Giovanni Giacomo Casanova

MEMOARI

KNJIGA PRVA

EPOHA — MATICA HRVATSKA — PROSVJETA

ZAGREB - 1969

Naslov originala:

Giovanni Giacomo CasanovaHISTOIRE DE MA VIE

Izbor iz integralnog izdanja:

F. A. BROCKHAUS WIESBADEN. LIBRAIREPLON PARIS. 1959.

PrevelaMELITA WOLF

UVODNA RIJEČ

Čitaoče, želim ti najprije reći da svemu što počinih za svoga vijeka,bilo to dobro ili zlo, sam uvijek bijah sretnim ili nesretnim vinovnikom,pa se tako s pravom mogu smatrati slobodnim.Čovjek je slobodan sve dotle dok sam vjeruje u vlastitu slobodu, a

što se više pouzda u moć sudbine, to više sam sebe lišava snagekoju mu dade bog obdarivši ga razumom. Razum je udio tvorčevabožanstva u nama. Ako se njime služimo u želji da postanemoponizni i pravedni, najbolje ćemo ugoditi onom koji nam ga podari.Bog prestaje da bude bog samo za one koji smatraju da je njegovonepostojanje nemoguće, a takvo shvaćanje je najveća kazna za njih.Čovjek je slobodan, ali zato ne smijemo misliti da je vlastan učiniti

što mu se god svidi, jer kad se prepusti strasti da njime ovlada, tadpostaje robom. Onaj tko ima snage da se sustegne od nekog činasve dok se potpuno ne sabere, pravi je mudrac; ali takva su čeljadrijetka.Čitalac će u ovim memoarima razabrati da, ne težeći nikad za

nekim postojanim ciljem, nisam imao drugog načela, ako je to uopćeneko načelo, doli da se prepuštam vjetru neka me nosi po svojojvolji. Kolike li promjenljivosti u tim slobodnim načelima! Moji uspjesi imoji porazi, dobro i zlo što ga iskusih, sve me je to naučilo daspoznam kako u ovom našem svijetu, i tjelesnom i duhovnom, dobroproistječe uvijek iz zla kao što i zlo proistječe iz dobra. Moja ćelutanja pokazati misliocu oprečne pute, ili će ga pak naučiti velikomumijeću da se drži staze što vodi između njih. Treba samo hrabrosti,jer snaga bez samopouzdanja ne služi ničem.Meni se često desilo da me s nepromišljena koraka, koji je trebalo

da me odvede u propast, snađe velika sreća, te sam, sve karajućise, zahvaljivao bogu; a iz razumna i promišljena ponašanja često biproizašla teška nevolja. To bi me žalostilo; ali znajući da sam upravu, uskoro bih se utješio.Usprkos iskri divnog morala, koji božanska počela usadiše u moje

srce, čitava sam života bio žrtva svoje puti, volio sam bludjeti, bezprestanka sam živio u grijehu, nemajući druge utjehe doli spoznajeda sam na stranputici. I zato se nadam, ljubazni čitaoče, da u mojojpovijesti nećeš osjetiti duh nedolična hvalisanja, već upravo onakav

kakav priliči ispovijesti, premda u mom pričanju nećeš naći niskrušenost pokajnika ni sputanost nekog koji, crveneći, priznajesvoje ludorije. Sve su to mladenačke ludosti, i uvidjet ćeš da im se ija sam smijem, a i ti ćeš se, ako si dobra srca, smijati zajedno samnom.Smijat ćeš se kad budeš čitao koliko sam puta, kad bjeh u nuždi,

bez grižnje savjesti varao lakoumnike, lopuže i budale. Sa ženamavaranje je uvijek uzajamno, jer netom se ljubav umiješala, obje sustrane nasamarene. S budalama je sasvim drugačije. Još i danas mije drago kad god se prisjetim da sam mnoge zapleo u svoje mreže,jer njihova bezobraština i preuzetnost pravi su izazov duhu. Varajućibudale osvećujemo duh, a takva pobjeda vrijedi truda, jer budala imaoklop, pa ne znaš kako da je dohvatiš. Prevariti budalu, to je, mislim,podvig dostojan čovjeka od duha. Otkad postojim, u mojim je žilamanesavladiva mržnja na soj budala, jer kad sam god bio u njihovudruštvu, osjećao sam se i sam budalom. Među njih uopće neubrajam ljude koje nazivamo glupima; takve čak i volim, jer njihovaglupost proizlazi iz manjkava odgoja. Sretoh među njima mnoge kojibijahu veoma pošteni i čija glupost ne bijaše bez duha i bezrazboritosti, po čemu se znatno razlikuju od budala. Oni su poputočiju na koje se navukla mrena, a koje bi inače bile veoma lijepe.Ako si pronikao duh ovog predgovora, onda si, dragi čitaoče, lako

pogodio moju namjeru. Napisao sam ga jer želim da me upoznašprije no što pristupiš čitanju moje povijesti. Jer s nepoznatima čovjekrazgovara samo u kavani ili za gostioničkim stolom. Napisao samsvoju povijest, i tome se nema što prigovoriti. Ali jesam li u pravu štoje predajem općinstvu o kojem znam toliko toga što mu ne ide uprilog? Znam da činim ludost, ali kad već osjećam potrebu da sezabavim i nasmijem, zašto bih to sebi uskraćivao?Jedan od starih pisaca savjetuje nas učiteljski: »Ako nisi činio stvari

dostojne da budu napisane, barem piši stvari dostojne da budupročitane.«Ovaj je savjet krasan poput najčišćeg dijamanta kakav se pravio u

Engleskoj, ali ja ga ne mogu slijediti, jer ne pišem ni roman nipovijest neke slavne i ugledne ličnosti. Bio dostojan ili nedostojan,moj je život moj predmet, a moj je predmet moj život. Kako samprovodio život i ne misleći da će mi jednog dana doći želja da ga

opišem, možda će stoga ova povijest biti zanimljivija nego da samživio s namjerom da je napišem kad zađem u staračke godine i, štoviše, da je objavim.U dobi od 72 godine, 1797. kad mogu reći vixi1 premda još uvijek

živim, bilo bi mi teško naći ugodniju razonodu od razgovora o mojimpustolovinama, na ugodu i razveseljavanje otmjena društva koje mesluša, koje mi je uvijek bilo prijateljski naklonjeno i s kojim sam uvijekdrugovao. Da bih dobro napisao svoju ispovijest, dovoljna mi je isama pomisao na to da će me oni čitati. Što se tiče neznalica kojimaneću moći zapriječiti da čitaju, dovoljno mi je saznanje da ne pišemza njih.Prisjećajući se užitaka koje sam proživio, ja ih obnavljam, pa tako

još jednom uživam u njima, a pri tom se smijem patnjama koje nekadpodnesoh i koje više ne osjećam. Dio sam svemira, govorim u zrak izamišljam da polažem račun o svom življenju kao što domoupraviteljpolaže račun svom gospodaru prije negoli što će se povući.Budućnost me kao filozofa nikad nije mučila, jer ništa o njoj ne znam;a kao kršćanin znam da vjera vjeruje bez razmišljanja i da onanajčistija nikad ne progovara. Znam da sam postojao, jer samosjećao, a kako mi je osjećanje davalo to saznanje, znam isto takoda više neću postojati kad budem prestao osjećati.Desi li se da osjećam i poslije smrti, tad više ni u što neću sumnjati,

ali ću utjerati u laž sve one koji mi kažu da sam mrtav.Kako povijest započinje najstarijim događajem koje je zadržalo

pamćenje, to će moja započeti od dana kad mi je bilo osam godina ičetiri mjeseca. Prije tog vremena, ako je istina da vivere cogitareest2, ja nisam živio, već naprosto životario. Budući da se ljudskomišljenje sastoji od usporedbi kojima spoznajemo odnose, ono nemože postojati prije pamćenja. Organ namijenjen pamćenju razviose u mojoj glavi tek osam godina nakon rođenja, i tad je moja dušapostala osjetljiva na dojmove. Kako je bestjelesna supstancija kojase ne može nec tangere, nec tangi3 u stanju da prima dojmove, nijeu ljudskoj moći da objasni.Jedna utješljiva filozofija u skladu s religijom tvrdi da je ovisnost

duše o osjetilima i organima samo slučajna i prolazna, i da će dušabiti odriješena i slobodna kad je smrt tijela riješi ove tiranske

potčinjenosti. To je vrlo lijepo, ali kako ne mogu vlastitim umom doćido sigurna uvjerenja da sam besmrtan, nego jedino pod uvjetom daprestanem živjeti, to mi ne zamjerite što ne hitam da dođem dospoznaje takve istine; jer spoznaja kojoj je cijena život čini mi seodviše skupom. U međuvremenu slavim boga, prežući od svakognepravedna čina, i grozim se od zlih, premda im ne činim zla.Zadovoljavam se da im ne činim ni dobra, jer sam uvjeren da netreba hraniti zmiju u njedrima.Moram nešto reći i o svom temperamentu i prirodi. Pri tom se

nadam da čitalac koji će me najblaže suditi neće biti ni najnepoštenijini najsiromašniji duhom.U meni su se izredali svi temperamenti: mekušan u djetinjstvu,

sangviničan u mladosti, u zrelim godinama žučan, a sad, podstarost, melankoličan, i takav ću vjerojatno ostati do kraja.Usklađujući hranu s ustrojstvom i građom tijela, uvijek sam bio dobrazdravlja, a kako sam već zarana naučio da zdravlju šteti svakopretjerivanje, bilo u jelu bilo u gladovanju, nikad nisam imao drugogliječnika do sama sebe. Rekao bih da je pretjerivanje u postuopasnije od neumjerenosti, jer ako neumjerenost kvari probavu,gladovanje vodi u smrt.Sad kad sam već ostario, premda mi je želudac još uvijek dobar,

treba mi samo jedan obrok na dan, ali mi taj gubitak nadoknađujesladak san i lakoća kojom misli stavljam na papir a da se ne moramslužiti ni paradoksima ni sofizmima koji bi ionako mogli prijeobmanuti mene nego čitaoca, jer se nikad ne bih usudio da muproturim lažan novac, znajući da je lažan.Sangvinični temperament učinio me je neobično osjetljivim za slasti

užitka; bio sam uvijek veseo, uvijek pripravan da idem iz naslade unasladu, a bio sam i veoma dovitljiv u iznalaženju užitaka. Zbog togasam bio tako sklon da sklapam uvijek nove veze, a otud i velikalakoća kojom sam ih kidao, iako uvijek s razlogom, a nikad iz pusteobijesti.Pogreške u temperamentu ne mogu se ispraviti, jer temperament

ne ovisi o našoj moći. Sasvim je drugačije s karakterom. Karakter jesazdan od duha i srca, i temperament u tom nema tako reći nikakvaudjela, pa stoga karakter zavisi o odgoju i može se popraviti iizmijeniti.

Prepuštam drugima da prosude imam li dobar ili loš karakter; ali onje takav kakav jest, odrazuje se na mojoj fizionomiji, i svaki će gadobar poznavalac moći lako proniknuti. Jedino na licu karakterpostaje predmet dostupan oku: tu je njegovo sjedište. Promatramo liljude koji nemaju nikakve fizionomije, a takvih je mnogo — vidjetćemo da nemaju ni onog što se naziva karakterom, pa odatleizvlačimo pravilo da je raznolikost fizionomija tolika kolika jerazličitost karaktera.Kad sam priznao da sam se čitava života više upravljao prema

porivima osjećaja negoli prema zaključcima rasuđivanja, mislim dasam priznao i to da je moje ponašanje bilo podložnije mom karakterunegoli duhu, a oni su obično bili među sobom na ratnoj nozi, pa takou njihovu neprestanom sukobu nikad nisam imao dosta duha dasavladam karakter, niti pak dosta karaktera da savladam duh. Ali,zaustavimo se malo ovdje: ako je istina da si brevis volo, obscurusfio4, mislim da — ne vrijeđajući skromnost — mogu primijeniti nasebe ove riječi dragog mi Verligija:Nec sum adeo informis: nuper me in littore vidiCum placidum ventis staret mare.5

Gajiti naslade puti bila je uvijek moja glavna briga, i nikad nisamimao nikakve važnije. Osjećajući da sam rođen za lijepi spol, uvijeksam ljubio i nastojao da budem ljubljen koliko je to god bilo moguće.Silno sam volio i obilatu trpezu i strasno se zanimao za sve što jepodsticalo moju radoznalost.Imao sam prijatelja koji mi bijahu dobri i sretan sam što sam im u

svakoj prilici mogao dokazati svoju zahvalnost. Imao sam i odvratnihneprijatelja koji su me progonili, a koje nisam mogao istrijebiti, jer tonije bilo u mojoj moći. Ne bih im nikad oprostio da nisam zaboraviozlo koje su mi nanosili. Čovjek koji zaboravi uvredu nije je oprostio,već ju je zaboravio; jer oproštenje je čin koji dolazi iz uzvišenostiosjećaja, iz plemenitosti srca, iz velikodušnosti duha, dok zaboravdolazi iz slabosti pamćenja ili nebrige kakva prati miroljubive duše, ačesto iz puke potrebe za mirom i spokojem; jer mržnja vremenomrazjede nesretnika koji je dugo pothranjuje.Ako me netko nazove sladostrasnikom, imat će krivo, jer me snaga

puti nikad nije navela da zanemarim dužnosti kad sam ih imao. Zbog

istog razloga nikad se ne bi smjelo Homera nazivati pijanicom:Laudibus arguitur vini vinosus Homerus.6

Volio sam žestoka jela: makarone koje je priredio vrstan napuljskikuhar, španjolsku ollu podridu[1], sluzastog bakalara iz Nove Zemlje,meso divljači u pacu kad malo tukne, i sireve koji dosižu savršenstvokad sićušna bića što se u njima stvaraju postanu vidljiva. Što se tičežena, uvijek mi je bio sladak miris onih koje sam volio.Kakvih li izopačenih sklonosti! — reći će netko. Sramotna li čovjeka

koji ih priznaje, a pri tom ne crveni!Takva mi je pokuda smiješna, jer mislim da sam, zahvaljujući svojoj

sirovosti, sretniji od drugih, budući da sam zbog nje prijemljiviji naužitak. Sretnik je onaj koji umije uživati a da time drugom ne udi, anerazumnik je onaj koji misli da Svevišnji uživa u bolima, patnjama iodricanjima koje mu prinosi kao žrtvu, i da bog miluje samo čudakekoji se trape. Bog može tražiti od onih koje je stvorio samo to dauzgajaju vrline koje im je usadio u duše, jer sve što imamo dao namje da budemo sretni: samoljublje, želju za pohvalama, zanatjecanjem, snagu, hrabrost i jedino pravo koje nam nitko ne možeoduzeti: pravo da se ubijemo ako nakon ispravne ili krive procjenezaključimo da nam na nesreću to odgovara. To je nepobitan dokaznaše moralne slobode koju su sofisti toliko poricali. Međutim, od tese naše moći grozi čitava priroda, pa je zato s pravom sve religijezabranjuju.Jedan navodno slobodarski duh reče mi jednog dana da se ne

mogu smatrati filozofom ako ne priznajem Otkrovenje. Ali ako gapriznajemo u fizičkom svijetu, zašto ga ne bismo priznali i u religiji?Riječ je samo o obliku. Duh govori duhu, a ne ušima. Načela svegaonog što znamo morala su biti otkrivena onima koji su nam ih predaliposredstvom velikog i uzvišenog načela što sadrži sva ostala. Pčelakoja gradi košnicu, lastavica koja savija gnijezdo, mrav koji gradi svojpodzemni grad, pauk koji prede mrežu, ne bi nikad ništa uradili danije prethodnog vječnog otkrovenja. Ili moram vjerovati da je tako, ilipretpostaviti da materija misli. Ali kako se ne usuđujemo da materijipripišemo toliku čast, držimo se otkrovenja.Onaj veliki filozof što je, proučavajući prirodu, povjerovao da se

dovinuo do pobjede kad je u njoj vidio boga, prerano je umro. Da jejoš poživio, otišao bi mnogo dalje, a put mu ipak ne bi bio dug;

bitišući po svom stvoritelju, ne bi ga više mogao nijekati: in comovemur et sumus7. Spoznao bi da ga se ne može spoznati i ne bise više kinjio.Zar bi bog, taj veliki začetnik svih načela što sam nikad ne imađaše

začetka, mogao sam sebe pojmiti kad bi zbog toga morao spoznatisvoj vlastiti početak?O, blaženo neznanje!Spinoza, kreposni Spinoza, umro je prije no što je uspio da se

dovine do njeg. Da je vjerovao u besmrtnost svoje duše, umro bi kaomudrac s pravom da traži nagradu za krepost.Nije istina da nadanje u nagradu ne doliči pravoj kreposti i da

vrijeđa njenu čistotu. Ona joj, naprotiv, pomaže da se održi, jer ječovjek biće isuviše krhko da bi poželjelo živjeti kreposno samo radizadovoljstva.Ja mislim da je onaj Amfijaraj[2] koji vir bonus esse quam videri

molebat8 izmišljeno biće. Mislim napokon da na svijetu nemapoštena čovjeka koji ne bi znao za neku tražbinu, pa ću i ja govoriti osvojoj.Ja očekujem zahvalnost, poštovanje i prijateljstvo svojih čitalaca;

nadam se zahvalnosti ako ih ovi Memoari u nečem poduče i ako imse svide; poštovanju, ako, sudeći o meni onako kako treba, uvide daimam više odlika nego mana; a prijateljstvo će mi pak ukazati akospoznaju da sam dostojan te časti zbog iskrenosti i otvorenostikojom se predajem njihovu sudu, bez himbe, ovakav kakav doistajesam.Vidjet će da sam uvijek volio istinu toliko strasno da bih znao i lagati

samo da joj prokrčim put do glava koje nisu spoznale njenu ljepotu.Neće mi zamjeriti kad budu vidjeli kako praznim kesu prijatelju da bihzadovoljio svoje hire, jer ti su prijatelji imali isprazne nakane, te samse, ulijevajući im nadu u uspjeh, i ja sam nadao da ću ih izliječiti iotvoriti im oči. Plaćao sam tako svoje užitke novcem namijenjenimstjecanju stvari koje su u prirodi nemoguće. Smatrao bih se krivim dasam stekao bogatstvo; ali ja nemam ništa, sve sam rasuo, a to metješi i opravdava. Bio je to i onako novac namijenjen ludorijama, pakad sam se njime poslužio da plaćam svoje vlastite, nisam munimalo promijenio namjenu.

Ako mi se izjalovi nada da se svidim čitaocu, bit će mi krivo, ali netoliko da bih se pokajao što sam pisao, jer ništa me ne može odvratitiod želje da se zabavljam. O, okrutna dosado! Pisci paklenih mukanisu te strpali u pakao samo iz zaboravnosti.Ipak moram priznati da se ne mogu obraniti od straha da ću biti

izviždan: odviše je to prirodan strah a da bih se mogao hvalisati kakosam neosjetljiv za nj; a nimalo me ne tješi ni pomisao da neću biti živkad ovi Memoari iziđu. Gnušam se od pomisli da primim bilo kakvuobavezu prema smrti koju toliko mrzim: bio sretan ili nesretan, životje jedino dobro koje nam se pruža, a oni koji ga ne vole, nisu gadostojni. Ako mu se pretpostavlja čast, to je zato što ga podgrizasramota. Pa ako se katkada pri izboru čovjek odluči na smrt, tadfilozofija treba da šuti.O, smrti, kruta smrti! Nemilostivi zakone, trebalo bi da te pravda

prokune, jer težiš njenom uništenju.Ciceron kaže da nas smrt oslobađa muka; ali taj veliki filozof bilježi

rashod ne vodeći računa o prihodu. Ne sjećam se je li u vrijeme dokje pisao svoje Tusculanes njegova Tulija već bila mrtva. Smrt ječudovište što pažljiva gledaoca tjera iz velikog kazališta prije negošto završi komad koji ga beskrajno zanima. Već samo to je dovoljnoda je mrzimo.U ovim Memoarima neće biti opisane sve moje pustolovine;

izostavio sam dogodovštine koje bi mogle izazvati negodovanjeosoba što su u njima učestvovale, jer bi se pokazale u lošem svjetlu.I pored sve moje suzdržanosti, poneki će me smatrati i odvišebrbljavim, a to me žalosti. Ako se prije smrti opametim i budem liimao vremena, sve ću spaliti; sad još nemam hrabrosti za to.Ako li se nekom učini da slikajući izvjesne ljubavne prizore ulazim u

potankosti, neka me zbog toga ne kudi, osim ako misli da sam slabslikar, jer se mojoj staroj duši ne smije zamjeriti što još samo usjećanju može uživati. Uostalom, kreposni čitalac može preskočitiprizore koji bi mogli povrijediti njegovu čednost; to je savjet koji,mislim, moram u predgovoru dati čitaocu. To gore po one koji ga nepročitaju! Neće to biti moja krivnja, jer svatko treba znati da jepredgovor djelu isto što i plakat kazališnoj predstavi: treba gapročitati.

Ove Memoare nisam napisao za mladež, i ona neka svojemladenačko doba proživi u neznanju i očuva se tako od poroka;napisao sam ih za one koji, pošto su živjeli, nisu više podložnizavođenju, i koji su, jer su prošli kroz vatru, postali nesagorivimdaždevnjacima[3]. Kako su prave kreposti samo stvar navike, to seusuđujem reći da su istinski kreposni oni koji su to bez truda inapora. Takvi ljudi nisu nigda nesnošljivi, i upravo za njih ja i pišem.Pisao sam na francuskom, a ne na talijanskom, jer je francuski jezik

rašireniji od talijanskog, a čistunci koji će mi prigovarati kad u mompismu naiđu na izraze iz moje domaje bit će u pravu, ako im zbogtoga ne budem jasan i zanimljiv.Geslo koje sam usvojio, opravdat će udaljavanje od predmeta i

tumačenja kojima sam možda prečesto popratio zgode svake ruke:Nequidquam sapit qui sibi non sapit9 Iz istog razloga uvijek sam težioza pohvalama odlična društva:Excitât auditor studium, laudatque virtus Crescit, et immensum

gloria calcar habet.10 Rado bih ovdje iznio gordu izreku: Nemolaeditur nisi a se ipso11, kad se ne bih bojao da ću uvrijeditinepregledno mnoštvo onih koji su navikli da izvikuju, kad god imnešto ne pođe od ruke: »Nije to moja krivnja!« Ostavimo im ovu sitnuutjehu jer bi bez takva utočišta počeli mrziti sami sebe A mržnja nasebe često vodi kobnoj misli na samoubojstvo. Kako ja volim uvijekpriznati da sam glavni uzročnik i dobra i zla koji me snađoše, to samuvijek bio radostan što mi je bilo dano da budem svoj vlastiti učenik išto mi je bila dužnost da volim svog učitelja.

PRVO POGLAVLJE Don Jacob Casanova, rođen u Zaragozi, sjedištu Aragonije,

nezakoniti sin don Francisca, oteo je iz samostana, godine 1428.Annu Palafox, sutradan pošto se zaredila. Bio je tajnik kralja donAlfonsa. Pobjegao je s njom u Rim, gdje im je nakon godinu danatamnovanja papa Martin III dao bračni blagoslov i riješio Annuzavjeta, na nagovor don Juana Casanove, domoupraviteljapontifikalne palače i ujaka don Jacoba. Sva djeca potekla iz togbraka umriješe u najranijem djetinjstvu, osim don Juana; ovaj seoženi 1475. donnom Eleonorom Albini, koja mu rodi sina MarkaAntonija.Godine 1481. don Juan morade napustiti Rim, pošto je ubio jednog

oficira napuljskog kralja, i skloni se u Como sa ženom i sinom; upotrazi za bogatstvom otisnuo se na more i 1493. umro prateći naputu Kristofora Kolumba.Marko Antonije, koji postade dobar pjesnik u maniri Marcijala, bio je

tajnik kardinala Pompeja Colonne. Zbog satire na Giulija Medicijamorao je napustiti Rim, te se vratio u Como, gdje se oženioAbondijom Rezzonicom.Postavši papom pod imenom Klementa VII, taj isti Giulio de Medici

oprostio mu je uvredu i vratio ga u Rim zajedno sa ženom. Kad sucareve čete 1526. zauzele i opljačkale grad, Marko Antonije umrijeod kuge; da ga nije pokosila bolest, umro bi od neimaštine, jer su muvojnici Karla V oduzeli sve što je imao.Tri mjeseca nakon njegove smrti, udovica Abondia donese na svijet

Giacoma Casanovu koji je u dubokoj starosti umro u Francuskoj kaopukovnik u vojsci kojom je zapovijedao Farnese u borbi protivHenrika Navarskog, budućeg kralja Francuske. U Parmi je ostaviosina koji se oženio Teresom Conti i s njom imao sina Giacoma kojise 1680. oženio Annom Roli.Giacomo je imao dva sina: Giovannija Battista i Gaetana Giuseppa

Giacoma. Stariji je 1712. otišao iz Parme i više se nije vratio, dok jemlađi 1715. kad mu je bilo devetnaest godina, napustio obitelj.To je sve što sam našao u zborniku svog oca, a ono što ću sad

ispričati čuo sam iz majčinih usta.

Gaetano Giuseppe Giacomo napustio je obitelj zaljubivši se u čarijedne glumice zvane Fragoletta, koja je igrala uloge sobarica ukomedijama. Zaljubljen i bez sredstava za život, odluči se dazarađuje na vlastitoj osobi. Posvetio se plesu i pet godina kasnijeglumio je na daskama ističući se više svojom raskalašenošću negolitalentom.Bilo iz želje za promjenom, bilo iz ljubomore, napustio je Fragolettu

i u Veneciji se pridružio glumačkoj trupi koja je igrala u kazalištu SanSamuele. Nasuprot kući gdje je stanovao, živio je jedan postolarimenom Geronimo Fausti sa ženom Marzijom i jedinicom kćeri,šesnaestogodišnjom krasoticom Zanettom. Mladi se glumac zaljubi udjevojku, ganu joj srce i prikloni je da se dade oteti. Bio je to jedininačin da dođe do nje, jer, kao glumac, nikad je ne bi dobio odMarzije, a još manje od Geronima, u čijim je očima svaki glumac bioosoba dostojna prezira.Opskrbivši se potrebnim ispravama, dvoje mladih i zaljubljenih, u

pratnji dvojice svjedoka, pođoše do venecijanskog nadbiskupa kojiim podijeli bračni blagoslov.Marzia, Zanettina majka, nadade se u kuknjavu, a otac umrije od

tuge. Nakon devet mjeseci iz tog sam se braka rodio ja, 2. travnja1725.Naredne godine majka me ostavi na brizi svoje majke koja joj je

oprostila kad je saznala da joj se moj otac zakleo kako je nikad nećesiliti da nastupi na pozornici. Takva obećanja daju svi glumci kad sežene građanskim djevojkama, ali ga se nikad ne drže, jer ženamanije ni na kraj pameti da se pozivaju na muževu zadanu riječ.Uostalom, po majku je bila velika sreća što je naučila glumiti, jer

bez tog vrela prihoda ne bi mogla podići djecu kad je nakon devetgodina braka ostala udovicom sa šestoro siročadi.Bilo mi je, dakle, tek godinu dana kad me je otac ostavio u Veneciji i

otišao u London igrati komedije. U tom velikom gradu moja majka jeprvi put nastupila na pozornici, a tamo je 1727. rodila mog brataFranceska, slavnog slikara bitaka, koji je od 1783. radio u Veneciji.[4]Potkraj 1728. majka se zajedno s ocem vratila u Veneciju, a kako je

postala glumicom, i dalje je nastupala.1730. rodila je mog brata Giovannija koji je 1795. umro u Dresdenu,

u službi izbornog kneza, kao upravitelj slikarske akademije; naredne

tri godine donijela je na svijet još dvije kćeri, od kojih je jedna umrla uranom djetinjstvu, a druga se udala u Dresdenu, gdje 1798. godinejoš uvijek živi.Imao sam još jednog brata, posmrče, koji je postao svećenik i prije

petnaest godina umro u Rimu.Prijeđimo sad na početak mog postojanja kao misaonog bića.Organ pamćenja razvio mi se u početku mjeseca kolovoza 1733.

Bilo mi je dakle osam godina i četiri mjeseca. Ne sjećam se ničeg štose prije tog vremena sa mnom dešavalo. Evo događaja:Stojim u kutu neke sobe, nagnut prema zidu, pridržavam glavu i

buljim u krv koja mi obilno curi iz nosa i razlijeva se po tlu.Marzia, moja baka, čiji sam miljenik bio, priđe mi, umije me

hladnom vodom, u potaji me ukrca u jednu gondolu i povede uMurano[5], gusto naseljen otok svega pola milje udaljen od Venecije.Iskrcavši se iz gondole uđosmo u neku jazbinu gdje ugledasmo

jednu staricu kako sjedi na prljavoj strunjači, držeći u naručju crnumačku, dok se drugih pet ili šest motalo uz njenu suknju. Bila je tovještica. Dvije su starice zapodjele dug razgovor u kom je vjerojatno io meni bilo riječi. Kad se taj razgovor, koji se vodio na furlanskom,završio, vještica, pošto je primila od bake srebrni dukat, otvori nekuškrinju, uze me pod ruku, smjesti me unutra i zatvori poklopac,rekavši da se ne bojim, što bi bilo sasvim dovoljno da me uplaši dasam imao imalo mozga; ali ja sam bio malouman.Sjedio sam mirno unutra, držeći na nosu maramicu, jer sam

neprestano krvario, posve neosjetljiv na galamu koja je dopiralaizvana. Čuo sam smijeh, plač, pjevanje, krikove, udarce o škrinju, nosve mi je to bilo svejedno. Naposljetku me izvukoše iz škrinje, a krvmi presuši. Ona me čudna žena obaspe milovanjima, svuče miodjeću, položi me u postelju, pripali trave, pohvata dim u ponjavu,zamota me, izrekne čarobne riječi i zakletve, onda me odmota i dademi da progutam pet zašećerenih badema vrlo ugodna okusa. Zatimmi odmah istrlja sljepoočnice i zatiljak nekom masti koja jerasprostirala sladak miomiris, nakon čega me ponovo odjene. Tad mireče da će mi se krvarenje neosjetno izgubiti, samo ako nikom živomne odam što je uradila da me ozdravi, i zaprijeti mi gubitkomsvekolike moje krvi i smrću ako se usudim ovu tajnu bilo kome otkriti.

Kad me je tako podučila, objavi mi da će me iduće noći pohoditijedna gospođa i reče da će me po njoj snaći sreća budem li imaosnage da nikome ne govorim o toj posjeti. Na to smo otišli i vratili sekući.Tek što sam legao, odmah sam zaspao i ne misleći na lijepu

posjetiteljku koja me je imala obići; ali kad sam se poslije nekolikosati probudio, vidio sam, ili mi se to pričinilo, kako iz kamina izlazijedna sjajna žena u širokoj suknji s obručem, od predivna tkanja, dokjoj je u kosi poput plamena sjao vijenac od dragulja. Ona mi polakopriđe, veličanstvena i blaga izraza, sjede na postelju, pa izvuče izdžepova nekoliko kutijica koje isprazni nad mojom glavom mrmljajućineke riječi. Pošto mi je održala dug govor od kojeg nisam ništarazumio, poljubi me i vrati se odakle je i došla, a ja onda ponovousnuh.Kad je sutradan došla baka da me odjene, čim je pristupila mom

krevetu, poče mi naređivati da šutim, grozeći mi se smrću ako ikomeprogovorim o onom što mi se dogodilo prošle noći.Ova grožnja — upućena od žene koja je nada mnom imala

neograničen utjecaj i koja me naučila da se slijepo pokoravamnjenim zapovijedima — bila je uzrok što sam se prisjetio one noćneprikaze i što sam je, stavivši na nju pečat šutnje, pohranio unajskrovitiji kutak svoga tek rođenog pamćenja.Ja, uostalom, nisam ni bio u napasti da nekom ispričam taj događaj:

ponajprije zato što nisam znao hoće li ikoga zanimati, a zatim nisamni znao kome bih ga ispričao.Kako me je bolest učinila sumornim i nimalo zabavnim, svatko me

je žalio i puštao na miru: vjerovali su da su mi dani odbrojeni, a onikoji me obdariše životom nikad nisu sa mnom razgovarali.Poslije onog puta u Murano i pohoda noćne vile i dalje sam krvario,

ali svakog dana sve manje, i moje se pamćenje malo-pomalorazvijalo. Za manje od mjesec dana naučih čitati.Bilo bi bez sumnje smiješno pripisivati moje ozdravljenje ovim

čarolijama, ali ipak mislim da bih imao krivo kad bih sasvim porekaoda su mu mogle pridonijeti. A onu pojavu divne kraljice uvijek samsmatrao snom, ako to nije bila maskarada koju su namjerice zamene priredili. Ipak zna se da se lijek za najveće bolesti ne nalaziuvijek u ljekarnama. Svakog nam dana poneki događaj pokaže

koliko je naše neznanje, pa je stoga, vjerujem, teško naći tolikomudra čovjeka čiji bi duh bio lišen svakog praznovjerja.Na svijetu sigurno nikad nije bilo vještica, ali zato je ipak istina da je

njihova moć uvijek postojala za one kojima su se razni podlacispretno prikazivali kao vrači.Sommio nocturnos lémures portentaque Thessala vides12 Tako

neke stvari koje su najprije živjele samo u mašti postaju stvarne, teprema tome mnogo toga što se pripisuje vjeri ne mora uvijek bitičudotvorno, kako se to čini onome tko vjeri pridaje bezgraničnu moć.Otac je umro u cvijetu života; bilo mu je tek trideset i šest godina.

Ali ponio je u grob iskreno žaljenje svekolikog općinstva koje jeuviđalo da se uzdigao iznad svog staleža, koliko ponašanjem toliko iznanjem što ga je stekao u mehanici.Dva dana pred smrt, osjećajući da mu se bliži kraj, otac poželi da

nas sve još jednom vidi kraj svoje postelje u prisustvu žene i trojicemessera Grimani, venecijanskih plemića, koje je htio privoljeti danam postanu zaštitnici.Pošto nas je sve blagoslovio, zatraži od majke, koja se gušila u

suzama, neka mu se zakune da nijedno dijete neće odgajati zakazalište kamo ni sam nikad ne bi pristupio da ga na to nije nagnalanesretna strast. Ona se zakle, a trojica patricija zajamčišenepovredivost obećanja. Prilike joj pomogoše da održi riječ.Kako je tad bila u šestom mjesecu trudnoće, majka je bila

oslobođena od nastupa na pozornici sve nekako do poslije Uskrsa.Lijepa i mlada, ipak je odbijala sve koji su je prosili i, uzdajući se uprovidnost, nadala se da će nas sama podići.Najprije je namislila da se pobrine za mene, ne zato što bi me

voljela više no druge, već zbog moje bolesti koja me je dotjeraladotle da nisu znali što da započnu sa mnom. Bio sam sasvimslabašan, bez teka, nemoćan da se bilo čega prihvatim, a s lica minije silazio tupoglav izraz.Liječnici su se prepirali oko uzroka moje boljetice.— On gubi sedmično dvije litre krvi — govorili su — a ne može ih

imati u sebi više od šesnaest do osamnaest. Odakle tako obilnaobnova krvi?Jedan je tvrdio da se sav moj mliječ pretvara u krv; drugi je govorio

da zrak koji udišem pri svakom udisaju povećava količinu krvi u

plućima i da zato uvijek držim usta otvorena.Sve sam to šest godina kasnije saznao od gospodina Baffa,[6] koji

je bio velik prijatelj mog pokojnog oca. On je upitao za savjet slavnogpadovanskog liječnika Macoppa koji mu je pismeno saopćio svojemišljenje. U tom se pismu — koje još i sad čuvam — kaže da je našakrv rastezljiva tekućina koja može smanjiti ili povećati gustoću, ali nei količinu; da moje krvarenje dolazi jedino od gustoće mase. I zato dase prirodnim putem prorjeđuje da bi olakšala optok. Rekao je da bihja već bio mrtav da priroda — koja želi živjeti — nije sama sebipomogla. Zaključio je da ta gustoća može dolaziti samo iz zraka kojiudišem, pa ako me ne žele izgubiti neka me pošalju na promjenuzraka. Po njegovim riječima i blesavost koja mi se odražava na licudolazi jedino od prevelike gustoće moje krvi.I tako je gospodin Baffo, uzvišeni genij, pjesnik najputenije od svih

pjesničkih vrsta, ali velik i jedinstven, bio uzrokom što su odlučili dame smjeste u jedan pansion u Padovi, pa prema tome njemudugujem život.Umro je dvadeset godina kasnije kao posljednji izdanak stare

patricijske obitelji, ali njegove pjesme, premda golicave, i dalje će mupronositi svijetom ime. Inkvizitori venecijanske republike svojom sunabožnošću samo povećali njegovu slavu; jer su — osudivši izabranivši njegove rukopise — pridonijeli da postanu traženi idragocjeni; ta morali su znati da spreta exolescunt13).Čim je proročanstvo profesora Macoppe bilo prihvaćeno, otac

Grimani[7] preuze na sebe da mi u Padovi nađe dobar pansionposredstvom jednog svog prijatelja kemičara koji je živio u tomgradu. Zvao se Ottaviani, a bavio se i trgovinom starinama.Za nekoliko dana pansion je bio pronađen i 2. travnja 1734. na moj

deveti rođendan, ukrcali smo se na burchiello i kanalom Brente pošliza Padovu.Burchiello je prava mala ploveća kuća. Na njem se nalazi poveća

dvorana, s kabinom sa svake strane i ležaj ima za služinčad na provii krmi. Barka ima oblik izdužena četvorokuta s natkrovljem, oivičenanizom prozora s kapcima. Putovanje traje osam sati. Pratili su meotac Grimani, gospodin Baffo i moja majka: ja sam spavao s majkomu dvorani, a naši prijatelji provedoše noć u jednom od dvajukabineta.

