MISAO ZENA

Šalica čaja Tako dakle Majčin savjet učitelju Zatri dana Poslušnost Glas Sve je najbolje Javna ljubav Posljednji glas Kap vode Utihnuli hram Posljednja pokora Krađa mjeseca Voda i mjesec Buddha Buddha čađavog nosa Živi buddha i bačvar Buddhin zen Vlastita riznica Zen u svakom trenutku Dosuov zen Zen u prosjačkom životu Zen razgovor Pripovjedačev zen Ispravni put Najdragocjenija stvar na svijetu Esuin odlazak Rinzaijevo prosvjetljenje

Vrijeme za smrt Istinski prijatelji Blatnjavi put Posjetnica Usporedba Ponoćni izlet Razmetljivi majmun Pouka posljednje svijeće Pismo umirućem Okus mača Jedan osmijeh Objava sutri San danju U zemlji sanja Veleposjednik – glupan Istinska promjena Narav Kamenium Tunel U rukama usuda Ubijanje Dijamant na blatnjavom putu Hoshinova posljednja pjesma Istinska sreća Kadionica Čudo Mrtvačev odgovor Lopov koji je postao učenik

ŠALICA ČAJA

Nan-ina, japanskog učitelja zena razdoblja Meiji, posjeti jednoga dana neki znalac sa željom da se u njega raspita o učenju zena.

Nan-in posluži čaj neočekivanom gostu. Kada je šalicu čaja već ispunio do vrha, zen učitelj nastavi natakati čaj. Znalac promatraše kako se čaj prelijeva. Ne uzmogavši se više suzdržati, obrati se zen učitelju riječima: „Šalica je vrhom puna. Čaja više u nju ne može stati!"

„Nalik ovoj šalici", odvrati Nan-in, ,,i ti si dupkom prepun svojim uvjerenjima i pretpostavkama. Kako ti mogu protumačiti zen učenje ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?

TAKO DAKLE?

Učitelja zen nauka Hakuina svi su susjedi, koji stanovaše u njegovoj blizini, hvalili kao čovjeka koji živi smirenim i nadasve čednim životom.

U njegovoj je blizini živjela neka prelijepa djevojka čiji roditelji bijahu vlasnici trgovine hranom. Sasvim iznenada i posve neočekivano, roditelji prelijepe djevojke otkriše da djevojka očekuje dijete. Roditelji se razgnjeviše, a djevojka ne htjede priznati tko je otac njezina djeteta. Nakon mnogo nagovaranja, djevojka imenova Hakuina.

U strašnoj srdžbi, roditelji djevojke zapute se učitelju. „Tako dakle?", bijaše sve što učitelj izusti.

Kada se dijete rodilo, odniješe ga Hakuinu. On je već izgubio svaki dobar glas i ugled po kojem je nadaleko slo vio kao čedan čovjek, ali mu to nije zadavalo mnogo brige. Ipak, bilo mu je vrlo stalo do tek rođena djeteta. Mlijeko je za njega dobivao od svojih susjeda, kao i sve drugo što je za dijete bilo potrebno.

Nakon godinu dana, djevojka više ne uzmogne izdržati, te roditeljima povjeri istinu.

Pravi je otac djeteta bio neki mladić što je radio na ribljoj tržnici.

Majka i otac nesretne djevojke odmah se zaputiše Hakuinu kako bi od njega izmolili oprost, ali i vratili dijete majci.

Hakuin bijaše predusretljiv. Vraćajući im dijete, sve što je izustio, bile su riječi, „Tako, dakle?"

MAJČIN SAVJET UČITELJU

Jun, učitelj šingona, bijaše nadaleko poznat kao dobar znalac učenja, ali nadasve kao vrstan poznavalac sanskrta u razdoblju Tokugava. U doba svoje mladosti, Jun je običavao podučavati sanskrtu svoje učenike.

Njegova majka dozna za sinovljeve poduke, te mu uputi ovakvo pismo:

„Sine, kada si želio postati Buddhin poklonik, mislila sam da te pritome ne vodi želja da drugima služiš kao putujući riječnik. Poučavanju i tumačenju, sjaju i slavi nema ni kraja ni konca. Moja je želja da prekineš svoja podučavanja. Savjetujem ti da se zatvoriš u kakav mali hram u nekom skrovitom dijelu planine. Svoje vrijeme posveti meditaciji, te na taj način dosegni istinsku spoznaju."

ZA TRI DANA

Suibo, učenik Hakuina, bijaše i vrstan učitelj. U razdoblju izdvojenosti tijekom jednog ljeta, učitelju Suibi pristupi neki učenik što je ovamo došao sa nekog južnog otoka Japana.

Suibo mu postavi ovakav zadatak: „Poslušaj pljesak jedne ruke."

Učenik ostade na onome mjestu cijele tri godine, ali ne uspije riješiti postavljeni zadatak. Jedne noći, zaputi se on, sav u suzama, učitelju Suibou. „Posuđen i sasvim zbunjen, moram se vratiti na jug", tako mu reče, „jer ne mogu riješiti zadatak koji si mi postavio."

„Pričekaj s odlaskom još tjedan dana, a za to se vrijeme bez prestanka posveti meditaciji", posavjetova ga učitelj Suibo. Učenik se ni nakon tog vremena ne prosvijetli. „Pokušaj još tjedan dana", reče mu Suibo. Učenik se povinuje njegovu savjetu, ali uspjeha nije bilo.

„Još tjedan dana". Ni to vrijeme nije donijelo nikakve koristi. Sav obuzet očajem, učenik stade preklinjati učitelja, neka ga otpusti i dozvoli mu da se vrati otkuda je i došao, ali Suibo ustraje u svom

zahtjevu da učenik nastavi s meditacijom narednih pet dana. I to bijaše uzalud. „Posveti se meditaciji još tri dana. Ako ni tada ne postigneš prosvjetljenje, bolje ti je da počiniš samoubojstvo".

U osvit drugoga dana učenik se prosvijetli.

POSLUŠNOST

Kada bi učitelj Benkeia podučavao, njegove su riječi pomnjivo slušali ne samo učenici zena, već i poklonici sviju redova i sljedbi bez razlike. U svojim podukama, Benkeia nikada nije izrijekom navodio riječi sutri. Namjesto toga, riječi su progovarale iz dubine njegova srca, te prodirale izravno u srca njegovih slušatelja.

Nazočnost mnoštva slušatelja jednom prilikom razgnjevi nekog svećenika nichiren sljedbe kojeg njegove pristaše napustiše kako bi slušali poduke u zen učenju. Sebični i samoživi svećenik zaputi se jednoga dana u hram, donijevši čvrstu odluku da stvar raspravi s Benkeiem.

„Hej, zen učitelju", doviknu Benkeiu svećenik. „Pričekaj trenutak. Svatko tko te poštuje, saslušat će tvoje riječi. Čovjek kao što sam ja nimalo te ne poštuje. Možeš li me privoljeti da ti se pokorim?"

„Uspni se gore, k meni, pa ću ti pokazati", odvrati Benkei.

Svećenik se gordo progura kroz mnoštvo i pristupi učitelju.

Benkei se nasmiješi. „Prijeđi na moju lijevu stranu."

Svećenik poslušno prijeđe na Benkeievu lijevu stranu.

„Ne", uto reče Benkei, „bolje ćemo razgovarati ako se budeš nalazio na mojoj desnoj strani. Prijeđi, dakle, ovamo."

Svećenik ponosno zakorači na desnu stranu. „Eto, vidiš", reče nato Benkei, „ti mi se pokoravaš i ja zaista mislim da si plemenita osoba. A sada sjedi do mene i slušaj moje riječi."

GLAS

Kada Benkei umre, neki slijepi čovjek koji življaše u blizini učiteljeva hrama, reče svome prijatelju: „Slijep sam i ne mogu vidjeti čovjekovo lice. Stoga njegov karakter moram prosuđivati na osnovi njegova glasa i njegove boje i zvuka. Kada začujem nekoga kako drugome čestita na njegovoj sreći ili uspjehu, obično pritom začujem i skriveni ton zavisti. Kada se, pak, začuje kako tkogod izjavljuje sućut zbog nečije nesreće, u tim riječima začujem i radost i zadovoljstvo. Čini mi se pritom kao da je onome tko izjavljuje sućut uistinu drago što je ponešto dobiti i za njega preostalo u njegovom vlastitom svijetu.

Koliko ja znam, Benkeijev je glas uvijek i u svim prigodama bio iskren i čestit. Kada bi iskazivao zadovoljstvo i sreću nečime, ne bih začuo ništa drugo osim sreće. Kada bi, pak, iskazivao tugu, tuga je bila sve što bih tada čuo."

SVE JE NAJBOLJE

Kada je jednom zgodom šetao tržnicom, Banzan začu razgovor mesara i kupca što je k njemu svratio.

„Daj mi najbolji komad mesa što ga imaš u trgovini", tako reče kupac.

„Sve je u mojoj trgovini najbolje", odvrati mesar. „Ne može se ovdje naći nijedan komad mesa koji nije najbolji."

JAVNA LJUBAV

Dvadeset svećenika i jedna svećenica, kojoj nadjenuše ime Esun, zadubilo se u meditaciju s nekim zen učiteljem.

Esun bijaše pristala i vrlo lijepa, iako joj glava bijaše obrijana, a haljina isposnički jednostavna. Nekoliko se svećenika potajice zaljubi u nju. Jedan od njih napiše joj ljubavno pismo, tražeći u njemu tajni ljubavni sastanak.

Esun ne odgovori. Narednog dana učitelj podučavaše cijelu skupinu, te nakon poduke, Esun ustade. Obraćajući se onome mladiću koji joj bijaše napisao ljubavno pismo, ovako mu reče: „Ako me zaista toliko voliš, onda mi priđi i zagrli me sada i ovdje."

POSLJEDNJI GLAS

Tanzan je napisao cijelih šezdeset dopisnica posljednjeg dana svoga života, te zamolio jednoga od svojih učenika da ih razašalje. Zatim je preminuo.

Na dopisnicama je pisalo:

Odlazim iz ovoga svijeta. Ovo je moj posljednji glas.

KAP VODE

Učitelj zena, kojem nadjenuše ime Gisan, zamoli nekog mladog učenika da mu donese vjedro vode kako bi rashladio vodu koju je netom pripremao za kupelj.

Učenik donije vodu, te nakon što je rashladio njome kupelj, prospe ono malo vode što je u vjedru ostalo.

„Budalo", učitelj vikne na njega, „Zašto nisi ostatkom vode zalio biljke? Otkuda ti to pravo da proliješ čak i kap vode u ovom hramu?"

U tom trenutku mladi učenik shvati suštinu zen učenja. Svoje ime promijeni u Tekisui, što znači „kap vode".

UTIHNULI HRAM

U učitelja zena Soicija bijaše samo jedno oko, ali ono blistaše prosvjetljenošću. Učitelj Soici podučavao je svoje učenike u hramu Tofuku.

U bilo koje vrijeme, i danju i noću, hram je počivao u posvemašnjoj tišini. Nije se mogao začuti niti jedan jedini zvuk. Učitelj zena Soici bijaše ukinuo čak i recitiranje i glasno izgovaranje svetih sutri. U učenika ne bijaše nikakvoga posla, izuzev predanosti meditaciji.

