Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 902/12, rješavajući

apelaciju Fahrudina Gološa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav

(2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst

(„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Zlatko M. Knežević, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je

2

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Gološa

podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K

000079 11 Kž 2 od 2. decembra 2011. godine i S1 3 K 000079 10 K

od 5. avgusta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1.Fahrudin Gološ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz

Sarajeva, podnio je 8. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u

daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud

BiH) br. S1 3 K 000079 11 Kž 2 od 2. decembra 2011. godine i S1 3 K 000079 10 K od 5. avgusta

2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u

daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3.Sud BiH je 15. januara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo

odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3

5.Optužnicom Tužilaštva broj Kt-514/07 od 4. decembra 2009. godine apelant i pravno lice

„Witnet“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: pravno lice) optuženi su da su počinili krivično djelo

nedozvoljeno korištenje autorskih prava iz člana 243. stav 5. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

6.Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 K 000079 10 K od 5. avgusta 2011. godine obustavio krivični

postupak protiv pravnog lica zbog toga što je ono prestalo da postoji brisanjem iz registra

Opštinskog suda Tuzla na osnovu pravomoćnog rješenja navedenog suda (pobliže opisanog u izreci

rješenja), a oštećeni Microsoft Corporation USA i Zavod za zapošljavanje Federacije Bosne i

Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod za zapošljavanje), shodno članu 198. stav 3. Zakona o

krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), upućeni su da

imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parnici.

7.Sud BiH je istog dana, odnosno 5. avgusta 2011. godine donio Presudu broj S1 3 K 000079 10 K

od 5. avgusta 2011. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je na način pobliže opisan u

izreci navedene presude, bez odobrenja autora, odnosno lica koje je ovlašteno dati odobrenje,

umnožio i stavio u promet autorsko djelo s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, na koji

način je za pravno lice i za sebe pribavio znatnu imovinsku korist i prouzrokovao autoru znatnu

štetu, čime je počinio krivično djelo nedozvoljeno korištenje autorskih prava iz člana 243. stav 5. u

vezi sa stavom 1. KZBiH. Predmetnom presudom apelant je za počinjeno krivično djelo osuđen na

kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH, kao i člana 392.

ZKPBiH obavezan da u korist budžeta Bosne i Hercegovine plati novčani iznos od 377.772,82 KM,

koji je srazmjeran imovinskoj koristi pribavljenoj izvršenjem predmetnog krivičnog djela.

Navedenom presudom od apelanta su na osnovu člana 243. stav 6. KZBiH oduzeti predmeti

izvršenja krivičnog djela, i to 20 komada CD-ova – instalacioni kit Microsoft Professional 2003,

privremeno oduzeti na osnovu potvrde o oduzimanju predmeta (broj i datum pobliže označeni u

izreci presude), ali je određeno da se oni neće uništiti zbog eventualne potrebe korištenja u

parničnom postupku koji se vodi u nadležnom sudu u Sarajevu. Osim toga, presudom su, na osnovu

člana 198. stav 2. ZKPBiH u vezi s članom 112. KZBiH, oštećeni Microsoft Corporation USA i

Zavod za zapošljavanje upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parnici.

8.Iz obrazloženja presude proizlazi da je odbrana u završnim riječima, između ostalog, navela da

zapisnici o uviđajima koje su sačinila ovlaštena službena lica Državne agencije za istrage i zaštitu

(u daljnjem tekstu: SIPA) nisu sačinjeni u skladu sa zakonom, te istakla prigovor u vezi s uloženim

4

CD-ovima, uz navode da nije poznato šta se na tim CD-ovima nalazi, kao i da je navela da joj

Tužilaštvo nikada nije dostavilo podatke i zapisnike vezane za Kanton Livno, Široki Brijeg i

Mostar. Takođe, iz obrazloženja presude proizlazi da su u postupku pred Sudom BiH izvedeni

brojni dokazi Tužilaštva (i to saslušanjem više svjedoka i čitanjem brojnih materijalnih dokaza, sve

pobliže navedeno na str. 4–11. presude), dokazi odbrane (saslušanjem svjedoka F. S. i čitanjem

materijalnih dokaza, sve pobliže navedeno na strani 11. presude), kao i materijalni dokazi čije je

izvođenje naredio taj Sud (pobliže navedeni na str. 11. i 12. presude), a na sadržaj relevantnih

dokaza ukazano je u obrazloženju presude. Sud BiH je utvrdio da je u konkretnom slučaju nesporno

da je apelant u periodu obuhvaćenom optužnicom bio suosnivač i direktor ovlašten za zastupanje

bez ograničenja pravnog lica, te da je u tom svojstvu u ime i za račun pravnog lica sa Zavodom za

zapošljavanje zaključio ugovor o isporuci jedinstvenog informacionog sistema, anekse tog ugovora,

te poseban ugovor o isporuci licenci Microsoft Office paketa, kojima je preuzeo obavezu ugradnje

licenciranih programa Microsoft Office 2003 i Windows servera 2003, kao i isporuke licence za te

programe u ukupnoj novčanoj vrijednosti pobliže navedenoj u predmetnoj presudi. Zatim, utvrdio je

da je Zavod za zapošljavanje s ciljem ispunjenja svojih ugovornih obaveza iz tih ugovora uplatio

pravnom licu određeni novčani iznos takođe pobliže opisan u predmetnoj presudi. Dalje, utvrdio je

da iz iskaza svjedoka optužbe, prije svega, iskaza svjedoka koji su u spornom periodu bili zaposleni

u pravnom licu i koji su na terenu vršili ugradnju spornih programa, te iz iskaza drugih svjedoka,

kao i materijalnih dokaza (sve pobliže opisano na str. 17–19. presude, među kojima su i zapisnici o

uviđaju) proizlazi da je apelant preko A. J., koji je u to vrijeme bio šef servisa pravnog lica i koji je

davao naloge instalaterima, naložio instaliranje umnoženih kopija navedenih programa, a koji su u

Zavodu za zapošljavanje na području FBiH instalirali te programe.

9.Sud BiH je konstatovao da iz iskaza L. H., zaposlenice Microsofta BiH i D. L., zaposlenice SYS

Company – firme koja je u kritičnom periodu bila jedini ovlašteni distributer Microsoftovih

proizvoda u BiH, jasno proizlazi da pravno lice nije na legalan način nabavilo softvere i servere za

potrebe Zavoda za zapošljavanje, jer bi u tom slučaju nabavku moralo vršiti preko jedinog tadašnjeg

ovlaštenog distributera (SYS Company), a licence i vlasnici licenci bili bi registovani u bazama

podataka Microsofta, što se u konkretnom slučaju nije desilo. Zaključio je da navedeno potvrđuju i

iskazi svjedoka A. P. i I. K. (koji je kao stručno lice – šef tima za kompjuterske analize pri SIPA-i

radio na uviđajima u konkretnom predmetu), te sadržaj dopisa Microsofta BiH upućen SIPA-i od

17. avgusta 2009. godine, iz kojih proizlazi da ni pravno lice ni Zavod za zapošljavanje nisu

registrovani kao vlasnici licenci, odnosno ovlašteni korisnici naznačenih aktivacijskih ključeva, tj.

identifikacijskih brojeva, niti su ti ključevi ikada autorizirani za upotrebu izvan Microsofta. U vezi s

