GLASILO ŽUPE BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM U VALPOVU GODINA V. Prosinac 2006. Broj: 9

2

Aktivnosti Caritasa Valpovo u Došašću i božićnom vremenu 2006. godine

Župni list “Marijin put”Broj 9, izašao u prosincu 2006.

Izdaje Rkt. župni ured Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu za internu uporabuOdgovara: Josip Matanović, župnik

Uredništvo : Damir Stanić, Davor Šamadan, Darija JančikićInes Pepić, Ružica Cvenić, Vera Vicić, Snježana Gerenčir, Ladislav Pađen

Kontakt telefon: 031 651-513www.zupa-valpovo.com • e-mail: rzu-valpovo@os.htnet.hr

Tisak: KROMOPAK, Valpovo

UVODNA RIJEČ

Bog nas često posjećuje, ali mi većinom nismo kod kuće.poslovica naroda Zulu

Župne aktivnosti1) Božićni humanitarni koncert 17. prosinca 2006. U organizaciji člana Župnog pastoralnog vijeća prof. Dalibora Košutića i

uz pomoć donatora i svih ljudi dobre volje, priređuje se u gradskoj školsko-sportskoj dvorani božićni humanitarni koncert. Sudjeluju članovi HKUD-a Valpovo 1905., Hrvatskog pjevačkog društva ˝M. P. Katančić˝, Puhačkog orkestra DVD-a Valpovo i zbora Župe Valpovo uz posebnog gosta Kru-noslava Kiću Slabinca. Cijena ulaznice je 15 kn. Troškovi organizacije su pokriveni donacijama, a cjelokupni prihod ide za potrebe Župnog Caritasa Valpovo.

2) Božićni paketići U zadnje dvije godine članovi Župnog Caritasa posjećuju bolesnike koji nisu

u mogućnosti doći na organiziranu božićnu ispovijed u crkvu. Jako se razve-sele prigodnom malom daru s čestitkom i sretni su da makar na kratko mogu s nekim popričati.

3) Obiteljski paketi Osim trajne i povremene pomoći tijekom godine, nekim obiteljima upriličimo

radost božićnog darivanja paketom kućnih potrepština, slatkiša i igračaka. Obraduju se posjeti, toploj riječi i ohrabrenju da nisu sami.

4) Kasice u prodavaonicama U zadnje dvije godine u prodavaonicama i nekim javnim ustanovama u

vrijeme Došašća postavimo kasice s prepoznatljivim znakom Caritasa. Na taj način u božićnom darivanju sudjeluju i osobe koje se ne smatraju vje-rnicima, ali ih u ovom periodu Došašća zahvati ˝posebno raspoloženje˝ i darežljivost.

Dekanatske aktivnostiCaritas Valpovo također djeluje i kao Dekanatski Caritas te promiče i provodi akcije Hrvatskog Caritasa i Caritasa Biskupije Đakovo.

1) 18. studenog održalo se tradicionalno biskupijsko hodočašće u Vukovar na kojem Caritasi iz dekanata Đakovačko-srijemske biskupije daruju Caritas Vukovar. Valpovački dekanat je ove godine donirao 11.500 kn.

2) Na poticaj Caritasa Biskupije Đakovo, a u organizaciji Dekanatskog Caritasa Valpovo, 13. prosinca će se održati duhovna obnova za karitativne anima-tore i suradnike donjomiholjačkog i valpovačkog Dekanata. Takvi su susreti veoma korisni za ˝punjenje baterija˝ i daljnji nastavak rada.

3) 3. je nedjelja Došašća (17.prosinca) Nedjelja Caritasa, kada se u svim župama provodi prikupljanja dobrovoljnih priloga za potrebe Caritasa. Provodi se podjelom prigodnih kasica i kuverti, a može i na neki drugi način.

4) Od strane Hrvatskog Caritasa pokrenuta je akcija ˝Za 1000 radosti˝, s ciljem da se u božićno vrijeme razvesele siromašne obitelji, a i da se potakne sve ljude dobre volje na darivanje.

U ovim konkretnim adventskim i božićnim aktivnostima svatko može sudjelovati nekim svojim darom: kupnjom ulaznice za Božićni koncert, pomaganju u orga-nizaciji koncerta, darom za božićne paketiće bolesnicima (voće, med, slatkiši…) ili obiteljske pakete (nešto od vlastitih proizvoda), malim darom u kasici i sl. Živimo svoje poslanje koje nam je dano krštenjem. Obradujmo nekoga za Božić posjetom, razgovorom, osmijehom, molitvom…Promatrajmo oko sebe i ukažimo na obitelji u potrebi, koje možda pokraj nas žive tiho i ˝nevidljivo˝ stideći se priznati da im je teško.Zahvalimo Bogu na darovima i pokažimo se na djelu.Neka nas kroz iščekivanje Kristovog rođenja zahvati radost ponovnog Kristovog dolaska i konačno uspostavljanje njegovog Kraljevstva.

Ružica Cvenić

Pred vama je novi broj našeg župnog lista “Marijin put”. Svi smo mi ljudi na putu, a posebno u ovo vrijeme Došašća. Putujemo kroz vrijeme i kroz život, do konačnog susreta s Gospodinom. O tom putu i vremenu iščekivanja govori nam posebno ovo vrijeme liturgijske godine, ovo vrijeme Došašća, a o tome nam posebno progovara ovaj broj našeg župnog lista.

Nalazimo se neposredno pred svetkovinom Bezgrešnog začeća Bl. Dj. Marije, naše nebeske zaštitnice. Za ovu svetkovinu, naš crkveni god, pripremit ćemo se devetnicom. Kroz devet večeri probrani duhovni voditelji vodit će nas

putem pročišćenja i obraćenja, da onda čista srca i čiste svijesti proslavimo ovu svetkovinu. Neka vam ovaj broj bude na duhovnu korist, da sve više postajete Božji ljudi koji u ovaj svijet unose ljubav i radost.

1) Sv. Mise na svetkovinu Bezgrešnog začeća su: - 7,30 župnik - 9,00 kapelan - 10,30 preč. Ante Markič, župnik u Aljmašu -18,00 mons. dr. Marin Srakić, biskup đakovački i srijemski

2) Zornice počinju 9. 12. 2007. svakoga jutra u 6,00 sati. Pozivam djecu, neka dođu s torbama. Nakon zornice u dvo-rani će za njih biti okrepa, gdje mogu popiti čaj, napisati zadaću koji to nisu učinili kod kuće, i kad bude vrijeme poći u školu.

Josip Matanović, župnik

3

Svaka nova liturgijska godina započinje adventom ili došašćem. To liturgijsko

vrijeme priprava je za slavlje Božića, no ta dimenzija nipošto ne iscrpljuje sav njegov sadržaj. Bogoslužje adventskog vremena poziva nas na pripravu za božićne blagdane u kojima se slavi prvi Kristov dolazak, na intimniji milosni susret s Kristom koji je prisutan među nama i na budno iščekivanje njegova drugog dolaska.

U prvom dijelu došašća, od početka do 16. prosinca, liturgijski tekstovi naglašavaju potrebu budnog iščekivanja Kristova drugog dolaska na kraju vremena. U drugom dijelu, od 17. do 24. prosinca, naglasak je na pripravi za godišnji spomen Kristova rođenja – Božić. O isprepletenosti ta dva dijela došašća i o njegovoj cjelini, najbolje nam govore riječi misnog predslovlja: „On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnoga spasenja: da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo.“

Krist je već došao, prije dva tisućljeća rodio se u Betlehemu. Slaveći godišnji spomen tog njegova prvog dolaska, kršćani ne zaboravljaju na potrebu budnog iščekivanja njegova ponovnog dolaska na koncu naše ljudske povijesti. Zato je došašće vrijeme koje nas utvrđuje u budnosti za taj dolazak. Duhovnost došašća jedno je od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Kršćanin je čovjek došašća, njegov je život hodočašće, hod u susret Bogu koji nam dolazi. Sav je naš život pod znakom iščekivanja drugog dolaska Gospodinova, kao što kličemo u svakoj misi: „Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!“ I svaki novi ciklus liturgijske godine – svako naše došašće,

želi nas uvesti dublje i povesti bliže u otajstvo Isusa Krista. Tu su prepoznatljivi biblijski likovi koji ga obilježavaju: Izaija, prorok došašća, središnji lik Ivan Krstitelj i Marija.

Došašće je vrijeme vjere i pouzdanja, vrijeme duboke nade ispunjene radošću. Crkva je u bogoslužju ovoga vremena

„nestrpljiva“, ona hita u susret Gospodinu, poziva da nada u budući Dolazak preraste u vjeru o stvarnosti Susreta u sadašnjem trenutku. Došašće se najizravnije živi kroz sudjelovanje u bogoslužju Crkve, jer liturgija se ne zaustavlja na obećanju Gospodinova dolaska, ona nudi iskustvo susreta s Iščekivanim (napose u euharistiji).

Kršćansko iščekivanje nije pasivno, kršćanin nije „dezerter“ ovoga života, već putnik u vječni život. Stoga on ovaj život izgrađuje i unapređuje zajedno sa svojim suvremenicima, ali i s vjerom u budući život koji je već započeo. O tome govori i konstitucija II. Vatikanskog sabora Radost i nada – o Crkvi u suvremenom svijetu: „No, iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku sliku novog svijeta“ (GS 39).

Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja, radosno vrijeme, a činjenica da se u nedjeljnim misama ne pjeva „Slava“, samo pokazuje želju da ona snažnije odjekne u misi polnoćki, u božićnoj noći, gdje joj je i izvorište. Naglašava se bdijenje, budnost, ali i radost, o čemu svjedoči molitveni tekst drugog adventskog predslovlja: „Njega su naviještali svi proroci. Djevica ga Majka s neizrecivom ljubavlju nosila, Ivan mu pjesmom najavio dolazak i nazočna ga pokazao. On nam daje da se unaprijed radujemo otajstvu njegova rođenja, da nas zatekne i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu.“

Priredio: D.S.

