Marijin Trsat

1MARIJIN TRSAT br. 2/2014

VJESNIK SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE Broj 2/2014

ISSN 1331-703

MARIJIN TRSAT br. 2/20142

Draga braćo i sestre!1. Mi nismo izolirani i nismo kršćani na pojedinačnoj osnovi, svaki za sebe: naš je identitet pripadnost! Mi smo kršćani zato jer pripadamo Crkvi. To je kao neko prezime: ako je ime „ja sam kršćanin“, prezime je „pripadam Crkvi“. Veoma je lijepo primijetiti kako je ta pripadnost izražena također u imenu koje Bog pridaje samome sebi. Odgovarajući Mojsiju, u čudesnom događaju „gorućeg grma“ (usp. Izl 3, 15), on sebe naziva Bogom otaca, Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim, Bogom Jakovljevim. Ne kaže: ja sam Svemoćni..., ne: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Na taj se način on očituje kao Bog koji je sklopio savez s ocima i ostaje uvijek vjeran svome savezu i poziva nas da uđemo u taj savez koji je prije svih nas, koji je iz onoga vremena. 2. U tome smislu, sjećamo se sa zahvalnošću prije svega onih koji su nam prethodili i koji su nas primili u Crkvu. Nitko ne postaje kršćanin sam od sebe! Je li to jasno? Nitko ne postaje kršćanin sam od sebe. Kršćani ne nastaju u laboratoriju. Kršćanin je dio naroda koji postoji od davnine. Kršćanin pripada narodu koji se zove Crkva i ta Crkva ga čini kršćaninom na dan krštenja, a zatim kroz katehezu i tako redom. Ali nitko, nitko, ne postaje kršćanin sam od sebe. Ako vjerujemo, ako znamo moliti, ako poznajemo Gospodina i možemo prihvatiti njegovu riječ, ako ga osjećamo bliskim i prepoznajemo ga u braći, to je zato jer su drugi, prije nas, tu vjeru živjeli i zatim je prenijeli nama, njoj nas poučavali. Vjeru smo primili od naših otaca, od naših predaka, i oni su nas vjeri učili. Ako razmislimo dobro, tko zna koliko dragih lica u ovome trenutku prolazi pred našim očima: to mogu biti lica naših roditelja koji su tražili krštenje za nas; lica naših djedova i baka ili nekog od rodbine tko nas je učio prekrižiti se i moliti prve molitve. U živom mi je sjećanju ostalo lice jedne redovnice koja mi je predavala vjeronauk, uvijek je se sjetim – sigurno je u nebu, jer je sveta žena – ali ja je se uvijek sjetim i zahvaljujem

Bogu za tu časnu sestru. Može to biti i lice župnika, nekog drugog svećenika, redovnice, vjeroučitelja, koji su nam prenosili sadržaj vjere i pomagali nam rasti kao kršćani... Eto, to je Crkva: velika obitelj, u koju pojedinac biva primljen i uči živjeti kao vjernik i učenik Gospodina Isusa. 3. Taj hod u vjeri moguć je ne samo zahvaljujući drugim osobama već zajedno s drugim osobama. U Crkvi ne postoji „učini sam“, ne postoje „slobodnjaci“. Koliko je samo puta papa Benedikt opisao Crkvu kao „mi“ Crkva! Ponekad čujemo neke kako govore: „Ja vjerujem u Boga, vjerujem u Isusa, ali Crkva me ne zanima...“ Koliko smo samo to puta imali priliku čuti? Ali to ne ide. Ima onih koji smatraju da mogu imati osobni, izravni, neposredni odnos s Isusom Kristom izvan zajedništva i posredovanja Crkve. To su opasne i štetne napasti. To su, kao što je govorio veliki Pavao VI., apsurdne proturječnosti. Istina je da je kročiti zajedno s drugima zahtjevno, a koji put se može pokazati i napornim: može se dogoditi da nam neki brat ili sestra prave probleme ili nas sablažnjavaju... Ali Gospodin je povjerio svoju poruku spasenja ljudima, svima nama, svjedocima; on nam dolazi ususret i daje se prepoznati u našoj braći i našim sestrama, s njihovim darovima i njihovim ograničenostima. A to znači pripadati Crkvi. Ime je „kršćanin“, a prezime „pripadnost Crkvi“.Dragi prijatelji, molimo od Gospodina, po zagovoru Djevice Marije, Majke Crkve, milost da ne padnemo nikada u napast da mislimo da možemo bez drugih, da možemo bez Crkve, da se možemo sami spasiti, da smo kršćani iz laboratorija. Naprotiv, ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi braću; ne može se biti u zajedništvu s Bogom ako nismo u zajedništvu s Crkvom i ne možemo biti dobri kršćani drukčije nego zajedno s onima koji nastoje slijediti Gospodina Isusa, kao jedan narod, kao jedno tijelo, i to je Crkva. Hvala! Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 25. lipnja 2014.

PAPA NAM GOVORI

MARIJIN TRSAT

PRIPADNOST CRKVI

IzdajeUprava Svetišta Majke BožjeTrsatske; izlazi tri puta godišnje

Glavni i odgovorni urednikfra Antun JesenovićGrafički urednikDražen AbramovićLektura i korekturaAna PelčićFotografijafra David Sedlar, Arhiv SvetištaList uredio:fra Zoran BibićNaslovnica: Guido Reni, Uznesenje Marijino, 17. st.Adresa uredništva:Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka;telefon 051 452-900Mrežna stranica Svetišta:www.trsat-svetiste.comE-mail adresa: [email protected]: Tiskara Letis Čakovec

Velika Gospa 2014., Rijeka

MARIJIN TRSAT br. 2/2014 3

UVODNIKfra Antun Jesenović,

čuvar Svetišta

Dragi štovatelji Majke Božje Trsatske i čitatelji Marijina Trsata!

Pravo duhovno osvježenje u vrućim ljetnim danima donosi nam blagdan uznesenja Blažene Djevice Marije - Velika Gospa. Uz to što je neradni dan i prilika za fizički odmor, to je blagdan koji osvježava našu kršćansku nadu i vjeru u život vječni. Dugo je sazrijevala ova dogma u krilu Crkve te ju je papa Pio XII tek 1950. godine proglasio dogmom za cijelu Crkvu. Katekizam Katoličke Crkve u broju 966. donosi glavne točke ove dogme: „Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću. Uznesenje Blažene Djevice posebno je sudioništvo u Uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana: U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše.” Za svoga zemaljskog života Marija se sva ugradila u povijest spasenja darujući nam Isusa Spasitelja i poslužujući

ga od rođenja do smrti na križu. Bila je aktivna u prvoj Crkvi. Kad je učinila sve što je mogla za Boga, prepustila se Bogu i Bog ju je uznesao na nebo. Kolike li radosti ne samo za Nju, jer je opet zajedno sa svojim Sinom, radovalo se i cijelo nebo, od anđela preko proroka, apostola i starozavjetnih pravednika Onoj koja je najuzvišenija i nasvetija od nas ljudi već sada ušla u slavu nebesku i to čitavom stvarnošću svoga života, tijelom i dušom. Marijino dovršenje radost je i svima nama koji poput Marije i podržani Marijinim zagovorom danas želimo biti Božji suradnici u spasenju svijeta. I nama je obećana nebeska slava uskrsnulih: „Idem pripraviti vam mjesto da i vi budete gdje sam ja.” (usp Iv 14, 2-3) S pravom možemo reći da je to novo vrijeme već započelo s Marijom. Čovjekov cilj je da čitav nađe svoje dovršenje u nebeskoj slavi, u duhu i u proslavljenom tijelu. Marijino uznesenje nam poručuje: čovjek je pozvan da tijelom i dušom uđe u Božji život i njegovu slavu. Ovo smrtno i prolazno tijelo je važno, jer je mjesto Božjeg iskustva i susreta s Bogom. Božju ljubav možemo iskusiti samo i preko svog tijela pristupajući euharistiji i pričesti. Naše tijelo je monstranca koja u sebi nosi Isusovo tijelo, koje odražava slavu Božju. Uza sve to veliko dostojanstvo, ovo naše smrtno tijelo bit će predano truleži groba, ali će nas Krist obući u proslavljeno tijelo koje neće više biti podvrgnuto ovozemaljskim zakonima i ograničenjima. Slaveći Uznesenje Marijino na nebo preduhitrujemo ono buduće, ono u što se nadamo već kao sadašnje: uskrsnuće tijela i život vječni. Crkva u Mariji gleda svoj vlastiti uzor i svoju vlastitu budućnost. Pred nama je blagdan Velike Gospe, a trodnevnu pripravu u svetištu predvodi fra Nikola Vukoja. Na Veliku Gospu mise su svaki sat od 6 sati ujutro. Misu u 10 sati predvodi naš provincijalni ministar fra Ilija Vrdoljak, a večernju misu predvodi riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić, uz koncelebraciju riječkih svećenika. Trodnevnu pripravu uoči blagdana Male Gospe vodit će mons. Milan Šimunović, a svečanu večernju euharistiju na sam blagdan predvodit će varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Pozivam sve Riječane i druge hodočasnike koji nam se mogu pridružiti u proslavi Boga i njegove ljubavi izlivene po Mariji i Isusu na sve nas. Do kraja godine još je nekoliko velikih hodočašća: Porečko-pulska biskupija hodočasti 6. rujna, a svečanu euharistiju u 11 sati predvodi biskup mons. Dražen Kutleša. Krčka biskupija hodočasti 28. rujna, a svečanu euharistiju u 11 sati predvodi biskup mons. Valter Župan. Završetak hodočasničke godine je 26. listopada na večernjoj misi u 18.30 sati koju predvodi riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić.

fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta

VELIKA GOSPA - RADOST OD ZEMLJE DO NEBA


Bez molitve nema kršćanskog života Molitva je povlašteni trenutak osobnog i zajedničkog susreta s Bogom koji zove i čovjeka koji traži Boga. Bez molitve nema kontakta s Bogom, nastaje ‘pustinja duše’ u koju čovjek sve više upada. Bez obzira na razne izgovore i razloge, gubitak molitve znak je postupnog gubljenja vjere i rađanja vjerske ravnodušnosti.Stoga valja ozbiljno poslušati poziv pape Franje u pobudnici „Evanđelje radosti“ (262): „Potrebno je uvijek njegovati jedan unutarnji prostor koji daje kršćanski smisao zauzimanju i djelovanju. Bez dužih trenutaka klanjanja, molitvenog susreta s Božjom riječju, iskrenog dijaloga s Gospodinom, naše zadaće lako postaju besmislene; gubimo snagu zbog umora i teškoća i naš se žar gasi. Crkva ima prijeku potrebu za dubokim dahom molitve i neizmjerno me veseli što je sve više zajednica posvećeno molitvi i zagovoru, molitvenom čitanju Svetog pisma, trajnom euharistijskom klanjanju.“ Zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga posljednjih godina ipak raste potreba za ‘smirajem duše’ u molitvi, niču razne skupine koje nastoje njegovati molitveni duh. Tome se treba veseliti jer su zacijelo mnogi doživjeli i značajna obraćenička iskustva, posebice tamo gdje se ide za istinskom obnovom vjere, kao što su inicijative nekih poznatih duhovno-meditativnih evangelizatora. Međutim, sve više raste uvjerenje, kako među svećenicima tako i zauzetijim vjernicima, o potrebi jačega nastojanja oko istinskog biblijskog, odnosno teološkog shvaćanja molitve i zdravije pobožnosti kao temeljne okosnice u osobnom, obiteljskom i župnom životu.