5

tim, Sud BiH je ukazao na to da su svjedoci koji raspolažu određenim stručnim znanjem iz

predmetne oblasti (svjedoci L. H., I. K., H. B. i M. S.) pojasnili šta znače identifikacioni brojevi za

određene programe, odnosno da je u pitanju broj pomoću kojeg se vrši instaliranje određenog

programa, a na osnovu kojih se može identifikovati vlasnik licence, te da se jedino preko ID broja

može prepoznati da li je program originalan ili ne. U odnosu na prigovor odbrane da u konkretnom

slučaju uviđaji nisu obavljeni na način propisan zakonom, Sud BiH je konstatovao da iz iskaza više

svjedoka koji su u svojstvu ovlaštenih službenih lica kao policijski službenici obavili uviđaj

proizlazi da su u konkretnom slučaju svi uviđaji obavljeni na osnovu pismene naredbe Tužilaštva

koja je sadržavala upute o postupanju, a u odnosu na prigovor odbrane da joj naredba Tužilaštva o

uviđaju nikada nije dostavljena, Sud BiH je istakao da predmetnu naredbu Tužilaštvo nije ni

predložilo kao dokaz u postupku, tako da se tim prigovorom neće posebno ni baviti. Takođe,

zaključio je da je odbrana neosnovano prigovorila da zapisnici o uviđaju nisu sačinjavani na licu

mjesta i da je fotodokumentacija rađena nakon sačinjavanja zapisnika. U vezi s tim, istakao je da su

svi zapisnici sačinjavani upravo na licu mjesta, s tim što je kasnije, prema uvjerljivim iskazima

svjedoka, doslovno prekucavano što je rukom zapisano, bez bilo kakvog dodavanja, jer je to

standardna tehnika sačinjavanja zapisnika, te da je logično da ne postoje tehnički uslovi da se oni

odmah na licu mjesta prekucavaju, a da su svjedoci dali i vrlo logično objašnjenje u vezi s protekom

vremena za sačinjavanje fotografija, jer iz iskaza svjedoka D. J., koji obavlja poslove istražitelja u

SIPA-i, proizlazi da je datum fotografisanja faktički datum obavljanja uviđaja, te da datum izrade

fotografija mora uslijediti nakon toga, a da je svjedok S. K. detaljno opisao tehniku fotografisanja.

Sud BiH je utvrdio da su podaci iz svih tih zapisnika objedinjeni u izvještaju o rezultatima izvršenih

uviđaja (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju presude), koji je izradio svjedok I. K., a na

osnovu čega je i urađen zbirni spisak ID brojeva upućen na izjašnjenje Microsoftu BiH (o kojem se

Microsoft izjasnio u dopisu od 17. avgusta 2009. godine). Zaključak da se u konkretnom slučaju

radilo o kopijama umnoženih programa Sud BiH je izveo i iz iskaza svjedoka koji su na terenu

vršili instalacije programa (svjedoci A. J., I. Z., E. B. i J. O.), koji su, kako je konstatovao, saglasno

izjavili da je prilikom instalacija u biroima Zavoda za zapošljavanje korišten jedan instalacioni ključ

koji je tom prilikom trebalo unijeti, a da CD-ovi za instaliranje nisu bili originalni nego kopije na

kojima je bio ispisan taj instalacioni ključ koji su svi instalateri znali napamet. Sud BiH je

konstatovao da je te navode dijelom potvrdila i svjedokinja L. H. koja je u svom iskazu navela da je

korišten isti ključ za sve instalacije, odnosno da su isti navodi potkrijepljeni i sadržajem dopisa

Microsofta BiH od 17. septembra 2009. godine. Takođe, Sud BiH je konstatovao da je svjedokinja

L. H. pojasnila da s aspekta licenciranja instalacioni diskovi nemaju nikakav značaj bez količinskog

ugovora za licenciranje, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka I. K. Sud BiH je iz iskaza svjedoka

6

A. J. (šefa instalatera u pravnom licu) utvrdio da je pravno lice došlo u posjed spornih programa

tako što je apelant tom svjedoku lično predao umnožene kopije CD-ova. Na osnovu iskaza više

svjedoka i materijalne dokumentacije Sud BiH je utvrdio činjenicu da je apelant nakon instaliranja

programa i servera predstavnicima Zavoda za zapošljavanje lično predao licencu za Microsoft

Office 2003 i licence za Microsoft Excange server 2003. Međutim, konstatovao je da iz iskaza L. H.

i D. L. proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o krivotvorenim licencama, a da su navedene

svjedokinje i pojasnile na osnovu čega su došle do tog zaključka. Iz iskaza svjedoka A. P. i S. B.

(čiji su poslovi u Zavodu za zapošljavanje vezani za informacione sisteme), te iz materijalnih

dokaza, kao i iz iskaza svjedoka L. H. i D. L., Sud BiH je utvrdio da se nakon što je izražena

sumnja u validnost licenci svjedokinja L. H. (zaposlenica Microsofta BiH) obratila Cristoferu

Oldknowu kao predstavniku Microsofta iz Londona zahtjevom da se izjasni o autentičnosti tih

licenci, koji je i potvrdio da su u pitanju krivotvorene licence. Sud BiH je konstatovao da je

svjedokinja M. M. L., čiji advokatski ured zastupa i štiti prava Udruženja poslovnih proizvođača

softvera, potvrdila navode svjedokinje L. H. da je navedeno lice ovlašteni predstavnik Microsoft

Corporation USA, te da je izjavila da joj se Cristofer Oldknow lično obratio u novembru 2007.

godine informacijom da je Zavodu za zapošljavanje isporučen i instaliran veliki broj nelicenciranih

računarskih programa. Sud BiH je konstatovao da navedeno potvrđuje i pismeni dokument

Cristofera Oldknowa, koji je on uputio direktoru Zavoda za zapošljavanje i koji je na isti način

opisao nedostatke na dostavljenom dokumentu za koji apelant tvrdi da je licenca. To pismo, prema

mišljenju Suda BiH, predstavlja relevantan i vjerodostojan dokaz na osnovu kojeg se može

zaključiti da su dokumenti koje je apelant kao licence predao Zavodu za zapošljavanje falsifikovani,

pa time i da ne predstavljaju osnov za legalno korištenje ugrađenih programa, te da je Cristofer

Oldkno, kao predstavnik Microsoft korporacije ovlašten u ime autora odnosno vlasnika autorskog

djela dati odgovor u pogledu vjerodostojnosti i validnosti licence kojom se potvrđuje originalnost

autorskog djela. Što se tiče dokaza odbrane, Sud BiH je zaključio da oni nisu doveli u sumnju

dokaze optužbe i da nisu mogli na odlučujući način utjecati na drugačiju odluku suda.

10.Na osnovu izloženog, Sud BiH je na nesumnjiv način utvrdio da su se u apelantovim radnjama

stekli elementi bića krivičnog djela nedozvoljeno korištenje autorskih prava iz člana 243. stav 5. u

vezi sa stavom 1. KZBiH, a koje se veže za blanketni propis odnosno član 6. stav 2. tačka a, te čl.

