Univerzitet u Novom Sadu

MIOKO (Mediji i oko njih)

Novi Sad, 2008.

MASOVNI MEDIJI U ŽIVOTNOM CIKLUSU

KRIZE – TEORIJSKI PRISTUP

mr. sc. Jadran Perinić

Božidara Adžije 13. 23000, ZADAR HRVATSKA

Tel.: +385-23-321 389

Mob.: +385-91-578 18 12

e-mail: jadran.perinic@vip.hr

Zadar, kolovoz 2008.

1

Sažetak

U radu se, s komunikološkog stajališta, analiziraju i sistematiziraju relevantne

teorijske spoznaje o mjestu i ulozi masovnih medija u životnom ciklusu kriznog dogañaja.

Masovni mediji sve su prisutniju u životu suvremenog čovjeka. Putem medija ljudi saznaju i

spoznaju svoju okolinu i dogañaje u njoj. Prema tim spoznajama odreñuju svoje stavove i

orijentiraju se u svakodnevnici. Krizni dogañaj predstavlja za njih neočekivanost, nepoznatost

i neizvjesnost a upravo iz medijskih objava dobivaju osnovne informacije temeljem kojih

stvaraju slike o dogañaju u svojim glavama. Masovni mediji tako igraju važnu i odlučujuću

ulogu koja ih čini ključnim elementom komunikacijskog procesa tijekom krize. Usprkos

tome, masovni mediji na sve konkurentnijem medijskom tržištu, zanemaruju svoju odgovornu

društvenu funkciju u korist komercijalnih efekata, pri čemu se ne ustručavaju niti od

konstrukcije stvarnosti. Težište u izvještavanju ne stavlja se na objektivnom prenošenju

informacija o dogañaju, već na senzacionalizmu koji nužno ne podrazumijeva provjeru i

potvrdu informacija o čemu govore i neki primjeri koje smo izdvojili iz jednog kriznog

dogañaja u javnosti poznatog kao „Kornatska tragedija“.

Klju čne riječi: masovni mediji, krizni dogañaj, životni ciklus krize, komuniciranje

krize, senzacionalizam, konstrukcija stvarnosti.

Uvod

U suvremenim društvima sve je više kriznih dogañaja, a kako stvari stoje javljat će se

u sve većem broju i različitim oblicima. Istovremeno, suvremene komunikacijske tehnologije

omogućile su da se vijesti o takvim dogañajima prenose, zamalo brzinom „svijetlosti“. Tako

je ljudima omogućeno da postanu „grañanima svijeta“, a svaki dogañaj koji se prenosi preko

masovnih medija, postane toliko blizak kao da mu se desio u vlastitom dvorištu. Postavlja se

pitanje koliko je tako prenesen opis dogañaja vjerodostojan stvarnoj situaciji? Prema

funkcionalističkoj teoriji odnosa s javnošću kriza se temelji na dogañaju u javnosti koji se

instrumentalizira i u većini slučajeva nije ono što se uistinu dogodilo, već ono što ljudi misle

da se dogodilo. Upravo iz ovog razloga ističemo specifičnu, rekli bi smo i odgovornu

društvenu ulogu masovnih medija u procesu informiranja publike javnosti. Medij, kao

materijalni supstrat s pomoću kojeg se posreduju informacije, donose grañanima informaciju

o nečem što je novo. Mediji, kako to kaže Inglis1, „preobražavaju iskustvo u spoznaju“,

1 Inglis, F.: Teorija medija, Barbat, Zagreb, 1997., str. 3.

2

odnosno „podaruju znakove koji pružaju značenje dogañajima iz svakodnevnog života“,

djelujući pri tome „kao most koji prenosi informacije i mnijenja publici“2. U kriznom

dogañaju tim mostom publici javnosti stiže novo koje kao u pravilu nije „ugodna“ vijest.

Vijesti govore o stradanjima, gubitcima, prijetnjama, različitim opasnostima itd. Preko

komunikacijskih mostova (masovnih medija) do publike javnosti često stižu i vrlo

uznemiravajuće vijesti, koje kod ljudi pobuñuju najdublje i najskrivenije emocije, izazivaju

sažaljenje, tugu, strah, neizvjesnost i sl. Osim toga mediji donose i upute, kako se vladati u

danim okolnostima, prenose poruke različitih institucija i sl. Dakle mediji služe kao

komunikacijski kanal koji javnost informira o dogañaju ali i daju potrebne informacije za

njihovu daljnju orijentaciju. Sve ovo zapravo govori o neizmjerno važnoj ulozi masovnih

medija koju imaju u suvremenom društvu a posebno kad je riječ o dogañajima koje nazivamo

kriznima. Bilo da se radi o elementarnoj nepogodi, saobraćajnoj nesreći većih razmjera,

posebno ako su sudionici javne ličnosti, političkom ili ekonomskom skandalu i sl., takve teme

zasigurno će se naći na naslovnicama tiskanih medija i uvodnim špicama televizijskih priloga.