IN MEDIAS RESDOŠAŠĆE/ADVENT

Došašće – hod u susret Bogu koji nam dolaziCRKVENA/LITURGIJSKA GODINA

S prvom nedjeljom došašća Crkva počinje svoju novu crkvenu godinu kroz koju slavi Kristova otajstva, od otajstva Isusova rođenja do otajstva njegova proslavljenja, do nedjelje Krista Kralja. Temelj crkvene godine tjedni je spomen smrti i uskrsnuća Kri-stova koji Crkva slavi svake nedjelje nedjeljnom euharistijom. Crkvena godina ima tri dijela: božićni, vazmeni i nedjelje kroz godinu. Božićnom vremenu prethodi kao pri-prava vrijeme došašća, a vazmenom vrijeme korizme. Nedjeljama kroz godinu Crkva razmišlja i produbljuje otajstva iz života Isusa Krista i odgaja sebe u svjetlu njegova nauka i priprema se za susret s njime u vječnosti (posljednje nedjelje s nedjeljom Krista Kralja). „Tako tijekom svoje liturgijske godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do Uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja nade i dolaska Gospodnjega“ (SC 102).

Adalbert Rebić, Homilije za liturgijsku godinu B, KS, Zagreb 2005., str. 9.

Kada se Isus povlačio na molitvu, činio je to najradije noću. On je bdio dok svijet spava… Svaki je kršćanin pozvan posvetiti molitvi određeni dio noći. Dužina bdijenja je manje važna… Sav je život kršćanina usmjeren radosnom iščekivanju Kristova dolaska. Ne znamo kada Krist dolazi, nego samo da On već dolazi. On nije onaj koji će doći, nego Onaj koji dolazi (Otk 22,20). U Otkrivenju Isus je nazvan: „ Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi.“ (Otk 1,4). Ova definicija Isu-sa uključuje tri glavna vremena: prošlo, sadašnje i buduće. Valja primijetiti da se Isusova budućnost ne izražava, kako bismo očekivali, s Onaj koji će biti, nego s Onaj koji dolazi. To je jedina Isusova stvarnost koju trebamo očekivati. Isus je sav advent, došašće u etimološkome smislu riječi.

Andre Louf, Gospodine, nauči nas moliti, GS, Zagreb 2005., str. 102-104.

S jedne se strane spominjemo (memorija) onoga što se već dogodilo: Kristovo rođenje u danome povijesnom trenutku koje ostaje trajno u povijesti i iščekivanje onoga što ima doći – konačne pojave Gospodinove, njegov drugi dolazak na zemlju… Sjećanje je zapravo „čuvanje u sebi, u nutarnjosti, u intimi bića“, a iz-čekivanje je „čekanje iz nečega ili na temelju nečega“, tj. na temelju doživljenoga. I mi toliko puta kažemo: živim od toga već duže vrijeme. Zato se i kršćanima daje vrijeme u kojemu se inten-zivnije mogu pitati: gdje su u svome životu doživjeli Boga, susreli se s njime te što je dio „spomena“ navještaja Radosne vijesti dolaska Boga među ljude; je li nešto od živoga susreta sačuvano u nutarnjosti, kako bismo mogli iščekivati ponovni dolazak, kako bismo mogli živjeti dočekivanje iz, od nečega.

Ivan Šaško, Per signa sensibilia – Liturgijski simbolički govor, GK, Zagreb 2005., str. 333.

4

IN MEDIAS RES

ADVENTSKI VIJENAC Vijenac sa svjetlilima svoje početke ima daleko u povijesti i drevnim običajima germanskih naroda i kao takav se zadržao te je tijekom mnogih stoljeća poprimio kršćanska obilježja. Bio je raširen posebno u germanskim zemljama i sjevernoj Americi, a u 20. stoljeću proširen je gotovo po cijelom svijetu. Adventski vijenac svoje je mjesto našao u crkvama, kućama vjernika, ali i u uredima, vrtićima, školama i drugdje. Postao je svojevrsni simbol došašća.

Njegovo značajnije širenje započinje u 19. stoljeću. Pastor Johann Heinrich Wicher (1808.-1881.), koji je u Hamburgu utemeljio zavod za zbrinjavanje ugrožene mladeži, uveo je običaj paljenja po jedne svijeće na vijencu za svaki dan došašća. Prigodom priprave za Božić došao je na ideju da prve nedjelje došašća upale svijeću na vijencu napravljenom od borovih

grančica. Nastavili su svaki dan na tom vijencu paliti po jednu svijeću više, tako da su na Badnju večer gorjele 24 svijeće. Bila je to simbolika svjetla koje raste i pobjeđuje tamu. Došašće bi trebalo svojim gorućim svijećama na adventskom vijencu razgoniti tamu i unositi svjetlo među ljude – a Krist je ono isti-nsko svjetlo koje rasvjetljuje svijet. To svjetlo adventskih svijeća simbol je proročkoga svjetla koje je malo-pomalo osvjetljavalo noć iščekivanja, sve do izlaska Sunca pravde – Krista (usp. Mal 3,20; Lk 1,78). Poslije Prvoga svjetskog rata adventski vijenac, koji potječe iz protestantske tradicije, počeo se širiti i po katoličkim za-jednicama, najprije u Njemačkoj, a zatim i drugdje. Zadobio je nadkonfesionalno obilježje, jer se njegova simbolika mogla dobro uklopiti u katoličku liturgiju adventskog vremena. Početna zamisao o vijencu s 24 svijeće pokazala se nepraktičnom, pa tako u kasnijem razvoju jedna svijeća označava jedan tjedan. Tako sada za četiri nedjelje došašća na vijencu stoje četiri svijeće. Svake nedjelje upali se jedna svijeća više.

ADVENTSKI PANJ Pored adventskog vijenca u liturgijskim traženjima autentičnog simbola, povezanog s biblijskom i liturgijskom tradicijom Crkve, sve je češće moguće vidjeti adventski panj sa

Biblijski likovi, sveci i običaji u došašćuDOŠAŠĆE ADVENT

Prorok Izaija- svojom izrazitom porukom velike nade koju će ostvariti Mesija što će se roditi u Izraelu, ovaj starozavjetni prorok jedan je od velikih biblijskih likova vezanih uz došašće. Njegova proroštva o mladici iz panja Jišajeva, o dolasku Emanuela koji će se zvati „S nama Bog“, o Knezu mira i o mesijanskom dobu mira obilježavaju liturgiju došašća.

Ivan Krstitelj- središnji je lik došašća, nazvan još i sveti Preteča. Božji je miljenik koji povezuje starozavjetna iščekivanja Mesijina do-laska i novozavjetno ostvarenje. Priprema put za dolazak Isusa Krista. Izaija ga najavljuje kao „glas koji viče u pustinji: Priprav-ite put Gospodinu!“ Ivan poziva na obraćenje, jer nemoguće je susresti Isusa bez obraćenja.

Blažena Djevica Marija- Vrhunac svih proročanstava o Mesiji zaustavlja se na Mariji. Ona je “milosti puna” i “s njom je Gospodin”(Lk 1,28). Ona je nova Eva. Nasuprot Evinoj neposlušnosti i padu stoji Marijina vjera i poslušni pristanak da bude Majka Sina Božjega, da svi-jetu rodi Spasitelja.

5

IN MEDIAS RES

Biblijski likovi, sveci i običaji u došašćuDOŠAŠĆE ADVENT

svijećama. Obično je to deblji dio stabla iz kojega se granaju četiri jake grane na koje su postavljene svijeće. Ideja adventskog panja nadahnjuje se na starozavjetnom Izaijinom tekstu koji je odavna dio liturgije došašća: «U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivati… «. (Iz 11,1) „Jasno je da se adventski vijenac može iskoristiti i liturgijski, no i dalje se čini da postoje mogućnosti traženja baš liturgijskih načina i znakova koji mogu probuditi stare znakove u novome odijelu... Biblijska figura nije vijenac, već korijen ili panj (zar nam nije bliska rečenica: Izniknut će mladica iz korijena, iz panja Jišajeva?). Ponegdje se rabi upravo korijen ili panj na koji se postavljaju svijeće (broj može ponovno biti različit), a i naša tradicija badnjaka mogla bi imati svoje prethodno izrastanje iz došašća te stvoriti smislenu cjelinu.“(Ivan Šaško, Per signa sensibilia – Liturgijski simbolički govor, GK, Zagreb 2005., str. 442.)

MISE ZORNICE Advent nema, poput korizme, izrazito pokorničko obilježje, već je to vrijeme radosnog iščekivanja, no i ovo je vrijeme priprave zahtjevno. Zahtijeva od vjernika budno iščekivanje, bdijenje i obraćenje. Dio toga budnog iščekivanja su i mise zornice koje se slave tijekom došašća. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Slaveći te mise u ranu zoru, naš narod je stvorio osobite adventske pjesme koje prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovom dolasku, a napose ulogu Djevice Marije, nazivajući je najljepšim imenima zbog njene majčinske uloge u Isusovom dolasku. Isusova majka je uz pokornika sv. Ivana Krstitelja glavna osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje da za Božić Bog dolazi čovjeku, ali da i Bog očekuje čovjekov dolazak. Otkriva to Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori da Bog dolazi k čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. Marija je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Tako je primjer za pun doživljaj Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima.

Sv. Nikola– spomendan ovog sveca, biskupa iz Mire u Maloj Aziji (4. st.) slavi se 6. prosinca. Uz blagdan se vezuje običaj darivanja djece koja noć uoči blagdana u kući pripreme svoju čizmicu u kojoj Nikola dobrima ostavlja darove, a Krampus zločestima šibu.

Sv. Lucija– spomendan ove svetice, čije ime prevedeno na hrvatski znači „ona koja svijetli“, Svjetlana, slavi se 13. prosinca, a uza nj se vezuje običaj sijanja pšenice u posudu u kojoj raste do Božića.