Razborito usmjeravanje U navedenoj pobudnici papa Franjo, nadovezujući se na riječi sv. Ivana Pavla II. da „treba odbiti kušnju intimističke i individualističke duhovnosti koja bi bila u neskladu sa zahtjevima ljubavi, a ne samo s logikom utjelovljenja“, upozorava na „opasnost da neki molitveni susreti postanu izgovor za izbjegavanje darivanja vlastitog života u misiji, jer

privatiziran način života može dovesti vjernike do toga da se sklanjaju u neku lažnu duhovnost.“ ( RE, br. 262). Ovo su vrlo ozbiljne riječi i moraju postati ‘ispitom savjesti’ ne samo za vjernike nego i svećenike. To znači da treba pripaziti na duhovnosti i pobožnosti koje promiču neku ‘neutjelovljenu svetost’, sklanjajući se u neki ‘svoj svijet’. Naprotiv, istinsko posvećivanje molitvi, sakramentima i posebno misi trenuci su posvješćivanja, ostvarenja milosti, prilika za zahvaljivanje i stjecanje novog svjetla i Božje snage za duhovni život koji se očituje u svagdanjem životu, na crti Isusova evanđelja ljubavi. To Papa želi naglasiti kada ističe ‘logiku utjelovljenja’, jer je Sin Božji ‘ušao’ u ovu našu povijest vrednujući sve ljudsko i podižući ga na ‘višu razinu’. Prolazeći kroz smrt i uskrsnuće vraća se natrag čovjeku i svijetu. Zato čovjek prave molitve znade da cjelokupni život mora biti prožiman vjerom što traži ‘krvave odluke’, osobito u čestoj križnoj situaciji. Inače, usredotočivanjem samo na „jedan dio evanđelja i Crkve“, konkretno na molitvu, kaže papa Franjo, neki se kršćani pretvaraju „u lutalice bez korijena.“ (29). Tu se očito misli na one vjernike koji se u svojoj zajednici i okolini ne zauzimaju u ukorjenjivanju evanđelja, vrteći se u svom ‘duhovnom egoizmu’, zanemarujući prisutnost Boga usred života i nužnost svjedočenja za njega putem milosrdne ljubavi.Upravo zato je potrebno svojevrsno ‘provjeravanje’ da se ne upadne u duhovnost koja bi izbjegavala zalaganje u djelu cjelovite evangelizacije. U tom smislu papa Franjo ističe da će ostvarivanje neke karizme biti i više crkveno ako je izravnije usmjerena na srce evanđelja, na stvaranje ‘novog neba i nove zemlje’. Jer u djelatnom zajedništvu, pa i kada to zahtijeva napor i pokazuje se bolnim, vidi se uspješnost karizme. Stoga se, na crti shvaćanja kršćanske zajednice kao zajednice sastavljene od „živih vjerničkih krugova“ (npr. biblijski, obiteljski, karitativni...), svećenik mora pobrinuti da izravnije vodi i usmjerava molitveno-meditativni krug, ali u duhu II. vatikanskog koncila i pojedinih dokumenata, posebno i navedene pobudnice pape Franje, kako kršćanski život ne bi prerastao u u ‘nešto drugo’, izvan crkvenih okvira, župnih i biskupijskih.

OSOBNA I ZAJEDNIČKA POBOŽNOST NA ISPITUUz izlaženje Trsatskog molitvenika


PREMA ZRELIJOJ I RADOSNIJOJ VJERI

Važnost molitvenika u pučkoj, posebno Marijanskoj pobožnosti Jasno je da je na prvom mjestu liturgijska molitva, kao molitva cijele Crkve, osobito euharistijsko slavlje. Međutim, ona se pretače u niz drugih oblika, na osobnom i zajedničarskom planu, posebice u pučkim pobožnostima. Molitvenici tu imaju značajnu ulogu i veliki su pokazatelj, makar ne isključiv, vjere kršćanske zajednice, odnosno onoga što se o kršćanstvu svjestito zna i s kojim ga se naglascima proživljava. Molitvenik, čak i više od drugih kršćanskih izdanja, brže ulazi u obitelji i ima veliku ulogu u kršćanskom odgoju djece i mladih, bilo što se tiče usredotočivanja na temelje vjere, bilo upućivanja na ‘osjećaj vjere’ istinskih vjernika u provjerenim pobožnostima, uz pomoć svetaca i duhovnih pisaca. Stoga mu treba posvetiti posebnu pažnju, uz ostalo da, uz izvorne obrasce vjere (Vjerovanje), nudi i nove, današnjem čovjeku primjerenije, formulacije vjere, u duhu II. vatikanskog koncila. Jer valja imati na pameti da se ne radi samo o učenju istina vjere već u prvom redu o uvođenju u

vjeru i iskustvo vjere u okviru kršćanske zajednice koja je pozvana ‘hodati s Gospodinom’, rasti u doživljaju radosne vjere unutar liturgijske godine. Pritom valja voditi računa o odraslosti čovjeka, odnosno o Isusovom obećaju da će nam poslati Duha koji će nas sve dublje uvoditi u istinu evanđelja (usp. Iv 14, 26). Zato su nam potrebne nove ‘formule vjere’ koje bi bolje aktualizirale evanđelje i učenje Crkve i bile kadre iznutra uzdrmati i ponijeti suvremenoga čovjeka, koji ponekad doživljava kršćanstvo samo kao neko ‘moranje’ i običaj koji ne utječe na svakidašnji život. Naprotiv, ne zadržavajući se na nekom ‘suhoparnom minimumu’, i treba mu pomoći da bude uveden u misterij vjere, u radost Božje objave, a što je svijet prepoznao upravo i u papinoj pobudnici „Radost evanđelja“. Stoga i Trsatski molitvenik, uz ostalo i putem brojnih molitava produhovljenih ljudi, pogotovo svetaca, može otvoriti prostor za sinovskiji odnos prema Bogu, za tješnje sjedinjenje s Kristom, življu prisnost s Duhom Svetim, za djelatniju vjeru. Isto tako treba reći da Molitvenik svetišta Majke Božje Trsatske, nastojeći sačuvati molitvenu tradiciju, upućuje na neke nove izričaje, što može biti od velikoga značenja u gajenju

istinskog susreta Boga i čovjeka u Isusu Kristu, u prihvaćanju Božje spasiteljske volje, strpljivosti i otvorenosti Božjem pozivu. On može pomoći da se još više obogati svaka, posebice Marijanska pobožnost. Jer štujući Mariju, što se u ovome Svetištu trajno događa, najbolje učimo kako se sluša Božji glas, i kako se s Bogom ‘razgovara’. U njezinoj ‘školi’ su i apostoli u prvim tjednima poslije Isusova uskrsnuća sazrijevali u istinskom molitvenom duhu. Činjenica je da je upravo Marijanska pobožnost, u čijem je središtu molitva krunice (sa središnjim evanđeoskim događajima), u hrvatskom narodu odlučujući čimbenik za rast i ustrajnost u vjeri. Stoga toj pobožnosti valja posvetiti najveću pažnju, obogaćivati je da bude što bolje sredstvo nove evangelizacije, odnosno življenja evanđeoske vjere. Pri promicanju ove pobožnosti valja u prvi plan staviti Mariju kao ženu istaknute vjere (od navještenja do križa), kao najvjerniju Gospodnju službenicu i učenicu koja u sebi sabire temeljne događaje u djelu spasenja, od njena udjela u djelu utjelovljenja Sina Božjega do njezina uznesenja u nebo. Upravo su to ‘dva stupa’ na kojima počiva kršćanska vjera. Zato joj se kršćani pojedinačno, u obitelji i crkvama, te posebno hodočasteći u njena svetišta, mole za zagovor da im podrži vjeru i nadu. Slijedeći Marijin primjer, i njoj se utječući, kršćani rastu u radosnoj vjeri da i oni imaju priliku biti ‘uzneseni u nebesku slavu’. Milan Šimunović


POVIJESNE CRTICE

U prvoj polovici 20. stoljeća Treći red sv. Franje doživio je svoj procvat. Veliki broj trećoredaca i trećoredskih zajednica pokazuju snagu toga Reda u spomenutom razdoblju. Papinski dokumenti, osobito oni Pia IX. i Lava XIII. doveli su do njegove obnove, a plodovi te obnove bili su vidljivi u vrlo kratkom roku. Tom obnovnom strujanju pridružili su se i hrvatski franjevci svih provincija tako da je 20-ih godina 20. stoljeća Treći red bio najbrojnija i najorganiziranija zajednica Crkve u Hrvata. U organizaciji Saveza Trećeg reda, krovne organizacije trećoredskih zajednica osnovane 1913. godine, u rujnu 1924. na Trsatu, u Marijinom svetištu, organiziran je veliki trećoredski euharistijski kongres. Kongres je održan od 6. do 8. rujna 1924. godine. Uz klasičan liturgijski program održane su i prigodne radionice koje su donijele dvanaest zaključaka vezanih uz poboljšanje trećoredskog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Savez Trećeg reda u Zagrebu organizirao je ovaj kongres povodom predstojeće obljetnice 700 godina od smrti sv. Franje Asiškog, te je prema izvještaju Glasnika biskupija bosanske i srijemske upriličen trećoredski kongres na Trsatu, mjestu tako milu svakom katoličkom Hrvatu. Katolički list pisao je o tome događaju te navodi kako je to bila najveća katolička slava, što je Hrvatsko primorje dosada uopće pamti… Preko 30 tisuća hrvatskog katoličkog naroda zgrnulo se sa sviju strana ovamo, da u ovom proslavljenom Gospinom prošteništu iskaže čast i ljubav euharistijskom Spasitelju. Novinar sarajevske Nedjelje navodi kako je tih dana na Trsatu bilo 6 000 trećoredaca, a da se samom slavlju pridružilo preko 30 000 vjernika. Tih su dana na Trsat nagrnuli vjernici sa Sušaka, iz Rijeke, Istre i cijelog Hrvatskog primorja. Novinar Katoličkog lista to opisuje sljedećim riječima: Došlo je mnogo našeg naroda i s Rijeke i iz Istre, jer je u te dane hodočasnicima bio slobodan prolaz preko granice. A i naši hodočasnici iz Jugoslavije išli su prijeko na Rijeku, u Opatiju i drugamo, da posjete tamo našu zarobljenu hrvatsku braću otkako ih je nemila sudbina rastavila od nas. Svi vlakovi i parobrodi, koji su tih dana dolazili na Sušak, bili su krcati naroda… A Rijeka, koja je inače sada obično mrtva, najedamput je oživjela, kada su toliki Hrvati došli, da razgledaju ovaj oteti grad. Glasnik biskupija bosanske i srijemske također izvještava kako se tih dana na Trsatu okupilo 30 000 vjernika iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Slavlju su prisustvovali i