34. stav 1, 35. stav 1. i 36. stav 1. Zakona o autorskom i srodnim pravima koji je važio u

relevantnom periodu. Naime, Sud BiH je konstatovao da se iz provedenih dokaza sa sigurnošću

može zaključiti da je apelant naložio instaliranje umnoženih kopija programa Microsoft Office 2003

i Windows server 2003, čiji je autor Microsoft Corporation USA, u Zavod za zapošljavanje, a da za

7

to nije imao odobrenje Microsofta kao autora, odnosno da je nedozvoljeno koristio autorsko pravo

te korporacije, koje je zagarantovano Zakonom o autorskim pravima, odnosno neovlašteno stavio u

promet autorsko djelo, a za što je od Zavoda za zapošljavanje naplaćen utvrđeni iznos. Takođe, Sud

BiH je konstatovao da provedeni dokazi jasno ukazuju na to da je apelant znao da se u Zavodu za

zapošljavanje ugrađuju kopije, a ne licencirani programi, što se posebno odnosi na sadržaj iskaza

svjedoka A. J., koji je apelantu ukazao na tu činjenicu, kao i na priloženi dokaz odbrane, odnosno

certifikat obuke za specijalistu prodaje proizvoda Microsofta, koji ukazuje na to da je apelant

posjedovao viši stepen znanja o Microsoft proizvodima, pa time i načinu pribavljanja licenciranih

programa, čime je postupio protivno citiranim odredbama tada važećeg Zakona o autorskom pravu i

srodnim pravima BiH. Takođe, Sud BiH je konstatovao da je počinjenjem tog djela ostvarena

znatna imovinska korist, a da je apelant postupao s posebnom namjerom pribavljanja te znatne

imovinske koristi, jer je, svjestan vrijednosti zaključenih ugovora i visoke vrijednosti ugovorenih

iznosa, od početka iskazao namjeru za pribavljanjem znatne imovinske koristi, a kao direktor

pravnog lica koje se bavilo savjetovanjem i ponudom programske opreme, sasvim sigurno je bio

upoznat s cijenama tih proizvoda u legalnom prometu, te da mu je bilo poznato da su licence

krivotvorene, jer je prema prirodi svog posla znao kako izgledaju prave licence i da je programe,

iako svjestan da ih nije platio, ipak naplatio kao licencirane programe, iz čega takođe proizlazi

njegova namjera za pribavljanje znatne imovinske koristi.

11.Sud BiH je utvrdio da iz dopisa Microsofta od 17. avgusta 2009. godine, kao i zapisnika o

uviđajima s dokumentacijom, koje su obavila službena lica SIPA-e na području sedam kantona gdje

je izvršeno instaliranje, nesporno proizlazi da je pravno lice na računare Zavoda za zapošljavanje

instaliralo ukupno 150 programa Microsoft Office 2003 i 74 Windows servera bez validne licence,

pa je na osnovu ugovora odnosno aneksa ugovora i naloga za isplatu utvrdio da je Zavod za

zapošljavanje pravnom licu uplatio određene novčane iznose koji se odnose na 150 instaliranih

nelicenciranih programa Microsoft Office 2003 i za 74 kopije Windows servera 2003, što ukupno

iznosi 377.772,80 KM. Konstatujući da naznačeni novčani iznos pribavljen počinjenjem krivičnog

djela, odnosno ugradnjom nelicenciranih programa i servera predstavlja imovinsku korist

pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, čime je oštećen budžet FBiH, budući da se radi o

budžetskim sredstvima jer je Zavod za zapošljavanje javna ustanova čiji je osnivač Federacija BiH,

Sud BiH je apelanta na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH obavezao da u korist budžeta BiH plati

navedeni novčani iznos.

8

12.Sud BiH (Apelaciono vijeće) donijelo je Presudu broj S1 3 K 000079 11 Kž 2 od 2. decembra

2011. godine kojom je odbio žalbe koje su apelantovi branioci podnijeli protiv prvostepene presude

tog suda broj S1 3 K 000079 10 K od 5. avgusta 2011. godine i rješenja tog suda (isti broj i datum)

o obustavi postupka protiv pravnog lica, te je potvrdio prvostepenu presudu.

13.U vezi s apelantovim žalbenim navodima, Sud BiH je, između ostalog, istakao da iz odredbe

člana 392. ZKPBiH proizlazi da je sud po službenoj dužnosti, iako nema tužiočevog prijedloga,

dužan da utvrdi od kojeg optuženog i u kojoj visini će oduzeti imovinsku koristi pribavljenu

krivičnim djelom. Dalje, ocijenjeno je da je apelant neosnovano ukazao na to da je Tužilaštvo

postupalo na njegovu štetu u krivičnom postupku jer nije prijavilo svoje potraživanje prema

pravnom licu u likvidacionom postupku. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na to da je Tužilaštvo

državni organ koji postupa u krivičnom postupku i da je odredbom člana 35. ZKPBiH jasno

propisano koja su to tužiočeva prava i dužnosti u okviru krivičnog postupka, a da njegova uloga nije

da postupa kao eventualni povjerilac ili stranka u nekom drugom postupku, tačnije likvidacionom

postupku. Zaključio je da zahtjev da tužilac postupa u nekom drugom postupku koji nije krivični

nema nikakvog utemeljenja kako u krivičnom zakonodavstvu tako ni u odredbama Zakona o

privrednim društvima i Zakona o likvidacionom postupku, konstatujući da se na te odredbe odbrana

samo paušalno pozvala bez konkretizacije koje odredbe navedenih materijalnih propisa bi bile

relevantne za donošenje odluke u krivičnom postupku. Zatim, ocijenio je da je odbrana

neutemeljeno istakla da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa zakonom razdvajajući postupak i

obustavljajući postupak protiv pravnog lica rješenjem, a ne osuđujućom presudom, te da nije ni

utvrdio ko je pravni slijednik „ugašenog“ pravnog lica. U vezi s tim, Sud BiH je konstatovao da je u

konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je u toku krivičnog postupka protiv pravnog lica

proveden likvidacioni postupak, što proizlazi iz sadržaja pravomoćnog rješenja Opštinskog suda u

Tuzli od 24. maja 2011. godine. Takođe, konstatovao je da je od Opštinskog suda u Tuzli po

službenoj dužnosti zatražen podatak o tome ima li pravno lice pravne slijednike, a taj sud je

dopisom od 16. juna 2011. godine obavijestio Sud BiH da nema podataka o tome da li pravno lice

ima pravnog slijednika. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju nije mogla

primijeniti odredba člana 126. stav 2. KZBiH (kojom je propisana mogućnost izricanja

krivičnopravnih sankcija pravnom slijedniku pravnog lica koje je prestalo da postoji prije

pravomoćnog okončanja krivičnog postupka), te da je prilikom odlučivanja o načinu okončanja

postupka u odnosu na optuženo pravno lice prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 387.

ZKPBiH i analogno odredbu člana 205. ZKPBiH, koja propisuje obustavu krivičnog postupka u

9

slučaju smrti fizičkog lica. Takođe, konstatovao je da je prvostepeni sud predmetno rješenje trebao

donijeti po službenoj dužnosti u toku krivičnog postupka, odnosno kada je i saznao za okolnosti

koje su ukazivale na potrebu obustave postupka, a da je, ukoliko se već nije odlučio na to prije

donošenja prvostepene presude, trebao jednom presudom donijeti odluku kojom se apelant osuđuje

i kojom se odbija optužba u odnosu na pravno lice, ali da činjenica da je rješenjem obustavio

krivični postupak u vrijeme kada je donesena osuđujuća presuda za apelanta ne dovodi u pitanje

zakonitost same njegove odluke u odnosu na optuženo pravno lice, niti apelanta dovodi u gori

položaj.

14.Dalje, Sud BiH je konstatovao da je odbrana osporila zakonitost izvedenih dokaza uz tvrdnju da

CD-ovi s brojevima instaliranih programa nikada nisu izvedeni pred sudom u skladu sa ZKPBiH i

da odbrani nije jasno šta se nalazi na njima, odnosno da je u konkretnom slučaju sud neizvedeni

dokaz prihvatio kao izvedeni. Međutim, konstatovao je da je u provedenom postupku jasno

utvrđeno da se na spornim CD-ovima sadržinski ne nalazi ništa što bi se moglo pregledati, niti se na

njima može dokazati išta relevantno za krivični predmet, odnosno da su se CD-ovi upotrebljavali za

instaliranje spornih programa, ali bez validne licence, te da je u konkretnom slučaju suština u

činjenici da je prilikom instalacije tih programa za sve ukucavan isti instalacioni ključ i da se u

tome ogleda počinjenje krivičnog djela. Shodno tome, Sud BiH je ukazao na to da se pregledom i

izvođenjem CD-ova na način kako to zahtijeva apelantova odbrana ne dokazuje ništa jer je u

konkretnom slučaju relevantan ključ licence, odnosno ukucavanje određene grupe brojeva i slova

koji predstavljaju licencu, a koji u konkretnom slučaju nije bio validan odnosno originalan. Imajući

u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori kojima se osporavala

zakonitosti seta CD-ova kao izvedenih dokaza. Takođe, Sud BiH je konstatovao da je apelant u

žalbi osporio zakonitost zapisnika koje su sačinila ovlaštena službena lica, ističući da nisu sačinjeni

na licu mjesta i da je to posebno evidentno kod fotodokumentacije o uviđaju, kao i da je osporio

zakonitost zapisnika i s aspekta objedinjavanja i kompletiranja zapisničkog materijala. Međutim,

konstatovao je da je prvostepeni sud odbio iste takve apelantove prigovore, dajući pri tome

obrazloženje s kojim se slaže i taj sud. Shodno tome, prema ocjeni Suda BiH, kada je u pitanju

zakonitost provođenja radnji uviđaja i sastavljanja zapisnika ovlaštenih službenih lica, nije

načinjena bilo kakva pogreška koja bi dovela u pitanje njihovu pravilnost i zakonitost, zbog čega je

te prigovore odbio kao neosnovane.