Priredio: Damir Stanić

ADVENTSKI OBIČAJI STARIH VALPOVČANA

Prvom nedjeljom adventa ili došašća počinju zornice u 6 sati ujutro. Dolaze rado i stari i mladi. Dođu seljaci koji preko godine ne stignu radnim danom u crkvu od poljskih poslova. Dođu obrtnici, dugo je mrak, ne vide raditi, štede svjetlo. Bude i činovnika, dođu sa svojom djecom. Svi pjevaju lijepe adventske pjesme, a djeca se poslije putem kući veselo grudaju snijegom… Jedva čekaju večer da im baka priča priče, svaki dan nešto novo. O svetom Nikoli i Krampusu, o malom Isusu, o pastirima, anđelima, zvijezdama, o štalici… Pričala je baka da, kad u pola noći zazvoni zvono na početak polnoćke, progovore svi, svi. I bebe i mede i ptičice i konji i krave i psići i mačke i vuk i janješce. Kakav televizor, kakvi crtići! Bujna dječja mašta vidi sve, o svem sanja… Svaka je kuća imala zvonce ili klepku. Kad se spusti noć, netko od starijih pozvoni u dvorištu pod prozorom. Prolazi sveti Nikola, gleda jesu li djeca dobra, prolazi Krampus sa šibom, anđeli broje djecu, gledaju kome će donijeti bor, a dječica dobra, slušaju roditelje, rado mole Anđelu Čuvaru, uče pjevati božićne pjesme… Dvije djevojke iz ulice obukle bi bijelu haljinu, a na glavi bi nosile kape od staniola: sv. Nikola je imao bradu od vate, a Krampus crnu djedovu bundu naopako obučenu i na licu crnu čarapu. Darovi sv. Nikole bili su jako skromni: jabuke, orasi, lješnjaci, a Krampus je svakom donio šibu… Na svetu Lucu 13. prosinca posijala bi mama u tanjurić žito da za 12 dana iznikne i naraste, da bude ukras božićnom stolu. A bake bi počele zapisivati svaki dan kakvo je vrijeme. To su broj-nice. Kakvo je vrijeme 13. tako će biti u siječnju, kako je 14. takva će biti veljača, 15. ožujak i tako redom… Tri dana prije Tominja djevojke bi stavile pod jastuk jabuku i ogledalce i molile: „Sveti Toma, daj mi znati za kog ću se ja udati.“ I vjerovale su da će tih dana sanjati svoga budućeg muža. Mama bi dan prije Tominja stavila u košaricu jednu veliku svijeću, je-dnu malu, čašu meda, glavicu bijelog luka, bibera u zrnu, tamjan i jabuka, uvijek bez para, tri, pet, sedam ili devet. Na Tominje ponijela bi košaricu u crkvu na zornicu, na blagoslov. Dan prije Badnjaka učila bi mama djecu: „Večeras stavite uz krevet papučice, ne smijete na Badnjak bosom nogom stati na pod (da ne budu cijele godine bolesni), ne smijete se tući. Tati i mami odmah ujutro čestitajte Adama i Evu i poznatima koje sretnete na ulici isto. Nemojte nikada zaboraviti da se na Ba-dnjak i u božićnoj noći ne smiju zaključati vrata. U Betlehemu su sva vrata bila zaključana, nitko nije otvorio, kad su pokucali sveti Josip i Marija. Možda će sutra k nama doći, neka nađu vrata otključana.“ Na Badnjak je bio strogi post. Ujutro bi mama spekla pogaču i breskorku. Večera je na Badnjak bila rano, čim se spusti mračak. Tata bi donio veliko breme slame, a djeca su ga s veseljem širila po sobi. Prije 80 godina u božićnoj noći nitko nije spavao na krevetu, svi na podu na slami. Starci i starice cijelu noć bi drije-mali uz peć na šaragljašima (to su drveni stolci koje su ljudi sami pravili)…

prema sjećanju tete Katice Drgalić (1915.-1999.)

6

UZ ŽUPNI GOD

Ovaj blagdan postoji u Crkvi od starine, a slavi se 8. prosinca, devet mjeseci prije blagdana Marijina rođenja (8. rujna). U prošlosti je imao dva na-ziva: Sanctificatio Mariae i Immaculata. Kult Marijina bezgrešnog začeća raste osobito u vrijeme gotike, dakle u zrelom srednjem vijeku, a prvi je ovaj blagdan potvrdio papa Siksto IV. 1476. godi-ne. Zapovijedanim blagdanom postaje 1644. godine i to samo u Španjolskoj, a u sveopćoj Crkvi 1708. godine. Dana 8. prosinca 1854. godine papa Pio IX. pro-glasio je bulom Ineffabilis Deus dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije u kojoj se, među ostalim, kaže: „Preblažena je Djevica Marija u pr-vom času svoga začeća bila, posebnom milošću i povlasticom svemogućega Boga, s obzirom na zasluge Krista Isu-sa Spasitelja ljudskoga roda, očuvana čistom od svake ljage istočnoga grijeha.“

Bog, koji je unaprijed znao da će Marija roditi Isusa Krista, izuzeo ju je od grijeha otkupljenjem koje će Isus tek izvršiti. Prema tome, Marija je un-aprijed otkupljena, tj. unaprijed očuvana od istočnoga grijeha. Na tragu toga naučavanja teolog Karl Rahner piše: „Nauk Crkve, izrečen ovim riječima, jed-nostavno kazuje da je preblažena Djevica i Bogorodica Marija od prvog trenutka svoga života, radi za-sluga svoga sina Is-usa Krista, dakle, radi spasenja što ga je izvršio njezin sin, bila obdarena posvet-nom milošću te stoga nije bila u stanju koje nazivamo istočnim grijehom...“.

Tekstovi Sv. pisma koji se koriste u tumačenju učenja o bezgrešnom začeću Marijinu su Post 3,15 (Protoevanđelje) i Lk 1,28 („milosti puna“). U prvom je tekstu riječ o neprijateljstvu između žene i njezina potomka, s jedne strane, i đavla s druge strane. Taj se odlomak od starine tumači kao navještaj Mesije, a opisana žena je Marija. Marija, dakle, ne bi mo-gla stajati na Kristovoj strani kad ne bi i sama bila protivnica đavlu, tj. grijehu. Lukin tekst i riječ keharitomene, „milosti puna“, tj. ispunjena milošću, govori da je Marija bez svoje zasluge pripremljena biti Bogorodica, dakle, i očuvana od gri-jeha. Ovi se tekstovi nadopunjavaju još tekstom iz Otk 12 koji govori o Ženi „ogrnutoj suncem“. Karl Rahner osobito ističe da se Marija po tim svojim darovi-ma ne razlikuje od nas, tj. razlikuje se

samo utoliko ukoliko ih je posjedovala od početka i u neusporedivoj mjeri: „Što se tiče sadržaja toga dara, njegove biti i pravog smisla, vječni Otac nije mogao majci svoga utjelovljenoga Sina namije-niti ništa drugo nego ono što je i nama namijenio i u sakramentu opravdanja dao.“ I nama je, naime, od vječnosti namijenjeno to spasenje, samo se ono kod nas ostvaruje tek poslije našega ze-maljskog početka, da se pokaže kako je sve milost.

Kristološko i ekleziološko značenje slavlja svetkovine Bezgršnog začeća na-glasio je u novije vrijeme posebno papa Pavao VI. koji veli da se u svečanosti 8. prosinca zajedno svetkuju Neokaljano začeće Marije, priprema dolaska Spa-siteljeva i sretan početak Crkve.

Teologija u slici– oltarna pala u Valpovu

U crkvenoj ikonografiji susreće se ne-koliko tipova prikazivanja bezgrešnog začeća. Tek potkraj 15. stoljeća obliku-je se ikonorafski tip koji će dugo biti mjerodavan – na temelju opisa Žene iz Otkrivenja („Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vije-nac od dvanaest zvijezda“, Otk 12,1). Konačno se, u zrelom baroku, ikonograf-iji Bezgrešne, nastaloj na temelju opisa žene iz Otkrivenja, pridodaje i element

koji se inspirira na Protoevanđelju (Usp. Post 3,15): Bogorodici se u ruke stav-lja Dijete s kojim ona probada zmaja. Nakon lurdskih ukazanja 1858. godine ikonografija Bezgrešnog začeća svodi se jednostavno na lik tzv. Gospe Lurdske.

Oltarna slika Bezgrešne slikara A. Hertzoga (1737.g.) iz župne crkve u Val-povu ističe se svojim velikim dimenzija-ma, a prikazuje zapravo slikarsku kom-poziciju složenu od petnaestak likova među kojima dominira lik Marije. Slikar se kod prikaza Bezgrešne, sukladno svome vremenu – zrelom baroku, na-dahnjuje na opisu Žene iz Otkrivenja, ali još više na tzv. Protoevanđelju iz Knjige Postanka: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu» (Post 3,15). Pritom se slikar ovdje drži baš ovog prijevoda prema Septuaginti „on će ti glavu sati-rati“, dok je u Vulgati „ona“.

Središtem slike dominira lik Marije koja u rukama drži Dijete Isusa, a stoji na kugli zemaljskoj oko koje je omo-tana zmija. Marija desnom nogom gazi zmiju, a Isus kopljem u obliku križa probada zmiji glavu. Oko tog središnjeg prizora slikar je naslikao desetak anđela zaigranih u letu kroz oblake. Na vrhu slikarske kompozicije prikazan je lik Boga Oca i pod njim u liku golubice Duh Sveti koji natkriljuju Mariju i gledaju prema njoj. Marija također ima pogled uzdignut prema Bogu Ocu. Kao premila kći Očeva, Majka Bogočovjeka Isusa Krista i svetište Duha Svetoga, Marija je odabrana od Presvetog Trojstva i unapri-jed otkupljena, tj. očuvana od istočnog grijeha.

Marija Bezgrešna prikazana je posve okrenuta Bogu i u Boga zagledana, svje-sna da sama nema nikakvih zasluga, već je od Boga ispunjena milošću i unapri-jed otkupljena po zaslugama svoga sina Isusa Krista. To osobito naglašava Karl Rahner kada kaže: “Slaveći Marijinu bezgrešnost, Crkva zna da joj time ne pripisuje neku povlasticu, koju bi si ona bila izborila vlastitom snagom, koja bi joj dala neko pravo u odnosu na Boga. Crk-va tako slavi samo svjetlo, zasljepljujuće milosrđe Božje”.