biskupi trećoredci: šibenski biskup franjevac konventualac dr. Jerolim Mileta, krčki biskup dr. Josip Srebrnić, senjski biskup dr. Josip Marušić i banjalučki biskup franjevac o. Josip Garić. Kongres je otvorio senjski biskup Marušić govorom kako je Treći red po Euharistiji lijek proti vjerskom nehaju. I drugi biskupi održali su prigodne govore i predslavili euharistijska slavlja, s time da je krčki biskup Srebrnić služio staroslavensku službu Božju. Na kongresu su nagovore imali i mnogi poznati franjevci toga vremena kao što su o. Đuro Bencetić, o. M. Blažić, o. B. Burić, o. Ciprijan Lisica, o. Teofil Harapin, o. Arkanđeo Grgić, ali i laici trećoredci dr. Velimir Deželić Stariji i student Stanko Sršić.Kao plod kongresa doneseni su zaključci vezani uz poboljšanje trećoredskih organizacija. U prvom redu govorilo se o molitvi kao velikoj dužnosti svakog katolika, posebno pak nas djece Serafskog Oca. Zatim se progovorilo o Crkvi i svećenstvu gdje se javno manifestirala odanost papi i Katoličkoj Crkvi. Na tom tragu donesen je i zaključak vezan uz potrebu molitve za svećenički pomladak. Jedan od zanimljivijih svakako je četvrti zaključak koji govori o socijalnom načelu ljubavi gdje se trećoredce poziva da djeluju prema naputcima neumrlog sv. Oca Pape Leona XIII. O odnosu prema državnoj vlasti rečeno je kako ćemo se neustrašivo boriti za najsvetija prava katoličkog vjerskog odgoja, za slobodu vjerskih konfesijonalnih škola, za svetost kršćanske ženidbe i slobodu naše Crkve u svakom području njezina vjersko-moralnog djelovanja. U govoru o politici zaključeno je kako treba birati zastupnike koji će znati braniti i zastupati kršćanska, narodna i socijalna prava svojih birača. Zatim su se osvrnuli na potrebu suradnje s Katoličkom akcijom, osobito na karitativnom planu što najviše odgovara duhu našeg reda. Slijedi zaključak vezan uz tisak, kino i modu, nakon njega govor o kletvi i psovki, kao deveti zaključak govori se o obilježavanju tisuću godina hrvatskog kraljevstva 1925. godine. Jedanaesti zaključak posvećen je širenju Trećeg reda u hrvatskom narodu, dok je dvanaesti govorio o euharistiji i Mariji kao posrednici milosti.Kongres je završio uvečer 8. rujna na Malu Gospu. Zaključio ga je tajnik Trećoredskog Saveza o. Ciprijan Lisica, koji je tom prigodom uputio pozdravne brzojave sv. Ocu Papi, kralju Aleksandru, generalima franjevačkih redova i zagrebačkom metropolitu. fra Daniel Patafta

TREĆOREDSKI EUHARISTIJSKI KONGRES NA TRSATU 1924. GODINE


Draga braćo u biskupstvu, poštovani predstavnici građanskih i vojnih vlasti, dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre!Proteklih dana ponovno sam pročitao homiliju koju je Ivan Pavao II. održao ovdje na svetkovinu Duhova 8. lipnja 2003., tijekom misnog slavlja za obitelji. Smatram je vrlo korisnom za naše razmišljanje i želio bih se osvrnuti na nekoliko pastoralnih uputa koje je tom prigodom izložio.Prisjetit ćete se da je obitelj bila glavna tema. On se osvrnuo na prisutnost svetog Doma Blažene Djevice Marije, svetog Josipa i Isusa na Trsatu, kako bi izložio sadržajnu katehezu o svetosti i nepovredivosti obitelji i o posljedicama koje odatle proizlaze. Zatražio je povlaštenu pozornost za instituciju obitelji i jasne mjere koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stabilnost zbog toga što ne manjkaju poteškoće s kojima se često valja suočiti, ovdje u Hrvatskoj i svugdje na svijetu.Prošlo je jedanaest godina. Nažalost, izgleda da poteškoće nisu postale manje ovih godina. To je naglasio prije nekoliko dana i papa Franjo, na Skupu koji je organizirao pokret Obnove u Duhu (1. lipnja 2014.): „Obitelji su kućne Crkve, gdje Isus raste u ljubavi supružnika i u životu djece. Stoga neprijatelj snažno napada obitelj: đavao ju ne želi! Želi je uništiti, i učiniti da u njoj ne bude ljubavi.“Stoga mi je drago podsjetiti Vas na neke posebne zadaće koje je Ivan Pavao II. povjerio kršćanskim obiteljima ovdje na Trsatu. Posebno ih je pozvao da osobnim životom svjedoče autentični plan Božji za obitelj kao zajednicu utemeljenu na ženidbi; a to znači na postojanom i vjernom zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanim i priznatim savezom. Zatim ih potiče da preuzmu na sebe odgovornost ljudskoga i kršćanskog odgoja djece, koristeći pomoć odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripremljenih vjeroučitelja. Također je inzistirao na tome da se nikada ne umore moliti i biti narod nade.Kako vam je poznato, i Benedikt XVI. je predstavio i obradio ove zadaće za vrijeme svog pohoda Hrvatskoj 2011., prigodom prvog Nacionalnog dana obitelji. Ove zadaće neprestano ponavlja papa Franjo, osobito u hodu priprave Izvanredne opće sinode biskupa, koja će se održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014.Dobro mi je poznato da Crkva Božja koja je u Hrvatskoj, vjerna svojim tradicijama, nikada nije zanemarila činiti sve

što je moguće kako bi u praksi primijenila naputke papinskog naučavanja. Posebno se radujem s vama zbog toga što će tijekom sljedeće proslave svetog Vida (14. - 15. lipnja) Riječka nadbiskupija otvoriti Godinu obitelji i što će se upravo ovdje na Trsatu 2015. proslaviti Drugi nacionalni susret obitelji.Kao predstavnik Svetog Oca, vrlo cijenim ovo trajno nastojanje u obrani obitelji. To je znak životnosti ovih partikularnih (mjesnih) Crkava: Crkava koje žele biti vjerne svom poslanju, unatoč poteškoćama koje se često pojavljuju.U našoj viziji vjere, obitelj i brak (ženidba) predstavljaju „jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva (Familiaris Consortio, 1), „temeljnu stanicu društva“ (Ev. Gaudium, 66), „izvor svakog bratstva ... temelj i primarni put mira“ (Poruka za Svjetski dan mira 2014.). Oni imaju svoj početak u samom Bogu i blagoslovljeni su Isusovim rođenjem u Betlehemu i njegovim životom u Nazaretu. Tako i za nas ostaje temeljno Isusovo naučavanje o sjedinjenju i vjernosti supružnika, osim kada je u pitanju preljub.Svjesni smo različitih pogleda koje često predlažu oni koji ne žive naš dinamizam vjere, nego se nadahnjuju kriterijima koje šire sekularizam i relativizam. Ne smijemo zanemariti ni objektivne poteškoće koje proizlaze iz osjetljive ekonomske situacije. Ipak smatramo svojom temeljnom i neopozivom dužnošću ponovno potvrditi svetost obitelji i braniti je svojim najvećim zalaganjem. Tako želimo dati pozitivan doprinos napretku i rastu Hrvatske; u duhu konstruktivnog dijaloga sa svima, pa i s onima koji su daleko od bilo kakvog vjerskog osjećaja; s poštovanjem, u traženju primjerenih rješenja za mučna (teška) pitanja s kojima se mora suočiti naše društvo. Danas su Duhovi: svetkovina Duha Svetoga koji silazi na Crkvu i svojim je moćnim dahom oživljuje. Danas posebno želimo uputiti svoju molbu Duhu Svetom da nas prosvijetli i krijepi, kao što je to učinio sveti Ivan Pavao II.Dođi, Duše Sveti! Ovu molitvu često ponavljam, jer sam njemu povjerio svoje biskupsko služenje. To je jednostavna molitva i pozivam vas da je često ponavljate preko dana. Želimo uputiti Duhu Svetom ovu molitvu za naše obitelji, a osobito za one koje osjećaju teret poteškoća.Dođi, Duše Sveti! Obasjaj našu stazu. Podrži naše nastojanje. Nadahnjuj brojne kršćanske obitelji da uvijek budu vjerni i hrabri svjedoci Božjeg plana za naše društvo.Dođi, Duše Sveti! Obnavljaj lice zemlje sada i uvijeke. Amen!

Iz homilije apostolskoga nuncija Alessandra D’Errica

na misi zahvalnici za kanonizaciju Ivana Pavla II.

na Trsatu, 8. lipnja 2014.

SVETOST OBITELJI BRANITI

NAJVEĆIM ZALAGANJEM


Fresko-slike fra Serafina Schöna u hodniku uz trsatsku crkvu privlače našu pažnju. Slike su nastale davno, u prvoj polovici 17. stoljeća. Obnavljane su više puta, a posljednji put od 1980. do 1990. godine. Često obnavljanje je potrebno jer su slike izložene vremenskim promjenama (buri i jugu) koje ih brzo oštećuju. Schön je na 32 slike naslikao život Majke Božje i to je osobitost svetišta Gospe Trsatske pa se njezini hodočasnici susreću s tim slikopisom Marijinim koji ih nadahnjuje na molitvu i na razmatranje njezina života. Naravno, Marijin život vezan je uz Isusov život i mnogi prizori ovog slikopisa zapravo u prvi plan stavljaju prizore iz Isusovog života u kojima sudjeluje i njegova majka. Za nas su važne slike pri kraju tog slikopisa, od 22. do 31. slike. Ne zanima nas naknadno naslikana 32. slika; ona je posljednja. Isusovo razapinjanje prikazuje 22. slika. Prizor nije uobičajen jer se uz križ i Isusa sabralo veliko mnoštvo, a lik Majke Božje je istaknut tako da je odmah uočljiv. Slijedi slika Isusovog skidanja s križa kada Marija prima Isusovo mrtvo tijelo u svoje krilo. Ta je slika osobito zanimljiva zato što je Serafin Schön diskretno, ali ipak prepoznatljivo, na tu sliku stavio i svoj autoportret. On prihvaća Isusa dok ga skidaju s križa, svojom rukom pridržava njegovo tijelo stavljajući mu svoju desnu ruku ispod ramena. Schön je prepoznatljiv po svojoj franjevačkoj odjeći i na franjevački onovremen način ošišanoj glavi. Svi ostali na slici nose onodobnu židovsku odjeću. Sljedeća slika prikazuje kako Josip

Arimatejac i Nikodem Isusa stavljaju u grob. Prisutni su apostoli, a osobito je vidljiv lik blažene Majke Marije. Na slici nema ništa osobito, ali iznenađuje brojnost prisutnih kod Isusovog ukopa. Isusova majka vodi apostole Isusovo uskrsnuće ipak je imalo osobitog svjedoka. Bila je to njegova Majka Marija. Ona i anđeli stoje uz otvoren grob. No, Marija ne obavještava apostole da je Isus uskrsnuo. Čine to drugi i apostoli žure na prazan grob da se uvjere da ondje više nema njegovoga tijela. Petrov i Ivanov izvještaj o stanju groba ih duboko zbunjuje, ali ih ne uvjerava u vijest da je Isus uskrsnuo. No, ne razilaze se već čekaju na daljnji razvoj događaja. Schön prikazuje na slici kako se okupljaju uz prazan Isusov grob, a već je trajno s njima i Majka Marija i ona je grobu najbliža. Isus se ubrzo ukazao svim apostolima, potaknuvši Tomu da provjeri je li to on ili nije. Tada ih poziva u Galileju da se ondje od njih rastane i uzađe Ocu u slavu svoga uskrsnuća. Apostoli se ni dalje ne razilaze. Sada ih okuplja Isusova majka u dvorani Posljednje večere dok ne dođe

Duh Sveti. Evanđelja više ne govore o Majci Božjoj, ali je kršćanska tradicija satkala

izvještaj o zbivanjima u apostolskoj Crkvi u kojima Marija još uvijek

sudjeluje.