15.U odnosu na žalbene navode kojima je ukazano na nedorečenost i uskraćivanje odgovora od

Tužilaštva na bitna pitanja koja se odnose na problem autorstva i da su u tom pogledu saslušani

10

nepouzdani i neobjektivni svjedoci M. M. L., L. H. i D. L., Sud BiH je zaključio da su ti prigovori

neosnovani konstatujući da je u toku postupka izvođenjem subjektivnih i objektivnih dokaza jasno

utvrđeno da je apelant naložio instaliranje kompjuterskih programa i servera čiji je autor Microsoft

Corporation USA, a da za to nije imao odobrenje autora tih programa. Takođe, zaključio je da su u

obrazloženju osporene presude na jasan i decidiran način obrazloženi iskazi tih svjedokinja, koje su

svjedočile na okolnost validnosti spornih licenci, te je prvostepeni sud pravilno izvršio ocjenu tih

dokaza u odnosu na sve ostale provedene dokaze, te da je ukazano na to da su te svjedokinje

potpuno saglasno iznijele svoja saznanja u pogledu predmetnih krivotvorina, opširno svjedočeći o

svim bitnim elementima koje jedna validna licenca treba da posjeduje. Shodno tome, Sud BiH je

istakao da ne postoji ništa neobjektivno i nepouzdano u iskazima tih svjedokinja, posebno imajući u

vidu da se njihovi iskazi međusobno nadopunjuju, te da pojedinačno i u vezi sa svim ostalim

izvedenim dokazima čine logičku cjelinu.

16.Sud BiH je zatim konstatovao da je u žalbi pravilno ukazano na to da je u prvostepenoj presudi

pogrešno zaključeno da je u konkretnom slučaju oštećen budžet FBiH. Međutim, prema ocjeni tog

suda, navedeni propust nije doveo u pitanje ispravnost i zakonitost odluke prvostepenog suda u

pogledu utvrđivanja iznosa pribavljene protivpravne imovinske koristi i apelanta kao učinioca

predmetnog krivičnog djela kojim je ta korist stečena. Takođe, konstatovao je da je oštećeni Zavod

za zapošljavanje svakako, kako je to istaknuto u žalbi, pokrenuo parnični postupak pred Opštinskim

sudom u Sarajevu u kojem će se utvrditi iz kojih tačno sredstava je isplaćen utvrđeni iznos od

377.772,80 KM i na čiju štetu je isplaćen. Dalje, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju

utvrđena apelantova odgovornost za krivično djelo kojim je pribavljena protivpravna imovinska

korist, a da činjenica da je pravno lice „ugašeno“ i da je u odnosu na njega obustavljen krivični

postupak u kojem je apelant bio direktor odnosno direktor bez ograničenja ovlaštenja, te suosnivač

u inkriminisano vrijeme, ne isključuje apelantovu obavezu, kako se to želi prikazati žalbom, da plati

novčani iznos koji je nesporno počinjenjem krivičnog djela pribavio za pravno lice, ali i za sebe kao

njegovog suosnivača i direktora. Dakle, zaključio je da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant

počinio krivično djelo nedozvoljeno korištenje autorskih prava iz člana 243. stav 5. u vezi sa

stavom 1. KZBiH i da je time pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 377.772,80 KM,

zbog čega je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, ispravno, u skladu s odredbama čl. 110.

i 111. KZBiH u vezi s odredbom člana 392. ZKPBiH, donio ispravnu odluku u pogledu oduzimanja

imovinske koristi.

11

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, tvrdi da je do povrede tog

prava u konkretnom slučaju došlo zbog toga što su osporene odluke zasnovane na nezakonitim

dokazima, što je ocjena dokaza bila proizvoljna i što nisu potpuno i pravilno utvrđene činjenice koje

su važne za donošenje odluke, odnosno što nisu s jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane

činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, te što je proizvoljno primijenjeno procesno pravo i

što mu je povrijeđeno i pravo na odbranu.

18.U vezi s tim, apelant tvrdi da dokaze Tužilaštva, CD-ovi sa ID brojevima instaliranih programa

odnosno njihove fotokopije, Tužilaštvo i sud nikada nisu dostavili odbrani, iako je to traženo i

zagarantovano odredbom člana 47. ZKPBiH. Takođe, tvrdi da odbrani nikada nisu na uvid

dostavljeni ni zapisnici o uviđaju za Kanton 10 – Livno i za Mostar i Široki Brijeg, iako su ti

zapisnici traženi. Zatim, tvrdi da ti CD-ovi, suprotno odredbi člana 281. ZKPBiH, nisu sadržajno

izvedeni pred sudom, a što je, kako smatra, moglo biti urađeno i vještačenjem vještaka informatičke

struke. Tvrdi da odbrani nije prezentirana naredba Tužilaštva vezana za obavljanje radnji uviđaja i

izuzimanja CD-ova. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju jedini logičan zaključak da

Tužilaštvo takvu naredbu nije ni izdalo ili da je ta naredba sadržajno različita od onog što su istražni

organi radili, uslijed čega su i CD-ovi kao predmeti izvršenja krivičnog djela nezakoniti dokazi.

Osim toga, smatra da su nezakoniti dokazi i zapisnici o uviđaju, ističući da nisu sačinjeni na licu

mjesta odnosno neposredno nakon obavljenog uviđaja, kako to propisuje odredba člana 151.

ZKPBiH. U vezi s tim, apelant ističe da je svjedok S. K. tvrdio da je zapisnik sačinio sedam dana

poslije završenog uviđaja, što se, prema apelantovom mišljenju, nikako ne može podvesti pod

pravni standard „neposredno“. Takođe, apelant navodi da je zapisnik o fotodokumentaciji

sačinjavan dvadesetak dana poslije uviđaja. Apelant tvrdi da je rezultat toga situacija da je u

zapisnicima za više od 40 radnih stanica navedeno da su u pitanju isti ID brojevi, a da lice koje je

vodilo uviđaj (svjedok I. K.) „daje ličnu zabilješku“ iz koje se vidi da su ti brojevi različiti. Apelant

navodi da je navedena zabilješka predložena kao dokaz odbrane, ali da je redovni sudovi ne tretiraju

niti obrazlažu.