Majka se digla u zoru i otvorila prozor nasuprot krevetu; zrakeranog sunca udariše mi u lice i prisiliše me da otvorim oči. Krevet jebio odviše nizak, pa nisam mogao vidjeti zemlju, a kroz prozor samvidio samo vrške stabala kako se nižu duž obale rijeke.Barka je plovila, ali tako ujednačeno da to nisam mogao ni osjetiti,

tako da su stabla što su promicala ispred očiju izazivala u menineopisivo čuđenje:— Ah, majko draga — povikao sam — što li je ovo? Stabla hodaju.Baš u taj čas uđoše naša dva plemića i videći me zapanjena

upitaše što me je tako uzbudilo.— Kako to — odgovorih — da stabla hodaju?Oni udariše u smijeh, ali majka, uzdahnuvši, reče samilosnim

glasom:— Ne hodaju stabla, već se to barka kreće. Obuci se! Ja u tili čas

shvatih uzrok toj pojavi, a moj tek rođeni razum, ne pomevši senimalo, pođe i dalje:— Moguće je, dakle — odgovorih ja — da se ni sunce ne kreće,

već da se to mi krećemo od zapada na istok.Moja dobra majka poviče da sam glupan, a gospodin Grimani stade

očajavati zbog tolike moje nedotupavosti. Ja ostadoh osupnut iposramljen, i tek što ne briznuh u plač.Gospodin Baffo mi povrati dušu. Baci se na mene i uze me nježno

ljubiti:— Imaš pravo, dijete, sunce se ne miče, budi hrabar, zaključuj

uvijek razumno i pusti ljude neka se smiju.Moja ga majka u čudu zapita nije li možda lud kad mi daje takve

savjete, ali filozof joj čak i ne odgovori i nastavi da mi u grubimcrtama iznosi teoriju dostupnu mom čistom i jednostavnompoimanju. Bio je to prvi pravi užitak koji sam u životu okusio. Bezgospodina Baffa taj bi trenutak bio dovoljan da osakati moj duh, jer bise u nj uvukao kukavičluk i povodljivost. Neznanje ono dvoje drugihsigurno bi otupilo oštricu jedne moje sposobnosti, koja, ne znam da lime je daleko odvela, ali znam sigurno da jedino njoj dugujem srećukoju osjećam kad se nađem sam sa sobom.U Padovu smo stigli rano i uputili se k Ottavianiju, čija me žena

odmah uze maziti. Tamo je bilo petoro ili šestoro djece, a među

njima jedna djevojčica od osam godina, koja se zvala Maria, i jošjedna od sedam godina, Roza, a bila je lijepa kao anđeo.Ottaviani nas najprije povede do kuće gdje je trebalo da ostanem u

pansionu. To je bilo na pedeset koraka od njegova stana, kod crkveSanta Maria in Vanzo, u župi sv. Mihajla, kod jedne stareSchiavone[8] koja je svoj prvi kat dala u najam gospi Midi, ženijednog pukovnika Schiavona.Moji pratioci otvoriše moj mali kovčeg i predadoše joj sve što je

sadržavao. Nakon toga joj izbrojiše šest cekina za šest mjeseciunaprijed. Za te me je male novce imala hraniti, držati čisto i slati uškolu. Pustiše je da se žali kako joj to nije dovoljno, poljubiše menaredivši mi da joj budem u svemu poslušan, i ostaviše. I tako me seotarasiše.

DRUGO POGLAVLJEBaka me premješta doktoru Gozziju ¦ Moje prvo ljubavno

iskustvo ¦ Iz Bettine istjeruju nečastivoga

Čim se nađoh sam sa Schiavonom, ona me povede na tavan ipokaza mi krevet u istom redu s još četiri druga, od kojih su tripripadala trojici dječaka mojih godina, što su upravo bili u školi, dokje u četvrtom spavala služavka kojoj je bilo naređeno da nas nadzirei sprečava sitne nepodopštine koje đaci rado čine.Poslije tog posjeta siđosmo u prizemlje i ona me odvede u vrt

rekavši mi neka se do ručka šećem.Nisam se osjećao ni sretnim ni nesretnim, pa i ne rekoh ništa. Nije

u meni bilo ni straha ni nade, niti ikakve radoznalosti; nisam bio niradostan ni tužan. Jedina stvar nad kojom sam se zgražao bio jegazdaričin lik; jer iako tad još nisam imao nikakve predodžbe ni oljepoti ni o rugobi, sve me je na njoj odbijalo, njeno lice, izgled, glas igovor. Njene muškaračke crte zbunjivale su me svaki put kad bih jojpogledao u lice slušajući što mi govori. Bila je visoka i omašna kaoneki vojnik; put joj je bila žuta, kosa crna, obrve dugačke i guste, abrada obrasla dugim crnim dlakama. I da slika bude potpuna,smežurane i napola razotkrivene sise odvratno su joj visile do pasa.Moglo joj je biti pedesetak godina.Služavka je bila krupna seljanka, koja je obavljala sve poslove, a

ono što se nazivalo vrtom bio je mali četvorokut koji je mjeriotridesetak do četrdesetak koraka, gdje osim zelene boje nije biloničeg što bi godilo oku.Oko podneva ugledah svoja tri druga koji mi ispričaše mnoge stvari

baš kao da smo stari znanci i kao da ja znam sve što i oni. Nisam imništa odgovarao, ali ih to nije zbunjivalo, pa me na kraju primorašeda sudjelujem u njihovim nevinim šalama. Trebalo je trčati, nositi se,preskakati jedan preko drugog, i ja im prilično dragovoljno dopuštahda me priučavaju sve dok nas ne pozvaše na objed.Sjedoh za trpezu i ugledah pred sobom drvenu žlicu, ali je odbacih,

zahtijevajući da mi se dade moj srebrni pribor koji mi je bio veomadrag, jer je to bio dar od bake.Služavka mi odgovori da gazdarica želi da svi budu jednaki, pa da

se i ja moram prema tome ravnati. Pokorih se, premda mi je bilo

krivo, i, pošto su me poučili da sve mora biti jednako, stadoh kao iostali jesti juhu iz tanjura, ne žaleći se na brzinu kojom su jeli mojidrugovi, iako me čudilo što je takav red pri stolu dopušten.Poslije vrlo neukusne juhe dadoše nam komadić sušena bakalara,

zatim jednu jabuku, i time se objed završi: bili smo u korizmi.Nije bilo ni čaša ni kupa, pa smo svi pili iz istog zemljanog suda

nekakvo bijedno piće koje zovu graspia[9], a pravi se od vode u kojojsu se kuhale grožđane šepurine.Narednih dana pio sam samo vodu.Taj me je objed začudio, jer nisam znao smijem li ga smatrati lošim i

oskudnim.Poslije ručka služavka me odvede u školu jednom mladom

svećeniku koji se zvao doktor Gozzi, a s kojim je Schiavonaugovorila da će mu mjesečno plaćati četrdeset novčića, što jeiznosilo jedanaestinu cekina.Kako sam najprije morao naučiti pisati, stavili su me među dječake

od pet-šest godina koji mi se odmah počeše izrugivati.Kad sam se vratio Schiavoni, dali su mi večeru koja je — kao što i

priliči — bila gora od ručka. Čudilo me što se nisam smio požaliti.Zatim me polegoše u postelju gdje mi tri poznate vrste gamadi čitavenoći ne dadoše ni oka sklopiti. Osim toga, štakori su se ganjali potavanu, skakali mi po krevetu i ulijevali mi takav strah da mi se krvledila. Tad sam prvi put počeo spoznavati što je bijeda, i tu samnaučio da je strpljivo snosim.Insekti što su me ujedali umanjivali su užas koji su mi ulijevali

štakori, a kao po nekom zakonu ravnoteže, užas od štakora učiniome manje osjetljivim na ugrize insekata, pa se tako moja dušakoristila sukobom dvaju zala.Služavka je sve vrijeme ostala gluha na moje krikove i, pošto sam

joj se malo izjadao zbog svih patnji koje podnesoh, zatražih da midade čistu košulju, jer moju je bilo odvratno« i pogledati. Ali ona miodvrati da se rublje mijenja sam nedjeljom i nasmije se kad joj sezagrozih da ću se potužiti gazdarici.Prvi put u životu tad zaplakah od tuge i jada kad čuh kako mi se

drugovi izruguju. Nesretnici su dijelili moju sudbinu, ali nisu poznavalinikakvu drugu, pa to sve objašnjava.

Satrven tugom, prospavao sam u školi čitavo jutro. Jedan od mojihdrugova otkri doktoru pravi razlog, ali to učini s namjerom da meizvrgne smijehu. Taj dobri svećenik, na kojeg me je sigurno samaprovidnost uputila, povede me u svoju sobu i, nakon što je svesaslušao i svojim se očima uvjerio u istinitost mojeg kazivanja, ganutplikovima kojima je bila prekrivena moja nježna koža, prebaci brzoogrtač, povede me kući i pokaza staroj vještici u kakvom sam stanju.Ova se pretvarala da je iznenađena i svaljivaše svu krivicu naslužavku. Na svećenikovo navaljivanje da vidi moj ležaj, ona popustii pokaza mu ga: i sam nisam bio ništa manje zaprepašten odsvećenika kad ugledah prljavštinu ponjava na kojima sam proveonoć.Svaljujući svejednako krivnju na služavku, prokleta baba je

uvjeravala svećenika da će je otjerati; ali ova naiđe baš u taj čas i,ne mogavši otrpjeti grdnje, očita joj u lice da je sama kriva, pa otkripostelje mojih drugova i pokaza nam da nisu ništa bolje od moje.Bijesna gazdarica odmah joj odalami vruć šamar, no služavka joj,

ne htijući ostati dužna, uzvrati istom mjerom i pobježe.Doktor me ostavi u kući rekavši da me neće primiti u školu sve dok

ne budem čist kao i drugi đaci. Onda sam morao pretrpjeti žestokugrdnju koja se završila prijetnjom da će me — priredim li joj još jednutakvu nepriliku — izbaciti iz kuće.Od sveg ovog nisam ništa shvaćao; tek sam se rodio i nisam imao

druge predodžbe do one o kući u kojoj sam se rodio i bio odgajan,gdje je vladala čistoća i čestito obilje; a sad sam bio izloženzlostavljanju i karanju, premda mi nije išlo u glavu da sam bilo štoskrivio. Naposljetku mi ta oštrokonđa baci u glavu jednu košulju, asat kasnije vidjeh da služavka mijenja ponjave s naših ležaja doksmo mi večerali.Moj se učitelj zdušno starao da me poduči. Posjeo bi me čak za

svoj stol i, da ga uvjerim koliko cijenim to odličje, ja se iz svih siladadoh na učenje, te sam nakon mjesec dana tako dobro pisao da sume počeli učiti gramatici.Novi život u koji sam ušao, glad koju sam morao trpjeti, a više od

svega padovanski zrak, dadoše mi zdravlje kakvo do tog vremenanikad nisam okusio; ali upravo zbog tog zdravlja glad koju sammorao podnositi postade još ljuća i nepodnošljivija.

Rastao sam naočigled; spavao sam devet sati najdubljim snom kojinisu remetili nikakvi snovi, osim što sam uvijek snio da sjedim zaobilnom trpezom, zabavljen utaživanjem svog žestokog teka; takobih svakog jutra iznova iskusio koliko su lijepi snovi neugodni. Ta bime halapljiva glad sigurno sasvim iznurila da nisam odlučio dadograbim i progutam sve što bi mi od jela došlo pod ruku, kad sambio siguran da me neće vidjeti.U nuždi čovjek postaje dovitljiv. U kuhinjskom ormaru zamijetio sam

koje pedesetak na dimu sušenih sleđeva, te sam ih pomalo sveprožderao, kao i kobasice obješene u dimnjaku. A da bih to mogaouraditi neopazice, dizao sam se usred noći i pipajući vršio svojeprepade. Sva tek izležena jaja kojih sam se u kokošinjcu mogaodočepati postadoše još sasvim topla mojom najslađom zakuskom.Da bih se domogao hrane, potkradao sam čak i kuhinju svog

učitelja.Schiavona, očajna što ne može otkriti kradljivca, bacala je za redom

sve služavke iz kuće. I usprkos tome, kako nije uvijek bilo prilike zakrađu, bio sam mršav kao kostur.U četiri-pet mjeseci toliko sam uznapredovao da me je doktor

imenovao za školskog starješinu. Bilo mi je dano u dužnost dapregledavam zadaće tridesetorice svojih drugova, da im ispravljamgreške i prijavljujem ih učitelju, uz pohvalu ili ukor, već kako suzasluživali.Ali moja strogost ne bi duga vijeka, jer su ljenivci lako otkrili tajnu

kako da me umilostive. Kad su im latinske zadaće bile prepunegrešaka, pridobivali su me pečenim rebarcima i pilićima, a često sumi davali i novaca.To je sve jače podsticalo moju pohlepu ili, bolje reći, proždrljivost, te

— ne zadovoljavajući se doprinosom od neznalica — postadohtiranin i uskraćivah pohvale onima koji su ih zasluživali, samo ako suželjeli da budu oslobođeni od nameta koji sam odredio.Ne mogavši dalje trpjeti nepravdu, tužiše me učitelju, koji me,

uvjerivši se da sam ogrezao u iznuđivanju, skinu s položajastarješine.Ja bih sigurno mnogo trpio zbog tog svrgnuća da uskoro sudbina

nije okončala moje tegobno ispaštanje.

Doktor, koji mi je bio naklonjen, pozva me jednom nasamo u svojuradnu sobu i zapita hoću li poduzeti korake koje će mi on svjetovatikako bih što prije izišao iz Schiavonine kuće i prešao k njemu. Videćida sam očaran tim prijedlogom, dade mi da prepišem tri pisma odkojih jedno odaslah ocu Grimaniju, drugo gospodinu Baffu, a trećesvojoj dobroj baki.Kako je polugodište uskoro svršavalo, a majke mi tad nije bilo u

Veneciji, nije se smjelo gubiti vremena. U pismima sam oslikao svesvoje patnje i rekao da ću umrijeti ako me ne izvuku iz Schiavoninihruku i ne smjeste kod mog učitelja koji je voljan da me primi, alizahtijeva dva cekina na mjesec.Umjesto da mi odgovori, otac Grimani naredi svom prijatelju

Ottavianiju da me izgrdi što sam se dao zavesti; ali gospodin Baffoode do moje bake koja nije znala pisati i u pismu koje mi je uputionajavi da ću za koji dan biti sretniji.I doista, nakon osam dana stiže ta predobra žena, koja me je do

posljednjeg svog časa voljela, i to upravo u trenutku kad sam sjedaoza objed.Ušla je s gazdaricom, i čim sam je ugledao, pao sam joj oko vrata

lijući obilne suze s kojima se izmiješaše i njene.Kad je sjela i uzela me u krilo, osjetih kako mi se vraća hrabrost i u

prisutnosti Schiavone nabrojih joj sve svoje muke te, pošto jojpokazah prosjački stol za kojim sam jeo, odvedoh je da vidi mojležaj. Naposljetku je zamolih da me odvede sa sobom na objednakon gladovanja koje me je šest mjeseci iscrpljivalo.Schiavona se držala neustrašivo i reče da ne može dati više za

novac koji dobiva. Govorila je istinu. Ali zar ju je netko silio da držipitomce i da bude krvnikom djece koju joj je povjerila škrtost, djecekoju je trebalo hraniti?Moja joj baka veoma sabrano dade na znanje da će me odvesti i

reče joj neka mi spremi odjeću u kovčeg. Presretan što ugledah opetsvoj srebrni pribor, pograbih ga i brzo turih u džep.Za vrijeme tih priprema bio sam neiskazano sretan. Prvi put sam u

svom vijeku okusio radost zadovoljstva koje navodi srce da sveprašta, a duh da zaboravi tegobe koje su prethodile.Baka me odvede u gostionicu gdje je odsjela, te sjedosmo da

objedujemo; no ona nije gotovo ništa okusila, toliko je bila zapanjena

mojom proždrljivošću.Uto naiđe i doktor Gozzi, kojeg je obavijestila o svom dolasku, i

njegov joj se izgled odmah dopade. Bio je to lijep svećenik oddvadeset i šest godina, jedar, smjeran i uglađen.Za četvrt sata sve je bilo dogovoreno. Dobra moja baka izbroja mu

dvadeset i četiri cekina za godinu dana unaprijed i primi od njegpotvrdu; ali me zadrža još tri dana kako bi me odjenula usvećenika[10] i dala mi načiniti vlasulju jer zbog prljavštine morademi odrezati kosu.Kad su prošla ta tri dana, baka izrazi želju da me sama smjesti kod

doktora Gozzija i preporuči njegovoj majci; ova joj odmah kaza da mipošalje krevet, ili da ga kupi u samoj Padovi; međutim doktor reče damogu spavati i s njim, jer je njegov krevet veoma širok, te mu bakaiskaza zahvalnost na velikoj dobroti; naposljetku je otpratismo doburchiella kojim se imala vratiti u Veneciju.Obitelj doktora Gozzija sastojala se od njegove majke, koja je gajila

prema njemu strahopoštovanje, jer se, rođena kao seljanka,smatrala nedostojnom da ima sina svećenika, što više doktora; bilaje to žena stara, ružna i čangrizava; tu je bio i njegov otac, postolarkoji je radio po vas dan i ni s kim nije razgovarao, čak ni za stolom.Postajao bi druželjubiv samo na blagdane, koje bi redovito provodios prijateljima u krčmama, vraćajući se tek u ponoć, pijan da se nijemogao držati na nogama i pjevajući Tassa. U takvu stanju dobričinase ne bi dao sklonuti da ide na spavanje, pa bi postajao i grub kadsu ga na to silili. Imao je samo onoliko pameti i duha koliko bi mu gadalo vino, dok u trijeznom stanju bijaše nesposoban da razmotri inajsitnije kućno pitanje. Njegova je žena govorila da se nikad ne bioženio njome, da se nisu pobrinuli i dobro ga nahranili prije nego štoće poći u crkvu.Doktor Gozzi je imao i jednu sestru od trinaest godina koja se zvala

Bettina; bila je ljepušna, vesela i rado je čitala romane. Otac i majkauvijek su je grdili što se previše pokazuje na prozoru, a doktor ju jekorio zbog pretjerane sklonosti čitanju. To mi se djevojče odmahsvidjelo a da ni sam nisam znao zašto; ona je prva, malo-pomalo,razbudila u mom srcu početne iskre žara koji će kasnije postatimojom glavnom strasti.

Šest mjeseci nakon što sam ušao u tu kuću, doktor ostade bezpitomaca, koji ga napustiše zato što sam ja postao njegovom prvombrigom. On odluči stoga da otvori vlastitu malu školu s učenicima kojiće boraviti u njegovoj kući, ali trebalo je pune dvije godine da u tomuspije.Za to vrijeme prenio mi je sve što je znao, a to je, istini za volju, bilo

prilično malo, no ipak dovoljno da me uputi u sve nauke. Učio me jesvirati violinu, a tom umijeću pribjegoh u jednoj teškoj prilici o kojojće čitalac saznati kad za to dođe vrijeme.Dobri doktor Gozzi, koji ni u čem nije bio filozof, učio me je logici

peripatetičara,[11] tumačio mi kozmografiju starog Ptolomejevasistema, s kojim sam se neprestano izrugivao, zbunjujući gapoučcima na koje nije znao što da odgovori.Njegovu načinu života nije se moglo ništa prigovoriti, a u pitanjima

religije, premda nije bio bogomoljac, bijaše vrlo strog; kako je za njegsve predstavljalo dio vjerovanja, to ništa nije ostajalo nedostupnonjegovu poimanju.Tvrdio je da je potop bio sveopći; prije te nesreće ljudi su živjeli

tisuću godina, i bog je s njima razgovarao. Noa je gradio arku stotinugodina; zemlja, viseći u zraku, stoji nepomična usred svemira koji jebog stvorio ni iz čega. Kad bih mu uzvraćao i dokazivao da jepostojanje ničeg besmislica, on bi me ljutito prekinuo, krsteći mebudalom.Volio je udobnu postelju i obiteljske radosti. Nije volio ni duhovitost

ni krasnorječivost, niti izricanje sudova o koječem, jer to lako prijeđeu kletvu; smijao se gluposti onih koji se bave čitanjem novina, jer —po njem — one samo lažu i uvijek ponavljaju jedne te iste stvari.Govorio je da ništa toliko ne remeti spokojstvo koliko neizvjesnost, teje zbog toga osuđivao svako razmišljanje budući da se iz njeg rađasumnja.Velika mu je strast bilo propovijedanje, a tome su znatno

pogodovali njegovo lice i glas: stoga se njegovo slušateljstvosastojalo isključivo od žena, premda je bio njihov zakleti neprijatelj,tako da im nikad nije gledao u lice kad bi morao s njima razgovarati.Puteni je grijeh po njegovu vjerovanju najveći od sviju grijeha; zatose ljutio kad bih mu govorio da može jedino biti najmanji.

Svoje je propovijedi začin jao odlomcima iz grčkih pisaca koje jeprevodio na latinski. Kad sam se jednog dana odlučio da mu kažemkako bi ih trebalo prevesti na talijanski, jer žene ne razumiju latinskiništa više negoli grčki, tako se naljutio da više nisam imao hrabrostida mu to spominjem. Inače me hvalio svim prijateljima kao čudo oddjeteta jer sam sam naučio čitati grčki bez druge pomoći osimgramatike.U korizmi 1736. moja je majka pisala doktoru Gozziju da me

dovede na nekoliko dana u Veneciju, jer ona mora uskoro uPetrograd, pa bi me prije odlaska željela vidjeti. Taj ga poziv smete ibaci u brigu, jer dotad nije nikad vidio Veneciju niti upoznao otmjenadruštva, a nije htio pokazati da je u bilo čemu neiskusan.Čim smo bili spremni za put, čitava nas obitelj otprati do burchiella.Moja ga majka primi s otmjenom neusiljenošću, ali kako je bila

lijepa kao dan, moj se jadni učitelj nađe u velikoj zabuni, neusuđujući se da joj pogleda u lice, premda je bio prisiljen da s njomrazgovara. Ona to zapazi i naumi da se u zgodnoj prilici pošali snjim. Ja sam pak privlačio pažnju čitave družbe, jer, poznavajući mekao tupoglavca, svatko se čudio koliko sam u dvije godine živahnuo.Doktoru je godilo što vidi da njemu pripisuju svu zaslugu za mojupreobrazbu.Prva stvar koja je zapela za oko majci bila je moja plava vlasulja što

je kričavo odudarala od zagasitog mi lica i bila u najgorem neskladus mojim crnim obrvama i očima. Na pitanje zašto ne počešlja mojuvlastitu kosu, doktor odgovori da me njegova sestra s vlasuljomlakše drži čistim. Taj prostodušni odgovor nasmija sve prisutne;smijeh se udvostručio pošto ga je majka upitala da li mu je sestraudata, a ja uzeh riječ i odgovorih umjesto njega da je Bettinanajljepša djevojka u četvrti i da joj je tek četrnaest godina.Majka na to reče doktoru da će njegovoj sestri poslati lijep poklon,

ali pod uvjetom da mi više ne stavlja vlasulju, na što on obeća da ćejoj udovoljiti. Na to majka poruči po vlasuljara koji donese vlasulju uskladu s bojom mog lica.Za večerom je doktor sjedio pored moje majke i bio vrle nespretan.

Sigurno ne bi progovorio ni riječi da mu se jedan Englez, čovjek odpera, nije obratio na latinskom; pošto ga nije razumio, moj mu učiteljsmjerno odgovori da ne zna. engleski, što izazva buru smijeha. Iz

neprilike nas izvuče gospodin Baffo, uzevši objašnjavati da Englezičitaju i izgovaraju latinski kao što čitaju i izgovaraju vlastiti jezik. Nato ja primijetih da Englezi imaju krivo, kao što bismo imali i mi kadbismo htjeli čitati i izgovarati njihov jezik prema pravilima koja vrijedeza latinski. Diveći se mojoj pameti, Englez odmah napisa ovajstarinski dvostih i dade mi da ga pročitam r— Dičite grammatici, cur mascula nomina cunnus, Et cur femineum

mentula nomen habet14

Pročitavši naglas, uzviknuo sam:— Ovo je doista latinski!— To znamo — reče mi majka — ali sad nam objasni stoto znači.— Objasniti nije dovoljno — odvratih — to je pitanje na koje želim

odgovoriti.I pošto sam razmislio, napisah ovaj pentametar:— Disce quod a domino nomina servus habet15

Bio je to moj prvi književni podvig, i mogu reći da je taj događajprobudio u mojoj duši čežnju za slavom koju donosi pisanje, jer meje odobravanje društva uznijelo do vrhunca sreće.Zadivljeni Englez reče da nikad nije bilo dječaka od" jedanaest

godina koji je učinio nešto slična, te me stade ljubiti i pokloni mi svojsat.Majka radoznalo upita oca Grimanija što znače ti stihovi, ali kako on

nije razumio koliko ni ona, to joj gospodin Baffo šapnu značenje nauho. Iznenađena mojim znanjem, ona se dignu, ode po zlatni sat ipokloni ga mom učitelju koji — ni sam ne znajući kako da joj iskažesvoju veliku zahvalnost — priredi vrlo smiješan prizor. Da ga riješisvih zahvala majka mu pruži obraz: radilo se samo o dva cjelova, štoje u otmjenu društvu stvar najbezazlenija i najbeznačajnija; alisiromah je bio sav na živoj žeravici i tako pometen da bi, mislim, prijeumro nego joj ih dao. Ustuknuo je oborene glave, pa ga do odlaskana počinak pustiše na miru.Čim smo bili sami u našoj sobi, on iskali srce i reče mi da je šteta

što neće u Padovi moći objaviti ni dvostih ni moj odgovor.— A zašto ne? — zapitah.— Zato što je to sablazan.— Ali moj odgovor je divan.

— Hajdemo spavati i ne govorimo više o tom. Tvoj odgovor ječudesan, jer ti još ne možeš poznavati te stvari, niti pak znaš pravitistihove!Ja sam o tom već znao ponešto iz teorije, jer sam u potaji čitao

Meursiusa,[12] upravo zato što mi je on to branio, ali bio je u pravukad se začudio što znam praviti stihove, jer on sam, premda me jeučio zakonima stihotvorstva, nije nikad umio načiniti ni jedan jedini.Četiri dana kasnije, majka mi, kad smo odlazili, preda jedan omot

za Bettinu, a otac Grimani mi dade četiri cekina da kupim knjiga.Nakon osam dana majka je otputovala za Petrograd.Kad smo se vratili u Padovu, moj je dobri učitelj mjesecima govorio

samo o mojoj majci, i to u svakoj prilici; a Bettina, pošto je u omotukoji je poslala moja majka našla pet rifova crnog latka i dvanaest parirukavica, postade mi neobično privržena i stade se toliko brinuti zamoju kosu, da sam za manje od šest mjeseci mogao odbacitivlasulju. Svakog je dana dolazila da me počešlja, i to često dok samjoš bio u postelji, govoreći da nema vremena čekati dok se odjenem.Prala mi je lice, vrat, prsa, obasipala me djetinjim milovanjima koja

sam smatrao nevinima, a koja su me i protiv volje ljutila, jer su mesmućivala.Kako sam bio od nje tri godine mlađi, činilo mi se da u njezinoj

nježnosti ne može biti nikakvih primisli, pa sam stoga sebi ljutitopredbacivao svoje.Kad je, sjedeći na mom krevetu, govorila da se debljam i

provjeravala tu tvrdnju rukama, izazivala je u meni najživljeuzbuđenje, ali ja sam joj se prepuštao bojeći se da ne primijeti mojuosjetljivost; a kad bi mi rekla da imam nježnu kožu, ne mogavšipodnositi golicanja, povlačio sam se i izmicao, ljut na sebe što se neusuđujem da uradim to isto njoj, ali ipak sretan što nije moglanaslutiti koliko to želim.Kad bih se obukao, davala bi mi najnježnije poljupce, zovući me

svojim predragim djetetom, ali, ma koliko da sam to želio, još nisamimao smjelosti da se povedem za njezinim primjerom.Kasnije, međutim, kad je Bettina ismijala moju plašljivost, odvažih

se i uzvratih joj cjelovima još boljim od njenih; no prestajao sam čimbih osjetio želju da pođem dalje: okrenuo bih glavu, praveći se danešto tražim, i ona bi otišla. Čim bih ostao sam, obuzeo bi me očaj

što se nisam poveo za porivom svoje prirode i, čudeći se što Bettinabez ikakvih posljedica može raditi sa mnom sve što joj se svidi dokse ja samo s najvećom mukom suzdržavam da ne pođem dalje,svaki sam se put zaricao da ću promijeniti držanje.Početkom jeseni doktor je dobio dva nova učenika. Primijetio sam

da je jedan od njih, kome je bilo oko petnaest godina, postao zamanje od mjesec dana vrlo prisan s Bettinom.To otkriće izazva u meni dotad posve nepoznat osjećaj, koji sam

uspio raščlaniti tek nekoliko godina kasnije. Nije to bila ni ljubomorani negodovanje, već neki uzvišen prezir koji nisam ni pokušavaopotisnuti, jer mi se činilo da jedan Cordiani, neznalica, prostak, bezduha, bez pristojna odgoja, sin običnog seljačkog gazde,nesposoban da se u bilo čemu takmiči sa mnom, bez ikakve drugeprednosti nada mnom do svojih godina, nije momak kog bi se smjelopretpostaviti meni; moje mlado samoljublje govorilo mi je da vrijedimviše od njega.U meni se rodi osjećaj gordosti pomiješan s prezirom koji se okrenu

protiv Bettine, jer sam je volio a da to nisam ni znao. Ona je toprimijetila po načinu kako sam primao njena milovanja kad bidolazila da me češlja u krevetu: gurao sam od sebe njezine ruke inisam joj više uzvraćao poljupce.Jednoga dana zapita me zašto se tako ponašam, i, uvrijeđena što

neću da joj odgovorim, reče mi, praveći se kao da me žali, da samljubomoran na Cordianija. Ta mi se zamjerka učini podlom klevetom,i ja joj odvratih da je Cordiani dostojan nje i ona njega.Ona ode s osmijehom na ustima i, smišljajući kako da mi se osveti,

zaključi da će me najprije morati napraviti ljubomornim. No da bidošla do tog cilja morala me je navesti da se zaljubim u nju. I evokako je to izvela.Jednog jutra priđe mom krevetu, noseći par bijelih čarapa koje mi

bješe isplela. Kad me je očešljala, reče da mi ih mora sama navući,kako bi vidjela u čem je pogriješila i da bi se mogla ravnati pripletenju drugih.Doktor je bio otišao da služi misu. Navlačeći mi čarape, reče da su

mi bedra prljava i odmah prionu da ih opere. Silno bih se posramioda sam joj pokazao svoj stid. Zato je pustih da radi što hoće, i nepredviđajući što će se iz tog izroditi.

Sjedeći tako na krevetu, Bettina u žaru čišćenja otjera predaleko,što u meni izazva silnu požudu, koja prestade tek kad se više nijemoglo dalje. Kad sam se smirio, uvidjeh da moram priznati krivicu izamoliti je za oprošten je. Kako se tome nije nadala, ona se časakzamisli, pa mi dobrohotno reče da je krivnja na njoj, ali da joj se toviše neće dogoditi. Na to me ostavi, prepuštajući me mojim mislima.A te su bile okrutne. Činilo mi se da sam je obeščastio, da sam

iznevjerio povjerenje njezine obitelji, oskvrnuo svete zakonegostoprimstva, naposljetku da sam počinio strahovito nedjelo kojemogu izbrisati jedino tako da se oženim njome, ako Bettina uopćeikad pristane da uzme za muža jednog takvog besramnika koji je nijedostojan.Nakon tih misli nadođe crna tuga koja danomice bivaše veća, jer

Bettina sasvim prestade dolaziti k mom krevetu. Prvih osam dananjezino mi se sustezanje činilo razumnim, i moja bi se tuga uskoropretvorila u savršenu ljubav, da mi njezino ponašanje premaCordianiju nije ulijevalo u dušu otrov ljubomore, iako sam bio dalekood pomisli da je s njim počinila isti zločin kao i sa mnom.Razmišljajući uvjerih sama sebe da je ono što je sa mnom načinila

bilo svjesno urađeno, pa je tako samo kajanje priječi da mi se vrati,što je godilo mom samoljublju, jer je pothranjivalo pretpostavku da jeu me zaljubljena: u tom očajnom premišljanju odlučih da je ohrabrimpismom.Napisao sam pisamce, kratko doduše ali dovoljno da joj umiri duh,

bilo da smatra samu sebe krivom, ili pak da optužuje mene zbogosjećaja drugačijih od onih kakve je zahtijevao njen ponos. To mi sepismo učini remek-djelom, više nego dovoljnim da postanempredmetom obožavanja i iznesem pobjedu nad Cordianijem, koji mise činio suviše neznatnim a da bi se ona i načas mogla kolebatiizmeđu njega i mene.Pola sata nakon što je primila pismo, ona sama dođe i reče mi da

će sutradan ujutro doći u moju sobu kao i prije onog događaja.Čekao sam je uzalud. Bio sam povrijeđen, ali kakvo je tek bilo moje

iznenađenje kad me ona za stolom upita hoću li da me preodjene udjevojku za ples koji će doktor Olivor jedan od naših susjeda, prireditiza nekoliko dana!

