SADRŽAJ:

1. UVOD ……………………………………………………………………………………3

2. GONXHA BOJAXHIU

1.1.Obiteljski život(1910.-1928.) ………………………………………………………...4

1.2. Gonxhin poziv ………………………………………………………………………6

3. SESTRA TEREZIJA

2.1. Put u Dublin …………………………………………………………………………..7

2.2. Priprema za redovništvo ………………………………………………………………8

2.3. Djelatnosti sestre Terezije u Indiji …………………………………………………….8

2.4. Vječni zavjeti sestre Terezije ………………………………………………………….8

4. MAJKA TEREZIJA

3.1. Božji glas: Osnivanje„Družbe misionarki ljubavi“ …………………………………..10

3.2. Nacionalne i međunarodne nagrade i priznanja ……………………………………....13

5. ZAKLJUČAK ……………………………………………………………………………..14

6. ZAHVALA ……………………………………………………………………………….15

7. LITERATURA …………………………………………………………………………….15

UVOD:

Marija Terezija, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhio(Agnes Gondža Bojadžio)je osoba

koju cijeli svijet prepoznaje kao ikonu pobožnog načina života i onu koja je pomagala

bližnjima. Predstavljala je beskrajnu snagu za borbu protiv bolesti, siromaštva i beznađa.

Obnašala je bezuvjetnom vjerom u Boga. Poticala je ljude u svijetu na mir, počevši od mira u

obiteljima u smislu da obitelj više vremena provodi zajedno, da se materijalnom ne pridaje

više pažnje nego obitelji, te na zabranu abortusa u cijelom svijetu. Za vrijeme njenog života,

cijeli svijet joj se divio, njenoj ustrajnosti da pomogne ugroženima i bolesnima. Čak su i

najveći svjetski vođe pred njom osjećali strahopoštovanje. Svatko tko se divi toj ženi velikog

duha i velikog srca postavlja sebi pitanja vezana uz nju. Tko je Majka Terezija, tko je Gonxha

Bojaxhio, odakle u njoj sva ta snaga, volja i ljubav prema onima najsiromašnijima, prema

bolesnima i da li je ovako veliku osobu stvorila Crkva, da li je ona simbol Božje postojanosti i

ljubavi prema ljudima ili je ona rezultat obiteljskog odgoja u vjeri i ljubavi koji je urodio

najboljim mogućim plodom za sve one kojima je ona pomogla i kojima i danas pomaže

svojom pojavom. To se može otkriti istražujući o njoj, to jest upoznavanjem njenog

obiteljskog i društvenog života, koji ju je oblikovao u osobu koju mi danas znamo počevši od

njenog života u Skopju s roditeljima, bratom i sestrom; svjedočenja njenog brata Lazara,

poznanika Marije Terezije i nje same o njihovu obiteljskom životu, zatim o cijelom njenom

životu u redovništvu, od vremena kada je krenula u Irsku kako bi se zaredila pa sve do Indije i

Kalkute gdje je nakon nekoliko godina osnovala i svoj red„Misionarki ljubavi prema bližnjem

svom“koji svakim danom broji sve više članova u cijelom svijetu. Ostavivši nakon smrti za

sobom mnoga dobra djela i kao dokaz tome mnoge nagrade i priznanja kao što je Nobelova

nagrada za mir, majka Terezija je simbol ljubavi kao što je taj isti simbol bio i Isus(koji je

majci Tereziji bio njeno sve)jer je i ona baš poput njega ljubila bližnje svoje kao samu sebe, a

možda i više na način da im je potpuno posvetila svoj život. Kako bi učila svijet dobru, za

sobom je, osim svojih dobrih djela ostavila i mnoge mudre misli i izreke o miru, ljubavi,

siromaštvu, ratu, pobačaju te o svom pozivu da služi Bogu. Ona predstavlja put preko koje se

možemo upoznati sa srži kršćanstva, evanđeljem, ljubavlju, Isusom Kristom, s bližnjima, u

ljubavi i miru, u službi dobru, životu, radosti, plemenitosti.