Marijina smrt i uznesenje Vrlo lijepa je i s jasnom izražajnošću Schönova slika o Marijinoj smrti. Ona mirno leži u krevetu. Crte njezinog lica ne govore o nekoj starosti, naprotiv, otkrivaju ljepotu i smirenost. Oko nje su se okupili apostoli,

jer oni od Isusovog

FRESKO-SLIKE SERAFINA SCHÖNA NA TRSATU I KRUNIDBA GOSPE TRSATSKE

fra Serafin Schön, Isusa skidaju s križa i polažu u Marijino krilo, 17. st.

fra Serafin Schön, Marijino usnuće, 17. st.


uzašašća predstavljaju njezinu obitelj o kojoj se ona brinula i koja se o njoj starala. Marija umire bez grčeva na licu, a i apostoli prihvaćaju njezinu smrt u nadi da je poslije smrti čeka njezin uskrsli Sin, a naš Spasitelj. On će je odmah uvesti u slavu svoga uskrsnuća. To prikazuje sljedeća Schönova slika koja nam daje na uvid Marijino uznesenje na nebo, otkrivajući da je to bio osobit događaj jer Mariju prihvaća i prati Isus, njezin Sin, a prati je i mnoštvo anđela koji se istinski raduju njezinom dolasku u nebo u nesvakidašnjoj slavi i radosti. Schön je prihvatio kršćansku tradiciju koja je skrojila priču o nevjernom Tomi koji nije samo posumnjao u Isusovo uskrsnuće, već nije prihvatio ni svjedočenje ostalih apostola u Isusovo uskrsnuće pa ga je sam uskrsli Isus trebao uvjeriti pozvavši ga da stavi prst u rane od čavala i ruku u njegov probodeni bok. Toma nije bio prisutan ni kod Marijine smrti i nije povjerovao ostalim apostolima koji su ga obavijestili da je ona uznesena na nebo. Tražio je da mu otvore Marijin grob i uvjeri se da ondje nema više njezinog tijela. Kada su to učinili, ugledao je grob pun cvijeća. Ta Schönova slika je dijelom prekrivena naslikanim vratima, jer su na tom mjestu bila vrata koja su danas zazidana, a još ne tako davno njima se moglo s hodnika doći u sakristiju ili popeti na prvi kat samostana. Obnovitelji Schönovih slika nisu obnovili ovu sliku tako da bi naslikali ponovno čitav grob. Ipak je na slici dovoljno vidljivo da je Marijin grob pun cvijeća kao dokaz apostolu Tomi da je istina ono što o njezinom uznesenju svjedoče ostali apostoli. Marijina proslava Posljednja slika u Schönovom trsatskom slikopisu je osobito važna za trsatske hodočasnike i sve koji u tom slikopisu traže podršku svoje vjere u Marijinu proslavu. Slika, naime, prikazuje kako Isus i Bog Otac krune tek uznesenu Mariju na nebo. Iznad njih je i Duh Sveti, treća božanska osoba. Dakle, jedno stoljeće prije nego što je okrunjena slika Gospe Trsatske Schön i njegov savjetnik Glavinić prikazuju Mariju okrunjenu na nebu. To valja znati i danas, osobito uoči proslave 300. obljetnice krunidbe

slike Gospe Trsatske koju ćemo proslaviti sljedeće godine.

Još ima jedna Schönova fresko-slika koja se nalazi izvan

spomenutog niza. Naslikana je iznad ulaznih vrata u klaustar. Slika prikazuje Majku Mariju okrunjenu, a uz nju su sv. Mihovil arkanđeo i sv. Franjo Asiški vjerojatno zato jer je Schöna na Trsat doveo franjevac Mihovil Kumar, koji

je bio trsatski gvardijan pa provincijal Bosansko-hrvatske

provincije Sv. Križa i onda član vrhovne uprave Franjevačkog reda i kao takav vodeći franjevac na njemačkom govornom području. Nakon što je Kumar umro, brigu o Schönu je preuzeo Franjo Glavinić kao trsatski gvardijan. Razumljivo je da je na slici i sv. Franjo jer je slika u franjevačkom samostanu, a i sam Schön je ovdje postao franjevac i kao takav umro 1642. pa je i pokopan u kapeli sv. Antuna. Valja ponekad pogledati reljef koji prikazuje njegovu glavu i poprsje i podsjeća na tog značajnog slikara trsatskog svetišta. Lik je izradio prije desetak godina trsatski kipar Zvonimir Kamenar, i to ne samo njegov nego i njegovog teološkog mentora Franje Glavinića, trsatskog povjesničara i važnog duhovnog pisca poslijetridentske crkvene obnove u Hrvatskoj. Njihova imena nećemo zaboraviti jer na Trsatu su i ulice koje nose njihova imena. Glavinićeva ulica sa Strmice vodi prema svetištu Gospe Trsatske, a Schönova obilazi samostansko brdo Forticu i izlazi kod trsatske škole na Krautzekovu ulicu. fra Emanuel Hoško

9

fra Serafin Schön, Proslava i krunidba Majke Božje, 17. st.

fra Serafin Schön, Uznesenje Marijino, 17. st.


U nedjelju, 29. lipnja 2014. u krugu rodbine, prijatelja, braće franjevaca i mnogobrojnih vjernika svoju mladu misu u svetištu Majke Božje Trsatske slavio je franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Daniel Patafta. Taj radosni događaj prigoda je da razgovaramo s njime o njegovu redovničkom i svećeničkom pozivu. Fra Daniele, prošlo je svega nekoliko dana od slavlja tvoje mlade mise na Trsatu. Kako si sam rekao na slavlju, to nije bila tvoja prva misa koju si slavio, ali je svakako bila posebna i neponovljiva. Kakve je dojmove ostavilo na tebe slavlje mlade mise u tvome rodnom gradu, u svetištu Majke Božje Trsatske?Da, tjedan dana prije već sam imao mise, uglavnom kod časnih sestara u Novoj Vesi, tako da sam stekao potrebno znanje za služenje mise. No, ova je bila posebna jer je bila u mom rodnom gradu i na nju je došao velik broj mojih prijatelja, rodbine i dragih poznanika, a najvažnije je svakako što je bila u svetištu Majke Božje na Trsatu. Ova posljednja činjenica je najvažnija jer sam svoje zvanje upravo ovdje izgradio i posvijestio. Od malena sam rastao u sjeni Trsatskog svetišta koje je za mene uvijek bilo nešto posebno. Kao mladi student povijesti svaki put kada bih iz Zagreba došao kući na odmor, odlazio sam pješke u Svetište i molio pred likom Majke Božje Trsatske. Stoga je i ova mlada misa bila, usudim se reći, „kruna“ svega toga. Veliki broj prijatelja koji se toga dana okupio značio je za mene podršku o kojoj čovjek može samo sanjati. Svi ti ljudi koji su došli na slavlje moje mlade mise na svojevrstan su način utkani u moj životni i duhovni rast, kao i moj hod prema svećeništvu, tako da je na neki način sve bilo nabijeno lijepim i jakim emocijama, ali i neizmjernom zahvalom što sam svoju mladu misu služio pred oltarom Majke Božje Trsatske i u krugu dragih i bliskih ljudi.Možeš li nam se ukratko predstaviti, opisati kako je izgledao tvoj put do oltara, kako si se odlučio za redovništvo, a onda i za svećeništvo?Već kao dječaka jako me privlačio svećenički poziv. Uvijek mi je bilo lijepo gledati svećenika kod oltara ili u ispovjedaonici. Pravo sazrijevanje moga svećeničkog poziva započelo je kada sam kao mladi student došao na studij povijesti u Zagreb. Tu sam počeo sazrijevati i životno i duhovno, a u meni se počela javljati i žarka želja za svećeništvom. Paralelno s time javljala se i želja za redovničkim pozivom. Nisam sebe mogao zamisliti

kao dijecezanskog svećenika, nego sam se počeo promatrati unutar redovništva. Osobito me privlačio zajednički život i zajednička molitva, ali i želja da živim u redovničkoj zajednici koja ima i određenu povijesnu podlogu i značaj za naš hrvatski narod. Presudno za moj poziv, kako redovnički tako i svećenički, bio je dolazak u Rijeku nakon završenog fakulteta i uključivanje u Framu na Trsatu. Ovdje sam kroz tri godine dubokog promišljanja, molitve, ali i unutarnjih lomova odlučio napokon napraviti taj korak i svoj život usmjeriti prema svećeništvu i posvećenju u franjevačkom redu. Usudim se reći da mi je Gospodin stvarno milosno pokazao put kojim mi je ići. I više nisam dvojio.Ti si temelje kršćanskog odgoja i molitve primio u svojoj obitelji. Koliko je važna obitelj i obiteljska potpora na putu do svećeništva?Izrazito je važna. Kod nas u obitelji uvijek se držalo do kršćanskih blagdana i običaja, možda pomalo i tradicionalistički, ali pripadnost Katoličkoj Crkvi nikada nije bila dovedena u pitanje. Najveći utjecaj na mene na planu vjerskog života imala je moja teta, koja je aktivno i duboko cijeli svoj život živjela svoju vjeru i uvijek me usmjeravala prema duhovnom životu. Uz nju sam rastao i kao vjernik i kao čovjek. Mogu reći da mi je ona udarila prve temelje vjere. Zdrava kršćanska obitelj je temelj i zdravog ljudskog, a samim time i duhovnog razvoja. Zato uvijek treba raditi na tome i boriti se za kršćansku obitelj. Osobno vidim da Crkva jako puno radi na tom planu, a svaki od nas ponaosob pozvan je poticati izgrađivanje zdravog obiteljskog okruženja u kojem će stasati mladi i

zdravi ljudi i vjernici.Spomenuo si da si kroz nekoliko godina bio član

Franjevačke mladeži na Trsatu. Koliko ti je pomoglo to iskustvo u traženju tvoga životnog puta i koliko

si u Frami mogao upoznati sv. Franju i njegove ideale?

Vrijeme provedeno u Frami jedno je od najdragocjenijih razdoblja moga

života. Prije Frame nisam nikada bio član niti jedne zajednice. No, kako sam s vremenom rastao kao mladi čovjek i vjernik, shvaćao sam da svoje darove trebam usmjeriti konkretnije, unutar jedne zajednice i jako sam za to molio. U Framu sam došao na poticaj mog velikog prijatelja Siniše Pucića, s kojim me veže jako i duboko prijateljstvo, i brzo sam uvidio da je to mjesto za mene. Nisam previše dvoumio, brzo sam se uključio u Framu i aktivirao. Upravo je Frama bila presudna za moju prvu franjevačku formaciju i kroz nju mi se približio lik sv. Franje koji me oduševio. Usudim se reći da me oni ideali koje sam upoznao u Frami drže i danas. U prvom redu to je franjevačka jednostavnost i poniznost, bratstvo, ali i okrenutost

prema potrebitima, odnosno okrenutost prema ljudima. Te ideale koje sam upoznao u Frami nastojim i danas,