Svi s odobravanjem dočekaše taj prijedlog, te ja pristadoh. U tomsam vidio pogodnu priliku da se objasnimo, uzajamno opravdamo iponovo postanemo prisni prijatelji, sigurni od svakog iznenađenjakoje bi moglo proisteći iz slabosti puti.Ali evo što je omelo taj susret i dovelo do prave tragikomedije.Jedan kum doktora Gozzija, star i imućan, koji je živio na selu,

uviđajući da mu se u dugoj bolesti bliži kraj životu, pošalje doktorukola moleći ga da bez oklijevanja dođe s ocem k njemu, kako biprisustvovao njegovoj smrti i preporučio mu bogu dušu. Staripostolar najprije isprazni jednu bocu, zatim odjene nedjeljno odijelo ipođe sa sinom.Prosudivši da je prilika vrlo povoljna i želeći se njome okoristiti, jer

mi se — u mojoj nestrpljivosti — plesna noć činila odviše dalekom,izabrah pogodan trenutak i rekoh Bettini da ću u svojoj sobi ostavitiotvorena vrata koja vode na hodnik i da ću je sačekati kad svipolijegaju. Odgovori mi da će sigurno doći.Ona je spavala u prizemlju, u jednom sobičku koji je bio odijeljen od

sobe gdje joj je spavao otac samo tankom pregradom; kako je doktorbio odsutan, ja sam spavao sam u velikoj sobi. Tri druga đakaspavala su u jednoj udaljenoj sobi, pa se nisam morao bojatinikakvih neprilika.Bio sam ushićen što će uskoro kucnuti dugo željeni trenutak.Čim sam se povukao u svoju sobu, zatvorio sam zasunom glavna

vrata i odškrinuo sporedna koja su vodila u hodnik tako da ih Bettinapri ulasku samo gurne; zatim sam ugasio svjetlo i legao odjeven.U romanima nam se ovakve situacije čine pretjeranima, ali

uvjeravam vas da nisu, i da je Ariostov opis Ruggiera koji čekaAlcinu, vjerna slika stvarnosti.Do ponoći sam čekao bez uznemirenja, ali kad prođoše dva, tri, pa i

četiri sata izjutra, a ona se ne pojavi, uzavre mi krv i stade meobuzimati bijes. Snijeg je padao u krupnim pahuljicama, ali ja samginuo više od jeda negoli od hladnoće.Sat prije svanuća, ne mogavši više obuzdati nestrpljivost, odlučih

da siđem bosonog kako ne bih probudio psa, pa da se sakrijempodno stubišta na tri koraka od Bettininih vrata koja će — ako jeizišla — morati biti otvorena. Prikučih se oprezno vratima i uvjerih seda su zatvorena; a kako su se zatvarala samo iznutra, pomislih da je

Bettina zaspala. Htjedoh pokucati, ali se pobojah da buka ne probudipsa i odustadoh.Slomljen tugom, nemoćan da donesem bilo kakvu odluku, sjedoh

na posljednju stepenicu, ali, kako je već svitalo, bijah sav prozebao iukočen; cvokoćući od studeni, bojeći se uz to da ne naiđe služavkakoja bi pomislila da sam poludio, odlučih da se vratim u sobu.Ustadoh, dakle, no upravo u taj čas začuh šum u Bettininoj sobi.

Uvjeren da će se pojaviti ona, a obodren nadom, priđoh vratima, ovase otvore, ali umjesto Bettine ugledah kako iz sobe izlazi Cordiani,koji me tako žestoko udari nogom u trbuh da sam daleko odletio iispružio se po snijegu koliko sam dug i Širok.Ne obazirući se, Cordiani ode i zatvori se u sobu gdje je spavao s

dvojicom Feltrinija, svojim drugovima.Hitro se podigoh u čvrstoj namjeri da se smjesta osvetim Bettini,

koju tog časa ništa ne bi moglo spasiti od moga gnjeva. Kako nađohvrata zatvorena, silovito udarih nogom u njih, na to pas udari u lavež,i ja se žurno popeh u svoju sobu gdje se zatvorih i legoh da seoporavim i duševno i tjelesno, jer sam se osjećao gore nego da sammrtav.Prevaren, ponižen, izbijen, postavši ruglom jednom Cordianiju,

sretnom pobjedniku, proveo sam tri sata kujući najcrnje osvetničkeplanove. Da ih oboje otrujem, činilo mi se u tom strašnom inesretnom trenutku da bi bila odveć blaga osveta. Od te nakaneprijeđoh na drugu, koliko mahnitu toliko i kukavičku, naime da istogčasa odem do njena brata i sve mu otkrijem.Kako mi je bilo tek dvanaest godina, moj duh još nije bio vičan

sposobnosti da hladno i zrelo skuje planove uzvišene osvete, kakvise rađaju iz tobožnjeg osjećaja časti: tad sam se tek upućivao upothvate takve vrsti.Dok sam se osjećao tako kao što opisah, začuh odjednom na

vratima promukli glas Bettinine majke, koja me je molila da siđem jerjoj kći umire.Želeći da ne umre prije no što okusi moju osvetu, brzo se digoh i

siđoh.Ugledah je na očevoj postelji, u strašnim grčevima, okruženu

čitavom obitelji. Napola naga savijala se u luk, valjala se sad na

jednu sad na drugu stranu udarajući nasumce rukama i nogama, isilovitim trzajima otimala se ukućanima koji su nastojali da je zadrže.Gledajući taj prizor, još prepun onog što sam te noći doživio, nisam

znao što da pomislim. Tad još nisam poznavao prirodu i lukavstva, ičudio sam se što se mogu osjećati kao hladni promatrač i potpunigospodar sama sebe u prisustvu dvaju bića od kojih sam jednonakanio ubiti a drugo osramotiti. Nakon jednog sata Bettina jezaspala.Uto stigoše doktor Olivo i primalja. Ova reče da Bettinine grčeve

uzrokuje histerično oboljenje, dok je doktor tvrdio suprotno i narediomirovanje i hladne kupke.Ja sam se smijao i jednom i drugom, jer sam znao, ili mislio da

znam, da djevojčina bolest dolazi samo od njene noćne rabote, ili odstraha koji joj je, po svoj prilici, ulio moj noćašnji susret sCordianijem. Bilo jedno ili drugo, odlučio sam odgoditi osvetu dodolaska njena brata, premda sam bio daleko od pomisli da jeBettinina bolest glumljena, jer nisam vjerovao da bi u njoj bilo tolikosnage.Vraćajući se u svoju sobu, morao sam proći kroz Bettinin sobičak;

spazih na krevetu njenu pregaču i dođe mi želja da pretražimdžepove. Nađoh jedno pismo i, prepoznavši Cordianijev rukopis,ponesoh ga u svoju sobu da ga u miru pročitam. Iznenadila meneopreznost te djevojke, jer majka joj je lako mogla naći pismo i,kako nije znala čitati, dati ga sinu doktoru.Pomislih najprije da je morala izgubiti glavu; ali neka čitalac sam

presudi što sam morao osjećati kad pročitah slijedeće riječi:»Budući da je vaš otac otišao, nije potrebno da ostavljate vrata svojesobe otvorena kao dosada. Poslije večere ja ću se uvući u vašsobičak i tamo ćete me naći.«Kad me je minula smućenost i nakon što dođoh sebi spopade me

želja da se smijem, te — uviđajući kako sam bio savršenonasamaren — povjerovali da sam izliječen od svoje velike ljubavi.Učini mi se da Cordiani zaslužuje oprost. Radovao sam se tojizvrsnoj pouci koja će mi koristiti do kraja života, čak sam odobravaoBettini što je više voljela Cordianija, kome je bilo petnaest godina,negoli mene koji sam još bio dijete. No i pored najboljih nakana da

zaboravim, onaj me Cordianijev udarac nije prestajao peći, te samse i dalje ljutio na njega.Kad smo u podne bili za stolom u kuhinji, gdje smo zbog studeni

objedovali, začuše se ponovo Bettinini krici. Svi poletješe k njoj osimmene: ja nastavih mirno jesti, nakon čega odoh na učenje.Kad sam naveče sišao na večeru, ugledah u kuhinji Bettinin krevet

postavljen uz postelju njene majke, ali na to ostadoh posveravnodušan, jednako kao i na buku koja se čula čitave noći i nametež kad su je sutradan opet uhvatili grčevi.Istoga dana navečer vratio se doktor s ocem. Cordiani, koji se

bojao moje osvete, dođe da me upita što sam nakanio, ali spazivšida jurim prema njemu s otvorenim nožem u ruci, pobježe što ganoge nose.Misao da otkrijem doktoru sablažnjivi događaj nije mi više padala

na um, jer osveta takve prirode mogla mi se javiti samo u trenutkubijesa i uzrujanosti.Sutradan nas doktorova majka prekinu za vrijeme sata i nakon

duga okolišanja reče doktoru da misli da je otkrila prirodu kćerkinebolesti; da je to posljedica uroka koji je jedna vještica bacila na nju ida ona dobro zna koja je to.— To je moguće, draga majko, ali trebalo bi to znati pouzdano. Tko

je ta vještica?— Naša stara služavka, u to sam se malo prije osvjedočila.— Kako?— Zagradila sam vrata svoje sobe s dva drška od metle ukrštena u

križ, koja je — da bi mogla ući — morala raskrstiti, a ona, kad ih jeugledala, ustuknu i uđe na druga vrata. Očigledno je da bi ihraskrstila da nije vještica.— To nije tako očigledno, majko. Pošaljite mi tu ženu! Čim se

služavka pojavila, doktor je upita:— Zašto jutros nisi ušla na vrata na koja se obično ulazi?— Ne razumijem što me pitate.— Zar nisi vidjela na vratima križ svetoga Andrije?— Što je taj križ?— Uzalud se praviš neznalicom — reče joj majka; — gdje si

spavala prošlog četvrtka?— Kod svoje nećakinje koja se porađala.

— Nije istina. Išla si na vještičje sijelo, jer si vještica i urekla si mojukćer.Sirota se žena rasrdi i pijunu joj u lice; doktorova majka bijesno

poleti po štap da je izbije; doktor htjede zadržati majku, ali biprimoran da potrči za služavkom koja je jurila stepenicama kunući ivičući da uzbuni susjede; doktor je uhvati i naposljetku uspije da jeumiri, davši joj nešto novaca.Nakon tog prizora, koji je bio isto toliko smiješan koliko i sablažnjiv,

doktor ode po svoje svećeničke halje kako bi istjerao đavla iz sestre iuvjerio se ima li doista đavla u tijelu.Neobičnost i novina tih misterija privukoše svu moju pažnju. Sve

sam ukućane smatrao luđacima ili blunama, jer me je i samapomisao da je Bettinu opsjeo đavao gonila na nesuzdrživ smijeh.Kad smo pristupili njenom krevetu, njoj kao da je stalo ponestajati

daha i sva zaklinjanja njezina brata nisu joj ga vraćala.U to naiđe doktor Olivo i zapita velečasnog Gozzija nije li suvišan,

pa kad mu je ovaj odgovorio da nije ukoliko ima vjere, Olivo napustikuću, rekavši da se njegova vjera ograničava na čudesa izEvanđelja.Kad je malo kasnije doktor otišao u svoju sobu, ja se, našavši se

nasamo s Bettinom, nagnuh njenom uhu i rekoh joj:— Ohrabri se, ozdravi i budi sigurna u moju šutnju! Ona odvrati

glavu od mene i ništa mi ne odgovori, ali ostatak dana provedemirno, bez grčenja.Mislio sam da je izliječili, ali sutradan razdraženost joj udari u

mozak tako da u ludilu stade buncati nasumce nabacane latinske igrčke riječi, te više nitko nije sumnjao da je doista opsjednutađavlom.Njezina majka iziđe i vrati se nakon jednog sata s najčuvenijim

izgoniteljem đavola u Padovi. Bio je to jedan franjevac neobičnoružan, kog su zvali otac Prospero da Bovolenta.Čim je Bettina spazila izgonitelja, stade mu, prasnuvši u smijeh,

dobacivati masne pogrde koje se svidješe svim prisutnima, jer samoje đavo mogao imati toliko drskosti da se tako ponaša prema jednomfranjevcu; ali ovaj, čuvši da ga se naziva neznalicom i smrdljivcem,poče udarati Bettinu velikim križem govoreći da bije đavla.

Prestade tek kad je vidio kako se ona sprema da mu baci u glavunoćnu posudu koju je bila dohvatila.— Ako je onaj koji te je riječima pogrdio doista đavao — reče mu

ona — uzvrati mu i bij ga svojim riječima, magarče jedan; ali akosam to ja, znaj, zvekane, da me imaš poštovati i nosi se!...Vidio sam kako se doktor Gozzi crveni. Ali franjevac ne popusti, već

naoružan od pete do glave uze čitati strašna zaklinjanja; zatim navalina zloduha da mu kaže kako se zove.— Zovem se Bettina.— Nije istina, jer to je ime krštene djevojke.— Ti dakle misliš da đavao mora imati muško ime? Znaj, glupi

kapucine, da je đavao duh koji ne može imati nikakva spola. Ali akodoista vjeruješ da na moja usta govori zloduh, onda mi obećaj daćeš govoriti istinu, a ja ti zauzvrat obećajem da ću se pokoriti tvojimzaklinjanjima.— Obećajem ti!— Reci, dakle, smatraš li se mudrijim od mene?— Ne, ali se smatram moćnijim u ime sv. Trojstva i svog svetog

poziva.— Ako si moćniji, spriječi me da ti kažem istinu o tebi. Ti si umišljen

u ljepotu svoje brade: bojadišeš je deset puta dnevno i ne bi pristaoda je napola skratiš kad bih ja zauzvrat izišao iz tijela. Odsijeci je, i jati se kunem da ću izići.— Oče laži, udvostručit ću tvoje muke.— Pokušaj!Izrekavši to, Bettina se tako gromko nasmija da se nisam mogao

suspregnuti a da se i ja ne nasmijem.Franjevac se tada okrenu doktoru i reče mu da ja nemam, u sebi

vjere, te da treba da izađem napolje, što ja i učinih, odgovorivši muda je tačno pogodio.Još nisam došao ni do vrata kad s radošću opazih kako Bettina

pljuje na ruku koju joj je franjevac pružio na poljubac.Ta neshvatljiva djevojka pokaza toliko oštrog duha koji je sasvim

porazio franjevca, a da to nije nikog začudilo, jer su njene odgovorepripisivali demonu. Nikako nisam mogao prozrijeti što li namjerava.Franjevac je objedovao s nama i za vrijeme jela natrabunjao

mnoštvo gluposti. Poslije objeda vrati se u Bettininu. sobu da joj

podijeli blagoslav; međutim, čim ga ugleda, ona pograbi čašu snekom crnom mješavinom koju joj je poslao ljekarnik i baci mu je uglavu. Velik dio tekućine izlije se na Cordianija koji je stajao sasvimuz franjevca, što je meni pričinilo veliko zadovoljstvo.Bettina se obilno koristila okolnostima, jer se sve što je radila

upisivalo na račun đavla.Očito nezadovoljan, otac Prospero reče pri odlasku doktoru da je

djevojka sigurno opsjednuta, ali da treba potražiti drugog izgoniteljajer njemu bog uskraćuje milost da je oslobodi.Poslije njegova odlaska Bettina je provela šest veoma mirnih sati i

naveče nas je sve iznenadila kad je prišla k stolu da večera zajednos nama.Uvjeravala je oca i majku da se dobro osjeća, razgovarala je s

bratom, a zatim se obratila i meni rekavši da se onaj ples održavasutra i da će ona ujutro sići da me počešlja kao djevojku.Ja joj zahvalih i rekoh da je bila teško bolesna, te da se mora

štedjeti. Ona uskoro ode na spavanje, a mi ostadosmo za stolomrazgovarajući samo o njoj. Kad sam se povukao u svoju sobu ispremio za počinak, nađoh na noćnoj kapici cedulju s ovim riječima:»Ili ćete ići sa mnom na ples prerušeni u djevojku, ili ću vam

prirediti prizor koji će vas natjerati na plač!«Sačekavši da doktor usne, počeh pisati ovaj odgovor:»Neću ići na ples, jer sam čvrsto odlučio izbjegavati svaku priliku da

se nađem s vama nasamo. Što se tiče žalosnog; prizora kojim mi seprijetite, vjerujem da je u vas dosta hrabrosti da održite riječ, ali javas molim da poštedite moje srce, jer vas volim kao da ste mi sestra.Oprostio sam vam, draga Bettina, i želim sve zaboraviti. Prilazemjedno pismo koje vraćam u vaše ruke, što će vam vjerojatno pričinitinajveće zadovoljstvo. Uviđate i sami čemu ste se izložili kad ste gaostavili u pregači na krevetu. Vraćanje ovog pisma mora vas uvjeritiu moje iskreno prijateljstvo.«

TREĆE POGLAVLJEBettinu smatraju ludom ¦ Otac Moneta ¦ Male boginje ¦ Moj

odlazak iz Padove Kako nije znala u čije je ruke moglo dospjeti njezino pisamce,

Bettina mora da je bila izvan sebe; riješivši je te strepnje, dao sam jojdakle velik dokaz prijateljstva, ali moja velikodušnost, koja ju jeoslobađala jedne velike muke, mora da joj je nanijela drugu još veću,jer je sad znala da sam ja gospodar njezine tajne.Cordianijevo pismo bijaše nedvosmisleno, ono je jasno kazivalo da

ga je primala svake noći, pa joj ne bijahu ni od kakve koristi pričekoje je možda pripremila da me obmane. Ja sam to naslućivao, ihtijući je zbog sebe umiriti, obiđoh je drugog jutra u postelji, pa jojpredadoh pisamce i odgovor.Ta je djevojka svojim duhom stekla moje poštovanje i više je nisam

mogao prezirati. Gledao sam u njoj tek biće zavedeno svojomvlastitom naravi. Ona je voljela muškarce i mogao si je požaliti samozbog posljedica.Uvjeren da sam stvar nazreo u njenoj pravoj svjetlosti, odlučio sam

se vladati kao razborit mladić, a ne kao ojađeni zaljubljenik. Ta onaje trebala da crveni, a ne ja. U meni je ostala samo želja da saznamjesu li i dva Feltrinija, Cordianijevi drugovi, spavali s njom.Bettina je čitavog dana hinila vedro raspoloženje. Naveče se obukla

da pođe na ples, ali je iznenadna slabost, prava ili hinjena, primorada legne u krevet, što uzbudi čitavu kuću. Kako sam sve znao, tosam očekivao nove, sve potresnije prizore. Jer ja sam stekao nadnjom prevlast koju njeno samoljublje nije moglo podnositi. Usprkostako dobroj školi koja je prethodila mom mladenaštvu, dao sam sevarati od žena sve do svoje šezdesete godine. Još prije dvanaestgodina, da me nije zakrilio moj dobri duh, bio bih se u Beču oženiojednom mladom lakoumnicom u koju sam se zaljubio. Danas, kad sumi sedamdeset i dvije godine, osjećam se sigurnim pred ludostimaovakve vrste, ali, avaj, baš to je ono što me najviše žalosti.Sutradan je čitava obitelj stala očajavati, jer je demon koji je opsjeo

Bettinu zavladao i njenim razumom. Doktor mi reče da joj ubezumnom bulažnjenju dolaze na usta bogohulne riječi i da je

sigurno opsjednuta, jer teško da bi kao luda mogla onoliko vrijeđatioca Prospera. On dakle odluči da je povjeri brizi oca Mancie.Taj otac bijaše poznati istjerivač đavola, iz reda dominikanaca, a

uživao je glas da još kod nijedne opsjednute djevojke nije doživioneuspjeh.Bilo je to jedne nedjelje. Bettina je dobro ručala i čitavog dana

ludovala. Oko ponoći vrati se njen otac, pjevajući po svojoj navadiTassa, pijan da se nije mogao držati na nogama. On priđe Bettininukrevetu i, nježno je poljubivši, reče:— Ti nisi luda, kćeri moja.Ona mu odvrati da on nije pijan.— Ti si opsjednuta, kćeri.— Jesam, oče, i jedino me vi možete ozdraviti.— Ako je tako, spreman sam.Nato naš postolar uze govoriti kao teolog i mudrovati o snazi vjere i

očinskog blagoslova. Zatim zbaci ogrtač, jednom rukom uze raspelo,a drugu položi kćeri na glavu, pa se stade obraćati đavlu takosmiješnim riječima da se čak njegova žena, inače uvijek tupa,žalosna i mrzovoljna, od velikog smijeha hvatala za slabine.Jedino se naša dva glumca nisu smijala, a njihova je ozbiljnost

činila prizor još smješnijim. Divio sam se Bettini, koja je, inače takolaka na smijehu, tada imala snage da sačuva potpuni mir. I doktorGozzi se smijao priželjkujući ipak da farsa svrši, jer mu se činilo dasu naklapanja njegova oca sve same hule na svetu ceremonijuistjerivanja đavla. Izgonitelj, umoran, pođe naposljetku u postelju,govoreći kako je sad uvjeren da će zloduh ostaviti njegovu kćerkucijele noći na miru.Sutradan, baš kad smo se dizali od stola, stiže otac Mancia. Doktor

ga u pratnji cijele obitelji povede krevetu svoje sestre. Ja pak, neskidajući oka s redovnika, stajah kao izvan sebe. Evo kako jeizgledao:Stasa je bio visoka i veličanstvena, a moglo mu je biti oko tridesetgodina; imao je plavu kosu i modre oči. Crte njegova lica bijahu kaou Apolona Belvederskog, samo što u njima ne bijaše ni pobjedničkogslavlja ni preuzetnosti. Put mu bješe blistavo bijela i blijeda, ali tabljedoća kao da je bila smišljena da što više istakne crvenilonjegovih usana koje, otvarajući se napola, pokazivahu dva reda

bisera. Nije bio ni mršav ni debeo, a tuga koja je stajala na njegovulicu činila ga je još blažim. Hod mu bješe polagan, a bojažljiv izgledkao da je govorio o velikoj skromnosti duše.Kad smo ušli, Bettina je spavala ili se samo pretvarala. Otac

Mancia najprije uze škropilo i poškropi je vodom za očišćenje odgrijeha. Ona otvori oči, pogleda redovnika i odmah ih zatvori. Začasih opet otvori, pogleda ga malo bolje, ispruži se na leđa i, dražesnopriklonivši glavu, pod ade se snu od kojeg ne bijaše ništa ljupkije.Izgonitelj, koji ostade stajati, izvadi iz džepa trebnik i stolu, koju

stavi oko vrata, zatim čivot sa svetim moćima, koji položi na grudizaspale, i onda nas sa svetačkim izrazom lica zamoli neka svikleknemo i pomolimo se bogu kako bi ga prosvijetlio da uzmognerazaznati je li bolesnica opsjednuta ili ju je napala neka prirodnabolest. U tom nas je položaju držao pola sata, sve potiho čitajućimolitve. Bettina se nije micala.Umoran, rekao bih, od te uloge, redovnik zamoli doktora da ga

sasluša nasamo. Oni prijeđoše u doktorovu sobu, odakle iziđošeposlije četvrt sata, privučeni silnim grohotom smijeha u koji je udarilaluđakinja, koja im, čim ih ugleda na vratima, okrenu leđa. OtacMancia se nasmiješi, dvaput uroni škropilo u škropionicu, sve nasobilno poškropi i ode.Doktor nam reče da će se redovnik sutra vratiti i da se obvezao da

će je, ako je opsjednuta, iscijeliti za tri sata, ali ako je luda, tad nemože ništa obećati. Majka stade tvrditi da će je on sigurno osloboditii poče zahvaljivati bogu što joj je udijelio milost da prije smrti vidijednog sveca.Sutradan Bettinino ludilo postade ljepše no ikad. Počela je kazivati

najluđe stvari što ih samo pjesnik može izmisliti i nije prestajala nikad je ušao lijepi izgonitelj. Ovaj se neko vrijeme naslađivao timbezumnim riječima, a onda nas, oboružavši se svime što mu bijašepotrebno, zamoli da izađemo. Mi se odmah pokorismo.Vrata ostadoše otvorena, ali zar to nije bilo svejedno? Zar bi se itko

usudio ući?Za duga tri sata nismo čuli ništa osim sumorne tišine. U podne

redovnik zovnu i mi uđosmo.Bettina bijaše u postelji, tužna i veoma mirna, dok je izgonitelj

spremao svoje stvari. Otišao je govoreći da se ufa u boga i zamolio

doktora da ga obavijesti o stanju bolesnice.Bettina je ručala u krevetu i večerala za stolom, a sutradan je bila

posve razumna. Ali zgodi se nešto što mi potvrdi da nije bila ni ludani opsjednuta.Bijaše to uoči Svijećnice. Doktor nas je običavao voditi na pričest u

svoju župu, ali na ispovijed smo išli u Crkvu sv. Augustina u kojoj suslužili dominikanci iz Padove. On nam za stolom kaza neka sesutradan spremimo za ispovijed. Majka nato reče:— Morali biste se svi ispovjediti kod oca Mancie, da dobijete

odrješenje od tako svetog čovjeka. I ja ću ići njemu.Cordiani i Feltrinijevi se složiše, a ja ne rekoh ništa.Taj mi se plan nije sviđao, ali pravio sam se ravnodušnim,

smišljajući kako da ga osujetim. Vjerovao sam u pečat ispovjednetajne i ne bih se mogao lažno ispovjediti, ali znajući da po slobodnojvolji mogu birati ispovjednika, nije mi padalo na pamet da počinimbudalaštinu pa da iskažem ocu Mancii što mi se desilo s jednomdjevojkom u kojoj bi on odmah prepoznao Bettinu. Bio sam siguranda će mu Cordiani sve ispričati, a to mi je bilo veoma neugodno.Sutradan, već rano izjutra, ona mi donese u krevet neki kratki

ogrtačić i tutnu mi u ruku ovo pisamce:»Mrzite moje žice, ali poštedite moju čast i ono malo mira za kojim

čeznem. Nitko od vas ne smije sutra na ispovijed ocu Mancii. Vi stejedini koji to možete osujetiti, i ne treba vam mojih uputa kako da toučinite. Vidjet ću je li istina da ste mi prijatelj.«Riječima ne mogu iskazati koliko mi se sažalila ta djevojka dok sam

čitao njeno pisamce. Usprkos tome, evo što joj odgovorih:»Shvaćam koliko vas, usprkos nepovredivosti ispovjedne tajne,

mora zabrinjavati odluka vaše majke, ali ne shvaćam zašto menipovjeravate osujećenje tog plana, a ne Cordianiju, koji je izjavio da jesporazuman s prijedlogom. Ja vam mogu obećati samo to da im seneću pridružiti, ali nad vašim ljubavnikom nemam nikakve moći. Navama je da s njim porazgovarate.«A evo što mi je ona odgovorila:»Od one kobne noći koja me je unesrećila nisam s Cordianijem

prozborila ni riječi, i ne bih mu se obratila ni kad bih znala da će mi topovratiti izgubljenu sreću. Vama jedinom želim dugovati svoj život ičast.«

Ta me je djevojka zapanjila više od onih o kojima romani što ihpročitah pričahu čudesa. Činilo mi se da se ona sa mnom poigrava sbesprimjernom bestidnošću. Vjerovao sam da me opet želi uhvatiti usvoje mreže, i makar mi do tog nije bilo stalo, ipak se odlučih daučinim taj velikodušan čin koji je ona od mene očekivala i za koji jesamo mene smatrala sposobnim. Bila je sigurna da će uspjeti, pa sepitam u kojoj je to školi naučila da poznaje ljudsko srce. Čitajućiromane? Istina, čitanje nekih romana dovelo je mnogog mladogčovjeka do propasti, no čitajući dobre, mladi se ljudi nedvojbeno učeplemenitosti i postizanju društvenih vrlina.Odlučivši dakle da se prema toj djevojci pokažem onoliko uslužan

koliko je ona očekivala, iskoristih trenutak kad se polazilo naspavanje i rekoh doktoru kako mi savjest nalaže da ga zamolim nekame oslobodi toga da se ispovjedim kod oca Mancie i kako bih volioda se i moji drugovi povedu za istim primjerom. Doktor miblagonaklono odgovori da naslućuje moje razloge i da će nas odvestiSv. Antunu. Nato mu u znak zahvalnosti poljubih ruku.Sutradan, pošto je sve bilo urađeno po Bettininoj volji, ugledah je

kako prilazi stolu lica ozarena zadovoljstvom.Poslije podne morao sam leći zbog neke ozljede na nozi. Doktor je

bio odveo svoje učenike u školu. Bettina, ostavši sama, iskoristi tajtrenutak, uđe u moju sobu i sjede mi na postelju. Ja sam to očekivaoi, videći da je napokon došao čas velikog objašnjenja, što mi je biloneobično drago, primih njen posjet sa zadovoljstvom.Ona otpoče govoreći kako se nada da se ne ljutim što je iskoristila

zgodnu priliku da mi dođe na razgovor.— Ne ljutim se — odgovorio sam — jer mi vi pružate priliku da vam

kažem da prema vama gajim samo prijateljske osjećaje, pa seubuduće ne morate bojati da bih vas bilo kojim povodom uznemirio. Itako ćete, Bettino, moći raditi što vas bude volja, jer da bih postupiodrugačije, morao bih biti zaljubljen u vas, a ja to više nisam. Vi ste ujednom trenutku ugušili klicu velike strasti što ste mi je bili udahnuli.Kad sam se vratio u svoju sobu poslije ružne uvrede koju mi je nanioCordiani, počeo sam vas mrziti, ali se uskoro moja mržnja pretvori uprezir, a taj se osjećaj malo-pomalo preobratio u najdubljuravnodušnost. Međutim te ravnodušnosti nestade kad vidjeh što jevaš duh u stanju da učini. Postao sam vaš prijatelj; opraštam vam

vaše slabosti, i kad sam naučio da vas gledam onakvu kakvi jeste,stao sam prema vama gajiti najneobičniji osjećaj: poštovanje premavašem duhu. Obmanuo me i prevario, ali što zato? On postoji, on jezapanjujući, božanski, ja mu se divim, volim ga i mislim da ću muodati priznanje kakvo mu dolikuje ako biću što ga posjeduje budemiskazivao najčišće prijateljstvo. Uzvratite mi istom mjerom i buditeistiniti, iskreni i otvoreni. Prestanite sa svim tim budalaštinama, jerste kod mene postigli sve što ste mogli. Što se tiče ljubavi, mrska mije i sama pomisao na nju, jer ja mogu voljeti samo kad sam jedini usrcu voljenog bića. Ako hoćete, pripišite tu glupu tankoćutnost mojimgodinama, ali to je tako i drugačije ne može biti. Napisali ste mi daviše ne govorite s Cordianijem; ako sam ja uzrok tom raskidu, tad mije veoma žao. A kako, vjerujem, vaša čast traži da se pokušatepomiriti, to vam obećajem da ću se ubuduće čuvati kako ne bih unjem izazvao ni tračka sumnje. Osim toga, ako ste u njem probudililjubav zavodeći ga istim sredstvima koja ste iskušali i na meni, tadste počinili dvostruku nepravdu, jer je lako moguće da ste ga — akovas je zavolio — učinili nesretnim.— Sve što ste mi sad rekli — odvratila je Bettina — počiva na

krivom dojmu i na prividnom stjecaju okolnosti. — Ja ne volimCordianija i nikad ga nisam voljela. Naprotiv, mrzila sam ga i mrzimga još uvijek, jer je zaslužio moju mržnju, i nadam se da ću vas u touvjeriti premda me okolnosti optužuju. Glede zavođenja, molim vasda me poštedite tako podla prigovora i imajte na umu da ste najprijevi mene zaveli i da se bez toga ne bih nikad s vama upustila u onorad čega sam se gorko pokajala, zbog razloga koje vi ne znate, akoje ću vam sad otkriti. Moj je grijeh velik samo zato što nisampredvidjela da će mi ga za zlo uzeti neiskusna slava jednognezahvalnika koji se drznuo da mi ga predbaci.I Bettina zaplaka. To što mi je ispričala bilo je vjerojatno i laskavo,

ali ja sam se previše toga nagledao da bih joj povjerovao. Osim toga,znao sam što je sve u stanju učiniti njen duh, i prirodno mi senametala misao da me opet želi nadmudriti, jer kako sam mogaopretpostaviti da je taj njen korak tek posljedica teško ranjenasamoljublja koje nije moglo otrpjeti moju pobjedu? I zato joj, ustrajućinepokolebljivo u svom uvjerenju, odgovorih kako vjerujem sve što mije ispričala o stanju svog srca prije one šale zbog koje sam planuo

za njom, i neka bude sigurna da joj više nikad neću spominjatizavođenje.— Ali — nadovezao sam — priznajte da je snaga vašeg plamena

bila časovita i da se ugasila od najmanjeg daška. Vaša krepost, kojje jednog trenutka poklekla i ubrzo opet stekla vlast nad vašimosjetilima, vrijedna je hvale. Obožavali ste me, kažete, a postali stepreko noći neosjetljivi na sve moje patnje, koliko sam se god trudioda vam ih pokažem. Volio bih znati zašto ste toliko čuvali tu krepostod mene, a Cordianiju ste svake noći dopuštali da je utapa u svomzagrljaju.Na to mi Bettina, izrazom u kojem se ogledala sigurnost u pobjedu,

ovako odvrati:— Napokon ste načeli ono zbog čega sam došla. Sad ćete čuti ono

što vam nisam mogla otkriti i što vam nikad nisam mogla kazati, jerste odbijali sve sastanke na koje sam vas pozivala u želji da vampovjerim istinu... Cordiani mi je — nastavila je — izjavio ljubav osamdana nakon svog dolaska k nama. Tražio je od mene pristanak danjegov otac, čim on završi nauke, zatraži moju ruku. Odgovorila sammu da ga još dovoljno ne poznam, da za udaju nemam nikakve voljei zamolila ga da mi o tom više ne govori. On se pravio kao da tomirno prima. Ali to nije bilo tako, jer kad me je jednog dana zamolioda ga katkad dođem počešljati u njegovu sobu, na što sam muodgovorila da nemam za to vremena, reče da ste vi sretniji od njega.Na taj se prigovor nisam mnogo obazirala jer je svatko u kući znaoda ja vodim brigu o vama. Petnaestak dana nakon tog razgovoraslučila se između nas ona šala koja je u vama prirodno probudilaosjećaje koje još niste poznavali. Ja sam se pak osjetila veomazadovoljnom. Ta voljela sam vas i uživala sam što sam se predalaprirodnim porivima, ne osjećajući zbog tog ni malo grižnje savjesti.Jedva sam čekala sutrašnji dan da se opet nađem svama: Ali tog

istog dana poslije večere započeše moje muke. Cordiani mi jekriomice spustio u ruke cedulju i ovo pismo koje sam sve dosadskrivala u jednoj rupi u zidu, tražeći pogodan tren i mjesto da vam ihpokažem.Rekavši to, Bettinami pruži pismo i cedulju. U cedulji su stajale ove

riječi:

»Ili ćete me večeras primiti u svojoj sobici, ostavljajući vrata premadvorištu pritvorena, ili razmislite kako ćete se opravdati pred svojimbratom kojem ću sutra predati pismo što vam ga prilažem uprijepisu.«Rečeno pismo sadržavalo je bezočnu priču razjarenog potkazivača,te je zaista moglo imati kobnih posljedica. Pisac je obavještavaodoktora da njegova sestra provodi jutra u grešnom poslu sa mnom,dok on odlazi na služenje mise, i obećavao mu podrobnijarazjašnjenja koja će razbiti svaku sumnju.— Pošto sam dobro, promozgala o svemu — nastavila je Bettina —

odlučila sam saslušati neman, ali kako bijah spremna na sve, sakrihu džepu očev nožić i, ostavivši vrata odškrinuta, dočekah ga napragu ne puštajući ga unutra, jer je moja sobica odijeljena od očevesamo tankom pregradom, pa ga je i najmanji šum mogao probuditi.Na moje prvo pitanje o kleveti što ju je sadržavalo pismo kojim mi seprijetio, Cordiani mi odgovori da to nije kleveta, jer je on na svoje očividio što smo onog jutra radili, kroz rupe koje je izbušio na tavanuupravo iznad našeg kreveta i kamo bi odlazio kad je god znao daidem u vašu sobu. Na kraju mi je rekao da će sve otkriti mom bratu imajci ako mu ne dopustim iste ljubaznosti koje sam iskazala i vama.Ja ga nato, u svojoj pravednoj srdžbi, obasuh najstrašnijimpogrdama i nazvah ga kukavcem, doušnikom i klevetnikom, jer onošto je vidio bijahu puke djetinjarije, te se zakleh da me nikakvomgrožnjom neće privoljeti da se s njim upustim u iste nježnosti. On metada tisuću puta zamoli za oproštenje i stade me uvjeravati da ga jesamo moja nepopustljivost navela na taj korak na koji se nikad ne biodlučio da ga nije nagnala strast koju sam u njemu raspalila i koja gasatire. Priznao je da je njegovo pismo klevetničko i da se ponio kaoizdajnik, zaklinjući se pri tome da se nikad neće poslužiti silom kakobi iznudio nježnost koju se nada zadobiti postojanošću svoje ljubavi.Pomislila sam da bi bilo nerazborito lišiti ga svake nade, te mu rekohda ću ga vremenom možda zavoljeti i obećah da više neću dolazitivašem krevetu dok mi brata, ne bude kod kuće. I tako ga otpravihzadovoljna obećavajući mu da ćemo se još ponekad sastati na istommjestu. On ode, ne usuđujući se da me zamoli i za jedan jedinicjelov.