Kada učitelj umre, neki stari susjed, koji obitavaše u blizini hrama, začu jednoga dana zvonjavu zvona i recitiranje sutri. Po zvonu zvona i glasnom izgovaranju sutri, stari susjed sazna da je Soicija nestalo.

POSLJEDNJA POKORA

Od djetinjstva je Tangen naukovao u učitelja Sengaia. Kada napuni dvadesetu godinu života, Tangen namjeri napustiti svoga učitelja kako bi posjetio i druge. Želio je, naime, proučavati zen učenje usporedno u nekolicine učitelja, ali mu to Sengai ne dopusti. Kada god bi Tangen predložio svome učitelju svoj naum, Sengai bi ga lupnuo po glavi.

Naposljetku, kada mu već sve to dojadi, zamoli Tangen svoga starijega brata, neka izmoli dozvolu od učitelja Sengaia. Brat sasluša molbu Tangenovu, te učini kako ga je ovaj molio. Vrativši se iz posjeta učitelju, ovako izvijesti Tangena: „Sve je u redu. Dogovorili smo tvoj odlazak na hodočašće, kako si želio. Možeš odmah krenuti." Tangen se zaputi Sengaiju kako bi mu zahvalio na dozvoli. Učitelj mu nato odgovori još jednim uobičajenim udarcem.

Tangen sve ispripovjedi svome bratu, a ovaj mu nato reče: „Što sad nije kako valja? Sengai nikada ne dozvoli nešto, što bi kasnije porekao. Svakako ću mu to i reci." I zaputi se učitelju.

„Nisam opovrgao svoju dozvolu", reče Sengai. „Samo sam htio da mu dam posljednji udarac. Kada se, naime, vrati u ovaj hram, bit će već prosvijetljen, pa ga više neću moći prekoriti."

KRAĐA MJESECA

Riokan, učitelj zena, življaše vrlo skromnim životom u nekoj tijesnoj kolibi tik uz podnožje nekoga brda. Jedne večeri lopov se prikrade kolibi, ali na svoju žalost otkrije da u njoj nema ničega što bi se moglo ukrasti.

Riokan se vrati u kolibu i zateče ondje lopova. „Možda si i dug put prevalio kako bi me posjetio", ovim se riječima obrati lopovu, „stoga ne bi valjalo da se vratiš praznih ruku. Molim te, uzmi moju odjeću na dar."

Lopov ostade zgranut od zaprepaštenosti. Nato uze odjeću što mu je Riokan darova, te pobježe koliko su ga noge nosile.

Riokan sjede, onako neodjeven, te stade promatrati mjesec. „Jadnik", žalio je, „volio bih da sam mu mogao pokloniti ovaj prelijepi mjesec."

VODA I MJESEC

U vrijeme kada je svećenica Čijono naukovala u učitelja Bukoa iz Engakua, nastojeći proniknuti u suštinu zen učenja, dugo vremena nije uspijevala doseći plodove meditativne zadubljenosti.

Jedne noći, osvijetljene blistavom mjesečinom, svećenica Čijono nosila je vodu u nekom starom vjedru, povezanom bambusom. Iznenada, bambus se pokida napola, a dno otpadne. U tom se trenutku Čijono prosvijetli!

U znak sjećanja na taj trenutak prosvjetljenja, svećenica Čijono napiše ovu pjesmu: I ovako i onako, na sve načine pokušah spasiti staro vjedro Jer bambusove su veze popustile i mogle su u tren popucati Sve dok naposljetku dno ne otpadne. Nema više vode u vjedru! Nema više mjeseca u vodi!

BUDDHA

U razdoblju Meidi, u Tokiju življahu dva glasovita učitelja. Premda oboje bijahu podjednako čuveni i na dobru glasu, bijahu potpuno oprečnih osobina. Prvi od njih, Unso, učitelj šingona, pridržavao se Buddhinih pouka vrlo savjesno. Nikada se nije opijao opojnim pilima, niti je objedovao poslije jedanaest sati izjutra. Drugi učitelj, Tanzan, podučavatelj filozofije na Carskom sveučilištu, nikada se nije pridržavao Buddhinih pouka. Kada bi mu se prohtjelo uživati u dobroj hrani, dosita bi se najeo, a kada bi mu se u tijeku dana prohtjelo počinuti, spavao je mirne savjesti. Jednoga dana Unso posjeti Tanzana, koji je upravo u taj tren ispijao pehar vina, što je bilo zabranjeno svim Buddhinim sljedbenicima.

„Zdravo, brate", oslovi Tanzan pridošlicu, „jesi li za pehar vina?"

„Nikada ne pijem!", uzviknu svečano Unso. „Onaj tko ne pije i nije baš neki čovjek",

odvrati Tanzan.

„Zar me namjeravaš prozvati nečovječnim samo zato što se ne odajem piću!", uzviknu ljutito Unso. „Ako nisam čovjek, što sam onda?"

„Buddha", odvrati mirno Tanzan.

BUDDHA ČAĐAVOG NOSA

Neka je svećenica, koja se svim srcem posvetila traganju za prosvjetljenjem, isklesala kip Buddhe, te ga obložila zlatnim listom. Kuda god išla, uvijek bi sa sobom nosila i kip zlatnog Buddhe.

Godine su prolazile, a svećenica, što je još uvijek nosila sa sobom zlatnoga Buddhu, odluči da se nastani u nekom malom hramu u unutrašnjosti. U tom je hramu bilo mnoštvo Buddhinih kipova, a u svakoga je bio i poseban oltar.

Svećenica poželi prosuti tamjan pred svojim zlatnim Buddhom. Nije joj se priom svidjela zamisao da će se miris raširiti i do drugih Buddha, te izumi lijevak kojim se tam jan uzdizao samo do njezina zlatnog Buddhe. Od silne čađi, međutim, zlatnom Buddhi pocrnje nos i to ga učini izrazito ružnim.

ŽIVI BUDDHA I BAČVAR

Učitelji zena podučavaju osobno vladanje u

jednoj izdvojenoj sobi. Dok traje poduka, nitko ne smije ući u tu prostoriju.

Mokurai, učitelj zena u hramu Kenin u Kiotu, volio je provoditi vrijeme u razgovorima s trgovcima i raznosačima novina, podjednako toliko koliko i sa svojim vlastitim učenicima. Među ljudima s kojima je običavao razgovarati, bijaše i neki gotovo nepismeni bačvar. On bi običavao postavljati nesuvisla i neumjesna pitanja Mokuraiju, a potom bi ispijao svoju šalicu čaja i odlazio.

Jednoga dana, u prisutnosti bačvara, Mokurai namjeri podučiti nekoga učenika osobnom vladanju, te zamoli bačvara, neka pričeka u drugoj prostoriji.

„Shvaćam da si ti živi Buddha", čovjek stade prosvjedovati. „Čak ni kameni Buddha u hramu nikada ne odbija sve one mnogobrojne koji u mnoštvu dolaze k njemu. Ne razumijem ipak, zašto ja moram biti isključen?"

Mokurai bijaše prisiljen izići iz prostorije kako bi se sastao sa svojim učenikom.

BUDDHIN ZEN

Buddha je jednom ovako rekao: "Položaj kraljeva i vladara smatram istim kao

i položaj čestica prašine. Zlato i drago kamenje promatram kao mnoštvo opeke i šljunka. Na najskupocjeniju svilenu odjeću gledam kao na rite pomame. Mirijade svjetova svemira vidim kao sitno sjemenje voća, a najveće jezero Indije kao kap ulja na mojem stopalu. Nauk svijeta osjećam kao obmanu čarobnjaka. Najuzvišeniju misao o oslobođenju razabirem kao zlatni brokat u snu, a na put prosvijetljenih gledam kao na cvjetove što izniču u ljudskom pogledu. Meditaciju vidim kao potporu planini, nirvanu kao noćnu moru dana. Na sud o dobru i zlu gledam kao na vijugavi ples zmaja, a na nadolazak i pad pouzdanja samo kao na tragove što ih za sobom ostavljaju četiri godišnja doba."

VLASTITA RIZNICA

Daidu u Kini posjeti učitelja Basoa. Baso mu se obrati pitanjem: „Što tražiš?"

„Prosvjetljenje", odvrati Daido. „Posjeduješ svoju vlastitu riznicu. Zašto

tragaš izvan nje?", zapita Baso. Daidu odgovori pitanjem: „Gdje je moja

riznica?" Baso odvrati: „To, za čime tragaš, to je tvoja riznica."

Daido se prosvijetli! Nakon prosvjetljenja, uvijek je svoje prijatelje ovako požurivao: „Otvorite svoje vlastite riznice i koristite to blago!"

ZEN U SVAKOM TRENUTKU

Učenici zena provode sa svojim učiteljima najmanje deset godina prije no što se osmjele podučavati druge.

Nan ina posjeti Teno koji je, prošavši svoje naukovanje, postao učiteljem zena. Zadesi se tako, da taj dan bude kišovit, pa Teno obuje klompe i ponese sa sobom kišobran. Nakon što ga je oslovio pozdravom, Nan in primijeti: „Pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predvorju. Htio bi saznati od tebe, da li si kišobran ostavio lijevo ili desno od klompi."

Teno, sasvim zbunjen, ne uzmogne odmah odgovoriti.

Shvati kako nije sposoban u svakom trenutku uz sebe imati zen. Tako postade Nan inov učenik, naukovavši u njega narednih šest godina kako bi postigao nazočnost zena u svakom trenutku.

DOSUOV ZEN

Dosu je započeo s učenjem zena u dobi od šezdeset godina, te nastavio s učenjem sve dok nije navršio osamdeset. Tek je tada spoznao suštinu zen učenja. Podučavao je druge do svoje devedesete godine.

Jednom ga prigodom neki učenik zapita: „Ako nemam ništa na umu, što da radim?"

Dosu odvrati: „Izbaci to napolje." „Ali, ako nemam ništa, kako to mogu

izbaciti?", nastavi učenik s ispitivanjem. „Pa", odvrati Dosu, „onda to iznesi."

ZEN U PROSJAČKOM ŽIVOTU

Tosui bijaše glasoviti učitelj zena svoga vremena. Življaše u nekoliko hramova u raznim pokrajinama Japana.

U posljednjem hramu, što ga je posjetio, sakupilo se takvo nepregledno mnoštvo sljedbenika da im Tosui priopći kako namjerava napustiti daljnje podučavanje. Posavjetova ih da se raziđu, te krenu kamo tko poželi. Nakon toga, izgubi mu se svaki trag.

Tri godine kasnije, jedan od njegovih učenika pronađe ga na nekom zabitom mjestu. Živio je s nekim prosjacima pod jednim mostom u Kiotu. Učenik namah počne pre-klinjati Tosuija, neka ga primi na poduku.

„Ako si u stanju raditi ono što sam radim, pa makar i samo nekoliko dana, možda će mi se i prohtjeti primiti te na nauk", odgovori mu Tosui.

Na te riječi učitelja, spomenuti se učenik preodjene u prosjaka, te provede dan s Tosuijem. Narednog dana jedan od prosjaka umre. Tosui i njegov učenik u ponoć odniješe tijelo, te ga spališe

na obronku planine. Nakon toga, vratiše se u svoj zaklon pod mostom.