S jedne strane važnost dogañaja za masovne medije proizlazi iz potrebe i obveze žurnog

informiranja o svim poznatim okolnostima o temama koje su od važnosti za širu društvenu

zajednicu, i s druge strane, „priliku“, jer dogañaj predstavlja „prvorazrednu novinarsku priču“

koja će zasigurno pozitivno djelovati na gledanost, tiražu ili što god već bilo, a utječe na bolju

pozicioniranost pojedinih medija na sve konkurentnijem medijskom tržištu, na kojem su se

„mediji toliko umnožili da je bitka za publiku postala intenzivnija no ikad ranije“3. Krizni

dogañaj, posebno „...kriza uzrokovana katastrofom jedan je od pet najvažnijih dogañaja koji

sačinjavaju “dobru novinarsku priču”. Takve novosti se dobro “prodaju”. Medije obično

zanima: Što se dogodilo? Zašto se dogodilo? Što će se poduzeti?” 4. Što je problem veći, i

zahvaća širi društveni prostor to je i njegov društveni odjek veći. Tako vijest o dogañaju

postaje „roba“ na tržištu koja se dobro prodaje. Već su neka dosadašnja istraživanja pokazala

da u takvim slučajevima u drugom planu ostaju profesionalni novinarski standardi i

profesionalna etika, a u pravi plan se stavlja naklada i komercijalni efekti koji se takvom

nakladom dobivaju.

2 Dewey, J.: The Public and its Problems, Henry Holt and Company, New York, 1927. 3 Cutlip, S. M.; Center, A. H.; Broom, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003., str. 250. 4 Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza Press d.o.o., Zagreb, 2001.

3

Krizni doga ñaj

Postoje različite krize, ili bolje rečeno njihovi uzroci, a shodno tome i njihove brojne

definicije. Krize nastaju iz različitih razloga i mogu ih sasvim neplanirano i neočekivano

proizvesti različiti dogañaji. Coombs5 je iz širokog raspona identificiranih tipova kriza, koje je

pronašao u literaturi, izradio njihovu tipologiju: prirodne katastrofe (Natural disasters) ili

krize uzrokovane prirodnim katastrofama. Ovakve krize se često u sadržajima masovnih

medija nazivaju „božjim djelom“ („acts of God“); zlonamjerne krize (A malevolent crisis)

odnosno krize izazvane zlom namjerom pojedinaca ili grupa koji koriste ekstremne taktike za

izražavanje ljutnje naspram organizacije; krize izazvane tehničkom greškom (Tehnical

breakdown crises); krize izazvane ljudskim propustom (Human breakdown crises); krize

izazvane prijetnjama/izazovima (Challenges are crisis) u kojima se organizacija suočavaju s

nezadovoljnom publikom javnosti; mega-štetne (opasne) krize (A mega demage crisis) ili

krize uzrokovane dogañajima koje obilježavaju velike i prepoznatljive štete u okruženju;

prijestupnička organizacijska kriza (An organisational misdeed crisis) koje se javljaju kao

posljedica akcije organizacije ili njihove uprave sa spoznajom da će poduzete akcija/e biti

štetne; krize izazvane nasiljem na radnom mjestu (krize uzrokovane bullyngom) (Workplace

violence crisis) kao rezultat nasilja nad zaposlenikom, sadašnjim ili bivšim; i krize izazvane

glasinama (Rumor crises) odnosno krize uzrokovane plasiranjem neistinitih informacija o

organizaciji, njenoj djelatnosti i sl. Svi ovi dogañaji, bez obzira na uzroke, definiraju se

kriznima, pri čemu se ističe da je „kriza specifičan, neočekivan i nerutinski dogañaj, ili serija

dogañaja, koji uzrokuju visoku razinu dvojbi i prijete, ili je uočena prijetnja organizacijskim

ciljevima“6. Slično tome je i definicija koja kaže da je „kriza nepredvidivi dogañaj koji ima

utjecaja na organizacijsku održivost, vjerodostojnost i reputaciju“7. Svakako, važno je uočiti

da se stavlja naglasak na neočekivanost i nepredvidivost koji će, ukoliko se ne bude reagiralo

na primjeren način, ugroziti organizacijsku reputaciju sve do njene daljine održivosti. Još

jedno vrlo važno obilježje kriznog dogañaja pronalazimo u definiciji koja kaže da je kriza

„situacija u kojoj su uzroci i posljedice prilično nejasni“8. Već u ovim prvim definicijama

pronalazimo dva važna elementa koji predstavljaju, sa stanovišta masovnih medija, dovoljno

5 Coombs, W. T.: Ongoing crisis communication: planning, managing, and responding, Sage Publications, Thousand oaks, 1999. 6 Seeger, M. V., Sellnow, T. L., Ulmer, R. R.: Communication, organization and crisis. U: Roloff, M. E. (Ed.), Communication Yearbook, Thousand Oaks CA: Sage, Vol. 21, str. 231-275., str. 233. 7 Mitroff, I. I., Shrivastava, P., Udwadia, F. E.: Effective crisis management, The Academy of Management Executive, 1(3), 1987., str. 283-292. 8 Prema: Quarantelli, E. L.: Disaster crisis management: A summary of research findings, Journal of Management Studies, 25(4), 1988., str. 373-386.

4

jake razloge da se teme vezane uz takve dogañaje pojave kao udarne vijesti, a to su

neočekivanost, i nejasnoća uzroka i posljedica.