D.S.

Bezgrešno začeće Marijino

7

PREDSTAVLJAMO KNJIGU

Siniša Glavašević: Priče iz Vukovara „Kako je moguće da nešto takvo postoji!?“, oduševljeno je uskliknuo dvadesetogodišnjak nakon prvog susreta s ovom knji-gom i nastavio: „Kako su te priče uspjele izaći iz Vukovara?“ Zar je zbilja moguće da postoji takva knjiga od 24 priče nastale u Vuko-varu, od ljeta do kasne jeseni ‘91., te prve ratne godine? Ako dalje pitamo o mogućem, je li moguće da knjiga kod nas košta dvadesetak kuna? Zar je moguće da mi imamo nešto takvo, a da o tome tako malo znamo? Dovoljan je samo jedan odgovor: Siniša Glavašević.

Kako su te priče „izišle“ iz opkoljenog Vukovara? U pogovoru knjige književnik i novinar Mladen Kušec donosi citat iz svog dnevnika: „Zagreb, 11. studenog 1991. U Hrvatskoj je rat. Siniša Glavašević, čovjek kojega sam uvijek uzbuđeni novinarski glas već odavno povezao s glasom slobodnog i nepokorenog Vukovara, sinoć me je u telefonskom razgovoru, tko zna po koji put, ponovno iznenadio. (…) Ne znam možete li razumjeti uzbuđenje kada vas netko u pola noći te-lefonom nazove iz okruženog Vukovara i gotovo bojažljivo najavi da ima osobnu molbu. Što vam tada sve može proći kroz glavu i srce. Ali, svaka-ko najmanje sam očekivao: ‘Mladene, u razrušenom Vu-kovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako us-pijem, poslat ću vam faxom tu svoju dječicu pa vas molim da, kada pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.’…“

Prvi čitatelji Sinišinih priča izvan okruženog grada bili su ljudi u redakciji Prvog programa Hrvatskog radija. Bez po-pratnih riječi išle su te priče iz ruke u ruku, ostavljajući ganute čitatelje u suzama… Napokon je jedna žena rekla: „Taj nas je čovjek sve pobijedio!“. Prva priča emitirana je na Hrvatskom radiju baš u vrijeme kada u grad ulaze krvnici, želeći mu ubiti i dušu. Ono što je Siniša napisao „za svoju dušu i za dušu Vu-kovara“ odavno je postalo opće i prešlo sve granice lokalnog značenja. Ljudi koji su te prve ratne godine čuli njegov glas, doživljavaju to kao privilegij. Glas koji se ničim ne da ušutkati.

Glas istine, slobode i ljubavi nije ostao u ‘91., može se čuti i danas, čitajući ove priče. Kako reče njegova majka, zna ih napamet, ali ih uvijek iznova čita: „Jer tako opet čujem glas svojega sina.“ Može se činiti pretjeranim, ali činjenica je da, ljudi koji su bili djeca kada se u eteru mogao čuti Sinišin glas, danas očekujući rođenje prvog djeteta, žele sina kojemu će dati njegovo ime. A upoznali su ga upravo po onom što je napisao. To nije sve. Mladi ljudi, što bi trebalo biti čudnije, dolaze na njegov grob, ponekad donesu cvijeće i svijeće, a neki od njih mole na grobu svog sveca. Tu priči nije kraj, čak i osobe posvećenog života u zatvorenom samostanu ne samo da znaju za Sinišu, nego reče jedna časna majka: „Ovaj je čovjek svetac!“

Teologija nas uči: gdje god je pravi život, tu je Božji Duh na djelu. On je sila težnje ljubavi, sila koja vuče prema gore, suprotstavljena sili teži te sve vodi usavršenju u Bogu. Tamo

gdje se život stvara i nastaje, gdje novi život buja i kuha, tu je Duh Božji na djelu, kao povije-sna sila koja uzrokuje nenasilnu (budući da počinje od srca) transformaciju i transfiguraci-ju svijeta. Ta sila i taj život bi-jahu opipljivi u ovom čovjeku, a sada u njegovu djelu. Budite uvjereni, vi koji se susretnete sa Sinišom (makar samo u nje-govim pričama), više nikada nećete biti isti.

U te 24 priče kao da je do-taknuto sve o životu, njegovoj čudesnosti, čarima i nepono-vljivosti. Te su teme tako sva-kodnevne, a opet tako svevre-menske i na neponovljiv način obilježene Sinišom i Gradom. Priča o Gradu, o ljubavi, o vremenu, o zagrljaju, o igri, o traženju, o moru, priča za roditelje, priča za tebe… samo su neki od naslova čiji sadržaj izaziva poštovanje i divljenje. Ostavljajući vam čar prvog upoznavanja s „Pričama iz Vu-

kovara“, neću ih pojedinačno predstaviti. Na kraju ću se obratiti Legendi i reći: ono što si napisao za svoju dušu i dušu Grada, ono o čemu si se pitao: „Treba li to još kome, osim meni i mome gradu?“, itekako treba mnogima, treba nama – za bolji, istinitiji i slobodniji život, za budućnost.

Đ. K.

…Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodo-bno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se di-vili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jedno-stavno razorena i sada nemate ništa.Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.Grad – to ste vi.

(Ulomak iz PRIČE O GRADU)

Knjiga PRIČE IZ VUKOVARA može se nabaviti na štandu obrta „Emanuel“, vlasnice Božice Sukić, koji nudi uglavnom knjige kršćanske tematike. Štand je svakoga četvrtka tijekom dana (između 8.00 i 14.00 sati) posta-vljen na centru ispred valpovačke župne crkve.

8

TKO PJEVA, DVOSTRUKO MOLIUPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Zbor mladih

Kako je sve počelo.... Dolaskom župnika Josipa Matanovića godine 1999. u Valpovo, promijenile su se mnoge stvari u župi. Časnim sestrama je dovršena kuća, napravljen je katehetski cen-tar, a krenulo se i s obnovom crkve. Time je zadovoljena potreba župljana i župe za materijalnim, ali je nedostajala ona najvažnija, duhovna. Osnovane su različite duhovne zajednice kao npr. Marijina legija, biblijska grupa, a između ostalog i zbor mladih.

Na prvi susret u jesen 1999. okupio se malen, ali nadasve hrabar i ustrajan broj mladih pjevača - čak nas šestero. Iako nas se na prvoj probi okupilo malo, svaka sljedeća proba bila je sve optimističnija. Do dana današnjeg naku-pilo nas se 20-ak različitih, što osnovno i srednjoškolaca te studenata, no većina nas je srednjoškolaca i studenata. Okupljamo se srijedom u večernjim satima, a najčešće to bude po dogovoru jer imamo različitih obveza. Od samog nas početka do danas vodi zborovođa Želimir Sušić, a uz njega je na početku bio i Dalibor Košutić. Naš je odabir pjesama opširan i nadasve raznolik, od gregorijanskih ko-rala do pučkih i tradicionalnih napjeva i nama najdražih šansona.

Zajedno smo jači

Prilikom velikih blagdana, poput Božića, Uskr-sa, crkvenog goda ili obilježavanja neke obljetni-ce, surađujemo i sa župnim zborom «Sv. Cecilija» ko-jeg vodi časna sestra Dani-jela. Zajedno smo jači. To je odlična prilika u kojoj se vidi kako djelujemo kao zajedni-ca. Iako je među nama velika generacijska razlika, složnim glasom i pjesmom iz srca, svi problemi nestaju. Suradnja sa zborom «Sv. Cecilija» nije

jedina koju ostvarujemo. Veći dio pjevača istovremeno

pjeva i u Crkvenom pjevačkom društvu „MIR“, a njihovi nam članovi također izlaze u susret kad nam je god to potrebno. Osim svjetovnih i modernih pjesama koje pjevamo na misama, većina (pjevača, ali i ostalih) ipak najviše uživa u pjesmama iz Taizéa koje pjevamo najčešće nakon pričesti jer su izrazito meditativnog karaktera. S pjevanjem taize-ovskih pjesama počeli smo prije 6 godina, kada je veliki dio pjevača po prvi puta bio u Taizéu, a pjesme su nam se uvukle pod kožu. Često s ponosom ističemo i događaj koji nije obilježio samo naše pjevačke vode, nego je osta-vio i duboki trag u našim srcima i sjećanju. Pjevanje na misi 2000. godine u Osijeku koju je predvodio pokojni papa Ivan Pavao Drugi. Uz rijeku vjernika koji su bili na tom mjestu, bila je čast pjevati Gospodinu uz euharisti-jsko slavlje koje je predvodio pastir njegove Crkve.

O Taizéu Kako smo već spomenule, 2000. godine imale smo tu priliku i čast posjetiti Taizé. Braća koja su osnovala to mjesto i na poseban način osvijestila vjeru među ljudima primila su i nas. Braća zadužena za ljude iz Hrvatske, brat Richard posebno, upoznali su nas s mjestom u kojem se nalazimo. Pokazali su nam gdje ćemo spavati, crkvu gdje ćemo moliti, gdje idemo jesti, zabavljati se, razgovarati, družiti se na jedan neobičan način i slaviti Boga na svim jezicima svijeta. Nakon kratkog upoznavanja s braćom, poveli su nas prema šatorima za dvadeset osoba. I tu smo i mi spavali! Naravno da nam je to bilo čudno, ali jedno iskustvo više. U šatoru nije bilo samo ljudi iz Hrvatske nego i iz drugih zemalja.

U Taizé dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Svi su toliko povezani i dragi da imaš osjećaj da ih poznaješ cijeli život. Tu se nalaze ljudi koji slave Boga, dijele ista mišljenja s to-bom, tu smo svi jedno! Tamo smo po prvi put čuli taize-ovske pjesme koje su nas očarale. Pjevajući ih, doživiš posebnu čar u srcu. Zamislite na tisuće ljudi iz cijeloga svijeta koji pjevaju istu pjesmu na svojem jeziku, a svi znam komu pjevamo, o čemu pjevamo i zašto pjevamo. To su trenutci koji se ne zaboravljaju i baš zbog Taizéa i mi u Valpovu želimo privući ljude da dođu jednom godišnje

9

TKO PJEVA, DVOSTRUKO MOLIUPOZNAJMO SVOJU ŽUPU - Zbor mladih

na taizeovsku molitvu u crkvi i dožive ono nešto u duši. Kad jednom odeš u Taizé, ponovno se želiš vratiti i sve činiš da to ostvariš!

