1

Max Weber: Protestantska etika i duh kapitalizma

Iako se sociološke ideje mogu pronaći u najranijoj povijesti ljudskog roda, sociologija kao

distiktivna disciplina nije mnogo starija od stoljeća pa se ukupna sociologijska teorija može

smatrati relativno modernom. Teorije i teoretičari koji su utjecali na utemeljenje i razvoj

sociologije kao znanstvene discipline i dalje su značajni sve do današnjeg dana. Primjerice,

ideje glavnih teoretičara Maxa Webera, Karla Marxa i Emila Durkheima još uvijek su korisne

i široko upotrebljavanje iako su prvotno bile razvijene u 1800.-tim i ranim 1900.-tim

godinama. Sociološke teorije i njihovo poznavanje bitne su zbog toga što su mnoge

suvremene teorije još uvijek prisutne jer bez nije moguće analizirati suvremeno društvo.

Sociološka teorija je široki sistem ideja koje razmatraju pitanja društvenog života od

središnje važnosti. Značajni teorijski radovi sociologa koji su značajni za sociologiju i koji su

zbog „velikih ideja“ u sociologiji izdržale probu vremena u kojem se raspravlja o najvažnijim

društvenim pitanjima. Teško je utvrditi datum kada je nastala sociološka teorija jer su ljudi od

najranijeg vremena razmišljali o društvenom životu (Grci, Rimljani ili srednji vijek). Tek

sredinom, odnosno krajem 1800.-tih godina pojavljuju se mislioci koji bi po svom pristupu

mogli biti bliski sociologiji. Iako postoji uvriježeno mišljenje da se o sociologiji misli

isključivo kao o modernom zapadnom fenomenu, znanstvenici su se bavili sociologijom i u

nekim drugim dijelovima svijeta kao primjerice Abdel Rahman Ibn – Khaldun.

Ibhn – Khaldun rođen je u Tunisu 27. svibnja 1332. godine u obrazovanoj obitelji gdje je

dobio poduku iz matematike i povijesti. Iako je tijekom života služio sultanima u Tunisu,

Maroku,. Španjolskoj i Alžiru kao ambasador, dvorski savjetnik bio je i u zatvoru u Maroku

zbog svog uvjerenja da državni upravljači nisu bili istovremeno i božji upravljači. Nakon dva

desetljeća, vratio se u Sjevernu Afriku gdje je započeo proučavanje i pisanje te je djelovao na

Sveučilištu u Kairu gdje je djelovao na proučavanju sociološke misli. Proučavao je različite

društvene institucije u politici i privredi i njihovu međusobnu povezanost.

Sociologija je područje znanosti koje je duboko oblikovano socijalnim kontekstom u koje

nastaje , a istovremeno koristi socijalni okvir kao osnovni predmet svog proučavanja (Ritzer,

1997).

Osnovni pokretač razvoja sociološkog diskursa bila je Francuska revolucija 1789. godine kao

i druge revolucije koje su rezultirale određenim kaosom i neredom kao rezultatom

revolucionarnih zbivanja. Društvene promjene do kojih je došlo učinile su povratak u stabilan

poredak srednjeg vijeka nemogućim, pa je potreba za novom osnovicom poretka u društvu

bila time veća. Interes za socijalni red u društvu postoji sve do danas kao jedan od osnovnih

motiva za bavljenje sociologijom kao i razvoj socioloških teorija.

Industrijska revolucija i rast kapitalizma 19.-tog i 20.-tog stoljeća značajno je doprinijela

razvoju sociološke teorije budući da je društvo doživjelo transformaciju od poljoprivrednog

ka industrijaliziranom sistemu, a došlo je i do demografskih kretanja iz ruralnih krajeva prema

gradovima, odnosno od promjene iz poljoprivredne djelatnosti u rad u tvornicama. Znači,

2

tehnološki razvoj doveo je do promjene tvorničkog sustava do porasta ekonomske birokracije

koja je osiguravala i servisirala potrebe industrijskog i rastućeg kapitalističkog ekonomskog

sistema. Prevladao je ideal slobodnog tržišta u okviru kojeg je došlo do velikih razlika u

ekonomskom položaju onih koji su profitirali i onih koji su radili za niske nadnice.

Industrijska revolucija i razvoj kapitalizma doveli su do reakcija i nekih preokreta u

zapadnom društvu koji su u velikoj mjeri utjecali na sociologe od kojih su četiri najznačajnija

lika u toj ranoj povijesti sociološke teorije: Karl Marx, Max Weber, Emile Durkheim i Georg

Simmel. Preokupacija ovih teoretičara, sociologa bila je u promjenama i problemima koje su

industrijalizacija i kapitalizam stvorili u društvu. Može se reći da su živote posvetili

proučavanju različitih problema te da su dali svoj doprinos razvojem programa koji će pomoći

u njihovu rješavanju.

Razvoj sociološke teorije vezan je uz prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj

kao distinktivne discipline. U tom smislu spomenut ćemo tri francuska teoretičara oko koji

postoji opća sociologija da se oni mogu smatrati osnivačima sociologije.:

CLAUDE HENRI SAINT – SIMON (1760.-1825.) je bio stariji od Augusta Comtea koji je

nekad bio njegov učenik. Najvažniji aspekt djelovanja je činjenica da je Saint-Simon želio

sačuvati društvo kakvo je bilo, ali ne u oblicima srednjeg vijeka. Smatrao je da se pri

proučavanju društvenih fenomena moraju koristiti iste znanstvene tehnike kao u prirodnim

fenomenima. Zalagao se za socijalne reforme, centralizirano planiranje gospodarskog sustava

pa ga svrstavamo u socijaliste utopiste budući da je kapitaliste smatrao slojem koje nasljeđuje

feudalno plemstvo, a ipak mu je bilo neprihvatljivo zamisliti radničku klasu na vlasti umjesto

kapitalista.

AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) prvi je upotrijebio termin sociologija i imao je veliki

utjecaj na rane sociologijske teoretičare kao što su Spencer i Durkheim. Auguste Comte rođen

je u Montpellieru u Francuskoj 19. siječnja 1798. godine i nikada nije diplomirao što je

kuriozitet. Radio je kao sekretar Saint-Simona, a o svojim odnosima s njim je kasnije pisao

kao o „morbidnoj lekciji moje mladosti koju je iskoristio korumpirani mađioničar“

(Durkheim, 1928.). Priznao je utjecaj koji je na njega u filozofskom pravcu ostvario Saint –

Simon te je 1826. godine izradio shemu prema kojoj će održati seriju od 72 javna predavanja

o svojoj filozofiji života. Na jednom predavanju doživio je psihički slom, a pokušao je i

samoubojstvo. Iako nije mogao ostvariti regularno mjesto na Ecole Poytechnique, Comte je

dobio mjesto predavača te je time osigurao sigurne prihode. U tom periodu, radio je na djelu u

6 tomova po kojem je najpoznatiji – Course de Philosophie Positive (Kurs pozitivne

filozofije) koje je publicirano 1842. godine. U tom je djelu prvi put upotrijebljen termin

sociologija koju je smatrao najvišom znanošću, a u djelu System de Politique Positive

razradio je veliki plan reorganizacije društva. Imao je ideje po kojima bi svijetom konačno

trebali upravljati sociolozi – svećenici, a on je trebao vrhovni svećenik. Iako je Comte nema

više gotovo nikakav značajan utjecaj na sociologiju, važno je znati da je on razvio ideju

zajednice te da je sociologija više od svake druge discipline tog stoljeća dala prednost

konceptu društvenog. Za Comtea je izgubljena zajednica koja se može ostvariti kroz teme

koje su dale smjer njegovoj socijalnoj statici (znanost reda), socijalnoj dinamici (znanost

napretka). Jako ga je smetala anarhija koje se proširila društvom i bio je protiv

3

prosvjetiteljstva i revolucije. Njegov znanstveni pogled poznat ja kao pozitivizam ili

„pozitivna filozofija“ kao borba protiv negativne filozofije prosvjetiteljstva.

Comte je razvio „socijalnu fiziku“ što će kasnije nazvati sociologijom koju je težio modelirati

po uzoru na „krute“ znanosti. Ta nova znanost koja će po njegovom mišljenju postati glavna,

trebala je proučavati i socijalnu statiku, postojeće socijalne strukture i socijalnu dinamiku

(socijalnu promjenu). Želio je socijalnu promjenu i socijalne reforme, budući da je smatrao

francusko društvo u doba prosvjetiteljstva bolesnim. Držao je da prirodna evolucija dovodi do

promjene. Najvažniji dio njegovo teorije je teorija evolucije ili zakon o tri stadija. Ta teorija

tvrdi da je svijet u svojoj povijesti prošao kroz tri intelektualna stadija razvoja. Svijet je u

svojoj povijesti prošao zajedno sa grupama, društvom, znanosti i pojedincima kroz tri stadija

1. Teološki stadij bio je prvi, prije 1300 godina kada je osnovni sistem ideja bilo vjerovanje u

nadnaravne sile koje su propagirali religiozni pojedinci. Socijalni i prirodni svijet shvaćen je

kao božji proizvod

2. Metafizički stadij (1300. - 1800.) - vjerovanje da apstraktne sile primjerice „priroda“, a ne

bogovi objašnjavaju gotovo sve.

3. Pozitivistička faza - vjera u znanost, ljudima nisu više bitna prapočela, već su u potrazi za

zakonima koji njima upravljaju.

Comte je smatrao da intelektualni poremećaj uzrokuje socijalni poremećaj, tj. da poremećaj

društvenog sustava proističu iz ranijih sistema i ideja i nastavljaju postojati u pozitivističkom

dobu. Pozitivizam (znanost) treba postići potpunu kontrolu nad društvom kako bi prestali

društveni poremećaji. S obzirom da se radio o evolucijskom procesu nisu potrebni socijalni

nemiri i revolucije, budući da će pozitivizam doći možda ne tako brzo, ali neumitno.

