Miroslav KRLEŽA

KRALJEVO Režija:

Ivan Leo LEMOAdaptacija i dramaturgija:

Dragan KOMADINA

Igraju:Jelena KORDIĆ KURET – MC

Robert PEHAR – JanezAnja RIKALO – Anka Ivo KREŠIĆ – Štijef

Ivan SKOKO – HerkulesNikolina MARIĆ – Madame

Nina POPOVIĆ – Stella Ana LJUBIĆ – Hajnal

Božana MARTIĆ – LolaKristina ČULJAK – Margit Ilija PUJIĆ – Konobar 1

Ivan PRSKALO – Konobar 2Marijo BEVANDA – Izbacivač

Mustafa STUPAC – Slijepac Lamija ŠUPIĆ – Prostitutka 1

Ana DRAGOZET – Prostitutka 2 Mario BOŠNJAK – DJ

Scenografija: Vesna REŽIĆ

Kostimografija:Mirjana ZAGOREC

Glazba:Zvonimir DUSPER DUS

Izrada rekvizite:Marko MRDAKOVIĆ

Izrada scenografije:Oliver ŠETKA

Mario BOŠNJAKDavorin BRIŠEVAC

Voditelji produkcije: Mario BOŠNJAK i Zoran ĆORLUKA Inspicijentica: Azra MERDAN Majstor svjetla: Uroš ŠKILJEVIĆ Majstori tona: Mladen ANDRIJANIĆ i Andrijan ZOVKO

Maska i šminka: Majida KOVAČEVIĆ Rekviziterka: Ljiljana BADALIĆ Garderobijerka: Sandra MILAVIĆ Voditelj tehnike: Leo SMOLJAN Dekorateri: Zorislav GALIĆ i Branko KUZMANOVIĆ

Premijera: 22. rujna 2019.

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

4

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. 7. 1893. – Zagreb, 21. 12. 1981.), pjesnik, dramatičar, novelist, kritičar, esejist, putopisac, enciklopedist.

Svoje prve drame piše i postavlja s vršnjacima u prvom i drugom razredu gimnazije, između 1903. i 1905. godine. U prvom razredu gimnazije dijaloški je preradio neke scene iz Ilijade, a sa šesnaest godina, 1908. godine, preveo je gotovo cijeli komad Henrika Ibsena „Gospođa s mora“.

Ipak, nezadovoljan svojim ranim djelima, odlučuje se na vojničku karijeru. Odlazi u Pečuh u kadetsku školu te poslije u vojnu Akademiju u Budimpešti, otkuda će dezertirati, nakon čega odlazi u Beograd kako bi se pridružio srpskoj vojsci. To mu ne uspijeva jer je srpska vojska odbila njegovu molbu te je na kraju optužen da je austrijski špijun. Nakon svih tih događaja, Krleža se odlučuje u potpunosti posvetiti književnosti.

Prvo razdoblje njegovog dramskoga stvaralaštva počinje 1913. godine, a traje do 1922. godine. Tako 1913. piše drame „Legenda“ i „Maskerata“. U prvo razdoblje dramskoga stvaralaštva ulaze još i drame „Kraljevo“ (1915), „Kristofor Kolumbo“ (1917), „Michelangelo Bounarroti“ (1918) i „Adam i Eva“ (1922). Osim drama,

5

piše i poeziju. Njegova ratna lirika objavljena je 1918. u zbirkama „Pjesme I“ i „Pjesme II“, te 1919. godine „Pjesme III“ i „Lirika“ uz poemu „Pan“ i „Tri simfonije“.

S Augustom Cesarcem 1919. godine pokreće časopis „Plamen“, gdje već u prvome broju publicira svoju polemičku studiju „Hrvatska književna laž“ u kojoj se obrušava na estetske autoritete hrvatske književnosti, nudeći istodobno vlastiti pogled na nove vrijednosti.

„Hrvatski bog Mars“ izlazi 1922. godine, gdje u djelu bogatim motivima smrti, rata i straha tematizira besmisleno stradanje hrvatskih domobrana na istočnim bojištima. Potom nastaju drame njegovog drugog dramskog razdoblja, a to su „Galicija“ (njezina druga verzija „U logoru“ iz 1934. godine), „Vučjak“ i „Golgota“.