Tosui čvrsto usnu, te ostatak noći provede u snu, ali učenik nije mogao zaspati. Kada osvane jutro, Tosui reče: „Danas ne moramo prositi hranu. Naš je preminuli prijatelj ostavio za sobom nešto hrane." Ali učenik nije mogao okusiti nijedan zalogaj.

„Rekao sam ti da nećeš biti u stanju raditi isto ono što i ja", reče Tosui pridošlici. „Odlazi odavde i ne dosađuj mi više."

ZEN RAZGOVOR

Svoje mlade učenike učitelji zena vježbaju u vrsnom izražavanju.

Dva zen hrama imala su po jednog mladog štićenika. Jedan od njih, na svom putu u nabavku povrća svakoga bi jutra susretao onog drugog štićenika iz drugog hrama.

„Kuda si krenuo?", pitao bi jedan. „Idem kud god me noge nose", odgovorio bi

drugi. Ovakav odgovor zbuni prvog dječaka, te se

zaputi svome učitelju kako bi od njega zatražio pomoć. „Sutra ujutro", posavjetova ga učitelj, „kada sretneš tog dječaka, postavi mu isto pitanje. On će ti odgovoriti istim riječima, a ti ga nato upitaj: ,,A ako nemaš noge, kuda onda ideš?" To će ga dovesti u red."

Dječaci se iznova susretoše narednoga jutra. „Kuda ideš?", upita prvi. „Idem kuda god vjetar zapuše", odvrati

drugi.

Ovakav odgovor navede dječaka u zabunu. O svom porazu sve ispripovjedi učitelju.

„Upitaj ga, kamo ide ako nema vjatra", predloži učitelj.

Narednoga dana dječaci se sretoše po treći put.

„Kuda ideš", upita prvi dječak. „Idem na tržnicu kupiti povrće", odvrati

drugi.

PRIPOVJEDAČEV ZEN

Enco bijaše glasoviti pripovjedač. Njegove su ljubavne pripovijesti zadirale ravno u srca slušatelja. Kada bi pripovijedao ratnu pripovijest, bilo je to kao da su sami slušatelji u taj tren bili na bojnom polju.

Jednoga dana Enco susrete Jamaoka Tesua, svjetovnjaka koji je naskoro imao primiti majstorstvo u zenu. „Čujem", obrati mu se Jamaoka, „da si najbolji pripovjedač u našoj zemlji, te da ljude po svojoj volji navodiš u smijeh ili plač. Ispripovjedi mi svoju omiljenu pripovijest o Dječaku i breskvi. Kada sam bio još sasvim maleno dijete, spavao sam kraj svoje majke i ona mi je često pripovjedala tu legendu. Usred pripovjesti bih zaspao. Ispripovjedi mi je onako kako je to moja majka pripovjedala."

Enco se ne usudi ni pokušati. Zatraži od učitelja vremena da izuči legendu. Nakon nekoliko mjeseci, zaputi se Jamaoki, te mu ovako reče: „Molim te, pruži mi priliku da ti ispripovjedam pripovijest."

„Neki drugi dan", odvrati Jamaoko. Enco bjaše duboko razočaran. Stade i dalje

proučavati legendu, te iznova pokuša da je

ispripovjeda učitelju. Jamaoka ga u nekoliko navrata uzastopce odbije. Kada bi Enco počinjao s govorom, Jamaoka bi ga odbijao, govoreći: „Još uvijek nisi tako dobar pripovjedač kao moja majka."

Proteklo je punih pet godina da se Enco osposobi kako bi Jamaoki ispripovjedao legendu onako kako je to njegova majka činila. Tako je Jamaoka premio pripovjedaču Encou suštinu zen učenja.

ISPRAVNI PUT

Netom pred smrt, Ninakavu posjeti učitelj zena Ikju. „Hoćeš li da te povedem?", upita ga Ikju.

Ninakava odvrati: „Došao sam sam i otići ću sam. Od kakve mi ti pomoći možeš biti?" Ikju odvrati: „Ako misliš da uistinu dolaziš i odlaziš, tada si u zabludi. Dopusti mi da ti pokažem put na kojem nema ni dolaska ni odlaska." Ovim riječima Ikju protumači put tako jasno da se Ninakava samo nasmiješi i umre.

NAJDRAGOCJENIJA STVAR NA SVIJETU Kineskom se učitelju zena, kojemu ime bijaše Sozan, pitanjem obrati neki učenik ovako: „Koja je najdragocjenija stvar na svijetu?" Učitelj odvrati: „Glava mrtve mačke." „Zašto je glava mrtve mačke najdragocjenija stvar na svijetu?", učenik nije odustajao od pitanja. Sozan odvrati: „Zato što joj nitko ne može odrediti cijenu."

ESUIN ODLAZAK Kada zen svećenica Esun navrši šezdeset i nekoliko godina života, te kada stigne vrijeme da napusti ovaj svijet, zamoli ona neke redovnike da u dvorištu načine gomilu drva. Postavivši se nepomično u sjedećem položaju u sredinu lomače, Esun potpali vatru na njezinim rubovima. „Svećenice!", povika neki redovnik, „je li unutra vruće?" „Takva stvar može zanimati samo budalu kakva si ti", odvrati Esun. Plamen se uzdignu uvis i ona nestade.

RINZAIJEVO PROSVJETLJENJE Po istjeku tri propovijedne godine, provedene u Obakuovoj školi, jednom prigodom Rinzai pristupi učitelju, te ga zapita u čemu se sastoji suštinska istina Buddhina učenja. Sve što je dobio kao odgovor na ovo pitanje, bilo je dvadeset udaraca štapom. Potom se Rinzai zaputi drugom učitelju, Daiguu, koji mu reče kako je Obaku ispravno postupio spram njegova prosvjetljenja, te, kako bi mu još podrobnije protumačio stvar, grubo ga prodrma i obasu grubim riječima. Ovoga puta, međutim, Rinzai uzvrati, udarivši Daigua žestoko po rebrima. I nakon svega što se dogodilo, iznenada se prosvijetli. Zatim se Rinzai vrati Obakuu kako bi mu ispripovjedio što se dogodilo, ali mu učitelj stade još i više prijetiti, te ga ošamari. Obaku se stade grohotom smijati, te uzviknu besmisleno: „Kacu."

VRIJEME ZA SMRT Ikju, učitelj zena, bijaše vrlo razborit več i kao sasma maleni dječak. Njegov je učitelj imao jednu skupocjenu šalicu za čaj, koja bijaše rijedak primjerak. Dogodi se tako, da Ikju sasvim slučajno razbije tu skupocjenu šalicu, te se nato silno zbuni. Začuvši korake svoga učitelja, on sakri komade razbijene šalice iza svojih leda. Kada se učitelj pojavi na vratima, Ikju mu se obrati pitanjem: „Zašto ljudi moraju umrijeti?" „To je prirodno", objasni mu učitelj. „Sve ima svoj vijek trajanja i sve naposljetku mora umrijeti." Ikju, pokazujući učitelju razbijenu šalicu, reče: „Tvojoj je šalici bilo vrijeme da umre."

ISTINSKI PRIJATELJI Prije mnogo ljeta u Kini življahu dva prijatelja. Jedan je od njih vješto svirao na harfi, a drugi je podjednako tako vješto slušao.Kada bi jedan od njih svirao ili pjevao o planini, drugi bi govorio: „Vidim planinu pred nama."Kada bi jedan svirao o vodi, onaj što je slušao, znao bi govoriti: „Evo bistrog potoka!" Ali, onaj što je slušao prijateljevu svirku, razboli se i umre. Njegov prijatelj pokida žice harfe i nikada više ne zasvira. Otada je kidanje žica harfe postalo znak bliskog prijateljstva.

BLATNJAVI PUT Dogodi se da nekom prigodom Tanzan i Ekido zajedno krenuše na putovanje. Put kojim su prolazili bijaše sav u dubokom blatu. Jaka je kiša još uvijek neprestance padala. Idući tako blatnjavim putem, susretoše prelijepu djevojku, odjevenu u skupocjeni svileni kimono obavijen krasnim pojasom. Djevojka nije mogla prijeći raskršće, te stajaše bespomoćno na mjestu. „Priđi, djevojko", reče spremno Tanzan. Potom, podigavši je i uzevši u naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori ni riječi sve do večeri. Tada stigoše do hrama u kojem je valjalo da prenoće. Ondje se više nije mogao suzdržavati, te ovako reče: „Mi, svećenici, ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, ,,a posebice ne prilazimo mladim i lijepim ženama. To je opasno. Zašto si to učinio?" „Djevojku sam ostavio ondje", odvrati Tanzan, „ali, zar je ti još uvijek nosiš?"

POSJETNICA Keicu, znameniti učitelj zena u razdoblju Meidi, bijaše i poglavar Tofuku hrama u Kiotu. Jednoga dana vladar Kiota potraži ga po prvi puta. Pratitelj vladara Kiota preda posjetnicu učitelju zena. Na posjetnici je pisalo: Kitagaki, vladar Kiota. ,,S takvim čovjekom nemam posla", reče Keicu svome pratitelju. „Reci mu neka ode odavde." Pratitelj odnije posjetnicu natrag vladaru, moleći ga pritom za oprost. „Greška je moja", reče vladar, te rukom precrta riječi „vladar Kiota". „Zamoli iznova svoga učitelja da me primi." ,,O, je li to Kitagaki?", uzviknu učitelj kada ugleda posjetnicu. „Svakako želim vidjeti toga čovjeka."

USPOREDBA U jednoj je sutri Buddha izrekao ovakvu usporedbu: Putujući, neki čovjek u polju naiđe na tigra. Dade se u bijeg, ali tigar krenu za njim. Naletjevši na neku liticu, čovjek se zadrži od pada, uhvativši se za korijen neke biljke puzavice, te se opasno zanjiše nad rubom provalije. Tigar ga sve njuškao odozgo. Drhteći, čovjek pogleda u dubinu, a ondje ugleda drugog tigra kako čeka da ga razdere. Samo ga je biljka puzavica zadržavala da se ne surva u provaliju. Dva miša, jedan bijeli i jedan crni, stadoše malo po malo glodati biljku puzavicu. Čovjek ugleda kraj sebe sočnu jagodu. Stisnuvši grčevito jednom rukom biljku, drugom rukom ubra jagodu. Kako je samo bila slatka!

PONOĆNI IZLET Mnoštvo je učenika proučavalo meditativnu zadubljenost kod učitelja zena Sengaia. Jedan je od njih običavao noću ustati, preskočiti zid hrama, te se zaputiti u grad na provod. Sengai, nadzirući spavaonice, jedne noći otkrije da učenika nema, te pronađe i visoku stolicu koju je ovaj koristio kako bi se uspeo na zid. Sengai ukloni stolicu, te stane na njezino mjesto. Kada se lutalica vratio sa svoga noćnoga izleta, i ne znajući da je sada Sengai bio stolica, spusti noge na učiteljevu glavu, te s nje skoči na zemlju. Tek što uvidje, što je učinio, silno se prestraši. Sengai mu reče: „Rano ujutro prilično je hladno. Pripazi da ne navučeš prehladu." Nikada više učenik ne iziđe noću.

