođene bolesti koje se prenose sa koljena na koljeno. Rasna higijena ima zadatak da ispituje i sprečava te rasne bolesti (u ove bolesti se ubraja npr: šećerna bolest, kratkovidnost, hemofilija, rahitis...A tuberkulozna dispozicija je nasljedna patološka rasna osobina. U rasnu patologiju i „tjelesnu degeneraciju“ ubraja fenomen slabe konstitucije, koja se manifestuje u slaboj koštanoj građi, nerazvijenoj muskulaturi, tankoj providnoj koži, bljedoći, opštoj tjelesnoj slabosti, nerazvijenosti, kržljavosti. Alkohol i duhan su glavni izvori rasne patologije). Njen je zadatak trostruk: da se ubuduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa tjelesnim i duševnim nedostacima; da se postojeće rasne bolesti istrijebe i rasne patološke osobine otklone; i treće da se predupredi nastanak novih rasnih patoloških stanja, odnosno rasnih bolesti. U konačnici, svrha rasne higijene je čišćenje i kultura rase.

Nacionalna eugenika je novi ogranak biologije i sastavni dio rasne higijene. Pod njom se podrazumijeva „higijena razmnožavanja“: - spriječiti rađanje individua sa bolestima i nedostacima tjelesnim i duševnim, a postaknuti rađanje vrlih i zdravih individua jedan je od najvažnijih zahtjeva rasne higijene. Nacionalna eugenika ima da djeluje u dva pravca: u pozitivnom i u negativnom. Negativni pravac se sastoji u tome da se smanji odnosno spriječi rađanje bolesnih i nepodobnih članova društva, a pozitivni pravac se sastoji u umnožavanju sposobnih članova i u njihovom usavršavanju. Nacionalna eugenika ima i druge zadatke npr. da ispituje odnose između društvenih klasa i nataliteta, prikuplja i istražuje biografije vrlo darovitih, sposobnih i nesposobnih porodica, istražuje socijalne uticaje na brak i bračne običaje.

Biologija i politikaPopravljanje i usavršavanje rasa treba da bude jedan od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva. Ono što priroda čini nesvjesno i sporo, treba da preuzme čovjek racionalno i svjesno.

Ta racionalna intervencija u biološki svijet događa se, primarno, preko državnog aktiviteta, a potom kroz rasno vaspitanje i kultiviranje nacije. Socijalno zakonodavstvo i poreska politika su dva najvažnija vida angažmana države na rasnoj higijeni i nacionalnoj eugenici.

Socijalnim zakonodavstvom otklanjaju se društveni uslovi koji podstiču rasnu patologiju, npr. u oblasti javnog zdravstva, stanovanja ishrane, školstva, radnih mjesta, socijalne higijene, alkoholizma, prisilne internacije zaraznih bolesti i sl. Otuda su rasna i socijalna higijena u tijesnoj međusobnoj vezi.

Sve što služi dobrom higijenskom životu ne smije biti oporezovano, nego mora što veće olakšice uživati. Sve što sudjeluje u rasnoj patologiji, posebno alkohol i duhan, mora biti podvrgnuto rigoroznom oporezivanju.

Pravom regulativom ograničenja i zabrana braka država treba posebno da afirmira načela i smisao nacionalne eugenike. Država ima pravo da ograničava i zabranjuje sklapanje brakova ukoliko su inkompatibilni principima nacionalne eugenike jer sve štetne posljedice rađanja

86

nesposobnih, bolesnih i degenerisanih individua snosi društvo, nacija i država. Zbog toga se ni rađanje djece ne smje smatrati kao čisto privatna stvar pojedinca. Zakonom treba zabraniti brakove idiotima, duševnim bolesnicima, epileptičarima, zločincima iz navike, alkoholičarima, teško tuberkuloznima...

Načela rasne higijene i nacionalne eugenike trebaju postati sastavni dio općeg obrazovanja državnika i političara. (U čemu se sastoji vrsnoća i sposobnost jednog naroda i kako jedan narod postaje tjelesno i tuševno jak)

Nacionalizam i patriotizamNačela i svrha nacionalne eugenike treba da prodru u nacionalnu svijest naroda i svakog pojedinca. To treba da bude jedan dio nacionalnih dužnosti, sastavni dio modernog patriotizma. Popravak i usavršavanje rase odnosno nacije je jedan od najuzvišenijih i najvažnijih stvari za kojom treba da idemo. patriotizam se i sastoji u tome što će pojedinci osvješteno recipirati načela rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno, a ne pod presijom, kao bitnu komponentu svojih nacionalnih dužnosti uopšte. Rasna higijena se može afirmirati podizanjem rasne svijesti i modernog patriotizma.

Unutar svog temeljnog socijaldarvinističkog i rasnog diskursa Krulj razvija i izlaže i neke druge dimenzije u svom poimanju nacionalizma i patriotizma. Smatra da se današnji razvoj ljudskog društva nalazi u fazi nacionalizma, i da su nacije zapravo društvene jedinice na koje je podjeljeno, ili u kojima je okupljeno današnje kulturno ljudstvo. Nacionalizam je produkt višeg stepena razvoja, produkt jedne veće kulture. No i on se kao što smo vidjeli tumači u diskursu socijaldarvinizma: u njegovoj osnovi stoji prirodni zakon borbe za samoodržanjem, a egoizam je njegov glavni faktor. Nacionalni egoizam uzima unutar modrnih nacija oblik patriotizma.

Uroš Krulj razlikuje sentimentalni, formalistički i pravi – moderni patriotizam. Pod modernim patriotizmom (a njega kod nas tek treba odgojiti) on podrazumijeva patriotizam koji dovodi u vezu personalni interes s nacionalnim dužnostima, gdje se način života pojedinca udešava i dovodi u sklad sa dobrom i napretkom nacije i rasne kulture. U odnosu na formalistički i sentimentalni patriotizam koji može da odvede naciju na stranputicu i u propast, moderni patriotizam zasnovan na sintezi interesa individua i nacionalnih dužnosti, vodi samo jačanju, veličini i savršenstvu nacije jer se zasniva na modernim naukama (biologija, medicina i socijaldarvinistički i rasno-biološki pojmljena sociologija) i zdravom shvatanju. Moderni patriotizam ide za tim da nacija postane zbir, ne samo tjelesno zdravih, nego i intelektualno izvrsnih individua. On razvija i usavršava etičke i moralne sposobnosti, gaji sve vrline ljudskosti, viteštva, hrabrosti, časti, karakternosti i požrtvovanosti. On teži za savršenstvom individue i nacije.

Moderni prtiotizam označava angažman na ekonomskom jačanu nacije, pa je čak i štedljivost jedan dio patriotizma.

87

Kritika pseudohumanizmaKrulj tvrdi kako se današnja civilizacija stavila donekle u oprečnost sa rasnom higijenom. Socijalni poredak današnjeg društva omogućava rasno bolesnim, nepodobnim, degenerisanim razmnožavanje isto tako, možda čak i lakše nego najsposobnijim i najzdravijim. Smatra da je izraz lažnog humanizma to što moderne države rađanje djece smatraju kao privatnu stvar. Takvu humanost treba reformisati.

IVO PILAR

Prirodni zakon historijeIvo Pilar zastupa stanovište da u historiji vladaju prirodni zakoni. Riječ je o opštim zakonima živog svijeta. U krajnjem oni određuju povijesnu sudbinu naroda i država. Među prirodnim zakonima temelnji je kruti zakon o prostoru i vremenu. Riječ je o prirodnom zakonu širenja živih organizama u prostoru. „Postoji prirodni zakon da svaki živi stvor svaki organizam nastoji da unutar prirodom određenih granica zauzme što više prostora i da postane po mogućnosti što veći. To je zakon reprodukcije naroda u historiji. Taj zakon vrijedi i za narode. Po tom zakonu svi narodi žele postati veliki. S toga se po Pilaru, politici koja slijedi taj prirodni zakon ne može ništa sa moralnog stanovišta prigovorit. Koncepti Velike Bugarske, Velike Mađarske, Velike Hrvatske i sl. posljedica su moći tog prirodnog zakona. No koncept Velike Srbije predstavlja nasilje nad tim zakonom. Koncept i politika svesrpstva odnosno Velike Srbije zapravo ne poznaju granice svog prirodnog razvoja, zato je svesrpstvo izraz nasilja nad prirodnim zakonom.

Geopolitika U tijesnoj vezi sa njegovom teorijom prirodnog zakona, a ona je tu kod Pilara da asistira u tumačenju historije uopšte, stoji i njegov geopolitički diskurs.

Povijesna sudbina Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u krajnjem je određena geopolitičkim razlozima: to je prolazno područje između zapadnog dijela srednje Evrope i Balkanskog poluotoka.

BiH je u povijesti, a to će odrediti i njeu budućnost, bila žrtva svog geopolitičkog položaja i svjetsko-imperijalnih geostrategija, pa uz to i velikosrpske geopolitike. Stoga Pilar zaključuje da iz geopolitičkih razloga Bosni ne preostaje ništa drugo već da uđe u buduću hrvatsku državu.

Međutim, i teorija prirodnog zakona u historiji i geopolitički diskurs dio su njegovog neosvještenog naturalističkog mentaliteta i diskursa.

Rase U Pilarovom poimanju historije, fenomen rase prije svega dolazi do izražaja, a ona između ostalog i jest borba između naroda i rasa. U toj borbi trijumfiraju zakonito autohtoni narodi i rase. U ovom kontekstu riječ je o Hrvatima koji su prešli na Bogumilstvo. Oni su autohtona rasa u

88

Bosni. U širem smislu Pilar historiju uopšte, a posebno historiju Bizanta, tumači u rasnom diskursu: Bizant je povijesno nestao jer u njemu „ne bijaše snažnog naroda, rase, bez čega nema velikih povijesnih poduhvata.“ Ivo Pilar nije u konceptualnom smislu razvio pojam rase i supstancijalnih veza između rase i narodnog individualiteta. No neovisno od toga, narodni individualitet i „nacionalne tipove“ vidi kao djelo njihovog rasnog supstrata: probija se on kroz povijest, održava se i posreduje nacionalne osebujnosti. S druge strane, sudjeluje on kao važna odrednica i u povijesti sukoba između naroda, pa na koncu i presuđuje u tim konfrontacijama.

Država, narod i vjeraUz naturalističke determinacije ljudsku historiju, svijet politike ali i političku budućnost u bitnome posreduje vanprirodni entitet, dakle ljudsko-kulturni proizvod: fenomen države.

Država nije proizvod subjektivne volje, niti je artificijelni entitet. Države moraju uvijek imati svoju povijesno-razvojnu prošlost. Država je u tijesnj vezi i s narodom i sa njegovom političkom voljom: „za državu treba povijesna predaja, snažni narod i dovoljno jaka volja za državom“. Pilar će pisati: „k jednoj državi spada bezuvjetno jedna državna misao i jedan narod sa državnom voljom i snagom koju će tu državu braniti“. Prema tome država pretpostavlja egzistenciju naroda, osvještenu državnu misao, volju za državom i snagu potrebnu za njeno očuvanje.

On priznaje moć i snagu države, ali zna i za njihove granice: „velika je snaga države, ona može mnogo, ali ne može sve. Taj nedostatak apsolutne moći kopmenzira crkvom, njoj je potrebna moć crkve“.

S jedne strane države figuriraju u kontekstu tijesnih veza između naroda i religije.

Svaki narod hoće da ima svoju vjeru i svog boga koji mu u prvom redu pomaže i priskače u pomoć u svim teškoćama. Vjerska borba je konstanta vjerske povijesti.

Na drugoj strani, narodna potreba za religijom proizilazi iz biti ljudske prirode, pa je religija zapravo transhistorijska, vječna stvarnost.

Sada se uspostavljaju veze između države, naroda i crkve: država se u cilju uvećavanja svoje moći oslanja na onu antropološku dimenziju ljudstva i na narodnu potrebu za crkvom. Angažman crkve pokriva one dimenzije ljudskog bića koje vladavini države izmiču. To je područje nesvjesnog.

Pankroatizam Temeljno političko stanovište iz čije perspektive Pilar rekonstruira južnoslavensku povijest i deducira svoje političke anticipacije označavamo kao stanovište pankroatizma. Manifestno je, posebno u odnosu na BiH, ona ga motivira, inspirira i preokupira budući da njegov pankroatizam i jest koncepcija unutar koje se hoće definitivno razriješiti zagonetka južnoslovenskog pitanja: državnopravni status BiH.

Supstancijalna teza Pilarovog pankroatizma je da su BiH (za njega dvije povijesne pokrajine, a ne jedan zaseban, cjelovit, povijesno uobličeni individualitet) hrvatske zemlje, a njihovi

89

stanovnici etnički Hrvati. U odnosu na radikalni, ekstremni pankroatizam, ovaj Pilarov možemo označiti umjerenim, po opsegu redukcionističkim i to utoliko što Srbe ne smatra pravoslavnim Hrvatima, pa ih isključuje iz svoje pankroatističke politike.

Prije svega, upotrijebit će etničko načelo: stanovništvo BiH od doseljenja Slavena čine etnički Hrvati. Otuda će pisati da je Bosna od naseljenja Slavena pa sve do 12. st. hrvatska zemlja.

Nadalje koristi geopolitički diskurs koji se izvodi iz geografskog oblika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. To je oblik ispruženog šestara, to je zemlja nemogućeg oblika. Iz toga se izvodi zaključak: postojanje jednog naroda na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, naprosto je geopolitički i antropološki nemoguće ako se tom području ne doda i Bosna.

Sa povijesnog i državnopravnog stajališta Bosna je i u savremenosti hrvatska zemlja. Hrvatskoj državi nisu pripadale samo Hrvatska Slavonija i Dalmacija nego i Bosna, jer kao što je nemoguće stvoriti jedan narod, tako je nemoguće stvoriti jednu državu u zemlji tako nemogućeg oblika.

