Metodika Razvoja Koordinacije u Rukometu

UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET SPORTA I TJELESNOG ODGOJA

SARAJEVO

Seminarski rad

Predmet: Rukomet

Tema: Metodika razvoja koordinacije u rukometu

Predmetni nastavnik:Prof. dr. Lakota Rasim Studenti: Duran Senadin

Efendić Amin

Fazlagić Ermin

Sarajevo, April 2015

Metodika razvoja koordinacije u rukometu

Sadržaj:

1. Uvod......................................................................................................................................3

2. Metodika razvoja (treninga) koordinacije.............................................................................5

2.1. Metodičke vježbe razvoja koordinacije.........................................................................7

3. Programiranje treninga koordinacije.....................................................................................8

4. Testiranja koordinacije........................................................................................................10

5. Zaključak.............................................................................................................................11

6. Literatura.............................................................................................................................12

2


1. Uvod

S obzirom na podjelu motoričkih sposobnosti, koordinacija spada u kvalitativne motoričke sposobnosti, a sama koordinacija jest ujedno i motorička inteligencija. Koordinaciju možemo definirati kao sposobnost upravljanja pokretima tijela odnosno to je sposobnost centralnog živčanog sistema upravljanja lokomotornim sistemom ili njegovim pojedinim dijelovima. Koordinacija sportaša je uvijek bila u vezi sa samom sportskom tehnikom. Upravo se iz tog razloga pridonosi važnosti ove motoričke sposobnosti, kako bi sportaš bio što uspješniji i kvalitetniji prilikom izvedbe određene sportske aktivnosti.

Na razvoj koordinacije se može utjecati učenjem novih raznolikih struktura kretanja te izvođenjem poznatih gibanja u izmijenjenim uvjetima što zahtijeva reorganizaciju postojećih motoričkih znanja. Najbolje vrijeme za razvoj same koordinacije jest kada je sportaš još dijete i u samom početku svoga sportskog stvaralaštva. Stoga su djeca u pretpubertetskoj dobi (6-10 godina) u fazi najvećeg upijanja motoričkih struktura kretanja. Upravo iz tog razloga se u ovoj životnoj dobi djeci daje što veći broj i što veća raznolikost motoričkih struktura kretanja i zadataka. To je ujedno i period bazične koordinacije koja će se u kasnijoj životnoj dobi nadovezivati na kompleksnije zadatke.Vježbe koje se primjenjuju su najčešće karaktera elementarnih igara. Stručnjaci smatraju da bi svaki trening mlađih dobnih skupina u svom sadržaju trebao imati 10- 15 minuta posvećen koordinaciji. Takvi treninzi trebaju biti kratki,ali česti upravo iz razloga što dolazi do velikog živčanog zamora. S obzirom da u pubertetu (11-14 god.) dolazi do naglih fizioloških i fizičkih promjena gdje djeca u kratkom periodu naglo narastu, to može utjecati na samu koordinaciju izvođenja pokreta, ali i upravljanja lokomotornim sustavom. Pošto dolazi do naglog rasta ekstremiteta, treba posvetiti pozornost vježbama sa različitim rekvizitima,kao što je lopta, vijača i slično.U postpubertetu i adolescenciji dolazi do specijalizacije, odnosno struktura pokreta koja se učila godinama postaje automatizirana i ona se svodi na visok nivo odnosno stupanj izvođenja. U adolescenciji za razvoj koordinacije se koriste vježbe kao što su primjerice od lakše ka težem, uvođenje novih zadataka i različite strukture kretanja prilikom izvođenja određenog zadatka te potpuno novi zadatci sa novom strukturom kretanja.S obzirom da je upravljanje pokretima složeni proces, postoje više akcijskih faktora koordinacije.

3


Brzinska koordinacija-sposobnost preciznog izvođenja željenog pokreta u kratkom vremenu.