Tako je to bilo u Arbaniji! Često je puta u razgovoru župnik znao spomenuti svoga dugogodišnjeg prijatelja don Stipu s Čiova, točnije iz Arbanije. Govorio je kako živi u jednom samostanu, jadan sam na otoku, ljudi skoro pa i nema, na nedjeljne mise mu dođe pet osoba, a tjednom ga tu i tamo netko posjeti, pa malo ćakula s njim da mu skrati vrijeme.

Tako je prošlo četiri godine kako djelujemo kao zbor pa nas je župnik odlučio nagraditi. Dogovorio se s don Stipom da mi kao zbor dođemo k njemu na ljetovanje 2003. godine, a pošto nam se svidjelo te godine, opet smo se nagradili i otišli tamo i 2004. Svaki dan se i pjevalo i slavilo i kupalo, jednom riječju uživalo. Na takvim pu-tovanjima uvijek se bolje upoznaš s članovima s kojima pjevaš na nedjeljnim misama, jer je to pravo vrijeme druženja. S nama su išli i neki članovi zbora „MIR“ iz Belišća (evo još jedne suradnje)! Iako nam smještaj nije bio hotel s pet zvjezdica, ne možemo se nimalo požaliti. Hrana nam je bila odlična, a za to su bile zaslužne tete Marica, Željka i Mara koje su išle s nama i kuhale nam. Naša jedina obveza bila je jednom u tih 10 dana postaviti stol i pokupiti tanjure nakon jela (bio to doručak, ručak ili večera). Na plažu nismo ni morali ići jer smo imali terasu

s koje se ulazilo u more, ma milina. Jednom rečenicom, svi se rado sjećamo našeg zajedničkog odlaska na Čiovo i rado bismo ga ponovili. Ne preostaje nam ništa drugo nego ponovno „ubaciti bubicu“ našem župniku za neko zajedničko putovanje.

Poziv na druženje Ako nas pamćenje dobro služi, zadnje druženje na kojem smo se najeli luka i slanine bilo je slaninarenje. Dogovorili smo se da ćemo napraviti probu, ali da se na tu probu donese malo luka, soli, slanine, ražnjića, soka... Mislili smo na travi zapaliti vatru, ali je kiša pala pa ju

nismo mogli zapaliti, što nas nimalo nije omelo u našim namjerama. Uzeli smo roštilj, naložili ga, stali svi u krug s ražnjevima i pekli slaninu. Dogodilo se to prije godinu dana pa smo se malo smrznuli, ali kad smo se najeli više nam ništa nije bilo bitno. Vidio je župnik da nam nešto nedostaje pa nam je donio vina, tako da nas je grijala i vatra i njegovo misno vino! Kasnije nismo održali probu jer nije baš ugodno pjevati s punim želucem (luka)... I tako, mladeži! Nadamo se da ste pročitali ovaj članak o mladom crkvenom zboru iz Valpova. Pozivamo vas da nam se pridružite na probama koje se najčešće održavaju srijedom u 20 sati u katehetskim prostorijama ili po do-govoru. Nadam se da ste primijetili da svi pjevamo jer nam je lakše pjesmom slaviti Boga! Pokušajte i vi doći na probu da osjetite takav način slavljenja Boga i druženja s njim. Samo vam treba malo dobre volje i hrabrosti da pokucate na vrata, jer se ta vrata svima otvaraju. I mi ćemo vam otvoriti svoja srca i pružiti vam ruku prijatelj-stva. Zajedno ćemo pjevati, družiti se, razgovarati, šaliti se, predlagati, ostvarivati!

Mislite pozitivno – i tako će biti! Pomislite da možete i bit ćete iznenađeni koliko možete!

Dalila Francuz i Jelena Vinković

10

UPOZNAJMO BIBLIJU

Rođenje obasjano svjetlom uskrsnuća„Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin.“ (Lk 2,11)

Umjetnost u službiteologije

Kada umjetnici u Srednjem vijeku slikaju Kristovo rođenje, na svojim slikama ne žele oslikati povijesno-činjenične pojedinosti, pokazujući što se točno zbilo pri Isusovom rođenju, nego žele na slikovit način izraziti otaj-stvo Božjeg utjelovljenja. Na srednjevjekovnim prikazima „jaslica“, novorođeni je Isus prikazan kao dijete koje leži umotano u povoje na jaslama koje izgledaju kao neki kameni žrtvenik ili kao posmrtni lijes. Crte djetetova lica su uglavnom slične crtama lica odraslog čovjeka, pogled mu je uvijek jasan i prodoran. Oko glave mu sja kruna od zlatnih zraka. U kruni se jasno ističe obris križa.

Srednjevjekovni umjetnik slike stvara na-dahnut Isusovim pashalnim misterijem (mu-kom, smrću i uskrsnućem) te u svojoj „božićnoj“ slici izražava ono što se s djetetom Isusom tek ima dogoditi. Ovo će dijete, kao odrastao čovjek, podnijeti muku i umrijeti na drvenom križu, bit će umotan u povoje i pokopan kao svaki drugi čovjek. No, uskrsnut će i uništiti tamu smrti svojim uskrsnim svjetlom: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka oba-sja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi.“ (Iz 9,1-2). Iako proslavljen, Uskrsli će i u svojoj Slavi uvijek imati biljeg križa: „Zatim će Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!”“ (Iv 20,27-28). Tako su umjetnici kroz „teološke oči“ vi-djeli i opisali Isusovo rođenje. Istim modelom, poslužili su se i pisci novozavjetnih knjiga, s tom razlikom da se nisu izražavali bojom i ki-stom, nego riječju, odnosno izvještajima.

Uskrsnuće -središte razumijevanja

Isusovog rođenja Osnovno polazište za razumijevanje izvještaja o događajima vezanima za Isusovo rođenje je vjera u Isusovo uskrsnuće. Sjećanje na otajstvo pashalnog misterija i činjenica Isusovog uskrsnuće, oblikovali su tekstove o Isusovom rođenju. Tekstovi o rođenju, nastali poslije uskrsnuća, izražavaju vjeru da je dijete Isus, o čijem rođenju izvještavaju, na drvetu križa umro za otkupljenje svih ljudi i da po njegovom uskrsnuću svi ljudi svoj životni cilj imaju u Bogu. Dakle, kada evanđelisti govore od novorođenom Isusu, oni u mislima cijelo vrijeme imaju uskrsloga i proslavljenoga Isusa i svaki opis vezan za Isusovo rođenje plod je vjere u uskrsnuće. Tako evanđelisti nisu htjeli prikazati kronologiju Isusovog rođenja, nego su evanđeoskim izvještajima htjeli potvrditi da je Isus iz Nazareta, rođen u betlehemskoj štalici, onaj obećani Mesija kojega su Židovi tako dugo očekivali.

Izvještaji Matejevog i Lukinog evanđeljao Isusovu rođenju

Od četiri evanđelja, koliko ih imamo u Novom zavjetu, samo dva, Matejevo i Lukino, donose izvještaje vezane za Isusovo rođenje. Budući da je logično da se Isus morao roditi, pitanje je zašto ni Ivan, ni Marko ne donose

baš nikakvo konkretno izvješće o Isusovom rođenju? Odgovor opet proizlazi iz uskrsnuća.

Uskrsnuće je središnji događaj koji je na-dahnjivao i „gradio“ sve knjige Novog zavjeta. Prvi izvještaji (usmene, a onda i pismene predaje), izravno su se vezali uz događaje Isus-ove muke i uskrsnuća. Kao kad se baci kamen u vodu pa se od središta šire koncentrični krugovi, tako su se od uskrsnuća širila (stvarala) izvješća o Isusovom životu i djelu. S vremenom, izvještaji su bili sve bogatiji te su evanđelisti, prema potrebama Crkvene zajednice u kojoj su živjeli, izvještaje mogli spajati u logične li-terarne cjeline. Tako su nastajala sva evanđelja. Budući da su evanđelja pisana za različite zaje-dnice vjernika, svako u sebi nosi druge naglaske i drugačije je napisano. Iako su u mnogome opi-sivali iste ili slične događaje iz Isusovog života, evanđelisti su im davali drugačiji smisao. Zato su naglasci Matejevog ili Markovog drugačiji od naglasaka Lukinog evanđelja, a posebno se ra-zlikuju od naglasaka Ivanovog evanđelja. Očito je da su Matej i Luka sakupljajući izvještaje za evanđelja, saznali ponešto o Isu-sovom rođenju i djetinjstvu. Te su izvještaje umetali u evanđelja po određenoj logici, jer je zajednicama u kojima su živjeli bilo važno znati neke pojedinosti iz Isusovog djetinjstva: Isusovo zemaljsko podrijetlo, rođenje od žene, Isusovo rodoslovno stablo, dokazati judeo-kršćanima da je Isus obećani Mesija ili objasniti kako i zašto je Isus, podrijetlom Galilejac rođen u Betlehemu, gradu u Judeji. Pišući evanđelja, Matej i Luka su se koristi-li mnogim izvorima. Obojica su se koristili Markovim evanđeljem, koje je najstarije, zbog čega u svom korpusu ni nema izvještaja o Isuso-vu rođenju. Zato su Matej i Luka posegnuli i za drugim izvorima, koji su međusobno bili dosta različiti. Zanimljivo je da je Luki glavni izvor bila sama Marija, Isusova majka. Mnogi podaci iz tih izvora ne podliježu današnjem kriteriju povijesnosti, nego se moraju „gledati očima“ vjere. Ukoliko u njima budemo tražili samo nepromjenjive povijesne činjenice, brzo ćemo se razočarati. Evanđelistima je puno važnije bilo naglasiti Isusovo božansko podrijetlo, nego točno dati-rati vrijeme popisa stanovništva ili točan popis palestinskih prokuratora. Zato se povijesnim i geografskim podacima služe samo usput, a veći naglasak stavljaju na starozavjetna „proroštva“ o Isusovom mesijanskom poslanju. Stoga su ovi izvještaji bremeniti starozavjetnim citatima, ko-jima se samo „dokazuje“ da je već samim Isu-sovim rođenjem ispunjeno Pismo, koje tvrdi: Isus, rođen u betlehemskoj štali, Sin je Božji i Pomazanik, od Boga obećani Spasitelj. U tom ozračju, odmah nakon rođenja, anđeli pastirima „otkrivaju“ ono što su sami apostoli „doživjeli“ trideset i tri godine kasnije: Isus Nazarećanin, rodom iz loze Davidove, uskrsnu i potvrdi se Spasiteljem, Mesijom, Sinom Boga živoga (usp. Lk 2,11).