I u kontekstu čisto političkog diskursa, Bosna je hrvatska zemlja. To navodno pokazuje hrvatsko porijeklo i karakter ustrojstva političkih i običajno-pravnih ustanova u doba samostalnosti srednjevjekovne države. Prema Pilaru, bosanska ustanova bana nije bosanska nego je hrvatskog porijekla.

Uključuje i kulturno-historijsku argumentaciju u prilog svom konceptu pankroatizma, operirajući pri tome sa jezičkim identifikacijama. S obzirom na jezik ustanoviti mi je da se u katolika očituju zajedničke crte, dok se pravoslavni i u tome pravcu od njih razlikuje.

Potom figurira i vjersko-historijska argumentacija koja se svodi na tezu o etničko-hrvatskom karakteru bogumila, odnosno pripadnika bosanske crkve. Bogumili su zapravo etnički Hrvati – glagoljaši koji su nakon poraza u borbi protiv klerikalno-papinske politike, a za uvođenje obreda na maternjem jeziku, izbjegli u sigurnost planinske Bosne i prihvatili dogmatiku i vjersku praksu bogumilsku. Otuda ih i naziva hrvatsko-bosanskim bogumilima.

Napokon uključuje i antropološki diskurs u svoju apologiju pankroatizma. Na osnovu statističkih komparativnih podataka o tjelesnim osobinama (boja očiju i kose, kao i obim lobanja) zaključit će da se i antropološke osobine slažu sa posljedicama našeg povijesnog istraživanja da katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju, te su većinom nekog drugog, tamnog, predarijskog tipa. Stare Hrvate moramo zamišljati kao slavensko-arijski narod, čistog arijskog tipa: svjelokosi, plaooki, visokog uzrasta.

Denacionalizacija BošnjakaDa bi muslimane kroatizirao on ih mora prethodno dehumanizirati. A vladajuća, gotovo konvencionalna, formula te dehumanizacije bila je njihova denacionalizacija. Pilar smatra da te nacionalne svijesti nema, pogotovo kod muslimana, oni nemaju još izgrađene narodne svijesti. Oni su autohtoni stanovnici bosne, ali njima nedostaje kvasac nacionalnog osjećaja.

90

Odsustvo hrvatske nacionalne samosvijesti, kod bosanskih muslimana u Pilarovom uvidu prije svega proizilazi iz prirode osmanske države.

Onaj nedostatak proizilazi i iz same prirode islama. Ne treba zaboraviti da su oni bez nacionalnog osjećanja jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje.

Nadalje, AU politika onemogućavala je prohrvatsko nacionaliziranje muslimana, budući da je vodila antihrvatsku politiku, pa muslimani nisu kao praktični političari koji misle na istočnjački način s takvom politikom mogli prihvatiti svoje nacionalno hrvatstvo jer bi mu ono pogoršalo ukupni socijalni položaj.

I agresivna politika katoličkog klera odvraćala je muslimane od autokroatizacije.

Napokon, muslimanska inteligencija, u njegovom uvidu, pokazuje tek početke „narodnog osjećaja“, ali je ona podjeljena; jedan njen dio naginje Hrvatima, a drugi Srbima.

Ivo Pilar muslimanima priznaje tek dvije vrijednosti; jednu vojničku – jer je taj vojnički elemenat jako vrijedan za Monarhiju, i drugu kulturnu – jer su se bosanski muslimani u svojim oblicima života, svojim duhovnim životom, kulturom i pravom asimilirali arapsko-osmanlijskom kulturnom krugu.

Svesrpstvo Pod ovim pojmom podrazumijeva mentalitet, običajnost, tradiciju, kulturu i politiku teritorijalnog širenja kao osvajanja i permanentne etničke srbizacije Drugog. U tom smislu Pilar piše „jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tome što srpstvo želi savladati i Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanu te zatim uništiti i apsorbirati Hrvate i Bugare, i tako osvojiti i posrbiti čitav slavenski Balkan. Ono se razvilo u jaki imperijalistički, jednako vjerski kao i nacionalno politički pokret koji ide za tim da podjarmi i usiše ostale narode južnih slavena i da osnuju svoju vlastitu veličinu i moć na razvalinama susjednih država, a BiH su polazne tačke srpskog nastojanja za proširenjem.

Povijesni izvor tako shvaćenog svesrpstva Pilar vidi prije svega u stalnoj reprodukciji srpske predaje o nacionalnoj veličini iz srednjevjekovnog doba dinastije Nemanjića, predaje čiji je noseći stub bila i jest srpska pravoslavna crkva.

Nadalje, ekspanzivno svesrpstvo svoje izvorište ima u srpskoj pravoslavnoj crkvi i ekspanzionističkoj praksi Pećke patrijaršije.

Koncepcijsku formulaciju svesrpstva kroz koje po Pilarovom sudu provija imperijalni duh vizantizma dali su slovački pisac Šafarik, a posebno Vuk Karadžić sa svojim jezičkim pansrbizmom. Svesrpstvo postaje oficijalna politika srpske države, svojina politika i sveprožimajuća opsesija srpskog javnog mnijenja, znanosti, obrazovanja i kulture srpskog naroda.

91

Nacionalne karakterologijeIvo Pilar kao i drugi pisci tog vremena upušta se u konstrukciju nacionalnih karaktera. Govorio je o srpskom i hrvatskom „nacionalnom tipu“ kao antipodima, kao dva naroda sa „oprečnim licima“. Tu opreku je stvorila religija: „lice srba jest lice pravoslavlja, a lice hrvata jest lice katoličanstva, islama i bogumilstva“. Pilar tvrdi kako je pravoslavlje stvorilo današnje Srbe i još radikalnije, narod i država je kod Srba proizvod narodne crkve, dok je država i narod Hrvata proizvod narodnog plemstva. Otuda su Srbi i Hrvati dva naroda s izrazitim, sasvim različitim obilježjem koje se ni u kojem slučaju ne može i ne smije pomiješati. Nacionalni tip je historijski proizvod, a pod njim Pilar podrazumijeva srž svih onih iskustava, misli i nastojanja koja sačinjavaju sudbinu naroda. Povijesno značenje i značaj naroda u komunikaciji sa drugim povijesnim faktorima zapravo i određuje karakter nacionalnih tipova. U opisu nacionalnih tipova kod Pilara posreduju generalizacije, etničke stereotipije, animoziteti i predrasude.

Srbi na najviši vrijednosni rang stavljaju svoje unutarnje jedinstvo i jaku solidarnost, posjeduju neizmjerno razvijeni nacionalni osjećaj, njeguju katoličkim Hrvatima nadmoćni individualizam i svoju neodoljivu snagu asimilacije, karakterizira ih nadmoćna lukavost, posjeduju neku prirođenu političku nadarenost, nesavladivu težnju za stjecanjem moći i za vladanjem. Posljedica nomadskog sindroma, koja ima uporište u nomadskim nagonima baštinjenim u njihovoj pretežno pastirsko – nomadskoj krvi balkanskih Romana i Vlaha, jest i sklonost ovog tipa ka državnim udarima, ubijanju kraljeva, političkim prevratima i slično.

Sljedeći vizantsku tradiciju srpski nacionalni tip obilježava i afinitet prema politici i diplomatiji, a to znači ka smicalicama, rafiniranim metodama, prevarama i lukavostima. Istovremeno, Srbi su neosporno najbolji trgovci među slavenima.

Sastavni dio te sposobnosti jest i umješna sklonost ka falsificiranju povijesti, a to je osobina vizantijaca da u nekom stanovitom pravcu uopće ne mogu vidjeti istinu nego samo ono što odgovara njihovom probitku. No, njihov nacionalni tip karakterizira i nesposobnost za višu kulturu, jer su svojom pripadnošću pod Vizant, zauvijek osuđeni na vizantsku kulturnu neplodnost.

Hrvati su katolici i zapadni evropljani. To je stari i žilavi narod, u povijesti su morali biti silni ljudski soj, jer su snažna, isprva čistokrvna arijska rasa. Iz činjenice da su arijskog porijekla proizilazi hrvatima svojstvena vjernost prema gospodaru koga sami izabraše. Hrvati su stari državni narod, pa njihov nacionalni mentalitet karakterizira snažna narodna i državna svijest.

Hrvatski nacionalni tip karakterizira i to što su Hrvati bili na jednoj strani sposobni vojnici, i što je to jedan od najboljih vojničkih naroda na svijetu, ali na drugoj strani Hrvati nisu bili nikada napadači, i ograničavahu se uvijek samo na odbranu. Oni nisu nikada išli za osvajanjem. Oni se ujedinjuju u veću državu ne da bi osvajali nego da bi se branili.

Njihov nacionalni tip, zahvaljujući katoličanstvu, karakterizira konzervatizam, slabija nacionalna svijest u odnosu na Srbe, jače podlijeganje stranim kulturama i ekonomsko nazadovanje. Otuda su Hrvati najkultiviraniji južnoslovenski narod.

92

Politička futurologijaPilarovu futurologiju apriorij određuje njegova austrofilska opsesija: provodi vjerujući da će i nakon svjetskog rata opstati konstrukciju budućnosti kao budućnosti Monarhije i to čak kao državne snage, ekspanzije i moći. Unutar ovog političkog apriorija onda proicira političku povijest i južnoslavenskih naroda.

Njegova se povijesna anticipacija zasniva a odbijanju ilirizma, zato Pilar i slijedi političke koncepcije Ante Starčevića koji je pobijao ilirski humanizam i projektirao Veliku Hrvatsku.

Odbacuje ideju jugoslovenstva i sve zamisli stvaranja jugoslovenske države: jugoslovenstvo bijaše samo politički okvir koji nije mogao ukinuti pojedine narode.

Rigorozno kategorički odbacuje i koncepcije koje govore o egzistenciji Srba i Hrvata kao jednog naroda sa dva imena, ili o srbohrvatskom narodu u nastajanju.

Njegova slika budućnosti istovremeno počiva i na odbacivanju političkih koncepata nacionalnog bosanstva. U obzir ne dolazi ni politika koja hoće autonomiju BiH.

Supstancijalni nalog predstojećeg toka povijesti koja je već odbacila pomenute koncepcije u njegovoj futurističkoj percepciji jest formiranje hrvatske države sastavljene od pokrajina Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne i Hercegovine. Projekcijom ove katoličko-muslimanske države, on zapravo povijesnu budućnost ne vidi u podjeli BiH između Austrije i Ugarske ili Priključenju cijelog ovog teritorija Austriji ili Ugarskoj.

Nadalje odbija i trijalističke političke koncepcije: ostaje unutar ustavnog dualističkog koncepta vjerujući opet u futurističkom diskursu da će nakon rata kretati cjelokupni razvoj dualističkog uređenja države u pravcu evolucije do zajednice obiju država.

U hrvatskoj državi nema mjesta za srpsko pravo na samoodređenje, na ravnopravnost i slobodu, jer srbima sloboda znači nesmetano upotrebljavanje svog premoćnog osvajačkog oruđa.

U takvom ustavno – državnom statusu Hrvati i hrvatska država bi mogli da izvrše svoju povijsenu misiju: 1. To je poslanje konačnog rješenja južnoslavenskog pitanja; 2. S tim u tijesnoj vezi jest poslanje, spasavanje povijesnog opstanka Monarhije: buduća hrvatska država bit će spas ugroženih probitaka cjelokupne monarhije i izvor osiguranja njene sposobnosti na život i ekspanziju; 3. Njena je misija da bude glavno uporište suzbijanja imperijalnih težnji bizantijsko-pravoslavnog svesrpstva.

93

JOSIP ŠTADLER

Kao dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u BiH dr. Štadler pripada radikalnoj konzervativnoj politici.

Vizija BiH na osnovu temelja hrvatskog državnog prava, vizija koja rješenje na jugu monarhije vidi u trijalizmu, ravnopravnosti Zagreba s Peštom i Bečom, a Herceg-bosne sa Dalmacijom, Istrom, Hrvatskom i Slavonijom. U teorijskom programsko-koncepcijskom i praktično-političkom smislu Josip Štadler je u javni diskurs u BiH prije svega uveo politički i katolički klerikalizam, i s njim u vezi osebujno tumačnje veza i odnosa između religije i nacije, u ovom slučaju katoličanstva i hrvatstva, kao i ideju i praksu religijskog prozelitizma

Religija i nacijaJedno od centralnih pitanja u javnom političkom diskursu ovog vremena jest pitanje o odnosima između religijske i nacionalne pripadnosti i o ulozi i značenju religije u nacionalnim individualitetima. Za Štadlera i njegove sljedbenike, kada je riječ o ovim pitanjima, nije bilo nikakve neizvjesnosti: katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj istovjetnosti. Biti katolik znači istodobno biti Hrvat i obrnuto. No pripadnost katoličkoj vjeri jest apriorni uvjet hrvatskog patriotizma. Ova percepcija odbija javno propagiranu politiku kroatizacije drugih, prije svega bošnjačko-muslimanskog naroda i ne pristaje na njihovu inkorporaciju u hrvatstvo. Paradoksalno, time on istupa protiv, po bosansko-hercegovačke muslimane, objektivno destruktivnije, asimilatorsko hrvatske liberalno-građanske politike koja je obrnuto, razdvajajući vjersku i nacionalnu identifikaciju ostavljala hrvatstvo otvorenim za resorpciju prije svega bosanskih muslimana kao etničkih Hrvata.

Štadler u vezi između religije i nacije daje primat katoličanstvu. U tom smislu on konstatuje da je katoličkom narodu na prvom mjestu njegova vjera, a tek u drugom planu nacionalnost.