RAZMETLJIVI MAJMUN Neki razmetljivi i nadmeni majmun uzade na nebo i ondje susretne Buddhu. Obrati mu se ovim riječima: „Buddha je mala stvar; ja mogu skočiti vrlo daleko." „Ako si tako pametan", odvrati Buddha, „skoči sa dlana moje ruke." Majmun pomisli kako je zadatak vrlo lak jer mu je Buddhin dlan izgledao širok tek nekoliko centimetara. Tako majmun skoči vrlo, vrlo daleko. Nađe se na ogromnoj ravnici na kojoj se nalazilo pet velikih stupova. Kako bi dokazao da je bio na tom mjestu, obilježi jedno od podnožja ovih pet stupova. Vrativši se k Buddhi, stade se hvalisati onime, što je učinio. „Pogledaj moju ruku", reče mu Buddha. Na Buddhinu dlanu nadmeni majmun ugleda znak kojeg je sam obilježio. Bio je, dakle, u podnožju jednog od Buddhinih prstiju.

POUKA POSLJEDNJE SVIJEĆE U drevna su se vremena u Japanu koristile lampe, načinjene od bambusa i papira u kojima su gorjele svijeće. Nekom slijepom čovjeku, koji bijaše u posjeti svome prijatelju, ovaj ponudi jednu takvu lampu kako bi je ponio sa sobom jer već bijaše pao mrkli mrak. „Ne treba mi lampa", reče mu slijepi čovjek. „Bila tama ili svijetlo - meni je sasvim svejedno." „Znam da ti lampa nije potrebna da bi pronašao put", odvrati mu prijatelj, „ali, ako je ne budeš imao, netko bi mogao u marku naletjeti na tebe. Zato moraš uzeti lampu." Slijepi čovjek krenu s lampom i, prije no što je i odmakao komad puta, netko se s njime sudari. „Pazi kuda ideš", doviknu on nepoznatom, „zar ne vidiš ovu lampu?" „Svijeća ti je dogorjela, brate", odvrati nepoznati.

PISMO UMIRUĆEM U pismu jednom od svojih učenika, koji bijaše na samrti, Basui napiše naredne riječi: „Suština tvoga uma nije rođena, stoga nikada neće niti umrijeti. Ona nije život, prolazni i trenutačni život. Ona nije praznina, lišena svakog sadržaja. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uživa u slastima i zadovoljstvima, niti trpi u boli. Znam da si ozbiljno bolestan. Kao vrstan učenik zena, ti se otvoreno suočavaš sa svojom bolešću. Možda niti ne znaš točno tko je onaj koji pati, ali upitaj sebe: Što je suština ovoga uma? Misli samo na to i neće ti trebati ništa drugo. Ne žudi ni za čim. Tvoj svršetak, koji je beskrajan, nalik je snježnoj pahuljici što se rastapa u čistom uzdahu."

OKUS MAČA Matajuro Jagju bijaše sin znamenitog mačevaoca. Otac ga se odrekao jer bijaše uvjeren kako je sinovljev rad i odviše prosječan da bi dostigao majstorstvo. Tako se Matajuro zaputi na planinu Futara, te ondje pronađe čuvenog mačeovaca Banzoa. Ali Banzo potvrdi procjenu koji je iznio mladićev otac. „Želiš učiti vještinu mačevanja pod mojim vodstvom?", pita Banzo mladića. „Ali, ti ne ispunjavaš nijedan zahtjev za to!" „Kada bih naporno i ustrajno radio, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?", mladić nije odustajao. „Cijeli ostatak života", odvrati Banzo. „Toliko dugo ne mogu čekati", stade objašnjavati Matajuro. „Radije ću pretrpjeti sve teškoće, samo kada bi me ti podučavao. Ako postanem tvoj vjerni sluga, koliko bi tada moje naukovanje moglo trajati?" ,,O, možda deset godina", popusti Banzo. „Moj otac postaje sve stariji i uskoro ću morati preuzeti svu brigu za njega", nastavi govoriti

Matajuro, „Ako bih radio još napornije i ustrajnije, koliko bi mi tada vremena trebalo?" ,,O, možda trideset godina", odvrati Banzo. „Kako to", upita sada Matajuro, „prvo kažeš deset, a sada trideset godina. Podnijet ću sve teškoće kako bih postao majstor ove umjetnosti za najkraće moguće vrijeme!" „Ako je tako", odvrati majstor mačevanja, „morat ćeš kod mene ostati punih sedamdeset godina. Čovjek koji žuri kako bi postigao uspjeh, rijetko kada brzo savlada vještinu." ,,U redu", složi se mladić, shvativši naposljetku da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti. „Pristajem." Matajuri bijaše naloženo da nikako i ni u kojoj prigodi ne govori o mačevanju, te da nikada niti ne dodirne mač. Svojem je učitelju pripravljao jela, prao je posuđe, pripremao mu postelju, čistio dvorište, uređivao vrt, ali nijedne riječi ne izusti o mačevanju. Tako minuse tri godine. Matajuro je još uvijek obavljao iste poslove. Bio je tužan, pomišljajući na svoju budućnost jer još uvijek nije počeo proučavati umjetnost kojoj je posvetio cijeli svoj život.

Jednoga dana Banzu mu se prikrade potajice iza leda, te ga silno uplaši udarivši ga drvenim mačem. Narednog dana, dok je Matajuro kuhao rižu, Banzo iznova neočekivano skoči pred njega. Nakon ovog događaja, Matajuro je bio prisiljen i dan i noć braniti se od neočekivanih napada. Niti jedan trenutak tijekom dana ne bi minuo, a da Matajuro nije bio primoran misliti na okus Banzova mača. Vještinu je mačevanja savladavao s takvom brzinom da je to vabilo osmijehe na licu njegova učitelja. Matajuro postade najveći mačevalac u zemlji.

JEDAN OSMIJEH Mokugen se nije nikada nasmijao, sve do posljednjeg dana svoga života. Kada dođe vrijeme da napusti ovaj svijet, reče ovako svojim vjernim učenicima: „Naukovali ste kod mene više od deset godina. Sada mi pokažite istinsko tumačenje zena. Tko se uspije najjasnije izraziti, postat će moj nasljednik i primiti moju odoru i zdjelu." Svi se zagledaše u Mokugenovo ozbiljno lice, ali se nitko ne usudi progovoriti. Enco, učenik koji je uz svoga učitelja proveo dugo vremena, priđe učiteljevoj postelji, te pristupi sasvim blizu posudi s lijekovima. To je bio njegov odgovor. Učiteljevo lice posta još ozbiljnije. „Da li je to sve što si shvatio?", zapita učenika. Enco priđe i vrati posudu na prijašnje mjesto. Prekrasan osmijeh ozari Mokugenovo lice. „Ti, nitkove", reče Encuu, „Radio si sa mnom deset godina, a nikada nisi vidio moje tijelo. Uzmi odoru i zdjelu, one pripadaju tebi."

OBJAVA SUTRI Poklonik zena Tezugen jednom prigodom odluči u Japanu objaviti sutre koje su u to vrijeme bile dostupne samo na kineskom jeziku. Spise je valjalo otisnuti uz pomoć drvenih ploča u izdanju od sedam tisuća primjeraka, što je zaista velik poduhvat. Tezugen krenu na put kako bi sakupio priloge u ovu svrhu. Nekolicina onih koji su podržavali naum dade mu stotinjak zlatnika, ali je u većini slučajeva primao samo po koji novčić. Svakom je darovatelju u podjednakoj mjeri zah-valjivao. Nakon deset godina, Tezugen je imao dovoljno novca kako bi započeo svoj zadatak. U to vrijeme rijeka Uji stade poplavljivati, a pojavi se i glad. Tezugen uze novac koji je prikupio za tiskanje spisa i potroši ga kako bi spasio ljude gladovanja. Zatim ponovo otpoče svoj posao sakupljanja priloga. Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom neka zaraza. Tezugen pokloni novac koji je sakupio kako bi pomogao svome narodu.

I po treći puta započe svoj posao i nakon dvadeset godina želja mu se ispuni. Tiskarske ploče uz čiju je pomoć sačinjeno prvo izdanje sutri, danas su izložene u samostanu Obaku u Kiotu. Japanci pripopovijedaju svojoj djeci da je Tezugen priredio tri zbirke sutri, te da su prve dvije nevidljive zbirke čak i nadmašile posljednju.

SAN DANJU Učitelj Soien Shaku napustio je ovaj svijet u dobi od šezdeset i jedne godine. Ispunivši svoj životni zadatak, za sobom je namrio veliko učenje koje je bilo u mnogo kojem pogledu bogatije od većine nauka zen učitelja. Njegovi su učenici običavali usred ljeta spavati danju. Iako je sve to predvidio, sam nikada nije tratio vrijeme. Kada mu je bilo svega dvanaest godina, već je izučavao teorijska razmatranja Tendai filozofije. Jednog ljetnog dana zrak bijaše tako sparan da mali Soien isruži noge i zaspa u učiteljevoj odsutnosti. Mine cijelih tri sata kada, iznenada probuđen iz sna, začu kako ulazi učitelj. Bilo je već kasno; ležao je ispružen na samome pragu. „Oprosti, oprosti", prošapće njegov učitelj, pažljivo preskačući preko Soienovog tijela kao da je pripadalo nekom dostojanstveniku. Nakon ovog događaja, Soien nikada više nije zaspao poslije podne.

U ZEMLJI SANJA „Naš školski učitelj običava zadrijemati svako poslije podne", tako je pripovijedao jedan učenik Soien Shakua. „Mi, djeca, upitali smo ga zašto tako postupa, a on nam je nato odvratio: „Odlazim u zemlju sanja kako bih se susreo sa starim mudracima. Tako je postupao i sam Konfucije." Kada bi Konfucije spavao, snivao je drevne mudrace, a kasnije o tome pripovijedao svojim pratiteljima. „Jednoga je dana bilo vrlo toplo, te neki od nas zadrijemaše. Učitelj nam stane zamjerati. Nato odvratismo, „Uputili smo se u zemlju sanja kako bismo se susreli s drevnim mudracima, kao što je i Konfucije činio", stadosmo objašnjavati. „I, što su vam priopćili drevni mudraci", htio je saznati naš učitelj. Jedan od nas odgovori: „Krenuli smo u zemlju sanja i ondje susreli mudrace. Upitali smo ih dolazi li onamo i naš učitelj svako poslije podne, ali nam oni rekoše kako takvog čovjeka nikada nisu vidjeli."

VELEPOSJEDNIK – GLUPAN Dvojica učitelja zena, Daigu i Kudo, jednom su zgodom pozvani u posjet nekom veleposjedniku. Kada onamo stigoše, Kudo reče veleposjedniku: „Prirodno si nadaren i posjeduješ prirođenu sposobnost za učenje zena." „Gluposti", reče nato Daigu. „Zašto laskaš tom glupanu? On jest veleposjednik, ali o zenu ne zna ništa." I tako, namjesto da sagradi hram Kudu, veleposjednik ga izgradi Daiguu dok je s njime izučavao zen.