Comte je u sustavu pozitivne politike govorio kako pozitivistički principi dogme, rituali i

forme mogu biti zasnovani na modelima koje je dao srednji vijek. U pozitivističkom društvu

poduzetnička klasa je zamijenila zemljišnu aristokraciju, znanost je zamijenila religiju,

republikanski oblici monarhijske. Ta vizija puno je bliže srednjovjekovnom društvu, nego

onomu što dolazi nakon protestantske reformacije koju Comte osuđuje zajedeno sa

individualizmom, prirodnim pravom i sekularizmom. Zastupao je autonomiju duhovne vlasti

do te mjere da je čak predložio određene odore za sociologa-svećenika, vrstu oltara, novi

kalendar svetkovina i načine štovanja. Comte vidi u društvu proširenu zajednicu, protiv je

prosvjetiteljske koncepcije društva kao skupa pojedinaca s institucijama koje su kao pukim

projekcijama pojedinačnog. Možemo reći da u Comteovoj sociologiji nalazimo potpuno

odbacivanje individualizma kao perspektive.

Njegove poznate izreke su: „Društvo se ne može ništa više rastavljati na pojedince nego što se

geometrijska ploha može u linije ili linije u točke“. „Društvo se može svesti samo na elemente

koje u sebi sadržavaju bit zajednice, to jest u društvene grupe i zajednice od kojih je

najosnovnija obitelj“. Obitelj treba proučavati kroz moralnu perspektivu, tj. društvenu i

političku. Prva se odnosi na proces socijalizacije pojedinca i njegovu pripremu za prelazak u

širu zajednicu, to jest, bavi se konstitutivnim odnosima u obitelji, sinovskim, bratskim i

4

supružničkim. Iz sinovskog odnosa proizlazi poštovanjem prema višem autoritetu bitnom za

moral, što je važno za poštovanje drugih autoriteta u društvu. Iz bratskog odnosa uzdiže se

osjećaj društvene solidarnosti. Supružnički odnos je najvažniji, tako da Comte smatra razvod

proizvodom „anarhističkog duha“ kojeg prožima moderno društvo i u pozitivizmu će biti

ukinut. Uloga oca analizira odnos gospodara i sluge gdje dolazi do izražaja Comteov

srednjovjekovni mentalni sklop i njegovo zagovaranje potpunog patrijarhalnog autoriteta u

obitelji kojeg je revolucija ukinula, a unutarnju hijerarhiju u obitelji opravdava nužnom

nejednakošću njezinih članova (Nisbet, 2007).

Vidljivo je da je njegova sociologija nije koncentrirana na pojedinca, već na socijalnu

strukturu društva. Smatrao je da je potreban konsenzus u društvu bez neizbježnog sukoba

između radnika i kapitalista. Comte je naglasio potrebu provedbe sociologijskih istraživanja

nasuprot apstraktnom teoretiziranju, a zalagao se da sociolozi koriste eksperiment i

komparativnu historijsku analizu. Comte je bio elitist kad se radi o sociologiji jer je držao da

će sociologija postati glavna znanstvena sila u svijetu zbog toga jer je sposobna tumačiti

društvene zakone i predlagati i provoditi reforme za rješavanje problema unutar sistema. Time

je Auguste Comte položio temelje za razvoj značajnih pravaca sociološke teorije (Ritzer,

1997).

Auguste Comte je smatrao znanost bitom osnovom konsenzusa u posljednjem stupnju razvoja

upravio zato jer je društvo i predmet znanstvenih proučavanja i proizvod procesa ljudske

aktivnosti. Za Comtea je sociologija bila i znanost o društvu kao postojeći objekt i „primarni

vodič u izgrađivanju drugačijeg i boljeg društva“. Za Augustea Comtea sociologija je kraljica

znanosti. Stupnjevi razvoja kroz metafizički prema pozitivnom pokazuju proces

„racionalizacije“ koji će združeni s različitim pravcima mišljenja naći svoje mjesto i kod

Maxa Webera.

EMILE DURKHEIM (1858 – 1917) dao je značaj znanosti i socijalnom reformizmu iako je

na njega prosvjetiteljstvo imalo negativan utjecaj (Ritzer, 1997). Najpoznatiji je kao

nasljednik konzervativne tradicije koja je manifestirana u radu Augustea Comtea. Tijekom

svoje karijere izgradio je akademsku karijeru te legitimirao sociologiju u Francuskoj. Njegov

rad bio je pod utjecajem velikih društvenim poremećaja primjerice industrijski štrajkovi,

poremećaj u vladajućim klasama, nesuglasice države i Crkve, porast političkog antisemitizma.

Najveći dio svog opusa posvetio je izučavanju socijalnog reda jer je kao i svi predstavnici

funkcionalističke orijentacije smatrao da socijalni elementi nisu nužni u modernom svijetu i

da se mogu ublažiti socijalnim reformama. Za razliku od Marxa koji je u to vrijeme izražavao

ideje o potrebi socijalne revolucije, Durkheim razvija koncept predmeta sociologije u

empirijskom istraživanju.

U knjizi „Pravila sociološke metode“ (1895) iznio je tezu da sociologija treba proučavati ono

što naziva društvenim činjenicama . Razumijeva ih kao sile i strukture koje su za pojedinca

izvanjske i prinudne.,. primjerice institucionalizirana pravila i zajednička moralna uvjerenja te

njihov utjecaj na ljude. Što je postalo predmetom znanstvenog interesa kasnijih sociologa.

Durkheim je težio kroz svoje sociološko istraživanje ukazati na korisnost takvog usmjerenja,

pa je u svojoj studiji „La suicide“ (Samoubojstvo) (1897./1951pokušavao dokazati da se

5

oblik individualnog ponašanja kakvo je kao samoubojstvo, može povezati s društvenim

uzrocima (socijalnim činjenicama) što je i doprinijelo značajnom pomaku u priznavanju

sociologije kao discipline. Nije ulazio u pojedinačne uzroke tog čina već su ga zanimale

razlike u sklonostima samoubojstvu pa je istraživao uzroke razlika u stupnjevima

samoubojstva među grupama , regijama i zemljama a uzimao je u obzir i demografske

karakteristike ljudi ,primjerice oženjeni ,neoženjeni . Bit njegovog objašnjenja je u razlikama

u prirodi, intenzitetu stupnjeva samoubojstva povezanih s promjenama društvenih činjenica

koje su do toga dovele. Primjerice, ratno stanje ili gospodarska kriza mogu stvoriti svekoliko

raspoloženje depresije i anomije koje će imati povećanu stopu samoubojstava. Time je izrazio

poseban sociološki diskurs u namjeri dokazivanja njegove upotrebljivosti u znanstvenom

proučavanju stupnjeva samoubojstava.

U knjizi „Pravila sociološke metode“, razlikuje dva tipa socijalnih činjenica; materijalne i

nematerijalne. Osnovni interes usmjeren je na nematerijalne društvene činjenice kao što su

kultura i socijalne institucije, a manje se bavi socijalnim čimbenicima kao što su birokracije i

zakoni. U djelu „Podjela društvenog rada“ (1893.) zaokupljen je analiziranjem kohezije koja

drži društvo na okupu u primitivnim i modernim društvima. Primjećuje da su se ranija društva

držala na okupu isključivo pomoću nematerijalnih društvenih činjenica, odnosno specifično

zajedničkim moralom ili ono što je nazvao snažnom kolektivnom svijesti. Razvojem

industrijskog društva, dolazi do rastakanja kolektivne svijesti, pa u modernom društvu osnova

povezanosti među ljudima svedena je na usitnjenu podjelu rada koja ih povezuje u zavisne

odnose. U modernom društvu podjela rada dovela je i do patoloških oblika, pa je predlagao

reforme koje mogu sastaviti „moderni sistem“ i održati ga funkcionalnim. Smatrao je da

zajednički moral treba biti snažniji u modernom društvu i da se ljudi mogu lakše suprotstaviti

izloženim opasnostima.

Nematerijalne socijalne činjenice analizirane su u radu „Elementarni oblici religijskog života“

(1912.) gdje se bavi najvišim oblikom nematerijalnih socijalnih činitelja, religijom i to

proučavajući primitivna društva u kojima može analizirati korijene religioznosti. Ustanovio je

da uzrok religije leži u samom društvu koje određuje što je religiozno, a što profano. Ustvrdio

je da su društvo i religija zapravo istoznačni. U istraživanjima koje je provodio došao je do

zapažanja da je klan izvor primitivnog oblika religije –totemizma u kojem su pojmovi

primjerice biljke i životinje smatrane božanstvima. Na taj način totemizam je shvaćen kao

poseban tip nematerijalne socijalne činjenice odnosno oblik socijalne svijesti. Društvo i

religija kao kolektivna svijest za njega su istoznačni ,gdje je religija samo način na koji se

društvo izražavalo,pa je na neki način i društvo izjednačio sa bogom(Ritzer,G,1997,Nakladni

Zavod Globus ,Zagreb 1997). Budući je identificirao društvo s Bogom Durkheim nije bio

poklonik socijalne revolucije već je više bio socijalni reformator koji je težio unapređenju

funkcioniranja društva što je u skladu sa stajalištima tadašnje konzervativne francuske

sociologije.

6

Sociologija Maxa Webera

Za Weberovu sociologiju možemo reći da se razvijala u opoziciji spram teorije Karla Marxa.