12

19.Apelant tvrdi da svjedokinje M. M., L. H. i D. L, na čijim se iskazima zasnivaju osporene

presude, rade u Microsoftu BiH od 2007. godine, što su i potvrdile pred sudom, zbog čega su

njihovi iskazi u pogledu ključnog pravnog pitanja odnosno autorstva nepouzdani. Takođe, tvrdi da

se sudovi u pogledu autorstva oslanjaju na dopis Cristofera Oldknowa kojeg je poslao kao navodni

ovlašteni predstavnik Microsofta, ali da nigdje nije navedeno na temelju čega je navedeno lice

ovlašteno davati izjašnjenje ili ocjenu autorskog prava i da sudu nije prezentovan ovjeren i

posredstvom sudskog tumača preveden dokaz o dopisu tog lica, odnosno da nije prezentovan niti

jedan relevantan dokaz o autorskom pravu iz kojeg bi se moglo zaključiti da su apelantovim

radnjama prekršena nečija autorska prava.

20.Apelant tvrdi da u istrazi nije saslušavan na okolnosti da je sebi pribavio imovinsku korist, a da

je, uprkos tome, optužnica podignuta i u tom pravcu, te da mu je i bez prijedloga Tužilaštva

naloženo da plati iznos od 377.772,80 KM u korist budžeta BiH. Zatim, apelant tvrdi da je, nasuprot

stavu drugostepenog suda, Tužilaštvo, u skladu s članom 35. stav 2. tačka g) ZKPBiH, bilo

ovlašteno prijaviti potraživanje u likvidacionom postupku vođenom prema pravnom licu, te smatra

da i ako se prihvati stav drugostepenog suda da je sud po službenoj dužnosti ovlašten utvrđivati

imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da je onda sud po službenoj dužnosti bio obavezan i

spriječiti likvidaciju optuženog pravnog lica. Shodno tome, apelant smatra da redovni sudovi i

Tužilaštvo nisu s jednakom pažnjom utvrđivali činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist. Tvrdi

da je to imalo za posljedicu da mu se nametne obaveza plaćanja novčanog iznosa koji je navodno

srazmjeran imovinskoj koristi pribavljenoj izvršenjem krivičnog djela, te da ga time stave u poziciju

da plaća ono što očigledno nije prisvojio, jer je taj iznos moglo prisvojiti samo optuženo pravno

lice. Takođe, ističe da je činjenica da je prvostepeni sud postupao na njegovu štetu vidljiva iz toga

što je istog dana kada je donio osporenu prvostepenu presudu donio posebno rješenje kojim je

obustavio krivični postupak protiv pravnog lica, što smatra da nije bilo u njegovom interesu, te što

je rok za žalbu na to rješenje iznosio tri dana, a rok na žalbu protiv prvostepene presude 15 dana.

Smatra da je na taj način očigledno namjerno doveden u težu procesnu poziciju. Takođe, smatra da

je nejasno zbog čega je osporenim presudama obavezan vratiti protivpravnu imovinsku korist

ukoliko u konkretnom slučaju nije oštećen budžet FBiH, pogotovo imajući u vidu da su Zavod za

zapošljavanje i Microsoft Corporation USA upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u

parnici, te tvrdi da je, shodno tome, dvostruko obavezan da tu korist vrati.

b) Odgovor na apelaciju

13

21.Sud BiH je, prije svega, ukazao na to da je apelant u apelaciji iznio niz prigovora vezanih za

tvrdnje o kršenju njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, koji su

sadržajno istovjetni prigovorima istaknutim u žalbi i na prvostepenu presudu, a u odnosu na koje se

argumentovano i iscrpno očitovao u osporenoj drugostepenoj presudi. U odnosu na apelacione

tvrdnje da je postupak bio nepravičan u dijelu koji se tiče pitanja protivpravne imovinske korist

pribavljene izvršenjem krivičnog djela, Sud BiH je, između ostalog, istakao da je po službenoj

dužnosti bio u obavezi oduzeti imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. Takođe,

istakao je da se ne slaže s apelantovim stavom da je tužilac morao učestvovati kao povjerilac u

likvidacionom postupku kako bi se osigurala naplata od pravnog lica, a ne od apelanta, te da je o

tome detaljno dao argumentaciju u drugostepenoj presudi. Osim toga, istakao je da je pravomoćnom

presudom utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo kao suosnivač i direktor pravnog lica,

putem kojeg je i pribavljao imovinsku korist, a s obzirom na to da je pravno lice prestalo postojati,

bio je u obavezi po službenoj dužnosti odrediti oduzimanje imovinske koristi od lica koje je tu

imovinsku korist u konačnici i pribavilo.

22.U odnosu na prigovor vezan za pitanje dostavljanja dokaznog materijala, Sud BiH je istakao da

je članom 226. stav 2. ZKPBiH propisano da je pravo optuženog lica da izvrši uvid u sve spise i

dokaze, a da iz apelantovih prigovora ne proizlazi da mu je sud onemogućio korištenje tog prava

shodno navedenoj zakonskoj odredbi. U odnosu na prigovore da odbrani nikada nije prezentirana

naredba Tužilaštva, te da CD-ovi nisu bili sadržajno izneseni tokom pretresa, te prigovore kojim se

osporava zakonitost izvedenih radnji uviđaja, Sud BiH se pozvao na argumentaciju datu u osporenoj

presudi. Sud BiH je istakao da se neće posebno osvrtati na apelantove prigovore koji se tiču

isključivo pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i analize dokaza, jer je ona iscrpno data u

osporavanim presudama, a tu analizu i ovom prilikom podržava. Stoga, prema mišljenju Suda BiH,

pažljiva analiza i cjelovito a ne selektivno čitanje osporenih presuda pokazuju da se u postupku

protiv apelanta ocjenjivao svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da se na osnovu

takve ocjene i analize došlo do nedvosmislenog zaključka da je apelant počinio krivičnopravne

radnje za koje se teretio. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH smatra da su apelacioni prigovori u

potpunosti neosnovani i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje

iz člana II/3.e Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao

neosnovana.

14

V. Relevantni propisi

23.Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04,

61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, glasi:

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je

krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 111.

(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska

korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se

obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. [...].

[...].

Odgovornost pri promjeni statusa pravne osobe

Član 126.

[...].

(2) Kada je do prestanka pravne osobe došlo prije pravosnažnog okončanja krivičnog

postupka, a u krivičnom je postupku utvrđena odgovornost te pravne osobe, kazne i

ostale krivičnopravne sankcije izriču se pravnoj osobi koja je pravni sljednik pravne

osobe kojoj je utvrđena odgovornost, ako su njezini rukovodeći ili nadzorni organi prije

prestanka pravne osobe znali za učinjeno krivično djelo.

(3) Pravnoj osobi koja je pravni sljednik pravne osobe kojoj je utvrđena odgovornost,

izriče se mjera sigurnosti oduzimanja predmeta ili se oduzima imovinska korist

15

pribavljena krivičnim djelom, ako su njezini rukovodeći ili nadzorni organi znali za

učinjeno krivično djelo.

[...]

Nedozvoljeno korištenje autorskih prava

Član 243.

(1) Ko bez odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava, odnosno osobe koja je

ovlaštena dati odobrenje kada je odobrenje prema zakonu Bosne i Hercegovine

potrebno, ili protivno njihovoj zabrani, fiksira na materijalnu podlogu, reproducira,

umnoži, stavi u promet, iznajmi, uveze, prenese preko državne granice, prikaže, izvede,

odašilje, prenese, učini dostupnim javnosti, prevede, prilagodi, obradi, preradi ili na

drugi način upotrijebi autorsko djelo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora

do tri godine.

[...]

(5) Ako je učinjenjem krivičnog djela iz stava 1. do 3. ovog člana pribavljena znatna

imovinska korist ili je prouzrokovana znatna šteta, a učinitelj je postupao s ciljem

pribavljanja takve imovinske koristi ili prouzrokovanja takve štete, kaznit će se kaznom

zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(6) Predmeti koji su bili namijenjeni ili upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, ili su

nastali krivičnim djelom iz stava 1. do 3. ovog člana, oduzet će se i uništiti.