Ritmička koordinacija-sposobnost izvođenja željenog zadatka u kontinuiranom ili

diskontinuiranom ritmu.

Brzina učenja motoričkih zadataka

Pravodobnost (timing)-pravovremeno i pravodobno izvođenje pokreta

Prosotrno vremenska orijentacija-sposobnost kontroliranja više objekata u prostoru i vremenu.

Tzv potreba za „perifernim“ vidom.

Agilnost-brzina promjena pravca kretanja,odnosno nagla akceleracija i deaceleracija pokreta.

Ravnoteža-održavanje tijela u ravnotežnom položaju bilo to statičko ( u mjestu) ili dinamičko

( u kretanju)

Prikaz komponenata koordinacije (Drabik, 1996)

4


2. Metodika razvoja (treninga) koordinacije

Strukture tehničko-taktičkog djelovanja za čije je izvođenje potrebna dobra koordinacija (Hirtz i Nieber, 2005)

Cilj koordinacijskog treninga treba biti potpuni razvoj svih neuromotoričkih sustava (Hirtz, 1976), odnosno postizanje visoke razine funkcija svih kontrola kretnih procesa te adekvatne prilagodbe na promjenjive situacije, zatim učenje i stabilizacija novih vještina te njihova automatizacija.

U treningu koordinacije treba poštovati nekoliko metodičkih principa:

a) povećati djetetov potencijal za koordinaciju od najranije dobiKoordinacija se unapređuje zahvaljujući učenju novih pokreta. Visoka razina koordinacije

omogućuje učenje težih motoričkih zadataka, što je povezano sa svladavanjem tehnike određene sportske grane ili discipline. Zahtjevnost tehničkih zadataka u sportskoj se izobrazbi progresivno povećava, pa što prije sportaš počinje učiti, što više kretnih vještina posjeduje, bit će bolja njegova koordinacija, a samim time i sposobnost svladavanja novih elemenata tehnike u izabranom sportu.

b) postaviti izazov djetetu vježbama za njegovu razinu biološkog razvoja, intelektualnog kapaciteta i motoričkih sposobnosti

Vježbe koje su prelagane, dosadne su i monotone i, najvažnije, ne razvijaju koordinaciju. S druge strane, vježbe koje su preteške, obeshrabruju dijete i sputavaju ga u daljnjim pokušajima. Dakle, iz ovoga treba zaključiti da djetetu treba davati vježbe u skladu s karakteristikama kronološke i biološke dobi te stupnjem razvijenosti osobina, sposobnosti i znanja. Vježbe treba primjenjivati u skladu sa senzitivnim fazama razvoja pojedinih komponenata koordinacije.

c) stalno unapređivati i mijenjati vježbe

Upravo prethodna dva principa objašnjavaju ovaj princip što više vježbi sportaš poznaje, to je bolje, zato jer i one vježbe koje su poznate, nisu do kraja ispunile svoju svrhu te olakšavaju i ubrzavaju učenje novih.

d) učiti koordinacijske vještine kroz tri razine

Prvo, treba naučiti spacijalnu (prostornu) formu pokreta. Drugo, treba naučiti izvoditi pokret zadanom brzinom i ritmom te treće, potrebno je naučiti izvoditi pokret u izmijenjenim uvjetima.

e) izvoditi svladane vježbe u promjenjivim uvjetima koji forsiraju promjene u prostornoj formi, vremenskoj usklađenosti (timing) i dinamici tih svladanih vježbi

To se može odnositi na promjene u smjeru kretanja, startnoj poziciji, završnoj poziciji, nadalje na povećanje dometa kretanja, limitiranje vremena izvedbe pokreta, dodavanje zadaća tijekom izvedbe vježbe, promjene opterećenja (visina prepreke, težina opreme…), okoline (veličina terena, tip podloge…), promjene vrste signala u vježbama koje zahtijevaju reakciju

5


na signal, izvedbu koordinacijskih vježbi nakon nekih drugih vježbi (ravnoteža nakon okreta, precizni pokreti na kraju vježbi kada su djeca izmorena).