Od 1923. do 1927. Krleža uređuje u Zagrebu časopis „Književna republika“, koji će kao i časopis „Danas“ godine 1934. u Beogradu i časopis „Pečat“ 1939. – 1940. u Zagrebu, biti zabranjen. Treće dramsko razdoblje počinje 1928. i traje do 1930. godine, a čine ga tri drame: „Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“ i „Leda“.

Roman „Povratak Filipa Latinovicza“ objavljen je 1932. godine, a od 1933. do 1941. godine objavljuje knjigu eseja „Evropa danas“ (1934), romane „Na rubu pameti“ (1938) i početak romana „Banket u Blitvi“ (1938).

Objavivši 1936. svoje „Balade Petrice Kerempuha“ Krleža je zapravo dao svoj originalni obol tradiciji priča o ovom liku koji je kao simbol otpora i borbe protiv nasilja živio od prastarih vremena u hrvatskom narodu.

Od 1941. do 1945. godine Krleža živi u Zagrebu u potpunoj društvenoj izolaciji gdje piše dulju autobiografsku prozu „Djetinjstvo“ koja vremenski obuhvaća posljednje godine devetnaestoga i prve dvadesetog stoljeća.

U poratnom vremenu Krleža se okreće kulturnoznanstvenim djelatnostima. Postaje potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, osnivač je i direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, urednik leksikografske edicije Enciklopedije Jugoslavije. Njegova djela opet postaju popularna te je u prvoj polovini pedesetih godina proglašen za najvećega hrvatskoga i jugoslavenskog dramatičara.

Krleža 1956. godine objavljuje svoje dnevnike pod naslovom „Davni dani“, a tri godine kasnije i svoju posljednju dramu – „Aretej“.

Od 1962. do 1968. izlazi mu pet svezaka bildungsromana „Zastave“ u kojemu se iz perspektive glavnog lika, Kamila Emeričkog, prati društvenopovijesna panorama nacionalnih zbivanja u prvoj trećini 20. stoljeća.

U sedamdesetim i osamdesetim godinama Krleža se sve manje zanima za kazalište, a sve više za druge medije, tj. za film i televiziju. Tako 1969. piše scenarij za film „Put u raj“ koji režira Mario Fanelli.

6

Moćna i sugestivna vizualna groteska

Drama „Kraljevo“ pripada prvom razdoblju Krležinog dramskoga stvaralaštva koje započinje 1913., a traje do 1922. godine.

Piše je 1915. godine, a tiskana je u knjizi „Hrvatska rapsodija“, u Zagrebu, 1918. godine. Ova drama predstavlja prekretnicu u Krležinu dramskom stvaralaštvu, jer njome prekida s tzv. artizmom kakav pronalazimo u „Legendi“ i „Maskerati“, ali zato se trajno upisuje u hrvatski dramski kanon kao najbolji ekspresionistički tekst. „Kraljevo“ u Krležinom naslovu znači sajam, i odnosi se na godišnji festival žetve u čast mađarskog kralja i sveca Stjepana. Sajam se organizirao u okolici Zagreba od 1256. godine. Tu se susreću seljaci i građani, domaćice i prostitutke, vlastodršci i dame s bradom, a ondje, opće je uvriježeno, svi uživaju jednaka prava.

Kombiniranjem različitih scenskih izražajnih sredstava, istodobnošću različitih prizora, isprepletenošću mnoštva likova, njihovih skupina i sudbina te prožimanjem stvarnoga i fantastičnoga, prikazan je kaotični i groteskni svijet predratnog zagrebačkog sajmišta. Taj Krležin scenski imaginarij karakterizira nekoliko bitnih segmenata. „Kraljevo“ ima veliki broj likova koji se pojavljuju samo kao trenutne vizualne i auditivne pojave. U radnji drame ne postoji početak ni kraj, nego se radnja odvija u „beskonačnoj progresiji bez početne i završne točke“, koja tvori kolo stvari, ljudi i pojava u kojemu je scenski kontinuitet zamijenjen simultanošću. Tako Krleža obnavlja srednjovjekovno kazalište koje je, kao i crkveno, poznavalo i koristilo tehnike simultane pozornice.