ISTINSKA PROMJENA Riokan je cijeli svoj život posvetio izučavanju zena. Jednoga dana dozna kako njegov rođak, unatoč upozorenjima obitelji, troši novac na neku kurtizanu. Budući je rođak preuzeo Riokanovo mjesto upravljanja obiteljskim imanjem, a imetak se u njegovim rukama našao u opasnosti da bude protraćen, rođaci zamoliše Riokana da svakako nešto poduzme. Riokan je morao prevaliti dug put kako bi posjetio rođaka kojeg nije vidio cijeli niz godina. Rođak se doimao zadovoljnim što ponovo vidi svoga ujaka, te ga pozva da kod njega prenoći. Riokan je cijelu noć prosjedio u meditaciji. Ujutro, spremajući se da krene, ovako reče mladiću: „Sigurno starim kada mi se ruke ovako tresu. Hoćeš li mi pomoći da zavežem vezicu na sandali?" Rođak mu vrlo rado pomognu. „Hvala ti", reče Riokan, „vidiš, svakim danom čovjek postaje sve stariji i nemoćniji. Dobro povedi računa o sebi." Tako govoreći, Riokan otiđe, nijednom riječju ne spominjući kurtizanu ni žalbe

rođaka. Od toga jutra, međutim, prestade i rođakovo rasipništvo.

NARAV Jedan učenik zena priđe Benkeiu ovako mu se žaleći: „Učitelju, patim od neobuzdane naravi. Kako bih je mogao izliječiti?" „To je zaista vrlo neobično", odvrati Benkei. „Pokaži mi da vidim što to imaš." „Ne mogu ti sada pokazati", odvrati učenik. ,,A kada mi možeš pokazati?", upita Benkei. „Pojavljuje se iznenada i neočekivano", odvrati učenik. „Onda", zaključi Benkei, „to zasigurno nije tvoja prava narav. Kada bi to bila tvoja prava priroda, naime, mogao bi mi je pokazati u bilo kojem trenutku. U trenutku rođenja sigurno je nisi imao, a ni tvoji ti je roditelji nisu dali. Razmisli malo o tome."

KAMENI UM Kineski učitelj zena Hogen živio je sam u jednom malom hramu u unutrašnjosti zemlje. Jednoga dana onamo dospješe četiri lutajuća isposnika, te ga zamoliše za dozvolu da u dvorištu hrama upale vatru kako bi se zagrijali. Dok su pripremali vatru, Hogen začu kako raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. Pridruži im se i ovako reče: „Evo ovog velikog kamena. Je li on, po vašem mišljenju, u vašem umu ili izvan njega?" Jedan od isposnika odgovori: „Sa buddhističkog stajališta, sve je objektivizacija uma i to je razlog zbog kojeg bih rekao da je ovaj kamen u mome umu." „Glava ti je zasigurno vrlo teška", primijeti Hogen, „ako u njoj posvuda nosiš ovakav kamen."

TUNEL Zenkai, sin samuraja, jednom zgodom doputuje u Edo gdje postade pratitelj jednog visokog dostojanstvenika. Zaljubi se u njegovu suprugu i u tome ga otkriju. U samobrani usmrti dostojanstvenika, a zatim pobježe sa njegovom suprugom, svojom voljenom. Kasnije oboje postadode kradljivci. Žena je, međutim, bila u tolikoj mjeri pohlepna da se Zenkaiu stade gaditi. Naposljetku, ostavivši je, otputova daleko, čak u pokrajinu Bizen, gdje postade lutajući prosjak. Kako bi se iskupio za djela što ih je u prošlosti počinio, Zenkai odluči učiniti neko dobro djelo u svome životu. Znajući za opasni put koji se prostirao ponad neke litice, a bijaše uzrok povreda i smrti mnoštva ljudi, odluči probiti tunel kroz planinu. Tako je danju prosio, a noću kopao tunel. Minulo je i punih trideset godina, a tunel je već bio 684 metara dug, 6 metara visok i 9 metara širok. Dvije godine prije dovršenja posla, sin dostojanstvenika kojeg je ubio, a koji je bio na glasu

kao iskusan mačevalac, pronađe Zenkaia i dođe kako bi ga iz osvete ubio. „Rado ću ti dati svoj život", reče Zenkai. „Samo mi prvo dopusti da završim ovaj posao. Onoga dana kada posao bude završen, slobodno me možeš ubiti." Tako mladić stade čekati da osvane dan kada će posao biti završen. Mine i nekoliko mjeseci, a Zenkai je i dalje kopao. Mladić se umori ništa ne radeći, te mu stade pomagati u kopanju. Pomažući mu godinu dana, stade se diviti Zenkaievoj čvrstoj volji i karakteru. Naposljetku je tunel završen i ljudi su se njime mogli sigurno koristiti. „Sada mi odrubi glavu", reče Zenkai. „Moj je posao obavljen." „Kako mogu odrubiti glavu svome vlastitome učitelju?, upita mladić sa suzama u očima.

U RUKAMA USUDA Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja iako je imao deset puta manje ljudi od protivnika. Znao je da če pobijediti, ali su njegovi vojnici bili obuzeti sumnjama u ishod bitke. Na putu, zaustavi se kod shinto svetišta i ovako reče svojim ljudima: „Nakon što posjetim svetište, bacit ču novčić. Ako padne glava, pobijedit čemo; ako padne pismo, izgubit ćemo. U rukama smo usuda." Nobunaga ude u svetište i u tišini se pomoli. Zatim iziđe i baci novčić. Pade glava. Vojnici su toliko žudjeli za borbom da su bitku lako osvojili. „Nitko ne može promijeniti ruku usuda", reče mu njegov pratitelj nakon bitke. „Zaista ne može", odvrati Nobunaga, pokazujući dvostruki novčić s glavama na obje strane.

UBIJANJE Jednoga dana Gasan ovako savjetovaše svoje poklonike: „Oni koji govore protiv ubijanja i zahtijevaju poštedu života svih svjesnih bića, svakako su u pravu. Dobro je štititi čak i životinje i kukce. Ali, što je s onim osobama koje ubijaju vrijeme, što je s onima koji uništavaju zdravlje i onima koji uništavaju gospodarstvo zemlje? Ni takve ne bismo smjeli previdjeti. Štoviše, što je s onima koji propovijedaju a da sami nisu prosvijetljeni? Takvi ubijaju buddhizam."

DIJAMANT NA BLATNJAVOM PUTU Kudo bijaše carev učitelj. I iako je tako bilo, običavao je putovati sam kao lutajući prosjak. Jednom zgodom, na putu za Edo, stiže pred malo selo zvano Takenaka. Bila je već večer i padao je pravi pljusak. Kudo bijaše sasvim mokar. Slamnate su mu se sandale raspale. U prozoru neke seljačke kuće u blizini sela spazi četiri-pet pari sandala i odluči jedne kupiti. Žena koja mu je ponudila sandale, vidjevši ga onako mokrog, pozva ga da prenoći u njezinu domu. Kudo prihvati poziv, zahvalivši joj. Ude i izgovori sutru ispred obiteljskog oltara. Potom je bio predstavljen ženinouj majci i njezinoj djeci. Vidjevši da je cijela obitelj potištena, Kudi upita što se dogodilo. „Moj je suprug kockar i pijanica", odvrati mu domaćica. „Kada se dogodi da na kocki dobije igru, pije i postaje grub. Kada izgubi igru, posuđuje novac od drugih. Ponekad, kada se sasvim napije, niti ne dođe kući. Ne znam što da učinim?"

„Ja ću mu pomoći", reče Kudo. „Evo ti nešto novca. Daj mi krčag vina i nešto dobro za jelo, a onda možeš ići. Ja ću ostati zadubljen u meditaciju pokraj oltara." Kada se domaći vratio oko pomoći, sasvim pijan, stade vikati: „Hej, ženo, kod kuće sam. Ima li što god za jelo?" „Imam ja nešto za tebe", reče Kudo. „Uhvatila me je kiša i tvoja me je supruga ljubazno zamolila da ovdje prenoćim. Zazvrat sam od nje kupio nešto vina i ribe, pa se slobodno i ti posluži." Čovjek se obradova. Odmah ispi vino i leže na pod. Kudo sjede pored njega, zadubljen u meditaciju. Ujutro, kada se muž probudio, posve zaboravi na prethodnu večer. „Tko si ti? Odakle si došao?", zapita Kuda koji je još uvijek bio zadubljen u meditaciju. „Ja sam Kudo iz Kiota i na putu sam za Edo", odvrati učitelj zena. Čovjek se posrami. Iskreno stade moliti učitelja svoga cara za oprost. Kudo se osmjehnu. „Sve je u ovom životu nestalno", stade objašnjavati. „Život je vrlo kratak. Ako nastaviš s kockom i opijanjem, neće ti ostati

vremena ni za što drugo, a svojoj ćeš obitelji nanijeti samo patnje." Svijest mu se probudi iz sna. „U pravu si", reče. „Kako ti se ikada mogu odužiti za tako lijepo i vrlo učenje! Dozvoli mi da te otpratim dio puta i ponesem tvoju prtljagu." „Kako želiš", složi se Kudo. Oboje krenuše na put. Nakon što su preški pet kilometara, Kudo naloži pratitelju neka se vrati. „Samo još deset kilometara", stade moliti Kudo. Tako nastaviše put. „Sada se možeš vratiti", predloži Kudo. „Nakon narednih petnaest kilometara", odvrati pratitelj. „Vrati se sada", reče Kudo nakon što su prešli petnaest kilometara. „Pratit ću te do kraja svoga života", izjavi pratitelj. Suvremeni učitelji zena u Japanu potječu iz reda jednog glasovitog učitelja koji je bio sljedbenik Kuda. Njegovo je ime bilo Mu-nan, Čovjek koji se nikada nije vratio.

HOSHINOVA POSLJEDNJA PJESMA Učitelj zena Hoshin dugi je niz godina živio u Kini. Zatim se vratio u sjeveroistočni dio Japana gdje je podučavao svoje učenike. Kada je već posve ostario, ispripovjedio im je pripovijest koju je čuo u Kini. Pripovijest je glasila ovako: Jedne godine dvadeset i petog prosinca Tokufu, koji bijaše vrlo star, reče ovako svojim učenicima: „Naredne godine više neću biti na životu, stoga biste se ove godine za mene morali dobro brinuti." Učenici pomisliše da se samo šali, ali budući je uvijek bio plemenit učitelj, svi su ga narednih dana uveseljavali, sve do završetka godine. Uoči Nove godine Tokufu zaključi: „Zaista ste se dobro za mene brinuli. Napustit ću vas sutra poslije podne kada snijeg prestane padati." Učenici se stadoše smijati, misleći da opet govori besmislice jer je noć bila vedra i bez snijega.