Jedan takav dogañaj, koji se takoñer s pravom može nazvati

kriznim, dogodio se u Hrvatskoj 30. kolovoza 2007. Tom prilikom

je na jednoj, rekli bi smo rutinskoj vatrogasnoj intervenciji smrtno

stradalo 12 gasitelja dok je jedan teško ozlijeñen. Sasvim

neočekivano, kako za opću tako i stručnu javnost, s još uvijek

nedovoljno jasnim uzrocima. Cijeli dogañaj dodatno je opterećen i

činjenicama, pored toga što se radilo o rutinskoj intervenciji, što je

ugroženo područje bilo obraslo škrtom travom u tipičnom

dalmatinskom kamenjaru, naoko sasvim bezopasnom, a sudionici

intervencije uglavnom mladi ljudi, jedan čak i maloljetnik. Dogañaj i danas plijeni pažnju

javnosti, još uvijek se nagaña o mogućim uzrocima, sumnja se u prikrivanje činjenica koje bi

dale konkretne odgovore, sudski procesi još uvijek traju, a obitelji stradalih kao i dio javnosti

izražavaju sumnju da će se prava istina ikad saznati. Ovih nekoliko rečenica, daju tek načelne

naznake kriznog dogañaja, bez namjere da se opišu svi detalji. Istragu, i sve vezano uz to

ostavljamo istražnim organima i pravosuñu, a u ovom radu, fokusirat ćemo se na mjesto i

ulogu medija u kriznom dogañaju i pri tome se koristiti primjerima iz „kornatske tragedije“

koju smo već ranije, sa stanovišta praćenje tiskanih medija neposredno nakon dogañaja,

obrañivali9 i tom prilikom došli do nekih zaključaka važnih za praksu medija u kriznom

dogañaju.

Životni ciklus krize

Kriza nije jednokratna pojava. Ona ima popratne pojave poput reakcija javnosti,

sudskih procesa, a moguće i/ili internog previranja unutar neke organizacije. Sve to po

organizaciju ima, ponekad i sudbonosno značenje, posebno ako se

u odgovarajućem trenutku izostavi adekvatna komunikacija s

internom i eksternom javnošću. Ovisno o različitim teorijama,

kriza ima svoju latentnu fazu, početak, uspon, vrhunac, pad i kraj.

U kom će se vremenu razviti sve ove faze ovisi o mnogim

činiteljima, tako da se može kazati da krize traju od nekoliko sati, dana, više dana, a ponekad

se radi o mjesecima, pa i godinama. Za bolje razumijevanje kriznog dogañaja, sa stajališta

9 Perinić, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, u: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, godište 1, broj 2, studeni 2007., str. 47-65.

5

interesa i ponašanja medija u svezi s kriznim dogañajem, Fink10 je razvio model životnog

ciklusa krize. Koristeći se pri tome medicinskom terminologijom, definirao je četiri faze

krize: faza nagovještaj budućeg stanja ili najava krize (Prodromal Crisis), akutna faza krize

(Acute Crisis), kronična faza krize (Chronic Crisis) i faza rješavanja/saniranja krize (Crisis

Resolution).

Shema 1 Životni ciklus krize11

Od navedenih faza posebno su interesantne prve tri. Naime, u tim fazama se

prepoznaje, aktualizira i problematizira krizni dogañaj, na relaciji mediji-publika javnosti, dok

se u četvrtoj, fazi saniranja (Resolution Stage), rješavaju uzroci krize, a „masovni mediji

koriste za komuniciranje rješenja s relevantnom publikom“12. U prve tri faze, posebno drugoj

i trećoj, izmeñu kojih je ponekad dosta teško povući crtu razgraničenja, nalazimo najviše

ključnih trenutaka koji mogu igrati važnu ulogu. Prije svega, što ćemo u ovom radu pokušati i

posebno istaknuti, riječ je o brzom, vjerodostojnom i istinitom informiranju javnosti o

dogañaju, te o korektnom i nepristranom izvještavanju o svim bitnim okolnostima dogañaja i

mogućem utjecaju medija na oblikovanje javnog mnijenja.

U fazi najave krize (Prodromal Crisis), javljaju se indicije ili mogući nagovještaji

potencijalne krize kroz medijske priloge. Indicije ili upozoravajući znakovi javljaju se kao

medijske teme koje opisuju neke simptome ili najavljuju moguću krizu. Takve teme u

literaturi se opisuju kao teme okidači (trigger themes) a predstavljaju poruku o mogućoj krizi

ili putokaz za njeno prepoznavanje. U kontekstu masovnih medija ovakvo ponašanje najbliže

je opisu istraživačkog novinarstva, koje nije ništa drugo „do svaka dobra novinarska praksa u

čemu se slaže većina medijskih teoretičara“13. Naime, samo takav pristup temama, kroz

sustavno praćenje, analiziranje i zaključivanje, može biti u stanju prepoznati znakove koji bi

10 Fink, S.: Crisis management: planing for the Inevitable, American Management Association, New York, NY,1986. 11 Izvor: Fink, S.: Crisis management: planing for the Inevitable, American Management Association, New York, NY,1986. 12 Fearn-Banks, K.: Crisis communications: a casebook approach, Lawrence Erlbaum Associates, Malwah, N.Y., 1996. 13 Prema: Vilović, G.: Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 12 (2003), br. 6 (68), str. 957-974., str. 964.

Acute Crisis

Crisis Resolution

Prodromal Crisis

Chronic Crisis

6

mogli upućivati na moguću krizu. Što to znači u kontekstu djelatnosti zaštite od požara?