7

Ipak, Krleža u „Kraljevu“ ne odustaje od psihološki uvjetovane kategorije protagonista, pa se tako iz vreve likova uzdiže Janez koji je nesretno zaljubljen u Anku. Ona ne mari za njegovu ljubav jer nju zanima cirkusant koji za nju predstavlja utjelovljenje muževnosti.

U „Kraljevu“ se pokret, zvuk, boja i riječ transformirane u krik ili uzvik. U ovom je djelu Krleža ostvario težnju, kojoj je Richard Wagner nadjenuo ime Gesamtkunst-werk, jer se temelji na sintezi jezičnih, zvukovnih, optičkih i plesnih elemenata. Didaskalije su zapravo snažna poetska proza koja daleko nadilazi puku informativnu ulogu. Dapače, one se mogu shvatiti kao razmjerno neovisan dio teksta, neovisan prije svega u pogledu scenskih obveza dramskoga djela, pa se „Kraljevo“ jednim dijelom može dojmiti i kao poetska drama. Krleža je nedvojbeno dao oduška vlastitoj umjetničkoj želji da svijet prikaže kao dio kozmičkoga životnog zbivanja, u kojemu su događanja shvaćeno iracionalno, srodno Nietzscheovu tumačenju prema kojemu su fizički i duhovni totalitet oblici vječne igre.

Ova moćna i sugestivna vizualna groteska je zapravo dramska anticipacija svih onih mogućnosti koje će u dinamičnoj i kolorističkoj dvodimenzionalnosti kasnije pružiti

filmski medij. S toga je gledišta Krležin tekst neobična sintetična poema, dramska, epska i, uvjetno, filmska.

Zbog svega navedenoga „Kraljevo“ je dugo vremena nosilo etiketu „neuprizorljive“ drame. I velikan je hrvatskog kazališta Branko Gavella priznao kako nije uspio „Kraljevu“ kao dramskom predlošku „dati adekvatan scenski život“.

Tako da je na svoju praizvedbu čekalo sve do 1955. kada ga u Beogradskom dramskom pozorištu, doduše koncertno – i to na gostovanju u Ljubljani – posta v lja Minja Dedić. Potom su „Kraljevo“ na profesionalnim pozornicama režirali: Slavko Andres

(Varaždin 1957.), Dino Radojević (Zagreb 1970.), Istvan Szabo (Subotica 1981.), Sulejman Kupusović (Tuzla 1982.), Laszlo Bagossy (Pečuh 1985. i 1990.), Vito Taufer, (Rijeka, 1991.), Borna Baletić (Varaždin, 1997.), Paolo Magelli (Zagreb, 2000.), Vladimir Gerić (Osijek, 2002.), Gradimir Gojer ( SarajevoMostar, 2005.), Ivica Buljan, Abidjan – Obala Bjelokosti, 2009. i Oslo, 2018.), Ozren Prohić (Zagreb, 2009.)…

Svi su oni, svaki na svoj način, pokušali ponuditi scenski odgovor kako prevesti na kazališni jezik, tekst koji u punom intenzitetu živi upravo u pisanom obliku, a zadržati jednaku atmosferu i energiju.

8

Bavljenje nesvjesnimKrleža je detetektirajući duhovnu devoluciju čovječanstva poznatiju kao pakao, u svojoj ekspresionističkoj drami „Kraljevo“, opisao kraljevski sajam u Zagrebu, uoči Prvog svjetskog rata.

Na tom vašaru narod ždere, loče, mlati se, ubija i požudno se prožima. Narod obijesno tulumari.

Narod nije normalan! To znamo. To znam po sebi.

Mi smo u našoj inscenaciji promijenili mjesto radnje i doveli paklene aktivnosti u noćni klub „King’s“ u poratnom gradu. Bilo kojem. Jer svi gradovi su poratni. I svi ljudi su poratni.

Razne ratove vodimo jer smo zapleteni u mreže nesporazuma. A svaki nesporazum izlazi iz poistovjećivanja sa svojim tijelom. Kažem svojim tijelom jer ja nisam to tijelo. Ono mi je dano na korištenje. Po tom tijelu sam ja muško, ili Hrvat, ili redatelj, ili navijač, ili kurva. I osjećam se ugroženo od svih onih koji nisu ta maska, već neka druga, podjednako bedasta.