INTERVJU S MLADOMISNIKOM FRA DANIELOM PATAFTOM

NEKA MI BUDE PO TVOJOJ RIJEČI


naravno u sasvim drugim okolnostima i s, usudim se reći, zrelošću, ostvarivati i u svojoj provincijskoj franjevačkoj zajednici, nastojeći uvijek biti vjeran duhu sv. Franje. Najveći i najvažniji dio svoje franjevačke formacije i priprave za svećeništvo proveo si u franjevačkom junioratu na Kaptolu. Kakva su tvoja iskustva života u bratstvu, koliko ti braća znače i u čemu su ti oni najviše bili potpora?Bratstvo je ono koje te najviše formira. Kroz odnose s braćom se mijenjaš i izgrađuješ. U toj stalnoj komunikaciji i doticaju s drugima, konkretno s braćom, čovjek propituje sebe i neprekidno je prisiljen raditi na sebi. Braća su veliki dar, ali ima i trenutaka kada moraš nadrasti sebe i prihvatiti one koji su od tebe drugačiji. Moram priznati da je bilo i težih trenutaka s obzirom da nas toliko različitih, iz toliko različitih sredina i različite osobne povijesti živi pod istim krovom. Na neki način raste se u prihvaćanju drugoga kao sebi jednakoga, kao brata, a s druge strane doživljava se i jedna nutarnja promjena u pogledu na čovjeka kao na dijete Božje. Iskustva koja sam ovdje stekao, iskustva su za cijeli život. U prvome redu radi se o jakoj povezanosti s braćom iz juniorata i brojnim prijateljstvima koja sam kroz ovih nekoliko godina izgradio. Svakako bih istaknuo kako su mi braća uvijek i u svemu bila potpora, osobito u mome znanstvenom i studijskom radu, ali i u težim trenucima zajedničkog života. Naposljetku mogu reći da diljem Provincije imam puno braće s kojom sam ostvario bratski i prijateljski odnos.Čime se baviš u slobodno vrijeme?U slobodno vrijeme najviše se odmaram uz dobru knjigu, obično neku povijesnu ili duhovnu, jer imam iznimno naporan tjedan na fakultetu. Svaki trenutak nastojim iskoristiti za osobni rad. Volim otići i u šetnju, iako ne idem koliko bih želio, jer jako volim prirodu.Što si uzeo za svoje mladomisničko geslo i kako vidiš sebe u budućnosti kao franjevca svećenika? Što je, po tvome mišljenju, ono što svećenik danas treba najviše ponuditi ljudima?Cijeli moj život protekao je u znaku Blažene Djevice Marije, kojoj sam jako privržen i osjećam joj se jako blizak. Stoga sam za mladomisničko geslo uzeo rečenicu iz Lukinog evanđelja: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ Mislim da ta rečenica najbolje očituje moj odnos prema Mariji, ali i želju za potpunim predanjem Gospodinu kako je to Marija učinila. Zato sam je uzeo kao zaštitnicu i zagovornicu, a s druge strane i najveći uzor vjere i predanja. Na tom tragu gledam i svoje poslanje kao franjevca i svećenika. Iako sam asistent na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu, niti u jednom trenutku ne želim zaboraviti kako sam prije svega franjevac i svećenik. Stoga se ne mislim samo baviti znanošću, iako to jako volim, nego svakako mislim ostvarivati svoje svećeničko i franjevačko poslanje, u prvom redu putem svjedočenja franjevačke karizme i svećeničke službe kroz propovijedanje, ispovijedanje, razgovore i, naravno, služenje svete mise, a što će biti u budućnosti, to predajem u Božje ruke. Iako sam još „zelen“ u svećeničkom pozivu, ovih nekoliko ispovijedi koje sam imao pokazalo mi je koliko je zahtjevna svećenička služba i koliko smo kao takvi potrebni ljudima. Danas su ljudi zarobljeni mnogo čime, počevši od raznih strahova, nesigurnosti, strepnji za budućnost, tjeskoba i društvene klime koja uvelike gazi dostojanstvo čovjeka i pridonosi njegovom odvajanju od Boga i božanskih moralno-etičkih zasada. Zato mislim i vjerujem da svećenici moraju u prvome redu rasti s Riječi Božjom, biti vođeni

Duhom Svetim i tek onda mogu pristupati ljudima. Kao sredstvo u Božjim rukama moramo ljudima donositi slobodu i nadu, poticati u njima radost i pouzdanje. Koliko vidim, imamo jako puno posla.Fra Daniele, čitatelji Marijinog Trsata poznaju te kao višegodišnjeg marljivog suradnika koji nam u svakom broju donosi poneku zanimljivu „povijesnu crticu“ iz bogate prošlosti ovoga drevnoga Marijinog svetišta. To svjedoči tvoju privrženost ovom Svetištu, ali svakako i Majci Božjoj Trsatskoj. Koliko ti na tvome redovničkom i svećeničkom putu znači ova duhovna povezanost s Trsatskim svetištem?Trsat je moja „stara ljubav“ još od najranijih dana, od moga djetinjstva. Za nas Riječane Vela Gospa je nešto što se vezuje uz Trsat, tako da sam već od mladosti bio privržen Trsatu, zatim kroz moje studentske dane i kroz vrijeme moje franjevačke formacije. Uvijek se rado navraćam na Trsat jer me uz Trsat veže mnogo toga te ovdje nalazim i nutarnji poticaj da se ostvarujem kao franjevac i svećenik, tu najviše crpim svoju duhovnu radost. Trsat je posebno mjesto moje duhovne formacije. Želim nastaviti rasti u krilu Majke Božje Trsatske, čiju sliku imam i u svojoj sobi na Kaptolu.Želiš li na kraju nešto poručiti čitateljima Marijina Trsata?Želim ovim putem zahvaliti svima koji su me pratili kroz moj put prema redovništvu i svećeništvu, osobito svim štovateljima Majke Božje Trsatske koji svakodnevno mole u Svetištu za nova duhovna zvanja. Također želim sve one koji dolaze na Trsat potaknuti da se utječu Mariji jer na svome primjeru mogu reći da je ona uistinu Majka milosti. Velike su milosti koje Gospodin po njoj daje, stoga neka vjernici i dalje s pouzdanjem dolaze moliti pred njezin sveti lik. Marija je najsigurniji put k Isusu, u to sam se osobno uvjerio, jer bez nje ne bih bio ovdje gdje jesam i ovo što jesam. Osobito sve potičem na svakodnevno moljenje krunice, jer nema ljepše molitve po kojoj nas Marija vodi k Isusu niti ljepšeg načina razmatranja otajstava Kristova života.Fra Daniele, iskrena ti hvala na ovom razgovoru. Čestitajući ti na tvome svećeničkom ređenju i slavlju mlade mise, želim ti obilje Božjeg blagoslova u tvome redovničkom i svećeničkom pozivu. Posebno ti želim da te uvijek i u svemu prati majčinski zagovor Majke Milosti, Gospe Trsatske, da možeš biti dobar i vjeran svećenik i radosno služiti Isusu Kristu, Crkvi i svome narodu.

Razgovarao: fra Zoran Bibić


HRVATSKI NAZARET

Brojni vjernici okupljali su se tijekom cijeloga dana u subotu, 10. svibnja u Trsatskom svetištu na svetkovini Majke Božje Trsatske. Na dopodnevnoj zavjetnoj misi u 11 sati brojni franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, predvođeni novoizabranim provincijalnim ministrom fra Ilijom Vrdoljakom, svojoj su zaštitnici, Majci Božjoj Trsatskoj, posvetili svoje živote, braću i služenje u Provinciji.Pjesmom „Okrunjena Majko Mila“ zborovi svetišta Majke Božje Trsatske i Svete Mati Slobode iz Zagreba najavili su procesiju i svečanu euharistiju koju je predvodio nadbiskup Ivan Devčić u zajedništvu s provincijalnim ministrom fra Ilijom i brojnim svećenicima grada Rijeke. Na samom početku sve je pozdravio trsatski gvardijan fra Antun Jesenović te je čestitajući okupljenim vjernicima blagdan pročitao drevni zapis o. Franje Glavinića, podsjećajući kako je Trsatsko svetište nastalo 10. svibnja 1291. godine kada je prema predaji na trsatski brijeg, na mjestu gdje je danas bazilika, prenesena nazaretska kuća Svete obitelji.Ovim slavljem otvara se 723. godina od dolaska Nazaretske kuće na Trsat i štujući ju, štujemo Svetu obitelj, rekao je nadbiskup. Dodao je kako štovati dolazak kućice ne znači samo hodočastiti na Trsat, sudjelovati na misi, izvršiti zavjete i preporučiti sebe i obitelj Marijinom zagovoru, nego nasljedovati ovu Obitelj u svakodnevnom životu i svakog njezinog člana. „Svakom ocu i majci, učitelju i odgojitelju neusporedivo je draže ako ih njihova djeca ili učenici poštuju time što žive kako su ih odgajali i učili, nego ako ih se samo povremeno sjete. Tako se i Bog neizmjerno više raduje ako mu svoju ljubav iskazujemo živeći svakodnevno po onome što nas njegov Sin uči i slijedeći primjere onih koji su, poput Marije i Josipa, njegovu volju vjerno prihvaćali i izvršavali.“ Govoreći o Mariji, majci Svete obitelji, nadbiskup je ukazao na njenu izvanrednost u smislu vjere u Boga i spremnosti da u svemu traži i izvršava Njegovu volju. „Bila je izvanredna po ljubavi prema bližnjemu, po pomnom slušanju i čuvanju Božje riječi (usp. Lk 11, 28), po čistoći i djevičanstvu tijela i duše. Također, bila je obična djevojka svoga vremena koja je živjela u siromaštvu, s čime se mnoge majke danas mogu poistovjetiti. Bila je obična i mnogima slična u svojoj izručenosti moćnicima ovog svijeta, raznim Augustima, Herodima i Pilatima. Obična po ljudskoj sućuti i solidarnosti sa slabima i ugroženima što je čini sličnom ženama i muškarcima koji ne mogu proći pored čovjeka u nevolji. Bila je slična majkama kojima je, kao i njoj, ‘mač boli’ ranio srce zbog trpljenja i patnje njihove djece. Ali bila je i različita od svih po stupnju predanosti u Božju volju”, dodao je nadbiskup. Stoga, ispravno štovati Mariju znači od

nje učiti kako se svakodnevni život prožima vjerom i nadom u Bogu, kako se Bogu dopušta da nam bude trajni suputnik, a ne onaj kojega povremeno i slučajno susrećemo, poručio je. Za razliku od Marije, Josip je bio šutljiv i u evanđeljima nije zabilježena nijedna njegova riječ. „Služenje djetetu Isusu i njegovoj majci - to je davalo smisao njegovom životu. Nije živio za sebe, nego za njih.“ Tome je prethodila kriza nakon saznanja da je Marija trudna i razmišljanja o tome da je napusti, rekao je nadbiskup dodajući kako i danas mnogi brakovi upadaju u krize i prije zajedničkog života. Poslušnost Josipa Bogu očitava se u odluci da ipak Mariju uzme za ženu nakon što mu je Bog po anđelu poručio da je dijete začeto po Duhu Svetom. „Po svojoj poslušnosti, osjećaju poniznosti i pravednosti koji ga je čuvao da se ne stavi na mjesto Boga, kao i po šutljivom i nesebičnom služenju Mariji i djetetu Isusu, Josip je ne samo uzor kršćanskim očevima nego i svakom vjerniku. Nitko ne može živjeti duhovnost Svete nazaretske obitelji ako se ne ugleda u Josipa i ne prihvati njegov samozatajni način služenja, poniznosti i pomnog traženja i osluškivanja volje Božje.“Marija i Josip poslušnost su naučili od Isusa, a s tim iskustvom međusobnog učenja, odgajanja i zajedničkog odrastanja roditelja i djece danas se susreću mnoge obitelji. Stoga smo pozvani riječju i djelom nasljedovati Isusa, a kako se to čini najbolje možemo naučiti od Marije i Josipa, istaknuo je nadbiskup. „Promatrajući Svetu obitelj shvaćamo kako istinsko i postojano obiteljsko zajedništvo mogu graditi samo oni koji se iskreno trude Bogu vjerovati i na njega u svom životu računati, koji svoje pouzdanje i vjeru pretaču u poniznu poslušnost Njegovoj volji i služenju braći.“ Dodao je kako svi živimo u zajednici koju svojim ponašanjem i životom izgrađujemo ili rušimo. Što se više budemo ugledali u primjer Svete obitelji, to ćemo bolje izgrađivati sebe, a time i zajednicu u kojoj živimo. Zaključujući propovijed najavio je izvanrednu Biskupsku sinodu na temu obitelji koja će se održati ove godine u Rimu, kao i redovnu Biskupsku sinodu na istu temu iduće godine. Njima papa Franjo skreće pozornost Crkve i društva na krizu u kojoj se obitelj nalazi i potrebu da joj se pomogne. Također, hrvatski biskupi odlučili su u proljeće iduće godine u Svetištu na Trsatu održati Drugi susret hrvatskih katoličkih obitelji, najavio je nadbiskup i dodao kako će Godina obitelji u Riječkoj nadbiskupiji biti otvorena 14. lipnja u katedrali sv. Vida. Helena Anušić

