Miro

slav

Krle

žau

ag

on

iji

Miroslav Krleža

U AGONIJI

Redatelj: Joško Juvančić

IGRAJU:

BARUN LENBACH: Frane Perišin

LAURA LENBACHOVA, NJEGOVA ŽENA: Jasna Jukić

DR IVAN PLEMENITI KRIŽOVEC: Vladimir Posavec Tušek

GROFICA MADELEINE PETROVNA, manikirka, ruska emigrantkinja: Izmira Brautović

GLUHONIJEMI PROSJAK: Marko Kriste

MARIJA: Anita Bubalo

Dramaturginja: Katja Bakija

Scenograf: Marin Gozze

Kostimograf: Željko Nosić

Odabir glazbe: Paola Dražić - Zekić

Inspicijentica / šaptačica: Anita Bubalo

Pretpremijera: 15. studenog 2013.

Premijera: 16. studenog 2013.

Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je gajio bogatu ev-ropsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio nijednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju.

KRLEŽA - KAZALIŠTE

Kompleksan splet odnosa Krležina književnog djela i kazališne prakse koji traje od prvog desetljeća 20. st. određen je, s jedne strane, jakim utjecajem Krležinih dramskih, polemičkih, kritičkih i esejis-tičkih tekstova na hrvatski dramski teatar te, s druge strane, povratnim djelovanjem kazališta (tj. kazališne selekcije i interpretacije Krležinih tekstova) i na njegov književni rad i na recepciju njegovih djela, na-pose dramskih, u našoj kulturi. Tekstovi namijenjeni kazalištu i oni u kojima se kazalište problematizira (18 drama, polemike s Bachom, knjiga Moj obračun s njima, recenzije Balzacova Mercadeta i Strindbergo-va Oca, eseji o Gavelli, Vojnoviću i našem dramskom repertoaru te dnevnički zapisi i putopisni fragmenti) važan su dio Krležina opusa; uprizorenja Krležinih drama i scenskih adaptacija njegovih romana, novela ili zapisa umnogome su obilježila međuratni i posli-jeratni kazališni život pa su vidljive promjene odno-sa teatra spram Krležinih tekstova (u 20-im, 50-im i 80-im godinama, npr.) gotovo redovito bile jedan od važnijih indikatora korjenitih promjena u našoj ka-zališnoj praksi, a posredno su ukazivale i na promjene u politici, društvu i kulturi.

( 7. srpnja1893.,Zagreb - 29. prosinca 1981., Zagreb)

Svijećnjaka staklenih blistaju blistavi traci,mirišu ramena ženska u skerletu zlatnih loža,na riječima ko na oštrici nožalebde ukleti glumci kao čarobnjaci.

U posljednjih desetak godina života Krleža više nije pisao, dopunjavao ni prerađivao dramske tekstove, a sve je rjeđe izravno surađivao s dramatizatorima svojih romana i novela, kazališnim redateljima, scenografi ma i glumcima. Unatoč Krležinu udaljavanju, kazališta su nastavila uvrštavati na repertoar starije i novije varijante njegovih drama, njihove kompilacije i dramaturške preradbe te niz novih dramatizacija novela, romana i me-moarskih zapisa, pokazujući, međutim, veću selektivnost nego u prijašnjim godinama. U razdoblju od jeseni 1975. do proljeća 1991. ponajveću pozornost kritike i publike privlačile su s jedne strane predstave rađene na temelju Krležinih proznih i, rjeđe, pjesničkih tekstova, a s druge strane nove dramaturške i redateljske inter-pretacije četiriju njegovih najizvođenijih drama (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, Vučjak). (B. Senker)