U ponoć, međutim, snijeg poče padati, a sljedećeg dana više ne nađoše svoga učitelja. Krenuše u dvoranu za meditaciju. Ondje nađoše mrtvog učitelja jer je te noči preminuo. Hoshin, koji je ispripovijedio ovu pripovijest, ovako reče svojim učenicima: „Nije nužno da učitelj zena predvidi svoj odlazak, ali to može učiniti ako to istinski želi." „Možeš li i ti predvidjeti svoju smrt?, upita ga netko. „Da", odvrati Hoshin. „Pokazat ču vam što mogu za tjedan dana." Nitko mu ne povjerova, a većina i zaboravi na razgovor kada ih Hoshin sljedeći puta okupi. „Prije tjedan dana", stade govoriti, „rekao sam vam da ću vas napustiti. Uobičajeno je da se tom zgodom sastavi oproštajna pjesma, ali ja nisam ni pjesnik ni kaligraf. Neka stoga netko od vas zapiše moje posljednje riječi." Sljedbenici pomisliše da se učitelj šali, ali se jedan od njih ipak spremi da zapiše što će reći. „Jesi li spreman?", upita Hoshin. „Da", odvrati ovaj. Hoshin nato ovako stade govoriti:

Dođoh iz sjaja I vraćam se sjaju. Što je to? Pjesmi je nedostajao jedan stih od uobičajena četiri, te mu stoga učenik ovako reče: „Učitelju, nedostaje nam jedan stih." Hoshin uz riku lava koji pobjeđuje, povika glasno: „Kaa!" i izdahnu.

ISTINSKA SREĆA Neki bogataš zamoli Sengaia neka napiše nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi se moglo prenositi kao dragocjenost iz pokoljenja u pokoljenje. Sengai uze veliki komad papira i napiše: „Otac umire, sin umire, unuk umire." Bogataš se razgnjevi. „Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje obitelji! Zašto se ovako šališ na moj račun?" „Nisam se imao namjeru šaliti", stade mu objašnjavati Sengai. „Kada bi tvoj sin umro prije tebe, to bi te silno ražalostilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvoga sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja obitelj, iz pokoljenja u pokoljenje, umire redom koji sam označio, bit će to prirodan tijek ljudskoga življenja i umiranja. Ja to nazivam istinskom srećom."

RADIONICA Žena iz Nagasakija po imenu Kame pripadala je onom malom broju ljudi u Japanu koji je izrađivao kadionice. Njihove su kadionice uvijek smatrane umjetničkim djelom, te su se koristile samo u odajama za čaj ili ispred obiteljskog oltara. Kame, čiji je otac također bio umjetnik, voljela je piti. Pušila je i većinu vremena provodila s muškarcima. Kad god bi zaradila nešto novca, priređivala je gozbe na koje je pozivala slikare, pjesnike, tesare i ljude sa mnogo zanimanja i poziva. U njihovom je društvu razvijala svoje zamisli. Kame je bila vrlo spora u stvaranju, ali su njezini radovi, kada bi ih jednom završila, uvijek bili prava remek-djela. Njezine su kadionice čuvane u domovima u kojima su živjele žene koje nikada nisu pušile, pile niti se slobodno družile s muškarcima. Gradonačelnik Nagasakija jednom zgodom zatraži od Kame da za njega osmisli nacrt jedne kadionice. Kame stade odugovlačiti s nacrtom sve dok ne mine i pola godine. U to je vrijeme gradonačelnik, koji je u međuvremenu bio

unaprijeđen u dostojanstvenika u jednom dalekom gradu, posjeti. Stade požurivati Kame neka započne posao na njegovoj kadionici. Konačno nadahnuta, Kame načini kadionicu. Kada je završi, postavi je na stol. Stade je promatrati dugo i pažljivo. Pušila je i pila pored nje kao da je bila pravo društvo za nju. Cijeli ju je dan pomnjivo promatrala. Naposljetku, dohvativši čekić, Kame je razbi na komade. Shvatila je, naime, da nije načinila savršeno djelo koje je njezin um od nje zahtijevao.

ČUDO Za vrijeme dok je Benkei držao predavanja u hramu Riumon, jedan svećenik shinshu sljedbe koja je vjerovala u spas ponavljanjem Buddhina imena, postade ljubomoran na njegovo mnogobrojno slušateljstvo, te poželi s njime raspravljati. Benkei je bio usred govora kada se svećenik pojavi na vratima hrama i podigne takvu galamu da Benkei prekine predavanje i stade se raspitivati kakva je to buka i odakle dopire. „Osnivač naše sljedbe", razmetao se svećenik, „posjedovao je takvu čudesnu snagu da je u jednoj ruci mogao držati kičicu i stajati na jednoj obali rijeke, dok je njegov učenik držao papir na drugoj obali, a pritom je ispisivao kroz zrak sveto ime Amide. Možeš li ti učiniti tako čudesnu stvar?" Benkei mu veselo odvrati: „Možda tvoje lukavstvo može izvesti takvu podvalu, ali za zen takvo vladanje ne vrijedi. Čudo je koje ja izvodim ovo: kada sam gladan, jedem, a kada sam žedan, pijem."

MRTVAČEV ODGOVOR Kada je Mamia, koji je kasnije postao vrlo poznati propovjednik, otišao kod jednog učitelja kako bi ga zamolio za njegovo osobno vodstvo, dobi zadatak objasniti glas jedne ruke. Mamia se usredsredi na rješenje zadatka, kako objasniti glas jedne ruke. „Ne trudiš se dovoljno", reče mu učitelj. „Isuviše si vezan za hranu, bogatstvo, posjede i taj glas. Bilo bi ti bolje da si mrtav jer bi to riješilo problem." U sljedećoj se zgodi Mamia pojavi pred svojim učiteljem i iznova mu učitelj postavi pitanje o glasu jedne ruke. Mamia se iznenada sruši kao mrtav. „Mrtav si, vidim", primijeti učitelj. „Ali što je s glasom jedne ruke?" „To još nisam riješio", odvrati Mamia, pogledavši učitelja. „Mrtvaci ne govore", reče nato učitelj. „Izlazi!"

LOPOV KOJI JE POSTAO UČENIK Jedne večeri dok je Shichiri Kojun izgovarao svete riječi su tri, uđe lopov s isukanim mačem, tražeći od Kojuna novac ili život. Shichiri mu ovako reče: „Ne uznemiravaj me. Novac možeš naći u onoj ladici", a zatim se vrati svome recitiranju. Nakon što je minuo samo jedan trenutak, Shichiri ustade i poviče: „Ne uzimaj sve. Treba mi nešto od čega ću sutra platiti porez." Uljez pokupi veći dio novca i okrene se da ode. „Zahvali čovjeku kada primiš dar", Shichiri dodade. Čovjek mu zahvali i pobježe. Nekoliko dana kasnije uhvatiše lopova, a on, između ostalog, priznade i nedjelo što ga je učinio Shichiriju. Kada Shichirija pozvaše kao svjedoka, on reče: „Ovaj čovjek nije lopov, barem što se mene tiče. Ja sam mu novac dao i on mi je na tome zahvalio." Nakon što je odslužio svoju kaznu, čovjek otide kod Shichirija i postade njegov učenik.

GLAS JEDNE RUKE Učitelj hrana Kenin bijaše Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je malog štićenika po imenu Tojo kojem je bilo svega dvanaest godina. Tojo je viđao starije učenike kako svako jutro i večer posjećuju učitelja u njegovoj odaji kako bi se podučili sanzenu ili osobnom vodstvu. U okviru ovog podučavanja, naučavali su se i koani kako bi se obustavila pometnja uma. Tojo je također želio vršiti sanzen. „Pričeka još malo, budi strpljiv", reče mu Mokurai. „Isuviše si mlad." Dječak je, međutim, ostao uporan, te učitelj naposljetku pristade poučiti ga. Uvečer u određeno vrijeme, mali Tojo stade na prag Mokuraive sobe za sanzen. Udari o gong kako bi najavio svoje prisutstvo, te se u znak štovanja tri puta pokloni pred vratima, a potom ude i sjede ispred učitelja u tišini ispunjenoj poštovanjem.

„Kada rukama pljesneš, uvijek se čuje glas dvije ruke", reče Mokurai. „Ti mi pokaži glas jedne ruke." Tojo se nakloni i otide u svoju sobu kako bi razmotrio pitanje što mu ga učitelj postavio. Sa svoga prozora začuje glazbu što su je svirale gejše. „A, to je rješenje", izjavi. Narednu večer, kada ga je učitelj zamolio neka oslika glas jedne ruke, Tojo stade izvoditi glazbu gejši. „Ne, ne", reče Mokurai. ,,S time nećeš uspjeti. To nije glas jedne ruke. Ništa nisi shvatio." Misleći da bi ga glazba mogla omesti u rješavanju zadatka, Tojo se preseli na jedno mirno mjesto i ondje stade iznova meditirati. „Što može biti glas jedne ruke?". Slučajno začu kapanje vode. „Ah, to je to!", pomisli Tojo. Kada se sljedeći puta pojavi pred učiteljem, Toio stade podražavati kapanje vode. „Što je to?", upita Mokurai. „To je zvuk kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj ponovo." Uzalud je Tojo meditirao kako bi začuo glas jedne ruke. Čuo je samo uzdisanje vjetra u

krošnjama. Ali, zvuk ne prihvati kao rješenje zadatka. Čuo je krik sove, ali ni taj ga zvuk ne zadovolji. Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci. U više od deset navrata Tojo je posjećivao Mokuraia s različitim zvucima. Svi su bili pogrešni. Gotovo cijelu godinu dana proveo je u razmišljanjima što bi glas jedne ruke mogao biti. Naposljetku mali Tojo iskusi pravu meditaciju i nadiđe sve glasove. „Nisam više bio u stanju nagomilavati", objasnio je kasnije, „stoga sam dosegao bezglasni glas." Tojo je tako shvatio glas jedne ruke.

DOBRO I ZLO Kada je Benkei održavao poduke izdvojenog usredsređivanja, posjećivali su ga mnogi učenici. Za vrijeme jednog takvog okupljanja jedan je učenik uhvaćen u kradi i cijela je stvar prijavljena Benkeiu uz zahtjev da prijestupnik bude isključen iz poduka. Benkei se na to ne obazre. Kasnije je isti učenik uhvaćen na sličnom djelu i Benkei iznova ne obrati pozornost. Takav postupak rasrdi druge učenike koji sastaviše molbu, tražeći otpuštanje lopova, uz izjavu da će u suprotnom cijela grupa napustiti poduke. Kada Benkei pročita molbu, sve ih pozva pred sebe. „Vi ste mudra braća", reče im. „Znate što je dobro, a što zlo. Ako tako želite, možete poći nekamo drugamo na poduke, ali naš jadni brat još uvijek ne zna što je dobro a što zlo. Tko će ga tome podučiti, ako ne ja? Ovdje ću ga zadržati, makar i svi vi ostali napustili moje poduke." Kiša suza obli lice brata koji je krao. Želja za kradom posve ga napusti.

ŠKRTI UMJETNIK Gesen bijaše umjetnik i svećenik. Prije no što bi počinjao crtati ili slikati, uvijek bi zahtijevao da mu se unaprijed plati, a cijene u njega bijahu visoke. Bio je na glasu kao „škrti umjetnik." Jednom ga zgodom neka gejša pozva da joj naslika sliku. „Koliko mi možeš platiti", raspitivao se Gesen. „Koliko god zatražiš", odvrati djevojka, „ali želim da posao obaviš preda mnom." Određenog dana Gesen je pozvan kod gejše koja je priređivala gozbu za svoga gospodara. Gesen načini sliku. Kada je bila gotova, zatraži od djevojke do tada najveću svotu novca koju je ikada zatražio za neku sliku. Svota mu je bila isplaćena. Tada se gejša okrenu gospodaru ovako govoreći: „Sve što ovaj umjetnik hoće jest novac. Njegovo je slikanje dobro, ali mu je um pokvaren; novac ga je pokvario. Kada ga stvori tako gnjusan um, njegovu radu ne pristaje biti izložen. Dovoljno je dobar jedino za jednu od mojih podsuknji."