Smatrao je da su Marx i marksisti njegovog vremena ekonomski deterministi koji

pojednostavljuju monouzročne teorije društvenog života jedan od primjera ekonomskog

determinizma za Webera je da su ideje samo jednostavni odrazi materijalnog,posebno

ekonomskog interesa to jest da materijalni interesi determiniraju ideologiju. Smatra se da je

Weber „okrenuo Marxa naglavačke “. To znači da je usredotočenost na ekonomske čimbenike

i njihov utjecaj na ideje, Weber usmjerio pozornost idejama i njihovom učinku na ekonomiju.

Za Webera ideje nisu jednostavni odraz ekonomskih činilaca već ih on vidi kao nezavisne sile

koje mogu snažno utjecati na privredni svijet pa je s tim u vezi veliku pozornost dao idejama

naročito iz područja religije,i njihovog utjecaja na gospodarstvo.

U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma (1904-1905) objavio je vlastita istraživanja o

protestantizmu kao sistemu ideja i njegovom utjecaju na porast drugog sistema ideja –“duha

kapitalizma“ te u konačnici na ukupan kapitalistički sistem. Svoja proučavanja proširio je i na

druge svjetske religije utvrđujući načine na koje je njihova suština mogla opstruirati razvoj

kapitalizma u tim društvima. Gledajući ove radove neki su znanstvenici smatrali da su oni u

opoziciji spram glavnim Marxovim idejama doticaj sa tim idejama smatra se da je Weber

imao u svojoj teoriji stratifikacije koju je proširio na osnovu ugleda (statusa i moći).

Weberova teorija je sveobuhvatna i ima brojne izvore među Njemačkim

historičara,filozofima,ekonomistima. Smatra se da je na njega utjecao i Immanuel Kant

(1724-1804) a također i Friedricha Nietzschea (1844-1900) naročito u djelu gdje Weber

govori o potrebi pojedinca da se usprotivi utjecaju birokracije.

Max Weber: Kratka biografija

Max Weber rođen je u Erfurtu, Njemačka, 21.travnja 1864. , njegov otac poticao iz obitelji

srednje klase Pruskih trgovaca platnom i tekstilnom robom. Bio je jedan od čelnika

nacionalne liberalne partije i dugogodišnji član Njemačkog parlamenta. Njegova majka bila je

obrazovana protestantkinja koja je bila podrijetlom iz učiteljske i činovničke obitelji

Fallenstein. Velike razlike koje su postojale među njegovim roditeljima imale su bitan utjecaj

na njegovu intelektualnu orijentaciju i psihološki razvoj (Ritzer,1997) ,Weberov otac bio dio

političke strukture tog vremena pa je kao takav podcjenjivao bilo kakvu aktivnost,

aktivizam,ili osobno žrtvovanje koje bi moglo dovesti u pitanje položaj u okviru sistema.

Budući je bio sklon ovozemaljski užicima jako se razlikovao od svoje žene koja je bila

uvjerena kalvinistkinja sklona samozatajnom životu bez zadovoljstva suprotno od svoga

muža. Svoje interese vidjela je udrugom svijetu što ju je činilo neprekidno nezadovoljnom i

nesavršenom što je smatrala znakom da nije predodređena za spasenje takav brak ispunjen

nemirom i trzavicama među roditeljima nametnuo je jasan izbor pa se Max Weber sve više

udaljava od oca i približavao majci (Marianne Weber,1975). U osamnaestoj godini Weber

napušta roditeljski dom te studira u Heidelbergu,Berlinu i Getingenu te sluša predavanja iz

povijesti,ekonomije,filozofije i teologije. Predmet njegove doktorske teze pod naslovom

Prilog historiji trgovačkih društava u srednjem vijeku, nalazi se na granici između pravne i

ekonomske povijesti. Sličnost sa svojim ocem pokazao je ne samo načinom života na

7

sveučilištu gdje je uživao u studenskom životu i ispijanju piva već je izabrao i isu karijeru kao

otac to jest studij prava (Ritzer ,1197).

Po završetku studija Weber je jedno vrijeme radio na sudu a već 1893. godine počeo je

predavati ekonomiju na sveučilištu. Njegovi interesi bili su usredotočeni prema doživotnim

preokupacijama u istraživanjima privrede,povijesti i sociologije. Iako je bio financijski ovisan

od svom ocu približavao se životnim vrijednostima svoje majke i asketskom tipu života.

Njegovu brilijantu akademsku karijeru prekinula je teška bolest zbog koje neko vrijeme nije

bio aktivan. Poslije dugog oporavka 1904. godine u Americi je održao svoje prvo predavanje

te se vratio aktivnom akademskom životu u godini 1904-1905. Publicirao je jedan od svojih

najpoznatijih radova Protestantska etika i duh kapitalizma u kojem je radu Weber uzdigao

religiju svoje majke na akademski nivo i posvetio se proučavanju religije iako sam nije bio

religiozan. Kasnije je napisao najvažnije radove primjerice studije o religijama svijeta u

svjetskopovijesnoj perspektivi (na primjeru Kine,Indije, starog judaizma) do svoje smrti 14.

lipnja 1920.godine radio je na svom najvažnijem djelu Privreda i društvo koju nije uspio

završiti ali je ostavila neizbrisiv trag u suvremenoj sociologiji. Weber je bio osnivačem

Njemačkog sociološkog društva 1910. a bio je i politički aktivan. Bio je aktivan u radu

udruženja za Društvenu politiku čiji je cilj bio suzbijanje revolucionarne težnje Marxovih

sljedbenika i ostvarivanje društvene pravde mirnim putem. Značajno je da je počeo uređivati

časopis Arhiv za društvene znanosti u kojem je mogao objavljivati recentne rezultate svojih

istraživanja i znanstvene eseje. Pred kraj života nastavio je sveučilišnu karijeru u Beču i

Minhenu a umro je u 56. godini života 1920. godine.

Protestantska etika i duh kapitalizma

Protestantska etika i duh kapitalizma nedvojbeno ima reputaciju jednog od najcjenjenijih, ali i

najkontroverznijih djela moderne društvene znanosti. Prvi puta objavljeno kao članak u dva

nastavka 1904.-1905. u Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, gdje je Weber bio

jedan od urednika, odmah je izazvalo kritičku polemiku u kojoj je Weber aktivno sudjelovao

– i 70 godina kasnije isto još uvijek nije izgubila na aktualnosti. Revidirana verzija djela je

prvo izdana u Weberovim Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie (Sabrani eseji o

sociologiji religije) 1920. godine, odmah nakon Weberove smrti te sadrži komentare na

pisanja kritičara.

Već smo ranije napomenuli da je Weber je napisao Protestantsku etiku u presudnom trenutku

svoje intelektualne karijere, nedugo nakon što se oporavio od depresije koja ga je na nekih 4

godine onemogućila u ozbiljnom akademskom radu. Prije te bolesti većina Weberovih djela,

makar su definitivno nagoviještala pojavu ovog kasnijeg, bila su prije svega u obliku

tehničkih istraživanja ekonomske povijesti, ekonomije i prava. Sadržavala su i studije

srednjovjekovnog trgovačkog prava (njegova doktorska disertacija), razvoja rimskog sustava

zemljoposjedništva te suvremenih socio-ekonomskih uvjeta ruralnih radnika u istočnom dijelu

Njemačke. Ta djela nadahnuta su djelomično takozvanom povijesnom školom ekonomske

misli koja je polazila od ekonomskog života povezanog sa proučavanjem povijesnog razvoja

kulture i društva kao cjeline. Djela na kojima je rad započeo nakon oporavka od depresije i

8

koja su ga zaokupljala u preostalim godinama karijere odnose se na puno širi raspon od onih

iz ranijeg razdoblja pa se protestantska etika smatra prvim je plodom tih novih nastojanja.

Razumijevanje onoga što je Weber htio postići tom knjigom zahtijeva barem elementarno

poznavanje dvaju aspekata okolnosti u kojima je stvorena: intelektualne klime unutar koje je

pisano te veza između samog djela i velikog programa učenja koji je autor stavio pred sebe u

drugoj fazi svoje karijere.

1. POZADINA

Njemačka filozofija, politička teorija i ekonomija u 19. stoljeću znatno su se razlikovale od

svojih britanskih parnjaka. Dominantna pozicija utilitarizma i klasične političke ekonomije u

potonjoj zemlji nije se prenijela i na Njemačku gdje su dotične držane na distanci utjecajem

idealizma te, u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, rastućim utjecajem marksizma. U Britaniji

J.S.Millov Sistem Logike (1843.) združio je prirodne i društvene znanosti u okvir koji se

dobro uklapao u postojeće tradicije te države. Dok prirodne pojave možemo objasniti

primjenom kauzalnih zakona, ljudsko ponašanje je intrinzični značajno te se mora

interpretirati ili shvatiti na način koji nema svog pandana u prirodi. Takav je naglasak blisko

povezan s isticanjem središnje uloge povijesti u izučavanju ljudskog ponašanja, ekonomskog

djelovanja kao i drugih područja, jer kulturalne vrijednosti koje daju značenje ljudskom

životu, kako se smatralo, proizlaze iz specifičnih procesa društvenog razvoja.

Kao što je prihvaćao tezu da je povijest od fokalnog značaja za društvene znanosti, Weber je

prihvaćao i ideju da je ''razumijevanje'' (Verstehen) značenja esencijalno u objašnjavanju

ljudskog djelovanja. Međutim, bio je kritičan prema idejama ''intuicije'', ''empatije'' itd. koje

su smatrane od strane mnogih drugih nužno povezanima sa interpretativnim razumijevanjem

ponašanja. Najvažnije od svega, odbijao je uvjerenje da prepoznavanja ''svrsishodnog''

karaktera ljudskog djelovanja pretpostavlja nemogućnost posljedičnog objašnjenja u

društvenim znanostima. Na razini apstraktne metode, Weber nije mogao doći do

zadovoljavajućeg pomirenja raznolikih niti koje je pokušao isplesti u jednu cjelinu, ali

njegova nastojanja prema sintezi urodila su distinktnim stilom povijesnog izučavanja,

kombinirajući osjećaj za raznolika kulturalna značenja sa inzistiranjem na temeljnim

posljedičnim ulogama ''materijalnih'' faktora koji utječu na tijek povijesti.