Katolički klerikalizam pledira razložnu ljubav prema rođenom narodu, koja ne samo da je potrebna i poželjna, nego se ona nameće svakom članu poput dužnosti čijim se obnašanjem i opsluživanjem stiče temeljna krepost socijalno-političke naravi što se zove patriotizmom, rodoljubljem. Otuda ideolozi katoličkog klerikalizma općenito zaključuju da katolici u BiH jesu Hrvati i da treba da se bore za svoju nacionalnu samosvojnost, za jedinstvenu Hrvatsku, ali daleko više od toga treba da se bore za kraljevstvo božije, kako bi ono zavladalo dušama katoličkog naroda. U pozadini ovih stanovišta stoji političko-klerikalna ambicija da Crkva preuzme vođenje hrvatske nacionalne politike. Takvoj aspiraciji se suprotstavlja Hrvatska narodna zajednica, negirajući pri tome identitet katoličanstva i hrvatstva: „Hrvatska katolička udruga ide za tim da od hrvatstva učini konfesionalni pojam što stoji u potpunoj opreci s pojmom nacionalne misli“.

94

Štadler, Muslimani i SrbiŠtadler bh muslimane naziva braćom muhamedancima, odnosno braćom muhamedovcima. On je znao pisati: „i nekatolici mogu biti dobri hrvati, ali katolici to moraju biti, jer su Hrvati po vjeri, a drugi su samo po prirodnom zakonu“.

Ovakvi i slični stavovi bili su pragmatičan odgovor na politiku srbizacije muslimana, a dijelom je bila reakcija na Štadlerov ekskluzivni katolički klerikalizam. Štadler se nije lako odlučivao da deklarira hrvatstvo muslimana, a kada je to činio, činio je to u sljedećem smislu: naša je želja bila da se organizuju katolički Hrvati za sebe pošto imaju toliko socijalnih potreba, a muslimani Hrvati neka bi se opet za sebe organizovali, pa ćemo onda kooperirati u svim zajedničkim tačkama. I Štadler je na koncu zastupao stanovište da su bosanski muslimani u glavnom hrvatskog porijekla, te da su i nacionalno Hrvati. O Muhamedu i isamu je govorio u negativnom kontekstu, kako bi dokazao da je samo kršćanska vjera božanskog porijekla. Njegov programski odnos prema Muslimanima i Srbima precizno se identificira: „Hrvat je za njega kao i za većinu tadašnje hrvatske inteligencije i katolik i musliman.“

Iz ovakve perspektive, Štadler je na jednoj strani radio na ujedinjenju katoličanstva i pravoslavlja odnosno katoličke i pravoslavne crkve, a na drugoj strani ostavljao otvorenim hrvatstvo za inkorporiranje muslimana i pravoslavaca.

Prozelitizam Štadlerov politički koncept nije isključivo politika kroatizacije Drugog, ali sada na empirijskoj razini drugi tek politikom prozelitizma kada se odreknu svoje vjerske identifikacije i pređu na katoličanstvo mogu ući u hrvatski nacionalni korpus. Uz jačanje katoličke crkve u BiH Štadler osvješteno definira i drugi temeljni cilj svoje klerikalne politike: „drugi dalekosežni cilj, na čije se ostvarenje Štadler odmah dao, bilo je pokatoličenje Muslimana. On se uklapao i u navodno mesijansko poslanje Monarhije.

On je deklarativno odbijao optužbe da prakticira nasilni katolički prozelitizam. „Zahtijevao je poštivanje osobnih sloboda i načela slobode svijesti te je još jednom naglasio kako katolička crkva sa svoje strane nikada nije upotrijebila ni fizička ni moralna sredstva prisile da bi spriječila neko obraćanje s katoličanstva na bilo koju drugu vjeru što državne vlasti gotovo redovno čine kad neko odluči postati katolik“.

Politika prozelitizma u krugovima bošnjačke inteligencije i bošnjačkog vodstva nailazila je na beskompromisni otpor. I vodstvo Hrvatske narodne zajednice upozorava na negativne konsekvence Štadlerovog prozelitizma. Katoličkoj propagandi i prozelitizmu se suprotstavljaju i čelnici pravoslavne crkve, kao i predstavnici „svjetovnih“ srpskih krugova.

AU vlasti su reagirale na Štadlerovu agresivnu politiku konverzije iz državno-pragmatičnih razloga: iz straha da se u Bosni ne formira antidržavni muslimansko-pravoslavni blok.

95

Politički katolički klerikalizamIdentifikacija katoličanstva i hrvatstva predstavlja ključnu komponentu Štadlerove globalne, konceptualno osvještene i programirane politike koja se označava kao politika konzervativnog klerikalizma. Identificiranjem katolicizma i hrvatstva i pokušajima stvaranja uvjerenja da su ta dva pojma nedjeljiva klerikalna je propaganda računala da će to postupno donijeti crkvenoj hijerarhiji potreban ugled, a time i političko rukovodstvo u narodnoj politici. Njena temeljna namjera jest u aspiraciji da se katolička načela utemelje u ideologiji razvoja hrvatskog nacionalnog pokreta u BiH. Još konkretnije, katolički politički klerikalizam pretendira da se sva svjetovna vlast u hrvatskoj narodnoj politici koncentrira u crkvenoj hijerarhiji.

U osnovi takve političke pretenzije stoji temeljni ali anahroni teokratski uvid da se religija i politika ne mogu razdvojiti u zasebne stvarnosti, i da u simbiotičkim vezama nastupaju zajedno. Katolička crkva se ne može pomiriti sa činjenicom da je politika izbaci iz javnog života. Takvim stanovištima su se suprotstavljali bosanski franjevci.

U osnovi Štadlerovog koncepta katoličkog klerikalnog pokreta u BiH stoji stanovište koje možemo označiti kao teomonocentrizam, odnosno kao kristocentrizam (klerikalni tradicionalizam). Sve vrijednosti, pa i hrvatstvo kao vrijednost i hrvatski patriotizam kao vrijednost imau svoje izvorište i svoj smisao u katolicizmu, odnosno u ljubavi prema Isusu Kristu: imajući u vidu da je on upravo onaj koji nam je dao hrvatski jezik, i koji nam je ove prekrasne krajeve dodijelio za stanove, za Domovinu vjerujući da je on onaj koji i sada odlučuje i ravna udesom Hrvatske. U njegovoj percepciji organizacija katoličkog pokreta može počivati samo na jednom principu: „naša organizacija se zove katolička, zato princip katoličkoj organizaciji može biti samo jedan, onaj koji je glava crkvi svojoj duša katoličkom životu u kome mi katolici živimo, a taj je Isus Krist sin božji“.

Štadler ne zastupa samo politiku moderniziranog katoličkog klerikalizma koji odgovara savremenom životu. On je pri tome protagonista političkog i historijskog tradicionalizma. Njegov aksiološki i politički uzor je u hrvatskoj drevnosti, u „starim Hrvatima“.

Zalagat će se za konfesionalni školsko-odgojni sistem u BiH. Protivio se svakom sekularizmu u školama. Optuživao je vlasti da odgajaju u državnim školama u duhu religijske ravnodušnosti i sl.

Država i crkvaŠtadlerov borbeni klerikalizam oslanjao se na AU državu sa aspiracijom da će uz podršku državne politike katolicizam uzdići iznad drugih religija. Interesi su bili obostrani. Kao katolička sila, Monarhija je morala da ojača katoličku crkvu. To joj je bilo potrebno i radi učvršćivanja svoje vlasti i radi uspješnijeg obavljanja svoje misije na balkanu. U oba slučaja crkva i država imale su zajednički da nastupaju i da se uzajamno potpomažu. Samo uzdizanje katolicizma nad ostale religije pod zaštitom AU vlade moglo je svjetovnom svećenstvu osigurati položaj kakav je svećenstvo imalo u drugim zemljama. Sa programskog stanovišta, on ne prihvata moderni koncept razdvojenosti države i crkve tako da bi one figurirale kao dva neovisna i suverena entiteta. Polazi pri tome od toga da su i državna i crkvena vlast od boga i da se odnose na iste

96

građane, pa zbog toga ne mogu te dvije vlasti biti tako neovisne. Kako je u njegovom uvidu svrha države sreća vremenita, a kako je svrha crkve sreća vječna, to onda slijedi da mora biti jedna o drugoj ovisna makar u nečemu. U tom kontekstu Štadler ne prihvata formulaciju da država i crkva rade svaka u svom djelokrugu i da budu suverene tj. jedna od druge neovisna. U njegovoj percepciji država nije tako suverena, tako neovisna prema crkvi, nego je prema svojoj naravi jedna vlast za drugu vezana, tako da u mnogim stvarima država ovisi od crkve ako odatle ne slijedi da država ne vrši svoju vlast neovisno od crkve.

Na tlu takvog koncepcijskog stanovišta, on pledira da država i crkva sklapaju ugovore kako bi obje vlasti živjele zajedno sporazumno, nesprečavajući jedna drugu u postizanju posebnih svrha.

Kršćanska demokratijaIdeolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i stanovište kršćanske demokratije. Ona se sastoji u tome da se širi pučki slojevi osvijeste te duševno i materijalno njihovo stanje poboljša, da im se izbori veći uticaj na javne prilike u državi i društvu.

No poimanje kršćanske demokratije istovremeno nosi u sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije. Isključuje ona jer je ovde do kraja intolerantna ne samo ateizam, nego i vjerski indiferentizam kao i građanski liberalizam. Isključuje i protagoniste modernog demokratizma i ilirizma. U tom kontekstu u žiži njihove kritike i diskreditacije stoji sama ideja i empirijska politika socijalističkog pokreta i socijaldemokratske partije BiH jer funkcioniše na načelima pluralizma (više konfesija unutar iste partije).

Političke partijeOslanjajući se na zbilju svog vremena, Štadler će i u konceptualnom smislu smatrati da u BiH političke partije moraju biti zasnovane na monokonfesionalnom načelu. Zato radikalno odbacuje svaku ideju multikonfesionalne, odnosno multinacionalne konstitucije političkih partija. U tom kontekstu Štadker će biti rigorozni kritičar socijaldemokratske partije u BiH kao multinacionalne partije, kao i politike uključivanja Hrvata u druge transnacionalne organizacije. Otuda će insistirati da Hrvati budu okupljeni unutar samo jedne partije – Hrvatske katoličke udruge na čijem je on čelu.

Njegovo poimanje partije kao nužno klerikalne partije: ona je tu da se sa stanovišta katolicizma infiltrira u sve pore društva i da ga do kraja posreduje isključujući bilo koju drugu svjetonazorsku alternativu.

Religioznost članova mora biti jedan od najvažnijih njegovih ciljeva, i zato je od potrebe da vjera pronikne u svaku organizaciju, inače će društvo izgubiti svoj značaj i smisao. Štadler je odbacio svaki drugi svjetonazor materijalizam, naturalizam, liberalizam i uopšte svaki sekularni svjetonazor. Sekularizam je u politici ekskomuniciran.

97

Bit politike: militarizam i neprijateljstvoIz Štadlerove koncepcije katoličkog klerikalizma da se očitati i njegovo poimanje same biti politike. U njena supstancijalna određenja ulaze dva momenta. Politika se na jednoj strani promatra u paradigmi militarizma. Politika se dakle u analogiji razumijeva u jeziku, duhu i logici vojnog odnosno militantnog mentaliteta i njemu odgovarajućeg poretka. Na drugoj strani svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja i neprijatelja. To je temeljni kategorijalni par unutar kojeg on percipira, vrednuje i oblikuje svoje političke koncepcije.

Percepcija politike u militarističkom diskursu deducira se iz Štadlerove militarističke predstave o unutarnjem ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar katoličke crkve. Pri tome u vrhu militaristički pojmljene hijararhije stoji biskup čiji je autoritet neprikosnoven. Zato se s pravom štadlerov katolički klerikalizam određuje i kao militaristički klerikalizam.

Iz militaristički pojmljene hijerarhijske strukture i svrhe katoličke crkve vidi se kako Štadlerov katolički klerikalizam zaptavo stvarni socijalni svijet života poima u logički disjunktivnom diskursu onog ili-ili, a to u političkom kontekstu znači u kategorijalnom paru ili prijatelj ili neprijatelj.

Neprijateljski je i opšti duh vremena, a to vrijeme je bezvjersko, kada svijet ide putem koji je skroz protivan toj vjeri.

Neprijatelji su i oni koji ne daju da se zovemo Hrvatima, a drugi hoće da krate da smo katolici.

No, neprijatelji su i vjerski i etnički Drugi: za Štadlera su to prije svega pravoslavni Srbi koji hoće samo da druge posrbe i Muslimani koji hoće druge da poturče.

Politika je kod Štadlera u supstancijalnom smislu pojmljena kao borba prijatelja i neprijatelja. Tu borbu može uspješno voditi samo katolička crkva, sama militaristički usvojena, hijerarhizirana i disciplinirana. Kao takva ona traži apsolutno podvrgavanje sljedbenika.

Državnopravni status BiHNakon ujedinjenja Stranke prava i Neovisne narodne stranke, one u svom zajedničkom programu (14. April 1894.) o državno-pravnom statusu BiH, i to sa stanovišta, navodnog, hrvatskog državnog i narodnog prava, su tvrdile da hrvatska sjedinjena opozicija smatrala da se „hrvatski narod koji živi u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, na Rijeci s Kotarom i u Međumurju, Bosni, Hercegovini i Istri“ treba da se sjedine u jedno samostalno državno tijelo, u okviru AU monarhije, a da će one da podupru nastojanja da se i slovenske zemlje ujedine u ovom državnom tijelu.

Josip Štadler je zastupao ovo pravaško stanovište recipirajući ideologiju Ante Starčevića. Ali, nakon raskola među pravašima naginje više prema Franku nego Starčeviću. U Štadlerovoj viziji katoličanstva i hrvatstva jedva da se šta mjenjalo u punih pedeset godina. On izražava i opšte mišljenje tadašnje elitističke hrvatske javnosti tog vremena, priželjkujući što skorije ujedinjenje BiH sa Hrvatskom. U njegovoj antibosanskoj koncepcijskoj projekciji BiH ne treba da zauzme nikakav poseban položaj u AU carstvu.

98

Ovo njegovo stanovište napušta dualističko, a pledira trijalističko preuređenje Monarhije, te traži direktnu inkorporaciju BiH u Hrvatsku.