— Otišla sam u postelju očajavajući što vam više neću moći dolazitiu sobu dok mi ne bude brata kod kuće i što vam neću moći otkritirazlog takvog ponašanja. Tako prođoše tri nedjelje, a ono što sampropatila riječima se ne može opisati, jer vi ste me često salijetali, aja sam vas morala odbijati. Strahovala sam i od trenutka kad sebudemo našli nasamo, jer sam znala da vam neću moći prešutjetirazlog svog ponašanja. Ne zaboravite da sam se uza sve te patnjemorala jednom tjedno sastajati na ulaznim vratima s onim lupežom,da barem riječima smirim njegovu nestrpljivost. Naposljetku seodlučih da učinim kraj tom mučenju, kadli mi i od vas stade prijetitiopasnost. Predložila sam vam da pođete sa mnom na ples,preodjeveni u djevojku: namjeravala sam vam otkriti čitavu spletku iprepustiti vam brigu da je riješite. Taj se dogovor po svoj priliciCordianiju nije nimalo sviđao, ali to nije moglo pokolebati mojuodluku. Poznato vam je uslijed kakvih se zapreka to izjalovilo.Odlazak brata i oca naveo vas je obojicu na istu misao. Bila samvam obećala da ću doći u vašu sobu prije no što sam primilapisamce, kojim nije tražio sastanak, već me obavještavao da će sesakriti u mojoj sobici. Nije bilo vremena ni da njemu kažem da mu tozbog važnih razloga zabranjujem, niti da vas obavijestim da ću kvama doći tek poslije ponoći, što sam i namjeravala učiniti, jer samvjerovala da ću onog bijednika, pošto provedemo sat u brbljanju,lako otpraviti u njegovu sobu. Međutim, plan koji je on bio. smislio ismatrao svojom dužnošću da mi ga saopći, zahtijevao je mnogo viševremena. Nisam ga se mogla nikako otarasiti. Morala sam ga slušatii podnositi čitave noći. Njegovim jadikovkama i pretjeranim opisimanjegovih muka ne bijaše kraja. Predbacivao mi je što ne pristajem naplan koji. bih, kad bih ga voljela, morala objeručke prihvatiti. Smislioje naime da pobjegne sa mnom u svetoj nedjelji i da se sklonimo uFerraru, gdje je imao jednog ujaka koji bi nas primio i koji bi lakoishodio pristanak njegova oca, pa bismo onda bili sretno sjedinjeniza čitav život. Moji prigovori, njegovi odgovori, pojedinosti,objašnjenja o uklanjanju poteškoća, sve to potraja do zore. Mislećina vas, srce mi je krvarilo, ali ja nemam sebi što da predbacim. Nijese desilo ništa zbog čega biste mi mogli uskratiti poštovanje.Uskratiti mi ga možete jedino budete li smatrali da je sve što samvam ispričala puka izmišljotina. Ali pogriješit ćete i postupiti

nepravedno. Da sam se mogla odlučiti na žrtvu koju čovjek prinosisamo ljubavi, mogla sam onog izdajicu otpremiti iz svoje sobice većnakon jednog sata, ali prije bih umrla no pribjegla tom gnusnomsredstvu. Zar sam mogla naslutiti da vi čekate vani, na vjetru i kiši?Oboje smo bili u žalosnu položaju, ali moj je bio gori od vašeg. Svemi je to bilo pisano u zvijezdama; da izgubim zdravlje i razum koji mise vraća tek na časove, pa nikad nisam sigurna neće li me opetspopasti grčevi. Kažu da sam ureknuta i da je nečastivi ušao u me.Ja ne znam ništa o tom, ali ako je tako, tad sam najnesretnijadjevojka na svijetu.Nato ona zašuti, prepuštajući se suzama i jecajima. Možda se

uistinu desilo onako kako mi je ispričala, ali bih to teško mogaopovjerovati:Forse era vero, ma non pero credibile A chi del senso suo fosse

signore16 a ja bijah pri zdravoj pameti. Ono što me je ganulo, tobijahu njene suze, u kojih iskrenost nisam mogao sumnjati.Pripisivao sam ih njenoj gordosti i samoljublju. Da me je moglauvjeriti, popustio bih, ali uvjeriti nas može ne ono što je vjerojatno,već samo ono što je očigledno. Ja nisam mogao povjerovati ni uCordianijevu suzdržljivost ni u Bettinino strpljenje, a još manje upripovijest o nevinu razgovoru koji je potrajao preko sedam sati.Usprkos tome osjećao sam neko zadovoljstvo, praveći se da primampod gotov groš sve laži što mi ih je nanizala.Otrvši suze, ona upre svoje lijepe oči u moje, nadajući se da će u

njima nazrijeti vidljive znake svoje pobjede, ali je ja nemaloiznenadih kad je podsjetih na jednu tačku koju je u svojoj obranivješto zaobišla. Retorika upotrebljava tajne prirode baš kao slikarikoji je nastoje oponašati. Ono što najljepše daju, lažno je. Bistri duhte djevojke, premda se nije istančao školovanjem, znao je da mu jenajmoćnije oružje baš u tom što ga smatraju čistim i neiskvarenim,pa je to saznanje često upotrebljavao u svoju korist.— Draga moja Bettino — rekoh joj — vaša me je ispovijed ganula,

ali recite mi kako mogu povjerovati da su vaši grčevi, dražesno ludilovašeg smućenog uma i znaci bjesomučnosti, koje ste i odvišepokazivali prilikom istjerivanja nečastivog, prirodni, kad ste maločasrazumno rekli da vi sami niste u to sigurni?

Na te me riječi ona pogleda ravno u oči i ostade nekoliko trenutakanijema, onda obori glavu i opet udari u plač, izvikujući s vremena navrijeme: »O, nesretne li mene!« Kako mi je taj prizor počeo bivati svedosadnijim, zapitah je što želi da učinim za nju. Ona mi žalostivoodvrati:— Ako vam to srce ne kazuje, onda uistinu ne znam što bih tražila

od vas. Mislila sam da ću opet zadobiti izgubljena prava na vašesrce, ali vidim da vam više nije stalo do mene. Budite i nadaljenemilosrdni, smatrajte izmišljotinom istinski jad kome ste vi uzrok ikoji sad još povećavate. Pokajat ćete se kad bude prekasno i ukajanju nećete naći smirenja.Rekavši to, ona se htjede udaljiti, ali znajući da je na sve spremna,

ja se pobojah za nju i, dozvavši je natrag, rekoh da će opet zadobitimoju naklonost ako mjesec dana provede bez grčeva, tako da nećebiti potrebe slati po lijepog oca Manciu.— To — odgovori ona — ne zavisi o meni. Ali recite mi što znači taj

pridjev »lijep« kojim ste ukrasili ime tog dominikanca? Da nistepomislili...?— Ne, ne, ništa nisam pomislio. Jer da nešto tako pomislim, morao

bih biti ljubomoran. Ali jedno ću vam ipak reći: svi su primijetili da suvaši demoni pretpostavili tog lijepog redovnika ružnom franjevcu, i toje dalo povoda nekim primjedbama koje vam ne služe odviše načast. Uostalom, radite kako vam drago!Nato ona ode, a ubrzo se vratiše i ukućani.Poslije večere služavka mi, premda je nisam pitao, reče da je

Bettina legla u žestokoj drhtavici i da je dala prenijeti svoju postelju ukuhinju kako bi ostala pokraj majke.Ta je groznica mogla biti prirodna, ali u to sam sumnjao. Bio sam

uvjeren da je ništa na svijetu ne bi moglo navesti da se priznazdravom, jer bi mi time dala odviše povoda da posumnjam i u onošto mi je ispripovjedila o tobožnjoj nevinosti svojih odnosa sCordianijem. Pa i to što je dala namjestiti postelju uz majčin krevetsmatrao sam prijetvornom lukavštinom.Sutradan bi pozvan liječnik Olivo. Pošto je ustanovio da je djevojka

u velikoj ognjici, upozori doktora da će bolesnica po svoj prilici pastiu bunilo, ali da će joj to doći od groznice, a ne od nečastivog.

I Bettina je zaista bulaznila čitavog dana, ali se doktor, pozivajući sena liječnikove riječi, ne obaziraše na majčine savjete i ne dadeposlati po dominikanca.Trećeg dana vrućica poraste još većma, a pjege što joj se pojaviše

na koži predskazivahu male boginje, koje četvrtog dana doista iizbiše. Smjesta otpremiše iz kuće Cordianija i dvojicu Feltrinija, kojijoš ne bijahu preboljeli boginje, a ja ostadoh, jer se nisam moraobojati zaraze.Jadna je djevojka bila tako pokrivena tom kugom da joj šestog dana

na čitavom tijelu ne ostade ni komadić zdrave kože. Oči joj sezatvoriše, moradoše joj odrezati kosu do tjemena, a kad primijetišeda su joj usta i grlo tako puni čireva da su u jednjak jedva usulinekoliko kapi meda, izgubiše svaku nadu u njeno ozdravljenje. Osimdisanja nije se u njoj opažalo drugog znaka života. Majka joj nijeodlazila od kreveta, a kad vidješe gdje ja prenosim svoj stol i svojebilježnice da se smjestim pokraj bolesnice, stadoše me kovati uzvijezde.Jadno biće bješe se pretvorilo u nešto strašno; glava joj postade za

trećinu veća, nos joj se više nije vidio, i bojali su se da će ostatislijepa, čak ako izbjegne smrti. Ono što me najviše smetalo, a štosam se uporno silio da podnosim, bio je odvratan zadah njenogznoja.Devetog dana dođe župnik da joj podijeli oproštenje od grijeha i

posljednju pomast, a na odlasku reče da je ostavlja u božjim rukama.U toj žalosnoj prilici umalo što me razgovor koji se poveo izmeđudoktora i Bettinine majke nije natjerao na smijeh. Ta je dobra ženahtjela znati hoće, li đavao koji je ušao u njenu kćer i nakon što jeprimila svete sakramente imati nad njom moći, i što će biti s njimeako ona umre, jer ga, umovala je dalje starica, ona ne smatra tolikoglupim da ostane u tako odvratnu tijelu. Na ta je pitanja jadni doktorbogoslovlja davao odgovore u kojima nije bilo flFžrha'razbora, što jesirotu ženu još više zbunjivalo.Desetog i jedanaestog dana svakog smo č&ša 'strahovali da će

izdahnuti. Svi gnojni čirevi na njenom tijelu pocrnjeli su i svojimsmradom okuživali zrak, tako da nitko osim mene, kog je stanje togjadnog bića duboko ganulo, nije mogao izdržati u sobi. Ljudsko jesrce bunar bez dna, jer tko bi ikad pomišljao da će mi ona baš u tom

strašnom stanju nadahnuti svu onu nježnost kojom sam je okružioposlije ozdravljenja?Trinaestog dana vrućica spade, ali ona ne mogaše naći mjesta u

postelji zbog nepodnošljiva svrbeža, koji nijedan lijek ne bi mogaotako ublažiti kao ove moćne riječi koje sam joj ponavljao svakogčasa:— Bettino, vi znate da ćete ozdraviti, ali vjerujte mi, budete li se

grebli, tako ćete poružnjeti da vas nitko neće voljeti.Volio bih vidjeti bi li ikoji liječnik na svijetu našao djelotvornijeg lijeka

protiv svrbeža što muči djevojku koja zna da je bila lijepa, a prijeti jojopasnost da svojom krivnjom izgubi ljepotu, bude li se grebla.Naposljetku ona otvori svoje lijepe oči. Promijeniše joj krevet i

preniješe je u njenu sobu, ali zbog gnojne rane koja joj se napravilana vratu nije mogla ustati sve do Uskrsa.Bila mi je ucijepila nekoliko čireva od kojih mi tri ostaviše neizbrisive

tragove na licu, ali oni su me uzvisili u nježnim očima, jer subjelodano svjedočili o mojoj brizi za nju. Na njenoj koži ostadošecrvene mrlje koje se poslije godinu dana sasvim izgubiše.Poslije ozdravljenja ona me je zavoljela iskrenom nježnošću, a i ja

sam je usrdno volio a da nisam nikad ubrao cvijet koji je sudbinapotpomognuta predrasudom sačuvala za Himeneja.[13] Ali zakakvog jadnog Himeneja! Bettina se za dvije godine udala zapostolara Pigazza, nekog besramnog lupeža, kod kojega je živjelatako bijedno i nesretno da ju je doktor, njen brat, morao uzeti k sebi ibrinuti se o njoj i kad je petnaest godina kasnije bio postavljen zanadđakona u Val San Giorgiu, poveo ju je sa sobom.Kad sam ga prije osamnaest godina ondje posjetio, zatekao sam

Bettinu na umoru, ostarjelu i bolesnu. Izdahnula je pred mojim očima1776. dvadeset i četiri sata poslije mog dolaska.Nekako se u to vrijeme vratila moja majka iz Petrograda, jer carici

Ani Ivanovnoj ne bijaše talijanska komedija dovoljno zabavna.Glumačka družina već se vratila u Italiju, dok je moja majka putovalas Carlinom Bertinazzijem, harlekinom, koji je umro u Parizu 1783.Čim je stigla u Padovu, obavijesti doktora o svom dolasku i ovajpohita da me odvede u svratiste gdje je odsjela.Zajedno smo ručali, a pri rastanku ona pokloni doktoru lijepu bundu,

a meni preda krasno risje krzno za Bettinu.

Šest mjeseci kasnije pozvala me je u Veneciju da me vidi prijeodlaska u Dresden gdje je dobila doživotnu službu kod saskogizbornog kneza Augusta III, poljskog kralja. Sa sobom je povela mogbrata Giovannija, kojem je tada bilo osam godina. Dječak je narastanku očajnički plakao, što mi se učinilo veoma glupo jer u tomodlasku nije bilo ničeg tragičnog. On je jedini od braće svu svojusreću dugovao majci, premda nije bio njen miljenik.Poslije toga proveo sam u Padovi još godinu dana učeći pravo, i u

šesnaestoj sam godini stekao naslov doktora, pošto sam ugrađanskom pravu obranio tezu »De testamentis«,17 a u kanonskomUtidem Hebrei possint construere novas Synagogas.18

Moja je želja bila da učim medicinu, jer sam za taj poziv imao velikusklonost, ali me moji skrbnici nisu slušali, već odlučiše da seprihvatim prava, prema kome sam osjećao nesavladivu odvratnost.Tvrdili su da ću advokatskim pozivom najlakše doći do bogatstva, akako su smatrali da imam govorničkog dara, nakaniše me dati ucrkvene advokate, što je još gore. Da su bolje razmislili, pustili bi mina volju, pa bih se bavio zanatom koji po broju šarlatana nadvisuje isamo advokatsko zvanje.Međutim, ja nisam izučio ni jedno ni drugo, a drugačije nije moglo ni

biti. Možda baš u tom leži razlog što se nikad nisam utekaoadvokatskom savjetu kad sam imao pravnih tražbina na sudu, nipozvao liječnika kad sam bio bolestan. Fiškalstvo je upropastilomnogo više obitelji no što ih je pomoglo, a od liječničkih savjeta višeje ljudi pomrlo no ozdravilo, pa iz toga slijedi da bi život bez njih biomnogo sretniji.Kako sam imao pohađati sveučilište koje se u ono doba nazivalo

Bo[14], to sam odsele morao izlaziti sasvim sam, bez, pratnje, štome je silno radovalo, jer se do tog vremena nikada nisam osjećaokao slobodan čovjek. Želeći da se što više naužijem slobode kojesam se dočepao, uzeh se družiti s najuglednijim đacima, koji sviodreda bijahu na glasu sa svoje raskalašenosti. Jer najveći ugleduživahu baš oni najgori,, raspusnici, kockari, posjetioci ozloglašenihmjesta, ispičuture, razvratnici, oskvrnitelji poštenih djevojaka,nasilnici i lasci, nesposobni da hrane u duši i najsitniju iskricukreposti. U društvu ljudi te sorte počeh dakle upoznavati svijet,proučavajući ga u velikoj knjizi iskustva.

Toj povlastici što mi ju je podijelio doktor Gozzi puštajući me daizlazim sam zahvaljujem što sam upoznao mnoge istine koje su midotad bile nepoznate, pa čak i one koje nisam mogao ni naslutiti.Čim sam se pojavio, uzeše me u svoje ruke oni najiskusniji ipodvrgoše me ispitu. Kad ustanoviše da sam još u svemu novajlija,odlučiše da me poduče, hvatajući me u zamke svake ruke. Navodilisu me da igram u novac, pa kad su dobili ono malo što sam imao,nagovoriše me da igram na riječ, učeći me svakojakim nepoštenimposlovima da im uzmognem vratiti dug. Tad sam prvi put upoznaobrige. Naučio sam da se treba čuvati onih koji te hvale u lice i da sene valja oslanjati na pomoć onih koji ti laskaju. Naučio sam živjeti skavgadžijama kojih se treba kloniti ako se ne želimo svakog časanaći na rubu ponora. Što se pak tiče žena raspusnica po zanatu, unjihove se mreže nisam zapleo jer mi se nijedna nije činila takodražesna kao Bettina. Ipak nisam mogao odoljeti težnji za slavomkoju nam donosi hrabrost što prezire život.Padovanski su đaci u ono vrijeme uživali velike povlastice. To

zapravo bijahu zloporabe koje su se uslijed zastare ozakonile.Uostalom, takvo je porijeklo svih povlastica, i po tome se onerazlikuju od zakonitih prava. Doista, da bi te povlastice održali usnazi, đaci se često nisu žacali ni zločina. Krivci nisu bili po zakonukažnjavani jer viši državni obziri nisu dopuštali da se pretjeranomstrogošću smanji priliv školaraca koji su sa svih strana Evropedolazili na to slavno sveučilište. Mletačka je vlada dobro plaćalaprofesore koji bijahu na glasu sa svoje učenosti, a one koji su ihdolazili slušati puštala je da žive u najvećoj slobodi, što bijaše veomamudro načelo. Đaci su imali nad sobom samo jednog školskogglavara, koji se zvao sindaco[15]. To je obično bio inozemni plemićkojemu bijaše dužnost da bdije nad redom i da pred vladomodgovara za vladanje đaka. Kad bi prekršili zakon, Dio ih je dužanpredati pravdi. Đaci se nisu protivili njegovim odlukama jer su znalida ih on braniti ako iole imaju pravo.Đaci na primjer nisu dopuštali mitničarima da im pretražuju

kovčege, a obični se žbiri nisu nikad usuđivali da »uzapte kojeg odnjih. Nosili su svakakvo zabranjeno oružje, varali djevojke kojeroditelji nisu znali zaštititi od njihova salijetanja, često su narušavalijavni red noćnim ispadima, ukratko bijaše to razularena mladež koja

je samo gledala da zadovolji svoje hirove, da se nasmije i pozabavi,ne obazirući se ni na koga.Dogodilo se u to vrijeme da je jedan žbir ušao u kavanu gdje su se

nalazila dva đaka! Jedan od njih pokaza žbiru vrata, a kad ovaj nehtjede poslušati, đak odape na njeg iz pištolja ali ga promaši. Žbirbijaše vještiji, pa uzvrati i ranivši napadača uteče. Đaci se odmahsakupiše u sveučilištu, podij elise u skupine, pa uzeše krstariti svimčetvrtima ne bi li našli žbire da ih sasijeku i tako osvete uvredu kojaim je nanesena. U jednom okršaju đaci ostaviše na poprištu bitkedva mrtva. Tad še svi ostali složiše u četu i prisegoše da nećeodložiti oružje dok ijednog žbira bude u Padovi. U stvar se umiješalavlada, a sindaco je obećao da se isposlovati odlaganje oružja ukolikose đacima dade zadovoljština, jer ne bijahu oni krivi, već žbiri. Poštoje žbir koji je ranio onog đaka u kavani bio Obješen, mir biuspostavljen, ali za onih osam dana koliko su trajali neredi đaci su ugrupama patrolirali ulicama. Budući da u hrabrosti nisam htiozaostajati za drugima prepustio sam se bujici, ne obazirući se nadoktorove jadikovke.Oboružan pištoljima i karabinkom jurio sam ulicama. Išao i svi moji

drugovi, tražeći neprijatelja, i sjećam se da sam se veoma ljutio štomoja grupa nije nikad naišla ni na jednog. Kad se ratovanje završilo,doktor mi se izrugivao, no Bettina se divila mojoj srčanosti.Kako se u tom novom načinu života nisam htio pokazati

siromašnijim od novostečenih prijatelja, bacao sam se unepromišljene troškove koje nisam mogao izdržati. Sve sam prodaoili založio i još napravio dugove koje nisam mogao isplatiti. Bijaše tomoj prvi jad, najgorči što ga jedan mladić može osjetiti. Ne znajućišto da radim, pisah svojoj dobroj baki moleći,je za pomoć, aliumjesto da mi pošalje novaca, dođe u Padovu ona sama, prvogdana listopada 1739. godine, v. Zahvalivši doktoru i Bettini na brizikoju su mi iskazali, odvede me sa sobom u Veneciju.Lijući suze, doktor mi na rastanku pokloni ono što mi je bilo

najdraže: moći jednog sveca koje bih možda još i danas imao danisu bile uokvirene zlatom. Čudo koje su učinile bilo je to što su mi uvelikoj nuždi pomogle do novca. Odonda sam svaki put kad bihdolazio u Padovu da završim učenje prava odsjedao kod tog dobrogsvećenika i uvijek sam se žalostio videći pokraj Bettine onog

zvekana za kojeg se imala udati a koji joj. baš nikako nije pristajao.Ljutilo me što sam zbog jedne predrasude, koje sam se kasnijeoslobodio, sačuvao za njeg cvijet koji sam mogao sam ubrati.

ČETVRTO POGLAVLJEVenecijanski patrijarh podjeljuje mi niže redove ¦ Poznanstvo sasenatorom Malipierom, Teresom Imer, župnikovom nećakinjom,gospodom Orio, Nanettom i Marton, te sa Čistimrljom ¦ Postajem

propovjednik ¦ Zgoda s Lucijom u Pasianu ¦ Sastanak na trećem katu »Došao je iz Padove, gdje je svršio nauke«, to su bile riječi kojima

su me svuda predstavljali. Tek što su bile izrečene, postajao sampredmetom šutljive pažnje mladića ravnih mi po godinama i položaju,dok su mi očevi obitelji dijelili laskava priznanja, a stare me gospeobasipale milovanjima, pa čak i neke koje su, premda još mlade,govorile da su stare, kako bi me bez sablazni mogle ljubiti.Pošto me smjestio u svojoj crkvi, župnik crkve San Samuelo,

imenom Tosello, predstavi me monsinjoru Correru, mletačkompatrijarhu, koji mi dade tonzuru i četiri mjeseca kasnije, po naročitojmilosti, podijeli četiri niža reda.Radost i zadovoljstvo moje bake bijahu neopisivi. Odmah mi

nađoše vrsne učitelje kako bih nastavio nauke, a gospodin Baffoizabra Biagia Schiava da me nauči ispravnom talijanskom, osobitojeziku pjesništva, za koji sam imao izrazitu sklonost.Premda je velečasni Grimani bio moj glavni zaštitnik, rijetko sam ga

viđao, ali sam se zato neobično zbližio s gospodinom Malipierom,kojem me je bio predstavio župnik Tosello.Taj gospodin Malipiero bio je senator od sedamdeset godina koji je,

ne htijući se više miješati u državne poslove, provodio u svojoj palačisretan život, dobro jeo i svake večeri imao birano društvo gospođakoje su nekad obilno koristile svoju lijepu mladost, i gospode koja suznala sve što se događalo u gradu. Senator je bio neoženjen i bogat,ali su ga nesrećom nekoliko puta na godinu hvatali teški napadiuloga koji mu ukočiše sad ovaj, sad onaj ud, tako da je bio uzet učitavu tijelu, jedino mu glava, želudac i pluća ostadoše pošteđeni odte nemilosrdne boljetice. Bio je lijep, sladokusac i popašan; imao jeprofinjen duh, veliko poznavanje svijeta, divnu rječitost Venecijanacai onu posebnu pronicavost senatora koji se povukao tek nakončetrdeset godina bavljenja državnim poslovima i koji je prestaoudvarati ljepoticama tek pošto je imao dvadesetak ljubavnica i poštoje morao priznati samom sebi da se više ni jednoj ne bi mogao

svidjeti. I kad je bio gotovo potpuno uzet, nije tako izgledao kad bisjedio, razgovarao ili bio za stolom. Uzimao je samo jedan obrok nadan, i to uvijek sam, jer se — nemajući više zubi i jedući polagano —nije htio žuriti samo zato da bi ugodio gostima, a bilo bi mu odvišeteško da gleda kako čekaju na nj. Ta je tankoćutnost njega lišavalazadovoljstva koje bi osjećao kad bi za trpezom okupljao ugodneuzvanike, a njegova odličnog kuhara tjerala u očaj.Prvi put kad mi je župnik učinio čast i predstavio me Njegovoj

ekscelenciji, ja sam vrlo gorljivo pobijao razloge koji su ga naveli dajede sam, govoreći mu da bi ubuduće trebalo pozivati samo osobekoje imaju tek za dvojicu.— A gdje da ih nađem? — upitao me.— Tu valja postupati tankoćutno — odgovorih. — Vaša ekscelencija

neka najprije uzme uzvanike na ogled, pa kad se uvjeri da su takvikakve želi, preostaje vam samo da ih zadržite ne govoreći im zašto,jer nema dobro odgojene osobe koja bi dopustila da se u društvugovorka kako joj je ukazana čast da jede za stolom Vašeekscelencije samo zato što jede za dvojicu.Uvidjevši snagu mog dokazivanja, senator reče župniku da me

sutradan dovede na ručak, i pošto se osvjedočio da sam na djelu jošbolji negoli na savjetu, uze me za redovitog stolnog druga.Taj čovjek, koji se odrekao svega osim samog sebe, gajio je,

usprkos poodmaklim godinama i ulozima, jednu ljubavnu strast. Volioje neku djevojku koja se zvala Teresa Imer, a bila je kći jednogglumca koji je stanovao u kući pored senatorove palače. ProzoriTeresina stana gledali su na starčevu spavaonicu. Djevojka, kojojtada bijaše sedamnaest godina, bila je lijepa, ćudljiva i koketna.Učila je muziku da bi kasnije mogla nastupati na pozornici;pokazujući se stalno na prozoru opila je starca i bila s njimnesmiljena. Ipak je svakog dana dolazila starcu u pohode, ali uvijeku pratnji majke, stare glumice koja se bila povukla iz kazališta daporadi na svom spasu i koja je — kako i treba — skovala plan daspoji nebeska stremljenja sa zemaljskim činima.Svakog dana vodila je kćer na misu i zahtijevala da se svake

sedmice ispovjedi, ali ju je zato svakog popodneva vodilazaljubljenom starcu čiji me je mahniti bijes svaki put prestravio, kadbi mu ona uskratila poljubac, pravdajući se da je istog jutra bila na

pobožnosti i da ne može pristati da uvrijedi tog istog boga koji jemožda još uvijek u njoj.Kakve li slike za mene kom bijaše tek petnaest godina i kojeg je

starac kao nijemog svjedoka pripuštao tim sladostrasnim prizorima.Nedostojna majka živo je odobravala otporu mladog stvorenja i čak

se usuđivala da propovijeda starcu, koji se pak sa svoje strane nijeusuđivao pobijati njene, ili prekršćanske ili nekršćanske izreke,prinuđen da se bori protiv iskušenja da joj ne baci u glavu prvu stvarkoja mu se nađe pod rukom. U takvu stanju neodlučnosti požuda jeustupala pred srdžbom, i čim bi one otišle, utjecao bi se meni, tražećioduška u filozofskim razmatranjima.Kako sam mu morao odgovarati, a ne znajući što da kažem, smislih

jednog dana da mu savjetujem ženidbu. Neobično se iznenadih kadmi odgovori da ona odbija da se uda za nj iz straha da ne navuče nase mržnju roditelja.— Onda joj ponudite veliku svotu novca, blagostanje.— Ona ni za kraljevsku krunu ne bi pristala da počini smrtni grijeh

— reče on.— Onda je treba oteti silom, ili otjerati, ukloniti vam je s očiju.— Ne mogu ni jedno ni drugo, jer mi nedostaje tjelesne i duševne

snage.— Ubijte je!— To će se i dogoditi, ako prije ne umrem.— Vaša je ekscelencija doista vrijedna sažaljenja. — Ideš li ti ikad k

njoj?— Ne, jer bih se mogao zaljubiti, a to bi me učinilo nesretnim.— Imaš pravo.Pošto sam tako bio svjedokom tih prizora i počašćen takvim i

sličnim razgovorima, postadoh ljubimac tog gospodina. On midopusti da prisustvujem njegovim večernjim skupovima, koji, kakoveć rekoh, bijahu sastavljeni od ostarjelih gospođa i od duhovitegospode. Govorio mi je da ću se u tom krugu naučiti daleko većojmudrosti negoli što je Gassendijeva filozofija koju Sam, po njegovusavjetu, izučavao umjesto Aristotelove, kojoj se on izrugivao. Dao mije upute, objasnivši mi od kolike je potrebe da ih se pridržavam akoželim postati sudionikom tog skupa koji će začuditi prisutnostmladića mojih godina. Naredio mi je neka nikad ne odgovaram na

izravna pitanja, a naročito neka nikad ne izričem svoje mišljenje ni okakvom predmetu, jer to u mojim godinama nije dopušteno.Slijedeći vjerno njegove naputke i pokoravajući se njegovim

zapovijedima, ja u malo dana zadobih njegovo poštovanje i ujednopostadoh djetetom miljenikom svih gospođa koje su zalazile unjegovu kuću. Smatrajući me mladim, bezopasnim misnikom,zahtijevale su da ih pratim kad bi odlazile da posjete svoje kćeri ilinećakinje u samostanima gdje su se odgajale; ulazio bih k njima usvako doba dana bez najave; karale bi me kad bi proteklo osamdana a ja se ne bih pojavio. Kad bih ušao u odaje djevojaka, one bise razbježale, ali su se vraćale čim bi se uvjerile da sam to samo ja,a to mi se njihovo povjerenje činilo dražesnim.Prije večere gospodin Malipiero zabavljao se ispitujući me od kakve

mi je koristi ljubazan prijem časnih gospođa koje sam upoznao kodnjeg, kazujući mi prije nego što ću odgovoriti da su one utjelovljenavrlina i da će svi o meni loše suditi ako ikad izreknem nešto što ne bibilo u skladu s dobrim glasom što ga one uživaju. Tako mi je vještoulijevao u dušu mudre pouke o diskretnosti.Kod tog sam senatora upoznao gospođu Manzoni, ženu javnog

bilježnika, o kojoj ću još imati prilike govoriti. Ta mi. je časnagospođa iskazivala najživlju naklonost; davala mi je veoma mudrepouke i savjete: da sam se okoristio njima i da sam ih se držao, mojživot ne bi bio buran, ali ga zato danas ne bih smatrao vrijednim dabude opisan.Toliko krasnih poznanstava sa ženama koje se smatralo »comme il

faut«19 pobudi u meni želju da postanem privlačan obličjem ibiranošću odjeće, ali moj župnik nađe tome prigovora, slažući se utom s mojom dobrom bakom.Jednog dana, povevši me na stranu, reče mi medenim riječima da u

zvanju kog sam se prihvatio moram misliti kako ću ugoditi bogusrcem, a ne svijetu licem. Ukori me zbog suviše brižljivo očešljanekose i zbog preslatka mirisa pomade kojom sam se mazao. Reče mida me je nečastivi uhvatio za kosu i da ću biti izopćen nastavim li jetako njegovati, i naposljetku mi navede riječi ekumenskog koncila:Clericus qui nutrit comam, anathema sit20

Ja mu odgovorih, navodeći primjer stotine namirisanih svećenikakoje nitko ne smatra izopćenima, koje svak pušta u miru, a stavljaju

četiri puta više pudera od mene koji se naprašujem tek toliko da senasluti; mažu se pomadom od ambre, od koje žene obamiru, dokmoja, što miriše na jasmin, nailazi na priznanje svakog društva ukoje zalazim.Na kraju rekoh da mi je žao što ga ne mogu poslušati i da bih otišao

u franjevce a ne u svećenike da sam htio živjeti u prljavštini.Moj ga je odgovor morao veoma naljutiti, jer nakon tri ili četiri dana,

pošto je uspio nagovoriti moju baku da ga rano izjutra pusti u mojusobu, dok sam ja još spavao, taj se osvetoljubivi ili zaslijepljenisvećenik tiho prikuči mojoj postelji i oštrim škarama odreže mi svukosu sprijeda, od jednog uha do drugog.Moj brat Francesco, koji je bio u sobi pored moje, vidio je župnika i

pustio ga da radi što mu je volja, čak je bio ushićen, jer je sam nosiovlasulju i bio mi zavidan na ljepoti vlasi. Bio mi je zavidan čitavaživota, ali je zavist spajao s prijateljstvom, što ja nikad nisam mogaorazumjeti. Taj njegov porok, kao i svi moji, mora da se ugasio sastarošću.Poslije tog lijepog čina, župnik iziđe kao da nije bilo ništa; ali kad

sam se malo kasnije probudio i opipom spoznao sav užas nečuvenesječe, moja srdžba i moje negodovanje nisu imali granica.Koliki su mi se osvetnički planovi stali rojiti glavom kad sam s

ogledalom u ruci vidio u kakvo me je stanje doveo taj drznik odsvećenika!Na moju viku dotrča baka, i dok se moj brat smijao, ona mi sezaklinjala da nipošto ne bi pustila župnika, da je samo mogla naslutitikakve su mu namjere.Uspjela me je malo smiriti, priznavši da je taj svećenik prešao

granice dopuštene kazne.Odlučivši da se osvetim, odijevao sam se smišljajući stotinu

mračnih planova. Činilo mi se da imam pravo da se nekažnjenoosvetim na krvav način.Kako su kazališta bila otvorena, iziđoh zakrabuljen i uputili se

advokatu Carrari, kojeg sam upoznao kod senatora, da se kod njegaobavijestim mogu li župnika goniti putem suda. On mi reče da je bašnedavno jedna obitelj bila sasvim upropaštena, jer je netko od njenihodrezao brk jednom Schiavonu, što je daleko manje od čitava

čeonog pramena kose, i ako želim podići protiv župnika proces odkojeg će zadrhtati, neka samo zapovjedim.Ja pristadoh, zamolivši ga da gospodinu Malipieru objasni razloge

koji me priječe da se pojavim kod njega; bilo je prirodno da se nepokazujem dok mi ponovo ne poraste kosa.Na to se povukoh da s bratom prionem uz ručak koji mi se, u

poređenju s onim što sam ih uživao kod starog senatora, činioveoma mršavim. Lišavanje birane hrane na koju me Njegovasvjetlost bila naučila nije bilo najmanje zlo koje mi je prouzročiobjesomučni čin mahnita župnika čije sam bio kumče. Moje jeogorčenje bilo toliko da sam lijevao teške suze, to više što samosjećao da ta uvreda sadrži u sebi nešto šaljivo, što me čini pomalosmiješnim, a to sam smatrao sramotnijim od najgoreg zločina.Rano se povukoh na spavanje, i pošto mi je krepak san od punih

deset sati osvježio duh, osjetih se trezvenijim, ali zato ništa manjeodlučnim da pognam župnika na sud.Stadoh se odijevati u namjeri da odem do advokata i upoznam se s

tužbom, kad vidjeh kako mi u sobu ulazi jedan spretni vlasuljar kojegsam upoznao kod gospođe Contarini. On mi reče da ga je poslaogospodin Malipiero s nalogom neka mi popravi kosu kako bih mogaoizići, jer želi da me već danas vidi na ručku.Pošto je razmotrio kvar, stade se smijati i reči mi neka ga samo

pustim da radi, jer će me tako urediti da ću biti u stanju pojaviti se udruštvu još otmjeniji nego prije; i doista, pošto mi je čeoni uvojakpreuredio u četkicu, toliko se svidjeh samom sebi da sam se osjetioosvećenim.Zaboravivši uvredu, navratih advokatu da mu kažem neka ne

poduzima nikakve korake; od njeg odjurih gospodinu Malipieru, aslučaj htjede da tamo nađem župnika, kojem, unatoč svoj svojojradosti, ne mogoh a da ne dobacim neprijateljski pogled.O toj se stvari uopće nije poveo razgovor. Senator je samo

promatrao, i župnik je otišao, po svoj prilici kajući se teško, jer sam jadoista zaslužio da budem izopćen zbog krajnje brižljivosti kojom samdotjerivao svoju kosu.Poslije odlaska mog opakog kuma više se nisam pretvarao pred

gospodinom Malipierom; rekoh mu otvoreno da ću potražiti drugucrkvu, jer nikako ne želim i dalje pripadati crkvi kojom upravlja čovjek

tako naprašite ćudi, koji je u stanju da počini takve ispade inepodopštine. Mudri mi starac reče da sam u pravu, a to je bio načinna koji me je uvijek navodio da uradim sve što je htio.Naveče me čitav skup, kojem je cijela priča bila poznata, obasu

laskavim pohvalama, uvjeravajući me da nema ništa dražesnije odmog lica. Bio sam cijelo vrijeme u nekom ushitu, to više što je od onezgode prošlo četrnaest dana, a gospodin Malipiero nije mi spominjaoda se vratim u crkvu.Jedino moja baka nije prestajala govoriti da se moram vratiti. Ali to

je bilo kao zatišje pred oluju, jer u trenutku kad sam se osjećaonajsigurnijim, gospodin Malipiero me osupnu rekavši mi da mi sepruža prilika da se vratim u crkvu i dobijem od župnika punuzadovoljštinu.— Kao predsjedniku bratstva Svetog otajstva — dodao je on —

dužnost mi je da nađem govornika koji će održati govor u slavuSvetog otajstva četvrte nedjelje ovog mjeseca, što pada upravo nadrugi dan Božića. Predložit ću mu tebe i siguran sam da se nećeusuditi odbiti. Što kažeš o toj pobjedi? Zar ti se ne čini lijepom?Taj me prijedlog nemalo iznenadi, jer mi nikad nije palo na pamet

da budem propovjednik i nikad nisam ni pomišljao da bih mogao bitisposoban napisati i izgovoriti ijednu propovijed.Rekoh mu da se on sigurno šali, ali pošto mi je odgovorio da misli

veoma ozbiljno, bio mu je dovoljan trenutak da me nagovori i uvjerikako sam upravo rođen da postanem najslavniji propovjednik svogvremena, čim se udebljam, a to je bila odlika od koje bijah jošdaleko, jer sam tada bio vrlo mršav. Nisam sumnjao ni u svoj glas niu svoje držanje, a što se tiče sastava, osjećao sam u sebi dovoljnosnage da s lakoćom stvorim pravo remek-djelo.Rekoh gospodinu Malipieru da sam pripravan i da hitam kući kako

bih se odmah prihvatio posla i da, iako nisam teolog, dobropoznajem predmet, te da ću kazati nove i neobične stvari.Kad sam sutradan vidio tog gospodina, on me odmah obavijesti da

je župnik oduševljen mojim izborom, a još više mojim pristankom dase prihvatim te zadaće, ali zahtijeva da mu pokažem govor čim gazavršim, jer kako je riječ o predmetu s područja najviše teologije, onne može dopustiti da se popnem na propovjedaonicu dok ne budesiguran da neću kazivati bezboštva.