VOJNOVIĆ - KRLEŽA

Krleža je u dramama U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda i U logoru stvorio konzistentan analitičko-realis-tički ciklus dramskih tekstova u kojima, slično Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, problematizira dezintegraciju jedne mitski zatvorene i samodostatne zajednice – u Vojnovića je to grad, u Krleže klasa – i život njezinih člano-va nakon pada. I ciklus o Glembajevima, kojemu se naknadno pridružuje drama U logoru , i Dubrovačka trilogija formiraju se oko središnje, „intimističke“ drame (U agoniji – Suton), nakon koje nastaje uvodna drama (Gos-poda Glembajevi – Allons enfants…!) te najposlije završna drama, zapravo „crna komedija“ ( Leda – Na taraci). Između Vojnovićeve trilogije i Krležine tetralogije postoji još niz analogija – uporaba stiliziranog regionalnog idioma, srodni (unatoč ideološkim razlikama) tipovi „enfant terrible“ (Leone, Horvat, Orsat), „žrtvovana žena“ (Laura – Pavle) i „cinični intelektualac“ (Urban – Lukša) kao glavni likovi pojedinih drama, promiskuitet, kič i žudnja za snom/smrću u završnim dramama, npr. – što daje temelja pretpostavci da je Krleža svojim analitičkim tekstovima polemički odgovorio na Vojnovićevu patetičnu trilogiju o istoj temi, „propasti gospara“.

Boris Senker, Krležijana, 1993., knjiga I, str. 184

Drame glembajevskog ciklusa situirane su u razdoblje oko I. svjetskog rata: Gospoda Glembajevi događaju se 1913., U agoniji 1922., a Leda 1925. godine. Ambijenti u kojima se radnja odigrava uglavnom su građanski salo-ni; u didaskalijama je Krleža veliku pozornost posvetio minucioznim opisima dizajna namještaja, odjeći likova, opisu njihova ponašanja. U tom dvanaestogodišnjem vremenskom rasponu u kojem se radnje drama odigravaju može se pratiti fi nancijski uspon Glembajevih pred I. svjetski rat i postupno opadanje fi nancijske moći i gubitak aristokratskog statusa u društvenim promjenama koje su uslijedile u novostvorenoj državi. Na fonu tih socijal-nih promjena odigravaju se osobne drame pripadnika obitelji.

Paradoksalna je činjenica da će najveći hrvatski lijevi pisac upravo glembajevskim dramskim ciklusom izrasti u najgrađanskijeg hrvatskog književnika; on ne mitopoetizira građanstvo, bavi se njegovom dekadenci-jom i patologijom, ali ta je kritička slika kompleksna; unatoč pojedinačnim devijantnim ljudskim osobinama Glembajevi su dostojni reprezentanti građanske kulture, estetskog ukusa, uglađenih manira, solidnog obrazo-vanja, erotskog rafi nmana; u njihovu krugu govori se o novčarskim transakcijama (koje katkad imaju kriminal-nu crtu, no posrijedi je kriminal visokog stila), ali govori se jednako angažirano i o intelektualnim konceptima te o umjetnosti. U poetičkoj podlozi glembajevskog ciklusa može se očitati i nastojanje pisca da prevlada provinci-jalni status vlastite nacionalne kulture i ravnopravno se uključi u europsku cirkulaciju ideja i estetskih koncepata.

Djela Miroslava Krleže, Svezak deseti GLEMBAJEVI Drame,Naklada Ljevak, Matica hrvatska,

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2001. gl. ur. Velimir Visković

U agoniji je najizvođeniji i kritički najbolje ocijenjen Krležin dramski tekst. Objavljena je 1928. godine u Hrvatskoj reviji (1928., 1-2) i iste godine nagrađena je Demetrovom nagradom i praizvedena u Zagrebu i Beo-gradu. Zagrebačku praizvedbu u HNK (14. travnja) režirao je Alfons Verli (na istoj pozornici sljedeće godine režirao je praizvedbu Glembajevih) s Vikom Podgorskom kao Laurom, Dubravkom Dujšinom kao Križovcem, Ivom Badalićem kao Lenbachom (poslije Badalićeve smrti ulogu je preuzeo M. Grković) i M. Mihičić kao Madeleine Petrovnom. Kazališna kritika praizvedbu Agonije označila je kao početak novog razdoblja u teatar-skom iščitavanju dramskih tekstova Miroslava Krleže, a književni povjesničari smatraju da je taj tekst označio početak nove faze - »socijalno angažirane književnosti« (A. Flaker) ili »modernog objektivizma« (Lj. Mara-ković) - u hrvatskoj dramatici. Gluma Podgorske, Dujšina i Badalića od strane kazališnih kroničara smatrana je uzoritom ne samo za glembajevski ciklus nego i za cijelo to razdoblje u našem teatru.