Piše: Davor Šamadan

Promatrajući srednjevjekovne minijature i općenito sakralne slike toga vremena, uočavamo jedan poseban stil slikanja, drugačiji od današnjeg. Tako je i sa slikama vezanim za Isusovo rođenje. Ove slike, drugačije od onih koje smo navikli gledati na čestitkama za Božić, u sebi nose posebnu teološku poruku. One će nam također biti i poveznica za naš govor o evanđeoskom izvještaju o Kristovu rođenju.

11

TRAGOVIMA BOGOTRAŽITELJA

Da se nad tobom ne nadviju oblaci patnje,i da ti život bude put posut ružama,

da nikada ne prolijevaš pokajničke suze,da nikada ne osjetiš bol…

To nije ono što ti želim.

Jer suze pročišćuju srce,patnja oplemenjuje dušu,

bol i jad približuju nam ljubljenu Majku Betlehemskog Djeteta

i osiguravaju nam utjehu njenog osmi-jeha.

Moja želja za tebe jest:da u svom srcu čuvaš

sjajno sjećanje na svaki dan svoga života.

Da budeš hrabar u času iskušenja,kada na tvoja ramena stave križ,

kada se brijeg, na koji se moraš uspeti,

čini previsok,a svjetlo nade vrlo daleko.

Da svaki dar, koji si od Boga primio,s godinama raste i služi

da srca onih koje volišispuni radošću.

Da u svakom trenu imaš prijateljakoji je prijateljstva vrijedan,kojemu s povjerenjem možeš pružiti rukukada postane teško,s kojim možeš prkositi olujii uspeti se do vrha planine.

I da u svakom trenu radostii tuge

s tobom bude razveseljavajući osmijeh

Božjeg Djeteta koje je postalo čovjekom,– i da ostaneš u Božjoj blizini.

Božićna i novogodišnja želja iz Irske

Taizé je malo selo u Francuskoj, na jugu Burgundije, a poznato je u cijelom svijetu po međunarodnoj ekumenskoj zajednici koju je 1940. godine tamo osnovao brat Roger. Tijekom vremena oko zajednice, koja živi redovničkim životom, počeo se okupljati sve veći broj mladih kako bi sudjelovali na tjednim susretima u molitvi i razmatranju. U naše vrijeme, osobito tijekom ljetnih mjeseci, Taizé je okupljalište nekoliko tisuća mladih iz cijele Europe i s drugih kontine-nata.

Lijepo uređene, pregledne i vrlo in-formativne web stranice o zajednici iz Taizéa i susretima mladih dostupne su na tridesetak jezika, među njima i na hrvatskom. Tekstovi su uglavnom sažeti i uvijek popraćeni fo-tografijama. Na stranicama se može saznati kako je nastala zajednica u Taizéu, tko je brat Roger, njezin utemeljitelj, te kako braća ove ekumenske zajednice žive danas. Nada-lje, tu su informacije o susretima mladih, o poznatim taizejskim meditativnim pjesma-ma koje se pjevaju ne samo u Taizéu, nego i u kršćanskim zajednicama i župama diljem svijeta. Moguće je besplatno skinuti neke od pjesama u mp3 formatu i sačuvati ih na

vlastitom računalu. Tu su također i note po-jedinih pjesama, a na stranicama je moguće i naučiti pjevati dionice po glasovima.

Trenutno najposjećeniji dio strani-ca svakako je onaj o pripremama za novogodišnji susret „Hodočašća povjerenja na zemlji“ koji će se ove godine po prvi puta održati u Hrvatskoj. Od 28. prosinca 2006. do 1. siječnja 2007. godine glavni grad Hr-vatske, Zagreb, bit će domaćin desecima tisuća mladih iz cijele Europe, a i šire. Na

ovim web stranicama može se saznati sve o novogodišnjem susretu te mogućnostima i načinima sudjelovanja. Tu su još i druge po-jedinosti i zanimljivosti vezane uz Taizé.

I oni koji su imali prilike posjetiti Taizé, i oni koji za njega prvi put čuju, imaju što pročitati, vidjeti i saznati na ovim doista zanimljivim višejezičnim web stranicama. Stoga, ako ne možete drugačije, posjetite Taizé barem na internetu.

M.

Zajednica iz Taizea – www.taize.fr/hrWEB PREPORUKA

12

LITURGIJSKO VRIJEME

Došašće - prognano vrijeme (Božić prije Božića) Jeste li primijetili kako advent posljednjih godina sve više postaje tek jedna zaboravljena, odavno nepostojeća kategorija - preskočeno, čak štoviše prognano vrijeme? Odmah iza Svih svetih i Dušnog dana počinju razne manifestacije kojima se prišiva pridjev “božićni”. Od “božićnih” akcija i rasprodaja u trgovinama, “božićnih” sajmova, “božićnih” koncerata, “božićnih” izleta..., pa sve do “božićnih” pa-rtyja i tko zna čega sve ne. I sve to, naravno, započinje još u stude-nom (nekad je to bio kraj, kasnije sredina, a sada već i prva polovica mjeseca) i traje do 24. ili 25. prosinca. A poslije ta dva dana nema više “božićnih” ponuda - možda tek pokoja zakašnjela reklama “Božićnog piva”.

Božićna priprava podređena trgovini Suvremena ekonomska propaganda učinila je od Božića sred-stvo koje pri kraju svake godine upotpunjuje reklame i mami mase ljudi u “blagdanski šoping”, nezasitnu kupovinu svega i svačega, najčešće hrpa posve beskorisnih i nepotrebnih stvari. Drloga, rekli bi stari Valpovčani. Nekakav advent, neko tiho iščekivanje i bdijenje, nekakvo došašće - to smeta! Ne da se marketinški baš previše iskoris-titi, a i prilično je oprečno konzumističkom mentalitetu blagdanske rastrošnosti pa ga zato treba preskočiti, ne treba ga previše ni spomi-njati. Dovoljan je adventski vijenac (čije svjetlo uz tolike lampice i žarulje više nikome ništa ne govori, a još manje svijetli) i ne treba ljudima kvariti (pred)blagdansko raspoloženje. Sva božićna pri-prava jednostavno se podređuje trgovini. I sve je odmah “božićno”, adventa kao da nema. Zna, doduše, iznenaditi pokoji usamljeni oglas, poput onoga koji se, iza tolikih “božićnih”, jedva nazirao na jednom zagrebačkom oglasnom stupu, a na kojem je pisalo: “Advent u Beču”. Pravo iznenađenje, gotovo čudo - netko još zna za advent! Ah, da, sjetio sam se, postoje i “Vukovarske adventske svečanosti” - ljudi koji su i sami bili prognani, vratili su se u Grad, a vratili su i ovo, danas od mnogih prognano, adventsko vrijeme.

No, ipak, dok upiremo prstom u velike trgovačke centre, izlo-ge malih trgovina i pročelja mnogih ustanova, treba priznati da se “božićni” ukrasi tijekom adventa pojavljuju i na pročeljima nekih crkvi. I nisu to samo lampice, već lampicama oblikovani stilizirani likovi Isusa u jaslama, Marije i Josipa. Ponegdje uz takve stilizirane jaslice već od polovice adventa svijetli i natpis “Sretan Božić”. Tu su i nezaobilazni “božićni” koncerti po crkvama - a gotovo svi se održavaju u adventu, iako božićno vrijeme traje dovoljno dugo (od noći 24. prosinca do prve nedjelje iza Bogojavljenja, dakle još i iza 6.

siječnja). Zamislite novogodišnji koncert 23. ili možda 27. prosinca. Nemoguće, zar ne? Pa još nije Nova godina, rekli bi svi. Pa nije ni Božić prije noći 24. prosinca, ali tu očito vrijede drugi kriteriji.

Liturgijsko i konzumističko došašće Dok je liturgija došašća sva u radosnom iščekivanju, dok govori o pripravi i poziva na budnost, na hod u susret Bogu koji nam dola-zi, konzumističko vrijeme govori kako ništa ne treba čekati, jer su “božićni” blagdani, radosti kupovanja, već počeli. Treba pohitati do proizvoda koji nas čekaju na policama trgovina i ako ne požurimo, neki bi mogli nestati. U bogoslužju došašća izostavlja se i ne pje-va Gloria - Slava, a ne bi trebalo biti ni svečanog sviranja orgulja - kako bi sve skupa jače i znakovitije odjeknulo u božićnoj noći i danima božićnog vremena. Istovremeno u trgovačkim centrima, na tržnicama, na radiju i televiziji odjekuju, upravo trešte, razno-razne božićne i “božićne” pjesme pa na Božić doista neće imati više što odjeknuti - jer sve ječi i trešti već odavno. Doista, a što kad Božić zakuca na vrata u noći 24. prosinca? Tada je već svima svega dosta. Još ta polnoćka ili danja božićna misa, svečani ručak i kolači, beskrajna čestitanja (čega?), pa da i to skinemo s vrata. Nikome više nije ni do božićnih pjesama, ni do čega. Umorni smo od Božića. A Božić? Mali Bog koji se prije 2000 godina rodio u štali? Čini se da za njega opet, baš kao i tada u Betlehemu, nigdje nema mjesta. I što sad s tim našim prognanim došašćem i Božićem prije Božića? Treba li nad tim naricati, napada-ti konzumistički mentali-tet stvoren beskrajnim reklamama i marketinškim iskorištavanjem Božića? Treba li na sva zvona vikati protiv toga? Ili su sve ovo možda pogrešna pitanja? O problemu današnjeg prognanog adventa i sla-vljenja Božića svakako treba go-voriti, ali kako? Odgovor na gornja pitanja našao sam u citatu kojim završavam ovo razmišljanje. Vjerujem da i vama može nešto reći. “Odbacivanje živoga Boga i stvaranje vlastitoga u povijesti spasenja i ljudske naravi ne predstavlja neku osobitu novost. Isti tretman Bog je kod nas ljudi imao i daleko pri-je vladavine potrošačkog mental-iteta i procesa globalizacije, Djeda Božićnjaka i trgovačkih lanaca - nije li u pustinji Izabranom narodu draže bilo zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li u Nazaretu Tesarev Sin skoro bačen niz liticu, nije li narod umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu... Ne znači li to da pravo pita-nje možda i nije što Božić znači za svijet, ili za kršćane, nego što Božić znači za mene?” (Davor Maček, Bog u potrošačkoj današnjici, www.step.hr)

Piše: D.S.