1.GONXHE BOJAXHIU

1.1. Obiteljski i društveni život od 1910. do 1928. godine

Obitelj je prva zajednica u kojoj se čovjek upoznaje s različitim običajima, usvaja osnovna

znanja potrebna u životu. Obitelj odgaja, nadahnjuje, prati svakog pojedinca cijelog života,

predstavlja najveće duhovno i kulturno blago, ona je temelj svakog života. Druga zajednica

koja odgaja jest vjerski, društveni, nacionalni, kulturni i intelektualni odgoj i sama sredina

koji daju čovjeku temeljne karakteristike i definiraju čovjeka jednim dijelom. Stoga osobu,

Majku Tereziju treba poznavati kao cjelinu,upoznati njenu obitelj, narod, kulturu. Majka

Terezija je rođena u Skopju 27. kolovoza 1919.g. Krštenjem(u katedrali Srca Isusova u

Skopju)je dobila ime Gonxhe, koje joj je nadjenuo otac Kole a u prijevodu to ime znači

pupoljak, cvijet, ruža. Razlog tom imenu je bilo to što je od samog rođenja pa i kasnije

Gonxhe bila krhka, boležljiva tako da su svi strepili za njeno zdravlje. Od svoje sedme godine

školovala se najprije u župi Srca Isusova, kasnije u državnoj školi. Župna škola koju je

polazila do četvrtog razreda je bila na albanskom jeziku, a državna na srpskom jeziku. Nakon

posljednja četiri razreda osnovne škole pohađala je gimnaziju. U župnoj crkvi u Skopju je

primila prvu pričest i potvrdu. Bila je veoma nadarena, tiha i mirna, poslušna, bila je ljubav i

radost cijele obitelji Bojaxhiu pa i šire. Njen brat Lazer je ovako opisuje:

„ Bila je normalna djevojka, možda malo povučena i zatvorena… Već od prvih godina

osnovne škole moglo se uočiti da je dosta nadarena za učenje. Bila je prva u razredu, uvijek

spremna da pomogne drugima.“(Gjergji 1995.)

Kao mlada djevojka bila je vrlo angažirana oko župne zajednice. Pjevala je u zboru katoličke

mladeži, igrala u župnom i gradskom kazalištu, recitirala, pisala poeziju, plesala, svirala

tamburicu i mandolinu, bila je zapaženi član Marijine kongregacije. Na sve to je utjecaj imala

njena obitelj, koju su činili otac Kole, majka Drane te brat Lazer i sestra Aga; pri čemu su

roditelji Kole i Drane posebno zaslužni svojim uzorom i odgojem.

Kole Bojaxhiu, otac, bio je uspješan trgovac i poduzetnik, radio je s poznatim doktorom

Šuškalovićem. Bio je vlasnik građevinskog poduzeća, on i njegova obitelj bili su dobro stojeći

te su imali miran i ugodan život. Kao roditelj je bio ozbiljan i strog, mnogo je zahtijevao od

svoje obitelji. Bio je veoma društven, kuća obitelji Bojaxhiu uvijek je bila otvorena svakome,

posebno siromašnima, osamljenima, napuštenima. Svima je pružao pomoć, dijelio hranu,

obuću, odjeću i sve što je bilo potrebno, no na diskretan način, bez isticanja i oholost , a

svojoj djeci je ostavio vrijedne savjete kojih se sjećaju Lazer i Gonxhe: „Trebate biti

velikodušni, darežljivi prema svima, kao što je prema nama darežljiv Bog, koji nam je

darovao sva ova dobra. Sve što jesmo i imamo njegov je dar. Zato činite dobro svima,

posebno onim ljudima koji su siromašni, osamljeni, bolesni…“(Gjergji 1995.), kao da je otac

znao za što će se jednog dana, u to vrijeme mala Gonxhe, odlučiti i postaviti kao cilj svog

života, a to je upravo ono što je otac savjetovao. Osim što je bio dobar poduzetnik, graditelj