24.Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04,

63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u

relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u

postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

16

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih

prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i

Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog

zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza

iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži

jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom

pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da

ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i

one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju

postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim

dokaznim pravilima.

Član 35. stav 2.

Tužitelj

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

[…]

g) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u skladu s

članom 197. ovog zakona i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

u skladu s članom 392. ovog zakona.

17

[…]

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju

[…]

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo

uvida u sve spise i dokaze.

[…]

(5) U slučaju iz stava 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može

izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 65.

Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u

krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti

njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog

ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.

[…]

(8) […] Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

[…]

Član 66.

Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe

(1) Predmeti iz člana 65. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe

Suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito

usprotivi oduzimanju predmeta, Tužitelj će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja

18

podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja

predmeta.

[…]

Član 92.

Preduzimanje uviđaja

Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno

neposredno opažanje.

Član 151.

Obaveza sastavljanja zapisnika

(1) O svakoj radnji poduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se zapisnik istodobno

kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.

[…]

Član 197.

Obaveze tužioca i Suda u vezi s utvrđivanjem činjenica

(1) Tužilac je dužan prikupiti dokaze o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivično

djelo.

(2) Tužilac, odnosno Sud ispitat će osumnjičenog, odnosno optuženog o činjenicama

vezanim za prijedlog ovlaštenog lica.

Član 198.

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu

[…]

(2) U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi

imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev

djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka

19

ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, Sud će oštećenog

uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

[…]

Obustava postupka u slučaju smrti osumnjičenog, odnosno optuženog

Član 205.

Kad se u toku krivičnog postupka ustanovi da je osumnjičeni, odnosno optuženi umro,

postupak će se obustaviti.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom

pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i

na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 387.

Primjena ostalih odredbi ovog zakona

Ako drugačije nije određeno, u krivičnom postupku protiv pravne osobe shodno se

primjenjuju odgovarajuće odredbe ovog zakona, čak i u slučaju ako se postupak vodi

samo protiv pravne osobe.

Član 392.

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

(1) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po

službenoj dužnosti.

(2) Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od

važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

20

(3) Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu povraćaja predmeta

pribavljenih krivičnim djelom, odnosno u pogledu novčanog iznosa koji odgovara

vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati samo u onom dijelu koji nije

obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu

nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog

presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju

samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni

pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je

podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K

000079 11 Kž 2 od 2. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih

lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2012.

godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano

članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3)

i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva,

niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)

Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava presude Suda BiH tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz

člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

21

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi

sa krivičnim postupkom.

31.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe

protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred

nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

32.U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u

predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se

utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u

konkretnom slučaju.

33.Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na

nezakonitim dokazima, te da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju bila proizvoljna i da shodno

tome nisu potpuno i pravilno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da nisu s

jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, odnosno

da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

34.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana

6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju garancije utvrđene stavom 3. člana 6.

Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju

koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske

konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke

22

protiv FRG, A 29 (1978); EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi

Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim,

ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio

nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,

Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33˗34).

35.U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st.

1. i 3. Evropske konvencije koja se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio

pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.

36.U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da, prema praksi

Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih

sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije,

odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije

nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak

redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak

Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na

pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena

zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37.Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi

dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u

ocjenjivanju dokaza (član 15. ZKPBiH). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve

dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti

zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH) po principu slobodne ocjene

dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno

tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i

izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04

od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta

1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U odnosu na navode koji se odnose

na prihvatanje „nezakonitih“ dokaza, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem

prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1.

Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu

23

Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih

dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski

sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-

140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži

niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj

nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi

povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li

su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno

ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

38.U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant,

prije svega, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da su osporene presude zasnovane na

CD-ovima i zapisnicima o uviđaju kao nezakonitim dokazima. Smatra da je do toga došlo jer mu,

kako tvrdi, Tužilaštvo i sud nikada nisu dostavili CD-ove sa ID brojevima instaliranih programa

odnosno njihove fotokopije, niti su ti CD-ovi „sadržajno“ izvedeni kao dokaz pred sudom, te da mu

nisu „na uvid dostavljeni“ ni zapisnici o uviđaju za Kanton 10 – Livno i za Mostar i Široki Brijeg,

niti mu je prezentovana naredba Tužilaštva vezana za obavljanje radnji uviđaja i izuzimanja

predmetnih CD-ova, a zapisnici o uviđaju i fotodokumentacija nisu sačinjeni na licu mjesta odnosno

neposredno nakon obavljenog uviđaja. Takođe, tvrdi da je kao dokaz odbrane priložio ličnu

zabilješku lica koje je vodilo uviđaj odnosno svjedoka I. K., ali da je redovni sudovi „ne tretiraju“

niti obrazlažu.

39.U vezi s tim apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant neke od

tih tvrdnji isticao u postupku pred redovnim sudom, a o kojima se redovni sud izjasnio u osporenim

odlukama. Tako je vezano za apelantov žalbeni prigovor da CD-ovi s brojevima instaliranih

programa nikada nisu izvedeni pred sudom u skladu sa ZKPBiH i da odbrani nije jasno šta se nalazi

na njima, Sud BiH u osporenoj drugostepenoj odluci obrazložio da je u provedenom postupku jasno

utvrđeno da se na spornim CD-ovima sadržinski ne nalazi ništa što bi se moglo pregledati, niti se na

njima može dokazati išta relevantno za konkretan krivični predmet, odnosno da su se CD-ovi

upotrebljavali za instaliranje spornih programa, ali bez validne licence, te da je u konkretnom

slučaju suština u činjenici da je prilikom instalacije tih programa za sve ukucavan isti instalacioni

ključ i da se u tome ogleda počinjenje predmetnog krivičnog djela. Shodno tome, Sud BiH je

ukazao na to da se pregledom i izvođenjem CD-ova na način kako je to zahtijevala apelantova

odbrana (dakle pregledom njihovog sadržaja), ne dokazuje ništa, jer je u konkretnom slučaju

24

relevantan ključ licence odnosno ukucavanje određene grupe brojeva i slova koji predstavljaju

licencu, a koji u konkretnom slučaju nije bio validan odnosno originalan. Ustavni sud smatra da je

to obrazloženje suda dovoljno jasno i logično, te u njemu ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni

relevantnih odredaba ZKPBiH, naročito odredbe člana 281. stav 1. ZKPBiH, kojom je propisano da

sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Osim

toga, u vezi s apelantovim tvrdnjama da je u konkretnom slučaju vještak informatičke struke trebao

provesti vještačenje kako bi se otklonile dileme oko sadržaja predmetnih CD-ova, Ustavni sud

ukazuje na to da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim

sudom predložio provođenje takvog dokaza ukoliko je smatrao da je to potrebno, iako je tu

mogućnost imao na raspolaganju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je vezano za apelantov prigovor da

mu naredba Tužilaštva o provođenju uviđaja nikada nije dostavljena, Sud BiH jasno obrazložio da

predmetnu naredbu Tužilaštvo nije ni predložilo kao dokaz u postupku. Osim toga, vezano za

konkretne apelacione navode, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati i na to da ZKPBiH za

uviđaj kao radnju dokazivanja iz člana 92. ZKPBiH zapravo i ne propisuje postojanje obaveznog

formalnopravnog osnova za njeno obavljanje u vidu, npr., naredbe. Zatim, Ustavni sud zapaža da je

Sud BiH u osporenoj prvostepenoj odluci dao dovoljno jasno i logično obrazloženje i za svoj

zaključak da je odbrana neosnovano prigovorila da zapisnici o uviđaju nisu sačinjavani na licu

mjesta i da je fotodokumentacija rađena nakon sačinjavanja zapisnika, s kojim se saglasio i

drugostepeni sud, a u kojem Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u

primjeni relevantnih odredaba ZKPBiH, naročito odredbe člana 151. stav 1. ZKPBiH. Osim toga,

Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelantovim navodima, ne

proizlazi da je svjedok S. K. u postupku tvrdio da je zapisnik sačinio sedam dana poslije završenog

uviđaja, niti da je zapisnik o fotodokumentaciji sačinjavan dvadesetak dana poslije uviđaja. U

odnosu na apelantove navode da mu u konkretnom slučaju nije prezentovana naredba Tužilaštva

vezana za radnju izuzimanja predmetnih CD-ova, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da ne

proizlazi ni da je takva naredba uopšte izvedena kao dokaz u predmetnom postupku. Osim toga,

Ustavni sud ističe da u smislu odredbi člana 65. st. 1. i 2. ZKPBiH naredbu za privremeno

oduzimanje predmeta koji se prema KZBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u

krivičnom postupku izdaje sud, a ne Tužilaštvo, dok je odredbom člana 66. stav 1. ZKPBiH

propisana mogućnost da se ti predmeti privremeno oduzmu i bez sudske naredbe. Vezano za

navedeno, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi ni da je apelant u

postupku u kojem su donesene osporene odluke, a ni u apelaciji, ukazivao na to da u konkretnom

slučaju nije postupljeno u skladu s navedenim odredbama ZKPBiH. U odnosu na apelantove tvrdnje

da mu Tužilaštvo i sud nikada nisu dostavili CD-ove sa ID brojevima instaliranih programa

25

odnosno njihove fotokopije, kao ni da mu nisu „na uvid dostavljeni“ ni zapisnici o uviđaju za

Kanton 10 – Livno i za Mostar i Široki Brijeg, Ustavni sud naglašava da je odredbom člana 47. stav

3. ZKP propisano da nakon podizanja optužnice osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju

pravo uvida u sve spise i dokaze, dok je stavom 5. istog člana propisano da u tom slučaju branilac,

osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Dakle, Ustavni

sud zapaža da iz samog teksta navedene odredbe proizlazi da ta odredba zapravo propisuje samo

obavezu da se nakon podizanja optužnice osumnjičenom, optuženom odnosno braniocu omogući

uvid i fotokopiranje svih spisa i dokumenata, ali ne i obavezu da se oni dostave navedenim licima,

kako to apelant smatra. U konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da sud

apelantu nije omogućio uvid u navedene dokaze odnosno da nije primijenio navedenu zakonsku

odredbu i tako povrijedio apelantovo pravo na odbranu. U odnosu na apelantovu tvrdnju da je kao

dokaz odbrane priložio ličnu zabilješku lica koje je vodilo uviđaj odnosno svjedoka I. K. ali da je

redovni sudovi „ne tretiraju“ niti obrazlažu, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim paušalnim

navodima, iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je ta zabilješka uopšte provedena kao

dokaz u predmetnom postupku pred redovnim sudom, odnosno da je apelant u postupku pred

prvostepenim sudom predložio da se ta zabilješka izvede kao dokaz odbrane. Imajući u vidu sve

navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije dokazao svoje

tvrdnje da mu je konkretnom slučaju na opisani način povrijeđeno pravo na odbranu i da su

osporene presude zasnovane na „nezakonitim dokazima“ odnosno nema elemenata koji ukazuju na

to da se radi o zapisnicima o uviđaju i CD-ovima kao nezakonitim dokazima u smislu standarda

Evropske konvencije.

40.U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju ocjena dokaza bila proizvoljna i da

je, shodno tome, proizvoljno primijenjeno procesno pravo i da nisu pravilno i potpuno utvrđene

činjenice koje su važne za donošenje odluke, Ustavni sud ukazuje na to da je u predmetnom

krivičnom postupku prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak u skladu sa ZKP i u tom

smislu saslušao više svjedoka i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. Ustavni sud primjećuje

da je prvostepeni sud u svojoj presudi jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog

dovođenja u međusobnu vezu, te da je na osnovu tako ocijenjenih dokaza utvrdio činjenično stanje i

došao do zaključka da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela

nedozvoljeno korištenje autorskih prava iz člana 243. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Takođe,

Ustavni sud zapaža da apelantova krivica za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret nije

utvrđena samo na osnovu iskaza svjedoka M. M. L., L. H. i D. L. i pisma Cristofera Oldknowa, već

na osnovu niza drugih subjektivnih i objektivnih dokaza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je

26

drugostepeni sud razmatrao apelantove žalbene navode, a slične navode ponavlja i u apelaciji, a

kojima je ukazao na nedorečenost i uskraćivanje odgovora Tužilaštva na bitna pitanja koja se

odnose na problem autorstva i da su u tom pogledu saslušani nepouzdani i neobjektivni svjedoci M.

M. L., L. H. i D. L. Sud BiH je u vezi s tim jasno obrazložio da su ti prigovori neosnovani jer je u

toku postupka izvođenjem subjektivnih i objektivnih dokaza jasno utvrđeno da je apelant naložio

instaliranje kompjuterskih programa i servera čiji je autor Microsoft Corporation USA, a da za to

nije imao odobrenje autora tih programa. Pri tome, Sud BiH je jasno ukazao na to da su u

obrazloženju prvostepene presude na jasan i decidiran način obrazloženi iskazi navedenih

svjedokinja, koje su svjedočile na okolnost validnosti spornih licenci, te je pravilno izvršena ocjena

tih dokaza u okviru prvostepenog suda u odnosu na sve ostale provedene dokaze, kao i da su te

svjedokinje potpuno saglasno iznijele svoja saznanja u pogledu predmetnih krivotvorina, opširno

svjedočeći o svim bitnim elementima koje jedna validna licenca treba da posjeduje. Shodno tome,

Sud BiH je jasno istakao da ne postoji ništa neobjektivno i nepouzdano u iskazima tih svjedoka,

posebno imajući u vidu da se njihovi iskazi međusobno nadopunjuju, te da pojedinačno i u vezi sa

svim ostalim izvedenim dokazima čine logičku cjelinu. Osim toga, u odnosu na apelacione navode

da su svjedokinje M. M. L., L. H. i D. L. nepouzdani svjedoci jer rade u Microsoftu BiH od 2007.

godine, što su i potvrdile pred sudom, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije ne

proizlazi da je apelant iste te navode isticao u postupku povodom žalbe, niti proizlazi da su te

svjedokinje u postupku pred redovnim sudom tvrdile navedeno. Takođe, Ustavni sud zapaža da je

Sud BiH, nasuprot apelantovim navodima, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da pismo

Cristofera Oldknowa predstavlja relevantan i vjerodostojan dokaz na osnovu kojeg se može

zaključiti da su dokumenti koje je apelant kao licence predao Zavodu za zapošljavanje falsifikovani,

pa samim tim i da ne predstavljaju osnov za legalno korištenje ugrađenih programa, te da je

Cristofer Oldknow predstavnik Microsoft korporacije, koji je ovlašten u ime autora odnosno

vlasnika autorskog djela dati odgovor u pogledu vjerodostojnosti i validnosti licence kojom se

potvrđuje originalnost autorskog djela. S obzirom na to da apelant ne osporava da je to pismo

izvedeno kao dokaz u predmetnom postupku, niti da je imao mogućnost da izvrši uvid u njega, te da

iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant navedeno osporavao u postupku pred

prvostepenim sudom, Ustavni sud smatra da paušalan apelacioni navod da sudu nije dostavljena

ovjerena kopija i kopija tog pisma koju je preveo sudski tumač ne pokreće pitanja iz člana 6.

Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, kao i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni

sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u vezi s utvrđenjem da je apelant počinio krivično

djelo koje mu je stavljeno na teret jasna i logična i u njima ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to

da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su relevantni propisi prilikom utvrđivanja

27

apelantove krivične odgovornosti proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti

ima elementa koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak.