Iz takvog intelektualnog polazišta Weber je pristupao marksizmu, i kao skupini doktrina i kao

političkoj sili s političkim ciljevima. Specifično, smatrali su da su ekonomske uvjete koji su

prema Marxu određivali razvoj i buduću transformaciju kapitalizma duboko urezani u

jedinstveni kulturalni monolit. Obojica su posvetili veliki dio svog rada identificiranju

uzdizanja tog ''etosa'' ili ''duha'' modernog zapadnjačkog kapitalizma.

2. TEME PROTESTANTSKE ETIKE

U nastojanju da se specificiraju odvojene karakteristike modernog kapitalizma u

Protestantskoj etici, Weber prije svega odvaja kapitalističko poduzetništvo od želje za

stjecanjem bogatstva kao takve. Želja za bogatstvom postojala je u svim vremenima i

9

podnebljima te sama po sebi nema nikakve veze s kapitalističkim djelovanjem koje sadrži

običnu orijentaciju prema stjecanju profita kroz (nominalno miroljubivu) ekonomsku

razmjenu. ''Kapitalizam'', tako definiran, u obliku merkantilne operacije, primjerice, postojao

je u raznim formama društvenog uređenje: u Babilonu u drevnom Egiptu, Kini, Indiji i

srednjovjekovnoj Europi. Doduše, tek na zapadu i u relativno nedavnim vremenima,

kapitalistička aktivnost postala je povezana s racionalnom organizacijom formalno slobodnog

rada. Pod ''racionalnom organizacijom'' radne snage Weber podrazumijeva rutinirane,

proračunate administracije unutar kontinuirano funkcionirajućih poduzeća.

Kapitalističko poduzeće zasnovano na racionalnim osnovama pretpostavlja dvije stvari:

discipliniranu radnu snagu i konstantno ulaganje kapitala što je u dubokoj suprotnosti sa

tradicionalnim tipovima ekonomske aktivnosti. U protestantskoj etici i duhu kapitalizma

Weber oslikava razliku između tradicionalnog kapitalizma i modernog kapitalizma koristeći

primjer tekstilne industrije koju je dobro poznavao jer je njegova obitelj bila vlasnikom

tekstilne tvornice. Smatrao je primjer iz tvornice kao „ idealni tip „ koji mu je poslužio za

objašnjenje onog što je esencijalno i karakteristično za tvorničku društvenu strukturu a ne

pokazati empirijski tip prosjeka (Swedberg 2003.). Do sredine 19.stoljeća kao što naglašava

Weber poslovi u kontinentalnoj tekstilnoj industriji obavljali su se na tradicionalan način što

znači da su trgovci opskrbljivali seljake materijalom za tkanje a kad bi seljaci završili tkanje

predali bi ga za uobičajenu cijenu. Nakon čega su se pojavljivali posrednici koji su od

trgovaca kupovali platno za svoje potrebe, a davali su i nove narudžbe za poslove seljacima.

U tom slučaju trgovac je radio nekoliko sati dnevno, profit mu je bio malen ali kao što Weber

naglašava pošten. Bitno je naglasiti da je odnos među konkurentima bio prijateljski baziran na

dogovoru i kao što Weber naglašavao posao trgovca bio je kapitalistički. Trgovac je zarađivao

poslovanjem, vodio je računovodstvo i strogi nadzor nad količinom zarada. To je kao što

Weber naglašava bio tradicionalan posao ako se uzme u obzir duh koji je pokretao

poduzetnika : „Tradicionalni način života, tradicionalna stopa profita, tradicionalni način

reguliranja odnosa s radnom snagom i tradicionalni krug mušterija te način privlačenja novih

sve je to vladalo nad vođenjem posla i bilo temelj može se reći etosa skupine poslovnih

ljudi“(Weber). Objašnjavajući nastanak racionalnog kapitalizma pa i racionalnog tržišta koje

se može opisati kao tržište usmjereno na profit u kojem je dosta toga predvidljivo ukazalo je i

na nastajanje novog tipa radnika koji je svoj posao vidio kao zanimanje. Za razliku od

tradicionalnih radnika radnici koji su pripadali protestantskim sektama radili su mnogo i

metodički te su često gledali na rad kao cilj po sebi. Kao što su radišni poduzetnici

preobražavali seljake u radnike i počeli sami trgovati svojom robom, istraživati želje

mušterija, uvoditi niske cijene i veliki obrt te reinvestirati profit umjesto njegovog trošenja

tako su i radišni radnici istisnuli tradicionalne radnike. U protestantskoj etici Weber ne tvrdi

da je novi tip tržišta koji je nastao s protestantizmom bio isključivo rezultat novog

protestantskog duha ali da je sve počelo kao novi mentalitet koji ima ishodište u religiji te se

kao takvo prenijelo u svjetovne institucije te dovelo do razvoja racionalnog i metodičkog

mentaliteta kako kod poduzetnika tako i kod radnika. Ekonomski religijski dio u

protestantskoj etici objašnjava aspekte nastanka racionalnog kapitalizma koji se nakon 16.

stoljeća na Zapadu razvio kao oblik promjene u mentalitetu prema stjecanju profita i prema

radu. Uzrok te promjene mentaliteta te uloga religije u njegovu širenju pitanja su kojima se

10

bavi protestantska etika i duh kapitalizma. Uobičajena reprodukcija kapitala, koja uključuje

kontinuirano investiranje i reinvestiranje u cilju ekonomske efikasnosti, strana je

tradicionalnim tipovima poduzetništva. Povezana je sa očekivanjima vrlo specifičnog tipa:

kontinuiranom akumulacijom bogatstva koje je samo sebi svrhom, a ne sa svrhom

materijalnih ciljeva koji bi se kroz njega mogli postići. Čovjek je vođen željom za stvaranjem

novca, za stjecanjem kao konačnim ciljem svog života. Ekonomska akvizicija više nije

podređena čovjeku kao sredstvo za zadovoljavanje njegovih materijalnih potreba. To je,

prema Weberu, esencija duha modernog kapitalizma.

Što objašnjava ovu povijesno neobičnu želju za akumulacijom bogatstva združenu s

nedostatkom interesa za svjetovna dobra koja se njime mogu kupiti? Svakako bi bilo

pogrešno, tvrdi Weber, zaključiti da to proizlazi iz opuštanja tradicionalne moralnosti: ovaj

novi pogled je istaknuto moralan te zahtijeva neobičnu samodisciplinu. Poduzetnici povezani

s razvojem racionalnog kapitalizma kombiniraju impuls prema akumulaciji sa praktički

fragilnim životnim stilom. Weber nalazi odgovor u bizarnom asketizmu puritanizma koji je

fokusiran u konceptu ''poslanja''. Pojam poslanja, prema Weberu, nije postojao u antici niti u

katoličkoj teologiji; predstavljen je tek u Reformaciji. Temeljno se odnosi na ideju da je

najviša forma moralne obveze pojedinca ispunjavati dužnosti svojih svjetovnih poslova. Ona

projicira religiozno ponašanje na dnevne poslove te stoji u kontrastu s katoličkim idealom

monističkog života čiji cilj je nadići potrebe obične egzistencije. Nadalje, moralna

odgovornost Protestantizma je kumulativna: ciklus grijeha, pokajanja i oprosta, koji se

obnavlja tijekom života katolika, u Protestantizmu izostaje.

Makar je ideja poslanja prisutna već i u Lutherovim doktrinama, Weber tvrdi, rigoroznije je

razvijena u raznim puritanskim sektama: kalvinizmu, metodizmu, pietizmu i baptizmu.

Većina Weberovih rasprava koncentrirana je na prvo od gore navedenih, makar nije toliko

zainteresiran za same kalvinističke doktrine kao za njihovu kasniju evoluciju unutar

kalvinističkog pokreta. Od elemenata kalvinizma koje Weber izdvaja kao dostojne posebne

pažnje, vjerojatno najvažniji, za njegovo djelo, doktrina je predodređenosti – samo neki ljudi

izabrani su za spasenje od prokletstva, a izbor je predodređen od strane boga. Sam Calvin bio

je možda siguran u vlastito spasenje, kao instrument božanskog proročanstva, ali nijedan od

njegovih sljedbenika to nije mogao biti. U svojoj ekstremnoj nehumanosti, Weber komentira,

ta doktrina prije svega morala je imati posljedicu za živote generacije koja se prepustila njenoj

veličanstvenoj dosljednosti... Osjećaj dotad nepoznate unutrašnje osamljenosti. Iz tog

mučenja, Weber smatra, izrodio se duh kapitalizma. Na pastoralnoj razini, zbila su se dva

događaja: postalo je nužno smatrati samoga sebe odabranim – nedostatak tog uvjerenja

smatrao se pomanjkanjem vjere, dok je činjenje ''dobrih djela'' u svjetovnim aktivnostima

postalo prihvaćeno kao medij kojim se mogla iskazati ta sigurnost. Tako se uspjeh poslanja

naposljetku počeo smatrati ''znakom'', a nikad sredstvom kojim se postaje odabranim.

Akumulacija bogatstva bila je moralno dopuštena utoliko što je kombinirana s trezvenom,

radišnom karijerom; bogatstvo se osuđivalo jedino u slučaju korištenja za bezbrižan život ili

udovoljavanje vlastitim hirovima.