Samostalno je ova drama objavljena u knjizi U agoniji (Beograd 1931.) te u svesku Glembajevi (Zagreb 1932.). Imala je dva čina sve do izdanja Glembajevi. Drame (Zagreb 1962.), kada je Krleža objavio i varijantu svršetka drugog čina i uz nju treći čin.Tročinska verzija drame u kojoj Krleža mijenja završetak drugog čina i dodaje treći praizvedena je 9. ožujka 1959. u režiji Tomislava Tanhofera. U ulozi baruna Lenbacha nastupio je Tito Strozzi, Ervina Dragman igrala je Lauru, Jurica Dijaković Križovca, a Bela Krleža Madeleine Petrovnu.

Nezadovoljan usmjerenošću kazališne kritike i publike na glavni ženski lik i njenu dramu i držeći da se i Lenbach i Križovec iščitavaju u isključivom odnosu na Lauru (brutalnom i uglađenom, a jednako pogibeljnom) Krleža je osjetio potrebu da u obranu Križovčevu izmjeni svršetak drame i nadopiše treći čin koji prvo objavljuje u časopisu Republika (1958., 11-12), a potom u drugom izdanju knjige Glembajevi. Drame (Sabrana djela, Zora, Zagreb 1962.). U istom izdanju tiskane su i Upute režiseru u kojima pokušava upozoriti na multidimenzijalnost i složenost karaktera muških likova.

Kasnija scenska uprizorenja ove po mnogima najbolje Krležine drame potvrdila su kako je U agoniji prven-stveno Laurina intimna ljubavna drama koja s trećim činom gubi svoju dramsku koherentnost. Krležino neza-dovoljstvo redateljskog i kritičarskog viđenja muških likova očituje se i u njegovim Dnevničkim zapisima (1969.):

„Svi, baš bez izuzetka svi, psuju nesretnog Križovca i za ovih četrdeset godina napisana je o ovom fantomu poprilična literatura, da je hulja, da laže, da je prepredeni dubiozni tip, karijerist, sumnjivo lice, problematičan karakter itd., itd. Nije se javio baš ni jedan glas da smanji njegovu krivnju što je bio toliko zločinački okrutan te nije htio da laže kad se to od njega tražilo.Napisao sam čitav čin (treći) u njegovu obranu. Bez uspjeha.“

(Dnevnik, knjiga V, 1981., str. 518)

Kad je 12. IV. 1928. Krleža u Osijeku javno čitao dramu U agoniji, u uvodnom tekstu naveo je da, različito od postupka u njegovim ranim dramskim djelima, »dramatska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost po-jedine scene ne zavisi od izvanje dinamike događaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konk-retna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivizacije pojedinih subjekata, koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu.« Odlučio je dakle pisati »dijaloge po uzoru nordijske škole devedesetih godina s namjerom da unutarnji raspon psihološke napetosti raspne do većeg sudara«, a te sudare što bliže primaknuti »odrazu naše stvarnosti«, ili kao što također kaže, pisati »psihološke dijaloge švedske škole sa četrdeset-pedesetogodišnjim zakašnjenjem spram sličnih zapadnjačkih eksperimenata«. Dok je Krležino negativno određenje prema njegov-oj ranijoj dramskoj produkciji danas, u kontekstu prevrednovanja avangardnih tendencija, općenito odbačeno, njegova formulacija o tehnici kojom je pisao dramu U agoniji - a ona se svakako odnosi i na Gospodu Glemba-jeve - vrijedi i danas.

Intenzitet radnje prouzrokovan je gustoćom i razgranatošću motivacija cjelokupne radnje, što se osobito vidi u drami koja se gotovo u cijelosti odvija među dvjema osobama. Pritom se Križovec i ne javlja kao boga-ta individualnost, jer je svoju sigurnost i svoj probitak našao u susprezanju od osobnog angažmana, idejnoga i emocionalnoga; a ipak, svojom naobrazbom i inteligencijom djeluje kao jedan od najrafi niranijih likova u modernom hrv. teatru. Laura pak jedinstvena je među ženskim likovima epohe - možda baš zato što je uz svo-ju strastvenost i senzibilitet neobično jaka ličnost, najčešće spremna prihvatiti konzekvence svojih postupaka. Uz nejednoznačnost njihova ponašanja drama je puna gesti i jezičnih signala koji iskazuju autorov doživljaj duhovne kulture jednog staleža na izmaku. Prva, koncentriranja verzija svojim paralelizmima i kontrastima čes-to se i danas smatra vrhuncem hrv. dramske književnosti u zanatskom pogledu. Međutim, dulja verzija, usprkos preobilnoj ekshibiciji retoričke argumentacije u prvoj polovici trećeg čina, služi još izrazitijem poentiranju raz-lika i podudarnosti, na kojima su građena i prva dva čina. (Leksikografski zavod, I.Vn.)