Za ostvarivanje ciljeva koordinacijskog treninga predlaže se (Drabik, 1996):– da trening koordinacije sadrži velik broj raznolikih sadržaja – koristiti različite prirodne oblike kretanja (hodanje, trčanje, skakanje, balansiranje,

penjanje, bacanje, hvatanje) s ciljem planiranog i sustavnog razvoja ove motoričke vještine

– usavršiti osnovne faktore koordinacije (kinestetičko diferenciranje, prostorna orijentacija, ravnoteža, osjećaj za ritam, reakcija na signal)

– treba krenuti od jednostavnijih vježbi prema složenijima, od poznatih prema nepoznatima.

– poznate vježbe izvoditi iz novih pozicija, s dodatnim pokretima te u izmijenjenim uvjetima.

Nakon toga treba usavršavati koordinacijske sposobnosti u ekstremnim uvjetima i u uvjetima u kojima postoji više rješenja motoričkih problema.– kada dijete nauči grubu formu pokreta u zadanim koordinacijskim vježbama, treba

dodati nove elemente ili pokazati nove vježbe. – koristiti odgovarajuće metode učenja tehnike sportske grane, kombinirajući razvoj

koordinacijskih sposobnosti s učenjem sportskih vještina – kombinirati razvoj optimalnih kondicijskih sposobnosti (snaga, brzina, izdržljivost) s

koordinacijom

– u razvoju koordinacije vrlo dobro je koristiti metodu ponavljanja Koordinacijske vježbe zahtijevaju najvišu razinu koncentracije te postavljaju vrlo visoke

zahtjeve na živčani sustav, stoga se primjenom koordinacijskih vježbi živčani sustav vrlo brzo umara. Najbolje vrijeme za izvedbu koordinacijskih vježbi je završetak zagrijavanja ili početak glavnog dijela treninga. Sve mlađe dobne skupine bi na svakom treningu barem 10 – 15 minuta trebale raditi na koordinaciji. Vježbe treba izabrati prema individualnim sposobnostima i sportskom potencijalu. Ne bi trebalo provoditi treninge koji su u potpunosti posvećeni koordinaciji, već je potrebno kratko, ali često raditi na razvoju koordinacije (Drabik, 1996). U dugoročnom razvoju trener svake godine treba zamijeniti 10 – 20 % koordinacijskih sadržaja novima.

Koordinacija se može razvijati u nekoliko osnovnih etapa:

1. izvođenje standardnih tehničkih struktura sportske grane izvođenje svih vježbi na suprotnoj strani (ljevaci na desnoj i obratno)

2. promjene brzine i ritma u izvođenju vježbi

3. promjena elemenata poznatih tehnika

4. dodavanje novih pokreta poznatim tehnikama

5. povećanje opterećenja u situacijskim vježbama

6. učenje tehničkih vještina drugih sportova.

6


Prikaz 1. Razvoj pojedinih motoričkih sposobnosti s obzirom na dob i utjecaj treninga (Sandmayr, A. Sportmotorische Tests in der Schule str. 66)