Kalvinizam, prema Weberovu argumentu, pruža moralnu energiju i želju kapitalističkog

poduzetnika; Weber govori o njegovim doktrinama kao o ''željezno dosljednima'' uslijed

11

beznadne discipline koju to zahtijeva od svojih sljedbenika. Elementi asketske samokontrole

u svjetovnim pitanjima svakako su prisutni i u drugim puritanskim sektama; njima, međutim,

nedostaje kalvinistički dinamizam. Njihov utjecaj, Weber kaže, ogleda se prije svega u

formiranju moralnog pogleda koji pojačava radnu disciplinu unutar nižih i srednjih razina

kapitalističke ekonomske organizacije. ''Vrline koje zagovara pietizam'', na primjer, bile su

one ''vjernog službenika, djelatnika ili sluge.''

3. PROTESTANTSKA ETIKA U KONTEKSTU WEBEROVIH DRUGIH DJELA

Svoj svojoj slavi usprkos, Protestantska etika samo je fragment. Puno je kraća i manje

detaljna od Weberovih studija ostalih svjetskih religija: drevnog judaizma, hinduizma i

budizma te konfucionizma. (Weber je također planirao, ali nije napravio, cjelovitu studiju

Islama). Zajedno, ta djela čine seriju radova. Niti Protestantska etika niti ijedna od drugih

studija nije zamišljena kao deskriptivni rad o tipovima religije. Djela su namijenjena za

analizu divergentnih modova racionalizacije kulture te kao pokušaji da se istakne značaj

takvih razilaženja po ekonomski razvoj.

U svojoj studiji Indije, Weber poseban naglasak stavlja na period kada je hinduizam prvobitno

utemeljen (oko 4 ili 5 stoljeća prije Kristovog rođenja). Uvjerenja i prakse združene u

''hinduizam'' široko variraju. Weber je kao posebno važne za svoje svrhe izdvojio doktrine

reinkarnacije i kompenzacije (Karma), svaka od kojih je blisko povezana sa sustavom kasti.

Ponašanje pojedinca u bilo kojoj od inkarnacija, što se tiče obnašanja kastinskih obveza,

određuje njegovu sudbinu u idućem životu; vjerni se mogu nadati mogućnosti uspinjanja u

hijerarhiji prema svetosti tijekom sljedećih inkarnacija. Važan je naglasak na asketizmu u

hinduizmu, ali on, prema Weberu, pripada ''drugom svijetu'': takoreći, usmjeren je prema

bijegu iz okova materijalnog svijeta umjesto, kako stoji u puritanizmu, prema racionalnom

gospodarenju nad samim svijetom. Tijekom istog perioda u kojem je hinduizam postao

sistematiziran, trgovina i proizvodnja u Indiji dosegnuli su svoj vrhunac. Utjecaj hinduizma,

međutim, uparen sa jačanjem kastinskog sustava, efektivno je zakočio bilo kakav ekonomski

razvoj sličan modernom europskom kapitalizmu. ''Ritualni zakon'', Weber primjećuje, ''u

kojem svaka promjena zanimanja, svaka promjena radne tehnike može rezultirati ritualnom

degradacijom nikako nije sposoban izroditi ekonomsku ili tehnološku revoluciju unutar

samoga sebe...'' Fraza ''unutar samoga sebe'' od vitalnog je značaja: Weberov interes bio je

usmjeren na prve temelje modernog kapitalizma Europe, ne na njegove kasnije primjene

drugdje.

Kao i Indija, Kina je također u određenim periodima dostizala prilično visoke razine

evolucije; trgovačka i obrtnička udruženja cvala su; postojao je monetarni sustav; postojao je

razvijeni zakonski okvir. Sve te elemente Weber smatra pretpostavkama razvoja racionalnog

kapitalizma u Europi. Dok je karakter konfucionizma, kako ga Weber prikazuje, jako drukčiji

od onog hinduizma nije ništa više omogućavao ''inkorporiranje akvizicijskog nastojanja

svjetovne etike i ponašanja'' nego kod hinduizma. Konfucionizam je, u važnom smislu,

religija ''ovog svijeta'', ali ne i jedna od onih koje prigrljuju asketske vrijednosti. Kalvinistička

etika predstavila je aktivizam u vjernikovom pristupu svjetovnim pitanjima, stremljenje

12

usavršavanju u pohodu prema vrlini u božjim očima, nešto što posve izostaje kod

konfucionizma. Konfucionističke vrijednosti ne promoviraju takav racionalan

instrumentalizam, niti posvećuju transcendentnost nad svakodnevnim pitanjima kako to čini

hinduizam; umjesto toga kao ideal postavljaju harmonično prilagođavanje pojedinca

prethodno uspostavljenom poretku stvari. Religiozno kultivirani pojedinac je onaj koji svoje

ponašanje čini koherentnim sa intrinzičnom harmonijom kozmosa. Etika koja naglašava

racionalnu prilagođavanje svijetu ''kakav jest'' nije mogla generirati moralni dinamizam u

ekonomskoj djelatnosti koji bi se mogao usporediti s tom karakteristikom u duhu europskog

kapitalizma.

Weberova druga završena studija ''religija svijeta'', ona o drevnom judaizmu, također je važan

dio njegovog cjelovitog projekta. Prvo ishodište judaizma u drevnoj Palestini čini skupina

okolnosti u kojima se određene fundamentalne razlike među religijama Bliskog i Dalekog

istoka mogu elaborirati. Određene doktrine iskovane unutar judaizma kasnije su prenesene u

kršćanstvo te su tako inkorporirane u zapadnu kulturu kao cjelinu. Judaizam je predstavio

tradiciju ''etičkog proročanstva'', koja sadrži aktivnu propagaciju Božanske misije, koja je u

kontrastu s ''primjernim proročanstvima'' karakterističnijim za Indiju i Kinu. U potonjem tipu,

prorok nudi primjer vlastitog života kao model kojem sljedbenici trebaju težiti: aktivan

misionarski zanos karakterističan za etička proročanstva izostaje iz učenja primjernih

proročanstava. Judaizam i kršćanstvo počivaju na tenziji između grijeha i spasenja i to im daje

osnovni transformacijski kapacitet koji nedostaje dalekoistočnim religijama, više

orijentiranima na kontemplaciju.

Protestantska etika, Weber kaže, prati ''samo jednu stranu kauzalnog lanca'' koji povezuje

puritanizam i moderni kapitalizam. On nipošto ne tvrdi da su razlike koje identificira u

racionalizaciji religijske etike jedina značajna razlika koja dijeli ekonomski razvoj zapadnih i

istočnih civilizacija. Naprotiv, on navodi neke temeljne socio-ekonomske faktore koji

obilježavaju europsko iskustvo kao različito od onog Indije ili Kine te koji su od ključnog

značaja za uspon modernog kapitalizma. Oni uključuju sljedeće: 1. separaciju produktivnog

nastojanja od kućanstva koja je bila naprednija na zapadu nego ikada u nekom drugom dijelu

svijeta. U Kini, primjerice, proširene združene zajednice pružale su važne forme ekonomske

suradnje, tako ograničavajući utjecaj cehova i individualne poduzetničke aktivnosti. 2. razvoj

zapadnjačkog grada. U Europi nakon srednjeg vijeka, urbane zajednice dosegle su viši stupanj

ekonomske autonomije, tako stvorivši ''buržoazijsko'' društvo iz agrarnog feudalizma. U

istočnim civilizacijama, međutim, djelomično zbog utjecaja rodbinskih veza koje su sezale

kroz urbano-ruralnu diferencijaciju, gradovi su ostali čvršće ukorijenjeni u lokalnoj agrarnoj

ekonomiji. 3. Postojanje, u Europi, naslijeđene tradicije rimskog prava, koja je pružala

integriraniju i razvijeniju racionalizaciju juridičkih procedura nego igdje drugdje. 4. To je,

nadalje, bio faktor koji je omogući razvoj nacionalne države kojom su upravljali profesionalni

birokratski činovnici, na višoj razini nego u istočnim civilizacijama. Racionalno-pravni sustav

zapadnjačkih država bio je u nekom stupnju oblikovan samim poslovnim organizacijama, a

pružao je i opći okvir za koordinaciju kapitalističke ekonomije. 5. Razvoj dvostrukog

knjigovodstva u Europi. Prema Weberovom mišljenju, to je bila pojava od velikog značaja za

otvaranje puta regularizaciji ekonomskog djelovanja. Ta serija promjena koje, kako je Marx

13

naglasio, pripremaju teren za formaciju ''slobodne'' mase radnika nadničara, čija egzistencija

ovisi o prodaji radne snage na tržištu. Ovo pretpostavlja prethodnu eroziju monopola nad

raspolaganjem radom koji je postojao u formi feudalnih obveza (koje su maksimizirane na

istoku u obliku kastinskog sustava).

Uzeti zajedno, ovi faktori predstavljaju mješavinu potrebnih i uzročnih uvjeta koji su, skupa

sa moralnom energijom puritanizma iznjedrili uspon modernog zapadnjačkog kapitalizma. Ali

ako je puritanizam bio taj koji je dao vitalnu iskru koja je zapalila sekvencu promjene koja je

stvorila industrijski kapitalizam, potonji poredak, jednom kad je uspostavljen, izbrisao je

specifično religijske elemente u etici koja ga je pomogla stvoriti:

Kad je asketizam iznesen iz samostanskih ćelija u svakodnevni život te počeo dominirati

svjetskom moralnošću, dao je svoj obol izgradnji moćnog kozmosa modernog ekonomskog

poretka... trijumfalni kapitalizam, budući da počiva na mehaničkim temeljima, više ne treba

taj oslonac... ideja dužnosti nečijeg poslanja dalje živi u našim životima poput duha mrtvih

religijskih uvjerenja.