JOŠKO JUVANČIĆ - JUPA

Joško Juvančić - Jupa rođen je u Dubrovniku 1936. godine. Osnovnu i sred-nju školu pohađa u rodnome gradu, a diplomira književnost na Filozofskom fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Odmah po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a potom i Spaićev asistent, što je odredilo njegovu budućnost kazališnog pedagoga. Kao profesor glume od 1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjetnički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca.

Prve važnije režije Joško Juvančić ostvaruje u dubrovačkom kazalištu („Du-brovački skerac” Feđe Šehovića 1961., Moliereova „Škola za žene” 1962.), ko-jemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića,

Goldonija i Ivaneca. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdesetih kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih predstava - od Schisgalovih „Daktilografa” i „Tigra”, u Teatru &TD, preko Tollerova „Hinkemanna” i Ghelderodeovih „Škole za lude” i „Escuriala” u Gavelli, do Goldonijeva „Velikog smiješnog rata” u HNK. Od tada će režirati iznimno veliki broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književ-nosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva „Plakira iliti Grižule” i „Dunda Maroja”, Shakespeareova „Sna Ivanjske noći”, Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije”, Vetranovićeva „Kako bratja prodaše Jozefa”, te crkvenog prikazanja „Ecce homo” na Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima (Ba-karić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja - primjerice „Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi” Toma Stopparda u &TD-u (1971) - postala amblematskim kazališnim znakom svog vremena. Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle („Skup”, „Osman”, „San Ivanjske noći”), a posebno poglavlje njegovog profesionalnog životopisa vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu neprekidno nazočan već dvadesetak godina, obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetničkoga ravnatelja dramskog programa.

Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih nagrada i priznanja, među kojima izd-vajamo Nazorovu nagradu, Nagradu Dubravko Dujšin, te nekoliko godišnjih nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika kao i Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika za životno djelo.

1960.ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI, RA-JSKOJ PTICINarodno pozorište, BeogradRed. i sc. Bojan Stupica / Kost. Mira Glišić / Sc. gl. Dragutin SavinTvrđava Revelin, pr. 18. 8., 3 iz.

1968. BALADE PETRICE KEREMPUHAAkademija za kazališ nu umjetnost, ZagrebRed. Zlatko Crnković / Umj. sur. Vjekoslav Martinčić Tvrđava Revelin, pr. 24. 8., 1 iz.

1972. KRALJEVODramsko kazalište Gavella, ZagrebRed. Dino Radojević / Sc. Zlatko Bourek / Kost. Diana Bourek / Sc. gl. Igor Kuljerić Tvrđava Revelin, pr. 12. 7., 2 iz.

1972. – 1984.ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI, RA-JSKOJ PTICIFestivalski dramski ansamblRed. Georgij Paro / Dram. i koredatelj Lado Kralj / Ad. pr. Miše Račić / Kost. Inge Kostinčer / Sc. gl. Pero GotovacTvrđava Bokar, pr. 20. 8., 3 iz.

1973., 1974., 1975KRISTOFOR KOLUMBOFestivalski dramski ansambl

KRLEŽA NA DUBROVAČKIM POZORNICAMA- izvedbe djela Miroslava Krleže na Dubrovačkim ljetnim igrama

Red. Georgij Paro / Drm. Slobodan Selenić / Kost. Marija Žarak / Ad. pr. Miše Račić / Kor. Ivica Boban / Umj. sur. Želimir Mesarić Na brodu »Santa Maria« i u »portu«, pr. 17. 8., 5 iz.