Pretpostavimo da su se medijski komunikatori sustavno bavili temom zaštite od požara, dali

bi uočili potencijalnu opasnost iz meteoroloških izvještaja o povećanoj opasnosti nastanka

požara na otvorenom prostoru? Dali bi kroz analizu osposobljenosti, opremljenosti i

uvježbanosti vatrogasnih postrojbi uočili odreñene manjkavosti i propuste? Dali bi svojim

prilozima na primjeren način javnost upozorili na moguće posljedice

neprimjerenog ponašanja u prostoru? Ovakvih „Da li“ ima doista

puno, i nemamo ih namjeru nabrajati. Svakako, angažirano

novinarstvo u ovoj fazi može dati svoj doprinos. Meñutim, na ovom

mjestu se otvara još jedno važno pitanje. Da li novinari „opće

prakse“ mogu zadovoljiti postavljenim zahtjevima? Da bi se

novinar/komunikator, kao i svi ostali komunikatori koji u javnom

prostoru komentiraju teme iz djelatnosti zaštite od požara, uopće

bavio tim temama, prije svega bi trebao ovladati temeljnom terminologijom koja je u

djelatnosti zastupljena, a potom jako dobro poznavati sustav zaštite od požara, način i tehniku

rada sustava i njegovih cjelina itd. Svakako, ovakav profil novinara pripadao bi naziv

„specijaliste“ koji vlada svim elementima, kako novinarske tako i vatrogasne profesije.

Meñutim stvarnost je ponešto drugačija, Malović14 je naime uočio kako suvremeno

novinarstvo ne treba vrhunske znalce, istraživačke reportere, kvalificirane analitičare; one koji

poštuju etička načela, već beskompromisne i spretne koji ne pitaju ima li smisla snimati

nekoga u trenutku tragedije, u operacijskoj dvorani ili raskrvavljene u prometnoj nesreći.

Takvo novinarstvo nema prepreka i uspijeva doznati “sve”. Slike stradalnika s otoka Kornat

već su iste večeri bile dostupne javnosti putem elektronskih medija, a sljedećeg jutra i na

naslovnicama vodećih dnevnih listova. Novinari i reporteri našli su se na svim mjestima gdje

se očekivala njihova doprema. Kamere i fotoaparati prodirali su tamo gdje oku „običnog

grañanina nije bilo moguće. Eksplicitni prikazi opečenih ljudskih tijela koja se dopremaju do

bolničkih odjela, smještanje u jedinice intenzivne njege, do raznih detalja koji zadiru u

privatnost pojedinca u trenutku stradanja, dominiralo je u izvještajima masovnih medija tih

dana.

14 Malović, S.: Javno novinarstvo: anakronizam ili potreba, u: Bauer, T. A., Brautović, M., Car, V. (at all): Utjecaj globalizacije na novinarstvo, ICEJ, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2006., 49-58., str. 53.

7

Komuniciranje krize

Najavu moguće krize, ili kriznog dogañaja, slijede faze koje smo označili kao vrlo

važne za komunikaciju svih relevantnih informacija s publikom javnosti. Akutna faza (Acute

Crisis), koja se naziva i fazom učinaka, najčešće je kratka po trajanju. Medijski sadržaji

usredotočeni su na sadržaje koji su u funkciji obavještavanja publike javnosti o nastanku

dogañaja, neposrednim posljedicama i učincima te pojašnjavaju i tumačenju krize, najčešće

kronološkim redom dogañanja. Već u kroničnoj fazi (Chronic Crisis) primjetni su efekti krize

koji se mogu protegnuti godinama u vidu fizičke obnove, zakonske akcije i aktivnosti

javnosti. Tijekom ove faze mas medijski sadržaji usmjereni su na optuživanje i odgovornost.

„Opisuju se razlozi zbog kojih se slučaj desio, nastojeći

odgovoriti na pitanje „zašto“ i locirati odgovorne

organizacije i/ili pojedince za krizu.“15 Masovni mediji

zapravo, kako je to istako Lippmann16, pomažu ljudima

da stvore vjerodostojnu sliku svijeta koja se nalazi izvan

njihova dosega i izravnog iskustva. Mediji „svojim

konzumentima prenose informacije na temelju kojih

grañani saznaju što se dogodilo i na temelju toga donose

ponekad i ključne odluke“17. Upravo zbog navedenog, pred masovne medije se postavlja

važan i odgovoran društveni zadatak „promatranja okoline jer su jedino oni u mogućnosti

pružiti brzo i potpuno izvješćivanje o onome što se dešava u našem okruženju kroz fazu

prikupljanja , pročišćavanja i tumačenja informacija“18, ali bi to trebali činiti „ ažurno,

objektivno i kompetentno te na taj način stvarati valjanu podlogu za osiguravanje društvene

komunikacije kroz koju će se temeljem javne rasprave rješavaju veliki problemi“19, što je

osobito važno u kriznim situacijama.

Shema 2 Proces komuniciranja kriznog dogañaja

15 Fearn-Banks, K.: Crisis communications: a casebook approach, Lawrence Erlbaum Associates, Malwah, N.Y., 1996. 16 Cutlip, S. M.; Center, A. H.; Broom, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003., str. 260-262. 17 Malović, S.: Vjerujemo li novinama?, u: Bauer, T. A.; Brautović, M.; Hrnjić, Z., i dr.: Vjerodostojnost novina, ICEJ, Zagreb, 2007., str. 9-21., str. 10. 18 Bertrand, J. C.: Deontologija medija, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., str. 18-19. 19 Lipovčan, S.: Mediji – druga zbilja? Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str. 29-33.