Ovdje se Protestantska etika, zaokupljena prije svega počecima modernog kapitalizma, spaja

sa Weberovom sjetnom osudom kasnijeg napretka suvremene industrijske kulture kao cjeline.

Puritanizam je odigrao ulogu u stvaranju ''željeznog kaveza'' u kojem moderni čovjek mora

postojati, sve birokratiziraniji poredak iz kojega je ''spontano uživanje u životu'' bešćutno

iskorijenjeno. ''Puritanci su'', Weber zaključuje, ''željeli raditi na poslanju, mi smo na to

prisiljeni.''

Govoreći o utjecajima puritanizma i asketizma Weber je iznio neke ključne teze kao

primjerice što je imovina veća taj teret je teži ukoliko asketski stav prema životu izdrži probu

osjećaj odgovornosti prema njoj održati je neokrnjenom u slavu boga i povećavati je

neprestano trudom. Podrijetlo ovakvog životnog uzora kao i drugi vidovi kapitalizma protežu

se kroz srednji vijek. Citirano: (Weber 1958.). „Ali on tek u etici asketskog protestantizma

prvi put nalazi dosljednu etičku osnovu, njegov značaj je za razvitak kapitalizma očigledan.“

(Weber). Ovaj svjetovni asketski protestantizam snažno je djelovao protiv spontanog uživanja

u vlasništvu. On je smanjio potrošnju naročito luksuzne robe a s druge strane imao je

psihološki efekt oslobađanja dobara kao što je to bio slučaj u tradicionalnoj etici. On je

oslobodio ograničenja nagona za stjecanjem time što ga je legalizirao te ga je smatrao

neposredno željenim od strane boga. Kampanja protiv tjelesnih iskušenja i zavisnosti od

ovozemaljski stvari predstavljala je ne borbu protiv racionalnog stjecanja već borbu protiv

iracionalnog korištenja bogatstva.

Iracionalno korištenje bogatstva tumačeno preko vanjskih oblika luksuza koje je njihov

kodeks označavao kao obožavanje putenosti. Puritanci su odobravali iracionalno i

svrsishodno korištenje bogatstva za zadovoljavanje potreba pojedinca i zajednice koje je u

skladu s božjom voljom. Oni nisu željeli smatra Weber bogatašima nametnuti pokoru već

jedino korištenje njihovih sredstava za nužne i svrsishodne ciljeve. Budući da lagodnost nije u

skladu sa etički dozvoljenim troškovima. Weber smatra da je prirodno i da nije slučajnost što

se razvijanje načina života suglasnog sa tom idejom može najranije uočite među

najdosljednijim predstavnicima cjelokupnog stava prema životu. Nasuprot sjaju i

14

razmetljivosti feudalne veličanstvenosti koja počiva na nezdravoj ekonomskoj osnovi,

bezvrijednu nakinđurenost pretpostavlja trezenoj jednostavnosti, oni su kao ideal postavljali

besprijekornu idealnost doma srednje klase.

U području stvaranja privatnog bogatstva asketizam je osuđivao i nepoštenje i nagonsku

škrtost. Želja za bogatstvom radi njega samog bila je osuđivana kao gramzljivost mamonizam

jer je bogatstvo samo po sebi predstavljalo jedno od iskušenja. Asketizam je smatrao želju za

bogatstvom ciljem samom sebi i nečim dostojnim krajnje osude. Dok je dostizanje ovog cilja

bavljenjem nekim pozivom smatrano znakom božjeg blagoslova što je još značajnije

religiozno ocjenjivanje samoprijegornog stalnog sistematskog rada u svjetovnom pozivu kao

najvišeg sredstva asketizma i u isto vrijeme najsigurnijeg i najočiglednijeg dokaza

preporođivanje istinske vjere jer mora biti predstavljalo najsnažniji zamislivi podstrek za

širenje takvog stava prema životu koji smo nazvali duhom kapitalizma.(Weber)

Rezultat ovako ograničene potrošnje je prikupljanje kapitala putem asketske prinude na

štednju. Ograničenja koja su nametnuta trošenju bogatstva su, prirodno, namijenjena

njegovom uvećavanju putem stvaranja mogućnosti za produktivno ulaganje kapitala.

Iz Weberove šire analize odnosa između religije i kapitalizma može se razumjeti zašto se

racionalni ekonomski sistem ( kapitalizam ) razvio na zapadu a ne u drugim dijelovima svijeta

osnovna uloga u takvom specifičnom tipu razvoja za Webera je u religiji i ima ključnu ulogu

u razvoju racionalnog kapitalima na zapadu i onemogućavanju njegova razvoja u drugim

dijelovima svijeta. Smatrao je da je religiozni sistem (kalvinizam) imao ključnu ulogu u

razvoju kapitalizma u zapadu dok je u drugim dijelovima svijeta gdje su prevladavali

iracionalni sistemi (konfucionizam,taoizam, hinduizam) na neki način inhibirali razvoj

nacionalno-ekonomskog sistema (Ritzer).

Protestantska etika i duh kapitalizma

Nijedan znanstvenik prije Marxa Webera nije se prihvatio tako velikog posla kao što je

pisanje studije o svjetskim religijama, napisao je detaljne studije o hinduizmu, budizmu,

taoizmu i starom židovstvu također je dao objašnjenje o utjecaju kršćanstva na povijest

zapada. Weber je smatrao da religija nije nužno konzervativna već da religijski pokreti mogu

pozitivno djelovati na društvene promjene pa je kao što smo već ranije objasnili

protestantizam a posebno puritanizam bio izvor kapitalističkog pogleda na svijet budući da su

prvi poduzetnici bili uglavnom kalvinisti. Želja za uspjehom u početku je bila potaknuta

željom za služenjem Bogu odnosno udovoljavanje pozivu od Boga pa je materijalni uspjeh za

kalviniste bio znak božje milosti pa je i motivacija za uspjeh u poslu dovela do zapadno

ekonomskog razvoja. Rasprava o utjecaju protestantizma na razvoj zapada treba se

sagledavati u svijetlu općenitog istraživanja razumijevanja utjecaja religije na društveni i

ekonomski život različitih kultura. Primjerice, analizirajući istočne religije došao je do

zaključka da su prisutne velike zapreke razvoju industrijskog kapitalizma zapadnog tipa i

razlog je vido u različitim vrijednostima, kulturnim od onih koje su počele prevladavati u

Europi. Iako su u tradicionalnoj Kini i Indiji bile razvijene trgovina i manufaktura pa i

15

industrijski način proizvodnje nisu stvoreni preduvjeti nužni za društvenu promjenu kao u

slučaju industrijskog kapitalizma (racionalnog na zapadu). Religija u tim kulturama primjerice

hinduizam po Weberu kao glavne vrijednosti ističe bijeg od problema materijalnog svijeta u

sferu duhovnosti a ne ohrabruje se pokušaj kontrole i oblikovanja stvarnog svijeta pa je tako

za tu vjeru materijalna stvarnost samo koprena koja prikriva stvarne brige koje čovječanstvo

ima. Jednako tako i konfucionizam kako smatra Weber usmjeren negativno prema

nastojanjima da se utječe na ekonomski razvoj racionalnog zapadnog tipa već se protežira

usklađivanje sa svijetom a ne gospodarenje nad njim.

Promjene u društvu i religija

Odnos između religije i društvenih promjena je mnogoznačan, mišljenja sociologa su različita

od toga da religija ponekad predstavlja prepreku društvenim promjenama a ponekad pomaže

da do njih dođe. Postoji mogućnost da sama po sebi nema utjecaj na društvene promjene.

Funkcionalistički i marksistički pristupi polaze od stajališta da religija djeluje konzervativno

na društvo te da društvene promjene zapravo oblikuju religiju. Kad se kaže „ konzervativno „

onda se misli na održavanje statusa quo. Funkcionalistički pristup smatra da religija djeluje

na taj način i da utječe pozitivno na društvenu integraciju i solidarnost. Upravo zato jer nudi

kao zajedničko vjerovanje sustav normi i vrijednosti te pomaže pojedincima u prevladavanju

napetosti i konflikata koje nastaju u društvu.

U ovom pitanju sociolozi često uspoređuju stajališta Marxa i Webera. Marxa je smatrao da je

materijalni svijet oblikovao ljudska uvjerenja to jest da ekonomski sustav oblikuje vjerovanja

pojedinaca pa da način proizvodnje ( u ovom slučaju kapitalistički ) determinira i određuje

oblik religije koji će biti determinantan u određenom društvu. Weber odbacuje stajalište da

religiju uvijek oblikuju ekonomski fenomeni iako mogu imati utjecaj na religiozno ponašanje

ali to nije pravilo. Postoje okolnosti u kojima se dešava suprotno to jest da religijska uvjerenja

značajno utječu na religijsko ponašanje. U nastojanju da objasni društvenu akciju i motive

koji dovode do nje Weber pokušava otkriti veze među događajima i ustanoviti kauzalne

odnose što se upravo može zamijetiti u njegovoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma.

Pitanje koje se postavlja je zašto asketski protestantizam doveo nastanku kapitalizma.

Povezanost te dvije akcije nastojao je razumjeti kroz analizu motivacije asketskih protestanata

za prihvaćanje kapitalističkog ponašanja, a glavni motiv je po njegovom mišljenju bio uvjeriti

sebe da su predisponirani za odlazak u raj.

Weberova teorija društvenog djelovanja polazi od tvrdnje da njime upravljaju značenja pa se

na taj način i djelovanje može razumjeti samo ako se uvažava svjetonazor slika i predodžba o

svijetu koje imaju određeni pripadnici društva. Iz takvog razumijevanja svijeta pojedinci

izvlače značenja, ciljeve i motive kojima se rukovode u svojim postupcima. Religija čini

važan čimbenik u svjetonazoru pojedinaca pa stoga i religiozna značenja i ciljevi mogu

utjecati na djelovanje u širem društvenom kontekstu pa i to da religiozna uvjerenja upravljaju

ekonomskim djelovanjem.