2.1. Metodičke vježbe razvoja koordinacije

7


3. Programiranje treninga koordinacije

Koordinaciju možemo razvijati tijekom cijeloga života. Kod djece je nabolje koordinaciju razvijati kroz razne sportske igre u kojima trebaju biti zastupljene, one svakodnevne, uobičajene kretne strukture. Postoji bezbroj zanimljivih i korisnih dječjih igara kojima djeca, uz elemente iz raznih sportova, razvijaju koordinaciju (to su razne igre lovice, graničar, školice, preskakanje gume i vijače…). Jako je bitno da se kroz takve igre pred djecu stalno stavljaju novi ( ne preteški i neprilagođeni) zadaci i izazovi. Ako dijete već u ranoj dobi trenira određeni sport, ne smije zapustiti i bavljenje drugim sportovima i aktivnostima.Posebnu pozornost treba obratiti na razvoj koordinacije tipa oko-ruka, oko-noga i ruka-noga, kao i na razvoj i unapređenje sposobnosti korištenja nedominantnih udova(kod dešnjaka forsirati rad lijevom rukom i nogom i obratno). Kako djeca rastu i ulaze u pubertet dolazi do prvih poteškoća u razvoju koordinacije. Te poteškoće se javljaju najčešće zbog dva razloga. Prvi razlog je taj što u toj životnoj dobi dolazi do naglog i ubrzanog (često i nesimetričnog) razvoja tijela, dolazi do povećanja snage što izravno uzrokuje pad koordinacije. Drugi razlog je taj što u toj životnoj dobi djeca koja se bave određenim sportom već započinju sa specijalizacijom toga sporta i njegovih sastavnih elemenata i zanemaruju bavljenje drugim sportovima i aktivnostima, uslijed čega dolazi do pada koordiniranosti. Iako zbog takvog pristupa treningu u tom periodu dolazi do povećanja razine specifične koordinacije svojstvene određenom sportu, zbog izostajanja novih izazova i zadataka može doći do stagniranja i pada razine opće koordiniranosti, što ima za posljedicu smanjenu učinkovitost u nepredviđenim i iznenadnim situacijama u kojima se sportaš nađe tijekom natjecanja. Ovaj problem kod sportaša javlja se i poslije puberteta,kada oni već započinju ozbiljnu sportsku karijeru, dodatnim povećanjem snage u tom periodu,problemi s koordinacijom, ako se zanemari adekvatan trening koordinacije,mogu se samo povećati.Kod osoba u srednjoj i starijoj životnoj dobi dolazi do padanja razine koordiniranosti, a jako vidljiva je razlika u koordiniranosti između osoba koje su se barem rekreativno bavile i još uvijek se bave sportom i osoba koje nikada nisu trenirale i bavile se sportom.Kod profesionalnih sportaša veoma važnu ulogu ima trener koji mora biti stručno educiran i mora biti u stanju uklopiti vježbe za razvoj koordinacije u svakodnevni plan i program treninga. Često smo vidjeli da se vrhunski sportaši u borilačkim sportovima zagrijavaju i relaksiraju nakon svoga treninga igranjem košarke, stolnog tenisa, odbojke… Oni na taj način uz svoj specifičan trening, zadržavaju i unapređuju razinu opće koordiniranosti. Također prije početka treninga, u samom zagrijavanju se uvijek može ubaciti par elemenata (razni zadaci tipa izvođenja istovremenih pokreta rukom i nogom ali u različitim smjerovima) za razvoj i održavanje koordiniranosti. Kod rekreativaca,one osobe koje se bave ekipnim sportovima (košarka, rukomet, nogomet,mali nogomet, odbojka…) obično posjeduju zadovoljavajuću razinu koordiniranosti, mada se i ona može uz malo truda poboljšati. Jeste li ikada igrali mali nogomet u kojem je dozvoljeno šutirati samo lijevom nogom-dešnjaci i obrnuto za ljevake? Kod onih osoba kod kojih se trening sastoji isključivo u radu sa slobodnim utezima i na trenažerima u fitness centru problemi s koordinacijom su izraženiji, i takve osobe bi trebale ponekad zamijeniti uobičajeni trening s utezima košarkom, malim nogometom, stolnim tenisom, …, ili te aktivnosti ubaciti u zagrijavanje i relaksaciju nakon treninga s utezima. Trening sa utezima i na trenažerima u fitnes centru poželjno je povremeno zamijeniti treningom s drugim rekvizitima (vreće s pijeskom, bugarske vreće, medicinke, teške lopte, TRX…) te radom na vreći i kontroliranim boksačkim sparingom.