Kasnije će ova projekcija da postane oficijelni programski imperativ Hrvatske katoličke udruge. U nacrtu pravila ove partije stoji kako će ona da radi na ostvarenju programa od 26. juna 1894. godine, tj. da će raditi svim zakonskim sredstvima da se hrvatski narod koji živi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rijeci, Kotaru i Međumurju, Bosni i Hercegovini i Istri sjedine u jedno samostalno državno tijelo u okviru AU monarhije. Dopunom Nacrtu pravila koje će Štadler podnijeti, zahtjevaće da se riješi državnopravno pitanje na jugu monarhije u hrvatskom smislu, te da se očuva hrvatska narodna i državna individualnost.

U cjelini gledajući Štadler je stajao na pankroatističkom stanovištu koje je izražavao i frazom o „našoj miloj hrvatskoj BiH“.

Josip Štadler i sljedbenici će, za razliku od drugih hrvatskih političkih reprezentacija, i u Hrvatskoj i u BiH, privrženi svojim projekcijama i neće prihvatiti Majsku deklaraciju (30. maj 1917.), pa rješenje državnopravnog statusa BiH neće vidjeti u formi stvaranja jugoslovenske države.

U tom smislu, u augustu 1917. godine Štadler će potpisati Promemorij u kojem se kaže da Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina treba da postanu jedno jedinstveno upravno područje kojem bi se eventualno priključila i Istra i Kranjska, ali kako bi se tome Austrija suprostavila oni su smatrali da ti posljednji zahtjevi nisu neophodno potrebni. Po njihovom mišljenju predloženi teritorij morali bi se priključiti i sadašnji istarski otoci Cres, Krk i Lošinj, a označeno područje trebalo bi biti spojeno s Monarhijom kao zajedničko nedjeljivo područje (na sličan način kao BiH). Opisano područje bi nosilo naziv Kraljevina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg-Bosne, a u ovoj projekciji državno-pravno uređenje Monarhije ne bi se dovodilo u pitanje, a novo „jedinstveno upravno područje“ dobilo bi status condominia.

Najveće protivljenje programu Majske deklaracije iskazao je „frankovačko“-pravaški krug oko vrhbosanskog nadbiskupa dr Josipa Štadlera, u kome se posebno isticao dr Ivo Pilar, autor Promemorije. Josip Štadler je bio protiv južnoslavenskog pandržavnog ujedinjenja.

No, prije nego što su bosanski i hrvatski franjevci prihvatili Majsku deklaraciju, Štadler je još jednom u svojoj Izjavi publicirao koncept suprotan njenim programskim idejama. Insistirajući na stvaranju Kraljevine Hrvatske, Štadler obećava pomoć „braći Slovencima“ u njihovoj „borbi za samoodržanje“ i za naknadno sjedinjenje s Hrvatskom. No, kako razvoj događaja nije išao u prilog njegovim koncepcijama, Štadler će na kraju prihvatiti odluke Narodnog vijeća o proglašenju samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba.

99

POLITIČKA MISAO BH SOCIJALDEMOKRATA: AU DOBA

RANA BH LJEVICA I NJENE SOCIJALNO-POLITIČKE PREOKUPACIJE

UvodSocijalističke ideje ulaze u bosanski diskurs dosta rano. No, bitno je da razlikujemo dvije faze koje su zasebne i jako bitne za bolje razumijevanje socijalističkih početaka na ovim prostorima, dalje razvijanje socijalizma i refleksije njegovog djelovanja: Prva faza - u kojoj se pojavljuju elementarne socijalističke ideje, i druga faza - koja započinje osnivanjem Socijademokratske stranke BiH.

Dakle, i prije osnivanja Socijaldemokratske stranke BiH, u BiH egzistiraju socijalističke ideje i osviješteno radništvo. Socijalističke ideje u BiH pojavljuju se već sredinom 70-tih godina XIX vijeka, mnogo prije organizovanog radničkog pokreta, a širio ih je Vaso Pelagić i srpski učitelji i trgovci. On je svojim radom uticao na buđenje nacionalne svijesti i osjećanja socijalne pravde i jednakosti. Sebe je smatrao pristalicom naučnog socijalizma (čiji je predstavnik Karl Marx), preferirao je metodu evolucije, dok socijalizam doživljava kao sekularnu religiju, a socijaliste kao apostole. Pelagić je posvetio pažnju i pitanju političkih stranaka, ustava, ali i drugih bitnih pitanja koja ga u to vrijeme okupiraju. Time olakšava borbu za socijalizam svojim sljedbenicima, koji će u prvoj deceniji XX vijeka pristupiti institucionalizaciji sindikalnog pokreta i osnivanju socijaldemokratske stranke. AU vlast od samog početka radi na suzbijanju i cenzuriranju socijalističkih ideja u BiH.

Jedini musliman koji je u vremenu prije organizovanog radničkog pokreta, na autorski način, recipirao ideju socijalizma je Alija Hotić. Sljedbenik je prohrvatske orijentacije i pristalica pravaške ideologije, ali to ne umanjuje značaj njegovih socijalističkih ideja u BiH. U vrijedne domete njegove misli ubraja se zahtjev za konvergencijom etnikuma u BiH, njegovi pogledi na jugoslovensko ujedinjenje, te kritika militarizma, imperijalizma i kolonijalizma.

U širenje socijalizma i socijalističkih ideja u BiH, do 1909. godine, značajnu ulogu odigrala je inostrana socijalistička štampa. Ideja za osnivanje radničkih novina u BiH javlja se tek 1906. godine, ali do ozbiljenja spomenute ideje došlo je tek 1909. godine.

Radništvo u BiH počelo se značajnije organizovati tek u zadnjoj deceniji XIX vijeka i početkom prve decenije XX vijeka, pa tako 1894. godine zabilježena je jedna od prvih proslava Prvog maja u BiH, a prvi organizovani štrajk javlja se i ranije (1890. godine). Nakon napornog rada radnika na osnivanju sindikata, AU vlada odobrila je 27. augusta 1905. godine održavanje osnivačke skupštine Glavnog radničkog saveza, gdje su usvojena njegova pravila i izabrana privremena uprava. Međutim, pravila Glavnog radničkog saveza i još šest strukovnih saveza usvojena su tek sljedeće godine, čemu su prethodili majski štrajkovi 1906. godine. Tako da je AU vlada proglasila legalnim rad Glavnog radničkog saveza i strukovnih saveza tek 21. septembra 1906. godine, ali im je zabranila da se bave pitanjima političkog sadržaja. Glavni radnički savez imao je zadatak da radi na umnom, moralnom i materijalnom unapređenju radnika, da budi klasnu svijest i šiti radničku solidarnost.

100

Borbi za socijalna i ekonomska prava radnika nedostajao je stabilan i jasno izdiferenciran politički okvir, pa se nedugo poslije toga i pristupilo radu na političkom uokviravanju akcija radnika i nalaženju mogućnosti za osnivanje samostalne radničke partije koja bi objedinjavala sve proletere u zemlji.

Socijaldemokratska stranka BiH (SDS BiH),njeno osnivanje i supstancijalne idejeSocijademokratska stranka BiH osnovana je 28. i 29. juna 1909. godine, na I kongresu stranke, čime je okončana borba radništva oko osnivanja vlastite političke organizacije. Ideja o osnivanju partije pojavila se u oktobru 1908. godine. Socijaldemokrati su vjerovali da supstancijalni problemi tadašnjeg bh društva mogu biti riješeni samo pod patronatom „principa međunarodnog radničkog pokreta, odnosno u masovnom političkom radu.“.

Sada su radnici-socijalisti, pored sindikalne organizovanosti, bili i stranački objedinjeni. Radilo se, uglavnom, o istim ljudima, jer su vodeći ljudi Glavnog radničkog saveza, istovremeno, bili vodeći ljudi Socijaldemokratske stranke BiH.

Nakon mnogo kalkulacija oko programa stranke, ipak, na opšte zadovoljstvo većine radnika, usvojen je Erfurtski program (slijedila ga i SDS Srbije). Međutim, Socijaldemokratska stranka BiH ovaj program nije prihvatila u potpunosti, nego u nešto izmjenjenoj formi, koja je odgovarala specifičnim društvenim odnosima u BiH. Korekcije su izvršene u dijelu programa koji se odnosi na ekonomske i političke zahtjeve radničke klase, te je na koncu i učinjena prilagodba tog dijela programa uslovima bosanske multietničke zajednica i neriješenog agrarnog pitanja.

S aspekta pragmatičnosti, program Socijademokratske stranke BiH bio je najkompletnije rješenje tog vremena u BiH, no, mnogo jača strana ovog programa bio je njegov humanistički duh i pledoaje za oslobođenje prava „običnog“ bosanskog čovjeka.

Period 1909. – 1914. godine u BiH bio je prepun turbulentnih dešavanja, koja započinju aneksionom krizom, a završavaju Sarajevskim atentatom (juni 1914. godine). Politika socijaldemokrata u ovom periodu, uglavnom, se svodi na zaštitu radništva i seljaštva od eksploatacije, antimilitarizam i antiratnu propagandu. Socijaldemokrati predstavljaju radikalnu opoziciju AU vlasti u zemlji, naročito u „socijalnom smislu“.

U vrtlogu ovih događaja, Socijaldemokratska stranka BiH, koja je u međuvremenu postala članica II Internacionale, zauzela je antiratno stanovište, a u slučaju Balkanskih ratova, zajedno sa SDS Srbije, zastupala je 'demokratsku revoluciju' kao sredstvo 'oslobođenja balkanskih naroda', što je, nesporno, vodilo stvaranju 'Federacije balkanskih naroda'. Nakon Bazelskog kongresa II Internacionale zaživjela je ideja 'Balkan balkanskim narodima'.

Na Jugoslovenskoj socijalističkog konferenciji u Ljubljani (21.-22. novembar 1909. godine) koja je nastala kao reakcija na „aneksiju BiH i aneksionu krizu“, prvi put je u jednom političkom programu istaknuta ideja ujedinjenja svih Južnih Slovena u jednu državu, bez obzira na njihovu vjeru i jezik. Državu su zamislili kao demokratsku federaciju nacija u okviru AU. Međutim, već na

101

Prvoj balkanskoj socijalističkoj konferenciji (7.-9. januara 1910. godine) u Beogradu, socijaldemokrate iz Srbije iznose ideju o samostalnom „jugoslovenskom narodu“ u balkanskoj federaciji.

Glavni organ stranke, list 'Glas slobode', koji izlazi 29. aprila 1909. godine, bio je jako značajan i za rad same stranke, koja preko njega širi socijaldemokratske ideje. AU vlast često cenzurira njegove članke. List objavljuje članke različitih sadržaja, educirajući na taj način radništvo i čitaoce o svim problemima tadašnjeg bh društva. List prestaje izlaziti u oktobru 1914. godine, zbog ratnih dešavanja, da bi ponovo počeo izlaziti u junu 1917. godine.

Socijademokratska stranka BiH bila je beskompromisni opozicionar, borila se s puno htijenja protiv politike vlade i građanskih stranaka, i istrajavala na putu internacionalnog socijalizma. Nakon proglašenja Ustava (20. februara 1910. godine), radništvo je počelo demonstrirati i štrajkovati. Par mjeseci poslije, nakon raspisivanja izbora za Sabor (5. aprila 1910. godine) stranka ističe dva kandidata, koji nisu izabrani u Sabor. Vlada u maju 1913. godine, u vrijeme Skadarske krize, nezakonito obustavlja rad Socijaldemokratske stranke BiH i radničkih organizacija na nekoliko dana. Februarska i Oktobarska revolucija imale su veliki uticaj na partiju bh socijaldemokrata, pa je ona 26. decembra 1917. godine pristupila Cimervaldskoj konferenciji, te prihvatila diktaturu proleterijata kao oblik vlasti. Dolazi do revolucionarnog preobražaja stranke.

Kako riješiti socijalno pitanje?Najvažniji rezultat radničke borbe bilo je donošenje Zakona o bolesničkom osiguranju, stupio je na snagu 1. januara 1909. godine. Njime su bili obuhvaćeni prvo radnici, a kasnije i njihove porodice. Penzijsko i invalidsko osiguranje uspio je ostvariti mali broj radnika. Veliki problem, po tom pitanju, stvarale su disidentsko-nacionalne grupe koje su se odvojile od Glavnog radničkog saveza i Socijaldemokratske stranke BiH.

Već krajem 1906. godine osnivaju se radničke organizacije koje favoriziraju nacionalni i vjerski princip – Organizacija radnika hrvata, a 1913. godine iz stranke bh socijaldemokrata istupa disidentsko-nacionalistička grupa oko Jove Šmitrana, i kasnije lista 'Zvono', koje nakon toga kompromituje rad stranke i njene ideale.

Socijaldemokrati u BiH nisu zauzeli jasniji stav i pristupili na pravi način prema seljaštvu.

Nedovoljno razumijevanje agrarnog pitanja, od strane socijaldemokrata, uticalo je na odluku seljaštva da pomoć potraži kod građanskih stranaka. O ovom pitanju se razgovaralo i na drugom kongresu Socijaldemokratske stranke BiH (jul 1910. godine), gdje se između ostalog ističe „da se kmetovi otkupe obligatornim državnim otkupom iz javnih sredstava bez naknade, ukazujući da je oslobođenje seljaka 'životna nužda naroda, a ujedno i historijska potreba za opšti narodni napredak'“. Na ovom kongresu su se pojavile dvije struje, od kojih je brojnija bila protiv ulaska seljaka u stranku (bojali su se da će seljaštvo dobiti većinu i narušiti čistoću socijaldemokratskih ciljeva), a druga, malobrojna, zalagala se za ulazak seljaštva u redove iste (vjerovali u demokratske intencije seljaštva). I na trećem kongresu stranke 1911. godine

102

raspravljalo se o agrarnom i seljačkom pitanju, ali ponovo je dominatno mišljenje struje koja je bila protiv ulaska seljaka u stranku.