1973.NEPOZNATI NETKOAdaptirao: Tomislav Durbešić Teatar poezije, BeogradRed. Tomislav Durbešić / Sc. Mihajlo Simidrijević / Kost. Slavica LalickiTvrđava Revelin, pr. 15. 8., 1 iz.

1975.NEPOZNATI NETKOAdaptirao: Tomislav Durbešić Teatar poezije, BeogradRed. Tomislav Durbešić / Sc. Mihajlo Simidrijević / Kost. Slavica LalickiTvrđava Revelin, pr. 15. 8., 1 iz.

1976. BALADE PETRICE KEREMPUHATeatar ITD, ZagrebRed. i adaptacija Rade Šerbedžija / Kost. Ika Škomrlj / Ad. pr. Mladen Domaš / Gl. sur. Željko VukmiricaPred palačom Sponza i Orlandovim stupom, pr. 16. 8., 1 iz.

1983. ŠUTNJE, SAMOĆE, PROCESI...Izvodi: Goran Matović Pr. 22. 7., 1 iz.

KRLEŽA NA POZORNICI KMD- uprizorenja dramskih tekstova M. Krleže na dubrovačkoj kazališnoj pozornici

1947.U AGONIJIRedatelj: Vatroslav HladićScenograf: Miše RačićPremijera 25. siječnja 1947.

1957.U AGONIJIRedatelj: Tomislav TanhoferScenograf: Milovan StanićPremijera 25. prosinca 1957.

1963.LEDARedatelj: Davor ŠošićScenograf i kostimograf: Zvonko Šuler Premijera: 16. ožujka 1963.

1990.LEDARedatelj: Jovica PavićDramaturg: Mani GotovacKoreoredatelj: Damir Zlatar-FrayScenograf: Geroslav ZarićKostimograf: Zagorka StojanovićPremijera: veljača 1990.

Titraju riječi ko odsjaj duge u prozirnoj zraci,znoji se samrtno topla glumačka koža,a njuška arene je stroga, od krvnika stroža,na daskama umire glumac u krvavoj mlaci.

Na daskama teško se diše ko u drvenoj raci,ko lepet samrtne ptice je grimizne zavjese šum!Od lepeta toga zamiru crijeva, srce i um,i dršću nesretne lutke, znojavi pajaci!

Glumci su kao lutke: zubalom miču, žvaču,glumac kao pauk povjesmo snova suče;iz svake lutke kroz okno oka smrt iza zavjese luče,glumci se kreću ko lutke, viču i plaču.

U grimizu umiru glasno ove viteške lutkeuz bubnjeva jeku, plač mokre, prokisle kože, i dok se pljesak širi krugom od lože do lože,glumac se klanja polumrtav šutke.

Iza toga je konac. Pale su zavjese crnei metla se diže stare krezube Parke.Pletilja stara mete cvijeće, slavu i varke, vještica crna posljednje svijetlo trne.

Krleža, M. U kazalištu, Poezija. Zagreb : Naklada Ljevak : Matica hrvatska :

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2005. (Djela Miroslava Krleže ; sv. 18). Str. 346-347

vladimir posavec tušek

jasna jukicfrane perišin

izmira brautovic

anita bubalo

marko kriste

Tehničko osoblje:

Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice),Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice),

Asim Arslanagić (majstor pozornice),Mario Capursi (majstor tona),Mišo Baričević (slikar i kipar),Silvio Giron (majstor rasvjete),Manuela Kavain (šminkerica)Stela Đurović (rekviziterka),

Šemsa Mrčela (frizerica)Stijepo Prčan (fi nalizator dekora),

Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete),Milena Limov (garderobijerka),

Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice)

nakladnikKazalište Marina Držića

za nakladnikaravnateljica Jasna Jukić

urednica programske knjižice:

Katja Bakija

fotografi je

Željko Tutnjević

dizajn programske knjižice :

Anamarija Obradović

tisak:ALFA-2 d.o.o.

naklada:200 primjeraka

e-mail adresa:kmd@du.t-com.hr

web stranica:www.kazaliste-dubrovnik.hr

rezervacije i kupovina karata:www.port.hr

kmd.blagajna@gmail.com020 / 321 – 088

DUBROVNIK AIRPORT

Prijatelji Kazališta Marina Držića