16

Kapitalizam i asketski protestantizam

U protestantskoj etici i duhu kapitalizma Weber dokazuje da je poseban oblik protestantizma

asketski kalvinistički protestantizam prethodio razvoju kapitalizma. Dokazuje da se

kapitalizam prvo razvio gdje je ta religija imala prevladavajuću ulogu. Za primjer navodi

Kinu i Indiju koje su imale tehnološko znanje, radnu snagu pa i poduzetnike ali nije postojala

religijska podrška koja bi poticala razvoj racionalnog kapitalizma. Prve kapitalističke zemlje

gdje se razvio racionalni kapitalizam su područja zapadne Europe i Sjeverne Amerike gdje je i

prevladavao asketski protestantizam a naročito kalvinizam kojem su u najvećem dijelu

pripadali građani koji su bili prvi kapitalistički poduzetnici.

Veza kalvinizma i razvoja racionalnog kapitalizma

Kalvinizam kao dio protestantizma prisutan je u zapadnoj Europi 17. Stoljeća a zasniva se na

postavkama Johna Calvina koji tvrdi da u društvu postoje skupine odabranih kojima je

osiguran put do nebeskog kraljevstva na način da ih je odabrao sam Bog još prije nego što su

rođeni. Oni koji nisu „ odabrani „ neće dobiti mjesto na nebu u raju bez obzira na to što se

dobro ponašaju u zemaljskom životu.

Drugi oblik kršćanske religije polazi od uvjerenje Martina Luthera koji smatra da pojedinci

kršćanske vjeroispovijesti mogu mogu doći na nebo ali to ovisi o načinu kako su se ponašali

na zemlji. Za sve kršćane bitno je vjerovati istinski u Boga i ponašati se u skladu sa božjom

voljom na zemlji. Da bi postigli svoj cilj prije svega se moraju u potpunosti posvetiti na način

da savjesno izvršavaju svoje dužnosti neovisno od toga kakav im je položaj dodijeljen u

društvu nezavisno od Boga. Iako se čini da je Luteranstvo trebalo dovesti do razvoja

kapitalizma ono je poticalo ljude da proizvode i zarađuju onoliko koliko im je potrebno za

zadovoljenje osnovnih materijalnih potrebe pa je veliki naglasak bio na pobožnosti i samoj

vjeri a puno manji na stjecanju materijalnog bogatstva.

Doktrina predestinacije koju zagovara Calvin sugerira da unaprijed određeni pojedinci koji

završavaju na nebu bez obzira na svoje ponašanje na zemlji nemaju motivaciju. No odgovor je

kako tvrdi Weber u tome što su kalvinisti imali psihološki problem a taj je da nisu bili sigurni

jesu li među izabranima. Stoga je cilj njihovog ponašanja nije bio osigurati mjesto na nebu

već uvjeriti sebe da su izabrani za život na nebu. Pretpostavljali su da će samo oni koje je

izabrao Bog imati dobar život na zemlji a ako su se ponašali u skladu sa religijskom

doktrinom mogli su očekivati da ih i nakon smrti čeka život na nebu odnosno u raju. Takva

protestantska etika koja ima karakteristike asketske etike prije svega potiče na suzdržavanje

od životnih užitaka i samokontrolu u ponašanju. Takav stil života stvorio je pojedince koji su

se trudili razviti vlastite karijere sa jednim ciljem a taj je zarađivanje novca kao konkretan

pokazatelj uspjeha u nečijem pozivu i dokaz da taj uspjeh znači da pojedinac nije izgubio

milost u božjim očima.

Navest ćemo stav prisutan kod vođe metodističkog preporoda koji navodi Weber (Weber,

1958.) Jer religija nužno mora urodit marljivošću i štedljivošću, a ove pak ne mogu do uroditi

17

bogatstvom. Moramo savjetovati sve kršćane da stječu sve što mogu i štede koliko mogu;

zapravo da se obogate. Smisao bogatstva nije trošenje na luksuz kao što smo već objasnili

ranije već na slavu Božju. To znači raditi na što većem uspjehu na vlastitom pozivu i

reinvestirati dobit u razvoj posla. Protestanti su bili veliki protivnici dokoličarenja, lijenosti i

pretjeranog spavanja, trebalo je spavati šest do osam sati dnevno. Seksualne užitke trebalo je

strogo uživati i isključivo u cilju prokracije (rađenja djece). Zabranjene su sve spontane

zabave, užitci i odlasci u barove to jest sve što je moglo skrenuti čovjeka od njegova poziva.

Takav način života u okviru tih principa bio je znak da pojedinac nije izgubio milost u božjim

očima.

RELIGIJSKI TEMELJI SVJETOVNOG ASKETIZMA

U povijesti su postojala četiri glavna oblika asketskog protestantizma:

KALVINIZAM (u obliku kojeg je poprimio u glavnom području svoga utjecaja u

zapadnoj Europi, osobito u 17 st.)

PIJETIZAM (koji se od kalvinističkog pokreta prvo odvojio u Engleskoj, te je

ostao u labavoj vezi s ortodoksijom)

METODIZAM (njegovim utemeljiteljima nije na umu bilo stvaranje nove Crkve,

nego samo nanovo buđenje asketskog duha unutar stare)

BAPTISTIČKE SEKTE

KALVINIZAM:

• Vjerski pokret u 16. i 17.st. ( Nizozemska, Engleska i Francuska). Teološki pravac

reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina .

• Učenje o predodređenju dogma kalvinizma “Čovjek postoji radi Boga, on je oruđe

njegove volje”

• Kalvinizam je vjera oko koje su se vodile velike političke i kulturne bitke 16. i 17. st.

u većini visoko razvijenih zemalja.

• teološki pravac reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina

• Njegovo teološko djelo «Institucije kršćanske religije» obilježilo je reformaciju i

sustavno predstavilo osnove reformirane teologije, koja se po njemu naziva kalvinska.

To ne znači da ga slijede kao nepogrešivi i vrhovni izvor autoriteta već je teološki

predstavnik koji je svojim utjecajem dao pečat na formiranje reformirane teologije.

Njegovim djelovanjem u Ženevi počinje povijest Reformirane Crkve, kao konfesije

unutar kršćanstva.

• Crkva je zajednica vjernika, pozvanih od Boga i izabranih za spasenje

• Kalvinizam ističe da je Krist jedini posrednik između Boga i čovjeka, a dužnost

crkvenih službenika nije u posredovanju pred Bogom, već upravljanju za Božju slavu,

izgradnji vjernika te služba, poučavanje i naviještanje Krista, nauka sv. Pisma te

služenje sakramenata.

18

• Kalvinska teologija ističe Bibliju kao vrhovni autoritet u pitanju teologije, vjere i

morala. Biblija je istinita Božja Riječ i Objava Božje volje zbog toga ju vjernik čita,

proučava i temelji duhovnost na njoj.

• Od katoličke se vjere razlikuje po protestantskom učenju o spasenju u kojemu su

vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj ustanovi i sakramentima, a od

luteranstva se razlikuje snažno naglašenom predestinacijom.

• Bogoštovlje je kod kalvinista pojednostavljeno i služi se živim jezicima. Njihove su

bogomolje bez oltara, slika, kipova te imaju samo propovjedaonicu.

PIJETIZAM:

• Nastao na tlu kalvinizma. Nije bio toliko formalna religija koliko “pokret unutar

crkve”

• Nastao je najprije na tlu kalvinizma u Engleskoj,i osobito,u Nizozemskoj

• On nije bio toliko formalna religija, koliko pokret unutar crkve; naglasak se stavljao

na proučavanje Biblije

• Bio je jednostavna intenzifikacija reformiranog asketizma – snažno je stavljan

naglasak na ˝praksu pobožnosti˝, dok je doktrinalna ortodoksija stavljana u pozadinu

• Pijetizam je zbog dubokog nepovjerenja prema Crkvi teologije počeo prikupljati

sljedbenike ˝prakse pobožnosti˝, tj. stvarati nevidljivu Crkvu izabranih vidljivom na

ovoj zemlji

• Nisu išli tako daleko da formiraju odvojenu sektu, već su pokušali u postojećoj

zajednici živjeti životom oslobođenim svih napasti svijeta i u svim svojim

podrobnostima diktiranim Božjom voljom, te se na taj način uvjeriti u svoje ponovno

rođenje koje bi se vanjskim znakovljem manifestiralo u njihovom svakodnevnom

ponašanju

METODIZAM:

• Nastao u 18.st unutar engleske državne crkve. Metodizam je englesko-američki

pandan pijetizmu.

• Emocionalna, asketska vrsta religije koja u velikoj mjeri odbacuje dogmatski

asketizam, a odgovara kontinentalnom pijetizmu.

• Središte religioznog stremljenja pokreta je postizanje CERTITUDO SALUTIS-vjere u

spas. Ova metoda je rabljena za proučavanje emocionalnog čina obraćenja što čini

neprijepornu vezu s njemačkim pijetizmom.

19

• Pošto je metodizam ušao u savez s asketskom etikom koja sve emocionalno odbacuje,

prihvaća se Wesleyevo učenje o posvećenju, koje odbacuje predestinaciju

• Pošto se u učenju o predistinaciji, vjeri u spas pristupalo kao pojavi u svjesnosti o

milosti koja izrasta iz asketskog ponašanja, Wesleyevo učenje da “ samo krjeposno

ponašanje nije dovoljno, već je nužan osjećaj milosti” o kojem piše u “Deklaraciji” iz

1772. god., dovodi do teškoća među metodistima.