ŠTOVATI DOLAZAK KUĆICE ZNAČI NASLJEDOVATI SVETU OBITELJ


PROMICATI I ŠTITI USTROJ, RAZVOJ I STABILNOST OBITELJI Riječka nadbiskupija proslavila je u nedjelju, 8. lipnja u svetištu Majke Božje Trsatske kanonizaciju pape Ivana Pavla II. Svečano misno slavlje predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Alessandro D’Errico u zajedništvu s riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Želimirom Puljićem i svećenicima Riječke metropolije. Prije jedanaest godina, u ovaj sat, u ovaj dan i na ovu svetkovinu Duha Svetoga pohodio je ovo svetište Majke Božje Trsatske papa Ivan Pavao II., rekao je nadbiskup Devčić u pozdravnoj riječi. „Na oproštaju je poželio da ga se ovdje sjećamo u molitvi dok je živ i kad umre. Ali Gospodin je htio drugačije, htio je da njegov vjerni sluga bude naš zagovornik pred njegovim prijestoljem, da moli za nas dok živimo i kad umremo. I on to sigurno čini kad mu se utječemo za zagovor, ali i kad to ne činimo izričito.“Sv. Ivan Pavao II. za života nas je poticao i bodrio da budemo narod nade, narod koji moli, koji vjeruje u Božje vodstvo i pomoć, podsjetio je nadbiskup dodajući kako to čini i danas. „Moli za zajedništvo gdje je podijeljenost, za snagu Duha Svetoga gdje je malodušnost, moli da budemo narod otvoren životu, narod koji u obitelji zasnovanoj na ženidbi, ‘tj. na postojanom i vjernom zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanim i priznatim savezom’, prepoznaje ‘jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva’, moli da budemo narod koji će nadahnut Kristovom ljubavlju graditi civilizaciju života, a ne smrti.“Apostolski nuncij se također osvrnuo na gradnju civilizacije ljubavi potaknuvši vjernike na molitvu za mir, osobito u Svetoj Zemlji koja je na osobit način povezana s Trsatskim svetištem. Dodao je kako se danas u Vatikanu događa povijesni molitveni susret za mir predsjednika Palestine i Izraela na inicijativu pape Franje. Cilj susreta je da se dva naroda, koja su u vječnom sukobu, susretnu kroz dvojicu predstavnika i mole Boga za dar mira. Osvrćući se na riječi koje je na Delti Sveti Otac rekao 8. lipnja 2003., mons. D’ Errico je

istaknuo da su one i danas korisne i potiču na razmišljanje. „Osvrnuo se na prisutnost Doma Blažene Djevice Marije, sv. Josipa i Isusa na Trsatu kako bi izložio sadržajnu katehezu o svetosti i nepovredivosti obitelji i posljedicama koje odatle proizlaze. Zatražio je povlaštenu pozornost za instituciju obitelji i jasne mjere koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stabilnost jer ni danas ne manjka poteškoća s kojima se moramo suočiti.“ Apostolski nuncij izrazio je zadovoljstvo što će 14. lipnja Riječka nadbiskupija otvoriti Godinu obitelji i što će

se na Trsatu proslaviti Drugi nacionalni susret obitelji u travnju 2015. godine. „Kao predstavnik Svetoga Oca vrlo cijenim ovo trajno nastojanje u obrani obitelji. To je znak životnosti ovih mjesnih Crkava: Crkava koje žele biti vjerne svom poslanju unatoč poteškoćama koje se često pojavljuju.“ Na osobit način podsjetio je na dokumente koji ističu vrijednost obitelji i braka istaknuvši da u našoj viziji vjere ženidba predstavlja ‘jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva’ (Familiaris Consortio, 1), ‘temeljnu stanicu društva’ (Ev. Gaudium, 66), ‘izvor svakog bratstva… temelj i primarni put mira’ (Poruka za Svjetski

dan mira 2014.). Ne zanemarujući poteškoće koje proizlaze iz delikatne ekonomske situacije, kao i društvo koje se nadahnjuje relativizmom i sekularizmom, apostolski nuncij je poručio kako mu je dužnost ponovo potvrditi svetost obitelji i braniti je najvećim zalaganjem. „Tako želimo dati pozitivan doprinos napretku i rastu Hrvatske; u duhu konstruktivnog dijaloga sa svima, pa i s onima koji su daleko od bilo kakvog vjerskog osjećaja; s poštovanjem, u traženju primjerenih

rješenja za teška pitanja s kojima se mora suočiti naše društvo.“Po završetku misnoga slavlja u Perivoju Svetišta održan je koncert „Lijepom Našom s papom Ivanom Pavlom II.“ na kojemu je nastupio ansambl Lado.

Helena Anušić

13


Da bih uopće znao kamo idem, najprije moram biti svjestan da nekamo idem. Da sam na putu. Onaj koji stoji u mjestu ne putuje, ne kreće se, ne ide nikamo. Moram biti svjestan da sam na putovanju. Kada sjednem u autobus, vlak ili automobil, svjestan sam da putujem, da nekamo idem. Međutim, kada dođem kući, u školu, na posao, u kapelicu, nije moj put stao. Putovanje se i dalje nastavlja. I dalje putujem. I dalje sam putnik. Moram biti svjestan da gdje god se nalazio – i dalje putujem. Ja sam čovjek na putu. Moj cijeli život je jedno putovanje. Kada sam toga svjestan, onda si mogu postaviti pitanje – kamo idem, tj. kamo putujem?Šesto poglavlje Pravila franjevačkog Reda kaže da smo „putnici i pridošlice na ovome svijetu“. Okrenemo li na Stari zavjet Biblije, na najpoznatiji događaj – izlazak izraelskog naroda iz ropstva, vidimo kako su oni većinu vremenu na putu. Prebacimo li naprijed na Novi zavjet vidimo kako je Isus cijelo vrijeme na putu govoreći nam o cilju. Sve je u znaku putovanja. Rijeka neprestano teče od svojeg izvora k cilju. Zemlja se neprestano okreće. Dan i noć se pravilno izmjenjuju i tako dan za danom, godine prolaze, sve se kreće, sve je živo, sve nekamo putuje.Čovjek kad se rodi – malen je i ranjiv, onda raste, postaje dječak, mladić, i tako putuje k svojoj starosti. Sjeme kad posijemo započinje svoje putovanje, najprije postaje mala i slabašna stabljika da bi kasnije izraslo u snažno i veliko stablo s mnoštvom granja i lišća koje donosi plodove. Cijeli svoj vijek raste – putuje.Svi smo mi putnici na ovome svijetu, neki više, neki manje toga svjesni. Što je za jednog putnika najvažnije, prvo na listi prioriteta? Znati kamo putuje. Gdje je odredište, što je cilj. Gdje će završiti, tj. kamo teži ići, gdje želi stići. Znam li dati valjan odgovor na ovo pitanje? Kamo ja idem? Koji je smisao mojeg putovanja koje će, kao i svako drugo, jednog dana završiti? Zajedničko svim putovanjima je da završavaju. Jednom se stiže na cilj. Ja ne znam kada ću stići na cilj, to odlučuje Onaj koji me poslao na putovanje, Onaj koji me sa startne linije poslao na put, Taj će mi odrediti i ciljnu ravninu.

Znam da putujem, ne znam kada ću doći na cilj, ali ono što mogu jest odrediti što će mi biti cilj. Mogu mijenjati pravac puta, mogu birati gdje ću skrenuti, mogu svoju rutu odrediti, ali, ipak, najvažnije ostaje – kamo idem. Kamo vode svi moji putovi? Što sam si zacrtao kao cilj?Svako stablo, prije nego se osuši i odsiječe, donese ploda od kojega ostaje sjeme iz kojega naraste još stabala, tako da nakon što jedno stablo stigne na cilj, ostavlja iza sebe mnoštvo plodova. Baš kao što i ja mogu, nakon što stignem na cilj, kada više nisam u društvu ostalih trkača koji još putuju, ostaviti plodove. Moje putovanje može posijati sjeme koje će rasti čak i kada stignem na cilj. Mogu ostaviti plod koji će ostalima na putovanju pomoći da i oni sretno stignu na cilj. Pa kada oni stignu, mogu se skupa s njima radovati i radost će naša biti još i veća, kao i radost Onoga koji nas je poslao na put.Život je putovanje. Putovanje na kojemu sam pozvan sijati sjeme. Putovanje na kojemu sam pozvan činiti dobro i biti spreman potrošiti se za drugoga. Putovanje na kojemu trebam biti spreman dati sve od sebe kako bih upoznao Onoga koji me poslao na put i koji me čeka na kraju putovanja.Stići sretno na cilj zemaljskog putovanja nezamisliva je radost. Budući da sam još na putovanju, trebam se pitati – kamo ovog trenutka vodi moje putovanje? Putujem li možda bez cilja, jedino zadovoljan što putujem bez obzira kako će i gdje završiti moj put? Jesam li svjestan da me Onaj koji me poslao na putovanje, čeka i na cilju? Da mi je dao sve potrebno kako bih stigao k Njemu?Kamo idem? Da li je Bog jedini i pravi cilj moga života? Još nije kasno vratiti se na pravi put. Nikada nije kasno. Ali je potrebna moja intervencija. Moja želja. Moja volja. Putovanje će jednom završiti – hoću li na putu odustati od cilja ili sam već ovog trenutka odlučio putovanje nastaviti putem radosti, ali i križa, putem veselja, ali i suza, putem ljubavi, ali i patnje? „Upravo ovog trenutka, ako želim, mogu postati Božji prijatelj.“ (sv. Augustin).