Ja pristadoh i u toku sedmice složih i prepisah u čisto svoje djelo.Sačuvao sam taj govor, i premda sam star, moram reći da mi se još idanas čini izvrsnim.Ne mogu opisati radost svoje dobre bake; po čitave je dane plakala

od sreće što vidi svog unuka kao apostola. Zaželjela je da jojpročitam svoj sastavak. Sasluša ga moleći krunicu i učini joj seveoma krasnim.Gospodin Malipiero, koji me nije saslušao moleći krunicu, reče mi

da se propovijed neće svidjeti župniku. Kao tezu uzeo sam ovajHoracijev stih:— Ploravere suis non responderé favorem Speratum meritis.21

Oplakivao sam zloću i nezahvalnost ljudskog roda koji nije znaospoznati nakanu što je božanska mudrost smisli da ga otkupi.Senator bi više volio da nisam uzeo riječi jednog bezvjerca, ali je

inače bio oduševljen što svoj sastav nisam iskitio latinskim izrekama.Otišao sam župniku da mu ga pročitam, ali kako ga nisam našao, a

želio sam ga sačekati, pristupio sam Angeli, njegovoj nećakinji, ismjesta se zaljubio u nju.Ona je vezla na đerđefu, i kad sjedoh do nje, reče mi da bi me

željela upoznati i da će biti presretna ako joj ispričam o pramu kosekoji mi je odsjekao njen uvaženi ujak.Ljubav prema Angeli bila je za mene sudbonosna, jer bijaše

uzrokom dviju drugih, iz kojih se rodiše još mnoge druge koje menaposljetku nagnaše da se odreknem svećeničkog poziva.Ali hajdmo polako i ne otkrivajmo prije vremena budućnost.Kad se župnik vratio, zatekao me je sa svojom nećakinjom koja je

bila moja vršnjakinja, ali se činilo da se nije zbog toga naljutio. Ja mupredadoh svoju propovijed, on je pročita i reče mi da je to vrlo lijepaakademska polemika, koja međutim nikako ne dolikujepropovjedaonici.— Dat ću vam jednu od svojih propovijedi — dodao je — koju nitko

ne pozna; naučit ćete je napamet, a ja vam dopuštam da kažete daje vaša.— Zahvaljujem vam, časni oče, ali ja ću održati ili svoju ili ničiju!— Vi ovu propovijed nećete održati u mojoj crkvi!— O tom ćete razgovarati s gospodinom Malipierom, a ja ću u

međuvremenu odnijeti svoj sastavak na cenzuru, a zatim monsinjoru

patrijarhu, pa ako ga odbiju, dat ću ga štampati.— Samo vi idite, mladiću; patrijarh će se složiti sa mnom.Naveče kod gospodina Malipiera ja ispričah pred čitavim skupom

svoju raspru sa župnikom. Uzvanici poželješe da im pročitam svojupropovijed, i ja dobih sveopće priznanje.Hvalili su moju skromnost što se nisam pozivao ni na jednog od

crkvenih otaca, koje u svojim godinama, kako se smatralo, nisam nimorao poznavati; osobito su mi se divile žene, pošto su se uvjerileda u cijeloj besjedi nema nijedne latinske izreke osim riječi Horacija,koji je, premda bijaše velik raskalašnik, napisao dosta zgodnih stvari.Jedna patrijarhova nećakinja, koja se te večeri nalazila u društvu,

obeća mi da će me zagovarati kod svog ujaka kome sam se odlučioobratiti, ali mi gospodin Malipiero reče neka sutra, prije nego li ištapoduzmem, dođem k njemu na dogovor.Kad sam sutradan ujutro došao k njemu, on dade pozvati župnika,

koji ubrzo stiže. Znajući o čem je riječ, odmah se upusti u dug govorkoji nisam prekidao sve dok nije iscrpao svoje prigovore i zamjerke,kad mu rekoh da se mogu desiti dvije stvari: ili će patrijarh odobritimoje djelo, koje ću mu pročitati od početka do kraja, ili ga nećeodobriti; u prvom slučaju, ja ću propovijed održati u crkvi bez ikakvenjegove odgovornosti, a u drugom ću odustati.Iznenađen mojom odlučnošću, župnik mi reče:— Ne idite patrijarhu, ja odobravam propovijed. Samo vas molim da

izmijenite tezu, jer je Horacije bio razbojnik.— A zašto vi navodite Seneku, Tertulijana, Origena i Boetija? Svi su

oni bili bezvjerci i prema tome bi vam morali biti mnogo mrži odHoracija, koji na kraju krajeva nije ni mogao da bude kršćanin? —odvraćao sam ja župniku.Međutim, primijetivši da bi to bilo po volji gospodinu Malipieru,

pristadoh da umjesto Horacijeve izreke umetnem onu koju mi jepredložio župnik, mada nije uopće bila u skladu s izabranimpredmetom; a kako bih imao izgovor da vidim njegovu nećakinju,predadoh mu svoju besjedu rekavši da ću sutradan doći po nju.Iz taštine poslao sam jedan primjerak i doktoru Gozziju; ta me je

pošten jačina iskreno nasmijala kad mi je otposlala propovijed,poručivši mi da sam poludio, te ako mi se dopusti da je održim, bit ćuosramoćen zajedno s onim koji me je odgojio.

Taj me se njegov sud malo dirnuo, i označenog dana ja održahsvoju propovijed u Crkvi svetog Otajstva pred najbiranijimopćinstvom.Čestitali su mi sa svih strana i svak je smatrao potrebnim da mi

predskaže kako sam određen da postanem prvim propovjednikomsvog vremena, jer u dobi od petnaest godina još nitko nikad nije tuulogu tako dobro odigrao kao ja.U vrećici u koju vjernici po običaju stavljaju darivanja za

propovjednika, zvonar, pošto ju je ispraznio, nađe više od pedesetcekina i nekoliko ljubavnih pisama nad kojima se zgranušepobožnjaci.Jedno nepotpisano pisamce navede me na neumjestan korak koji

više volim prešutjeti. Ovako bogata žetva u velikoj novčanoj nuždi ukojoj sam se nalazio potaknu me na ozbiljnu odluku da postanempropovjednikom, i ja tu svoju namisao saopćih župniku zamolivši gada mi pomogne. To mi je pribavilo pravo da svaki dan dolazim unjegovu kuću, i ja to iskoristili da razgovaram s Angelom, u koju samse sve više zaljubljivao.Ali Angela bijaše kreposna; htjela je da je volim, ali je željela da

napustim svećenički poziv i da se oženim njome. I pored svesklonosti prema njoj nisam se mogao na to odlučiti, ali sam je i daljeposjećivao u nadi da ću je na kraju skloniti na drugačije držanje.Jednog dana župnik — kome se naposljetku ipak stala sviđati moja

prva propovijed — stavi mi u dužnost da sastavim i drugu, zasvetkovinu sv. Josipa, zamolivši me da je održim 19. ožujka 1741. Jaje napisah, a jadni župnik nađe za nju samo izraze oduševljenja. Alibilo je suđeno da propovijedam samo jednom u životu. Evo temukotrpne priče, na žalost odviše istinite, koju neki neotesancismatraju smiješnom.Kako sam bio mlad i samouvjeren, zamišljao sam da se ne moram

odviše truditi da bih svoju propovijed naučio napamet; ta ja sam jesam napisao i imao u glavi čitav redoslijed misli, pa mi se činilonemogućim da bih je mogao zaboraviti. Moglo mi se dogoditi da sene sjetim poneke rečenice, ali sam bio kadar da je zamijenimdrugom, odgovarajućom; i kako mi se nikad nije desilo da miuzmanjka riječ kad sam govorio u društvu uvaženih ljudi, činilo mi senevjerojatnim da bih mogao zanijemjeti pred slušateljstvom gdje

nisam poznavao nikog tko bi me mogao uplašiti i oduzeti miodjedared sposobnost rasuđivanja.Zabavljao sam se, dakle, po svom običaju, zadovoljavajući se time

da svoj sastav pročitam ujutro i navečer kako bi mi se dobro usjekaou pamćenje, na koje se dotad još nikad nisam imao prilike požaliti.Osvanu 19. ožujak, dan kad sam se u četiri sata poslije podne imao

uspeti na propovjedaonicu; ali u raspoloženju u kojem sam senalazio, nisam imao snage lišiti se zadovoljstva da ručam s grofomMont-Realom koji je stanovao kod mene i koji je pozvao patricijaBarozzija, koji se poslije Uskrsa imao oženiti njegovom kćerkomLucijom.Još sam bio za stolom sa čitavim odličnim društvom, kad li naiđe

jedan klerik i obavijesti me da me čekaju u sakristiji. Digoh se punaželuca i smućene glave, pojurih u crkvu i uspeh se napropovjedaonicu.Uvod izgovorih vrlo dobro i uzeh dah; ali čim sam kazao prve

rečenice besjede, više nisam znao ni što govorim ni što moram reći,a htijući silom nastaviti, stadoh bulazniti. Ono što me je potpunosmutilo bio je nejasan žamor što se počeo dizati u uznemirenomopćinstvu gdje je svatko odmah primijetio moju zabunu.Vidim kako neki napuštaju crkvu, pričinja mi se da čujem smijeh,

izgubim sasvim glavu i nadu da ću se izvući iz neprilike.Još ni danas ne znam jesam li se pretvarao da padam u nesvijest ili

sam se doista obeznanio; znam samo to da sam klonuo na tlopropovjedaonice, udarivši silovito glavom o zid, u želji da menestane.Dva klerika dođoše po mene i odnesoše me u sakristiju gdje, ne

govoreći nikom ni riječi, uzeh kaput i šešir i odoh da se zatvorim usvoju sobu. Tamo obukoh kratko odijelo kakvo nose seoskisvećenici, i pošto sam spremio stvari u torbu, pođoh do svoje dobrebake da je zamolim za nešto novaca, pa se otputih u Padovu dapristupim svom trećem ispitu.Stigao sam onamo u ponoć i otišao da prenoćim kod dobrog

doktora Gozzija.Nisam došao u iskušenje da mu ispričam svoj zlosretni doživljaj.U Padovi sam se zadržao koliko mi je bilo potrebno za pripremanje

doktorata kojem sam imao pristupiti naredne godine. Poslije

uskršnjih praznika vratio sam se u Veneciju. Ona moja zlosretnazgoda bila je doduše pala u zaborav, ali ja više nisam htio ni čuti opropovjedaonici, pa iako su me pokušavali nagovoriti da se okušamjoš jednom, ustrajao sam pri odluci da se tog kruha više nikad nelatim.Uoči Spasova muž gospođe Manzoni upoznao me s jednom

mladom milosnicom o kojoj se tada u Veneciji govorilo na sva usta.Zvali su je Cavamacchia što znači čistačica mrlja, jer joj se otacbavio tim poslom. Kako ju je taj nadimak vrijeđao, zahtijevala je da jezovu Preati, što bijaše njeno obiteljsko ime, ali sve uzalud. Njeni suje prijatelji radije zvali krštenim imenom, Giulietta. Ta je mlada osobaizašla na glas pomoću markiza Sanvitalija, parmskog vlastelina kojijoj je platio tisuću dukata kao cijenu za njezinu naklonost. U Venecijise nije govorilo o drugom doli o ljepoti te djevojke.One koji su uspijevali s njom razgovarati smatralo se sretnima, a

još sretnijima one koji su se ubrajali u njezine stalne posjetioce.Kako ću se u toku svoje pripovijesti više puta susretati s njome,čitalac se, vjerujem, neće ljutiti ako ga ukratko upoznam s njezinompoviješću.Jednog je dana Giuliettu, kojoj tada nije bilo ni četrnaest godina,

poslao njen otac da odnese očišćeno odijelo nekom mletačkomplemiću koji se zvao Marco Muazzo. Ovom se djevojka usprkosbijednih krpa kojima bijaše odjevena učinila neobično lijepom, te jeon uskoro potraži u očevoj kući zajedno s uglednim advokatomBastianom Uccellijem. Ovog više zanese Giuliettin vragolast ipustolovan duh negoli njena ljepota i dražesni stas. On je preseli ulijepo namješten stan, nađe joj učitelja muzike i uzme je zaljubavnicu. Kad ju je o spasovskom sajmu prvi put poveo na Uston,[16] izazvala je udivljenje svih ljubitelja ženske ljepote. Kako je umuzici prilično brzo napredovala, to je već nakon pola godinezaključila da je dovoljno naučila, te je sklopila ugovor s jednimkazališnim posrednikom koji je odvede u Beč gdje je imala pjevatiulogu kastrata u jednoj Metastasijevoj operi. Njen ljubavnik advokatprepusti je nekom bogatom Židovu koji je također ostavi, ali pošto jojje darovao nekoliko prekrasnih dragulja.Stigavši u Beč, Giulietta stade odmah nastupati u kazalištu gdje

ljepotom osvoji naklonost svekolika općinstva, što svojim osrednjim

glumačkim sposobnostima ne bi nikad mogla postići. Ali uskoro sečitavim gradom stadoše raznositi glasovi o njenim zgodama sgomilama obožavatelja koji su odlazili idolu u poklonstvo a mijenjalisu se svakog tjedna. Marija Terezija odluči da toj sablazni stane nakraj, te dade na znanje novom božanstvu da bez odlaganja moraostaviti grad. Grof Bonifazio Spada odvede je natrag u Veneciju,odakle ona ode u Parmu. Ondje se u nju zaljubi markiz GiacomoSanvitali, ali ta veza ne bijaše duga vijeka. Zatekavši je jedne večeriu svojoj loži, grofica Sanvitali, koja nije znala za šalu, opali Giuliettivreo šamar, razljućena drskim riječima pjevačice. Ta se sramotatoliko dojmila Giuliette da se za svagda odrekla kazališta. Vratila seopet u Veneciju gdje se s obzirom na glas da je bila protjerana izBeča mogla nadati sigurnom uspjehu. Naime, među ženama njezinevrste smatralo se to posebnom čašću i bilo u velikoj modi. Kad suhtjeli potcijeniti neku plesačicu ili pjevačicu, govorili su kako je bila uBeču gdje su je tako malo cijenili da je carica nije htjela ni protjerati.U prvo vrijeme njezin službeni ljubavnik bijaše Stefano-Querini de

Papozzes, ali ovog istisnu markiz Sanvitali koji se u proljeće 1740.opet pojavio na borilištu. Markiz je već prvog dana svojoj ljepoticipoklonio sto tisuća dukata, a kako se bojao da ga zbog toga neproglase slabićem i rasipnikom, govorio je kako je ta svota tekneznatna odšteta za pljusku koju je Giulietta dobila od njegove žene,što bijaše velika uvreda, koju je međutim uvrijeđena uvijek tajila jer jedobro znala da bi je to priznanje unizilo u očima njezinihobožavatelja. Stoga se uvijek voljela hvalisati velikodušnošću svogljubavnika. U tom je imala pravo jer bi priznanje pljuske poneštopotamnilo slavu njezinih čari, a njoj je mnogo više išlo u račun da sesve pripiše njihovoj neodoljivoj moći.Godinu dana nakon tih događaja gospodin Manzoni predstavio me

je toj novoj Friniji[17] kao mladog velečasnog koji počinje stjecatiugled. Zatekao sam je okruženu nekolicinom njezinih najupornijihudvarača koji su je kadili tamjanom laskavih riječi. Sjedila jenemarno zavaljena na sofi, a pokraj nje Querini. Mjereći me od glavedo pete kao da sam na prodaju, reče mi tonom vladarice da joj nijekrivo što me je upoznala, a zatim mi kaza neka sjednem. Vraćajućijoj istom mjerom, stadoh je pomnjivo i sasvim otvoreno promatrati, a

to mi je bilo utoliko lakše što je majušni salon bio osvijetljenmnoštvom svijeća.Giulietti bijaše tada osamnaest godina. Put joj je blistala od bjeloće,

ali rumenilo njenih obraza, koralj usana, zaobljena i tanašna crtacrnih obrva ne bijahu toliko djelo prirode koliko vještog umijeća. Zubisu joj bili kao dva niza bisera, pa se stoga nije primjećivalo da su jojusta povelika. Zato se valjda uvijek smiješila. Njene grudi bijahupoput lijepa i široka stola, a vješto prebačen veo obećavao jepoznavaocu da će ondje naći svako obilje koje poželi. Mene ipaknisu zatravile. Usprkos narukvicama i prstenju kojeg joj bijahuprepuni prsti, zamijetio sam da su joj ruke velike i tuste, i premda jebrižljivo skrivala noge, jedan pogled na izdajničku papuču koja jeizvirivala ispod suknje, uvjeri me da su joj stopala velika, a to jenelijepa proporcija koja je mrska ne samo Španjolcima i Kinezimaveć i svakom pravom znalcu. Poželjno je da visoka žena ima malenunogu, a to nije ništa nova jer takav ukus nalazimo već kod gospodinaHoloferna[18] kojeg je baš time očarala gospođa Judita. Et sandaliaejus, reče Duh osveti, rapuerunt oculos ejus.22 Dok sam u svompažljivom promatranju uspoređivao njezinu ljepotu sa stotinu tisućadukata koje joj je platio Parmezanac, zaključio sam sa čuđenjem daja ne bih dao ni cekina za uživanje svih ostalih krasota quasinsternebat stola.23

Jedva je od mog dolaska prošlo četvrt sata, kadli šum vesala najavidolazak rasipnog markiza. Mi se podigosmo, a gospodin Queriniužurbano napusti svoje mjesto, zacrvenjevši se malo. GospodinSanvitali, čovjek već u godinama, koji se mnogo naputovao,posjedne se pokraj Giuliette, no ne na sofu već na jedan stočić, štoljepoticu primora da se okrene. Tad sam je mogao promotriti s lica izaključio sam da je tako ljepša nego s profila.Nakon nekoliko udvornih posjeta Giulietti upoznao sam je dovoljno

da sam bez ustručavanja mogao izjaviti pred gostima gospodinaMalipiera, kad su me nešto o njoj zapitali, da se ona može sviđatisamo ishlapjelim sladokuscima, jer u nje nema ni čednih čarineiskvarene prirode, ni društvena duha, ni osobita talenta, a niuglađena ponašanja. Moje se mišljenje svidjelo čitavom skupu, ali migospodin Malipiero došapne u smijehu da će Giulietta sigurnosaznati kako sam je oslikao i da će me omrznuti. I pravo je pogodio.

Čudno mi je bilo kod te slavne kurtizane što me je tek vrlo rijetkooslovljavala i što bi se svaki put poslužila nekom udubljenom lećomili bi stisnula kapke kao da me ne smatra dostojnim da joj otvorenozavirim u oči. A one uistinu bijahu lijepe: modre, divno rezane iobasjane onim neusporedivim duginim sjajem koji priroda tekkatkada podaruje mladosti i koji u starijim godinama obično iščezavanakon što je počinjao čudesa. Pokojni pruski kralj sačuvao ga je dosmrti.Giulietta je od brbljavog ragionatan[19] Saverija Constantinija

doznala što sam izjavio kod gospodina Malipiera. Jednog dana rečepreda mnom gospodinu Manzoniju da je jedan iskusni znalacpronašao u njoj neke nedostatke koji je prave dosadnom, ali je dobropazila da ih posebno ne spominje. Odmah sam shvatio da je tokamen u moj vrt, te sam svakog časa očekivao da padne riječ kojomće me istjerati iz kuće. Ali to se dogodilo tek pri kraju večeri. Bio sepoveo razgovor o koncertu što ga je priredio glumac Imer i o velikomuspjehu koji je požnjela njegova kći Teresa. Giulietta me iznebuhazapita što gospodin Malipiero radi s njom, a ja odgovorih da jeodgaja.— On to i može — odvratila je — jer je čovjek velike pameti, samo

bih rado znala što radi s vama.— Sve što može.— Rekli su mi da vas smatra priglupim. Podrugljivci se dabome

složiše s njom, a ja se smetoh, ne znajući što da odgovorim.Sutradan za ručkom moj se stari senator od srca nasmijao kad sammu ispripovjedio o svađi sa Giuliettom.Ljeto sam proveo u savršenoj ljubavi pokraj svoje Angele. Odlazio

sam da je vidim u školu gdje je učila vesti. Njena me je prevelikasuzdržljivost sve više ljutila, i moja se ljubav poče pretvarati umučenje. Mom žestokom nagonu trebala je djevojka poput Bettinekoja bi znala zadovoljavati ljubavnu vatru, ne gaseći je. No tih samse djetinjastih sklonosti vrlo brzo okanio. Kako sam u ono vrijeme joši sam bio u neku ruku nevin, to sam prema djevojačkoj nevinostigajio najpobožnije počitanje. Djevica je za mene bila nešto kaoPalada Atena za Kekropsa.[20] Za udate žene nisam mario. Bio samnaime tolika budala da bih sigurno bio ljubomoran na njihovemuževe. Angela je bila do krajnosti odbojna, ali u toj nepopustljivosti

ne bijaše ni traga ženskoj koketeriji. Dirljivi i žalobni govori koje samjoj držao dok je sjedila uz đerđef doimali su se više njenih družica,dviju sestara koje su vezle zajedno s njom, negoli njenog srca koje jeslijepo robovalo tvrdim načelima što su mi trovala dušu. Od njenesam hladnoće ginuo i sušio se. Da mi oči nisu bile zabavljene samonjome, vidio bih koliko je one dvije sestre nadmašuju ljupkošću iljepotom duše, ali ona me bijaše sasvim zatravila. Govorila mi jekako je gotova da se uda za mene, smatrajući da je to najviše štomogu poželjeti. Silno me je dražila kad bi mi u znak najveće milostipriznavala da je suzdržavanje muči koliko i mene.Negdje početkom jeseni primih pismo od grofice Montereale kojim

me je pozivala da dođem u Furlandiju na njezino dobro Pasiano. Kodnje se uz najbiranije društvo nalazila i njezina kći koja se bila udalaza jednog venecijanskog patricija, a bila je lijepa i duhovita i imalajedno oko tako lijepo da joj je ono nadoknađivalo drugo, koje jenagrđivala ružna pjega na rožnjači.U Pasianu nađoh veselu družbu kojoj se od srca pridružih

zaboravivši na neko vrijeme neumoljivost okrutne Angele. Dali su miu prizemlju dražesnu sobu s izgledom na vrt, u kojoj sam se udobnosmjestio, ne brinući se tko su mi susjedi. Kad sam se prvog jutroprobudio, moje se oči s ugodnim iznenađenjem zaustaviše napreljupkom biću koje je prilazilo krevetu da mi posluži kavu. Bilo je tojedno djevojče još sasvim mlado ali već lijepo razvijeno kao što to naselu bivaju sedamnaestogodišnje djevojke. Međutim ovoj je bila tekčetrnaesta. Bijele puti, crnih očiju, raspuštene kose, odjevena usamu košulju i suknju koja je bila nakrivo svezana tako da joj sevidjela gola noga, gledala me je otvoreno i vedro kao da se odavnopoznajemo. Upitala me jesam li zadovoljan krevetom.— Veoma. Sigurno ste ga vi prostirali. Ali recite mi kako se zovete.— Ja sam Lucia, vratareva kći, nemam ni braće ni sestara i navršila

sam četrnaest godina. Drago mi je što nemate sluge, tako da ću vasja dvoriti, i sigurno ćete biti zadovoljni.Oduševljen takvim početkom, sjedoh u postelji, a ona mi doda

kućnu haljinu, govoreći mi uz to stotinu stvari od kojih nisam ništarazumio. Posegoh za kavom, smeten koliko je ona bila prisebna izbunjen njenom ljepotom na koju nitko ne bi mogao ostatiravnodušan. Ona bijaše sjela na podnožje kreveta, ispričavajući se

za tu slobodu smijehom koji je sve kazivao. Dok sam još srkao kavu,uđoše njen otac i majka. Lucia se i ne pomače, već ih pogledaponosna izraza kao da se hvali mjestom koje bijaše zaposjela. Oni jeblago ukoriše i zamoliše me neka joj oprostim, na što Lucia ode zasvojim poslom.Čim je otišla, njeni je roditelji uzeše kovati u zvijezde: ona je njihovo

jedino ljubljeno dijete, utjeha njihove starosti. Lucia sluša svojeroditelje i boji se boga, a zdrava je kao dren. Ima samo jedannedostatak.— Koji?— Premlada je.— Slatkog li nedostatka!

Nismo proveli ni jedan sat u razgovoru, a ja sam se već uvjerio dapred sobom imam poštenje, istinu, obiteljsku krepost i pravu sreću.Dok sam se blažio tim saznanjem, eto opet Lucije koja uđe veselapoput ševe, čisto umivena, obučena, počešljana po svom načinu ipristalo obuvena. Pošto mi se pokloni po seosku, poljubi oca i majkui sjede na koljena ocu. Rekoh joj neka sjedne na krevet, ali onaodgovori da joj ne priliči tolika čast kad je obučena.Ushićivale su me jednostavnost i nevinost misli koje su se ogledale

u tom odgovoru. Stadoh se pitati je li ljepša u toj dražesnoj odjećici iliu onoj jutarnjoj košuljici, i odlučih se za ovo potonje. Lucia miizgledaše ljepša ne samo od Angele nego i od Bettine.Uto dođe vlasuljar, i čestita se obitelj povuče. Pošto sam se obukao

i uredio, odoh da se pridružim grofici i njezinoj ljubaznoj kćeri. Dansmo proveli veselo kao što to obično biva na ladanju kad se čovjeknađe u biranu društvu.Sutradan, čim se probudih i pozvonih, eto opet Lucije, jednostavne i

prirodne kao i prošlog jutra, zbunjujući me uvijek iznova svojimrasuđivanjem i vladanjem. Sve je u njoj sijalo ispod ljupkog velačistoće i nevinosti. Nije mi išlo u glavu kako to da ona, premdačedna, poštena i bistra uma, ne zna da se ne može bez bojazni takoslobodno izlagati očima jednog mladića. »Bit će«, govorio sam usebi, »da nije odviše sustezljiva, jer po svemu sudeći ne pridajenikakve važnosti izvjesnim šalama.« Zato se spremih da joj dokažemkako umijem cijeniti njezine čari. Prema njezinim roditeljima nisamosjećao nikakve grižnje savjesti jer sam smatrao da su lakovjerni

koliko i ona. Nisam strahovao ni od pomisli da ću ja prvi pomutitinjenu vedru nevinost i unijeti joj u dušu crno svjetlo nevaljalstva.Stoga je stadoh milovati drskom rukom, a ona ustukne u drhtaju kojimi se učini nehotičnim, pocrveni, s lica joj nestade radosti, iokrenuvši se pričinjaše se kao da nešto traži sve dok se nije malopribrala. Onda pođe prema meni dok joj se na licu umjesto zabunečitala postiđenost da se možda nije pokazala kao mala nevaljalica istrah da nije krivo protumačila tu kretnju koja, jer je dolazila odmene, mora ili da je bila sasvim bezazlena ili pak znak lijepogponašanja. Uskoro joj se vrati njen iskren smijeh, a ja, pošto sam utren oka pročitao što joj se zbiva u duši, požurih da je umirim.Uviđajući da činom stavljam previše na kocku, odlučili da sutrašnjegjutra od čina prijeđem na riječi.Sutradan, slijedeći svoj naum, najednom je prekinuh u pričanju,

rekavši da je u sobi hladno i da će joj biti toplije ako se uvuče podmoj pokrivač.— Zar vam neću smetati?— Nećeš, samo se bojim da ne naiđe tvoja majka.— Ona u tom neće vidjeti nikakva zla.— Onda dođi. Ali ti znaš kakvoj se opasnosti izlažemo.— Znam, jer nisam glupa, ali vi ste razborit, a povrh toga i svećenik.— Dođi, dakle, ali najprije zatvori vrata.__— A, to neću jer bi se moglo svašta pomisliti.Napravih joj mjesta u krevetu, i ona se naposljetku ispruži kraj

mene, kazivajući mi neku dugu pripovijest od koje nisam razumio nislovca, jer sam, sileći se da obuzdam pokrete na koje me je nagonilapriroda, ležao omlitavjelih osjetila kao u mrtvaca. Lucijina velikasigurnost, koja nikako ne bijaše hinjena, duboko me je dirala, pa meje bilo stid da joj otvorim oči. Napokon ona reče da je odzvoniopetnaesti sat i da bi mogao sići stari grof Antonio, pa ako nas ovakozateče, zbijat će s njom šale koje su joj uvijek mrske. »Od togčovjeka«, nadodala je, »bježim kao od vatre. A sad idem jer vas nesmijem gledati kad izlazite iz kreveta.«Ja ostadoh dugo nepomičan, u stanju zaista vrijednom sažaljenja,

obuzet silnim uzbuđenjem. U dugom razgovoru koji sutradanzapodjenuh s njom, ne zovući je više u krevet, napokon se uvjerih daje zavrijedila da bude idolom svojih roditelja i da sloboda njezina

duha i bezbrižno ponašanje proizlaze samo iz nevinosti i čistoćenjezine duše. Njena bezazlenost, njena živahnost i radoznalost,često rumenilo koje joj je oblijevalo obraze kad bi mi kazivala stvarikoje su me tjerale u smijeh, a u kojima nije razabirala dvosmislenaznačenja, sve me je to uvjerilo da je ona anđeo u ljudskom liku, i daće zasigurno pasti žrtvom prvog raskalašenjaka koji se poduhvati daje zavede. Usrdno sam se nadao da to neću biti ja. Već pri samojpomisli zadrhtao bih od groze. I samo moje samoljublje jamčilo jeLucijinim roditeljima za njezinu čast, jer su mi je ti čestiti ljudipovjeravali pouzdavajući se u moje poštenje. Mislio sam da bihpostao najnesretniji čovjek na svijetu kad bih zloupotrebio dobromišljenje što su ga imali o meni. Stoga se pomirih s time da trpim, iuvjeren da ću uvijek iznijeti pobjedu, odlučih da se borim protiv samasebe,, zadovoljavajući se samom njenom prisutnošću koja će mi bitinagrada za svu muku. Tada još nisam znao za izreku da je pobjedaneizvjesna sve dok traje bitka.Rekao sam joj kako bih volio da dolazi ranije, i da me probudi ako

budem spavao, tvrdeći da se bolje osjećam ako manje spavam. Takoona dva sata razgovora postadoše tri, a i ti su prolazili poput munje.Kad bi je majka nalazila kako sjedi na mom krevetu, ne bi je višekorila, već bi se samo čudila što sam tako dobar da je trpim. Lucia bije uvijek obasula poljupcima, a tad bi me ta predobra žena molilaneka je učim mudrosti i odgajam joj duh. Poslije njena odlaska Luciase nije ponašala nimalo slobodnije. Prisutnost tog anđela stavljalame je na paklene muke. U neprestanu iskušenju da joj cjelovimaobaspem lice kad bi ga, smijući se, primakla mome, govoreći kako bimi voljela biti sestra, dobro sam se čuvao da svojim rukama neobgrlim njene. Jedan jedini poljubac bio bi poput iskre koja bi svebacila u zrak, jer ja bih planuo kao slama. Kad je god odlazila, uvijeksam se čudio što sam izvojevao pobjedu nad puti, ali, željan uvijeknovih lovorika, jedva sam čekao slijedeće jutro da iznova otpočnemslatku i opasnu bitku. Male želje čine mladića poduzetnim, a velikega umrtvljuju i sputavaju.Nakon desetak dana došao sam u takvo stanje da mi nije bilo druge

već ili da dokrajčim igru ili da počinim grozno nedjelo. Izabrao samono prvo, to prije što je ishod ovog drugog bio neizvjestan. Lucia bise, naime, kad bih silom navalio na nju, pretvorila u ljutog zmaja, a

kako su vrata uvijek bila otvorena, time bih se izvrgao velikoj sramotii žalosnom kajanju. Užasavala me i sama pomisao na to. Trebalo jedokrajčiti, a ja nisam znao kako. Više nisam mogao odolijevati tojkrasoti koja je u sam osvit dana, odjevena tek u košuljicu i suknjicu,radosno utrčavala u moju sobu i prilazila mom logu da me upitajesam li dobro spavao, i primičući svoj obraz mome, tek da mi nijestavljala riječi u usta. Ja sam odmicao glavu, a ona mi je, smijući se,zamjerala što se bojim, dok se ona eto nimalo ne boji. Ja sam joj vrloglupo odgovarao da se vara kad misli da se mogu bojati jednogdjeteta kao što je ona. Nato mi je odvraćala da razlika od dvijegodine ne znači ništa. Osjećajući kako svakim trenutkom raste vatrakoja me je proždirala, odlučih se da je zamolim neka mi više nedolazi, i ta mi se odluka učini uzvišenom, junačkom, jedinstvenom inajdjelotvornijom. Ali kako sam izvršenje tog nauma odgodio zasutrašnji dan, to sam proveo neopisivo tešku noć, mučen likomLucije i mišlju da ću je ujutro vidjeti posljednji put. Uvjeravao sam seda će se Lucia ne samo pokoriti mojoj molbi već da će me za cijeliživot sačuvati u najsvjetlijoj uspomeni.Tek što je jutro zarudjelo, eto Lucije, blistave, presretne, nasmijane,

razbarušene, gdje trči prema meni raširenih ruku. No odjednomzastade, snuždi se, videći me onako blijeda, pogružena i iscrpljena.— Što vam je? — upita me.— Nisam mogao noćas spavati.— Zašto?— Zato što sam naumio da vam saopćim jednu odluku koja će me

unesrećiti, ali će mi zato pribaviti vaše vječno poštovanje.— Ako je tako, tad biste se morali radovati. Ali recite mi zašto mi se

danas obraćate kao nekoj gospođici, kad ste mi još jučer govorili ti?Što sam vam uradila, velečasni gospodine? Ali žurim po vašu kavu,pa kad je popijete, onda ćete mi sve reći. Jedva čekam da to čujem.Ona ode, vrati se, ja popih kavu, ostajući svejednako zamišljen.