U toku Prvog svjetskog rata agrarno pitanje i kriza oko njegovog rješavanja dostigli su vrhunac, pa su seljaci, u toku 1918. i 1919. godine, počeli da prisvajaju revolucionarne metode (spaljivali begovske kuće i imanja, uskratili i davanje obaveznih nameta begovima). Nakon pristupanja Socijaldemokratske stranke BiH Cimervaldskoj konferenciji, donesen je proglas 3. januara 1918. godine, koji je upućen radnom narodu BiH, a u njemu stoje bitne odluke, između ostalog i „o promjenama u agrarnoj politici; o nacionalnom pitanju.“. Stranka je nakon učinjene reorganizacije imala potpuno drugačiji, revolucionaran, pristup prema agrarnom pitanju, što je uticalo i na drugačije viđenje seljaštva. Socijademokratska stranka BiH traži „potpunu eksproprijaciju velikih posjednika u korist cjelokupnog naroda“. Novi program stranke i njenu „revolucionarnu orijentaciju potvrdila je i Konferencija socijalističkih radničkih organizacija BiH, 3. februara 1918. godine, koja je, pored toga, posebno pozvala seljake da pristupe socijaldemokratskoj organizaciji i da se u okviru nje organizuju“.

Bh socijaldemokrati se oštro suprostavljaju i bezobzirnoj marginalizaciji prava žena, ponižavanju i eksploatisanju žena u društvu i nasilnom fizičkom odnosu spram žena. Oni zagovaraju što skorije rješenje ženskog pitanja i konačno izjednačavanje žena i muškaraca u svim relevantnim pogledima. Ženama oni predviđaju i važnu ulogu i u samom razvitku socijalističkog društva. Zalažu se svim snagama i za efikasniju brigu o napuštenoj djeci, njihovo zbrinjavanje i vaspitanje. Posebno zahtjevaju da se sklapanje brakova i rastava brakova pojednostave, sklapanje braka treba da bude civilni akt, a procedura oko rastave braka da se preda nadležnosti običnih civilnih sudova.

Napominju i da reakcionarne snage u BiH šire mržnju među narodima i dovode do suprotnosti među njima, što oni oštro osuđuju i čemu se istinski suprostavljaju. Oni zahtjevaju da se svim narodima daju jednaka prava, te da se jedina borba vodi na klasnom planu, tj. klasna borba radništva protiv egoističnih interesa vladajuće buržoazije. Socijademokrati smatraju da je religija privatna stvar svakog čovjeka, pristalice su društva u kome će postojati sloboda vjeroispovjesti. Saglasni su i u tome da država ne smije da se miješa u vjerske stvari, a naročito kritikuju koncept tzv. državne religije, te osuđuju svako uplitanje vjere u državne poslove i politiku uopšte. Prema njihovom sudu, s obzirom da je religija privatna stvar svakog pojedinca, država ne treba ni da obezbjeđuje novčana sredstva za rad vjerskih organizacija. Religijske zajednice, u njihovim uvidima, su privatna udruženja koja se o svojoj egzistenciji trebaju starati samostalno.

Socijaldemokrati škole smatraju svjetovnim ustanovama, te je stoga, unošenje religije i religioznih tema u nastavne programe škola velika pogreška. Ističu da škola treba da sačuva svoj svjetovni karakter. Smatraju da obaveza pohađanja nastave u školama treba da postane narodna dužnost, tj. da sva djeca bez obzira na položaj njihovih roditelja treba da pohađaju škole. Pledirajući za besplatnost nastave, nastavnih sredstava i izdržavanja u javnim narodnim školama, kao višim vaspitnim zavodima za učenike i učenice, koji su sposobni za dalje obrazovanje, nastoje popraviti jadno stanje pismenosti stanovništva u zemlji. Suprostavljaju se, oštro uvriježenoj praksi po kojoj je školovanje privilegija bogatih.

103

Kritikuju oni dalje i druge segmente društva i organe države krenuvši od sudskog sistema i izbora sudija, zdravstva i zdravstveno-higijenske zaštite, zaštite na radu i trajanja radnog dana, poreskog sistema i poreza. Bh socijaldemokrati su tražili temeljitu i progresivnu reformu socijalnog sistema u zemlji koja je u perspektivi, imanentnoj njihovim predviđanjima, trebala dovesti do rehabilitiranja susptancijalnih stubova društva i odnosa u njemu. Socijaldemokrati su, u odnosu na druge političke subjekte i narodne pokrete u zemlji, predlagali najhumanije i najracionalnije rješenje socijalnog pitanja, koje je zakazalo u procesu njegove implementacije.

Političke koncepcije Socijaldemokratske stranke BiHSocijaldemokratska stranka BiH od samog početka svog postojanja pledira uvođenje parlamentarizma, republike i socijalne demokratije. Dok su još uvijek trajale borbe oko proglašenja Ustava BiH, socijaldemokrati su isticali kako oni zastupaju donošenje demokratskog Ustava u BiH, ljudskih prava i sloboda, parlamenta koji će se birati na osnovu opšteg prava glasa i vlade koja će biti odgovorna parlamentu. Preferirali su republikanski tip vladavine zato što su vjerovali da se u republici najprije mogu ostvariti prava radništva i obespravljenih slojeva stanovništva.

Kada je u pitanju državno-pravni status BiH, socijaldemokrati su je vidjeli kao dio ujedinjene Jugoslavije, zajedno sa drugim jugoslovenskim narodima (do početka I balkanskog rata), i kao dio Balkanske federacije slobodnih naroda, ujedinjenu sa ostalim balkanskim državama (sa SRB, SLO, HR, CG, ALB, GRČ i RUM) (nakon balkanskih ratova). Socijaldemokratska stranka BiH odbacila je, na samom početku, stvaranje 'bosanske nacije' i 'samostalne bosanske države', a također, i srpski i hrvatski nacionalizam, te se jasno opredjelila za „jugoslovensku orijentaciju i balkansku saradnju“. Evidentno je da su socijaldemokrati uvijek preferirali republiku u odnosu na monarhiju, jer su znali da se samo u republici i parlamentarizmu mogu ostvariti prava radnika, što nije slučaj sa monarhijom u kojoj monarh vlada bez ograničenja.

Socijaldemokratska stranka BiH gotovo u potpunosti preuzima Erfurtski program. Priželjkivali su bosanski socijaldemokrati stvaranje internacionalnog socijalističkog društva, birajući evolutivan put do njega, „bez revolucionarnih sredstava“. Stranka vodi odlučnu borbu protiv „kolonijalnog kapitalizma i njegovog zaštitnika apsolutističke vlasti, protiv domaćeg feudalizma, protiv vrlo agresivnog klerikalizma“, kao poredaka u kojima su bila ugrožena i osnovna prava običnog čovjeka.

Socijalna demokratija, u njihovoj percepciji, fundus je svakog poretka koji pretendira da bude humanistički i u kome su moguća prava radnika i ostalih obespravljenih kategorija stanovništva. Socijaldemokrati smatraju da takav poredak mora garantovati opšte, jednako i neposredno pravo biranja i izbora tajnim glasanjem za sve izbore, neposredno narodno zakonodavstvo, narodnu odbranu, slobodu štampe, jednaka prava žena, privatnost vjere, narodne škole, besplatnu pravnu pomoć, besplatne liječničke usluge, racionalnije poreze, eliminisan svaki oblik feudalizma, te posebno mehanizme zaštite radništva koja treba obezbjediti pristojne nadnice, sedmični odmor i osiguranje.

104

Nakon pristupa Cimervaldskoj internacionali 1917. godine, Socijaldemokratska stranka BiH preuzima revolucionarne metode i diktaturu proleterijata kao oblik vlasti, ali ne odriče se parlamentarne borbe, iako su mnogi njeni članovi na VI kongresu stranke oštro osuđivali privrženost rukovodstva parlamentarizmu.

Da bi u Socijaldemokratskoj stranci BiH dokazali da čvrsto stoje na republikanskim pozicijama, jedan od ideologa stranke, Dušan Glumac napisao je knjigu koja se bavi pitanjima vlasti u republici i u monarhiji i u njoj iznio shvatanje stranke po ovim pitanjima. „Socijalni demokrati su bili, sada su i ostaju na republikanskom stanovištu kao najdemokratskijoj i najsavršenijoj formi vladavine“. Socijaldemokrati smatraju da privredno stanje diktira političku orijentaciju. Kritični su u partiji socijaldemokrata i prema Srbima koji favoriziraju monarhiju.

Raspravljajući o državno-pravnom statusu nove države slažu se da sama za sebe „nema ni Velika Srbija, ni Velika Hrvatska, ni Velika Jugoslavija svih garancija za opstanak i pravilan razvoj“, pa zato predlažu osnivanje Saveza balkanskih naroda na teritoriju koju čine JUGO, BUG, GRČ, RUM i Europska TUR. Kad je riječ o državno-pravnom statusu naše zemlje, Socijaldemokratska stranka BiH, i u predratnom i ratnom periodu, sudbinu BiH vidi u okviru većih tvorevina, Jugoslavije na jednoj strani i Balkanske federativne republike na drugoj strani (pledira je sa više odlučnosti).

U Socijaldemokratskoj stranci BiH smatraju da u nacionalnom ujedinjenju vide samo sredstvo, a ne cilj njihove borbe.

Socijaldemokrati u BiH su preferirali republiku, ali, također su smatrali i da pitanje dinastije ili republike ne smije da ugrozi jedinstvo jugoslovena, te su novoosnovanu državu Srba, Hrvata i Slovenaca prihvatili kao trenutnu realnost i otpočeli rad na stvaranju jedinstvenog revolucionarnog pokreta Jugoslavije.

Bh socijaldemokrati se zalažu i za opšte pravo glasa, a oštro se protive glasačkom sistemu koji je uslovljen imovinskim cenzusom. Traže da svi oni koji su napunili dvadeset godina dobiju pravo glasa, bez obzira na porijeklo i imovinski cenzus. Rade i na tome da se ženama da pravo glasa, bez ikakve diskriminacije u osnovu na muškarce. Snažno se protive zavođenju kurijalnog izbornog sistema, jer isti počiva na konfesionalnoj osnovi, a kao najbolju opciju oni predlažu proporcionalni izborni sistem. Dalje, smatraju da kurijalni izborni sistem razjedinjuje radništvo i sirotinju od čega korist ubiru birokratija i imućni. U njihovom uvidu, uvođenje dvogodišnje izborne periode je rješenje kojim bi se smanjile mutne radnje u zakonodavnim tijelima. Dani kada su izbori bi trebali biti proglašeni neradnima kako bi radnici mogli izvršiti svoje glasačko pravo. Zalažu se i za to da predstavnici u zakonodavnim tijelima imaju određenu novčanu naknadu. Na kraju su čvrsto odlučni u tome da se ukinu sva ograničenja političkih prava osim u slučaju maloljetstva i duševne bolesti.

Oni već tada raspravljaju o raznim oblicima neporednog narodnog zakonodavstva, pa tako spominju narodnu inicijativu i referendum, te traže njihovo zavođenje. Traže da narod referendumom odlučuje o zakonima koje predlaže parlament, a ako predloženi zakoni ne budu dobri, da ih onda predlaže narod putem narodne inicijative. S druge strane, zalažu se i za narodnu samoupravu i samoopredjeljenje u državi, okrugu, kotaru i opštini. Veoma bitnim

105

smatraju i pravo biranja činovnika od strane naroda, pozivanje istih na odgovornost i njihovo kažnjavanje u slučaju kršenja ovlasti. Godišnje odobravanje poreza od strane onih koji te poreze plaćaju, tj. članova zajednice, iznose kao jako bitan uslov socijalne demokratije.

Vatrene su pristalice ideje po kojoj bi se svi međunarodni sporovi rješavali sudskim putem, tražeći kompromisno rješenje, a da se pristupa ratnim poduhvatima, samo u slučaju kada su sva ostala sredstva iscrpljena. Ovo je još jedna dokaz da su bh socijaldemokrati bili 'istinski demokrati', koji su za razliku od mnogih u to vrijeme, najoštrije osuđivali svaki oblik militarizma.

Socijaldemokrati umjesto stajaće vojske, koja iziskuje velike troškove, rješenje vide u osnivanju narodne odbrane. Tako bi vojna obaveza postala opšta i jednaka za sve. Iznose pledoaje da narodno predstavništvo odlučuje u kriznim situacijama o ratu i miru, pri tome poštujući narodnu volju, tj. volju onih koji su ih izabrali.

NACIONALNO PITANJE U POIMANJU BH SOCIJALDEMOKRATA (1909. – 1918.)

SažetakČinjenice koje su dovele do buđenja onog 'nacionalnog' i pledoajea za njegovo rješenje u vezi su s procesima etnizacije u BiH (druga polovina XIX stoljeća), koji su prije svega usmjeravani i radikalizirani pod utjecajima iz Srbije i Hrvatske, ali i s okupacijom zemlje od AU vlasti koja je uskoro reducirala nazive Bošnjak i bosanski jezik.

Umjesto uvodaSocijaldemokrati u BiH svoj rad značajnije intenziviraju nakon osnivanja Socijaldemokratske stranke BiH.

Milje egzistiranjaSocijaldemokratska stranka BiH kao internacionalna socijalistička stranka, odmah nakon osnivanja započinje angažman na zaštiti obespravljenog naroda u BiH, dok s druge strane predstavlja radikalnu opoziciju AU vlasti u zemlji, naročito u „socijalnom smislu“. Period 1909. do 1914. godine u BiH bio je prepun turbulentnih dešavanja, koja otpočinju aneksionom krizom, a razbuktava ih zavođenje Ustava i sizifovska uloga i rad Sabora, te ratovi 1911., 1912. i 1913. godine, da bi se sve to završilo Sarajevskim atentatom (juni 1914. godine) i otpočinjanjem Prvog svjetskog rata. Politika stranke u ovom periodu uglavnom se svodi na zaštitu radništva i seljaštva od eksploatacije, antimilitarizam i antiratnu propagandu.