Djeca predškolske i mlađe školske dobi moraju svladati velik broj jednostavnih vještina kretanja. U ovoj fazi nužno je odgovarajućim sadržajima i opterećenjima osigurati široku koordinacijsku bazu, odnosno primjenjivati mnogobrojne različite vježbe. Kad nastupi

8


adolescencija, u tijelu se događaju mnoge promjene, što narušava koordinaciju, a to znači da ponovno moramo prilagođavati djetetovu koordinaciju. Samim time ograničava se učenje novih, kompliciranih pokreta. U trećem stupnju spolne zrelosti nema ograničenja u razvoju koordinacije. U izvođenju vježbi potrebno je uvijek djecu poticati da koordinacijske vježbe izvode i u slobodno vrijeme. Potrebno je kombinirati naučene i stabilizirane pokrete tehnike pojedine sportske grane ili discipline s osnovnim koordinacijskim vježbama. Najefikasnije je koordinaciju razvijati između 7. i 14. godine, a najsenzitivnije razdoblje za razvoj je između 10. i 13. godine (Drabik, 1996).

Model periodizacije koordinacijskog treninga (Bompa, 2000)

9


4. Testiranja koordinacije

Koordinacija se testira različitim testovima koji se većinom sastoje od sklopa više zadataka koji se trebaju izvesti u što kraćem vremenu po točno utvrđenom redoslijedu. Zadaci koji se izvode su poznati, ali se izvode na neuobičajeni način, te su složeni nepredvidivim redoslijedom (npr: trčanje natraške, trčanje oko čunja, okret, provlačenje ispod klupice, penjanje po ljestvama, uzimanje lopte s vrha ljestvi, nošenje lopte između nogu, ubacivanje u neki prostor itd). Testiranja koordinacijskih sposobnosti provodi se tako da se procjenjuju gibanja cijelog tijela ili njegovih dijelova.

10


5. Zaključak

Ova motorička sposobnost jedna je od najmanje istraženih, a istovremeno i najvažnijih sposobnost od kojih ovisi uspješnost u pojedinoj sportskoj grani ili disciplini, koja osim toga, utječe i na cjelokupni psihosomatski razvoj djeteta. U svakom sportu izravno je povezana s tehnikom i taktikom; prema tome, što je viša razina koordinacije, sportaš se bolje prilagođava na trenažne i natjecateljske zahtjeve. Dakle, sportske igre, koje obiluju tehničkim i taktičkim elementima, zahtijevaju visoku razinu ove važne sposobnosti. Vrlo je bitno prepoznati važnost ove motoričke sposobnosti i primjenjivati vježbe za njen razvoj od najranije dobi jer se na taj način razvoj mlađih sportaša može znatno olakšati i osigurati baza za daljnje usavršavanje. Bez obzira na razinu naslijeđene koordinacije, ne može se očekivati stalni napredak ako se ne posve ćuje posebna pažnja ovoj važnoj sposobnosti. Upravo zbog toga bitna je višestrana priprema sportaša koja će rezultirati poboljšanjem koordinacije, no isto tako valja biti oprezan pri oblikovanju programa za razvoj koordinacije zato što će greške u metodici razvoja primarnih koordinacijskih sposobnosti ostaviti trajne posljedice na motoričku efikasnost čovjeka. Dakle, najbitnije je svakom sportašu dati odgovarajuće informacijsko opterećenje u pravom trenutku, što će rezultirati ostvarenjem željenih rezultata.

11


6. Literatura

Metikoš, D., Milanović, D., Prot, F., Jukić, I., Marković, G. (2003). Teorijske i metodičke osnove razvoja koordinacije. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstvenostručnog skupa, Zagreb, 21.22. veljače 2003. (str. 264270). Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagrebački športski savez.

Stjepan Crnokić, Opće koordinacijske vježbe.

12

Documents

Metodika Razvoja Koordinacije u Rukometu