Skinuvši suknju, djevojka zatraži od Gesena da načini drugu sliku na pozadini njezine podsuknje. „Koliko češ mi platiti?", upita Gesen. ,,Oh, bilo koju cijenu", odvrati djevojka. Gesen izreče pretjeranu cijenu i, naslikavši sliku kako je od njega zatraženo, otide. Kasnije su se saznali i razlozi Gesenove želje za novcem. Njegovu je pokrajinu često pustošila glad i bijeda. Bogati nisu pomagali sirotinji. Gesen je imao skriveno skladište za koje nitko nije znao, a u njemu je čuvao žitarice koje je spremio za takve izvanredne prilike. Put od njegova sela do Narodne kapele bio je u vrlo lošem stanju, te su mnogi putnici stradali prolazeći njime. Poželio je sagraditi bolji put. Njegov je učitelj umro ne ostvarivši želju da sagradi hram, te je Gesen želio završiti hram umjesto njega. Kada je ispunio svoje trije želje, Gesen je bacio kičicu i slikarski pribor, povukao se u planine i nikada više nije slikao.

TOČAN PRORAČUN Sen no Rikiu, učitelj čajne ceremonije, poželje objesiti košaricu sa cvijećem na jedan stup. Zamoli nekog tesara da mu pomogne govoreći mu „više" ili „niže", „lijevo" ili „desno" sve dok nije pronašao pravo mjesto. „Eto, ovdje", reče naposljetku Sen no Rikiu. Kako bi provjerio učitelja, tesar označi mjesto, a onda se pričini kao da je zaboravio, ,Je li to mjesto bilo ovdje? Ili možda ovdje?", pitao je tesar, pokazujući različita mjesta na stupu. Učiteljev je osjećaj za razmjere, međutim, bio u tolikoj mjeri razvijen da nije potvrdno odgovarao sve dok tesar nije iznova stigao do istovjetnog mjesta koje je učitelj ranije odredio.

RAZMJENA MIŠLJENJA O PRENOĆIŠTU U slučaju da pokrene i dobije raspravu o buddhizmu s onima kod kojih noćiva, svaki lutajući svećenik dobiva dozvolui da ostane u zen hramu. U slučaju da bude poražen, mora otići. U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana živjela su zajedno dva brata svećenika. Stariji bijaše učen, a mladi priglup i bez jednog oka. Naiđe jednom lutajući svećenik, te ih zamoli za prenoćište, propisno ih pozvavši na raspravu o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada toga dana, reče mlađem bratu neka ga zamijeni. „Idi i zahtijevaj razgovor u tišini", upozori ga. Tako mladi svećenik i stranac odoše do oltara i ondje sjedoše. Ubrzo nakon toga putnik ustade, otiđe do starijeg brata i reče mu: „Tvoj je brat divan mladić. Porazio me je." „Prepričaj mi razgovor", reče stariji brat.

„Pa", stade objašnjavati putnik, „isprva sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Buddhu prosvijetljenog. Nato tvoj brat podiže dva prsta, označavajući Buddhu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Buddhu, njegovo učenje i njegove sljedbenike u skladnom životu. Zatim on protrese stisnutom šakom pred mojim licem, pokazujući kako svi spomenuti potječu iz jedne suštine. Tako je on pobijedio i ja nemam nikakva prava ostati na noćenju." Tako rekavši, putnik otide. „Gdje je taj čovjek", upita mladi brat, dotrčavši do svoga starijeg brata. „Čuo sam da si pobijedio i raspravljanju." „Nisam pobijedio. Isprebijat ću ga." „Reci mi, koja je bila tema raspravljanja", upita stariji brat. „Zašto li je, da mi je samo znati, čim me je ugledao podigao jedan prst, vrijeđajući me kako imam samo jedno oko. Budući je stranac, pomislih da prema njemu moram biti ljubazan, te podigoh dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neljubazni bijednik podiže tri prsta, navješćujući kako nas dvojica imamo samo tri oka. Ja se raz-gnjevih i krenuh ga udariti, ali on pobježe napolje i to okonča spor."

OZNOJENI KASAN Kasan je jednom zgodom pozvan da održi službu na pogrebu jednog pokrajinskog vladara. Nikada ranije nije sreo vladare i plemstvo, te stoga postade živčan. Kada ceremonija započne, Kasan se preznoji. Nakon toga, vrativši se, pozva svoje učenike na okupljanje. Kasan prizna kako još nije sposoban biti učitelj jer mu nedostaje istovjetnost držanja medu uglednicima i onog koje njeguje u izdvojenosti hrama. Kasan dade ostavku i postade učenik drugog učitelja. Nakon osam godina, pros-vijetljen, vrati se svojim učenicima.

POTČINJAVANJE DUHA Jedna se mlada žena ozbiljno razboli. „Toliko te volim", reče svome suprugu, ,,i ne želim te napustiti. Nemoj otići od mene nijednoj drugoj ženi. Ako to učiniš, vratit ću se kao duh i nanijeti ti beskrajne patnje." Uskoro žena preminu. Muž je poštivao njezinu posljednju želju prva tri mjeseca, ali potom srete drugu ženu u koju se zaljubi. Ubrzo se zaručiše. Odmah nakon zaruka, duh se stade svake noći pojavljivati pred čovjekom, optužujući ga zašto nije održao obećanje. Duh je bio lukav. Točno je znao što se zbiva između njega i njegove voljene. Kad god bi svojoj zaručnici dao neki poklon, duh bi ga opisao u svim podrobnostima. Čak bi i ponovio razgovor, što je čovjeka stalo toliko mučiti da noću nije mogao oka sklopiti. Netko mu posavjetuje neka svoju muku ispripovjedi učitelju zena koji je živio u blizini sela. Naposljetku, u očajanju, jadnik otide do njega kako bi zatražio pomoć.

„Tvoja je bivša supruga postala duh, te zna sve što i ti", primijetio je učitelj. „Što god učiniš ili kažeš, što god pokloniš svojoj voljenoj, duh zna. Sigurno je to vrlo mudar duh. Zaista, morao bi se diviti takvom duhu. Sljedeći puta kada se pojavi, nagodi se s njime. Reci mu da toliko mnogo zna da od njega ništa ne možeš sakriti, te kako ćeš mu, ako ti odgovori na jedno pitanje, obećati da ćeš raskinuti zaruke i ostati sam." „Koje pitanje moram postaviti duhu?", upita čovjek. Učitelj odvrati: „Uzmi punu šaku sojinog zrnjevlja i upitaj ga zna li koliko točno zrna držiš u ruci. Ako ti ne umije odgovoriti, znat ćeš da je samo tvorevina tvoje mašte i više te neće uznemiravati." Sljedeće noći, kada se duh pojavi, čovjek mu stade laskati i reče mu kako on zna sve. „Točno", odvrati duh, ,,a i znam da si danas posjetio učitelja zena." „Budući znaš toliko mnogo", zatraži čovjek, „reci mi koliko zrna držim u ruci!" Nikakvog duha više nije bilo kako bi odgovorio na ovo pitanje.

DJECA NJEGOVOG VELIČANSTVA Jamaoka Teshu bijaše carev namjesnik, a uz to i učitelj mačevanja i temeljiti učenik zena. Njegov je dom bio prebivalište beskućnika. Sam je imao samo jedno odijelo jer je zbog njih uvijek ostajao siromašan. Car, vidjevši njegovu iznošenu odjeću, dade Jamaoku nešto novca kako bi kupio novu odoru. U sljedećoj zgodi kada se Jamaoka pojavi, na sebi je imao isto ruho. „Što se dogodilo s novom odjećom?, upita car. „Nabavio sam odjeću za djecu Vašeg veličanstva", objasni Jamaoka.

UČENJE O ŠUTNJI Učenici škole Tendai izučavali su meditaciju i prije no što je zen stigao u Japan. Četvorica od njih bili su bliski prijatelji, te su obećali jedno drugome da sedam dana neće progovoriti. Prvoga su dana svi šutjeli. Meditacija je uspješno započela, ali kada pade noć i uljane svjetiljke stadoše žmirkati, jedan od učenika ne izdrža, te doviknu slugi: „Namjesti te svjetiljke." Drugi učenik, iznenađen kada začuje kako njegov prijatelj govori, primijeti: „Ne bismo smjeli izgovoriti nijednu jedinu riječ." „Glupani! Zašto razgovarate?", upita treći. „Ja sam jedini koji nije progovorio", zaključi četvrti.

JEDNA JEDINA NOTA ZENA Kakua posjeti Kinu i ondje prihvati zen učenje. U vrijeme svoga boravka nikamo nije putovao. Živio je u udaljenom dijelu jedne planine, provodeći sve vrijeme u meditaciji. Kad god bi ljudi na njega naišli i molili ga neka s njima razgovara, progovorio bi samo nekoliko riječi, a zatim se selio na drugi kraj planine gdje ga je bilo teže naći. Nakon Kakuovog povratka u Japan, čak je i car čuo za njega, te ga molio neka mu protumači zen kako bi se duhovno uzdigao. Kakua je pred carem stajao šutke. Zatim iz nabora svoje halje izvadi sviralu i odsvira jednu kratku notu. Duboko se poklonivši, otiđe.

ŠTO TO ČINIŠ! ŠTO TO GOVORIŠ! Učitelj zena Mu-nan imao je samo jednog učenika kojem je ime bilo Shoju. Kada je Shoju završio svoje izučavanje zena, Mu-nan ga pozva u svoju odaju i reče: „Starim i koliko znam, Shoju, ti si jedini koji će prenijeti ovo učenje. Evo jedne knjige. Prenošena je od učitelja do učitelja tijekom sedam naraštaja. U nju sam unio i mnoge svoje stavove. Knjiga je vrlo vrijedna i ja ti je poklanjam u znak tvoga sljedbeništva." „Ako ova knjiga posjeduje toliko vrijednost, bolje bi bilo da je ti zadržiš", odvrati Shoju. „Ja sam tvoj zen primio bez zabilješki i njime sam zadovoljan." „Znam", reče Mu-nan. „Ipak, ona je preno-šena od učitelja do učitelja tijekom sedam naraštaja, pa je možeš zadržati kao znak prihvaćanja moga učenja. Evo ti je." Razgovarali su pored vatre. Istoga trena kada Shoju osjeti knjigu u svojim rukama, baci je u raspla-

msalu vatru jer nije imao sklonosti za posjedo-vanjem. Mu-nan, koji se nikada ranije nije naljutio, odjednom vrisnu: „Što to činiš!" Shoju uzvrati vičući: „Što to govoriš!"