8

Krizni dogañaj se komunicira u svojevrsnom komunikacijskom procesu čiji su glavni akteri

masovni mediji i publika javnosti. Medij (komunikacijski kanal)

služi za diseminaciju informacija prema publici javnosti, a

povratnim spregama pristižu odgovori te iste javnosti u vidu

stavova, ili javno mnijenje. Mediji u ovom procesu “stvaraju

slike u glavama ljudski bića, slike o nama samima, o drugima, o

njihovim potrebama, ciljevima i odnosima“ a te slike u našim

glavama, ističe nadalje Lippmann20, „potječu uglavnom od onoga

što vidimo i čujemo u masovnim medijima“. Pri tome, „mediji ne

odreñuju što će ljudi misliti, ali stvaraju polazište za raspravu i mogu pojačati javno mnijenje

ako neka tema potakne maštu“21 Osim toga, kako je to istakao Marshall McLuhan22 u svojoj

tezi o medijima kao ljudskim produžecima, mediji služe kao produžetak njihovih čula, živaca

pa i savjesti, pa će, prema tome upravo sadržaji masovnih medija odrediti stav publike

javnosti prema dogañaju. Ovome svakako treba dodati da će se publika javnosti, upravo pod

utjecajem takvih „slika“ „identificirati s dogañajem“23, što bi profesionalni komunikatori u

masovnim medijima svakako trebali imati na umu.

Novinarski pristup Masovni mediji će, kako smo to već istaknuli, poslužiti ljudima za prikupljanje

informacija, ali takvih informacija koje nisu slične onima koje dobivaju iz svog neposrednog

okruženje, ili kako to kažu Cutlip i dr.24 „iz izvora koji nisu dostupni interpersonalnim

mrežama, gdje slični govore sa sličnima“. Osim toga, kako je to svojim istraživanjem utvrdila

Jergović25, zanemariv broj ljudi ima neki osobni kontakt, tj. da dobiva informacije iz prve

20 Lippmann, W.: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995. 21 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, Print, zagreb, 2006., str. 107. 22 McLuhan, M.: Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971., str. 38. 23 Villarreal Padilla, B.: L’agenda médiatique et la construction sociale de l’incertitude, Magazine de la Communication de crise et sensible, Vol. 13 – Avril 2007., str. 12. 24 Cutlip, S. M.; Center, A. H.; Broom, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003., str. 262. 25 Jergović, B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994., Društvena istraživanja, Zagreb, God. 12 (2003), br. 6 (68), str. 989-1002.

9

ruke, a i u slučajevima, kad se informacije dobivaju iz društvene skupine, one opet dolaze iz

medija. Drugim riječima, ono što nije dostupno neposrednom ljudskom iskustvu, dostupnim

se čini putem masovnih medija. Taj važan društveni zadatak, novinari masovnih medija

obavljaju promatranjem okoline i prikupljanjem informacija (izvori informiranja) te njihovom

obradom (izbor, oblikovanje i interpretacija).

U cjelini gledano zadaća bi, posebno kad je riječ o kriznom dogañaju, trebala

odražavati kompetentno i odgovorno novinarstvo, koje će o dogañaju izvještavati ažurno,

vjerodostojno, istinito, korektno i nepristrano, nudeći na taj način publici javnosti

vjerodostojnu sliku okolnog svijeta kao poželjne podloge za osiguravanje društvene

komunikacije. Zašto je to toliko važno u kriznom dogañaju? Već smo istaknuli neke psiho-

socijalne elemente koji su prisutni u javnom prostoru kod pojedinaca i grupa a referiraju se na

nepoznatost, nesigurnost, neizvjesnost i sl. Stoga je upravo od presudne važnosti da se

informacije diseminiraju ažurno i u što kraćem vremenskom roku.

Nadalje, svi medijski prilozi, posebno u trećoj fazi životnog ciklusa

krize, kronična faza (Chronic Crisis), kad je zamjetna intenzivna

društvena komunikacija o dogañaju, i načinu rješavanja problema,

osobito je važno da su informacije istinite i nepristrane. Naime,

novinari se često u takvim i sličnim situacijama opredjeljuju za

empatijski ili faktografski pristup u obradi sadržaja. Navedeni

teorijski pristupi imaju svojih pristalica i oponenata. Predstavnik

empatijske teorije, Vulliamy26 ističe da je ravnodušnost u izvještavanju nedopustiva i da

novinar mora zauzeti stav prema dogañaju kojeg istražuje. Suprotno tome, Simpson27,

zagovornik faktografske teorije ili činjeničnog pristupa, smatra da novinar treba saznati

činjenice i pri tome maksimalno potisnuti emotivni doživljaj. Kad je u pitanju izvještavanje o

okolnostima važnim za cjelovito i istinito informiranje publike javnosti o nekom kriznom

dogañaju, i sami smo skloniji faktografskom teorijskom pristupu, jer kako kaže Dunkley28 „od

emotivnog novinarskog doživljaja do selektivnosti i manipulacije činjenicama u korist jedne

strane samo je korak, i to možda čak nesvjestan“. Meñutim, postavlja se pitanje, dali je tako u

stvarnosti? Vreg29 smatra da masovni mediji ne odražavaju istinitu stvarnost, već s

obavijesnom strukturom vrše rekonstrukciju stvarnosti. Pri tome mediji djeluju poput prizme

koja skuplja zrake informacija s različitih strana i potom ih povezuje, prije nego ih opet

26 Vulliamy, E.: This war has changed my life, British Journalism Review, (2), 4. 1993. 27 Simpson, J.: Save us from reporters who pass judgment, Sunday Telegraf, 14. 09. 1997. 28 Dunkley, C.: Whose news is it anyway? Finacial Times, 22. 09. 1997. 29 Vreg, F.: Medijske teorije i stvarnost, Infarmotologia 37, 2004, 3, 177-268., str. 178.