U vrtlogu ovih događaja, Socijaldemokratska stranka BiH, koja je u međuvremenu postala članica Druge internacionale, zauzela je antiratno stanovište, a u slučaju Balkanskih ratova, zajedno sa Socijaldemokratskom strankom Srbije, zastupala je demokratsku revoluciju kao

106

sredstvo oslobođenja balkanskih naroda, koja bi na kraju dovela i do stvaranja federacije balkanskih naroda, države jednakih i ravnopravnih balkanskih naroda. Nakon Bazelskog kongresa druge Internacionale zaživjela je deviza „Balkan balkanskim narodima“. Na Jugoslovenskoj socijalističkoj konferenciji u Ljubljani (1909. godine), po prvi put, je u jednom političkom programu istaknuta ideja ujedinjenja svih Južnih Slavena u jednu državu, bez obzira na njihovu vjeru i jezik. Državu su zamislili kao demokratsku federaciju nacija, doduše, u okviru AU. Već na Prvoj balkanskoj socijalističkoj konferenciji (1910. godine) u Beogradu, socijaldemokrati iz Srbije iznose ideju o potpunoj ekonomskoj i političkoj samostalnosti jugoslovenskog naroda u balkanskoj federaciji.

Socijaldemokrate u to vrijeme su beskompromisni opozicionari, borili su se s puno htijenja protiv politike vlade i građanskih stranaka i ustrajavali su na putu internacionalnog socijalizma, koji je, po svemu sudeći, jedini i imao odgovor na bosanski haos i halucinatne nacionalne odnose unutar bosanskih etniciteta.

Uticaj Februarske i Oktobarske revolucije na Socijaldemokratsku stranku BiH bio je veliki, tako da je stranka 26. decembra 1917. godine pristupila Cimervaldskoj konferenciji, a diktatura proleterijata uzeta je kao oblik vlasti. Dolazi do revolucionarnog preobražaja stranke i ona prihvata sve revolucionarne perspektive koje je otvorila oktobarska revolucija. Narodna vlada, formirana od građanskih političkih stranaka BiH, preuzela je vlast od poglavara zemlje, generala Sarkotića, 1. novembra 1918. godine, pa tako prestaje 40-godišnja vladavina AU nad BiH.

Stav socijaldemokrata prema nacionalnom pitanjuSocijaldemokrati su nacionalno pitanje uglavnom shvaćali kao jugoslovensko, a značajnije buđenje ove ideje desilo se tek nakon aneksije BiH od AU i svojevrsne krize koja je nakon toga nastupila. Neposredno nakon tih dešavanja u BiH je osnovana Socijaldemokratska stranka BiH koja ulazi u bitku za prava radništva na socijalnom, političkom i nacionalnom planu, a ekonomske probleme radništva zastupao je, i prije, a i poslije toga, Glavni radnički savez. Ove dvije organizacije su bile samostalne, ali su tijesno sarađivale.

Socijaldemokrati u BiH tvrdili su od početka da su svi jugoslovenski narodi ustvari, jedan narod. Za Muslimane u BiH veoma je značajan angažman socijaldemokrata na njihovom nacionalnom osvješćivanju. U percepciji socijaldemokrata muslimani su Srbo-Hrvati, što im pridaje određenu vrstu etničke zasebnosti, i u onoj mjeri koliko to u njihovom poimanju imaju Srbi i Hrvati u BiH, a u zajednici s ostalim jugoslovenskim narodima čine jedan i jedinstveni narod, a to jest Jugoslovene. Srbo-Hrvati su, u njihovoj imaginaciji, jedan narod sa dva imena, kojem pripadaju i Muslimani, a njihov zajednički jezik je srpsko-hrvatski.

Ako imamo u vidu da su u to vrijeme bosanski muslimani bili napadani i svojatani sa svih strana, a naročito od strane istočnih i zapadnih susjeda, koji su željeli da ih supsumiraju i lociraju pod svoje svodove, obitavanja u ujedinjenoj Jugoslaviji koje zagovaraju socijaldemokrati bilo je jako obećavajuće za muslimane, jer su i u takvoj složenoj državi ipak mogli sačuvati svoju posebnost.

107

Socijaldemokrati čvrsto stoje na stanovištu prava svih naroda na samoopredjeljenje, ističući kako je to uvjet za mir i razvitak svakog naroda. Proleterijat „priznaje svakoj naciji pravo na ravnopravnost i nacionalnu državu, ali na prvo mjesto stavlja savez proletera sviju nacija. Oni su mislili „da ujedinjenje Jugoslavije u zajedničku državu predstavlja epohalan događaj u njihovom historijskom razvitku i da jugoslovenskoj državi centralistički sistem sa lokalnim administrativnim samoupravama pruža i osigurava nepohodnu čvrstinu i jedinstvo. Oni nisu bili protiv stvaranja jedne nacionalne države na jugoslovenskim prostorima, naprotiv, oni su pledirali jednu takvu državu, u kojoj će živjeti svi njeni narodi ujedinjeni i ravnopravni.

Stav socijaldemokrata, do Prvog svjetskog rata, prema nacionalnom pitanju zasnivao se na nacionalnom programu austrijske socijademokratije (Brnski program), ali se u praksi rado služila idejom 'Balkan balkanskim narodima', unutar koje bi bio ostvaren princip samoopredjeljenja naroda. U suštini, ona je nacionalno pitanje podređivala klasnoj borbi i proleterskom internacionalizmu koje i u toku rata smatra primarnim zadacima radničke klase. Stranka do Prvog svjetskog rata nacionalno pitanje posmatra dvojako: „kao jugoslovensko i kao balkansko pitanje“. Stranka je zvanično prihvatala nacionalnu autonomiju Jugoslovena u okviru AU, koju je zastupala Ljubljanska konferencija (1909.), ali bila je pristalica balkanske federacije (Beogr./1910.). Zbog samih okolnosti i činjenice da je BiH bila okupirana, te da je zemljom upravljao neko Drugi ko je istovremeno imao apsolutnu vlast, intencije i želje bh socijaldemokrata bile su vješto mimikrirane, što je bio i slučaj sa balkanskom federacijom.

Grupa oko lista Zvono „izdvojila se pod parolom 'kroz nacionalno oslobođenje do socijalnog oslobođenja'“, a u svom radu približila se umnogome i nacionalno-revolucionarnoj organizaciji Mlada Bosna, koja prisvaja individualni teror kao metodu rješavanja nacionalnog pitanja. Socijaldemokrati osuđivali su nacionalno-konfesionalnu politiku nacionalnih stranaka – pokreta, jer su isti načinili od BiH istinsko bure baruta svojom nepromišljenom i antagonistički opterećenom politikom.

U toku Prvog svjetskog rata i nakon pristupanja naših socijaldemokrata Cimervaldskoj konferenciji, jugoslovensko pitanje postalo je još aktuelnije, ali oni ostaju na stanovništu da ne podrže prijedlog buržoazije (Majska deklaracija, Krfska deklaracija, prijedlog pravaša...) za rješenje jugoslovenskog pitanja.

Stranka, na kraju, ipak, pozitivno ocjenjuje stvaranje Centralnog narodnog vijeća u Zagrebu i stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca. General Sarkotić predao je 1. novembra 1918. godine vlast Narodnom vijeću BiH, ali Socijaldemokratska stranka BiH nije htjela poslati svog člana u Vijeće i tako ostaje dosljedna svom programu. Ubrzo nakon ovih događanja stranka otpočinje rad na ujedinjenju jugoslovenskog proleterijata zajedno sa Socijaldemokratskom patrijom Srbije. Na VI (zaključnom) kongresu Socijaldemokratske partije BiH, održane zajedno sa Završnim kongresom Glavnog radničkog saveza, 17. aprila 1919. godine u Sarajevu, odlučeno je da stranka i sindikat pristupe ujedinjenom jugoslovenskom radničkom pokretu. Na ovom kongresu vođene su bučne rasprave o tome da li će stranka prisvojiti diktaturu proleterijata ili će i dalje ostati privržena parlamentarizmu. Kongres ujedinjenja je održan 23. aprila 1919. godine u Beogradu.

108

HUSAGA ČIŠIĆ, BENJAMIN KALAJ I AVDO HUMO – O BOSANŠTINI I BOSNI

BiografijaHusein Čišič rođen je 15. decembra 1878. g. u Mostaru, a umro je 30. avgusra 1956. g. Bio je izuzetno politički aktivan i obavljao je značajne pa čak i rukovodeće funkcije u političkoj vlasti. Štaviše, bio je izvjesno vrijeme prvi čovjek u izvršnoj vlasti grada Mostara. Njegova politička misao obilježila je period u kojem je BiH bila pod kontrolom AU vlasti međuratnu političku epohu ali i prvu deceniju egzistencije socijalističke republike BiH koja je tada bila sastavni dio SFRJ.

***

Što se tiče revizije do sada vladajućih interpretacija povijesti BiH, unutar tog zadatka od posebnog je značaja preispitivanje do sada dominirajućeg tumačenja političkih koncepcija Benjamina Kalaja. U tim tumačenjima je srpska inteligencija etnocentrične orijentacije uglavnom imala glavnu riječ. Kada se podvrgnu kritičkom diskursu njene interpretacije su počivale na nizu falsifikata i mitova.

Njen centralni mit je da se pod AU u BiH razvio emancipatorski orijentirani srpski nacionalni pokret. Međutim, po svemu sudeći riječ je zapravo o etnocentričnom i nacionalističkom pokretu.

U doba AU vladavine u BiH unutar spske inteligencije uobličavala se ideologija i politika negacije povijesnog individualiteta BiH i narodnog identiteta Bošnjaka. Srpski teritorijalni nacionalizam, a to je njegovo supstancijalno određenje i u pojmu i u ideologijskom samorazumijevanju, te u faktičkoj, konkretno historijskoj objektivaciji jeste zapravo esencijalno-relacionalni fenomen. Figurira u korelaciji, ali čas u odnosu rivaliteta i antagonizama, a čas opet ovisno od historijskih okolnosti i u formi sporazuma konvergencije, savezništva, osovinskih paktova sa hrvatskim nacionalizmom.

Drugi mit kojeg je stvarala posebno srpska inteligencija u svojoj interpretaciji nacionalnih pokreta pod AU vladavinom, jest mit da su drugi pokreti, a napose nacionalni pokret muslimanskog naroda u suštini prorežimski, odnosno podaničko-neemancipatorski. Unutar tog mita sve ono što su muslimani u BiH radili na vlastitoj posebno duhovno – kulturnoj i prosvjetiteljskoj samoemancipaciji jest protumačeno kao nehistorijsko, anahrono, konformističko. Pojava Bošnjaka i Behara i općemuslimanski prosvjetiteljski pokret u muslimana, falsifikatorski je obezvrijeđen i srozan na djelo skrušene podaničke i fatalističke svijesti stavljene u funkciju AU režima.

Pored ova dva, možemo govoriti i o negativnom mitu što ga je srpska inteligencija stvorila o Benjaminu Kalaju. Ključna komponenta ovog mita jest teza da su političke ideje Benjamina Kalaja bile nehistorijske i artificijelne konstrukcije, da su zbog toga doživjele apsolutni historijski poraz i da nisu ostavile nikakav pozitivni trag na emancipatorski orijentirane pokrete u BiH u XX st. Ukratko ćemo prezentirati temeljne ideje Benjaminovih političkih pogleda na BiH u cilju da pokažemo kako su neke od Benjaminovih ideja preživjele i u recepciji prije svega protagonista

109

muslimanskog nacionalnog bošnjaštva, a Husein Čišić je jedan od njegovih paradigmatičnih i najistaknutijih protagonista. Moguće je bilo da prežive (ideje) jer su imale svoje historijsko utemeljenje i svoju tradiciju u muslimanskoj ali i u manje-više kulturnoj memoriji drugih bosanskih etnovjerskih subidentiteta. Ideje su nastavile živjeti i između dva svjetska rata kao oslonac nacionalno-emancipatorskih težnji muslimana u BiH.

Bez obzira što je riječ o idejama jednog stranca koji slijedi okupacijske interese AU, njihova utemeljenost u povijesnom biću BiH jest ono na šta se kasnije mogu nastaviti emancipatorske inklinacije matičnog bošnjačkog nacionalnog pokreta. Otuda se te ideje istodobno i Benjaminove i to u mjeri u kojoj ih je usvojio kao temelj svoje nacionalne politike u Bosni ali su to ideje koje su proistekle iz logosa povijesnog bivstvovanja BiH.

***

U temeljne ideje Benjamina Kalaja ubrajamo: očuvanje teritorijalne cjelovitosti BiH i protivljenje njenoj podjeli između Austrije i Ugarske; BiH je posebnost, zasebni povijesni individualitet koji ima svoj kontinuitet; historija pokazuje da se taj individualitet može osigurati samo osloncem na moćne sile izvan BiH; bosanska nacija nije stvar voluntarizma nego je utemeljena u povijesti Bosne; bogumilstvo je u srednjem vijeku bilo temelj bosanske posebnosti; muslimani su poslije bogumila glavni nosioci bogumilskog separatizma u odnosu na Hrvate i Srbe, oni su čuvari bosanskog političkog i nacionalnog individualiteta; bosanska samosvijest se kod muslimana održala pod Turskom, pa je i Husein-kapetan Gradaščević “objavio u Bosni osnovno načelo muhamedanske slobode“ i sanjao o „nezavisnoj muhamedanskoj Bosni“; kako je muslimansko plemstvo nasljednik bogumilskog mentaliteta u razdoblju Turske, to jesu muslimani jezgro i vodeći element bosanske nacije: čak je govorio da su muhamedanci danas jedini nosioci na Balkanu pa i u BiH. U povijesnoj perspektivi, i to je ono najiracionalnije u njegovim historijskim anticipacijama, očekivao je da će muslimani preći na katoličanstvo, i da će se Bosna integrirati u Ugarsku, jer po njemu muhamedanizam ne stoji u osnovi bosanske narodnosti, nego mu je nešto slučajno izvanjsko, vještačko.