A duša je strpljiva i trpljiva. Čuči u tom vozilu kojemu je um suicidalno pokvario kočnice i usmjerio ga nizbrdo. Duša samo žarko želi voljeti ili biti voljena. Sve aktivnosti tijela putem osjetilnog uživanja ne vode toj punini duše, toj iskonskoj samosvijesti.

Svijest je sve ono što nije ovo „Kraljevo“, ovaj „King’s“. Nesvijest je ono čime smo se u ovoj predstavi bavili.

I zato smo mračni, zato smo podzemni, zato smo nasilni, zato smo pijani, zato smo drogirani, zato smo nesretni, zato smo u paklu. Ovdje i sada.

Jedini rat koji vodimo je rat sa samima sobom. Kad ga gubimo, mrtvi smo. Makar izgledalo da da smo uspješni, bogati i slavni. Kad ga dobivamo, živi smo. Makar izgledalo da smo neuspješni, siromašni i anonimni.

Opis tog rata u kojem povraćamo svoje simptome, mi, pali anđeli, zove se ekspresionizam.

Krik je Čovjek.

Ivan Leo Lemo

9

10

Krik iz krletke

„Kraljevo“, jednočinka iz ciklusa „Legendi“, kao jedan od scenski najzahtjevnijih ko mada Miroslava Krleže, svakako predstavlja veliki kreativni i produkcijski izazov za svaku kazališnu kuću. Velika teatarska imena iz prošlog stoljeća, poput Branka Gavelle, vrlo su neizravno znali priznati kako nisu u stanju pronaći odgovarajući redatelj ski ključ za Krležino ekspresionističko vašarište, da bi tek 1970. Dino Radivojević, još jedan značajni hrvatski redatelj, u zagrebačkoj „Gavelli“ pokazao kako „Kraljevo“ može itekako biti „uprizorljivo“ i aktualno, otvorivši širom vrata za nova scenska čitanja.

Na tom valu kako „Kraljevo“ učiniti bliskim i razumljivim današnjoj publici, zaplovili smo, nakon pomno izbrušenog redateljskog koncepta, u pustolovinu osuvremenji vanja, koja je zahtijevala ne samo radikalnu dramaturšku adapta ciju, nego i dopisivanje pojedinih tekstualnih partitura, uz neizbježno reduciranje broja likova. Tako je od 40ak likova iz Krležinog izvornika u ovoj adaptaciji „preživjelo“ njih sedamnaest.

U izvedbi ansambla HNK Mostar, u kojoj uz provjerene profesionalce igraju mlade glumačke snage iz Dramskog studija mladih, ona postaje moćna ekspresionistička razglednica iz jednog noćnog kluba – danas i ovdje. Naime, Krležina veličanstvena dramska groteska sa zagrebačkog sajmišta preselila je u mračni i bučni suteren, u utrobu našeg svagdašnjeg noćnog života. Taj suvremeni interijer postaje snažna i sugestivna hermetična krletka u kojoj paradira makabrična povorka ljudske autodestruktivnosti kojom dirigira vlasnica kluba – MC – kao utjelovljenje sila mraka, ali i sveopće moralne posrnulosti. Ona nas vodi kroz svijet didaskalija – koji kod Krleže nemaju isključivo deskriptivan karakter, već su ravnopravni sudionik u stvaranju scenskog svijeta – tvoreći od njih jednu zavodljivu i moćnu bujicu kojom sigurno kormilari vukući ovu posadu živih mrtvaca na dno. Ti Krležini

11

likovi nakaze , koji sukladno ekspresionističkoj matrici u najvećem broju slučajeva ostaju anonimni te determi nirani nekom od svojih osobina, dobili su svoje ovodobne ekvivalente – cijelu galeriju uslužnih djelatnica i djelatnika „King’s“ cluba – kao dominantnog dramskog toposa u eri hedonističkog konzumerizma i svekolikog moralnog i ideološkog relativiziranja.

Tom paradom scenske kakofonije i crnila kao tema i ideja, kao forma i sadržaj, dominira groteska kao montažno sredstvo u kojemu se miješaju tragično i komično, dajući osjećaj sveopće deformiranosti i rasapa.