KISELI MISO Kuhar-svečenik Dairjo u Benkeievom samo-stanu odluči dobro pripaziti na zdravlje svoga starog učitelja, te mu davati samo svježi miso. Benkei, primijetivši da je poslužen boljim misom no što su ga dobivali njegovi učenici, upita: „Tko je danas kuhar?" Poslaše Dairja pred njega. Benkei sazna kako prema svojim godinama i položaju mora jesti samo svježi miso. Tada reče kuharu: „Znači, ti želiš reći da ja uopće ne bih trebao jesti." Rekavši to, ude u svoju sobu i zaključa vrata. Dairjo je, sjedeći satima pred vratima, molio učitelja neka mu oprosti. Benkei mu ne odgovori. Sedam je dana Dairjo sjedio pred vratima, a Benkei unutra. Naposljetku, u očajanju, jedan sljedbenik glasno povika Benkeiju: „Možda si u pravu, ali ovaj mladi učenik mora jesti. Bez hrane ne može vječno živjeti!" Nato Benkei otvori vrata s osmjehom na usnama, te reče Dairju: „Tražim za sebe istu hranu

kakvu jedu moji učenici. Kada postaneš učitelj, ni sam na to ne smiješ zaboraviti."

ZAHVALNOST U vrijeme dok je Seisecu bio starješina Engaku škole u Kamakuri, tražio je veće prostorije od onih u kojima je podučavao jer su ove vec bile pretrpane. Umezu Seibei, trgovac iz Eda, odluči darivati pet stotina zlatnika, zvanih rjo, kako bi se sagradila prostranija škola. Taj novac donese učitelju. Seisecu reče: „Dobro, uzet ću ga." Umezu dade Seisecuu vreću sa zlatom, ali je bio nezadovoljan učiteljevim stavom. Učitelj je mogao proživjeti cijelu godinu s tri rjoa, a trgovcu za svih pet stotina čak nije pokazao ni zahvalnost. ,,U toj je vreći pet stotina rjoa", dade Umezu do znanja učitelju. „To si mi več rekao", odgovori Seisecu. „Iako sam bogat trgovac, pet stotina rjoa mnogo je novca", reče Umezu. „Želiš li da ti na tome zahvalim?", upita Seisecu. „Morao bi", uzvrati Umezu. „Zašto bih bio zahvalan?", upita Seisecu. „Onaj koji daje morao bi biti zahvalan."

UČITELJ ČAJNE CEREMONIJE I UBOJICA Taiko, ratnik koji je živio u Japanu prije perioda Tokugavva, izučavao je cha-no-ju sa Sen no Rikuom, učiteljem koji je bio poznat po svojem spokojstvu i zadovoljstvu. Taikov pratitelj, ratnik Kato, ushićenje je svoga pretpostavljenog čajnom ceremonijom protu-mačio kao zanemarivanje državnih poslova, te stoga odluči ubiti Sen no Rikua. Pričinjajući se da dolazi službenim poslom, uspije biti pozvan na čaj kod učitelja čajne ceremonije. Učitelj, koji je bio vrlo iskusan u svojoj umjetnosti, letimičnim pogledom otkri ratnikovu namjeru, pa zamoli Kata neka ostavi napolju svoj mač pri je što ude u odaju za ceremoniju, objašnja-vajući mu kako cha-no-ju sam po sebi predstavlja miroljubiv čin. Kato za to ne htjede ni čuti. „Ja sam ratnik", reče. „Uvijek imam uza se svoj mač. Cha-no-ju ili ne, ja svoj mač neću ostaviti."

,,U redu. Ponesi svoj mač i posluži se čajem", pristane Sen no Riku. Voda u kotlčiću stade ključati. Iznenada, Sen no Riku prevrnu kotlić. Šišteći, podiže se para i ispuni sobu dimom i pepelom. Iznenađen, ratnik istrča napolje. Učitelj se stade ispričavati. „Moja je greška. Vrati se i ispij čaj. Ovdje je tvoj mač, pokriven pepelom. Očistit ću ga i vratiti ti ga." Ratnik shvati kako u ovakvoj situaciji ne bi uspio ubiti učitelja, te odustade od svoje namjere.

POSLJEDNJA VOLJA Iku, glasoviti učitelj zena u periodu Ashikaga, bijaše carev sin. Kada je bio još vrlo mlad, njegova majka napusti dvor i krene izučavati zen u jednom hramu. Na isti način i princ Iku postade učenik. Kada mu majka umre, ostavi za sobom samo jedno pismo. U njemu je stajalo: Za Ikua: Završila sam svoj rad u ovome životu i sada se vračam Vječnosti. Želim da postaneš dobar učenik i spoznaš svoju buddhističku prirodu. Saznat ćeš jesam li u paklu i jesam li uvijek uz tebe ili ne. Ako postaneš čovjek koji smatra da su i Buddha i njegov pratitelj Bodhidharmna tvoje osobne sluge, možeš napustiti svoje izučavanje i služenje čovječanstvu. Buddha je propovijedao četrdeset i devet godina i svo to vrijeme nije smatrao nužnim progovoriti nijednu jedinu riječ. Morao bi znati zašto. Ali ako ne znaš, a još uvijek gajiš želju, suzdrži se od uzaludnog razmišljanja.

Tvoja majka, Nerođena i neumrla, Rujna, prvog. P.S. Svrha je Buddhina učenja uglavnom prosvjetljenje drugih. Ako se oslanjaš na bilo koju od njegovih metoda, nisi ništa drugo do glupa buba. Postoji 80.000 knjiga o buddhizmu. Kada bi ih sve pročitao, a ni tada ne bi ugledao svoju vlastitu prirodu, nećeš razumjeti čak ni ovo pismo. Ovo je moja posljednja volja.

JASNA SPOZNAJA Buddhistička je svećenica, poznata kao Rionen, rođena 1797. godine. Bila je unuka glaso-vitog japanskog ratnika Shingena. Imala je pjesničku dušu i bila toliko zanosne ljepote da je već u sedamnaestoj godini bila u caričinoj pratnji kao jedna od dvorskih dama. Očekivala ju je slava već i u ranoj mladosti. Voljena carica iznenada umre i time iščezoše i Rionenini snovi prepuni nadanja. Postade svjesna nestalnosti života u ovome svijetu, te poželje izučavati zen. Njezina se rodbina s time ne složi, te je prisili neka se uda. Uz obećanje da može postati svećenica kada rodi troje djece, Rionen pristade. Prije no što je napunila dvadeset i petu godinu, ispunila je posta-vljeni uvjet. Suprug i rođaci nisu je više mogli odvraćati od njezine želje. Obrijala je glavu, uzela ime Rionen, što znači jasno spoznati, te krenula na svoje hodočašće.

Stiže u grad Edo, te zamoli Tecugua neka je primi za učenicu. Bacivši letimičan pogled na nju, učitelj je odbije jer je bila isuviše lijepa. Rionen otide do drugog učitelja, Hakua. Hakuo je odbi iz istog razloga, rekavši joj kako bi njezina ljepota stvarala samo neprilike. Rione tada uze vruće željezo i prisloni ga uza svoje lice. Za nekoliko trenutaka zauvijek nestade njezine ljepote. Hakuo je tada prihvati za učenicu. U spomen ove zgode, Rionen napisa pjesmu na stražnjoj strani ogledala: U službi svoje carice palila sam tamjan kako bih namirisala svoje gizdave haljine, Sada kao prosjak bez doma palim svoje lice kako bih stupila u zen hram. Prije odlaska sa ovoga svijeta, Rionen je napisala još jednu pjesmu: Šezdeset i šest puta gledale su ove oči smjenu jeseni. Dovoljno sam ispitivala mjesečevi sjaj, Ne pitam više.

Slušam samo glas borova i cedrova u trenutku kada vjetar miruje.

SAMO TI SPAVAJ Gasan je sjedio pored Tekisuieve postelje tri dana prije njegove smrti. Tekisui ga je već odredio za svoga nasljednika. Hram im je nedavno izgorio, te je Gasan bio zauzet njegovim obnavljanjem. Tekisui ga upita: „Što namjeravaš učiniti poslije obnove hrama?" „Kada ozdraviš, želja nam je da ondje govoriš", odvrati Gasan. „A ako do tada ne budem živ?" „Onda ćemo naći nekog drugog", odgovori Gasan. ,,A ako ne nađete nikoga?", nastavi Tekisui. Gasan mu glasno odgovori: „Ne postavljaj tako glupa pitanja. Samo ti spavaj."

BEZ RADA NEMA JELA Kineski učitelj zena, Hiakujo, radio je sa svojim učenicima čak i u svojoj osamdesetoj godini, uređujući vrtove, čisteći zemlju i podrezujući drveće. Učenicima je bilo žao gledati starog učitelja kako naporno radi, ali su dobro znali da ih ne bi slušao kada bi mu stali savjetovati neka prestane raditi. Zato mu sakriše alat. Toga dana učitelj nije jeo. Nije jeo ni sutra, a ni narednog dana. „Možda je srdit što smo mu sakrili alat", nagađali su učenici. „Bolje bi bilo da mu vratimo alat." Istoga dana kada su to učinili, učitelj je radio i jeo kao i ranije. Uvečer pouči svoje učenike: „Bez rada nema jela."

NIŠTA NE POSTOJI Dok je još bio mladi učenik zena, Jamaoka Teshu stade posjećivati jednog učitelja za drugim. Tako je svratio i kod Dokuona iz Shokokua. Željevši pokazati što je postigao, reče: „Um, Buddha i osjetima bića, na kraju krajeva, ne postoje. Prava je priroda svih pojava praznina. Ne postoji spoznaja ni zabluda, ni mudrost ni prosječnost. Nema davanja niti ičega što bi se moglo primiti." Dokuon, koji je mirno pušio, ništa ne reče. Iznenada udari Jamaoku bambusovom lulom, što mladića zaista razljuti. „Ako ništa ne postoji", uputa Dokuon, „odakle je došla tvoja ljutnja?"

VOJNICI ČOVJEČANSTVA Jednom je prilikom jedan odred japanske vojske sudjelovao u vježbama. Neki od bojnika nađoše za shodno da svoj stožer smjeste u Gasanov hram. Gasan reče svome kuharu: „Bojnicima spremaj istu hranu kao i nama." To razgnjevi bojnike koji su navikli na sasvim drugačije vladanje. Jedan od njih priđe Gasanu i reče: „Što misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici koji žrtvuju svoje živote za svoju domovinu. Zašto s nama ne postupaš u skladu s time?" Gasan ozbiljno odgovori: „Što ti misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici čovječanstva koji teže spasiti sva osjetilna bića."

VRATA RAJA Vojnik po imenu Nobushige priđe Hakuinu i upita ga: „Postoje li zaista raj i pakao?" ,,A tko si ti?", upita Hakuin. „Ja sam samuraj", odvrati ratnik. „Ti, vojnik!", uzviknu Hakuin. „Koji bi vladar želio tebe za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka." Nobushige se toliko razgnjevi da stade vaditi svoj mač, ali Hakuin uto nastavi: „Pa ti imaš mač! Oružje ti je po svoj prilici isuviše tupo da bi mi odrubilo glavu." Kada Nobushige izvuče mač, Hakuin primijeti: „Ovdje se otvaraju vrata pakla!" Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se. „Ovdje se otvaraju vrata raja", reče Hakuin.