Videći to, ona me pokuša razvedriti prostodušno čavrljajući inaposljetku joj uspije da me nasmije, čemu se veoma razveseli.Pošto je sve pospremila, zatvori vrata jer je duvao vjetar, i ne htijućiizgubiti nijedne riječi od onog što sam joj nakanio reći, zamoli me dajoj načinim malo mjesta kraj sebe. Učinih joj po volji jer sam seosjećao poput pravog mrtvaca.

Pošto sam joj vjerno opisao stanje u koje me je dovela njenačarobna ljepota i muke koje sam prepatio boreći se protiv želje da jojpružim opipljive dokaze svoje nježnosti, objasnih joj kako mi, jer nemogu više izdržati patnje kojima njena prisutnost kinji mojuzaljubljenu dušu, ne preostaje drugo već da je zamolim neka mi seodsada uklanja. Žarka iskrenost moje strasti i usrdna želja da ovosredstvo kojem sam pribjegao shvati kao najuzvišenije odricanjesavršene ljubavi, podariše mi za trenutak divnu krasnorječivost.Osobito živo predočio sam joj strašne posljedice koje bi nas obojebacile u nesreću kad bismo se oglušili o ono što nam njena i mojačestitost nalažu da učinimo.Na kraju tog dugog govora ja zaplakan, a ona mi otare oči

prednjicom košulje, ne misleći da tim milosrdnim činom otkriva mojimočima dva grebena o koje bi se razbio i najvještiji kormilar.Poslije tog nijemog prizora ona mi tužno reče kako je moje suze

žaloste i kako nikad nije mogla ni naslutiti da ću ih zbog njeprolijevati.— Sve što ste mi rekli — nastavila je — dokazuje da me veoma

volite, ali ja ne znam zašto vas to toliko uznemiruje kad je za menevaša ljubav najveća sreća. Vi me tjerate od sebe, jer vas je, kakokažete, strah vaše ljubavi. A što biste tek načinili da me mrzite? Zarsam ja kriva što sam vam se svidjela? Ako je to zločin, tad znajte daga nisam svjesno počinila, pa me, ako imate savjesti, nećete zbognjega kažnjavati. Reći ću vam čak i to da mi je drago što me volite.Što se tiče opasnosti kojima se izlažemo kad se volimo, a ja ih dobropoznam, ta u našoj je moći da im se suprotstavimo. Čudim se što semeni neukoj to ne čini nimalo teško, dok se vi, tako učeni, kao što svikažu, toliko bojite. Čudi me i to što ste od ljubavi oboljeli, premdaljubav nije bolest, jer na mene posve drugačije utječe. Zar je mogućeda sam se prevarila i da ovo što osjećam nije ljubav? Vidjeli ste kakosam vam jutros došla vesela. A znate li zašto? Zato što sam cijelubogovetnu noć sanjala o vama, što me ipak nije priječilo da slatkospavam. Probudila sam se, istina, nekoliko puta, ali samo zato da seuvjerim jeste li doista to vi koga sam grlila u snu. Kad sam vidjela davas nema, odmah sam ponovo zaspala da mi san ne uteče i opetsam vas sanjala. Kako da onda ne budem jutros vesela? Mili mojvelečasni, ako je ljubav za vas patnja, to mi je vrlo žao. Zar vi doista

niste rođeni da volite? Učinit ću sve što naredite, samo vas nikad,čak ako o tom ovisi vaše zdravlje, neću prestati voljeti, jer mi to nijemoguće. Ako pak ne možete ozdraviti dok me ne prestanete voljeti,učinite sve što možete jer ja više volim da ste živi bez ljubavi negolimrtvi zbog prevelike ljubavi. Samo smislite neki drugi način, jer meovaj koji mi predlažete jako žalosti. Razmislite, možda to nije jediniizlaz. Nađite drugi, koji neće biti tako tegoban, i pouzdajte se uLuciju.Slušajući taj iskren, prostodušan i prirodan govor, uvidio sam koliko

je snažnija rječitost što izvire iz prirode od krasnorječivostifilozofskog duha. I tad prvi put stegoh u naručju tu nebesku djevicu,govoreći joj: »Da, slatka moja Lucijo, ti uistinu imaš najmoćnijibalzam za moju boljeticu, daj mi da tisuću puta cjelujem tvoj jezik iusta koja mi kažu da me voliš«.I tako provedosmo čitav sat u najrječitijoj šutnji, samo bi Lucija

ovda-onda uzvikivala: »Ah, bože moj, je li ovo san ili java?« Ja ipaknisam dirao u ono glavno, možda baš zato što mi se tako cijelapredavala, bez ikakva otpora. U ono sam vrijeme još bio osjetljiv natakve stvari.— Nešto me uznemiruje — odjednom će ona — to me srce

opominje da mi valja poći.Skoči iz kreveta, žurno popravi odjeću i sjede na uobičajeno mjesto

u podnožju postelje. Istog trenutka uđe njezina majka i zatvori zasobom vrata, govoreći da je dobro što smo ih zatvorili jer da napoljupuše jak vjetar. Prostodušno se obradova zdravom rumenilu mojihobraza, a onda reče kćeri neka se spremi na misu. Lucia se za jedansat vrati da mi kaže koliko se raduje i ponosi čudom što ga je jutrosnapravila sa mnom, jer joj moje lijepo zdravlje tisuću puta rječitijegovori o ljubavi no ono jadno stanje u kom me je u svitanje zatekla.»Ako tvoja potpuna sreća«, rekla mi je, »zavisi samo o meni, uzmije, ja ti neću ništa uskratiti«.Nato me ostavi, a ja, premda su mi osjetila još drhtala u slatkoj

omami, uzeh razmišljati i uvidjeh da se nalazim na samom rubuponora i da me samo čudo može spasiti da se ne sunovratim u nj.Jedanaest noći u tom mjesecu rujnu što ga provedoh na ladanju

uživao sam u posjedovanju Lucije, koja ih je, znajući da joj majkatvrdo spava, dolazila provesti u mom naručju. Oboje nas je mučila

neutaživa žudnja zbog neprestana suzdržavanja, premda je ona nasve načine pokušavala ne bi li me navela da popustim. Jer kako jemogla okusiti svu slast zabranjena ploda, kad ga ja nisam htioubrati? Stotinu je puta pokušavala da me prevari, govoreći da samga već ubrao, ali mene je Bettina u tom pogledu i suviše dobropodučila.Otišao sam iz Pasiana s obećanjem da ću se vratiti na proljeće,

ostavljajući je u žalosnom duševnom stanju koje je zasigurno bilouzrokom njezine kasnije nesreće. Nesreće zbog koje ću sebi gorkopredbacivati sve do smrti.Po povratku u Veneciju prihvatio sam se prijašnjih navada i ponovo

se zaljubio u Angelu, nadajući se da ću od nje dobiti barem ono štomi je dala Lucia. Neka velika bojazan koje danas više nema u meni,neki silan strah od sudbonosnih posljedica po moj budući život nisumi dali da se predam punom uživanju. Ja ne znam jesam li uvijek biopotpuno pošten, ali znam da su osjećaji koje sam gajio u mladosti bilimnogo tankoćutniji od onih na koje sam se u toku života moraoobiknuti. Pokvareni filozofijom, i odviše smo skloni da smanjimo brojonog što se naziva predrasudama.Dvije sestre koje su radile zajedno s Angelom na đerđefu bijahu

njene najprisnije prijateljice i poznavahu sve njezine tajne. Tekkasnije, kad sam ih dobro upoznao, saznao sam da su osuđivalepreveliku strogost svoje prijateljice. Kako u ono vrijeme još ne bijahtoliko tašt da bih mogao pomisliti kako bi se te djevojke, slušajućimoje jadikovke, mogle zaljubiti u mene, nisam se pred njima nimaloustručavao i povjeravao sam im otvoreno sve svoje jade, kad godAngele ne bijaše s njima. Često sam im govorio sa svim žarom svojeljubavi koji sam zatomljivao čim bih se našao pred svojomokrutnicom, koja mi je rastakala sve životne snage. Onaj koji uistinuvoli uvijek se boji da će ga ljubljeno biće smatrati lašcem, pa izstraha da ne kaže odviše govori manje nego što bi trebalo.Vlasnica škole za vezenje, žena stara i pobožna, iz početka nije

marila za prijateljstvo koje sam iskazivao Angeli, ali kako su mojiposjeti učestali, poče me gledati prijekim okom i napokon se potužižupniku Tosellu, koji me jednog dana blago upozori da ne bih smiotoliko zalaziti u tu kuću jer bi se ta moja revnost mogla krivo tumačiti,što bi naudilo dobru glasu njegove nećakinje. Premda su me te riječi

ošinule poput groma, prisilih se da ih mirno saslušam, i ravnodušnoodgovorih da ću odsele vrijeme koje sam provodio kod vezilje utrošitina drugi način.Nakon dva-tri dana dođoh učiteljici u kurtoazni posjet. Iako se ni

časka nisam zaustavio kod đerđefa, ipak sam uspio neopazicespustiti u ruku Nanette, starije od dviju sestara, jedno pisamce u komse nalazila poruka za ljubljenu Angelu. U tom sam joj pismu objasniozbog čega sam se morao okaniti posjeta i smjerno je zamolio daporazmisli na koji bih način mogao opet doživjeti radost da jojgovorim o svojoj strasti. Nanetti sam napisao da ću prekosutra doćipo odgovor, uvjeren da će ona lako pronaći priliku da mi ga uruči. Idoista, ona je moj naputak najzdušnije izvršila, i dva dana kasnijepredala mi neopazice odgovor upravo u trenutku kad sam izlazio izradionice.Angela mi je u kratkom pisamcetu, jer nije voljela pisati, obećavala

vječnu vjernost i preporučivala mi neka pokušam uraditi onako kakoće me uputiti pismo njezine prijateljice. Evo dakle Nanettina pisma,koje sam sačuvao, kao i sva ostala koja navodim u svojoj ispovijesti:»Nema na svijetu ništa, gospođine velečasni, što ne bih učinila za

svoju prijateljicu. Ona dolazi k nama svakog blagdana, kod nasvečera i noćiva. Ja ću vas uputiti kako ćete se najlakše upoznati sgospođom Orio, našom tetkom, samo, ako uspijete da vas primi, nepokazujte odviše zanimanja za Angelu jer bi naša tetka smatralanedoličnim što dolazite u njenu kuću da biste se lakše sastajali snekim koji joj je stran. Evo dakle što vam predlažem, i u čemu ću vaspripomoći koliko god budem mogla: gospođa Orio, premda žena odpoložaja, nije bogata, pa stoga želi da bude uvrštena u spisakplemenitih udova koje uživaju potporu bratstva svetog Otajstvakojem je na čelu gospodin Malipiero. Prošle nedjelje Angela joj jerekla da ste vi kod tog gospodina u velikoj milosti i da nema čovjekakoji bi lakše ishodio njegov pristanak. Ona joj je budalasto rekla daste vi zaljubljeni u mene i da dolazite vezilji samo zato darazgovarate sa mnom, i da bih vas prema tome ja mogla lakosklonuti da se pobrinete za nju. Moja je tetka na to kazala da od vaskao od svećenika nema nikakve opasnosti, pa bih vas ja moglazamoliti pismom da dođete k njoj. Ja nisam htjela pristati, ali se na toumiješao advokat Rosa u kog tetka vjeruje kao u svoju besmrtnu

dušu i rekao da sam potpuno u pravu i da se to meni nimalo nepristoji, pa ako vam netko mora pisati, tad neka to učini tetka i nekavas zamoli da dođete k njoj zbog jedne važne stvari. Dodao je i to daćete, ako se uistinu zanimate za mene, sigurno doći, što je mojutetku ponukalo da vam pošalje pismo koje ćete još večeras primiti.Želite li kod nas vidjeti Angelu, nemojte doći prije nedjelje. Ako vampođe za rukom da u gospodina Malipiera ishodite milost kojoj senada moja tetka, postat ćete miljenik cijele kuće. Oprostite miunaprijed što ću se prema vama ružno ponašati, rekla sam naime davas ne trpim. Nećete pogriješiti budete li malo udvarali tetki, iako jojje već šezdeseta. Gospodin Rosa neće biti ljubomoran, a vi ćetetako ući u volju staroj dami. Ja ću se pobrinuti da uzmogneterazgovarati s Angelom nasamo. Učinit ću sve da vas uvjerim u svojeprijateljstvo. Zbogom.«Taj mi se plan neobično svidio. Iste sam večeri primio pismo od

gospođe Orio i posjetio sam je, kako me je uputila Nanette. Gospođame je zamolila da se zauzmem za nju i predala mi je sve papire kojibi mi mogli ustrebati. Obećao sam joj da ću učiniti sve što je u mojojmoći. Za cijele večeri s Angelom gotovo nisam ni progovorio, ali sammnogo laskao Nanetti i sasvim predobio advokata Rosu, čije mi jeprijateljstvo kasnije bilo od velike koristi.Smišljajući na koji bih način gospodina Malipiera privolio na

pristanak, dosjetih se da bih se mogao obratiti Teresi Imer, koja je odsenatora mogla dobiti sve što zaželi, jer je starac bio svejednakozaljubljen u nju. Stoga je sutradan neočekivano posjetih i uđoh unjezinu sobu, i ne pokucavši na vrata. Zatekao sam je samu sliječnikom Dorom koji, praveći se da je ondje samo po dužnosti, uzeužurbamo propisivati neki lijek, zatim joj opipa bilo i udalji se. Za togse liječnika govorkalo da je zaljubljen u Teresu, pa kako je gospodinMalipiero bio ljubomoran, zabranio joj je da ga prima u kuću, a onamu je to obećala. Teresa je znala da mi je senator to povjerio, pa jojzacijelo ne bijaše drago što sam otkrio da je prekršila riječ zadanuzaljubljenom starcu. A sigurno se i pobojala da ću je odati. Ljepšupriliku za razgovor doista nisam mogao poželjeti.Ukratko sam joj ispričao po kakvom sam poslu došao i ujedno je

umirio rekavši da nikad ne bih bio spodoban za podlo potkazivanje.Teresa me na to stade uvjeravati kako joj je drago što joj se pružila

prilika da mi iskaže neku uslugu, jer je to oduvijek željela, a ondazatraži da joj predam sve svjedodžbe stare gospođe za koju jetrebalo posredovati. Pokazala mi je papire neke druge gospođe zakoju je već obećala govoriti, ali mi dade riječ da će je žrtvovati zbogmoje. Nisu prošla ni dva dana, a ja sam imao u rukama rješenjepotpisano od Njegove jasnosti kao predsjednika bratovštine ubogih.Gospođa Orio bila je najprije upisana za milodare koji su se izvlačiližrijebom dva puta godišnje.Nanette i njezina sestra Marton bijahu siročad jedne sestre

gospođe Orio kojoj jedino bogatstvo bijaše kuća gdje je stanovala.Iznajmljivala je čitav drugi kat, te je živjela od najamnine i od potporekoju joj je davao njen brat, tajnik Vijeća desetorice. S njom sustanovale samo njene ljupke nećakinje od kojih jednoj bijašešesnaest, a drugoj petnaest godina. Nije imala druge posluge osimjedne pralje koja joj je za četiri livre mjesečno dolazila svakog danaobavljati kućne poslove. Jedini prijatelj bio joj je advokat Rosa, komeje također bilo šezdeset godina i koji je čekao samo na smrt svoježene da se oženi gospođom Orio. Nanette i Marton spavale su natrećem katu u jednoj širokoj postelji gdje je svakog blagdana zajednos njima spavala i Angela. Radnim danom išle su sve tri u školuvezilji.Čim sam se dočepao rješenja koje je željela gospođa Orio, skoknuh

nakratko do vezilje i proturih Nanetti pisamce kojim sam joj javljaoradosnu vijest, napomenuvši da ću iduće nedjelje sam donijeti tetkirješenje. Ujedno sam je najusrdnije zamolio da smisli neki načinkako bih se mogao naći nasamo s Angelom.Rečene nedjelje Nanette, vrebajući na moj dolazak, tutnu mi na

vratima pisamce, šapnuvši mi neka ga svakako pročitam prije no štopođem kući. Uđoh i ugledah Angelu s gospođom Orio, starogadvokata i Marton. Kako mi se žurilo da što prije pročitam pisamce,odbijem ponuđenu stolicu i predadoh udovici njene papire zajedno srješenjem kojim je dobivala pravo na potporu. Kad me je upitala kakoda mi zahvali, zatražih kao jedinu nagradu da mi milostivo pruži rukuna poljubac.— Ah, premili naš velečasni — na to će ona — vi ćete me poljubiti

ne u ruku već u obraze, i to vam nitko neće zamjeriti jer je menitrideset godina više nego vama.

Da je bila istinoljubiva, morala je reći ne trideset, već četrdeset ipet. Poljubio sam je dakle u oba obraza, na što me ona pozva da seizljubim i s njenim nećakinjama. Ove odmah utekoše i ostade jedinoAngela, prkoseći mojoj smjelosti. Zatim me udovica zamoli dasjednem.— Oprostite, gospođo, ne mogu sjesti.— A zašto ne, molim vas?— Vratit ću se odmah, obećajem vam.— A, ne puštam vas tako lako.— Ja bih, znate, morao ...— Razumijem. Nanette, otiđi gore s velečasnim i pokaži mu, znaš

već ...— Molim vas, tetko, ne tražite to od mene.— Gle ti prenemagalice! Pođi ti, Marton.— Tetko, vi ste zapovjedili Nanetti, pa je red da vas posluša.— Tako mi je neugodno, gospođo — umiješao sam se —

gospođice imaju pravo. Odmah ću se povući.— Ni govora. Moje su nećakinje glupe kao četveronožna blaščad.

Odvest će vas gospodin Rosa.Advokat me ispod ruke odvede na treći kat i pokazavši mi mjesto,

ostavi me sama. Ja žurno preletjeh pisamce koje je sadržavaloslijedeće riječi:»Tetka će vas zamoliti da ostanete na večeri, ali vi nemojte

prihvatiti. Otiđite kad budemo sjedali za stol. Marton će vamposvijetliti do uličnih vrata i otvorit će ih, ali vi nemojte izići. Ona će ihzatvoriti i vratit će se u blagovaonicu. Svi će misliti da ste otišli. Vićete se u tami popeti do trećeg kata i ondje ćete nas čekati. Čim odegospodin Rosa, spremit ćemo tetku u krevet i odmah vam sepridružiti. Zavisi samo od Angele hoće li željeni sastanak u dvojepotrajati cijelu noć, što vam od srca želim.«Koje li sreće i radosti! Blagosiljao sam slučaj koji mi je dao da to

pisamce pročitam upravo ondje gdje ću uskoro očekivati predmetsvojih plamenih želja. Uvjeren da ću se moći vratiti bez poteškoća inezgoda, siđoh gospođi Orio, prepun nade.

PETO POGLAVLJEMučna noć ¦ Ljubav sa sestrama Nanettom i Marton ¦ Angela je

zaboravljena Priređujem veliki ples ¦ Giulietta se izvrgava poruzi ismijehu ¦ Blagonaklona oluja

Kad sam ušao u salon, gospođa Orio, pošto mi se tisuću puta

zahvalila, reče da ću se ubuduće morati koristiti svim pravima kojapripadaju prijatelju kuće; nakon toga provedosmo četiri sata usmijehu i šali.Kad je došlo vrijeme večeri ja iznađoh tako vješte isprike da ih je

domaćica morala prihvatiti. Tada Marton uze svijeću da mi posvijetli,ali tetka, misleći da je Nanette moja ljubimica, tako oštro naredi ovojda me isprati da je morala poslušati.Nanette hitro siđe stepenicama, otvori vrata, bučno ih zatvori i —

ugasivši svjetlo — ostavi me u tami. Ja se tiho popeh i — stigavši natreći kat — uđoh u sobu gospođica, i smjestivši se na jednomdivanu, stadoh iščekivati blaženi trenutak.Proveo sam tako čitav sat u najslađem sanjarenju; napokon začuh

gdje se otvaraju i zatvaraju ulična vrata, i nekoliko časaka kasnijevidjeh kako ulaze dvije sestre i moja Angela.Privukoh je sebi i ne videći ništa osim nje provedem čitava dva sata

s njom u razgovoru.Otkuca ponoć: djevojke me stanu žaliti što nisam večerao, ali me

njihovo sažaljenje povrijedi i ja odgovorih da u zagrljaju sreće nemogu trpjeti od ovakve obične potrebe. One mi rekoše da sam upravom zatvoru, jer se ključ od ulaznih vrata nalazi pod uzglavljemtetke Orio, koja će otvoriti vrata tek kad pođe na ranu misu. Ja imizrazim čuđenje što su mogle i načas pomisliti da je to za meneneugodna vijest; naprotiv, radujem se što imam pred sobom još petsati i što sam siguran da ću ih provesti s obožavanim stvorenjem.Sat kasnije Nanette se odjednom stade smijati. Angela je htjela

saznati razlog tom smijehu, i Marton joj ga prišapne, na što i onaudari u smijeh. To zagolica i moju radoznalost, te htjedoh saznati štoto pobuđuje njihovu veselost, pa mi napokon Nanette, hinećiskrušeno očajanje, reče da nemaju druge svijeće i da ćemo se zanekoliko trenutaka naći u mraku.

Ta me novost ispuni radošću; ali ja je sakrih i rekoh da mi je žaozbog njih. Predložih da legnu, da mirno spavaju i da se potpunopouzdaju u moju čestitost. Taj ih prijedlog natjera u smijeh.— A što ćemo raditi u tami?— Čavrljat ćemo.Bilo nas je četvoro; već smo tri sata razgovarali, a ja sam bio glavni

junak predstave. Ljubav je veliki pjesnik: njen je predmet neiscrpan;ali ako cilj kojem teži nikako ne dolazi, ona se umori i zanijemi.Moja je Angela slušala; ali kako nije bila razgovorljiva, rijetko je

odgovarala ističući se više razboritošću nego duhom. Da umanjisnagu mojih dokaza često se zadovoljavala da mi dobaci ponekuposlovicu, kao što su Rimljani nekad izbacivali katapult. Izmicala mije ili je pak s najneprijaznijom blagošću gurala od sebe moje jadneruke kad god bi ih ljubav pozvala u pomoć. Usprkos tome nastavljaosam govoriti i mahati rukama; ali me stade obuzimati očaj kadprimijetih da su je moji odviše umni dokazi više smutili negoli uvjerili ida su joj pokolebali srce umjesto da ga raznježe.S druge strane bio sam nemalo iznenađen kad sam na licima dviju

sestara vidio izraz kakav bi na Angelinu morale izmamiti strelice kojesam joj odašiljač. Ta metafizička krivulja učini mi se neprirodnom:bijaše to kao neki kut odraza.Na nesreću, u ono sam vrijeme učio geometriju. Moj je položaj bio

takav da sam se i usprkos hladnom vremenu znojio krupnimkapljama znoja.Naposljetku, kad se svijeća počela gasiti, Nanette se dignu da je

odnese.Čim se oko mene sklopio mrak, moje se ruke podigoše same od

sebe da dohvate predmet za kojim je žeđala moja duša, ali nenaišavši ni na što, ja se počeh smijati pri pomisli kako je Angelauhvatila trenutak prije tame da se osigura od iznenađenja.Utroših čitav sat kazujući ono najradosnije i najnježnije čime nas

nadahnjuje ljubav, kako bih je nagovorio da opet zauzme svojemjesto pored mene. Nisam mogao vjerovati da bi to moglo biti neštodrugo do obična šala.Naposljetku se u moje riječi poče uvlačiti nestrpljenje:— Ta šala odviše traje — rekoh joj — a i besmislena je, jer ja ne

mogu trčati za vama; iznenađuje me što vas čujem gdje se smijete u

tami, jer s obzirom na vaše neshvatljivo ponašanje ne mogupretpostaviti drugo no da mi se izrugujete. Dođite dakle i sjednite domene, a kako moram razgovarati s vama ne videći vas, neka sebarem rukama osvjedočim da ne govorim zraku. Ako mi se rugate,tad znajte da me vrijeđate, a mislim da ljubav ne bi trebalo kušatiporugom i uvredom.— Umirite se; slušam vas ne gubeći ni jedne jedine vaše riječi; ali i

vi morate znati da pri takvoj tmini ne bi bilo pristojno sjesti uz vas.— Vi dakle hoćete da ovdje sjedim do zore?— Bacite se na krevet i spavajte.— Divim vam se što to smatrate mogućim i spojivim sa žarom mojih

osjećaja. Hajdemo, zamislimo da se igramo slijepog miša.I digavši se, dadoh se u traženje uzduž i poprijeko, ali uvijek

uzaludno. Kad bih nekog pograbio u mraku, bijahu to uvijek Nanetteili Marton, koje bi se iz ponosa smjesta imenovale, a ja, glupavi DonQuijote, odmah bih ostavljao plijen!Ljubav i predrasude nisu mi dale da uvidim koliko je ova obzirnost

bila smiješna. Tada još nisam čitao dogodovštine Ljudevita XIII,kralja francuskog, ali sam zato čitao Boccaccia.I dalje sam je tražio optužujući je zbog nesmiljenosti i dokazujući joj

da će se naposljetku ipak morati dati uhvatiti. Ona mi je pakodgovarala da je po svoj prilici i njoj isto toliko teško da naiđe namene koliko meni da naletim na nju.Soba nije bila velika i ja sam bjesnio što je se nikako ne mogu

dočepati.Ne toliko umoran koliko ojađen, ja naposljetku sjedoh i provedoh

čitav sat pričajući što je zadesilo Ruggiera kad je u prevelikoj svojojprostodušnosti predao čarobni prsten Angelici koja je, nataknuvši gana prst, smjesta nestala s očiju zaljubljena viteza:Cosi dicendo, intorno alla fontanaBrancolando n'andava come cieco.O quante volte abraccio l'aria vanaSperando la donzella abbracciar seco24

Angela nije poznavala Ariosta, ali Nanette ga je nekoliko puta čitala.Ona stade da brani Angelicu kriveći za sve lakovjernost vitezaRuggiera koji, da je bio mudar, nikad ne bi prstena povjerionamiguši.

Nanette me je očarala, ali tad sam još bio odviše nezreo zarazmatranja koja bi me navela da dublje zagledam u sebe.Imao sam pred sobom još samo jedan sat, a dana nisam smio

čekati, jer bi gospođa Orio radije umrla negoli propustila misu.Proveo sam dakle taj posljednji sat u razgovoru s Angelom, upinjućise da je nagovorim, da je uvjerim kako bi trebala doći i sjesti uza me.Moja je duša prolazila kroz sve muke iskušenja o kojima će čitalac

moći stvoriti jasniju sliku samo ako se i on jednom našao u sličnupoložaju.Pošto sam iscrpio sve najuvjerljivije razloge, prijeđoh na molbu, a

naposljetku i na suze; ali kad uvidjeh da je sve uzalud, dušom miovlada osjećaj uzvišena negodovanja koji oplemenjuje srdžbu.Da nije bilo mraka, zaboravio bih se dotle da izbijem to gordo

čudovište koje me je punih pet sati držalo na najokrutnijim mukama.Izgovorih joj sve pogrde koje prezrena ljubav može prišapnutirazljućenu duhu. Obasuh je strahovitim prokletstvima; zakleh se dase čitava moja ljubav okrenula u mržnju i na kraju je opomenuh nekame se čuva, jer ću je ubiti čim mi iziđe na oči.Moja proklinjanja prestadoše s nestankom mraka. U prvi osvit zore,

čim se začu zveket velikog ključa i zasuna, dok je gospođa Oriootvarala kućna vrata da pođe u crkvu i svojoj duši pribavi svagdanjispokoj koji joj je bio potreban, ja se stadoh spremati na odlazak, tedograbih svoj ogrtač i šešir.Ali kako da opišem svoje zaprepaštenje kad, bacivši pogled na ona

tri mlada stvorenja, vidjeh kako se guše u suzama!Posramljen, očajan, osjetih na trenutak želju da uništim sama sebe,

i ponovo sjednuvši počeh razmišljati o svojoj ružnoj grubosti, gorkose prekoravajući što sam natjerao u plač ta tri divna stvorenja. Nisammogao izustiti ni riječi; osjećaj me je gušio, ali mi u pomoć dođošesuze i ja im se sa slašću predadoh.Kad mi je pristupila Nanette, rekavši da će se tetka ubrzo vratiti, ja

obrisah suze i ne pokušavajući da ih pogledam, pobjegoh bez ijedneriječi i odoh u postelju, gdje sam uzalud tražio san.Kad me je u podne gospodin Malipiero ugledao sva izmijenjena,

upita me za razlog. Osjećajući potrebu da olakšam dušu, ja mu sveispričah. Mudri se starac nije smijao, i njegove razborite riječi bijahumi melem duši. U mom je doživljaju vidio sebe sa svojom okrutnom

Teresom. Ali kod stola se ipak morao nasmijati kad je vidio kakopohlepno proždirem komade hrane. Ta nisam večerao, rekoh, a onmi čestita na divnom tjelesnom ustrojstvu.Riješen da više ne idem gospođi Orio, pristupih tih dana obrani

jedne teze iz metafizike gdje sam utvrdio da svako biće o kojem semože imati samo apstraktan pojam može postojati samo proizvoljno,a u tom sam imao pravo; međutim, nije bilo teško prikazati moju tezuu bezbožnjačkom svjetlu, te me osudiše da opozovem svoje tvrdnje.Za nekoliko dana otputovah u Padovu gdje mi bijaše podijeljena

čast doktora juriš utriusque25.Kad sam se vratio u Veneciju, primio sam od gospodina Rose

pisamce gdje me u ime gospođe Orio moli da je posjetim.Uvjeren da ondje neću susresti Angelu, odoh iste večeri, a dvije

ljubazne sestre svojim veselim raspoloženjem odagnaše stid štosam ga osjećao pri pomisli da im nakon dva mjeseca opet iziđem naoči.Teza i doktorat potkrijepiše moje isprike gospođi Orio, koja se nije

požalila na drugo osim što više ne dolazim u njenu kuću.Pri odlasku Nanette mi uruči jedno pismo koje je sadržavalo i

poruku pisanu Angelinom rukom:»Ako imate hrabrosti da sa mnom provedete još jednu noć, nećete

zažaliti, jer vas volim i želim čuti iz vaših usta biste li me i nadaljevoljeli da sam onda popustila i postala stvorenjem dostojnimprezira.«A evo pisma Nanette, koja je jedina imala duha:»Budući da se gospodin Rosa poduhvatio da vas povrati u našu

kuću, pripremila sam ovo pismo kako bih vas obavijestila da jeAngela očajna što vas je izgubila. Ona noć koju ste proveli s namabila je, priznajem, okrutna, ali mi se čini da vas nije trebala dovestido odluke da ne posjećujete više čak ni gospođu Orio. Ako još uvijekvolite Angelu, savjetujem vam da ne uzmaknete pred još jednomnoćnom kušnjom. Možda će se ona opravdati, a vi ćete bitizadovoljni. Dođite dakle. Zbogom!«Ta mi dva pisma pričiniše zadovoljstvo, jer mi pokazaše mogućnost

da se najledenijim prezirom osvetim Angeli.Odoh dakle tim gospođama na prvi dan blagdana, noseći u

džepovima dvije boce ciparskog vina i jezik sušen na dimu, ali se

nemalo iznenadih kad tamo ne zatekoh svoje okrutnice.Navevši razgovor na nju, Nanette spomenu da joj je Angela tog

jutra rekla u crkvi da će doći tek oko večere. Računajući s tim, nisamprihvatio poziv gospođe Orio, i prije nego što oni sjedoše za stol, jaizađoh kao i prvi put i uputih se na ugovoreno mjesto.Jedva sam čekao na trenutak da odigram pripremljenu ulogu, jer

sam bio siguran da će mi Angela, sve ako je i odlučila da promijenidržanje, podariti samo neznatne milosti, a ja ih više nisam bio željan.Osjećao sam jedino neutaživu želju za osvetom.Nakon tri četvrt sata čujem gdje se zatvaraju kućna vrata i uskoro

mi se ukazaše Nanette i Marton.— A gdje je Angela? — upitah Nanette.— Bit će da nije mogla doći niti nas obavijestiti; a ipak sigurno zna

da ste vi ovdje.— Misli da me je izigrala; priznajem, tome se doista nisam nadao.

Uostalom, sad ste je i vi upoznali. Ona mi se sve vrijeme izrugivala isad likuje. Poslužila se vama da me uhvati na lijepak i uspjela je: jerda je došla, onda bih se ja njoj narugao.— Oh, što se toga tiče, dopustite mi da posumnjam u vaše riječi.— Ne sumnjajte, lijepa Nanette, a da je tome tako, uvjerit će vas

ugodna noć koju ćemo provesti bez nje.— To samo znači da se kao čovjek od duha znate miriti i s

neprijatnim, kad nemate drugog izbora; međutim, vi ćete spavatiovdje, a mi ćemo provesti noć na divanu u drugoj sobi.— To vam ne mogu braniti, ali time biste mi iskazali najgoru uslugu;

uostalom, ja uopće neću leći.— Što? Zar biste vi imali snage da provedete sedam sati nasamo s

nama? Kad ne budete više znali što da kažete, sigurna sam da ćetezaspati.— Vidjet ćemo. Međutim, evo zaire. Hoćete li biti tako tvrda srca da

me pustite samog jesti? Imate li kruha?— Imamo i nećemo biti tvrda srca. Večerat ćemo po drugi put.— Trebalo je da se u vas zaljubim. Recite mi, lijepa Nanette, da

sam se zaljubio u vas, kao što sam bio zaljubljen u Angelu, biste lime i vi mučili kao ona?— Ne čini li vam se da je neprilično postavljati ovakva pitanja? To je

velika uobraženost. Sve što vam mogu reći jest to da ne znam ni

sama.One hitro postaviše tri pribora za jelo, donesoše kruha,

parmezanskog sira i vode, te mi, smijući se svemu, prionusmo naposao.Ciparsko vino, na koje nisu bile navikle, brzo im udari u glavu i

njihova razdraganost postade neobično ljupka. Promatrajući ih, čudiosam se što već ranije nisam spoznao njihovu vrijednost.Poslije skromne večere koja nam je izvrsno prijala, sjedeći između

njih dvije i prinoseći njihove ruke usnama, zapitao sam ih jesu li mojeistinske prijateljice i odobravaju li nedostojan način na koji je samnom postupila Angela. One zajedno odgovoriše da su zbog meneprolile mnogo suza.— Dopustite mi dakle — nastavih — da gajim prema vama bratsku

nježnost, a vi je podijelite sa mnom kao da ste mi sestre: pružimojedni drugima zalog naše uzajamne privrženosti u svoj čistoći našihsrdaca i zakunimo se na vječnu vjernost.Prvi poljubac koji im dadoh nije proistekao ni iz ljubavnog osjećaja

ni iz želje da ih zavedem, a one me pak nekoliko dana kasnijeuvjeriše da su mi ga uzvratile jedino zato da mi dokažu kako dijelesa mnom moje čestite bratske osjećaje; ali ti nevini cjelovi uskoropostadoše žarki i zapališe u nama požar koji nas je morao i sameiznenaditi, jer smo ih poslije nekoliko časaka prekinuli, zgledajući sezatečeno i vrlo ozbiljno.One se bez pretvaranja obje digoše i ja ostadoh sam sa svojim

mislima. Nije bilo nimalo čudno što je plamen koji su ti poljupcizapalili u mojoj duši i koji je strujao svim mojim žilama iznenada umeni razbudio bezumnu ljubav prema tim ljupkim djevojkama. Objesu bile ljepše od Angele i stajale su visoko iznad nje, Nanetteduhom, a Marton blagim i prostodušnim karakterom. Nisam semogao načuditi što te odlike već prije nisam spoznao. Međutim te sugospođice bile otmjena roda i veoma čedne, te sam smatrao daslučaj koji ih je predao u moje ruke ne smije za njih biti koban.Nisam bio toliko preuzetan da povjerujem u njihovu ljubav prema

meni, ali sam s pravom pretpostavljao da su moji poljupci proizvelina njih isti učinak kao i njihovi na mene. Jasno sam uviđao da ću ih,utječući se lukavstvu različitim smicalicama kojih moć još nisu bileiskusile, u dugoj noći što sam je imao provesti s njima s lakoćom

navesti na ustupke čije bi posljedice mogle biti sudbonosne. Od tepomisli spopade me groza i ja samom sebi zadah tvrdo obećanje daću ih poštovati, ne sumnjajući nimalo da neću imati dovoljno snageda održim riječ.Čim su se pojavile, vidjeh im na crtama lica sigurnost i zadovoljstvo,

te i ja hitro navukoh istu obrazinu, s čvrstom odlukom da se više neizložim plamu njihovih cjelova.Proveli smo jedan sat razgovarajući o Angeli. Rekoh im da sam

odlučio da je više ne vidim, jer sam se osvjedočio da me ona ne voli.— Ali ona vas voli — reče mi bezazlena Marton — sigurna sam u

to, ali ako se ne mislite oženiti njome, bit će bolje da s njom sasvimprekinete, jer je odlučila da vam ne pokloni ni jedan jedini poljubacsve dok ne budete njen vjerenik: morate dakle odlučiti ili da jeostavite ili da se pomirite s njenom nepopustljivošću.— Vi govorite kao anđeo: ali kako možete biti tako sigurni da me

voli?— Sasvim sam sigurna, a s obzirom na bratsko prijateljstvo na koje

smo se uzajamno zakleli, reći ću vam i zašto. Kad god spava snama, Angela me noću nježno cjeliva, zovući me: »Slatki mojmisnice!«Na te riječi Nanette prasnu u smijeh i rukom joj zatvori usta, ali ta

me prostodušnost toliko uzbudi da sam se jedva savladavao.Marton tada reče Nanetti kako je nemoguće da ja, čovjek s toliko

duha, ne bih znao što rade djevojke koje su dobre prijateljice kadzajedno spavaju.— Bez sumnje — požurih se s odgovorom — svakom su te

stvarčice poznate, pa stoga, draga moja Nanette, i ne vjerujem daovo prijateljsko uvjeravanje svoje sestre smatrate neumjesnombrbljavošću.— Sad je i onako gotovo, ali to su stvari koje se ne govore. Da

Angela to zna ...!— Bila bi očajna, ali Marton mi je pružila toliki dokaz prijateljstva da

ću joj do smrti biti zahvalan. Uostalom, stvar je svršena: ja mrzimAngelu i nikad više neću s njom progovoriti ni riječi. To je neiskrenostvorenje koje gleda samo kako će me upropastiti.— Ali ako vas voli, onda je prirodno što vas želi za supruga.