A što kad Božić zakuca na vrata 24. prosinca? Nakon više od mjesec dana slušanja božićnih pjesama i s džepovima ispražnjenim u beskrajnom kupovanju, nitko više i nema potre-bu za istinski doživljaj Božića. On kao da je već proslavljen, i ako još tradicionalno kitimo božićnu jelku dan uoči samog Božića, kao da već razmišljamo kako ćemo s nje što prije skinuti te iste ukrase... Nakon mjesec i više dana nametanja Božića, tko ga više 25. prosinca uopće želi i može iskreno slaviti?

Hrvoje Cirkvenec, Sretan Božić, ili?, www.kriz-zivota.com

Božić započinje četrdesetak dana prije službenog početka bez ikakve priprave, Sveti Nikola se pretvara u debelog starca odjevenog u crveno polarno odijelo, crkve se kite već početkom prosinca, a Božić se svodi na bakalar, puricu, božićnu jelku, lampice i razuzdanu zabavu. Do samog Božića čovjek je već umoran od slavlja, a sam blagdan uredno se odrađuje eventual-nim odlaskom na misu ili jednostavnim pospremanjem ostataka sinoćnje zabave.

Davor Maltar, Gdje je nestalo došašće?, www.kriz-zivota.com

Kad ovog Božića budete slavili Isusov rođendan, ne zabo-ravite u svoj dom, za svoj stol, pozvati i Slavljenika. On ne traži nikakav dar, nego daruje sebe. Želi se roditi u srcu koje ga je kroz došašće iščekivalo, koje mu je spremilo ja-slice, koje ga hoće primiti. Kao što pjeva Angelus Silesius: “Ah, kad bi tvoje srce bilo jaslice svete, Bog bi još jednom na ovoj zemlji postao dijete!”

13

SAKRAMENTI

1. Kako su se nekada krstili? Od apostolskih su se vremena ljudi pripremali na krštenje. Prola-zili su razdoblje u kojem su učili osno-vne karakteristike kršćanstva, a to se zvalo katekumenat. Ta je pouka u vjeri nekada trajala i nekoliko godina, danas je ipak kraća. Najvažnije je bilo prihvatiti evanđelje, obratiti se, ispo-vijedati vjeru, krstiti se, izlijevanje Duha, pristup euharistiji. Ljudi su se nekada krstili u jezerima i rijekama i to uvijek na Vazmenom bdijenju, tj. na Veliku subotu. Tri puta bi ih uro-nili u vodu i prije svakog uranjanja bi potvrdno odgovarali na pitanje o vjeri u trojstvenoga Boga. Ulazili bi u vodu bez odjeće, a nakon krštenja bi oblačili bijele haljine koje simboliziraju ne-vinost, čistoću, uskrsloga Krista. Te bi haljine nosili do tjedan dana nakon krštenja, odnosno tjedan dana nakon Uskrsa, pa se ta nedjelja i danas zove bijela nedjelja.

2. Zašto danas krstimomalu djecu?

Mladi ljudi zagovaraju praksu krštenja ili priklanjanja nekoj religiji tek po navršavanju 18. godine. Sma-traju kako ne bismo trebali krstiti djecu tako malu, već im pružiti mogućnost da sami odluče kada će se i hoće li se uopće krstiti. Krštenje je nužno za spasenje, to tvrdi i Krist (Iv 3,5). Ono je besplatni Božji dar, dar milosti koji u čovjeku čini promjenu tako da mu usadi klicu vjere koju kasnije roditelji i kumovi trebaju razvijati i njegovati. Koliko puta smo u trgovini, na trgu, bilo gdje uzeli ono što su nam besplatno nudili. Sve što je besplatno rado ćemo uzeti, pa makar nam to ne bilo ni korisno, ni potrebno. Zašto onda ne pružiti dje-tetu dar koji ničime nismo zaslužili,

besplatan je, a čini velike promjene u čovjeku i od njega imamo samo do-bro.

3. Obred krštenja

Krštenje može primiti svaki čovjek koji još nije kršten, ako to želi. Dijeli ga biskup, svećenik i đakon. No, u iz-nimnim situacijama sakrament krsta može podijeliti bilo tko, čak i nekrštena osoba. Iznimne situacije su situacije u kojima svećenik nije dostupan, da li se radilo o okupiranim područjima u ratu ili o teškom zdravstvenom stanju djeteta po porodu. Može krstiti bilo tko, no najvažnije je da pritom ima potrebnu nakanu, a to znači činiti ono što čini Crkva: imati vodu i izgovarati trojstvenu krsnu formuli: „ N. N. ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Sve-toga.“. Važno je ne ponavljati sakra-ment nakon poboljšanja situacije, jer po tome bi ispalo kako ono krštenje koje smo podijelili ne valja, a ako ne valja zašto smo onda podijelili sakrament. Stoga dijete ne moramo ponovno krstiti, već ga upisati u ma-ticu krštenih.

4. Posljedice krštenja

Krštenjem nam se opraštaju svi grijesi, no ostaje nam sklonost ka grijehu, a mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li se prikloniti grijehu ili ne. Tako čovjek krštenjem postaje novi stvor, što vizualno prikazuje bijela haljina koju dobivamo na krštenju. Svećenik nas pomazuje Svetom kriz-mom i time nam daje biljeg, pečat Duha Svetog te tako postajemo Njegov hram. Krštenje bi se u pravilu trebalo di-jeliti za vrijeme euharistijskog slavlja, kada je cijela zajednica s krštenikom, što znači kako je posljedica krštenja i ulazak, primanje u zajednicu krštenika

tj. Crkvu. Krštenik ne postaje samo članom Crkve, on se pritjelovljuje Kri-stu, on postaje Kristov, netko za koga se Krist brine, a simbol toga je svijeća koju pali otac na krštenju upalivši je na plamenu Uskrsne svijeće. Velika je uloga kume, odnosno kuma na krštenju, ali ne zato što će djetetu kupiti skupocjeni dar. Kum ili kuma se obvezuju roditeljima pomaga-ti u kršćanskom odgoju djeteta čijem su krštenju kumovali. Rijetki su toga svjesni, misle kako su svoje odradili kupivši kršteniku dar, no posao tek počinje jer treba dijete izvesti na pravi put. Postoje i situacije kada osobe koje nisu krštene umru, a htjele su se krsti-ti. Primjer za to su progoni kršćana. Oni nisu kršteni vodom već krvlju, jer su umrli za Krista ili su u svom životu predano tražili Boga, no smrt ih je spriječila u ostvarenju krštenja. Spo-rno je i pitanje što se događa s umr-lom, nekrštenom djecom, idu li oni u raj ili ne? S obzirom kako ljudi nisu ti koji presuđuju tko je za raj, a tko za pakao, možemo se pouzdati u Božje milosrđe. Ako je Bog milosrdan pre-ma svakom, pa i najvećem grešniku, kako onda neće biti prema djeci za koju je sam rekao: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!“. (Mk 10,14)

Ines Pepić

Krštenje Svaka skupina, svaka religija ima način kako obilježiti novoga člana pa tako i kršćanstvo. U prošlom sam broju navela kako katolici imaju tri sakramenta inicijacije, a to su: krštenje, potvrda i euharistija. Započet ću s krštenjem jer je ono temelj cijeloga kršćanstva Krštenje je sakrament koji nas vodi prema ostalim sakramentima. Riječ krštenje nas podsjeća na krst, Krist, kršćanin, a dolazi od grč. riječi ba-ptizein što znači uroniti. Uranjanje u vodu je bilo središnji događaj krštenja u prvoj Crkvi. Krist je bio prvi koji se krstio, a apostoli su s krštenjem krenuli već na dan Pedesetnice kada slavimo nastanak Crkve.

14

VIJESTI - DOGAĐANJA

Župna kateheza po bazičnim zajednicama

Od listopada 2006. godine, u župi smo počeli održavati župnu katehezu po bazičnim (interesnim) zajednicama. Ovo je pilot projekt Katehetskog ureda, Biskupijskog pa-storalnog centra Đakovačke i Srijemske biskupije, koji želi ponovno „oživjeti“ župnu katehezu te je prilagoditi suvre-menim načinima pedagoškog rada. Tako su, uz obaveznu katehezu za 3., 7. i 8. razrede, za djecu ostalih razreda, u župi počele djelovati biblijska i liturgijska bazična skupina. Učenici 5. razreda, članovi biblijske bazične zajednice, bili su jako kreativni. Napravili su vremensku krivulju u koju će ucrtavati i upisivati biblijske osobe koje će obrađivati ti-jekom ove školske godine.

D. Š.

Novi vjetrolov i obnovljeno stubište za kor

Tijekom listopada i studenoga nastavljeni su radovi na uređenju unutrašnjosti naše župne crkve. Postavljeni su dodatni reflektori za osvjetljenje svetišta i crkvene lađe, postavljen je novi vjetrolov na velika ulazna vrata u cr-kvu, a obnovljeno je i stubište koje vodi do kora i crkvenog tavana.