***

Ne može se tvrditi niti dokazati da se Husein Čišić direktno inspirirao Kalajevim koncepcijama. On je mislio i djelovao u opštem političkom duhu koji je s Kalajevim režimom omogućio da se na svjetlo dana bez cenzure u javnom životu slobodno pojavi i uobličava ideja o Bošnjacima i bošnjaštvu, odnosno o Bosancima i bosanstvu. Duh naklona bosanskoj ideji u Kalajevo doba mogao se nastaviti na onu tradiciju bosanske samosvijesti koja je karakterizirala srednjevjekovnu Bosnu kao i one bosanske samosvijesti koja se i eksplicitno i u imanentnim i mimikrijskim oblicima neprestano izgrađivala i reproducirala i pod osmanskom vladavinom nad Bosnom. Ideja bošnjaštva slijedi i sa Huseinom Čišićem onu tradiciju iz osmanske vladavine u Bosni koja je unutar permanentne bošnjačke kritike osmanske države (Gradaščevićev pokret za autonomiju) čuvala bosansku individualnost od asimilatorskog osmanskog konformizma. Doba Kalajeve vladavine omogućilo je da se generirajućom transmsijom ponovo razmahne ideja bošnjaštva i bosanstva, da se stekne pravo građanstva, da ponovo uđe u muslimanski korpus kao emancipatorska ideja.

110

*** Dakle, u Kalajevo doba zamisao bošnjaštva slobodno funkcionira. U listu Bošnjak piše se o bosanskoj naciji kao političkoj naciji: bosanska nacija jest nacija sve tri konfesije koje su povezane zajedničkom prošlošću i posebnim povijesnim razvojem i koja je odvojena od Srba i Hrvata.Neke od navedenih ideja nastavljaju živjeti unutar muslimanske inteligencije pa i kod Huseina Čišića. On objavljuje tekstove u kojima razobličava, kako ih on naziva, patentirane srpske i hrvatske nacionaliste i njihovu ideologiju i politiku poricanja etničkog individualiteta bošnjaka i historijskog individualiteta same Bosne. U njegovoj slici Kalajeve politike sadržana je ustvari odbrana predstave da je bosanstvo autentični historijski produkt, a ne nešto sintetično, vještačko, izmišljeno.S tom historijski utemeljenom vizijom bosanstva, Čišić se suprotstavlja različitim oblicima njegovog poricanja, pa i onom poricanju koje se javilo u doktrinarnoj i ideološkoj formi integralnog jugoslovenstva. Čišić je odbacivao integralno jugoslovenstvo kao prikrivenu velikosrpsku ideologiju, kao ideologiju koja zahtijeva da se bosanci odreknu sami sebe, kao politiku koja hoće da se naša bosanština u njemu dezindividualizira, asimilira i obezliči.

*** U prvim godinama nakon II svj. rata komunisti su spram Čišića imali kontraverzan odnos. Avdo Humo u svom memoarskom djelu „Moja generacija“ iznosi zapažanja o Čišiću kao građanskom političaru i ličnosti. Za njega kaže da je u Spahinoj stranci važio za uglednog građanina i čovjeka na svoju ruku. Humo insistira na afirmaciji njegove podrške naprednom studentskom pokretu.Čišić je bio osobnost za sebe, izgradio je i čuvao svoju autentičnost. U politici nije mislio pod komunističkim uticajem, naprotiv, slijedio je ono svoje autentično i autorsko.Uz autentičnost Humo je u njegov habitus uvrstio i dosljednost. Ostao je do kraja dosljedan u temeljnoj ideji da su muslimani poseban narod i nije prihvatao ni pritiske beogradskih režima ni politička nastojanja nacionalnih buržujskih grupa da muslimani prihvate nacionalnu orijentaciju u srpskom ili hrvatskom pravcu. dosljednost se pokazuje u još nečemu: u njegovom mišljenju i djelovanju presudno: kada je bilo riječi o državno-pravnom statusu BiH nije pravio nikakve kompromise niti je tu bilo iskliznuća, nesigurnosti, kolebljivosti ili diskontinuiteta. Za saradnju sa srpskom i hrvatskom građanskom politikom, na ravnopravnoj demokratskoj osnovi je bio pod uslovom da ne svojataju BiH kao srpsku ili hrvatsku zemlju, nije bio za Spahino političko cjenkanje sa beogradskim reakcionarnim režimom. U tom stajalištu Čišić je do kraja dosljedan, a ta dosljednost dolazi do vrhunca kada on bespoštedno uporno i s ogorčenjem diže svoj glas protiv sporazuma Cvetković-Maček (kojim je predviđeno da Bosna bude razdjeljena između banovina koje će se stvoriti). Teritorijalni integritet i suverenitet BiH, te njen autonomni državno-pravni status je vrhunski kredo i vodeći imperativ Čišićevog političkog mišljenja i djelovanja. Sa personaliziranim karakternim osobinama i konzistentnim političkim pogledima na Bosnu i Bošnjake, Husein Čišić nije u svijetu makijavelističke politike, svijetu ispunjenom realpolitičkim pragmatizmima, mogao biti populist, niti je mogao steći aklamacijsku podršku, niti je mogao relevantnije oblikovati stranačku politiku, bio je kako piše Humo unutar dominirajućih orijentacija u političkom svijetu svog vremena uveliko usamljen.

111

MUSTAFA BUSULADŽIĆ I SAVREMENOST

BiografijaRođen je 01. aprila 1914. godine u Gorici kod Trebinja, a umro je 29. juna 1945. godine u Sarajevu. Školovao se u Trebinju, Travniku i Sarajevu, a postdiplomski studij iz orijentalistike pohađao je u Rimu. Bavio se prosvjetno-pedagoškim radom, prevođenje i spisateljstvom. Bio je jedan od najagilnijih i najmarkantnijih bošnjačkih intelektualaca u epohi između dva svjetska rata. Kritizirao je fašizam i komunizam kao ekstremne i radikalne ideologije. Govorio je arapski, turski, njemački, francuski i talijanski jezik.

Za nas je značajan iz dva razloga: 1. Oponiranje radikalnoj politici (fašizmu i komunizmu) i 2. Borba za ravnopravnost muslimanskog stanovništva u BiH i u Evropi.

***

Busuladžić ima sposobnost da i najsitnije detalje, naoko neupadljive pojave života muslimana u Bosni, islamski misli. Islamski misli svijet i pojave u njemu. On islamski misli Bosnu i Bošnjake kao Bošnjak, musliman, u Bosni, kroz njene geografske, kulturne, nacionalne, vjerske i strategijske određenosti.

Kao muslimanu, strana mu je svaka krajnja ovosvjetska ideologija, naročito fašizam i komunizam, kao preovlađujući idejni i ideologijski obrasci svijeta u vrijeme njegovog življenja. On ih razumijeva i određuje kao izraz gubitka božanske usmjerenosti u svijetu. Fašizam i komunizam su posljednji krici zapadnog svijeta na samrti, očajnički, destruktivni i zločinački pokušaji da se u svijetu, u kojem je smisao dokinut, nađe izlaz, uporište i utočište. Oni su jedini mogući odgovor zapadnog svijeta na krizu.

Busuladžić iz načela islamskog mišljenja razmatra krizu Evrope kao krizu savremenog judeo-kršćanskog svijeta, s jedne, i odnos te i takve mentalno higijenizirane Evrope u njenom neprijateljstvu prema islamu, s druge strane.

Nauka i filozofija nisu mogle otkriti smisao života. Krug religije mnogo je širi od kruga morala i filozofije. Dok moral određuje odnos čovjeka prema čovjeku, dotle religija određuje odnos čovjeka prema cijelom svijetu, naročito Bogu. Filozofija i religija uporedo idu kad određuju smisao života i kosmosa. Ali religija ide dalje. Njen je zadatak da odgovori na ono vječno pitanje koje za filozofiju i nauku ostaje tajna - koji je smisao egzistencije.

Noseću ideju svog mišljenja – vjeru u preporod svijeta jedino putem i posredstvom religije, Busuladžić suprotstavlja duhovnom stanju modernog svijeta. Moderni, savremeni, prosvjećeni svijet obilježava sukob stvari i duhova. Količina zamjenjuje kakvoću/kvalitet. Ljudi se gube u ispraznim formalnostima. Busuladžić potcrtava da zapadno evropska civilizacija, otrgnuta od religiozno-etičkih dispozicija tone u materijalizam, krajnje ništavilo. Zato je religija put ka vječnim istinama, jedina mogućnost duhovnog preporoda savremenog čovječanstva.

112

Zapad je izgubio religiju i moral. On je zaboravio na Boga i zato se tamo odigravaju socijalni paradoksi koji daju pečat našoj epohi. U doba velikih uspjeha tehnike i napretka industrije, kad jedni umiru od presitosti, u svijetu vlada strahovita bijeda i nezaposlenost, drugi umiru od gladi. Da bi se izbjegle katastrofe i stvorio novi poredak države su pribjegle raznim ekstremnim ideologijama kao što su komunizam, fašizam i nacional-socijalizam. Islam u suštini nema ništa protiv socijalizma kao pokreta za socijalnu pravdu, ali se ne slaže s njegovom materijalističkom filozofskom osnovom, ističe Busuladžić. U sukobu kapitalizma i komunizma, koji se tih godina i na vojnom polju počinje pripremati, islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni dugog. Islam je u svojoj biti socijalan, islamski socijalizam zbacuje i komunizam i kapitalizam.

Islamsko shvatanje socijalnog pitanja je univerzalnije. Socijalno pitanje jest i općečovječansko, a ne samo radničko; moralno-vjersko, a ne ekonomsko pitanje, zaključuje Busuladžić. Ekonomska kriza nije ništa drugo do posljedica jedne dublje, duhovne krize, izvorišta svih kriza. Ekonomske reforme ne mogu dovesti do ozdravljenja čovječanstva i društva. Problem je u duhu a ne u materiji. Muslimani ne smiju dozvoliti da ih sunovrat Evrope povuče za sobom. Oni trebaju tražiti vlastite oblike organiziranja i življenja u savremenom svijetu obilježenom ateizmom i tehničkim univerzalizmom.Kršćanstvo, budizam i jevrejstvo nisu prave religije. One su samo iskrivljena učenja islamske vjere.Drugo veliko pitanje koje Busuladžić razmatra jeste opstanak muslimana u Evropi. Doktrinarni odnos muslimana prema nemuslimanima, svijest o susjedskim dužnostima i lijepom odnosu prema inovjernicima, vjerska tolerancija i podnošljivost čitavih pet stoljeća živjeli su i izvirali iz etičkih učenja islama, i na taj način omogućavali skladan razvoj svih religija i naroda. Muslimanskim narodima Balkana uzvratilo se njihovim klanjem. Busuladžić zahtijeva promjenu stava. Balkanskom hajdučkom mentalitetu ne može se odgovoriti sentimentalnošću. Tolerancija ne može ići dotle da gledamo vlastito uništenje. Kao muslimani možemo opstati samo ako uzvratimo kao cjelina istom mjerom neprijatelju. (odgovara radikalizmom na radikalizam) Sa stajališta, kako on kaže, krutog realizma proizilazi da moramo u traženju sretnog izlaza iz teškog stanja biti upućeni sami na sebe i pitanje svoje sudbine riješiti sami unutar sebe. Busuladžić ponavlja da je svaki narod više ili manje skrivio svoju nesreću, on je bio sudionik svoje tragedije, i pitanje njegove sudbine rješavalo se u njemu samom, a nikad izvan njega.Muslimani Balkana uvijek su bili manjina u odnosu na inovjernike. Njihov je život bio i po sebi jeste borba za opstanak islama. Uspijevali su opstati, ne zahvaljujući brojčanoj nadmoći, koje nisu imali, već unutarnjim vrednotama duše muslimanskih stanovnika Bosne i Balkana uopće.Španija je primjer propadanja muslimana u Evropi. Fizičkom zatiranju islamske skupine u Španiji prethodila je dugotrajna povijest, raspadanja zajedničke duše naroda, koju tvori ne samo razum, nego i vjerski osjećaji, vjerski ideali, ljubav prema dobru, vjerska gorljivost, smisao požrtvovanja za bližnjeg...Ako se muslimanske zajednice Balkana u budućnosti sažive sa Evropom, za njih će to biti pogubno smatra Busuladžić, jer to dovodi do kržljanja našeg duhovnog života, propadanja vjerske svijesti, popuštanja stege u porodičnom životu, mlitavosti i slabljenja snage.Za muslimane u Bosni je pitanje fizičkg opstanka trenutno najbitnije. Jačanje duhovnosti, idejno povezivanje, želja za održanjem na prostoru življenja, lijep odnos prema inovjernim komšijama i pribavljanje puške – to su jedini putevi našeg spasa

113

FRA JOSIP MARKUŠIĆ

Biografija Josip Markušić je rođen u naselju Čepak, u blizini Kotor Varoša, 23.01.1889. godine, a umro u Jajcu, 26.02.1968. godine. Osnovnu školu je završio u Kotor Varošu 1894. godine, gimnaziju u Gučoj Gori 1899, novicijat u Fojnici 1900. godine. Teologiju studirao u Kraljevoj Sutijesci ( od 1900-1901), a završio je u Budimpešti 1904. Za svećenika je zaređen 1904. godine. Bio je duhovni pomoćnik, župnik, profesor, gvardijan, definitor, kustos te provincijal Bosne Srebrene ( tri puta je bio provincijal: 1928.-1931., 1949.-1952., 1952.-1955.). Treba apostrofirati da je, kao pripadnik vjerske elite, participirao na Drugom zasjedanju AVNOJ-a.

Markušićeve socijalno-političke poglede je nužno periodizirati u 3 razdoblja:

A) Period do ujedinjenja južnih Slavena 1918.