— Slažem se, ali ona ipak misli samo na sebe; jer znajući kolikotrpim, zar bi, ako me voli zbog mene sama, mogla onako postupati?A dok me ne dobije, smišlja u mašti načine kako da zadovolji svoježelje s ovom dražesnom Marton koja se dragovoljno prihvaća ulogemuža.Nato Nanette prasne u još glasniji smijeh, ali ja zadržali svoju

ozbiljnost i nastavih razgovarati s njenom sestrom u istom tonu,kujući u zvijezde njezinu otvorenost. Na kraju joj rekoh da bi, pozakonu uzajamnosti, Angela trebala igrati ulogu njena muža. Ali onami, smijući se, odvrati da je ona samo Nanettin muž. Nanette tomorade priznati.— Ali kakvo ime u tim zanosima — nastavih ja — Nanette daje

svojem mužu?— Nitko to ne zna.— Vi dakle nekog volite, Nanette?— Istina je, ali nitko neće saznati za tu tajnu.Ova me suzdržanost navede na pomisao da sam vjerojatno ja

predmet te tajne i da je Nanette Angelina suparnica.Ovaj tako zamamljiv razgovor malo-pomalo ugasi u meni želju da s

ovim predražesnim stvorovima, stvorenim za ljubav, provedembesposlenu noć.— Presretan sam — rekoh im — što prema vama gajim samo

prijateljske osjećaje, jer bih se inače našao u velikoj muci kako daprobdijem čitavu noć uz vas i ne padnem u iskušenje da vasobaspem dokazima svoje nježnosti i da iste takve primim od vas, jervi ste obje upravo opojno lijepe i stvorene da zavrtite glavom svakommuškarcu kojem ćete dopustiti da se do dna zagleda u vaše duše.I produžujući ovakvim i sličnim riječima, stadoh se pretvarati da me

hvata drijem. Nanette to prva primijeti i reče mi:— Ništa se ne ustručavajte; ispružite se na ovom krevetu, a mi

ćemo otići u drugu sobu i smjestiti se na kanapeu.— Kad bih to učinio — odgovorih — smatrao bih se najbezočnijim

čovjekom na svijetu. Čavrljajmo, pa će me proći želja za spavanjem.Teško mi je samo zbog vas. Legnite ovdje, a ja ću, mile mojeprijateljice, prijeći u drugu sobu. Ako me se plašite, zaključajte se, alinećete biti u pravu, jer ja vas uistinu volim samo bratskomnježnošću.

— Nikad to ne bismo uradile — reče Nanette — ali poslušajte nas,spavajte ovdje.— Ne mogu spavati odjeven.— Svucite se, mi vas nećemo gledati.— Ne bojim se ja toga, ali nikad ne bih mogao zaspati znajući da

bdijete zbog mene.— I mi ćemo leći — odvrati Marton — ali nećemo se skidati.— Ovakvo nepovjerenje vrijeđa moju čestitost. Recite mi, Nanette,

smatrate li me za poštena čovjeka?— Sigurno.— U redu, ali to mi morate dokazati, i zato obje legnite pokraj mene

potpuno svučene i računajte na časnu riječ koju vam eto dajem davas neću ni taknuti. Uostalom, vi ste dvije protiv jednog, pa čega seimate bojati! Zar će vam itko moći priječiti da ustanete iz postelje,ako prestanem biti čedan? Ukratko, ako ne pristanete da mi pružiteovaj znak povjerenja, barem kad se uvjerite da sam zaspao, dajemvam riječ da uopće neću leći.I prestavši govoriti, ja se počeh pretvarati da sam utonuo u san.Pošto su se neko vrijeme tiho dogovarale, Marton mi reče neka

idem leći, a one će doći za mnom čim ja usnem. Kad je i Nanettepotkrijepila ovo obećanje, okrenuh im leđa, svukoh se i, zaželjevši imlaku noć, legoh.Čim sam se našao u krevetu, napravih se kao da sam se zavezao u

najdublji san, ali uskoro me san odista svlada i ja se probudih tekkad su one došle u krevet. Okrenuvši se na drugu stranu kao daželim ponovo zaspati, ostadoh nepomičan sve dok ne zaključili da suveć morale usnuti. Ako pak nisu, stajalo je samo do njih da se i daljepretvaraju.Bile su mi okrenute leđima, a svjetlo bijaše ugašeno, te tako stadoh

raditi naslijepo i prvim milovanjima obdarih onu koja mi je bilazdesna, ne znajući da li je to Nanette ili Marton. Nađoh je sklupčanu,uvijenu u laganu odjeću, jedinu koju je zadržala na sebi.Ne nagleći se i štedeći njezinu stidijivost, postupno je dovedoh do

stanja da se prizna pobijeđenom i uvjerenom kako je najbolje i daljese pretvarati da spava i pustiti me da radim. I kako uskoro njenapriroda poče djelovati u skladu sa mnom, ja dopreh do cilja, i moji senapori okruniše punim uspjehom što me uvjeri da sam ubrao prvo

cvijeće kojemu možda zbog predrasuda poklanjamo toliku cijenu.Ushićen što sam proćutio užitak koji sam tad prvi put u potpunostiokusio, polako ostavih svoju ljepoticu da se i drugoj odužim novomsnagom svog žara. Nađoh je ispruženu na leđima i nepomičnu upoložaju osobe koja spava dubokim i mirnim snom.Prilazeći joj obazrivo kao da se bojim da ću je probuditi počeh joj

najprije golicati osjetljiva mjesta i uvjerih se da je nevina kao i njezinasestra; a zatim po jednom prirodnom pokretu osjetih da ljubavmilostivo prima darivanje, te prionuli da se obred dokraja izvrši.I tad, popustivši odjednom pred snagom osjećaja koji su u njoj

bujali i kao umorna od prijetvorne uloge koju je preuzela na se, oname u trenutku grča čvrsto stegnu rukama, prekri me poljupcima,uzvraćajući mi zanos zanosom, te ljubav spoji naše duše u istojnasladi.Po tim znacima činilo mi se da prepoznajem Nanettu, te joj to i

rekoh.— Jest, to sam ja — reče ona — i izjavljujem da sam sretna kao i

moja sestra, samo ako ste pošteni i stalni.— Do smrti, anđeli moji, a kako je sve što smo uradili djelo ljubavi,

neka među nama više ne bude riječi o Angeli.Zatim ih zamolim da se dignu i zapale svijeće, ali ustade Marton,

puna uslužnosti i ostavi nas zajedno. Kad u svom naručju ugledahNanettu ozarenu plamenom ljubavi, a pored nas Marton sa svijećomu ruci koja kao da nas pogledom kori što joj nismo ništa rekli, a onaje, pošto se prva predala mojim milovanjima, ohrabrila sestru dapođe njenim primjerom, ja osjetih da je moja sreća potpuna.— Ustanimo, prijateljice moje — rekoh im — i zakunimo se na

vječno prijateljstvo.Čim smo ustali, zajedno pristupismo pranju, što ih je mnogo

nasmijalo i obnovilo naš žar, zatim u odjeći iz zlatnog vijekadokrajčismo što nam je ostalo od večere.Pošto smo u opojnosti puti izrekli jedni drugima tisuću stvari koje

tek ljubav smije ponoviti, ponovo legosmo, i najslađa noć proteče uuzajamnom iskazivanju strasti. Nanette posljednja primi izljeve mogplama, jer je gospođa Orio već bila otišla na misu, te ja moradohpožuriti s odlaskom, uvjeravajući ih da su ugasile u mom srcu svakiosjećaj za Angelu.

Kad sam stigao kući, legoh i do ručka prospavah najslađim snom.Gospodin Malipiero odmah zapazi moj radostan izraz i umorne oči,

ali ja, ne govoreći ništa, prepustih mu na volju da misli što hoće.Sutradan ponovo posjetih gospođu Orio, a kako tamo ne nađoh

Angele, prihvatih poziv na večeru i povukoh se kad i gospodin Rosa.Za vrijeme mog posjeta Nanette uhvati zgodan trenutak i tutnu mi u

ruke jedno pismo i mali omotić. U omotu se nalazio komad voska sotiskom ključa, a pisamce me je upućivalo da po njem dadem izraditiključ kako bih mogao noć provesti s njima kad god to zaželim. Upismu je osim toga stajalo da je Angela s njima spavala prošle noći ida je, s obzirom na ono što su se navikle raditi, ubrzo pogodila štose dogodilo; one su to i priznale kriveći nju da je uzrok svemu. Natoim je ona izgovorila najgore uvrede i zaklela se da više neće nogomstupiti u njihovu kuću, što je njima uostalom sasvim svejedno.Nekoliko dana kasnije sretan nas slučaj oslobodi Angele. Otac joj je

na nekoliko godina odlazio u Vicenzu kamo su ga pozvali dafreskama oslikava stanove, a ona je pošla s njim. Njenim odlaskommogao sam nesmetano posjedovati dvije dražesne sestre s kojimasam provodio najmanje dvije noći nedjeljno, jer mi je odsada bilolako da se uvučem u njihovu kuću pomoću ključa koji sam odmahdao izraditi.Poklade su bile pri kraju kad mi jednog dana gospodin Manzoni

reče da slavna Giulietta želi sa mnom razgovarati i da se ljuti što jojviše ne dolazim. Radoznao što mi ima reći, otiđoh k njoj zajedno sgospodinom Manzonijem.Nakon razmjerno pristojna prijema reče mi da joj je poznato da u

mojoj kući ima velika dvorana, pa bi željela da joj tamo priredim plesza koji će ona snositi sve troškove. Uruči mi dvadeset i četiri cekina ipošalje mi svoje ljude da ukrase dvoranu i sobe lusterima, dok samse ja imao pobrinuti samo za orkestar i večeru.Moja se svečanost održala i sve je bilo u redu. Uzvanici su odreda

bili iz Giuliettina kruga, osim gospođe Orio, njezinih nećakinja igospodina Rosea, koji su se nalazili u pokraj noj sobi, a Giulietta mije dopustila da ih dovedem, smatrajući ih nevažnim osobama.Poslije večere, dok se plesao menuet, ljepotica me povuče u stranu

i reče mi:

— Odvedite me u svoju sobu. Pala mi je na pamet jedna smiješnazamisao. Dobro ćemo se nasmijati.Moja soba nalazila se na trećem katu, i ja je odvedoh u nju. Čim

smo se tamo našli, ona zasunom zatvori vrata. Nisam znao što damislim.— Hoću — kaza ona — da me jednim od svojih odijela potpuno

preodjenete u velečasnog, a ja ću vas svojim haljinama preodjenuti užensko. Sići ćemo tako prerušeni i zajedno ćemo plesati. Hitro,prijatelju, počnimo se češljati.Uvjeren da će mi jabuka pasti sama u krilo i oduševljen

neobičnošću zgode, brzo joj savih uokrug dugu kosu, a zatim pustihda ona mene očešlja. Stavi mi crvenilo, nekoliko umjetnih madeža, jasam se pokorio svemu, pa kako sam pokazivao oduševljenje, ona miblagohotno udijeli nježan poljubac, ali pod uvjetom da ne ištem više.— Sve — rekoh joj — ovisi samo o vama, krasna Giulietto, ali da

znate, ja vas obožavam.Zatim prostrem na krevet košulju, mali ovratnik, gaće, crne čarape i

napokon jedno potpuno odijelo. Ona priđe krevetu i spusti suknju,vješto navuče gaće, koje su joj pristajale kao da su krojene po njoj,ali kad je došla do hlača, evo ti nezgode, pojas je preuzak i jedini jeizlaz ili ih otraga otparati ili razrezati, ako bude potrebno.Ja preuzeh sve na sebe i sjedoh na podnožje kreveta, a ona se

postavi ispred mene, okrenuvši mi leđa. Latim se posla, ali njoj seučini da zavirujem kuda ne bih smio, da sam nespretan i da stavljamruke gdje im nije mjesto. Na kraju postade nestrpljiva, otrgne mi se,podere pojas i sveza ga kako je mogla. Ja joj onda pomognem da seobuje i navučem joj košulju, ali dok sam namještao nabranu čipku naprsima i mali ovratnik, njoj se učini da su mi ruke odviše radoznale,jer joj grudi nisu bile bogzna kako obilne. Kaza mi mnoštvo pogrda,zovući me pokvarenjakom. Pustio sam je neka govori. Htio sam jojpokazati da nisam budala, a osim toga sam mislio da ženu za kojuse platilo stotinu tisuća dukata vrijedi izbližeg pogledati.Kad je naposljetku njeno preodijevanje bilo završeno, dođe red na

mene. Premda se usprotivila, ja brzo skinuh hlače, a njoj ne preostadrugo već da mi navuče košulju, zatim suknju i da me dokrajaodjene. Ali postavši odjednom koketna, naljuti se što ja ne skrivamveoma uočljiv učinak njenih čari i odbije da mi podari ono što bi mi

začas vratilo mir. Pokušam je poljubiti, ona se ne da, mojanestrpljivost poraste, te ona protiv volje postane očevicem onoga dočeg dovodi prenadraženost osjetila. Vidjevši to, stane me grditi, a jauzmem dokazivati da je ona tome kriva; međutim uzalud. Iako je bilaljuta, ipak me je morala dokraja odjenuti.Poštena bi se žena upustila u ovakvu dogodovštinu kad bi imala

nježnih nakana i ne bi se opovrgla u času kad bi vidjela da su jojnamjere naišle na odaziv; ali ženama Giuliettina soja vlada duhprotivurječja koji od njih stvara neprijateljice vlastitom biću. AGiulietta je osim toga osjetila da se uhvatila u vlastitu zamku kad jeuvidjela da nisam plah, a moja joj se zapaljivost učinilapomanjkanjem poštovanja.Ona bi rado pristala da joj ukradem poneku sitnu miloštu koju bi mi

udijelila bez daljnjih posljedica, ali time bih ja odviše polaskaonjenom samoljublju.Kako je naša preobrazba bila dovršena, siđosmo zajedno u

dvoranu, gdje nas nekoliko puta opetovani pljesak povrati u dobroraspoloženje. Svi su vjerovali da sam dobio ono što nisam, a meni jebilo neobično milo da ih ostavim u tom uvjerenju.Stadoh plesati s lažnim velečasnim kome preko volje moradoh

priznati da je dražestan. Giulietta se čitave noći tako lijepo ponašalaprema meni da sam, smatrajući to njeno novo držanje nekom vrstipokajanja, već bio spreman da se prekorim zbog svojih postupakaprema njoj; ali to je bio trenutak slabosti zbog kog sam bio kažnjen.Kako su se poslije četvorke svi kavaliri smatrali u pravu da se

slobodnije pošale s lažnim velečasnim, to se i ja sa svoje straneoslobodih s mladim djevojkama koje su se bojale da ne ispadnusmiješne budu li mi se odupirale.Gospodin Querini bio je toliko lud da me je došao zapitati jesam li

zadržao hlače ispod suknje; kad sam mu odgovorio da sam ih moraodati Giulietti, on se tužno povuče u jedan kut dvorane i ne htjede višeplesati.Kako je uskoro čitavo društvo primijetilo da imam žensku košulju,

svi su bili uvjereni da je žrtva bila prinesena, izuzevši Marton iNanette, koje nisu ni pomislile da bih im se mogao iznevjeriti.Giulietta je shvatila da je počinila veliku nesmotrenost, ali zlo je biloučinjeno, i tu se više nije dalo pomoći.

Malo kasnije, kad se vratila u moju sobu, misleći da se pokajala, a iosjećajući još neke željice za njom, pomislih da bih je mogao poljubitii uzeti je za ruku kako bih joj dokazao da sam pripravan da joj damzadovoljštinu; ali istog trenutka ona mi opali tako žestok šamar da jojga, obuzet negodovanjem, umalo ne vratih.Skidoh se dakle u brzini, ne gledajući je; ona uradi isto i mi

siđosmo; ali i pored obilnog isplahanja hladnom vodom, svatko je namom licu mogao vidjeti trag krupne šake.Prije silaska ona me uze na stranu, te me najledenijim i

najodlučnijim riječima upozori da ako želim da me bace kroz prozorneka se samo pojavim kod nje, i da će me dati ubiti ako ono što sedogodilo prodre u javnost.Dobro sam se čuvao da joj ne dam povoda ni za jedno ni za drugo,

ali nisam mogao spriječiti da se ne sazna kako smo promijenilikošulje.Budući da me više nisu viđali kod nje, svatko je mislio da je to zbog

zadovoljštine koju je morala dati gospodinu Queriniju.Korizmu sam proveo dijelom u društvu svoja dva anđela s kojima

sam bivao sve sretniji, dijelom studirajući eksperimentalnu fiziku usamostanu Santa-Maria de la Salute, a i na večernjim primanjimakod gospodina Malipiera, s društvom koje se tamo obično okupljalo.Ali o Uskrsu namislih da održim obećanje koje sam zadao grofici odMont Reala i otputovah u Pasiano. Tamo nađoh društvo sasvimdrugačije od onog kakvo je bilo prošle jeseni.Grof Daniel, najstariji sin u obitelji, bio se oženio jednom od grofica

Gozzi. Bio je pozvan i jedan mlad i bogat seoski zakupnik koji senedavno oženio kumčetom stare grofice. Došao je sa ženom izaovom.Ručak mi se činio beskrajno dugim. Dali su mi istu sobu kao i prošli

put, pa sam jedva čekao da se nađem s Lucijom. Zarekao sam se dase ovog puta neću ponašati onako djetinjasto ...Kako je nisam vidio prije spavanja, očekivao sam je srca puna nade

sutradan u zoru, ali umjesto nje ukaza se neka rugobna i prostaseljančura. Zapitah je što je s Lucijom i njezinim roditeljima, ali iznjenih odgovora nisam mogao ništa razabrati, jer je govorila samonarječjem svog kraja.

Ja se uznemirih i stadoh se pitati što se zbilo s Lucijom. Da nisuotkrili što smo radili? Da nije bolesna? Ili možda umrla? Obukao samse ne govoreći ni riječi. Ako su joj zabranili da me viđa, neka znajuda ću se osvetiti. Smislit ću ja već način kako da se sastanem snjom, pa ću iz osvete uraditi ono što mi je čestitost nekadzabranjivala usprkos vrućoj ljubavi. Ali eto gdje ulazi stari vratar,tužna i ostarjela izraza. Pozdravivši ga, zapitah ga za ženu i kćer,kadli pri spomenu Lucijina imena starac iznenada udari u plač.— Zar je umrla?— Dao bog da jest!— Pa što je uradila?— Pobjegla je sa sokolarom gospodina grofa Naniela, i ne znamo

kamo.Uto naiđe njegova žena, i kad začu te riječi, gotovo se obeznani od

bola i tuge. Videći da iskreno suosjećam s njima, vratar mi reče danema još ni osam dana što ih je zadesila ta nesreća.— Ja poznam sokolara — rekoh. — To je poznati nitkov. Zar nije

zatražio njezinu ruku?— Nije, jer je znao da mu je ne bismo dali.— Čudim se Luciji.— Zaveo ju je, lopov. Istom kad je pobjegla dosjetili smo se zašto

joj je trbuh onako narastao.— To se oni već dugo sastaju?— Upoznala ga je nekako mjesec dana nakon vašeg odlaska. Mora

da ju je začarao jer je to bila nevina golubica. Mislim da vi to možetenajbolje posvjedočiti.— Zar nitko ne zna gdje su?— Nitko. Bog zna što će taj bijednik s njom učiniti. Rastužen koliko i

ti čestiti ljudi odlutao sam u šumu da se u osami predam tuzi. Proveosam dva sata preklapajući svakojake misli, lude i razumne, koje susve počinjale sa »da«. Da sam došao osam dana ranije, kao što sami mogao, bila bi mi Lucia sve povjerila, i ja bih možda spriječio tajzločin. Da sam s njom učinio isto što s Marton i Nanettom, ne biposlije mog odlaska ostala u onako razdraženom stanju koje jesigurno bilo glavni uzrok što se podala pohlepi onog razbojnika. Danije prije sokolara upoznala mene, njena bi duša ostala čista iodvratila bi je od njega. Morao sam priznati pred svojom savješću da

sam ja glavom pomagao pri gnusnom činu zavođenja i da sam radioza tog zločinca. Pri toj me je pomisli obuzimao pravi očaj.El fior che sol potea pormi fra dei, Quel fior che intatto io mi venia

serbando Per non turbar, ohime! l'animo casto Ohime! il bel fior coluim'ha colto, e gussto.26 Da sam znao gdje da je nađem, otišao bih zanjom istog časa. Dok još nisam saznao za Lucijinu nesrećubudalasto sam se ponosio što sam imao toliko snage da je ostavimnetaknutu, a sad sam se kajao i stidio zbog te isprazne kreposti izaricao se da ću ubuduće u tom pogledu biti pametniji. Najviše memučila pomisao da će se Lucia u svojoj skoroj bijedi, a možda isramoti, s grozom spominjati mene, i da će me zamrziti kao glavnoguzročnika svojih jada. Poslije tog kobnog događaja počeo samprimjenjivati posve drugačiji postupak, u čemu sam katkad znao ipretjerati.Moja je tuga bila tolika da sam je morao utopiti ili pobjeći nekamo

glavom bez obzira. Sišao sam u vrt da se pridružim bučnoj družbi,koja me tako lijepo primila i toliko oraspoložila da sam za večeromna najljupkiji i najduhovitiji način zabavljao društvo. Ono što mi jedavalo snažan poticaj bilo je lice, a nadasve za mene još neviđenkarakter zakupnikove mladenke. Sestra joj je bila dražesna, ali meneje već stala uzbuđivati jedna djevica. Bilo je tu odviše posla.Mladenka, kojoj je bilo devetnaest ili dvadeset godina, privlačila je

pažnju cijelog društva svojim izvještačenim ponašanjem.Blagoglagoljiva, nakljukana mudrim izrekama koje je često nizala ubeskraj, misleći da se mora njima razmetati, bogobojazna i tolikozaljubljena u svog muža da ju je obuzimala muka kad bi se on,sjedeći nasuprot njenoj sestri, pokazivao očaran njenom dražesti,često je bila predmetom podsmijeha.Njen muž bio je neki smeten jak i možda je veoma volio svoju ženu,

ali je mislio da se zbog dobra ponašanja mora pokazivatiravnodušan, a iz uobraženosti uživao je da joj daje povoda zaljubomoru. Ona se pak bojala da je ne smatraju budalom ako im neobrati pažnje. U tom se otmjenom društvu osjećala neprilično upravostoga što se upinjala da svi povjeruju kako je za nj stvorena. Kad bihja pričao šaljive pričice, ona bi pažljivo slušala i, nastojeći da neispadne ograničena, smijala se uvijek na krivom mjestu. Njena

osebujnost, njene nespretnosti i njena preuzetnost pobudiše u meniželju da je bolje upoznam i ja joj počeh udvarati.Moje male i velike usluge, moja udvornost i pažnja, čak i moje

majmunisanje, sve je to bilo ubrzo primijećeno, i svi su povjerovali dasam bacio oko na nju. Muža su joj javno upozoravali, a on bi, pravećise junačina, udario u šalu kad su mu govorili da sam opasan.Ja sam sa svoje strane izigravao smjernost, a katkada i nehajnost.

On me je, vjeran svojoj ulozi, poticao da se umiljavam njegovoj ženi,dok je pak ona sa svoje strane vrlo slabo izigravala disinvolturu.27

Pošto sam joj pet ili šest dana uporno udvarao, ona mi, dok sešetala sa mnom po vrtu, nepromišljeno otkri razlog svoje zabrinutostii reče kako joj muž čini krivo što joj daje povoda za uznemirenost. Jajoj prijateljskim riječima kazah da je najbolji način kako će gapopraviti da se pričinja kao da uopće i ne primjećuje izraze nježnostikoje on upućuje njenoj sestri i da se pretvara kao da je zaljubljena umene. Da je što sigurnije predobijem za svoje savjete, rekoh joj da jeono što joj predlažem vrlo teško i da treba imati mnogo duha zatoliko lažnu ulogu. Time sam pogodio njenu slabu tačku, jer me onastade uvjeravati da će je izvanredno odigrati.I pored sveg uvjeravanja, tako ju je loše igrala da su se svi morali

domisliti u kojoj je glavi nikao taj plan.Kad bih se u drvoredima perivoja našao s njom nasamo, pa kad bih

je, siguran da nas nitko ne vidi, htio navesti da se ozbiljno uživi usvoju ulogu, ona bi pribjegavala opasnom sredstvu: utekla biostavljajući me sama, i tad bi se pridružila društvu, te tako, kad bihse ja pojavio, ne bi propustili da me ne nazovu slabim lovcem. Japak nisam propuštao nijednu priliku da je ne prekorim zbog njenogbježanja i da joj ne predočim kakvo slavlje priprema time svommužu.Hrabrio sam njen duh i kudio njen odgoj, govorio sam joj da ovakav

ton i ponašanje kakvo sam ja imao prema njoj vlada u otmjenomdruštvu i da je ono dokaz koliko cijenim njezin duh; ali me onajedanaestog ili dvanaestog dana zateče usred mojih krasnorječivihgovorancija rekavši mi da bih ja kao svećenik morao znati da jesvaka ljubavna veza smrtni grijeh, da bog sve vidi, i da se ona neželi izlagati vječnom prokletstvu niti sramotiti da prizna predispovjednikom kako se toliko zaboravila da je sagriješila s jednim

svećenikom. Ja primijetih da nisam svećenik, ali me ona sasvimporazi kad me zapita da li se ono što sam nakanio poduzeti ubrajameđu smrtne grijehe. Ne imajući hrabrosti da to poreknem, osjetihda stvar moram privesti kraju.Razmišljanje mi ubrzo povrati mir, a moje novo držanje bilo je i za

stolom smjesta primijećeno, te stari grof, koji je imao smisla za šalu,glasno izjavi da to znači svršen posao. Ovo sam smatrao vrlopovoljnim, te rekoh svojoj nesmiljenoj bogomoljci da svi tako sude,ali to je bilo kao gluhome dobro jutro.Slučaj me je uspješnije pomogao, i evo kako je došlo do raspleta

ove ljubavne dogodovštine.Na Spasovo čitavo se društvo uputilo u pohode gospođi Bergali,[21]

proslavljenoj ženi talijanskog Parnasa. Kako smo se morali vratiti istevečeri, moja se lijepa posjednica htjela smjestiti u kočiju sa četirisjedala, kamo su se već uspeli njen muž i njena sestra, dok sam jabio sam u dražesnoj kočijici na dva kotača. Ja se uzvikah da je tonelijep znak nepovjerenja, a družba je upozori da mi ne bi smjelananijeti ovakvu uvredu. Ona se uspe, a ja rekoh postiljonu da bihželio ići prečacem, te se on odvoji od ostalih kola i pođe putem krozCequinijevu šumicu.Kad smo pošli, nebo je bilo vedro, ali za nepunih pola sata podignu

se jedna od onih oluja koje su česte na jugu, koje se rastutnje kao daće preokrenuti nebo i zemlju a prođu kao ništa, nebo se opetrazvedri, zrak se ugodno rashladi tako da je od njih više koristi negoštete.— Ah, nebesa — zavika moja posjednica — uhvatit će nas oluja!— Hoće — rekoh joj ja — i premda je kočija natkrivena, kiša će

upropastiti vašu lijepu haljinu, a to će mi biti vrlo žao.— Nije mi stalo do haljine, ali se bojim grmljavine.— Začepite uši.— A ako udari grom?— Postiljonu, požurite da se negdje sklonimo.— Kuće počinju tek na pola milje odavde, gospodine. Prije nego što

stignemo do njih, oluja će proći.I on mirno nastavi put. Ali eto ti munja gdje sustižu jedna drugu,

gromovi tutnje, a moja jadna suputnica dršće kao prut. Kiša se izlijekao iz kabla: ja skinem ogrtač da nas pokrijem sprijeda, ali nas istog

časa zaslijepi munja, a na stotinu koraka od nas udari grom. Konji sepropinju, a moju jadnu suputnicu uhvati napad grčeva. Ona se bacina mene i grčevito me obujmi. Ja se podignem da pridržim ogrtačkoji je skliznuo i iskoristivši priliku otkrijem joj suknju. Ona sepokrenu da spusti haljinu, ali tog časa opet zatutnji udarac groma iona se sva skameni od straha. Pokušavajući da je pokrijemogrtačem privučem je sebi, a trzaj kola pospješi taj pokret, i onapadne na mene u najzgodnijem položaju. Ja ne gubih vrijeme i,praveći se da popravljam sat u džepu prsluka, spremih se za napad.Ona pak, osjećajući da joj neće preostati nikakva mogućnost da miizbjegne ako me sad hitro ne spriječi, upre da se oslobodi, ali ja jezadržim i kažem joj da će, ako ne bude glumila nesvjesticu, postiljonsve vidjeti, čim se okrene. Puštajući joj užitak da me nazivabezbožnikom, pokvarenjakom i svime što joj je palo na pamet, odniosam najpotpuniju pobjedu što ju je ikad ikoji borac postigao.Kiša je i dalje potocima lila, vjetar koji je bio vrlo jak šibao nas je s

lica, a ona, primorana da ostane u istom položaju, reče mi da jojupropaštavam čast, jer postiljon može sve vidjeti.— Držim ga na oku — odgovorio sam — on i ne misli da se okrene,

a kad bi to i učinio, ogrtač nas štiti od njegovih pogleda; buditerazumni, ponašajte se kao da ste u nesvijesti, jer ja vas ne kanimpustiti.Ona kao da se pomirila sa sudbinom, te me zapita kako ja to mogu

izazivati gromove.— Oni su u dogovoru sa mnom — rekoh joj.Gotovo je povjerovala da govorim istinu, pa joj nestade straha i

osjetivši moju ekstazu zapita me jesam li svršio. Nasmiješih se irekoh da nisam, jer hoću da mi se do prestanka oluje dragovoljnoprepusti.— Prepustite se ili ću odbaciti ogrtač.— Odvratni čovječe koji ste me unesrećili za čitav život, jeste li sad

zadovoljni?— Nisam.— Pa što još hoćete?— Kišu poljubaca.— Nesretne li mene! Pa, eto, dat ću vam ih.— Recite da mi opraštate i da ste dijelili sa mnom užitak.

— Vi to dobro znate; jest, opraštam vam.Tad joj vratih slobodu i učinivši joj izvjesne usluge, zamolih je da

isto učini i ona meni, što ona uradi sa smiješkom na usnama.— Recite da me volite.— Ne volim vas, jer ste bezbožnik i čeka vas pakao. Kad je oluja

prošla i opet zavladao mir, rekoh joj, ljubeći joj ruke, neka budesigurna da postiljon nije ništa primijetio i da sam uvjeren kako sam jesad izliječio od straha pred gromom i neka nikom ne otkrije kojoj tajniduguje svoje ozdravljenje. Ona mi odgovori da je, ako ništa drugo,sad posve sigurna da nikad nijedna žena nije bila izliječena takvimlijekom.— To se — nadovezah ja — u tisuću godina dešava milijun puta.

Čak ću vam priznati da sam s tim računao kad sam ulazio u kočiju,jer nisam vidio drugog puta da vas posjedujem. Utješite se i vjerujtemi da nema strašljive žene koja bi se u ovakvom položaju moglaoduprijeti.— To vam vjerujem, ali ću zato ubuduće putovati samo sa svojim

mužem.— Loše ćete uraditi, jer vaš muž ne bi imao toliko dosjetljivosti da

vas utješi kao što sam to ja učinio.— I to je istina. S vama čovjek stječe sasvim naročita saznanja, ali

ipak više nećemo putovati sami.I sve tako čavrljajući, stigosmo u Pasiano, sat prije ostalih.

Siđosmo, a moja ljepotica pobježe da se zatvori u svoju sobu, doksam ja u kesi tražio talir da ga dam postiljonu. Onda opazih da seovaj smije.— Čemu se ti smiješ?— Ha, vi to dobro znate?— Evo, uzmi dukat, i nikom ni riječi.

ŠESTO POGLAVLJESmrt moje bake i njene posljedice ¦ Kako sam izgubio naklonostgospodina Malipiera ¦ Više nemam doma ¦ Tintoretta ¦ Šalju me u

seminar ¦ Tjeraju me iz seminara ¦ Kako sam dospio u zatvor Za večerom se govorilo samo o oluji. Zakupnik, koji je znao koliko

se njegova žena boji groma, reče mi da zacijelo više nikad nećupoželjeti da putujem s njom.— Ni ja s njim — uleti mu ona u riječ. — To je jedan bezbožnik koji

je lakrdijama uklinjao gromove.Ta me je žena otada tako vješto izbjegavala da se više nisam

mogao naći s njom nasamo.Kad sam se vratio u Veneciju, moradoh se zbog teške bolesti drage

mi bake odreći svojih lagodnih navika. Brižno sam je njegovao, neostavljajući je do posljednjeg časa. Nije mi mogla ništa ostaviti jer mije već za života dala sve što je imala. Ta je smrt imala po meneozbiljnih posljedica koje su posve promijenile moj dotadanji načinživota. Mjesec dana nakon tog tužnog događaja primio sam pismood majke u kome mi javlja da je odlučila napustiti kuću koju je držalaiznajmljenu u Veneciji, jer se po svemu sudeći više neće vratiti.Usput mi je napomenula da je tu namjeru pismeno saopćila ivelečasnom Grimaniju, čijoj se volji u svemu imam pokoriti. Poštoproda namještaj, on će se pobrinuti da mene i moju braću smjesti udoličan i čestit zavod. Otišao sam dakle velečasnom Grimaniju damu kažem kako ću uvijek i u svemu poštovati njegovu volju.Zakupnina za kuću bila je plaćena do kraja godine. Međutim, kako

sam znao da od tog časa više neću imati kuće, stao sam nemilicetrošiti i udovoljavati svakom svom prohtjevu. Rublje, tapiserije iporculan bio sam već prije prodao, a tada počeh načinjati ogledala ikrevete. Znao sam da će mi se to zamjeriti, ali to bijaše ostavštinamog oca na koju majka nije imala nikakva prava. A s braćom ću seveć znati objasniti.Poslije četiri mjeseca opet je došlo pismo od majke, koje je bilo

poslano iz Varšave, a glasilo je ovako:»Dragi moj sine, ovdje sam upoznala jednog učenog monaha iz

reda Male braće. Rodom je iz Kalabrije. Kad god me je taj učeničovjek, kojeg rese sve vrline, počastio svojim posjetom, pomišljala

sam na vas. Jednom sam mu, još prije godinu dana, spomenula daimam sina koji se kani posvetiti svećeničkom pozivu, ali da ga nažalost nemam čime uzdržavati. On mi je na to odgovorio da će sepobrinuti za nj kao za vlastito dijete ako mu ja u kraljice ishodimimenovanje za biskupa u jednoj od biskupija u njegovoj domovini.Stvar će se, rekao je, urediti bez poteškoća ako ga Njezinoveličanstvo bude milostivo htjelo preporučiti svojoj kćeri, napuljskojkraljici.[22]Preporučivši se usrdno Svevišnjem, bacila sam se na koljena pred

Njezinim veličanstvom, i ono je milostivo uslišalo moju molbu.Kraljica je pisala svojoj kćeri, i njenim posredstvom naš Sveti otacpodijelio je vrijednom svećeniku biskupiju u Martiranu. I tako će vason, dosljedno svom obećanju, za nekoliko mjeseci odvesti sa sobomjer na putu za Kalabriju mora proći kroz Veneciju. On vam to i sampiše u ovdje priloženom pismu. Odgovorite mu odmah i pismouputite na mene. Taj će vam vrli svećenik utrti put do najvećihcrkvenih časti. Zamislite kakva će to za me biti utjeha kad vas zadvadeset ili trideset godina vidim barem kao biskupa. Do njegovadolaska za vas će se brinuti velečasni Grimani. Primite mojblagoslov, ostajem uvijek ... itd.«Biskupovo pismo, dirljivo i usrdno, bilo je na latinskom i kazivalo je

isto što i majčino. Odgovorio sam dolično i oduševljeno.Ta su mi dva pisma posvema zavrtjela glavom. Zbogom Venecijo!