Kole i njegova obitelj su bili veliki vjernici. Vjera im je bila snaga koja ih je povezivala i

pomagala im u životu. Majka Terezija se ovako sjećala svoje obitelji: „ Bili smo sretna

obitelj, s mnogo radosti, ljubavi i mirna djetinjstva. Iako sam pohađala nekatoličku školu,

obitelj a kasnije i župa, dali su mi zdrav i dubok vjerski odgoj.“(Gjergji 1995.) Kole je bio

vijećnik grada Skopja, jedini katolik i najvjerojatnije ga je to stajalo života. Jednog dana je

otputovao u Beograd s gradskim odbornicima, kuci se vratio teško bolestan, a nakon

operacije, slijedećeg dana je preminuo, u jesen 1918.godine. Prema svjedočanstvu njegova

prijatelja i liječnika Šuškalovića bio je otrovan no tada to nije smjelo izaći u javnost. Na

samrti je svojoj ženi Drane rekao: „Drane, budi mirna, sve će biti dobro. Sve je u rukama

Božjim… Molim te, Drane, pazi našu djecu… Od danas oni su u rukama Božjim

tvojim.“(Gjergji 1995.) Na dan njegova pokopa mnogi su prisustvovali kako bi s obitelji

podijelili taj tužan trenutak, siromašni su bili među najtužnijima jer je umro njihov dobrotvor.

No, nije umrlo i sjećanje na njega, a ono što je cijelog života radio, pomagao bližnjima

nastavila je njegova kćer Gonxhe, koja je preko oca i majke bila odgojena u vjeri,

plemenitosti, darežljivosti prema svima, tradicijom dobročinstva i gostoprimstva. Kao što je

Kole bio dobar uzor Gonxhe i njenoj braći tako im je i majka Drane bila velika učiteljica o

životu, ljubavi, dobroti. Brat Lazer uspoređuje njihovu majku s Gonxhe, njenu povezanost s

vjerom, Bogom: „Moja je majka bila vrlo jaka, neslomljiva, ujedno blaga i vrlo pobožna

žena. Čini mi se da Gonxhe mnogo sliči našoj majci. U njoj uvijek otkrivam majčin lik. Bila je

ozbiljna s puno smisla za disciplinu. Znala je u kući držati red. Odgajala nas je vrlo dobro…

Posebno se brinula za siromašne i napuštene ljude… Uvijek je molila i radila s krunicom u

ruci, s molitvom na usnama i u srcu.“(Gjergji 1995.)Majka Drane je također ,kao i njen

suprug pomagala siromašnima, napuštenima, bolesnima. Briga Gonxhinih roditelja o drugim

ljudima i djeci ostavili su u njoj neizbrisiv trag zahvalnosti koji se očitovalo u njenom govoru

i sjećanju na roditelje, jer oni su najvećim djelom bili pravi odgojitelji velikog Gonxhinog

zvanja.

Slika 1. Gonxhe Bojaxiuwww.mymacedonia.net

1.2. Gonxhino zvanje

„Zvanje je prije svega djelo Božje, njegova inicijativa i volja, jer On nas prvi ljubi, poziva ali

umnogome ovisi i o nama, o našoj otvorenosti i spremnosti na suradnju s njime.“

(Gjergji 1995.)

To su mladoj Gonxhi omogućile obitelj, pa kasnije i župa, uputivši je u vjerski, duhovni život

i rast, u ljubav prema Bogu i bližnjem. Gonxhi je Crkva vrijedila više od svega. Stanovanje

blizu katoličke katedrale u Skopju i prijateljski odnosi sa župnicima približili su Gonxhu

Crkvi. Nakon smrti oca Kolea, vjera a i Crkva je obitelji pomogla da prebrode krizu, vjera im

je bila sve; crkvi je zauzvrat obitelj organizirala crkvene programe, radove, crkveni život i

tako dalje(itd.). Gonxhe je ovako opisala prvi susret sa( svojim budućim)zvanjem: „Bila sam

još mlada, u obiteljskom krugu, u 12.godini života, kada sam prvi put čula glas zvanja i

poželjela se sasvim posvetiti Bogu. Razmišljala sam i molila šest godina. Katkad mi se činilo

da nemam zvanja, ali Bog mi nije dao više mira. Konačno sam se uvjerila da me ipak Bog

zove. U tome mi je mnogo pomogla Gospa Crnogorska(Letnička).“(Gjergji 1995.) Gonxhino