10

pošalje vani. To povezivanje, šire novinarski diskurs, „osim profesionalne novinarske etike i

organizacijskih medijskih ograničenja, suoblikuju mnogi društveni čimbenici poput: rutine,

utjecaja političkih elita, ekonomskih pritisaka, tehnoloških mogućnosti i ograničenja te

najrazličitijih strategija izvora informacija“30. Stoga, kritičari pravilno zaključuju, ističe Vreg,

da medijske obavijesti nisu preslika stvarnosti, nego su obavijesti o njenim različitim slikama,

odnosno interpretacija stvarnosti, a upravo o toj interpretaciji, koju rade novinari, a uključuje

izbor (selekciju) objavljene stvarnosti, ovisi kakve će informacije doći do publike javnosti.

Izvještavanje u uvjetima medijske transformacije i globalizacije Suvremeni društveni trendovi, zamjetni u globalnim razmjerima, zahvatili su i ove

naše prostore kojima se počesto u literaturi podaruje sinonim „zemlje u tranziciji“. Kronja31

ističe, kako te zemlje prolaze kroz svekoliku tranziciju ali i medijsku transformaciju, točnije

izravnu transformaciju u mas-medijsko postmoderno društvo, u kome su svi važniji socijalni

odnosi posredovani medijima. Sukladno tim trendovima potrebno je promatrati i

fenomenologiju mas medijskog izvještavanja tijekom krize. Profesionalni

komunikatori/novinari takve zadatke često obavljaju rutiniranim novinarskim pristupom koji

ne uvažava posebnosti izvještavanja u kriznim stanjima. Izvještavanje o nesrećama,

tragedijama i sl., što nerijetko podrazumijeva stradanje ljudskih života, materijalna razaranja

itd., nadasve je osjetljiv i zahtjevan zadatak. Izvijestiti javnost o smrtnom stradanju jednog ili

dva sudionika dogañaja, a da je pri tome istina sasvim drugačija, predstavlja neodgovoran

novinarski pristup. Članovi obitelji, uopće uključena javnost, ne prihvaća špekulacije. Takve

informacije ne otklanjahu neizvjesnost već dodatno produbljuju agoniju u kojoj su se zatekli.

Dnevni tisak je tako o stradanju na otoku Kornat donosio nepouzdane podatke. Broj stradalih

varirao je od tiskovine do tiskovine, od 5 do 23, što više u jednoj tiskovini (Slobodna

Dalmacija) na različitim stranicama pronašla su se dva kontradiktorna podatka o tome.

Tablica 1 Broj stradalih u kornatskoj tragediji pre ma dnevnom tisku 31. kolovoza 2007.32

Smrtno stradali Ozlijeñeni UKUPNO "24 Sata" 5 14 19

"Jutarnji list" 5 14 19

"Slobodna Dalmacija" 5 5

6 7

11 12

30 Laban, V.: Utjecaj službi za odnose s javnošću na (ne)transparentnost izvora informacija u televizijski novinarskim tekstovima, Medijska istraživanja, 2005., god. 11, br. 1., 2005. str. 113-130. Prema: McNair, B.: The Sociology of Journalism. London: Arnold, 1998.; Bennett, W. L.: News: The Politics of Illusion. White Plains: Longman, 2003. 31 Kronja, I.: Čovjek tranzicije u mas-medijskom društvu (slučaj Srbija), Filozofska istraživanja, br. 109. God. 28 (2008) Sv. 1 (97–106)., str. 97; 101. 32 Perinić, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, u: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, godište 1, broj 2, studeni 2007., str. 47-65.

11

"Ve černji list" 5 18 23 "Novi list" 5 0 5

Stvaran broj stradalih 6 7 13

Ovaj primjer govori kako se kao imperativ u krizama treba staviti naglasak na točnom,

odgovornom i istinitom izvještavanju kojeg možemo prepoznati u istraživačkom novinarstvu

kao najboljem načinu novinarskog rada tijekom kriza. Jedino na takav način se dolazi do

nepobitnih činjenica koje daju najvišu komunikativnu vrijednost informaciji. Osim toga,

istraživački novinar će se prije obrade svake delikatne teme, a krizni dogañaj to svakako jest,

zapitati: Kako bih se ja osjećao na mjestu onih o kojima pišem? Koje su moguće posljedice

moga djelovanja? Kako biti istinit i napraviti što manju štetu, osobito žrtvama?33.

“Neki su se našli i na popisu smrtno stradalih i preživjelih, a vatrogasci tvrde da su neki mediji objavili imena prije službene potvrde o smrti.”

“Jutarnji list”, 3. rujna 2007., str. 4

Globalni trendovi u polju medija nametnuli su ponešto drugačiji pristup u

novinarskom radu, nego je to do sad opisano u teorijskom dijelu u svezi s djelovanjem

novinara i medija tijekom životnog ciklusa krize. Pri tome kao da se zaboravlja da su upravo

„masovni mediji vrlo utjecajni za vrijeme trajanja kriznih situacija, filtrirajući i uobličavajući

slike mogućih rješenja nastalog stanja, s tendencijom da pojačaju već prisutne pristranosti

(stereotipi, predrasude i sl., op.a.) koje postoje u javnosti“34. Takvo mišljenje zastupao je i