fra Ivica Janjić

ŽIVOT JE PUTOVANJEDUHOVNI KUTAK


Svako je zvanje i poziv otajstvo Božjeg izabranja. Isus nam u evanđelju govori: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane (Iv 15,16).“ Ove misli i riječi Svetoga pisma nam uvijek moraju odzvanjati u ušima i srcu! Na svetkovinu svetih Petra i Pavla 29. lipnja 2014. godine smo proslavili u svetištu Majke Božje Trsatske mladu misu našega „domaćega“ sina fra Daniela Patafte, koji je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Na mladoj misi na Trsatu okupio se velik broj braće franjevaca, rodbine i vjernika. Fra Daniel je Riječanin, rođen 1980. godine, magistrirao je povijest, kroz tri godine je bio član Franjevačke mladeži na Trsatu, a u franjevački red ušao je 2007. godine. Danas je asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje predaje i sprema doktorat iz crkvene povijesti. Za svećenika ga je u subotu 21. lipnja ove godine u zagrebačkoj prvostolnici, zajedno s još trinaestoricom kandidata, zaredio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Svoju mladu misu fra Daniel je predslavio u svetištu Majke Božje Trsatske uz koje je posebno vezan i gdje je raslo njegovo redovničko i svećeničko zvanje. Pod misom su pjevali članovi Franjevačke mladeži, a propovijedao je fra Rozo Brkić, magistar bogoslova. Fra Rozo je u svojoj propovijedi naglasio ozbiljnost molitve i pobožnosti prema Majci Božjoj, koju je naš mladomisnik uvijek prakticirao od svoje rane mladosti pa i u cijelom svojem franjevačkom životu. Naglasio je nekoliko važnih dimenzija svećeničkog poziva. Kao što je sv. Petar u Cezareji Filipovoj ispovjedio svoju vjeru u Krista

ne svojim ljudskim znanjem i sposobnošću, nego „jer mu je to objavio Otac na nebesima“, tako je i svaki svećenik onaj koji darom nebeskog Oca prepoznaje Krista u svom životu i odlučuje se odazvati njegovom pozivu. Poziv je dar Božji, svećenik je izabran i pozvan ne za sebe, nego da služi ljudima i da donosi Krista onima koji su ga potrebni. Zato je važno da svaki svećenik bude u trajnom i dubokom duhovnom odnosu prvenstveno s Kristom, a onda i sa svakim čovjekom kojega Gospodin postavi na njegov put. Fra Rozo je spomenuo u propovijedi i važnost Trsatskog svetišta za duhovni život mladomisnika, što se očituje i u izboru njegova mladomisničkog gesla „Neka mi bude po Riječi tvojoj!“ Poželio mu je na kraju da poput Marije bude služitelj Riječi i da bude sinovski odan Kristovoj majci kako bi ga ona svojim majčinskim zagovorom pratila na njegovom svećeničkom putu. Na kraju svete mise fra Daniel je zahvalio svima koji su ga pratili u njegovom pozivu, prije svega Bogu i Majci Božjoj, a onda roditeljima koji su ga poticali u svakom njegovom koraku prema redovništvu i svećeništvu i teti koja mu je bila veliki oslonac u svemu. Zahvalio se, naravno, i svoj rodbini, framašima, braći franjevcima, odgojiteljima te mnogobrojnim prijateljima. Po završetku svete mise fra Daniel je podijelio svima svoj mladomisnički blagoslov. Postojala je i mogućnost da svatko osobno dobije mladomisnikov blagoslov što je fra Daniel rado i s veseljem učinio. Mladomisničko slavlje se nastavilo na svečanom ručku za rodbinu i prijatelje u restoranu u Kastvu. fra Tomislav Kosar

15

ŽIVOT JE PUTOVANJE MLADA MISA NA TRSATU


FILM O BL. MIROSLAVU BULEŠIĆU PROGLAŠEN POBJEDNIKOM V. FILMSKOG FESTIVALA NA TRSATU Dokumentarni film „Moja osveta je oprost“ u subotu, 7. lipnja proglašen je pobjednikom V. Festivala hrvatskih katoličkih filmova - Trsat. Dokumentarni film o životu i tragičnoj smrti istarskog svećenika, blaženog Miroslava Bulešića scenaristice Irene Hrvatin i redatelja Nevena Mihaela Dianeževića u produkciji HRT-a 2013. dobitnik je trsatskoga grand prixa – skulpture „Trsatski hodočasnik“. Petu godinu za redom Festival je početkom lipnja održan u Trsatskom svetištu – Auli pape Ivana Pavla II. Zahvaljujući na priznanju, Hrvatin je rekla da nagrada pripada svima koji su na filmu „Moja osveta je oprost“ radili, ali i onima koji su o Bulešiću, njegovu ubojstvu i tom vremenu u filmu svjedočili, a koji su o tome šutjeli više od 66 godina, ne zato što su htjeli, nego zato što su morali šutjeti. „Film smo radili povodom Bulešićeve beatifikacije, a cilj je bio da se javnost upozna s njegovim likom, nedovoljno poznatim zato što se istinu moralo desetljećima prešućivati. Živi svjedoci kreirali su priču i to je velika vrijednost ovog filma“, rekla je autorica Hrvatin, riječka novinarka HRT-a. Festivalski žiri pod predsjedanjem redatelja Branka Ištvančića kao najbolju montažu ocijenio je onu Davorke Feller za film „Komiški Kvarantore“; najboljim skladateljem proglašen je Mladen Ivan Magdalenić za glazbu u filmu „Čujem, vjerujem, vidim“; najbolji snimatelj je Davor Šarić - snimatelj filma „Neukrotivi kardinal“, dok su redatelji toga filma o Alojziju Stepincu Mirela i Ivan Cigić dobili nagradu za najbolju režiju. Za najbolji scenarij nagrađen je Silvio Mirošničenko za film „Bijela kuga“.

Helena Anušić

BLAGOSLOV BICIKLISTA NA TRSATUPrva međunarodna biciklijada sv. Ivana Pavla II. krenula je 1. svibnja iz Rijeke, kao jednog od sedam gradova koje je u svojim pohodima u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posjetio sv. Ivan Pavao II. Bicikliste koji predstavljaju Riječku metropoliju blagoslovio je u Trsatskom svetištu na početku njihova četverodnevnog pohoda do Banje Luke fra Serafin Sabol, ekonom Trsatskog svetišta.

Blagoslov je obavio simbolički ispred kipa Ivana Pavla II., na mjestu gdje je papa Wojtyla bio 8. lipnja 2003. godine. „Papa je prije 11 godina ušao u ovo svetište, klečao i molio za hrvatski narod. Bilo je to treći put da posjećuje Hrvatsku, u svom jubilarnom 100. putovanju u inozemstvo. Darovao nam je krunicu i poručio da se molimo za njega kao što i činimo moleći se za njegov zagovor. Vi, koji danas krećete prema Banjoj Luci, na svom putu slavite Boga, doživljavajte gostoprimstvo i gostoljubivost, a i sami budite takvi. Utješite žalosne i pružajte svima pomoć uz zagovor naše Majke Božje Trsatske”, zaključio je fra Serafin. Saša Poljak iz Josipdola, Ivan Belančić iz Oštarija i Željko

Magdić iz Ogulina te Josip Anušić iz Plaškog i Zvonko Ranogajec iz Ogulina, koji su logistička potpora, predstavljaju Riječku metropoliju u toj prvoj međunarodnoj utrci, a prvog dana voze etapu od Trsata do Ogulina i Oštarija, odnosno svetišta Gospe od Čudesa u dužini od 105 km. Cijelim putem trase veliku pomoć biciklistima pružaju djelatnici MUP-a iz Rijeke, Delnica, Vrbovskog i Ogulina. Organizator biciklijade je udruga Kristov stol - misijska europska katolička inicijativa iz Zagreba.

Zvonko Ranogajec


DA SLAVIMO BOGA SVOJIM ŽIVOTOMFRA BONAVENTURA DUDA, DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA RIJEKE

Dodjeljujući nagradu za životno djelo fra Bonaventuri Dudi, o blagdanu sv. Vida ove godine, Grad Rijeka je odao priznanje čovjeku koji je zadužio i zadužuje cjelokupnu hrvatsku kulturu. Ovjenčao ga je grad u kojem je rođen i u koji se iz svoga zavičajnog Krasa na otoku Krku još kao dijete vratio na školovanje; gdje je upoznao Trsat i franjevce i odlučio postati franjevac, prije toga upoznavši Sušak i sestre sv. Križa – ukratko grad s kojim je, preko Trsata, ljubavlju i radom, uvijek ostao snažno povezan. Na svečanosti dodjele nagrada nešto od toga najsažetije je spomenuo sam p. Duda, naš bibličar, prevoditelj Biblije, antologijski tumač i propovjednik Evanđelja, pjesnik i skladatelj, profesor emeritus na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, akademik i dobitnik mnogih priznanja. No cijeloga sebe, svoj credo, svoj pogled na život na toj je svečanosti lapidarno izrazio pjesmom sv. Franje Asiškog »Pjesmom svih stvorenja«. Susreli smo p. Dudu u Trsatskom svetištu u koje je stigao iz Varaždina, iz franjevačke kuće, moglo bi se reći bolnice, u koju se s Kaptola preselio i u kojoj ima svu potrebnu pomoć. Susreli smo se uoči te sjednice Grada, kada smo ga došli pozdraviti te nam je njegov subrat i prijatelj dr. fra Emanuel Hoško prenio ono što je p. Duda toga popodneva evocirao u svetištu koje je u bitnome usmjerilo njegov život. Kratak je bio taj naš susret, ali kao i uvijek srdačan i vrlo dojmljiv - p. Duda se raspitivao i zahvaljivao, i ispratio nas, kao i uvijek, s blagoslovom.Uglavnom, tog poslijepodneva na Trsatu, p. Duda se prisjetio svojih snažnih veza s Rijekom: tu se rodio, ali najranije djetinjstvo proživio je u Krasu na otoku Krku odakle je njegova obitelj, pa često znade reći da je »Krasanin, Krčanin, kršćanin«. „Bonaventura je kao dječak došao na Sušak i pohađao školu. Vrlo često je na Sušaku zalazio u crkvu kod časnih sestara sv. Križa i sestre su ga počele kao svog poštara slati fratrima na Trsat da im odnese kakvu poruku, pismo. Tako je kao dijete došao u neposredni susret s franjevcima. To ga je silno privlačilo, i ispitivao je koliko je znao i mogao. Tada je već, kaže, bio impresioniran trsatskom crkvom – negdje s obale je već vidio njezino pročelje. I kao dijete, jako je studirao što ta crkva ima i usvajao sav onaj sadržaj koji je vezan uz nju kao mjesto na kojem je boravila Nazaretska kućica, odnosno kao mjesto na kojem je osobita slika Majke Božje iz 1367.

godine. Kaže da ga je ta slika uvijek privlačila i izazivala u njemu divljenje jer da je, kao dio poliptiha, bila sasvim drukčija od drugih slika Majke Božje. Završio je školovanje u Rijeci, otišao je franjevcima u kolegij u Varaždin i tamo završio sve što se moglo, a zatim je u Zagrebu studirao teologiju. Uspješno mu je ishođena putovnica pa je otišao na daljnje studije u Rim i doktorirao na temu velikog hrvatskog teologa kasnog srednjeg vijeka Ivana Stojkovića. Tezu je napisao na latinskom jeziku, a dugo dugo vremena je prošlo prije nego je saznao da je prvi koji je napisao recenziju njegove radnje u jednom teološkom stručnom časopisu bio sadašnji papa emeritus Benedikt XVI. Kao mlad profesor posvetio se predavanju Svetoga pisma, osobito Novoga zavjeta i to mu je postao životni poziv. I u tom pozivu je proživio i doživio svoj život“, prenosi naš sugovornik.Kratko ćemo podsjetiti da u našoj crkvenoj i kulturnoj povijesti ostaje upisan fascinantan poduhvat prevođenja Biblije 1967./68. godine – Zagrebačke Biblije kojoj je p. Duda, uz Juru Kaštelana, bio urednik, kao i to da je jedan od pokretača Glasa Koncila. „S Trsatom je Duda povezan od djetinjstva i Trsat je bio njegova polazišna točka da postane franjevac. Bio je jako angažiran i oko proslave 700. obljetnice Trsatskog svetišta 1991. Tada je napisao knjigu »Nazaretska poruka Marijinog Trsata« i ta knjiga o Trsatu govori na drukčiji način, na nov način – govori i predstavlja Trsat kao Hrvatski Nazaret. Njegovi tekstovi su pisani pristupačno običnom čitatelju, a svećenicima predstavljaju bogat izvor za propovijedanje o Trsatu. To razdoblje svoga kontakta s Trsatom on smatra osobito vrijednim, premda je sudjelovao i u preuređenju Trsatskog svetišta u zadnjih 15 godina kad je fra Serafin Sabol uređivao Marijin perivoj i druge prostore. On je boravio na Trsatu, dolazeći ovamo kontinuirano kao profesor, od 1964. pa do 1978., dok smo ovdje imali naše Filozofsko učilište.