Naše „Kraljevo“ uspjelo je zadržati jednu vrlo bitnu specifičnost Krležinog izvornika. Riječ je o scenskom simultanitetu, bez koga bi bilo jako teško izgraditi glavni simbol ove jednočinke – a to je krug , odnosno kolo u kojemu se briše granica između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa čak i između života i smrti.

Upravo su likovi Janeza i Štijefa, nesretnika koji su se ubili zbog žena, ostali vjerni izvorniku. U neizbježnoj ciničnoj perspektivi od koje nije mogao, niti želio pobjeći mladi Krleža, oni su tek emocionalni klaunovi, osobito Janez, jer on još vjeruje da ga žena zbog koje se ubio voli, pa se vratio to provjeriti. Takav je pokušaj naravno osu đen na neuspjeh i služi prije svega Krleži da se nasmije u lice ljubiteljima građanske melodrame i uspostavi svoj nihilistički svjetonazor. No, mostarsko „Kraljevo“, preuzi majući Krležine stilske figure, od ironije do paradoksa, želi postaviti pitanje mogu li nam dvojica samoubojica s agramer skog „derneka“ od prije jednog stoljeća donijeti koji akord sklada i koju kapljicu svjetla?

Može li komad koji je nastao kao krik protiv besmisla i gluposti svijeta iz perspektive mladog Krleže iz 1915., u mostarskoj adaptaciji više od jednog stoljeća kas nije, postati jednako vrijedan scenski krik protiv diktature emotivne indiferentnosti i površnosti u međuljudskim odnosima?

Dragan Komadina

12

Vesna Režić (Split, 1974.)Nakon mature u splitskoj jezičnoj gimnaziji, diplome iz scenografije na Accademia di Belle Arti u talijanskoj Macerati, pohađanja stagea za filmsku i televizijsku scenografiju pri Udruzi scenografa (ASCA) u Rimu, dragocjene prakse u rekviziti opernog festivala na mačeratskom Sferisteriu te asistiranja scenografu Hansu Georgu Schaferu, 1998. godine postavlja svoju prvu profesionalnu scenografiju u HNK Split („Na Tri kralja“, režija Eduard Miller). Od tada biva angažirana kao scenografkinja

u svim većim hrvatskim kazalištima te u Nacionalnoj Operi Bukurešt, Narodnom pozorištu Subotica, Hrvatskom narodnom kazalištu i Narodnom pozorištu u Mostaru te skopskom Teatru Komedija. Autorica je scenografija u stotinjak opernih, dramskih, baletnih i dječjih predstava. Surađuje s brojnim redateljima (Morana Dolenc, Ivica Boban, Nenni Delmestre, Dora Ruždjak Podolski, Dario Harjaček, Ozren Prohić, Paolo Magelli, Krešimir Dolenčić, Lawrence Kiiru...), a najčešće stvara u tandemu s Ivanom Leom Lemom. Dobitnica je više nagrada, a posljednja je „Radovan Marušić“ (2019) za „Logorilijadu“ mostarskog HNK. Od 2014. angažirana je kao asistentica profesora Marina Gozzea na kolegiju scenografije na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Ivan Leo Lemo (Split, 1976.) Ivan Leo Lemo, kazališni je redatelj rođen u Splitu, a Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu. U 23 godine profesionalnog rada po kazalištima Hrvatske, Srbije, Makedonije, Njemačke i Grčke, režirao je te pisao dramske tekstove ili dramatizacije za preko 100 predstava u svim žanrovima. Radio je u skoro svim kazalištima u Hrvatskoj dramske klasike, suvremene dramske tekstove, predstave za djecu, opere i operete među kojima se ističu: „Trainspotting“,

„Marlene Dietrich“, „Mala Floramye“, „Maskerata“, „Traviata“, „Hasanaginica“, „Leda“, „Tramvaj zvani žudnja“, „Sjećanje vode“, „Opasne veze“, „Paraziti“, „Važno je zvati se Ernest“, „Životinjska farma“, „Priče iz 1001 noći“, „Tko se boji Virginije Woolf“, „Gola u kavezu“, „San ljetne noći“, „Harem“, „Idealan muž“, „Kneginja čardaša“ itd. U mostarskom HNK postavio je, osim „Kraljeva“, i predstave „Logorilijada“ te „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“. Mnoge predstave koje je režirao nagrađivane su i uspješno su gostovale na hrvatskim, regionalnim i međunarodnim festivalima (Bosna i Hercegovina, Italija, SAD, Velika Britanija, Venezuela, Bugarska, Mađarska, Poljska, Moldavija, Rumunjska, Kirgistan...). Radio je kao profesor glume u operi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na glazbenom studiju Sveučilišta u Mostaru te Umjetničkoj akademiji u Splitu. Režira sinkronizacije animiranih filmova. Na Hrvatskoj radioteleviziji radio je kao redatelj u studiju u zabavnom programu. Živi u Zagrebu.