BAPTISTIČKE SEKTE:

• Baptistički pokret i sekte su u 16. i 17. st. izravno proizašle iz kalvinizma, te su uz

menonite i kvekere neovisan izvor protestantskog asketizma.

• Najvažnije karakteristika svih tih zajednica je crkva vjernika, zajednica osobno

pravovjernih i ponovo rođenih, dakle sekta, a ne crkva. Iz toga je proizlazilo da se

samo odrasli, koji su osobno stekli vlastitu vjeru, smiju krstiti.

• Opravdanje kroz tu vjeru se sastojalo u duhovnom usvajanju dara spasenja kroz

individualno otkrivenje

• Važnost znanja crkvenih učenja je minimizirana, a to mjesto zauzima modificirana

renesansa ranokršćanskih pneumatičkih učenja. Stoga se u prvim baptističkim

zajednicama strogo izbjegava općenje sa svjetovnom ljudima. U kasnijim se, pak,

zajednicama zadržalo samo načelo odbacivanja svih idolatrija tijela

• Biblijski način života, kao razlaz sa svim životnim uživanjima, uveli su švicarski i

južnonjemački baptisti po uzoru na život apostola.

• To se nije slagalo s karakterom vjere koji počiva na učenju o unutarnjem svjetlu

neprekidnog otkrivenja koje razlikuje čovjeka od prirodnog čovjeka koji je bezbožan.

Tako je uklonjen autoritet Biblije, odbačeni su sakramenti, te je počeo razvoj.

• Barclay je razvio teoriju da se dar božje milosti ne može zaslužiti, već se ponovo

rođenim mogao smatrati samo onaj koji je odbacivao svijet, te slušao diktate savjesti

kroz koju govori Bog.

• Kako bi se nadvisilo sve nagonsko, razvijena je ideja da ekspektant tiho čeka da se

Duh spusti za što on mora postići spokojstvo duše.

• Strogo apostolski način života ipak se nije apsolutno prihvaćao, već je bila razvijena

dobro stojeća buržuazija. Unatoč razvoju polukomunističkih zajednica, sekta

GNJURAČI je i danas oštra u osudi obrazovanja te posjedovanju ičeg više od nužnog

za život.

20

ASKETIZAM I DUH KAPITALIZMA:

• Svećenici, kao religiozne sile, imali su odlučujući utjecaj na formiranje nacionalnog

karaktera.

• Glavni pisac engleskog puritanizma, Richard Baxter, u svom sažetku puritanske etike,

“Christian Directory”, govori o moralnoj dvojbenosti stjecanja bogatstva ako to

dovodi do besposličarenja i napasti tijela, zbog čega je posjedovanje i smatrao

negativnim.

• Tračenje vremena, koje se smatralo beskonačno vrijednim, bilo je i načelu prvi i

najsmrtniji grijeh, a rad je, osim što se smatrao svrhom života, bio najbolji lijek za

odstranjivanje seksualnih napasti koje su podrazumijevale svaki spolni odnos, osim za

nastavljanje vrste.

• Prema Baxterovom tumačenju izjave sv. Pavla, poziv na rad ne isključuje ni bogate, a

čovjeku bez poziva nedostaje metodičan karakter kojeg svjetovni asketizan zahtijeva.

• S aspekta stvaranja privatnog bogatstva, asketizam je osuđivao nečasnost i

neobuzdanu pohlepu – jurenje za bogatstvom zbog samog bogatstva osuđivao je kao

gramzljivost jer je bogatstvo samo po sebi bilo napast, a s druge strane, stjecanje

bogatstva kao plod rada u pozivu smatrano je kao znak Božjeg blagoslova

Duh kapitalizma

Po Weberu duh kapitalizma začet je upravo u etici asketskog protestantizma. On objašnjava

da su mnogi čeznuli za stjecanjem bogatstva koje im je bio cilj sam po sebi dok asketski

protestanti imaju drugačiji stav prema bogatstvu koji je tipičan za racionalni kapitalizam čija

je bit „ težnja za stjecanjem zarade i uvijek iznova novog profita „. Kapitalistička poduzeća

prožeta su racionalnom birokratskom organizacijom u kojoj se poslovi vode sustavno i

racionalno a troškovi procjenjuju u cilju profita. Dakle u osnovi kapitalističke prakse je duh

kapitalizma kao skupina ideja etičkih načela i vrijednosti što je kod Webera ilustrirano i

citatima iz Frenklinovih djela; Nužne upute za one koji se žele obogatiti i Savjet mladome

trgovcu: Franklin piše:“ Upamtite da je vrijeme novac“. Razonoda i nerad troše novac.

„Upamti da je ugled novac „. Reputacija da je čovjek „ mudar i pošten „ stvorit će ugled

jednako kao i vraćanje dugova na vrijeme. Smatra da poslovni čovjek mora bit marljiv i

štedljiv a točnost i marljivost važna su komponenta poslovanja ( Haralambos, Holborn 2002.)

Weber naglašava da je „ duh kapitalizma je puno više od načina da se stekne novac „ već je to

kultura i način života zasnovan na etici dužnosti i obvezama. Metodično i dosljedno

inzistiranje na „svojem pozivu“ utječe na razvoj racionalnog kapitalizma. Zarađivanje novca

postalo je bitnim načelom religiozne i poslovne etike a protestantska interpretacija

ostvarivanja profita opravdavala je djelovanje poslovnog čovjeka. Protestantizam je utjecao

na razvoj dvije glavne karakteristike kapitalističkog industrijalizma to jest uveo je

standardizaciju proizvodnje i specijaliziranu podjelu rada. Upravo protestantska jednostavnost

načina života pomogla je kapitalistu pojedincu u standardizaciji proizvodnje a naglašavanje

21

„važnosti stalnog poziva osiguravalo je etičko opravdavanje za tu etičku specijaliziranu

podjelu rada“. Kad se ograničenje potrošnje kombinira s tim oslobođenjem strasti za

stjecanjem novca neizbježni je rezultat očit: akumulacija kapitala pomoću asketske prisile na

štednju. Ograničenja koja su bila nametnuta potrošnji bogatstva prirodno su služila njegovu

povećanju omogućavajući produktivno ulaganje kapitala ( Weber. 1958.). Dakle asketski

protestantizam kako to naglašava Weber upravo je omogućio akumulaciju kapitala, investicije

i reinvesticije te stvorio nove poslove koji su se širili i omogućavali daljnji razvoj kapitalizma.

Weber dokazuje da je asketski protestantizam i njegova racionalna kalkulacija koja je

potrebna za ostvarenje maksimalnog profita dovela do razvoja modernog racionalnog

kapitalizma. Ponašanje koje je u skladu s kapitalističkim sustavom ima naglasak na formalnoj

racionalnosti, proračunu i točnim procjenama u ostvarivanju maksimalnog profita. Uz

racionalnost vezanu za kapitalističko poduzetništvo Weber inzistira na racionalno pravnom

sustavu, odvajanju poslovnog i privatnog, upravljanju financijama i uspostavu racionalnog

sustava administracije.

Zaključno:

Ukratko asketski protestantizam potječe razvoj kapitalizma koji se temelji na racionalnom

pristupu društvenom životu što s vremenom može umanjiti značenje religije. Weberove ideje

doživjele su kritiku obzirom da u nekim dijelovima svijeta kalvinizam je bio snažan ali se

ipak kapitalizam tamo nije razvio odmah. Ovdje mnogi smatraju da se radi o pitanju što je

bilo prije?; kokoš ili jaje; kalvinizam ili kapitalizam. Odgovor na to pitanje je predmet nekog

drugog predavanja ali se ipak može ustvrditi da se nakon tradicionalnog kapitalizma

racionalno kapitalističko poduzetništvo nije pojavilo sve do kapitalizma to jest samo su

kalvinisti razvili model kapitalističkog ponašanja koje je uključivalo racionalno planiranje za

postupan ali siguran rast kapitala pa su samo oni mogli razviti kapitalističko ponašanje prije

nego li je kapitalizam uopće zaživio. Dakle Weber je dao značajan doprinos analizi nastanka

racionalnog kapitalizma i utjecaja religijske kulture na ekonomske promjene. Weber je tvrdio

da ekonomska analiza mora obuhvaćati ne samo, ekonomske pojave“ nego i „ekonomski

relevantne pojave“ i „ekonomski uvjetovane pojave“. Ekonomski relevantne pojave su

neekonomske pojave koje mogu imati utjecaj na ekonomske pojave kao što su norme i

institucije. Paradigmatski primjer je asketski protestantizam analiziran u protestantskoj etici.

Tip religije koju neka skupina usvaja djelomično ovisi o vrsti posla koju njeni pripadnici

obavljaju. Ekonomska sociologija upravo analizira ekonomski uvjetovane pojave i ekonomski

relevantne pojave koje su ljudima značajne upravo zbog utjecaja na ekonomske aspekte stoga

je protestantska etika značajna po analizi kako idejni i materijalni interesi potiču ljudske

aktivnosti ali po pravcima koje utemeljuju ideje proistekle iz kulture, religije i slično.

22

Literatura:

M.Haralambos; M.Holborn:“ Sociologija“, Golden marketing,Zagreb, 2002.

Robert A.Nisbet:“ Sociološka tradicija“, Golden marketing-Tenička knjiga, Zagreb, 2007.

Anthony Giddens:“ Sociology“, Polity press 2013.

George Ritzer:“ Suvremena sociologijska teorija“,Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.

Max Weber:“ Protestantska etika i duh kapitalizma“, Zagreb, 2006.

Max Weber: „ Suvremene interpretacije“,Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1991.

Neil J. Smelser; Richard Swedberg: „The Handbook of Economic Sociology“, Princeton University

Press, 1994.

R. Swedberg; „Načela ekonomske sociologije“;MATE, Zagreb 2003.