je zvanje raslo i napredovalo polako, u tišini, razmatranju, molitvi i savjetovanju. Željela se

ona “osloboditi“ tih misli , napasti ali uzalud, Bog je nije ostavljao na miru, nije želio izgubiti

tako divnu dušu i srce koje je spremno bilo ljubiti čisto i žarko, i taj život koji se žrtvuje do

kraja i sasvim predaje Bogu, za služenje čovjeku. Gonxhe se najprije obratila župniku kako bi

otkrila da li je njen poziv stvaran, da li ju Bog stvarno zove. Župnik joj je objasnio, ako je

radosna kad razmišlja da je On zove kako bi pomagala bližnjem, to znači da ima zvanje.

Savjetovala se i s majkom te bratom i sestrom koji su bili i sretni i tužni zbog njene odluke.

Sretni jer će s ljubavlju služiti Bogu i bližnjem, a tužni uje na neki način gube svoju

Gonxu,više neće biti s njima. Njena odluka je bila konačno donesena u Letnici pred Gospinim

likom 15.kolovoza 1928.godine(uoči Velike Gospe), tako je životna odluka pala. Uputila je

molbu Družbi sestara Blažene Djevice Marije od Loreta(lorentinkama)u Dublinu, koje su

svoje misije imale u Bengaliji, u Indiji, gdje su bili misionari i oci isusovci preko kojih je

Gonxhe bila upućena za misionarku. Njena molba je dobila pozitivan odgovor na što njenom

veselju i veselju njene obitelji nije bilo kraja. Cijela župa pripremila je svečani oproštaj od

Gonxhe. Svojim odlaskom u misionarstvo, Gonxhe gotovo da nije viđala obitelj koja se

raspršila. Lazer je nakon studija do smrti ostao u Italiji, sestra Aga je neko vrijeme bila s

majkom , zatim s bratom u Italiji. Majka Drane je 1972.godine preminula u Tirani, a dvije

godine kasnije i Aga. Gonxhe je mnogo trpjela zbog svega toga, ali njezin odgovor je vjera,

ljubav i praštanje koje je ona izražavala ovako: “Patnja je velika, ali i ljubav.“

2.SESTRA GONXHE BOJAXHIU

2.1. Put u Dublin

Gonxhe je izašla iz rodne kuće, obitelji, župe, grada, domovine zbog velike, uzvišene misije

da pomogne siromasima Indije. Čitala je o njima u katoličkim tiskovinama Blagovijest u

Skopju i u Katoličkim misijama iz Zagreba. Krenula je put prema Dublinu,zatim u Indiju koja

je već tad bila usađena u njeno srce, da tim ljudima bude nada, svjetlost, ljubav, da im olakša

život i zbliži ih s Bogom. Iz Skopja u Zagreb je krenula 26.rujna1928.godine. Odande do

Zagreba je putovala s majkom i sestrom. U Zagrebu je ostala do 13.listopada, kada je krenula

prema Dublinu gdje je nju i još nekoliko djevojaka iz Slovenije, Austrije, Švicarske i drugih

zemalja čekala sestra poglavarica i još dvije sestre. Prije dolaska u Dublin, neko su vrijeme

boravile u Rathfarnharmu kako bi naučile engleski i upoznale se s budućim redovničkim

životom i radom. U to vrijeme je započela i kandidatura, priprema za redovnički život.

Gonxhe je dobila novo redovničko ime, Marija Terezija od Malog Isusa. Iz Dublina u Indiju

je krenula 1.prosinca1928.godine. Putem je napisala i pjesmu Oproštaj:

OPROŠTAJ

Ostavljam milu kućui dragi zavičaj,

U Bengaliju idem vruću,U daleki kraj.

Ostavljam znance svoje.Napuštam rod i dom.Srce me vuče moje

Da služim Kristu svom.(…)

Dolaskom u Indiju ostala je u kontaktu sa “starim svijetom“, obitelji, župom preko pisama

koja je slala. Na primjer(npr.), u prvom pismu je opisivala dolazak u Colombo, usputnu

stanicu prema Darjeelingu, svom cilju zasad,gdje ju čeka novicijat.