Poseban doživljaj uvijek mu je bio kada bi se popeo na Forticu i pogledom tražio svoj Kras. I govorio bi: ‘Znam

gdje je Omišalj, a od Omišlja do Krasa nije daleko i ipak sam se tako susretao s mojim Krasom.’ A u

Krasu još danas ima daljnju rodbinu s kojom održava vezu, štoviše trudi se pratiti Kras, kao što prati i Trsat“, prenosi dr. Hoško prisjećajući se da je do prije godinu dana p. Duda Trsat i Rijeku posjećivao, i u Zagreb se vraćao, uvijek putujući

autobusom. Tako je sam u svojoj skromnosti htio. A mi podsjetimo da je p. Duda u jednom

ne tako davnom intervjuu našem listu – a Novi list je čitao redovito svaki dan, prateći tako Rijeku i svoj zavičaj - rekao da je Trsat njegov drugi dom: »Trsat se ne može odjednom reći. Ali nekad je dovoljno reći samo Trsat i Gospa Trsatska – time je sve rečeno. Mnogo se toga u mome životu ovilo oko Majke Milosti, Gospe Trsatske. Sjećam se svih propovijedi na Trsatu, svih Marijinih svetišta u kojima sam propovijedao... A uvijek propovijedam: da slavimo Boga svojim životom...«.

Mirjana Grce (preuzeto iz riječkog Novog lista, 21. lipnja 2014.)


SLIKA GOSPE TRSATSKE NA KOŠLJUNUU franjevačkom samostanu na Košljunu čuva se drevna slika Gospe Trsatske. Slika je vjerna kopija originala, ima svoju posebnu izražajnost i vrlo je vrijedna jer je naslikana na platnu. Autor je nepoznat, a braća koja žive u samostanu procjenjuju da je slika stara više od dvjesto godina. Odnedavno se čuva

u sakristiji, izložena na južnom zidu. Štovanje Majke Božje Trsatske rašireno je na otoku Krku i na području Krčke biskupije od davnine, a ova slika svjedoči da su također i franjevci s Košljuna sačuvali pobožnost i duhovnu povezanost sa svetištem Majke Božje Trsatske.

USLIŠANA MOLITVAMnoge obitelji, pa tako i naša, nakon vjenčanja požele dijete. Vrijeme je pokazalo da mi možemo imati svoje planove, ali da On za nas ima neke sasvim druge... Nakon niza neuspješnih pokušaja u nekoliko godina, šetali smo jedan dan Trsatom kao i mnogo puta prije toga, ali ovaj smo put otišli na ispovijed kod fra Ivana S. Ispričali smo mu kako ne možemo imati djecu, a on nas je pozvao da zajedno molimo. Nakon molitve rekao je da se nada da ću za godinu dana doći i reći da sam trudna. I tako je i bilo... Saznala sam da sam trudna i devet mjeseci kasnije rodila se mala Meri. Krstili smo ju na Trsatu 6. srpnja 2014. godine. Krštenje je bilo prekrasno, a mi se i ovim putem zahvaljujemo fra Ivanu na molitvi i fra Zoranu na lijepo vođenom obredu krštenja. Tea Rosović

MOLITVE I ZAHVALE MAJCI BOŽJOJ

TRSATSKOJsrpanj 2014.

Majko Božja Trsatska, hvala ti na svoj ljubavi, blagoslovu i zaštiti što si je podarila meni i mojoj obitelji. Hvala ti na svim milostima i uslišanoj molitvi. Majko Božja Trsatska, svjedok sam tvoje ljubavi i tvoje milosti što si je svetim i moćnim zagovorom kod svoga ljubljenog Sina izmolila za mene i moju obitelj. Budi mi dalje u pomoći.

Hvala Majci Božjoj Trsatskoj na ozdravljenju sina. Prati našu obitelj i dalje, čuvaj moju djecu i moje unuke. Hvala!

Gospe moja draga, čuvaj moju obitelj i pomozi Petru u bolesti. Hvala ti na svemu, na obitelji koju imam, hvala ti na lijepim ljetovanjima. Hvala ti što smo živi i zdravi. Moli za nas. Voli te tvoja Maria.

Hvala ti, Majčice, što štitiš moju obitelj. Čuvaj, štiti, brani i vodi nas i dalje na putu u vječnost, u zagrljaj Isusu.

Majčice najdraža, molim te za moju mamu. Molim te da poživi s nama još puno godina jer voli život i svaki dan prima kao dar. Budi uz nju kad joj je teško i ne daj da pati. Hvala ti, Majčice, za svaki tren što si uz nju. Ne prođe dan da te ne moli.

Draga Majčice, preporuči nas svojem presvetom Sinu da izlije obilje milosrđa na našu obitelj. Da svojom pregorkom mukom uništi sva zla, prokletstvo, ljubomoru, neznanje i mržnju. Otkupi nas i oslobodi, Gospodine! Budi naš pastir i vodi nas kroz život u miru i blagosti. Gospodine, smiluj se i izvedi nas na pravi put.

Po tvojim suzama, Majko Blažena, i po tvom svetom zagovoru molim dobrog Boga da se proslavi po mom malenom životu i obrati što više grješnika. Neka uzme moj svaki preostali dan na ovom svijetu i u vječnosti s Kristovom predragocjenom Krvi za zadovoljštinu i utjehu duša u čistilištu. Amen. Aleluja!

Majčice draga, blagoslovi, utješi i pomozi u svim našim brigama, potrebama i problemima. Nađi za nas povoljno rješenje u svim bezizlaznim situacijama. Molimo te za našu djecu i učenike i blagoslovi sve njihove puteve, želje i nade.


TRSATSKI MOLITVENIK Svetište Majke Božje Trsatske, kao najstarije svetište na hrvatskim prostorima, oduvijek je bilo mjesto istinske molitve i slavljenja Boga, po primjeru nazaretske Djevice Marije. Ovdje se svakoga dana s Marijom veliča Gospodina, što gleda na nas neznatne ljude i prihvaća nas u svojoj milosrdnoj ljubavi. Osim redovitih vjernika grada Rijeke i šire okolice, ovdje prolazi na tisuće hodočasnika, pojedinačno ili zajednički moleći, posebice od blagdana Majke Božje Trsatske (10. svibnja) gotovo do blagdana Svih svetih. Premda već postoji više pomagala za pravu kršćansku molitvu, trsatski su franjevci osjetili potrebu da tiskaju novi zaseban Molitvenik, koji bi po nekim elementima bio novo pomagalo u rastu u kršćanskoj vjeri i štovanju trojedinoga Boga, ali i čašćenju Majke Božje, čija je rodna kućica, prema pobožnoj predaji, bila neko vrijeme i na ovome prostoru. Prvi trsatski molitvenik „Svetište Bogorodičino na Trsatu“ fra J. Ivančića tiskan je još davne 1895. godine. Slijedeći već ustaljeni oblik molitvenika nastojali smo donijeti veći dio onoga što kršćanski puk vjeruje i izgovara, riječima i pjesmom, u nizu pobožnosti. Vodeći računa o tome da bi molitvenik trebao biti ne samo odraz vjere Božjega naroda nego i pomoć u rastu u sve produbljenijoj vjeri, kako piše u članku na početku ovoga lista, svjesni smo da mu danas treba posvetiti veću pažnju. On dolazi u ruke ljudima raznih uzrasta, stupnja vjerskog uvjerenja i potreba u vjeri. Stoga se pokušalo barem dijelom uvažiti ono što je novoga doneseno i u crkvenim dokumentima i što više odgovara očekivanjima suvremenoga čovjeka, kako se ne bi ostalo samo na nekim ustaljenim formulama i molitvama. Negdje su donesene neke napomene (dodaci) koje mogu pomoći da se više razmišlja o novijim formulacijama, kao što su ‘Glavne istine vjere’, ‘Pet crkvenih zapovijedi’, i sl., a negdje i novi pristupi, npr. priprema za sakrament pomirenja (ispovijedi) i dr. Svjesni smo da je trebalo na tom još više poraditi, ali za to ima prilike u mogućim idućim izdanjima. Tako će uz redovite obrasce vjere i osnovne molitve kršćanski molitelj naći ovdje ono što utemeljuje kršćanski život, od sakramenta euharistije (mise), pokore (ispovijedi) do raznih pobožnosti, starijega ali i novijega porijekla, s naglaskom, dakako, na Marijanskoj pobožnosti. Neki su sadržaji izvorno ‘trsatski’, poput Trsatskih litanija, Trsatskog križnog puta i dr., do molitvi, poput onih svecima kao što su papa Ivan XXIII. i papa Ivan Pavao II., blaženicima i slugama Božjim koji su pohodili ovo Svetište ili uz njega usko vezani. Uz to će svatko moći pronaći i brojne (većim dijelom i nove) molitve za svoju dušu, za svoje potrebe, u nadi da će one pomoći u pospješivanju veće otvorenosti Bogu, po zagovoru

Majke Božje. Dakako, jer ovo Svetište vode franjevci, posebno do izražaja dolaze molitveni tekstovi koji se odnose na sv. Franju Asiškoga i sv. Antuna Padovanskoga.

Shematski prikazano Molitvenik ima glavne naslove:1. Osnovne kršćanske istine i molitve2. Život u Crkvi i s Crkvom: Sakrament pomirenja - Euharistija - Presvetom oltarskom sakramentu - Pobožnost Srcu Isusovu - Pobožnost Božanskom milosrđu - Molitve na čast Muci Isusovoj - Duhu Svetomu3. Molitve Majci Božjoj - Sv. Franjo Asiški-molitelj - Sv. Antun Padovanski - Molitve svecima-blaženicima i slugama Božjim4. Molitve iz svagdanjih potreba5. Marijanske pjesme6. Dodatak: Stvarno i abecedno kazalo

Upravo jer je molitvenik i svojevrsni ‘prvi katekizam’ za pojedince i obitelji, za redovite vjernike i one

koji tek Boga traže, mislimo da s ovim Molitvenikom izlazimo u susret svima koji se utječu Mariji ne samo da im pomogne u životnim nevoljama nego da ih nauči kako se služi Bogu i braći ljudima. Dao Bog da i ovaj Molitvenik bude svima koji će ga uzeti u ruke, osobito našim obiteljima jer ovo se Svetište smatra i „Hrvatskim Nazaretom“, smjerokaz i pomoć za rast u radosti vjere. Štoviše, želja nam je da pomogne u rastu u „Marijanskoj duhovnosti“, što je divno izrazio papa Franjo (u: Radost evanđelja): „Ona (Marija) je žena vjere i kroči u vjeri, i njezin izvanredan put vjere predstavlja stalnu usporednicu za Crkvu. Marija je dopustila da je Duh vodi jednim putem vjere prema služenju i plodnosti. Mi upiremo svoj pogled u nju, da nam pomogne naviještati svima poruku spasenja i da novi učenici i sami postanu djelotvorni

blagovjesnici. Na tom hodočašću vjere bit će trenutaka suhoće, tame pa čak i određenog napora. Sve to Marija je osobno iskusila...“ Vjernici na Trsatu živo osjećaju ono što kaže papa Franjo, da Marija kroči s nama, bori se s nama i neprestano izlijeva blizinu Božje ljubavi. Na taj način pomaže nam da budemo suradnici u djelu „nove evangelizacije“ na koju nas danas Crkva poziva. Želja nam je da u tome pomogne i ovaj Trsatski molitvenik, kako vjernicima koji ovdje redovitije dolaze, tako i brojnim hodočasnicima iz svih krajeva Lijepe Naše. Dok, u ime izdavača, zahvaljujem svima koji su pomogli u redakciji ovoga Molitvenika, zahvaljujem unaprijed i onima koji će nam svojim primjedbama pomoći da se jednoga dana priredi novo i obogaćenije izdanje. fra Antun Jesenović


Documents

Marijin Trsat