Klepper35 s naglaskom na „moć kreiranja stavova u javnosti kad je

riječ o novim temama, odnosno temama o kojima publika ima malo

ili nikakvo prethodno znanje“, a takve teme najčešće su upravo

povezane s kriznim dogañajima. Kornatska tragedija takoñer je,

kako za opću publiku javnosti, a usudili bi se kazati i za stručnu

javnost, bio dogañaj o kojem se nije imalo dovoljno prethodnih

znanja. Jedna od nepoznanica je bilo i točno terminološko

odreñenje vatrene pojave koja je odnijela 12 ljudskih života. U

početku se u medijskim objavama koristio pojam vatrenog obruča, potom efekt dimnjaka, da

bi se u posljednje vrijeme „udomaćio“ pojam eruptivnog požara (blow-up) nakon što se u

javnu raspravu početkom listopada 2007. (tjednik „Globus“ od 16.11.2007.) uključio

33 Prema: Malović, S. i Ricchiardi, S.: Uvod u novinarstvo, Biblioteka PRESS, Zagreb, 1996., str. 113-114. 34 Nelkin, D.: Selling science: How the press covers science and tehnology. Freeman W.H., New York., 1987. 35 Klapper, J.: Gli effetti delle communicazione di massa, Milano, Etas Libri, 1974. U: Jergović, B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994., Društvena istraživanja, Zagreb, God. 12 (2003), br. 6 (68), str. 989-1002., str. 990; 1001.

12

portugalac, prof. Domingos Xavier Viegas36, vodeći svjetski znanstvenik u istraživanju

ponašanja požara na otvorenom prostoru.

Za masovne medije, teme povezane s kriznim dogañajem imaju prvorazrednu tržišnu

vrijednost. Dogañaj je „za medije sirovina koja se propušta kroz njihov filtar, umnaža i

konačno prodaje kao roba“37. Posljedica je to, kako ističe Malović38, komercijalizacije medija

koja je nametnula druge novinarske standarde: senzacionalno, agresivno, površno, kratko, bez

objašnjavanja, što više krvi, suza i patnji, glamurozno. Do promjene paradigme novinarstva

dolazi pod utjecajem tržišta na kom se „masovni mediji potvrñuju pa ono utječe na njihov

sadržaj“39, ali i „komunikacijske kulture medija prema kojoj je svrha „protok informacija koji

zadovoljava interese primatelja“40. Upravo zbog toga „najtiražnije svjetske novine

karakteriziraju „vrišteći“ naslovi, privlačne fotografije i kratki tekstovi, senzacionalizam i

kolokvijalni jezik“.41

Konkurencija i komercijalizacija naprosto „tjeraju“ medije u

potragu za novim skandalima pri čemu u drugom planu ostaju

novinarsko standardi, novinarska etika i novinarski

profesionalizam. U takvom okruženju iznjedrilo se

pseudoistraživako novinarstvo koje je prepoznatljivo po

„plasiranju informacija iz jednog izvora, otvorenim

špekulacijama bez uvjerljivih dokaza, i očite jednostranosti u

obradi teme/fenomena/aktera" 42. Mediji, dakle neće težiti

objektivnom prenošenju kriznog dogañaja, već će se prije svega

upravljati komercijalnim zakonitostima koje naprosto vape za

senzacijom, pri čemu se neće libiti niti konstrukcije stvarnosti. U

nedostatku vremena, pritisnuti imperativom brze objave

informacija, koje publika javnosti „treba“, objavljivat će se i

nedovoljno provjerene informacije. Eventualno će posegnuti za

36 Centar za istraživanje šumskih požara – Labaratório de Estudos sobre Incendios Florestatis; Lousã; Portugal 37 Prema: Kronja, I.: Čovjek tranzicije u mas-medijskom društvu (slučaj Srbija), Filozofska istraživanja, br. 109. God. 28 (2008) Sv. 1 (97–106)., str. 97-98. 38 Malović, S.: Javno novinarstvo: anakronizam ili potreba, u: Bauer, T. A., Brautović, M., Car, V. (at all): Utjecaj globalizacije na novinarstvo, ICEJ, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2006., str. 52. 39 Malović, S.: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. str. 13. 40 Jergović, B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994., Društvena istraživanja, Zagreb, God. 12 (2003), br. 6 (68), str. 989-1002., str. 1000. 41 isto, str. 1000. 42 Vilovi ć, G.: Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 12 (2003), br. 6 (68), str. 957-974., str. 968.

13

onim što Villarreal43 naziva personifikacijom informacije s kojom se dogañaj interpretira kroz

osobe koje u njemu imaju pojedinačnu ulogu ( preživjeli stradalnici, članovi obitelji,

protagonisti, svjedoci, stručnjaci za pojedina područja, i sl.) čime se daje kredibilitet

informaciji, pri čemu kao da se zanemaruje učinak faktora subjektivnosti kojeg pojedinci na

taj način unose u informaciju.