2.2.Redovništvo

Dolaskom u Indiju prvi susret Majke Terezije s bijedom te zemlje je bio težak,

uznemiravajući, dramatičan što je u njoj stvaralo razna pitanja, kako pomoći tim ljudima,no

tad još nije bilo odgovora. Novicijat je započela 23.svibnja1929.godine. Do onda,a i kasnije

njen veliki duh, ljubav, poslušnost, spremnost za odricanje, intelektualne i duhovne

sposobnosti i kreposti su brzo uočile sve Terezijine kolegice pa i učiteljice. Bila je angažirana,

u svim zadacima odgovorna i točna u ispunjavanju redovničkih pravila i zavjeta, puna života i

radosti. Prve zavjete je položila dvije godine nakon dolaska u Darjeeling. Ona je te događaje

opisala ovako: “Bili su to najljepši dani moga života, moja duhovna mladost, vrijeme

upoznavanja i ljubavi prema Isusu Kristu, prema mom redovničkom pozivu. Bila sam jako

sretna u redovničkom životu i u zajednici loretskih sestara. Bio je to moj novi život.“

(Gjergji 1995.)

2.3.Djelatnosti Marije Terezije u redovništvu

Nakon novicijata sestra Terezija je dobila prvu konkretnu zadaću, da radi i pomaže kao

medicinska sestra. Tim je poslom, kao i inače, bila jako zadovoljna, jer je brigu i skrb oko

bolesnika “imala u krvi“, u obiteljskom krugu. U jednom je pismu opisala jedan dan,način i

duh rada, življenja svog poziva: „U bolničkoj ljekarni visi slika Spasitelja okružena s nekoliko

potištenih i opterećenih težinom života. Gledam tu sliku svakog jutra prije nego započnem

posao…Onda otvorim vrata. Mala veranda puna je bolesnika, bijednih i nevoljnih. Sve su oči

uprte u me s mnogo očekivanja... Srce mi veselo kuca: ja smijem nasljedovati Njega, svoga

dobrog Isusa. Smijem ublažiti mnogu bol. Tješim i liječim, kažem koju riječ o najboljem

prijatelju duša…“(Gjergji 1995.)

Kasnije se sestra Terezija upisala na Kalkutsko sveučilište gdje je studirala povijest i

zemljopis, a istodobno je bila profesorica u školi St.Mary koju su pohađale uglavnom

djevojke iz bogatih obitelji. 1935.godine sestra Terezija je dobila još jednu zadaću, postala je

učiteljica u školi Sv.Terezije u Kalkuti.

2.4.Vječni zavjeti sestre Terezije

Radost i ljubav su pokazatelji zvanja sestre Terezije koja je uvijek bila radosna,a to su

uočavali svi,sestre redovnice koje su živjele i radile s njom, učenice ali i ona sama. Trebala se

još dublje i bolje pripremati za životni korak i odluku vječnih zavjeta,a priprema je bila u

Darjeelingu gdje je bila i kao novakinja. Na blagdan Pomoćnice kršćana

24.svibnja1937.godine, u prisutnosti nadbiskupa Kalkute Ferdinanda Pereirea, generalne

majke, magistre novicijata i mnogih sestara iz raznih krajeva Bengalije, sestra Terezija je

položila vječne zavjete. To je bio velik dar i zadaća koja ju je očekivala, da u potpunoj

poslušnosti, siromaštvu i čistoći služi Bogu, Crkvi, čovjeku. Nakon vječnih zavjeta sestra

Terezija je nastavila rad po raznim školama kao učiteljica, odgojiteljica, profesorica, a kasnije

i kao ravnateljica škole.

Tijekom Drugog svjetskog rata nema nikakvih vijesti o životu i radu sestre Terezije, mnogi

samostani i ustanove u Klakuti, gdje je radila, i okolici su bili zatvoreni.