41.Apelant smatra da mu je obaveza isplate novčanog iznosa na ime imovinske koristi pribavljene

počinjenjem predmetnog krivičnog djela nametnuta kao posljedica nepostupanja nadležnih organa u

skladu s odredbom člana 14. ZKPBiH (kojom je propisano da su sud, tužilac i drugi organi koji

učestvuju u postupku dužni s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete

osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist), odnosno uslijed proizvoljne

primjene relevantnih propisa. Apelant smatra da je na taj način obavezan da plati ono što očigledno

nije prisvojio, jer je, prema njegovom mišljenju, taj iznos moglo prisvojiti samo optuženo pravno

lice koje je u međuvremenu likvidirano. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant slične

navode kao u postupku pred Ustavnim sudom iznio u žalbenom postupku pred redovnim sudom, a

koje je Sud BiH razmatrao u osporenoj drugostepenoj odluci. Tako je Sud BiH obrazložio da iz

odredbe člana 392. ZKPBiH proizlazi da je sud po službenoj dužnosti, bez tužiočevog prijedloga,

dužan da utvrdi od kojeg optuženog i u kojoj visini će oduzeti imovinsku koristi pribavljenu

krivičnim djelom. Imajući u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe kojom je propisano da se

imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje u krivičnom postupku po službenoj

dužnosti, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju

Suda BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasno i logično obrazloženje za svoj

zaključak da je apelant neosnovano ukazao na to da Tužilaštvo neprijavljivanjem svog potraživanja

prema pravnom licu u likvidacionom postupku postupalo na apelantovu štetu u krivičnom postupku.

Naime, Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim Sud BiH jasno ukazao na to da je Tužilaštvo

državni organ koji postupa u krivičnom postupku i da je odredbom člana 35. ZKPBiH jasno

propisano koja su to tužiočeva prava i dužnosti u okviru krivičnog postupka, a da njegova uloga nije

da postupa kao eventualni povjerilac ili stranka u nekom drugom postupku, tačnije likvidacionom

postupku. Sud BiH je takođe jasno obrazložio da zahtjev da tužilac postupa u nekom drugom

postupku koji nije krivični nema nikakvog utemeljenja kako u krivičnom zakonodavstvu tako ni u

odredbama Zakona o privrednim društvima i Zakona o likvidacionom postupku, na koje se odbrana

samo paušalno pozvala bez konkretizacije koje bi odredbe navedenih materijalnih propisa bile

relevantne za donošenje odluke u predmetnom krivičnom postupku. Imajući u vidu sadržaj odredbe

člana 35. stav 2. tačka g) ZKPBiH, na koju sa apelant pozvao u apelaciji, a kojom je propisano da

tužilac ima pravo i dužan je da utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom

zahtjevu u skladu s članom 197. tog zakona i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim

djelom u skladu s članom 392. tog zakona, Ustavni sud smatra da je to obrazloženje redovnog suda

28

logično i argumentovano, te da, nasuprot apelantovom mišljenju, ne ukazuje na proizvoljnost u

primjeni navedene zakonske odredbe. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH jasno

obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju doneseno rješenje o obustavi krivičnog postupka

protiv pravnog lica, pojašnjavajući zbog čega se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti

odredba člana 126. stav 2. KZBiH (kojom je propisana mogućnost izricanja krivičnopravnih

sankcija pravnom slijedniku pravnog lica koje je prestalo da postoji prije pravomoćnog okončanja

krivičnog postupka) i pozivajući se na odredbu člana 387. ZKPBiH (kojom je propisano da ako

drugačije nije određeno, u krivičnom postupku protiv pravnog lica shodno se primjenjuju

odgovarajuće odredbe tog zakona, čak i u slučaju ako se postupak vodi samo protiv pravnog lica) i

odredbu člana 205. ZKPBiH ( koja propisuje obustavu krivičnog postupka u slučaju smrti fizičkog

lica). Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno ukazao na to da je prvostepeni sud

predmetno rješenje trebao donijeti po službenoj dužnosti u toku krivičnog postupka, odnosno kada

je i saznao za okolnosti koje su ukazivale na potrebu obustave postupka, a da je, ukoliko se već nije

odlučio na to prije donošenja prvostepene presude, trebao jednom presudom donijeti odluku kojom

se apelant osuđuje i kojom se odbija optužba u odnosu na pravno lice, ali da činjenica da je

rješenjem obustavio krivični postupak u vrijeme kada je donesena osuđujuća presuda za apelanta ne

dovodi u pitanje zakonitost same njegove odluke u odnosu na optuženo pravno lice, niti apelanta

dovodi u gori položaj. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH jasno obrazložio da je u

konkretnom slučaju utvrđena apelantova odgovornost za krivično djelo nedozvoljeno korištenje

autorskih prava iz člana 243. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZBiH, kojim je pribavio protivpravnu

imovinsku korist, a da činjenica da je pravno lice „ugašeno“ i da je u odnosu na njega obustavljen

krivični postupak u kojem je apelant bio direktor odnosno direktor bez ograničenja ovlaštenja, te

suosnivač u inkriminisano vrijeme, ne isključuje njegovu obavezu da plati novčani iznos koji je

nesporno učinjenjem krivičnog djela pribavio za pravno lice, ali i za sebe kao suosnivača i

direktora. Imajući u vidu takvo obrazloženje Suda BiH i sadržaj relevantnih zakonskih odredbi na

koje se taj sud pozvao u osporenim odlukama, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni

relevantnih zakonskih odredbi prilikom odlučivanja o oduzimanju protivpravne imovinske koristi

od apelanta, naročito odredbe člana 14. ZKPBiH. U odnosu na apelantove tvrdnje da je nejasno

zbog čega je obavezan vratiti protivpravnu imovinsku korist ukoliko u konkretnom slučaju nije

oštećen budžet FBiH, pogotovo imajući u vidu da su Zavod za zapošljavanje i Microsoft

Corporation USA upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, odnosno da je

dvostruko obavezan da vrati navodnu imovinsku korist, Ustavni sud ističe da je, s obzirom na to da

je utvrđeno da je apelant pribavio protivpravnu imovinsku korist, u tom slučaju sud u smislu

odredaba čl. 110. i 111. KZBiH, te člana 392. ZKPBiH bio obavezan da po službenoj dužnosti

29

oduzme tu protivpravnu imovinsku korist, bez obzira na čiju štetu je stečena. Takođe, s obzirom na

to da su Zavod za zapošljavanje i Microsoft Corporation USA osporenom presudom upućeni da

svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnicu, koja još nije pokrenuta odnosno nije okončana,

Ustavni sud smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da je dvostruko obavezan da plati

imovinsku korist. Osim toga, Ustavni sud smatra da je irelevantan apelacioni prigovor da apelant u

istrazi nije saslušavan na okolnosti da je sebi pribavio imovinsku korist, a da je uprkos tome,

optužnica podignuta i u tom pravcu, s obzirom na to da je apelant imao mogućnost da taj prigovor

istakne u postupku pred prvostepenim sudom, a iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da

je to učinio.

42.Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi da mu je

u postupku koji je okončan osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43.Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e)

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osporene presude ne

zasnivaju na „nezakonitim dokazima“ i kada su donesene na osnovu sveobuhvatne, brižljive i

savjesne analize i ocjene brojnih dokaza izvedenih u toku postupka na osnovu kojih je nesporno

utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo kojim je pribavio protivpravnu imovinsku

korist, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen

na apelantovu štetu, ni da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu, niti da su proizvoljno

primijenjeni relevantni propisi.

44.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu

ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i

obavezujuće.

PredsjednikUstavnog suda Bosne i Hercegovine

30

Mirsad Ćeman