13

Mirjana Zagorec (Zagreb, 1965.)Diplomirala je studij dizajna tekstila i odjeće pri Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Svoju prvu predstavu u kazalištu radi 1992. i od tada je napravila je oko 200 kostimografija u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađivala je sa svim hrvatskim kazalištima i s većinom hrvatskih redatelja te s nekolicinom stranih. Od dramskih predstava izdvajamo: „Magic&loss“ (ZKM), „Na tri kralja“ (Komedija), „Ima zločina i zločina“ te „Adam i Eva/Hrvatska rapsodija“, „Sjećanje vode“ (HNK

Osijek), „Veliki meštar sviju hulja“ (ZKM), „Ujak Vanja“ (HNK Split), „Leda“ (HNK Osijek), „Hasanaga“ (HNK Zagreb), „Raspra“ (HNK Rijeka), „Woyzeck“ (HNK Varaždin), „Nemoćnik u pameti“ (Komedija). Radila je i na predstavama „Hase Hase“ (Stadtsthetar Karlzruhe), „Begović“ Kabare (Strasbourg), „Leda“ (SNG Nova Gorica), „Što je vidio Butler“ (SNG Maribor), „Chicago“ (Komedija teatar u St. Petersburgu), te „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ i „Logorilijada“ u produkciji HNK Mostar. Dobitnica je Marulićeve nagrade za kostimografiju 1997. godine za predstavu „Adam i Eva/Hrvatska rapsodija“ (HNK Osijek), 2000. godine za predstave „Hasanaga“ (HNK Zagreb) i „Nemoćnik u pameti“ (Komedija). Dobitnica je dvije Nagrade hrvatskog glumišta. Godine 2017. na 34. Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom dobila je nagradu za najbolji kostim za kazališni komad „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ (HNK Mostar).

Zvonimir Dusper (Zagreb, 1972.)Producent, skladatelj, aranžer. Komponirao je glazbu za više od 250 reklama i TV jingleova, 35 kazališnih predstava, 5 filmova i TV serija. Godine 2010. skladao je i producirao kompletnu snimljenu glazbenu opremu za svečanosti otvaranja i zatvara nja 2. Azijskih igara na pijesku u Omanu (r. K. Dolenčić) koje je u izravnom prijenosu gledalo više od 300 milijuna gledatelja. U okviru projekta Eddy&Dus za svjetsko je tržište objavio odlično ocijenjen album „High Life“ te više

od 20 singl izdanja i 50 remixeva, između ostalih i one za velikane džeza Sun Ra i Archie Sheppa. Radio je koprodukciju za Barbaru Tucker (uz Playone), Micka Hucknaila iz nekadašnje grupe Simply Red – „Happy This Christmas“ (dub Remix, producirano s Playone) te 15 glazbenih albuma različitih žanrova odnosno više od 150 pojedinačnih pjesama. Dobitnik je tri hrvatske glazbene nagrade Porin. Godine 2017. na 34. Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom dobio je nagradu za najbolju glazbu za kazališni komad „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ (HNK Mostar).

NakladnikHrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Za nakladnikaIvan VUKOJA, ravnatelj

Urednici programske knjižiceDragan KOMADINA i Josip BLAŽEVIĆ

Fotografije predstaveVesna REŽIĆ i Mate ZEMLJIĆ

Video trailer i snimka predstaveSlaven MARINČIĆ

TisakFRAM, Mostar

Bosna i HercegovinaFederacija Bosne i HercegovineFederalno ministarstvo kulture i sportaFederalno ministarstvo kulture i športaФедерално министарство културе и спорта

Predstavu financijski omogućili:

hnkmostar.ba hnkmostar h.n.k.mostar