Promatrajući bijedno stanje stanovništva Kalkute, posebno najsiromašnijih četvrti Tiđila i

Motiđila, sestra Terezija više nije bila mirna i sigurna kao ranije. Tu unutarnju borbu je

riješilo sjećanje “prve borbe s Bogom“od 12. do 18.godine života, te je bivala sve uvjerenije

da treba učiniti nešto za te siromašne, bijedne i jadne ljude. Nakon 20 godina misijskog rada,

nutarnju Glas je bivao sve jači i sigurniji, gotovo kao zapovijed sestri Tereziji: “Tvoje je

zvanje služiti siromasima!“(Gjergji 1995.) Sestra Terezija je vjerovala u taj novi poziv ili

kako je ona govorila „Glas“, te je otvorena srca, hrabro, sigurnim koracima, veliko ljubavlju i

odlučnošću još jednom potvrdila da je službenica Gospodnja, da Bog može računati i

raspolagati njome kada, gdje i kako hoće. Zato je životom, radom, molitvom, ljubavlju,

potpunim predavanjem izricala i potvrđivala svoj „da“ Bogu i krenula u nepoznato, ali

sigurno računajući na Božju volju i pomoć. Tako je počela nova avantura između Boga i nje

iz koje je ona postala i ostala: Majka Terezija.

3. MAJKA TEREZIJA

3.1. Božji glas: Osnivanje Družbe misionarki ljubavi

Putujući vlakom za Darjeeling na duhovne vježbe ponovo je sestra Terezija čula glas Božji.

Ovako se povjerila ispovjedniku i duhovniku: „Oče, ovako se dogodilo 10.rujna1946.

Putovala sam vlakom prema Dajreelingu, gradu podno himalajskih planina i čula glad Božji.

Bio je to glas Božji i ja sam duboko uvjerena da me On zove. To je „zvanje u zvanju“ ili moje

drugo zvanje. Poruka i je bila jasna: moraš izaći iz samostana da pomogneš siromasima

živeći s njima…“(Gjergji 1995.) Svi su bili iznenađeni njenom odlukom. Generalna majka je

dala odobrenje njenoj odluci i obećala joj podršku cijele zajednice, no morala se obratiti i

Svetoj Stolici. Nadbiskup Kalkute nije odobrio njenu odluku, a Rim je prema novim

ustanovama bio negativan, posebno prema ženskim redovima pa se govorilo da valja

intenzivirat duh evanđelja, a ne povećati njihov broj i je Rim tako odbio podržati njenu

odluku. Ipak , pronašlo se kakvo-takvo rješenje: eksklaustracija,tj. djelovanje izvan svoje

redovničke zajednice, ali je sestra Terezija i dalje bila i pod jurisdikcijom loretskih sestara, a

osobno ju je vodio sam nadbiskup. Početak je bio težak i rizičan, a napuštanje redovničke

zajednice bolno. Prvu noć je provela pod vedrim nebom, među svijetom bijede, siromaštva,

gladi, bolesti u četvrtima Tiđila i Motiđil. Bila je duboko potresena užasnim prizorima. Novi

život i novo zvanje započeli su radom sa siromašnom djecom. Bila im je učiteljica,

odgojiteljica, majka, sve. Svjedočila je: “Čistila sam djecu koja su stalno bila prljava. Prvi

put su u životu bila oprana. Učila samih da budu isti, da se lijepo ponašanju; poučavala sam

ih vjeri, a potom sam ih učila čitati. Zemlja mi je služila kao ploča. Djeca su bila sretna. U

početku ih je bilo samo petero, no broj je rastao. Redoviti su za ustrajnost i marljivost

dobivali po jedan sapun. U podne sam dijelila mlijeko. Danas se na onome mjestu nalazi

moderna škola s više od 5000 djece… T o je zaista djelo Božje.“(Gjergji 1995.)

Djevojke koje je Majka Terezija odgajala godinama , prve su opazile njezinu novu prisutnost i

rad, prve su se približile i pomagale joj, prve su se uključile u njenu novu redovničku

zajednicu, želeći biti s njome i kao ona. Tako je počela nova redovnička zajednica. Prvo

zvanje bijaše djevojka Shabasini Dash, bogata, plemenita, spreman na sve. Početkom

1949.godine stiglo je prvo zvanje, deset prvih zvanja bile su njezine učenice, tako je počeo i

prvi novicijat. Pravile je sastavila Majka Terezija nakon duge i žarke molitve, nakon

savjetovanja i suradnje s ocem Julienom da Henryjem i ocem Celestom Van Exemom.