B) Period između dva rata ( 1. Jugoslavija )

C) Period borbe protiv fašizma i izgradnje socijalističke i federativne države (2.Jugoslavija)

Razdoblje do ujedinjenja južnih slavena 1918.Markušić je boraveći u deset godina u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom (1905-1915), jasno formulirao svoje osnovne stavove u socijalno – političkoj sferi. Treba samo pogledati njegovu Kronologiju I i II, te objavljene pjesme „ Budućnost naroda moga“ i „Pjesma novog doba“, te posebnu studiju „ Kmetovsko pitanje u BiH“ i kraći tekst „ Moć socijalne demokracije“.

Ilirsku ideju od ujedinjenju Južnih slavena u jednu državu Markušića je podržavao od samog početka. Pod domaćim duhom treba podrazumijevati južnoslavenski, a pod tuđim svakako austrougarski i turski. U tom smislu Markušić će tijekom cijelog života naglašavati potrebu rada za narod, a pod narodom u BiH on shvata stanovništvo BiH bez obzira na naciju,vjeru i socijalni položaj.

Nacionalizam i klerikalizam koji u BiH eskaliraju na samom početku našeg stoljeća su za Markušića najveća prepreka ovakvog jedinstva. Zbog toga ih on žestoko napada. Katolički kelrikalizam koji je izjednačavao hrvatsko i katoličko, Markušić je optuživao sa pozicije vjere, a i nacije. Štadleru prebacuje, kad je htio da osnuje stranku na kršćanskim osnovima, da zbija šalu s vjerom. Markušić i trojica drugih franjevaca, kao i cijela HNZ tvrdi: „Mi se nikako ne istovjetujemo sa hrvatskom politikom preuzvišenog gospodina dr. Josipa Štadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, u koliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru“.

114

Markušićevi stavovi prema nacionalnom pitanju kod Južnih Slavena nisu još u prvom razdoblju bili jasno formulirani. On ostaje na pozicijama ilirske ideje o ujedinjavanju Južnih Slavena najprije kulturno i što je više moguće više državnopravno. Suprostavlja se kao i većina u BiH, priključivanju Bosne i Hercegovine Karaljevini Srbiji. Veoma je zanimljivo da Markušić želi narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana u BiH u želji da ostvari nuždan socijalni program tj. rješenje agrarnog pitanja. Pod tim shvaćanjima Markušić se približava socijalističkom rješenju na marksističkim osnovama.

Markušićevi socijalno politički pogledi poslije Aneksije(1908) su sve radikalniji. On doduše iz strateških razloga daje podršku kršćanskim socijalima, ali samo u jednom tekstu. U rješenju agrarnoog pitanja . je veoma blizak socijaldemokratima marksističke provenijencije. Markušić jasno formulira princip odnosa vjere i politike koji će se kasnije još i radikalizovati. Markušić se zadovoljava tim da jedna politička stranka štiti načela katoličke vjere, a da ne počiva na njezinim načelima. Smatra da svećenik i Crkva mogu simpatizirati samo sa strankama nakon zrelog razumnog razmišljanja o razlozima svoje simpatije. Očito se vidi da Markušić ovdje odstranjuje i odbacuje svaki politički klerikalizam. Za njega je vjera inspirativ, a ne normativ u političkoj sferi i sama politička sfera ima svoju potpuno racionalnu samostalnost koja po tom racionalnom i ispituje i određuje. Ova Markušićeva misao formulirana 1914. Kasnije će se na razne načine varirati i primjenjivati na različite oblike crkvenog življenja. Markušićevi socijalni pogledi su pred I svjetski rat izuzetno interesantni. On je pod jakim uticajem s jedne strane katoličkog socijalnog pokreta, a s druge strane pod uticajem socijalističkih ideja koje se šire u cijeloj Evropi. Izuzetno je važan Markušićev tekst „ Moć socijalne demokracije“.

Markušić ima isto tako vrlo lucidnih primjedbi na ondašnje praktično djelovanje socijalne demokracije. On vrlo pedantno nabraja sbe socijalističke listove u Evropi i njihov tiraž pa na kraju teksta zaključuje na koji bi se način trebalo oduprijeti devijacijama u scojalnoj demokraciji. Njegova kritika socijalne demokracije ne odnosi se na nju kao takvu nego naprotiv samo na njezin antivjerski i anticrkveni stav. Kod nas gdje nije postojala organizirana radnička klasa, Markušićeva želja da se okupe i organiziraju kršćanski socijali značila je u svakom slučaju veliki progres u smislu senzibiliranja radništva za orbu protiv kapitalizma. Markušić se simpatizira sa socijalnom demokracijom ne samo zbog njezine kritike kapitalizma i brige za radnike nego i zbog koncepta rješenja agrarnog pitanja. I sam Marx kritizira 17. Tačku „Deklaracije o pravima čovjeka i građanina“ u kojoj se kaže da je privatno vlasništvo nepovredivo i da ga se može otuđiti samo uz pravednu nadoknadu.

Kad je u pitanju agrarna problematika, Markušić je u potpunosti na strani marksističkog rješavanja problema. To vidimo u njegovoj studiji „Kmetovsko pitanje“.

Agrarno pitanje kao eminentno socijalno pitanje Austro- Ugarska je obećala riješiti već na Berlinskom kongresu. AU je poslije okupacije BiH pokušala ostvariti agrarnu reformu, ali preko dobrovoljnog otkupa koji nije bio organiziran niti je kmetovima bio pristupačan. AU kao tipična građanska država nije se usudila ni pomisliti da kmetovima jednostavno podijeli zemlju i tako da je otme od feudalaca(begova i age) i uvede tzv. agrarni minimum.

115

Problem agrarnog pitanja u BiH Markušić rješava na potpuno marksistički način, ali ne na temelju čitanja Marksa, nego historije i razuma. Nacrt o fakultativnom otkupu kmetova koji je bio predmet jednog zasijedanja B-H sabora u aprilu 1911. godine Markušić u potpunosti odbacuju, jer je on za prinudno rješenje agrarnog pitanja. Markušić je napisao u „Hrvatskoj zajednici“ pod pseudonimom Vojislav Hranić „Kmetovsko pitanje u BiH“ 1911. godine. Markušić smatra da se ovo pitanje ne smije mimoići. Pred kraj svoje studije Markušić navodi slijedeće razloge radikalnog rješenja agrarnog pitanja u BiH, tj. oduzimanje zemlje agama i davanje slobodnim seljacima. Markušić smatra da to zahtijevaju interesi i kmeta i age , zatim državni interesi, zatim humanitet i pravda.

Krajnji zaključak Markušića je slijedeći:

Agrarno se pitanje kod nas mora tako riješiti, da kmetu pomognemo radikalno i to odmah! Zgodno bi po kmeta bilo riješenje agrarnog pitanja, kada bi mu se povratila prava, koja je imao 1848., ali tim bi ujedno uništili agu, čega pak nećemo, da agama nebi ništa krivo bilo načinjeno, pošto su njihova prava nad kmetovskim zemljištem od 1848. nezakonito rasla. Ako, nemamo prava biti prema agama okrutnog srca, da tako rješavamo agrarno pitanje, onda nam preostaje jedini način: obligatorni otkup kmetova, koji bi se mogao izvesti na 2 načina:

a) na način, da kmet agi ne dadne nikakva novca, već zemlju podijeli na tri dijela, a od ta tri dijela jedan da uzme aga sebi, a druga dva kmet,

b) i na način, da komisija kmetovsko zemljište procijeni kao kmetovsko zemljište, a taj iznos, da kmet dadne agi.

Naime, Markušićevo gledanje na rješenje agrarnog pitanja neće se bitno izmjeniti do kraja njegovog života.

Period između dva rata ( 1918-1941 )Već od 1919. godine Markušić se kao kustos Provincije nalazi u samostanu sv. Ante u Sarajevu i uključuje se u javni život novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolaskom u Sarajevo postaje predsjednik Inicijativnog odbora bosansko-hercegovačke težačke stranke njezin ideolog i potpisuje poziv za osnivačku skupštinu gdje se u pozivu navodi da su raspuštene Hrvatska pučka stranka i Hrvatska narodna stranka.

„Težačka smo stranka, jer nam je težak reprezentant radnih slojeva našega naroda i glavna snaga inteligenata, građana i radnika...gospodine rodoljube, evo zgode, da svaki pokaže svoju ljubav prema narodu. Svaki od Vas ima priliku, da u našoj stranci svojim mislima pribavi uvaženje, pa eto časa, kada ćemo moći svi raditi, da koristimo narodu i državi, a da ne prolaze naši dani u ispraznom kukanju i kritizivanju.“

116

Markušić iskazuje da se odbacuje gospodska politika, a prihvaća se realni rad i organiziranje naroda da u pravdi, jednakosti i čistoj državnoj upravi stoji interes države i narodnog jedinstva kao diktat. U periodu oštrih srpsko-hrvatskih sukoba u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca upustio se Markušić i u razmatranju odnosa naroda, rase i jezika. Hrvatsko pitanje u novim jugoslavenskim odnosima nakon stvaranja državne zajednice pokušao je osvjetliti i u rasnom svijetlu. Tako on razlikuje narod u rasnom smislu i narod u političkom smislu, prihvativši teoriju da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod i to po svim rasnim oznakama jedne krvi.

Markušić ustaje protiv shvaćanja da je tu riječ o trima plemenima, već kaže da se samo radi o trima imenima, koja moraju biti ravnopravna, ustanovljujući to kako jezik i pismo ne mogu vrijediti za oznaku plemena.

Markušićeva globalna podrška novostvorenoj državi izazvala je kod izvjesnog broja društveno angažiranih Hrvata ne samo sumnju u njegovo hrvatstvo nego direktno suprotstavljanje njemu, tako da tajnik društva „Tomašević“ u Jajcu, Filipović pismom zabranjuje 1926. godine Markušiću pohađati prostorije društva , iako je član društva „Tomašević“. Naime, godine 1939 kad su Dragiša Cvetković i Vlatko Maček napravili svoj dogovor o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne, Markušić zabrinuto piše svojim prijateljima Tugomiru Alaupoviću i Mehmedu Spahi potičući ih da učine sve kako bi se ta nagodba spriječila:

„Nije ni Hrvat, ni Srbin niti Slaven [Musliman] koji dopusti da se krti zemlja Bosna… Kud se, inače, po strašnoj našoj, ne daj Bože sudbini, Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline ko šeper posred kuće i ognjišta…Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše, a ujedno prva klica temeljna slabljenja države.“

Cvetković i Maček sklopili su Sporazum i donijeli Uredbu o Banovini Hrvatskoj kojom su pocijepali Bosnu i Hercegovinu. Poslije toga Markušić je razočaran Kraljevinom Jugoslavijom. Tužnu situaciju u srpsko-hrvatskim odnosima Markušić vidi u tome što nije došlo do jedinstva svijesti.

Period borbe protiv fašizma i izgradnje socijalističke i federativne države 1941. godinaZavršetkom II. svjetskog rata nastupila je u našim krajevima nova, socijalistička vlast, koja je odmah od početka proglasila rastavu Crkve od države i koja vjeru ne smatra osnovicom društva ni države. Komunistička stranka, koja je postala vodećom snagom u državi, smatra religiju nezdravom pojavom, koja čovjeka otuđuje od samog sebe i od stvarnih zadataka u svijetu; na taj način, vjera je za nju praznovjerje i štetna predrasuda. U takvoj situaciji trebalo je Crkvi, naučiti živjeti bez državnog pokroviteljstva ili barem zaštite. Kasnije se vidjelo da novi položaj Crkve ipak nije katastrofalan za nju i da je, u nekim stvarima, čak i povoljniji od ranijega. Vapaj protiv podjele Bosne uskoro postaje bespredmetan, jer s dolaskom NDH i II svjetskog rata cijela Bosna postaje integrirana u tu državu. Markušić je rat proveo u Jajcu, gdje je na sve načine spasavao progonjene Srbe i davao doprinos antifašističkoj borbi. Nakon svega što je doživio na Drugom zasjedanju AVNOJ-a na kojem su udareni temelji novoj socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji Markušić će osjetit krajem 1943. godine jasno da se tada

117

počelo ostvarivati ono o čemu je uvijek sanjao, onakva zajednica južnoslavenskih naroda za koju je znao da na kraju svih krajeva mora doći. Naime, Markušić traži rješenje za svoj narod u novoj državi. On ne propagira vjeru kao ideologiju, on se ne zanosi patetičnim veličanjem naroda kao apstrakcije, već želi da služi ljudima i da za njih uradi nešto korisno. Izniklo je Udruženje katoličkih svećenika koje je učinilo ogromne stvari za jačanje vjerskog života i vjerske slobode u novoj Jugoslaviji, za normalizaciju stanja Hrvata u BiH. Iz tih motiva, godine 1949. šalje pismo Josipu Brozu Titu.„Mi smo pošli, rekoh, da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni građani svoje države; u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.“ (Zgodić; 2000: 415)Iz tog teksta vidljivo je da je Markušić smatrao da će svećenik moći biti jednak svim ostalima u novom socijalističkom društvu, kako u dužnosti bez privilegija tako i u pravima bez diskriminacije, ako se sam organizirano uključi u društveni život ne stranački, nego organiziranjem na staleškom principu tj. u društvu ili udruženju svećenika. Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir" imalo je u poratnim godinama znatnu ulogu, osobito za Bosansku provinciju. Iz opisa poratnih prilika vidi se kakvo je bilo stanje svećenika u Bosni. Trebalo je rješavati mnoga pitanja - od snabdijevanja hranom i odijelom do ponovnog dobivanja vlastitog stambenog prostora, od vršenja vjerskih obreda i pouke do izbavljanja zatvorenih svećenika, od putovanja do opstanka sjemeništa. Trebalo je imati ustanovu koja će svećenicima pomagati da dođu do svog prava. I vlasti su bile svjesne nagomilanih problema i željele ih nekako riješiti. Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem. A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati. Zbog toga je dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje "Dobri pastir" sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.

118