Zaključak Krizni dogañaj, kojeg smo u radu definirali, kao specifičan, neočekivan i nerutinski

dogañaj, ili seriju dogañaja, uvrštava se u sam vrh popisa tema koje su od velikog interesa za

masovne medije. Njihov interes potaknut je interesom publike javnosti, pa je sasvim

očekivano da mediji, prema teoriji uporabe i zadovoljenja, nude publici sadržaje s kojima će

te svoje potrebe zadovoljiti. Što više, masovni mediji su u suvremenim društvima važan,

ponekad i jedini izvor informiranja. Ova činjenica postavlja na višu razinu i društvenu

odgovornost masovnih medija. Naime, posredujući sve važne informacije o nastalom

dogañaju publici javnosti, masovni mediji ne govore ljudima što da misle, kako su to nekad

tvrdile funkcionalističke teorije javnog komuniciranja, ali ih upućuju na ono o čemu će misliti

i na taj način stvaraju platformu za daljnju komunikaciju u javnom prostoru. Mediji svojim

prilozima mogu značajno utjecati na oblikovanje javnog mnijenja, a upravo će javno mnijenje

velikim dijelom utjecati, u nekim situacijama, na daljnji razvoj dogañaja. Analizirajući

komunikacijski proces na relaciji: dogañaj – masovni mediji – publika javnosti, u životnom

ciklusu krize, uočili smo da se, suprotno brojnim teorijskim stajalištima, informiranje javnosti

odvija više prema tržišnim nego odgovornim komunikacijskim zakonitostima. Paradigma

istraživačkog novinarstva čija su glavna obilježja: brzo, vjerodostojno, korektno i nepristrano,

ustupa pomalo mjesto paradigmi pseudoistraživačkog novinarstva koja teži plasiranju

informacija iz jednog izvora, otvorenim špekulacijama bez uvjerljivih dokaza,

jednostranostima u obradi teme itd. U prvom planu je sve manje informacija koja daje potpun

i realan opis dogaña, a sve više senzacionalizma, agresije, površnosti, bez dodatnog

pojašnjavanja, i sve to, ako je moguće, „začinjeno“ sa što više krvi, suza i patnje. Krize

uzrokovane katastrofama nude u tom smislu obilje „materijala“ koji u trenutku postaje unosna

„roba“ na sve konkurentnijem mas medijskom tržištu. U svemu tome, profesionalni

komunikatori ne libe se objavljivanja nedovoljno provjerenih informacija, potrage za

skandalom pod svaku cijenu i u konačnici konstrukcije stvarnosti. Kako bi se tome dao

43 Villarreal Padilla, B.: L’agenda médiatique et la construction sociale de l’incertitude, Magazine de la Communication de crise et sensible, Vol. 13 – Avril 2007., str. 12.

14

potreban kredibilitet i vjerodostojnost, pribjegava se strategiji personifikacije informacije i na

taj način omogućava unos subjektivnih stajališta u komunikacijski tok, a takva stajališta često

unose u proces komuniciranja elemente koji ne vode rješavanju nastale situaciju.

Literatura 1. Bertrand, J. C.: Deontologija medija, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007. 2. Coombs, W. T.: Ongoing crisis communication: planning, managing, and responding,

Sage Publications, Thousand oaks, 1999. 3. Cutlip, S. M.; Center, A. H.; Broom, G.M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003. 4. Dewey, J.: The Public and its Problems, Henry Holt and Company, New York, 1927. 5. Dunkley, C.: Whose news is it anyway? Finacial Times, 22. 09. 1997. 6. Fearn-Banks, K.: Crisis communications: a casebook approach, Lawrence Erlbaum

Associates, Malwah, N.Y., 1996. 7. Fink, S.: Crisis management: planing for the Inevitable, American Management

Association, New York, NY,1986. 8. Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, Print, zagreb, 2006. 9. Inglis, F.: Teorija medija, Barbat, Zagreb, 1997. 10. Jergović, B.: Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: Medijska scena 1994.,

Društvena istraživanja, Zagreb, God. 12 (2003), br. 6 (68), str. 989-1002. 11. Lipovčan, S.: Mediji – druga zbilja? Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. 12. Lippmann, W.: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995. 13. Malović, S.: Javno novinarstvo: anakronizam ili potreba, u: Bauer, T. A., Brautović, M.,

Car, V. (at all): Utjecaj globalizacije na novinarstvo, ICEJ, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2006., 49-58.

14. Malović, S.: Vjerujemo li novinama?, u: Bauer, T. A.; Brautović, M.; Hrnjić, Z., i dr.: Vjerodostojnost novina, ICEJ, Zagreb, 2007., str. 9-21.

15. McLuhan, M.: Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1971. 16. Mitroff, I. I., Shrivastava, P., Udwadia, F. E.: Effective crisis management, The Academy

of Management Executive, 1(3), 1987. 17. Nelkin, D.: Selling science: How the press covers science and tehnology. Freeman W.H.,

New York., 1987. 18. Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza Press d.o.o., Zagreb,

2001. 19. Perinić, J.: Krizno komuniciranje na slučaju tragedije vatrogasaca na Kornatu, u:

Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, godište 1, broj 2, studeni 2007., str. 47-65. 20. Quarantelli, E. L.: Disaster crisis management: A summary of research findings, Journal

of Management Studies, 25(4), 1988., str. 373-386. 21. Seeger, M.; Sellnow, T.; Ulmer, R. R.: Communication, organization, and crisis.

Communication Yearbook 21., 1998., 231-275. 22. Simpson, J.: Save us from reporters who pass judgment, Sunday Telegraf, 14. 09. 1997. 23. Villarreal Padilla, B.: L’agenda médiatique et la construction sociale de l’incertitude,

Magazine de la Communication de crise et sensible, Vol. 13., Avril, 2007. 24. Vilovi ć, G.: Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika, Društvena istraživanja,

Zagreb, god. 12., br. 6 (68), 2003., str. 957-974. 25. Vreg, F.: Medijske teorije i stvarnost, Infarmotologia 37, 2004, 3, 177-268. 26. Vulliamy, E.: This war has changed my life, British Journalism Review, (2), 4. 1993.