Zaključili su , uz male primjedbe i promjene, da je u njima „duh evanđelja i ruka Božja“.

Uspjeh je bio očit i prilično brz. Godine 1950., uz podršku nadbiskupa i generalke iz Dubina,

Rim je odobrio pravila nove redovničke zajednice Družbe misionarki ljubavi, to se dogodilo

7.listopada1950.godine na blagdan Gospe od krunice, a zajednica je imala samo 12 sestara.

Na početku konstitucija misionarki ljubavi piše: „Naša je osnovna zadaća spasenje

siromašnih među najsiromašnijima. To ćemo postići liječeći bolesne, brinući se za umiruće,

prikupljajući napuštenu i nezbrinutu djecu, posjećujući prosjake(…)na taj način iskazujemo

svoju ljubav Isusu, koji je skriven pod prilikama kruha i siromaha…“ (Gjergji 1995.)

1965.godine, dekretom kongregacije za redovnike Decretum laudis, sestre misionarke ljubavi,

priznate su kao Družba sestara papinskog prava. Osim škole za siromašnu djecu, Majka

Terezija je otvorila centar za umiruće Nirmal Hriday(Prečisto Srce). 1957.godine počela je

sustavno raditi s gubavcima što je izazvalo teškoće zbog shvaćanja Hindusa da je to Božja

kazna, te da gubavca valja odstraniti iz sredine i obitelji. Nakon tih pothvata Majka Terezija

krenula je dalje, borila se protiv svih zala svijeta: protiv pobačaja(koji je najveća opasnost za

mir u svijetu), protiv samoće, osamljenosti, napuštanja starih osoba, protiv droge, prostitucije

pa i protiv side. Za njih je rekla: „ Bolesni od side ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša

jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne

bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo sve do zadnjeg daha…“(Gjergji 1995.) Na Božić

1985.godine otvorila je centar za oboljele od side. Osim misionarki ljubavi osnovala je Braću

misionare ljubavi, međunarodnu organizaciju Suradnici Majke Terezije, Misionarke ljubavi-

kontemplativni ogranak i Braću Riječi – svećenike da bi evangelizirali što bolje

najsiromašnije među siromašnima. Danas su misionarke ljubavi prisutne i djelotvorne u svim

biskupijama Indije, gotovo u svim krajevima svijeta: Rusiji, Albaniji, Mađarskoj,

Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj i drugdje. Da bi očuvala duh obitelji i zajedništva,

Majka Terezija je najmanje jednom godišnje nastojala posjetiti svaku zajednicu kako bi sestre

upoznala i nadahnjivala izbliza, kao majka svoju djecu. Svaki mjesec je svojom rukom pisala

jedno pismo svakoj zajednici kojih danas ima više od 450 diljem cijelog svijeta. Nije

poznavala ni priznavala nikakve granice, nikad se nije zaustavljala već je uvijek bila živa i

aktivna, a jednom je prilikom izjavila: Nemam vremena da ostarim jer ona je vjerovala i

ljubila.

Ipak,kao što svi od praha nastajemo,svi se jednog dana u prah pretvaramo, tako je bilo i s

Majkom Terezijom. Preminula je 5.rujna1997.godine u Kalkuti u 21:30h. Njezino je tijelo

preneseno u crkvu Sv.Tome pokraj samostana Loreto. Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz

Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Terezije. Sahrana je bila

upriličena 13.rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Kalkute. Njezin grob je

uskoro postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera odlaze moliti. Premda je prema

propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi

započeo postupak proglašenjem istog svetim, u slučaju Majke Terezije proces je započeo već

nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne

Indijke koja se molila Majci Tereziji i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina

nakon njezine smrti, 19.listopada2003.godine papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Tereziju

blaženom na prepunom Trgu Sv.Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Terezije

(četiri godine)najkraći je u povijesti, a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U

trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu su albanski i inozemni alpinisti postavili na

vrh albanske planine Korab statuu Majke Terezije.