D. S.

Proslava nedjelje zahvalnice

Dana 14. listopada 2006. godine u našoj se crkvi pod misom za sve župljane u 10:30 h služila zahvala Bogu za plodove zemlje te prinošenje darova.Svojim glasom i sviranjem poseban ugođaj na Svetoj misi dali su članovi HKUD-a OSIJEK 1862., dok su članovi HKUD-a VALPOVO 1905. prinosili darove. Oba KUD-a bila su odjevena u narodne nošnje. Nakon odslužene Svete mise, ispred crkve su se svi mogli počastiti domaćim kolačima, vinom te sokovima. Istodobno su članovi oba KUD-a zaje-dno zaplesali, a poneki vjernici su im se odlučili i pridružiti. Poslije svega je uslijedio ručak i druženje u katehetskom centru, nakon čega se pošlo svojim kućama.

Danijela Bošnjaković

Biblijski seminar

Biblijska skupina župe Valpovo i prof. dr. Mario Essert, organizirali su u župi Valpovo biblijski seminar kroz sedam biblijskih susreta, udubljujući se u smisao biblijskog teksta metodom „Život – Biblija – život“. Susreti su se održavali tijekom rujna, listopada i studenog 2006. godine, svakog drugog ponedjeljka (dakle dva do tri puta mjesečno). U velikoj dvorani Katehetskog centra župe Valpovo okupljalo se dvadesetak sudionika željnih proučavanja Biblije. Iako je na početku bio predviđen samo za župljane valpovačke župe, već od prvog susreta, radu su se pridružili i sudioni-ci iz Marijančaca, Belišća, Koške, Vinkovaca, Vukovara i Đakovačke Satnice.

D. Š.

15

VIJESTI - DOGAĐANJA

Hodočašće u Vukovar

Na ovogodišnjem hodočašću u Vukovar, povodom 15. obljetnice stradanja grada i njegovih stanovnika, su-djelovalo je i oko 150 vjernika iz Valpovačkog dekanata, među njima i šezdesetak Valpovčana, predvođenih našim

kapelanom Ivicom Martićem i sestrom Ilirkom. Nakon okupljanja pred vukovarskom bolnicom, zaputili smo se u koloni sjećanja do Memorijalnog groblja žrtava iz Domo-vinskog rata, gdje je kardinal Josip Bozanić predslavio misu u koncelebraciji s našim biskupom Marinom, pomoćnim biskupima i velikim brojem svećenika. U ime naše župe tiho smo i dostojanstveno, u molitvi, odali počast gradu, svim poginulima, nestalima, braniteljima i svim Vuko-varcima.

D. S.

Proslava sv. Cecilije

Dana 22. studenog 2006. godine, zborovi župe Valpovo, proslavili su blagdan sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe. Članovi zborova su u 18 sati pjesmom sudjelovali na misi za sve pjevače, a nakon mise je slijedio prigodni domjenak i veselica.

D.Š.

Katoličke knjige, krunice čestitke i suveniri

Ispred valpovačke župne crkve, svakog četvrtka ti-jekom dana, postavljen je štand obrta za proizvodnju i trgovinu „Emanuel“, vlasnice Božice Sukić, koji nudi katoličke knjige, krunice, čestitke i suvenire. Želja je ovog malog obiteljskog obrta širiti knjige katoličkih izdavačkih kuća, poput Siona, Društva sv. Jeronima, Teovizije i drugih te ih ponuditi vjernicima Valpova i okolice. Sve informa-cije o knjigama i proizvodima mogu se dobiti na štandu četvrtkom (ili na brojeve telefona 031/650-249 i 098-9850-143 u ostale dane).

D. S.

Iz iskustva pakla droge u iskustvo susreta s BogomMnogi roditelji i budući krizmanici bili su iznenađeni kada su u četvrtak 23. studenog 2006. godine došli na roditeljski sastanak u župnu crkvu Bezgrešnog začeća BDM i umjesto klasičnog roditeljskog sastanka, naišli na svećenika i skupinu mladića koji klečeći mole krunicu. Kada je roditeljski sas-tanak počeo, župnik je ukratko objasnio što je sve potrebno da se djeca krizmaju, a onda predstavio molitelje krunice: vlč. Ivan Jurića, župnika župe Preslavnog imena Marijina (Osijek, Donji grad) te skupinu mladića iz Šarengrada, koji se nalaze u komuni Cenacolo, gdje se molitvom, radom i s puno discipline pokušavaju odviknuti od „pakla droge u koji su upali“. Zajednica je međunarodna i međukonfesionalna, no razvijena u duhu katoličke Crkve.Mladići su župljanima otpjevali nekoliko pjesama koje pjeva-ju u zajednici Cenacolo te iznijeli osobna svjedočanstva o svom iskustvu narkomanskog života. Govorili su o razlozima konzumiranja droga, iskustvu neslobode dok su joj robovali te nevjerojatnom isku-stvu susreta s Bogom kroz zajednicu Cenacolo. Sada se kroz 3 do 5 godina programa uče odgov-ornom životu, jer je odgovornost najbolja prepreka povratku u pakao droge. Na kraju susreta, vjernici su imali prilike kupiti slike i kru-nice koje izrađuju sami štićenici zajednice i na taj im način pomogli „da si plate režije i potrošenu struju“.

D.Š.

NAJAVE„Hodočašće povjerenja na zemlji“ Europski susret mladih u Zagrebu

2006./2007. ( 28. prosinca 2006. – 1. siječnja 2007.)Na večernjim nedjeljnim euharistijskim slavljima često smo poslije pričesti sa Zborom mladih znali pjevati pjesme „Jer Gospo-din“, „Kriste tvoj lik“ ili „Zašto taj nemir“. Možda niste znali da su te meditativne i molitvene pjesme nastale u ekumenskoj zaje-dnici iz Taizéa, koju je 1940. godine osnovao brat Roger. Zajednica iz Taizéa tijekom većeg dijela godine prima mlade iz cijeloga svijeta, koji u duhu molitve, pjesme i meditacije traže putove susreta s drugim mladim vjernicima kroz osobni susret s Bogom. Već trideset godina, u vremenu između Božića i Nove godine, zajednica iz Taizéa organizira „Hodočašće povjerenja na zemlji“ po velikim europskim gradovima, a ove godine susret će se održati u Hrvatskoj, u Zagrebu.

Od rujna ove godine, u Zagrebu borave braća iz Taizéa, koja su došla pripremiti i formirati timove vjernika iz Zagreba i oko-lice, koji će dočekati i ugostiti više desetaka tisuća mladih iz cijele Europe na Europskom susretu mladih. Braća se na molitvu okupljaju na Dolcu u crkvi sv. Marije, moleći svaki dan s onima koji im se žele pridružiti. Do sada su se europski susreti povjere-nja održavali u Barceloni, Beču, Budimpešti, Lisabonu, Hamburgu, Milanu, Minhenu, Parizu, Pragu, Varšavi itd, a ove će se godine susret održati u Zagrebu.

Zašto sudjelovati? Mladi često u svojoj duhovnosti traže načine osobnijeg susreta s Bogom kroz njima pristupačnije načine, što Taizé molitva svaka-

ko jest. Mladi također sebe, svijet oko sebe i Boga jasnije doživljavaju u susretu s drugima, gradeći na ovaj način ispravnu sliku o Bogu, čovjekovom prijatelju i pratitelju. Želeći iskustvo i duh molitve podijeliti i s drugima mladima iz cijele Europe, braća iz Taizéa 70-ih godina prošloga stoljeća pokreću „Hodočašća povjerenja na zemlji“, nudeći iskrenu i nepatvorenu sliku Boga, kojega su i sami doživjeli u osobnom susretu. Mladi su brzo prepoznali ovaj milosni put k Bogu, najpotpunije doživljavajući Boga upravo u mladoj osobi pored sebe. Ne izbjegavajući tradicionalne načine molitve, već ih ostvarujući u duhu današnjeg vremena, zajednica iz Taizéa svoj način molitve nudi svima mladima, što su mladi prepoznali i pretočili, prvo u susrete u Taizéu, a onda i na Europskim susretima mladih. Tako, umjesto da Novu godinu dočekuju pijani ili na Hitnoj pomoći, mladi se na prijelazu s godine na godinu okupljaju na taizéjsku molitvu i pjesmu, dijeleći iskustvo Božje ljubavi u tišini osobne molitve. Buku pirotehnike zamjenjuju tišinom betle-hemske štale. Gradovi kao Lisabon ili Barcelona su daleki i put u njih je financijski teško ostvariv, no odlazak u Zagreb ne bi trebao predstavljati veći problem. Prilika je ovo koja se ne bi smjela propustiti, jer u svojoj blizini konkretno možemo doživjeti duh Taizéa, dijeleći ga s desecima tisuća mladih iz cijele Europe!

Kako sudjelovati? U župama diljem Hrvatske, već su počele pripreme za susret u Zagrebu. Važno je što ranije stupiti u kontakt sa župom u ko-joj se organiziraju Taizé molitveni susreti.

U Belišću se zajednica već počela pripremati za susret te sve informacije o odlasku i sudjelovanju na susretu mladih možete dobiti četvrtkom na večernjoj Taizé molitvi. Za prijavu grupa iz Hrvatske treba se javiti Povjerenstvu za pastoral mladih naše biskupije ili Uredu za mlade HBK, Diani Samardžić, Kaptol 21, Zagreb, Tel. 01/4814 699 ili mob: 098/622 895. Moguća je i Inter-net prijava na mladi@hbk.hr.

Ukoliko želite sudjelovati kao pojedi-nac, za sudjelovanje na susretu se možete pri-javiti na stranici Zajednice http://www.taize.fr/hr_article4100.html. Pratite upute o prijavi na hrvatskom jeziku i neće biti problema.

Za sve detaljnije informacije o susretu u Za-grebu posjetite Internet stranicu Taizé zaje-dnice: http://www.taize.fr/hr.