Slika 2. Majka Terezijawww.socyberty.com

Slika 3. Majka Terezija s djetetomwww.ezadar.hr

4. NACIONALNE I MEĐUNARODNE NAGRADE I PRIZNANJA

Djelo Majke Terezije nije moglo ostati u tajnosti. Prvo su je“otkrili“ siromasi,gaženi, gladni,

gubavci, a onda i ljudi kulture, ekonomije, politike, vjere. Tako je počelo nagrađivanje Majke

Terezije počevši s Indijom a zatim i cijelim svijetom. Neke najvažnije nagrade su: „Padma

Shri“, „Ramon Magysysay“, „Dobri Samaritanac“, Međunarodna nagrada „Jhon Kennedy“,

„Tempelton“, „Majka svih majki“, „Nobelova nagrada za mir“ i mnoge druge.

ZAKLJUČAK:

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxhe Bojaxhiu rođena je 27.kolovoza1910.godine

u Skopju. Gonxha je odrasla u dobrostojećoj katoličkoj obitelji. Roditelji su je odgojili na vrlo

religiozan način. Kad joj je bilo 8 godina njen je otac iznenada preminuo, nakon čega se za

nju te njenog brata Lazer i sestru Agu brinula isključivo majka Drane. Već s 12 godina se

odlučila za život u redovništvu kako bi služila Bogu i bližnjem. Njena želja se održala pa je s

18 godina bila primljena u red sestara lorentinki sa sjedištem u Dublinu. Taj red i

mnogobrojni članovi su se angažirali u Bengalu,u Indiji i to posebno u školstvu. Ona, ipak,

nije odmah mogla početi s radom u Indiji, već je pozvana u sjedište lorentinskog reda u Irsku.

26.rujna1928.g. je napustila rodni grad Skopje i krenula u Irsku. Nakon kratkog vremena joj

je dozvoljeno da ispuni svoju želju i da se priključi misionarskom redu u Bengaliji. U Indiji je

položila svoje prve zavjete pa tako i vječne zavjete; radila je kao medicinska sestra,

odgojiteljica, učiteljica, profesorica pa i ravnateljica škole. Za vrijeme vjerskih vježbi

1946.godine prolazeće kroz Kalkutu čula je Božji glas koji ju je zvao i „zapovjedio“ joj da

ode među siromašne te da im pomogne živeći s njima. Tako je i bilo,tražila je dopuštenje

generalne majke, nadbiskupa Kalkute pa i Svete Stolice. U početku je dobila samo odobrenje

generalne majke no s godinama djelovanja i velikim uspjesima ,Majka Terezija je uspjela

osnovati vlastitu zajednicu „Družbu misionarki ljubavi“. Taj se red brinuo o umirućima,

siromašnima, bolesnima, gubavcima. Majka Terezija se čvrsto borila protiv svih zala svijeta,

protiv abortusa, droge, side i tako dalje. Uspjela je proširiti svoju zajednicu,njih više od 450

po cijelom svijetu a za svoja djela je dobila i mnoge nagrade među kojima je najznačajnija

„Nobelova nagrada za mir“. Majka Terezija je preminula 5.rujna1997 u Kalkuti gdje je i

sahranjena uz prisustvo mnogih članova svjetske javnosti ali i drugih koji su na njen pogreb

došli kako bi se posljednji put oprostili od nje. Cijeli njen život bio je posvećen Isusu a on je

kroz nju širio ljubav , brigu, dobročinstvo i vjeru cijelim svijetom. Papa Ivan PavaoII ju je

samo šest godina nakon smrti proglasio blaženom, 19.rujna2003.godine.

POPIS KORIŠTENE LITERATURE:

Gjergji, L., (1995): Ljubav na djelu MAJKA TEREZIJA. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

http://www.dadalos.org/bih/vobilder/Theresa/leben.htm 9.3.2009. 13:02:16

http://hr.wikipedia.org/wiki/Majka_Tereza 9.3.2009. 13:02:36

http://www.moljac.hr/biografije/majka_tereza.htm 9.3.2009 13:03:30

http://www.ezadar.hr 10.3.2009. 17:15:08

http://www.mymacedonia.net 10.3.2009. 17:15:52

http://www.socyberty.com 10.3.2009. 17:16:32