Vjerujući da idem u susret najblistavijem uspjehu koji me očekuje nakraju puta, jedva sam čekao da svim žarom prionem uz novi poziv iradovao sam se što ne osjećam nikakva žaljenja za svim onim što ćuzauvijek ostaviti u rodnom kraju. Prošlo je vrijeme ništavnih prohtjevai ispraznih zabava, govorio sam samom sebi, ubuduće zanimat ću sesamo za ono što je veliko i trajno. Gospodin Grimani čestitao mi jena budućoj sreći i obećao da će se najsvesrdnije pobrinuti kako dami nađe doličan smještaj gdje ću ostati do biskupova dolaska.Gospodin Malipiero, čovjek mudar na svoj način, koji je zabrinuto

gledao kako u Veneciji tratim dragocjeno vrijeme podajući seispraznim zabavama, bijaše presretan što ću uskoro zakoraknuti uozbiljan život i uvelike se obradovao zbog živa pregnuća i radosnespremnosti kojom sam prihvatio ono što su mi donosili slučaj isudbina. Tom mi je prilikom dao poduku koju nikad nisam zaboravio.

»Poznati nauk stoika — rekao je — sequere Deum28 može setumačiti jedino ovako: prepustiti se onom što ti nosi sudbina kad godti nije odveć mrsko da se prepustiš. To je — izlagao je dalje — onajSokratov demon saepe revocans raro impellens,29 a odatle i poznataizreka tih istih stoika jata viam inveniunt.30 U tom se sastojalamudrost gospodina Malipiera koji bijaše veoma učen, premda nikadnije proučavao druge knjige osim knjigu moralne prirode. Međutimmjesec dana kasnije, kao da mi je sudbina htjela pokazati da ništanije savršeno i da sve ima svoje lice i naličje, desio mi se jedandogađaj koji je, premda sam se vjerno povodio za načelima rečeneškole, navukao na me senatorov gnjev, a pri tom me nije ničemnaučio.Gospodin Malipiero vjerovao je da na licu mladih ljudi umije

razabrati skrivene znakove neograničene moći božice sreće koja ćegospodariti njihovim životima. Kad bi mislio da je to kod nekog otkrio,uzeo bi ga pod svoje okrilje da ga nauči kako će mudrimponašanjem potpomoći Sreći, jer, kako je govorio — u rukamanesmotrena čeljadeta i najbolji lijek postaje otrov, kao što u rukamamudraca i najžešći otrov postaje lijek.U moje je vrijeme imao troje štićenika za koje je u pogledu odgoja

činio sve što je mogao. Bijaše tu najprije Teresa Imer, stvorenjeveoma nestalne prirode, kao što će čitalac i sam moći prosuditi akomu ovi zapisi ne dosade. Drugi bijah ja, a o meni će čitalac suditikako bude htio. Treća bijaše kći gondolijera Gardele, djevojče trigodine mlađe od mene, kojoj se na lijepom licu ogledao divankarakter. Da se lakše snađe u životu, mudri joj je starac plaćaosatove iz plesanja, jer kugla — kako je običavao govoriti — neće urupu ako je ne gurneš. Ta će djevojka kasnije, pod imenom Augusta,doživjeti silan uspjeh u Stuttgartu, a 1757. postat će prva službenamilosnica vojvode od Wurtemberga. Bijaše to veoma ljupko idražesno stvorenje. Posljednji sam je put susreo u Veneciji gdje jeprije nekoliko godina umrla. Njezin muž, Michele dellAgata, otrovaose ubrzo poslije ženine smrti.Jednog dana, pošto je ručao zajedno s nama, stari se senator

povuče na uobičajeni popodnevni počinak, ostavljajući nas same.Uskoro i mala Gardela ode na svoj sat, i tako ja ostadoh sam s

Teresom koju sam uvijek gledao željnim okom premda joj nisamudvarao. Dok smo sjedili jedno pokraj drugog za malim stolićem,okrećući leđa vratima sobe u kojoj je, kako smo mislili, dremuckaonaš zaštitnik, povedosmo razgovor o razlici između muškog iženskog tjelesnog ustrojstva, te u nevinom nestašluku mlade namprirode poželjesmo da se u to i uvjerimo. Upravo bijasmo stigli donajzanimljivije tačke provjeravanja, kad mi odjednom na leđimaodjeknu žestok udarac štapom, pa onda još jedan, za kojim bisigurno slijedili drugi, da se nisam za vremena spasao od tuče,dajući petama vjetra. Pobjegao sam kući bez šešira i ogrtača. Jošnisam pravo došao do daha, kad eto ti stare senatorove domaćicegdje mi nosi moje stvari zajedno s pismom u kojem mi se saopćavada se više nikad nisam usudio prijeći prag palače Njegove jasnosti.Ja mu smjesta odgovorili ovim riječima: »Udarili ste me u srdžbi itime ste opovrgli sve čemu ste me učili. Mogu dakle slobodno reći daod vas nisam ništa naučio. Oprostio bih vam kad bih mogaozaboraviti da ste mudrac, ali to neću nikad zaboraviti.«Uvaženi se gospodin možda s pravom razjario nad prizorom što

smo mu ga priredili, ali se uza svu svoju razboritost ponio veomanesmotreno. Naime, sva je posluga odmah pogodila uzrok momprotjerivanju, pa se ubrzo pronio glas o tom događaju, i čitav se gradsmijao na račun starog senatora. Teresu se uopće nije usudioprekoriti, kao što mi je to sama kasnije rekla, ali se ipak nijeusuđivala da pokuša izmoliti oproštenje za mene.Bližilo se vrijeme kad je trebalo isprazniti našu kuću. Jednog lijepog

jutra ugledah pred vratima nekog čovjeka od četrdesetak godina,preplanula lica, s crnom vlasuljom i skrletnim ogrtačem. On mi uručipismo oca Grimanija u kojem mi se naređivalo da bezodvlačnopredam donosiocu cjelokupni namještaj tačno prema priloženompopisu kojeg se drugi primjerak nalazi u mom posjedu. Uzevši daklesvoj popis, pokazali mu sav onaj namještaj kojem još nisam uspiopromijeniti vlasnika, a za onaj kojeg, usprkos papiru, više nije bilo,rekoh da mi je vrlo dobro poznato kojim je putem otišao. Na to mi tajzvekan osorno odgovori da želi znati što je s nestalim namještajem.Odvratio sam da neću valjda njemu o tom polagati računa. Kako jebivao sve osorniji, posavjetovah mu da se što prije izgubi, davši muna znanje da sam u svojoj kući ja gospodar.

Sutradan rano ujutro pohitah da o tom događaju izvijestimvelečasnog Grimanija, ali tamo već zatekoh svog jučerašnjegznanca koji me je pretekao. Razljućeni gospodin Grimani sasu name čitavu bujicu ukora. Zahtijevao je da mu položim račun o svakomkomadu namještaja koji je nedostajao. Odgovorio sam da sam gaprodao kako se ne bih zadužio. On mi na to reče da sam lopov, da tonisam bio vlastan učiniti i da će on već poduzeti korake kako da mekazni. Naposljetku mi naredi da se smjesta gubim iz kuće. Gušeći seod ljutine, odjurih do nekog Židova da mu prodam što je jošpreostalo od namještaja, ali kad se vratih kući, zatekoh pred vratimasudskog poslužitelja koji mi uruči poziv za sud. Bacivši pogled napoziv, vidjeh da je izdan na zahtjev Antonija Razzette. To je bio onajčovjek preplanula lica. Na svim vratima već bijahu postavljeni pečati.Nisam mogao čak ni u svoju sobu, jer je poslužitelj, odlazeći,postavio na vrata jednog stražara. Ne gubeći vremena, odjurihgospodinu Rosi. Pošto pročita sudsku naredbu, odvjetnik reče da ćepečati biti skinuti već sutra ujutro, a on će u međuvremenu predatiavogadoru[23] tužbu protiv Razzette.— Za ovu ćete se noć — reče mi na kraju — smjestiti kod nekog od

svojih prijatelja. To će nasilje gospodina Razzettu skupo stajati. Alisve mi se čini da taj čovjek radi po naređenju velečasnog Grimanija.— To me se nimalo ne tiče.Noć sam proveo sa svoja dva anđela.Sutradan ujutro pečati bijahu doista skinuti, i ja uđoh u kuću.

Razzetta se nije pojavljivao. Gospodin Rosa ga je u moje ime predaokrivičnom sudu s time da bude prisilno predveden ako se ogluši nadrugi poziv. Trećeg dana dobih pismo od velečasnog Grimanija.Tražio je da smjesta dođem k njemu. Kad se pojavih, osorno meupita što kanim učiniti.— Kanim zatražiti zaštitu zakona protiv nasilja, kanim se braniti od

čovjeka s kojim nisam trebao imati nikakva posla, čovjeka koji me jenatjerao da noći provodim na nedoličnom mjestu.— Nedoličnom mjestu? Kako to?— Naravno. Zašto su me protuzakonito spriječili da uđem u vlastitu

kuću?— Pa sad možete ući. Ali najprije otiđite do svog odvjetnika i recite

mu da obustavi daljnji postupak jer je Razzetta postupao isključivo

po mom naređenju. Vi ste možda bili nakanili da prodate i sav ostalinamještaj, pa smo vas morali nekako spriječiti. Dat ću vam jednusobu u svojoj kući blizu kazališta S. Giovanni Grisostomo. U prvomkatu stanuje Tintoretta, naša primabalerina. Preselit ćete se i dolazitćete svaki dan k meni na ručak. Vašeg brata i sestru smjestio samkod vrlo dobrih obitelji, tako da je sada sve u najboljem redu.Odmah sam otišao gospodinu Rosi da ga izvijestim o svemu što se

dogodilo. Ovaj mi posavjetova neka u svemu učinim Grimaniju povolji. Složio sam se s njime jer sam dobio zadovoljštinu, a i laskalomi je što me velečasni poziva za svoju trpezu. Osim toga bijahradoznao na Tintorettu jer se o toj plesačici mnogo govorilo zbogsilna novca koji je princ od Waldecka trošio na nju.Kako je moj biskup morao stići negdje početkom ljeta, imao sam

provesti još samo nekoliko mjeseci u Veneciji. U očekivanju trenutkada krenem putem uspona koji će me možda dovesti do samepapinske stolice sve sam gledao u najljepšim bojama, moj je duhlebdio ozaren u visinama, a mašta gradila najsjajnije kule u zraku.Oprostivši se od odvjetnika, odoh na ručak velečasnom Grimaniju.

Domaćim me posjede pokraj mrskog mi Razzette s kojim za čitavaobjeda ne progovorih ni riječi. Zatim po posljednji put pođoh do našelijepe kuće u San Samuelu, odakle otpremih barkom u svoj novi stansve što sam smatrao da mi pripada.Gospođicu Tintorettu nisam osobno poznavao, ali sam po čuvenju

znao kako se vlada i kakva joj je ćud. Bila je osrednja plesačica, nilijepa ni ružna, ali se odlikovala duhom i naobrazbom. Premda je nanju mnogo trošio, princ od Waldecka nije joj branio da zadrži uza senekadanjeg zaštitnika. Bijaše to jedan šezdesetogodišnji starac,odvjetak patricijske obitelji Lin, koja je danas već izumrla.Noć je već bila pala kad se plemeniti Lin pokaza na vratima moje

sobe da mi izruči gospođičine pozdrave i da mi kaže kako će ona bitiushićena ako svojim prisustvom ushtjednem počastiti njezineprijeme. Udvorno sam mu objasnio kako uopće nisam znao da mojasoba pripada gospođičinu stanu jer mi gospodin Grimani o tom nijeništa rekao. Inače bih smatrao prvom dužnošću da iskažemgospođici svoje najsmjernije poštovanje, čak prije nego što sam daopreseliti svoje stvari. Gospodin Lin dobrohotno primi ispriku, i mi sepopesmo na prvi kat. On me predstavi, i poznanstvo bi sklopljeno.

Tintoretta me je primila poput princeze. Skinuvši rukavicu, pruži miruku na poljubac, kaza moje ime nekolicini stranaca koji su jeokruživali, a zatim mi predstavi svakog od njih poimence. Kadpredstavljanje bi završeno, ponudi mi mjesto pored sebe. Činilo mise smiješno što mi se obraća na francuskom, iako je bila rođenaVenecijanka. Rekoh joj da ne razumijem taj jezik i zamolih je da mise obraća na talijanskom. Ona se neobično začudi i snuždeno mireče kako se boji da ću se dosađivati na njenim prijemima gdje seuvijek govori francuski, jer njoj dolaze samo strana gospoda. Obećaosam joj da ću ga naučiti.Zamalo stiže i Njegovo visočanstvo. Taj je veledušni princ

razgovarao sa mnom na lijepom talijanskom i za čitava je karnevalabio sa mnom veoma prijazan. Čak mi je na kraju poklonio zlatnuburmuticu kao nagradu za veoma loš sonet što sam ga spjevao učast gospođe Margherite Grisellini, nazvane Tintoretta. Grisellinibijaše njezino obiteljsko ime, a Tintorettom su je zvali jer joj je otacbio bojadisar.Tintoretta je u svemu nadmašivala Giuliettu i svojim je duhom znala

osvajati srca ozbiljnih ljudi. Voljela je poeziju, i ja bih se sigurnozaljubio u nju, da nije bilo mog biskupa.Ona je pak voljela mladog liječnika Righelinija, čovjeka neobično

vrijedna, koji je umro u cvijetu mladosti i za kojim još i danas žalim.Negdje pri kraju poklada majka je napisala gospodinu Grimaniju da

će biti prava sramota ako me biskup zateče gdje stanujem kod jedneplesačice. Stoga moj skrbnik odluči da mi nađe doličniji i uglednijismještaj. Posavjetovao se sa župnikom Tosellom i nakon dugarazmišljanja ta se gospoda složiše da će biti najljepše ako mesmjeste u sjemenište.Kad su sve bez mog znanja uredili, župnik preuze na se da me

pokuša privoliti na dragovoljan pristanak. Slušajući njegove medene ioprezne riječi kojima je pokušao zasladiti gorku pilulu, nisam semogao suspregnuti da ne prasnem u grohotan smijeh. Mora da senemalo iznenadio kad sam mu rekao da sam voljan učiniti sve štooni smatraju da je za moje dobro.Zamisao te vrijedne gospođe bila je sasvim nerazborita. Pitam se

gdje im je bila pamet kad su smislili da me u dobi od sedamnaestgodina i još s prirodom kakva je bila moja šalju u sjemenište?

Međutim, ja sam i to primio kao pravi sokratovac, a kako nisamosjećao nikakve odvratnosti, to ne samo da sam pristao već samjedva čekao da odem, toliko mi se to činilo zabavnim. GospodinuGrimaniju rekoh da pristajem na sve, samo neka se Razzetta držidaleko od mene. On mi dade riječ, koju pogazi kad su me istjerali izsjemeništa. Nikad nisam mogao pravo razabrati da li je on dobarzato što je glup ili je glup zato što je do slabosti dobar. Ali svanjegova braća bijahu na isto brdo tkana. Za mladića od duha ipameti nema goreg no kad mu sudbina odredi glupana zagospodara.Poslije nekoliko dana župnik, obukavši me u sjemeništarca, odvede

me u San Cipriano de Murano[24] da me predstavi rektoru.Ovaj me primi s usrdnom ljubaznošću. Iz dirljiva govora kojim me je

dočekao razabrah da me, po njegovu mišljenju, šalju u sjemenište ilipo kazni ili u najmanju ruku zato da stanu na kraj sablažnjivu životukojem sam se odavao.— Ne mogu vjerovati, prečasni oče, da me netko želi kazniti.— Ne, ne, dragi sine, ja sam samo htio reći da ćete kod nas biti vrlo

zadovoljni.U tri sobe koje mi pokazaše vidio sam najmanje stotinu i pedeset

sjemeništaraca. Zatim me provedoše kroz desetak učionica,blagovaonicu i spavaonicu, i naposljetku siđosmo u vrtove u kojimapitomci provode satove odmora. Dok su me tako vodili, pokušavalisu me uvjeriti kako za mladića nema na svijetu divnijeg mjesta odovoga i kako ću jednom kad odem žaliti za njim. A u isto vrijeme kaoda su me htjeli ohrabriti i umiriti govoreći da ću ostati svega nekolikomjeseci. Toj sam se glupoj slatkorječivosti od srca smijao.U sjemenište sam ušao prvih dana ožujka. Posljednju sam noć

proveo sa svoje dvije ženice. Ni one, kao ni gospođa Orio ni advokatRosa, nisu mogli vjerovati da u jednom mladiću moje ćudi može bititoliko pokornosti. Cijele su noći postelju zalijevale suzama s kojimasu se često pomiješale i moje.U sjemenište me je pratio župnik Tosello. Na po puta, baš kod San

Michelea, spopade me velika mučnina te stadoh povraćati kao da ćudušu povratiti. Župnik dade zaustaviti gondolu, a brat ljekarnikpriteče mi u pomoć s vodicom od metvice. Bijahu to posljediceljuvena posla na kom sam zajedno sa svojim anđelima vatreno radio

cijele noći, strepeći od pomisli da ih posljednji put stežem u naručju.Ne znam da li je čitalac ikad iskusio kako je ljubavniku kad seoprašta od voljena bića koje možda više nikad neće vidjeti. Bojeći seposljednjeg zagrljaja, on uvijek iznova izgara na oltaru ljubavi svedok mu duša ne prokaplje krvlju.Kad stigosmo u sjemenište, župnik me prepusti rektorovoj brizi. Moj

kovčeg i postelju bijahu već prenijeli u spavaonicu, kamo poslaše imene da odložim šešir i ogrtač. Nisu me stavili u razred s odraslimajer usprkos visoka uzrasta bijah još premlad.— Koju školu želite polaziti? — upitao me rektor.— Dogmatsku, velečasni oče, jer bih želio izučavati povijest Crkve.— Odvest ću vas ocu ispitivaču.— Ja sam doktor, prečasni, i neću da se podvrgnem ispitu.— Takvi su propisi, dragi sine, zato pođite sa mnom. Rektorov me

odgovor silno naljuti. Bijaše to za mene uvreda i poniženje. Zatoodmah smislih neobičnu osvetu, veseleći se unaprijed kako ću ihnamagarčiti. Kad sam došao pred ispitivača tako sam slaboodgovarao na njegova latinska pitanja, napravio toliko pogrešaka dame je ovaj poslao u niži razred, gdje se učila tek gramatika. Ondjesam se na svoje veliko zadovoljstvo našao u društvu dvadesetakdječaka koji, kad saznadoše da sam doktor, uzeše u zboruponavljati: Acceptamus pecuniam et mittamus asinum in patriamsuam.31 Za vrijeme odmora moji su me drugovi iz spavaonice, kojiveć svi bijahu stigli bar do filozofije, gledali podrugljivo i prezrivo.Videći gdje pažljivo slušam njihove mudre rasprave o uzvišenimtezama, stali su me ismjehivati, misleći da su to za mene španskasela. Bio sam čvrsto odlučio da ustrajem u ulozi neznalice, ali sezbio nepredviđen događaj koji me je razotkrio.U posjet rektoru bijaše došao učeni redovnik iz venecijanskog

samostana Salute, otac Barbarigo, koji mi je nekad predavao fiziku.Jednom me slučajno spazi pri izlasku iz crkve, te mi ljubazno priđe, iobasuvši me pohvalama i čestitkama, zapita kakvom se znanostibavim. Kad mu odgovorih da sam stigao tek do gramatike, pogledame s nevjericom misleći da se šalim. Uto naiđe rektor, i mi odosmo usvoje razrede. Nakon jednog sata uđe rektor i pozva me napolje.— Zašto ste se — reći će mi on — na ispitu pravili neznalicom?— A zašto ste vi bili tako nepravični pa me na to prisilili?

Namrgodivši se odvede me u razred dogmatike gdje me mojidrugovi iz spavaonice iznenađeno dočekaše. Za vrijemepopodnevnog odmora svi me okružiše iskazujući mi srdačnoprijateljstvo, i ja zaboravih na svoju ljutnju i zlovolju.Najviše me je svojom obdarenošću i velikom ljepotom očarao jedan

sjemeništarac od petnaest godina koji je danas, ako još živi, sigurnoveć biskup. Među nama se odmah začelo veliko prijateljstvo.Umjesto da se špekulamo, nas smo dvojica provodili časove odmorašećući i razgovarajući. Najljepše Horacijeve ode zaslađivahu nam tečasove. Rado smo čitali i Ariosta koji nam bijaše draži od Tassa, anajviše smo se divili Petrarki, nabacujući se s prezirom na Tassonija iMuratorija, koji su o velikom pjesniku izrekli nepovoljan sud. U četiridana postadosmo tako dobri prijatelji da bijasmo ljubomorni kad bise jedan od nas pridružio drugim sjemeništarcima.Nadzor nad našom spavaonicom bio je povjeren jednom redovniku

laiku koji se imao brinuti za red i poštivanje propisa. Poslije večeresvi bi pitomci, predvođeni tim redovnikom koji se naziva prefekt,odlazili u spavaonicu. Ondje bi svaki prilazio svom krevetu, tihoizmolio molitvu, zatim se svukao i mirno legao. Prefekt je lijegao tekkad bi se uvjerio da su svi pitomci u svojim krevetima. Jedan velikifenjer osvjetljavao je prostoriju koja je imala oblik pravokutnikadugačkog osamdeset a širokog deset metara. Kreveti bijahuporedani u pravilnim razmacima, a pokraj svakog se nalazilo klecalo,stolica i kovčeg pitomca. Na jednom se kraju nalazilo umivalište, ana drugom prefektova postelja. Krevet mog prijatelja bio je nasuprotmojem, a baš između nas stajao je onaj fenjer.Glavna je prefektova briga bila da pripazi kako pitomci ne bi odlazili

jedni drugima u postelju. Takav se izlet nikad nije smatrao nevinim.Bijaše to naprotiv smrtni grijeh: ta postelja je zato da se u njoj spava,a ne da se vode razgovori s drugovima. Starješine su smatrale dasvako bavljenje u tuđem krevetu proistječe iz nećudorednih pobuda.Inače je pitomac u svom krevetu mogao raditi što je htio, a to gorepo njega ako je tu slobodu na zlo upotrebljavao. U Njemačkoj se, naprimjer, ustanovilo da upravo u zavodima gdje upravitelji nastojesuzbijati onaniju, taj porok najviše cvjeta. Oni koji stvaraju takvepropise pravi su glupani i neznalice koji ne poznaju ni prirodu nimoral, jer kod zdrava muškarca koji se nađe bez žene takvo

olakšanje traži sama priroda za vlastito održanje, a za moral paknema ništa opasnije od zabrane, jer kako reče već Ovidije: nitimur invetitum32 Ono što kaže Tissot vrijedi samo za mladiće koji to rade ionda kad ih ne tjera prirodna potreba, ali takva bi neumjerenost bilaveoma rijetka kad bi ravnatelji imali toliko pameti da na tu pojavu neudaraju svakojakim zabranama. Tada se naime mladići odajupretjeranom i pogubnom uživanju tog poroka iz puke obijesti, jer jeneposlušnost čovjeku urođena još iz vremena Adama i Eve.Glavarice djevojačkih samostana u tom su mnogo razboritije odmuškaraca. One iz iskustva znaju da nema djevojke koja već usedmoj godini ne počinje onanirati, pa stoga i ne pomišljaju da im tudjetinjariju zabranjuju, premda ta navika može biti štetna i podjevojke, iako u manjoj mjeri zbog slabijeg izlučivanja.Zbilo se to osme ili devete noći kako sam došao u sjemenište.

Iznenada sam u snu osjetio kako netko liježe pored mene. Posjetilacu mraku napipa moju ruku, stisnu je i kad mi šapnu svoje ime, jaumalo što ne prasnuh u smijeh. Bijaše to moj prijatelj. Kad se usrednoći probudio i vidio da se fenjer ugasio, palo mu je na pamet da meposjeti. Zamolio sam ga da se vrati u svoj krevet, bojeći se da seprefekt ne probudi, jer tada bismo se našli u velikoj neprilici, a moždabi nas i obijedili da smo počinili onaj, kako neki tvrde, najstariji odsvih grijeha. Dok sam ga tako savjetovao, začusmo korake, i mladivelečasni uteče, ali u istom trenutku odjeknu neki trijesak i u tami seprodera prefektov hrapavi glas:— Ah, razbojnice, čekaj samo, vidjet ćeš ti sutra! Zatim popravi

stijenj, zapali fenjer te ode u krevet. Sutradan još prije no što jeodjeknulo zvono da najavi ustajanje, eto ti u spavaonicu rektora upratnji prefekta.— Saslušajte me sad svi — započe on. — Poznato nam je što se

ovdje noćas dogodilo. Dvojica od vas mora da su krivci, ali ja samvoljan da im oprostim. Da im uštedim sramotu, obećajem da ću imimena držati u tajnosti. Danas prije odmora doći ćete svi k meni dase ispovjedite.To rekavši, ode. Mi poustajasmo, a poslije ručka odosmo jedan po

jedan da se ispovjedimo.Kasnije se u vrtu nađoh sa svojim prijateljem koji mi ispriča kako je

bježeći naletio ravno na prefekta i pri tom ga hotimice oborio. Tako je

imao vremena da se neprepoznat ušulja u krevet.— No — rekoh mu ja — sad ste dobili oproštenje jer ste se,

vjerujem, najpokornije ispovjedili i pokajali za taj prijestup.— Ne budite smiješni. Dobri naš rektor ne bi saznao ništa čak ni

onda kad moja noćna posjeta ne bi bila sasvim nevine prirode.— Znači vi ste se lažno ispovjedili, jer ste se ipak ogriješili o

poslušnost?— Možda i jesam, ali to ide samo na prefektovu dušu. Zašto nas je

na to prisilio?— Dragi moj prijatelju, vi upravo čudesno rasuđujete. Naš prečasni

otac saznao je samo to da su njegovi pitomci mudriji od njega.Ta zgoda ne bi imala daljnjih posljedica da se meni jedne noći nije

prohtjelo da prijatelju uzvratim posjet. Ustao sam negdje oko jednogsata poslije ponoći i otišao u nužnik. Vraćajući se, čuh prefekta kakohrče, pa žurno uvrnuh stijenj na fenjeru i uvukoh se prijatelju ukrevet. Odmah me je prepoznao i obojica se stadosmo prigušenosmijati, osluškujući svejednako hrkanje našeg čuvara. Odjednomhrkanje prestade, i ja, ne časeći ni časa, iziđem iz njegova kreveta iu trenutku se nađem u svom. Ali tamo su me umjesto jednog čekaladva iznenađenja. Netko se nalazio u mom krevetu, a iz tame se sasvijećom u ruci pomaljao prefekt u noćnoj košulji, koračajući polako igledajući lijevo i desno na postelje pitomaca. Kako je prefekt u hipuuspio upaliti svijeću, to sam još mogao razumjeti, ali kako daobjasnim ono što sam ugledao kraj sebe? U mom krevetu ležao jeokrenut leđima jedan sjemeništarac i tvrdo spavao. Nemajući kud i jase napravih kao da spavam, što priznajem nije bilo nimalo mudro.Prefekt me žestoko drma, ja s mukom otvaram oči kao da se budimiz najdubljeg sna, a moj se drug uistinu probudi. Iznenađen što senašao u tuđem krevetu poče se smušeno ispričavati:— Zabunio sam se kad sam se pipajući po mraku vraćao iz

nužnika. Mislio sam da je to moj krevet jer je bio prazan.— To je moguće — umiješao sam se — jer sam i ja izišao u nužnik.Na to će prefekt:— Kako to da niste ništa rekli kad ste vidjeli da vam je krevet

zauzet? I kako to da niste ni za trenutak pomislili da ste u tamimožda nabasali na krivi krevet?

— Nisam to mogao pomisliti jer sam napipao podnožje ovograspela koje stoji baš do moje postelje. Legao sam i ne primjećujućizaspalog učenika.— To ne zvuči uvjerljivo.Zatim se uputi fenjeru i videći da je stijenj uvrnut reče:— Naravno, svjetlo se nije samo ugasilo. Stijenj je uvrnut. To je

namjerno učinio jedan od vas dvojice kad je odlazio u nužnik. Alisutra ćemo razgovarati.Moj budalasti drug ode u svoj krevet, a i prefekt legne pošto je

ponovo upalio fenjer. Poslije tog incidenta, koji je razbudio čitavusobu, mirno sam zaspao sve do dolaska rektora, koji u sam osvitrazjareno uđe u spavaonicu zajedno sa svojim pokornim pratiocem,prefektom.Pošto je pregledao cijelu prostoriju i podvrgao beskrajnom

ispitivanju najprije mog druga, kojeg je očito smatrao većim krivcem,a zatim mene, čiju krivnju nikako nije mogao dokazati, on se povuče,naredivši nam da se spremimo za misu. Jedva smo se odjenuli, kadlirektor opet osvanu. Prizvavši mene i mog druga, on nam blagoprozbori:— Optuženi ste da ste bili u sramnom dosluhu. Da je tako, svjedoči

namjerno ugašena svjetiljka. Ja vjerujem da ste taj prijestup počiniliako ne iz sasvim nevinih pobuda a ono iz puke lakoumnosti.Međutim kako ste time sablaznili svoje drugove i teško se ogriješili odisciplinu, propisi naše kuće zahtijevaju da budete kažnjeni. Izlazite.Mi poslušasmo, ali jedva bijasmo došli do vrata, kad se na nas

baciše četvorica slugu, vezaše nam ruke odostraga i odvukoše nas uveliku dvoranu gdje nas silom poklekoše pred velikim raspelom. Uprisutnosti svih učenika rektor nam održi kratku propovijed, a zatimnaredi slugama da izvrše data im naređenja.Po leđima mi zapljuštaše udarci užeta i batine koje ja i moj drug

primismo ne propisnuvši. Čim su nas odvezali, upitah rektora da libih mogao napisati dva retka podno tog istog raspela. On odmahdade donijeti tintu i papira, i evo što sam napisao:»Zaklinjem se pred ovim raspetim bogom da s učenikom koji je

zatečen u mom krevetu nikad nisam progovorio ni riječi. Stoga mimoja nevinost nalaže da prosvjedujem i da se zbog učinjena mibezočna nasilja prizovem na monsinjora patrijarha.«

Moj supatnik potpisa izjavu koju ja glasno pročitah pred sakupljenimučenicima, pitajući da li itko može opovrgnuti ovo što sam podzakletvom napisao. Svi se jednoglasno uzvikaše da me nikad nisuvidjeli da razgovaram s tim učenikom i da se ne može znati tko jeugasio svjetlo. Posramljeni rektor napusti dvoranu praćen porugom izvižducima. Unatoč tome dao nas je zatvoriti na petom katusamostana, svakog u zasebnu prostoriju. Onamo su dopremili mojkrevet i kovčeg i svakog su mi dana donosili ručak i večeru. Četvrtogdana pojavi se župnik Tosello s nalogom da me vodi u Veneciju.Upitah ga da li zna što mi se dogodilo. On mi reče da je maločasrazgovarao s onim pitomcem, da zna sve i da nas smatra nevinima,ali da ne može ništa jer rektor ni za živu glavu ne bi priznao da jepogriješio.Ja na to zbacih sa sebe bogoslovsku halju, i kad obukoh odijelo

koje sam nosio u Veneciji, mi se ukrcasmo u gondolu gospodinaGrimanija kojom se župnik dovezao. Moj krevet i kovčeg natovarili suna jedan brod, a brodaru bi naloženo da ih odveze u palaču Grimani.Putem mi župnik ispriča kako je gospodin Grimani naredio da me podolasku u Veneciju upozori neka mu više ne dolazim na oči, i da ćeme, usudim li se prijeći prag njegove palače, dati izbaciti poslugama.Župnik me iskrca kod isusovaca. Tako se nađoh u Veneciji bez

prebijene pare, bez ičeg doli onog što sam imao na sebi.Ručao sam kod gospođe Manzoni. Onda pohitah do gospodina

Rose, kojega sam nakanio upitati za savjet kako da se putem sudazaštitim od nasilja. On obeća da će mi do naveče sastavitivansudbeni poziv koji će donijeti gospođi Orio. Otišao sam onamoda ga sačekam i da se razvedrim uživajući u iznenađenju što ću gaprirediti svojim ljupkim anđelima. Ono doista bijaše neopisivo, kao injihovo čuđenje kad im ispričah sve što se dogodilo. Naveče dođegospodin Rosa i pokaza mi spis koji je bio sastavio, ali ga još nijeimao vremena ovjeriti kod javnog bilježnika. Obećao mi je da ću gasutradan imati ovjerena.Večerao sam s bratom Francescom, koji je stanovao kod slikara

Guardija. I njega je kinjila tiranija, ali ja sam mu obećao da ću gaosloboditi. Oko ponoći otišao sam gospođi Orio. Znajući da im seneću iznevjeriti, moje su me ženice nestrpljivo čekale na trećem

katu. Ali te noći, priznajem to na svoju sramotu, brige su razvodnjilemoju krv usprkos petnaestodnevnom postu. Pravo se kaže da c...non vuol pensieri.33 One su se iskreno ražalile nada mnom, ali jasam ih tješio govoreći da će to proći i da ćemo druge noćinadoknaditi izgubljeno.Praznih džepova, ne znajući kamo da se djenem, odoh ujutro u

knjižnicu svetog Marka gdje sam ostao sve do podneva. Izišao samu nakani da odem na ručak gospođi Manzoni, kadli me zaustavi nekivojnik koji mi reče da netko želi sa mnom razgovarati u gondoli kojaje stajala uz obalu malog trga. Odgovorio sam mu neka se taj netko,ako doista želi sa mnom razgovarati, udostoji pokazati, našto mi onprišapnu da ima u blizini ljudi koji bi me mogli odvući silom, i ja sebez dvoumljenja pokorih. Uvijek sam se grozio i stidio ispada najavnim mjestima. Mogao sam se oduprijeti jer vojnici nisu bilinaoružani, pa me ne bi mogli uhititi, a osim toga takav načinhapšenja nije bio u Veneciji dozvoljen. Međutim onog časa nisam nato pomislio. Opet se umiješao onaj sudbonosni sequere Deum, amožda to bijaše jedan od onih trenutaka potištenosti kad čak nisrčan čovjek ne može ili ne želi biti srčan.Uđem dakle u gondolu, razmaknem zavjese i koga vidim? Jednog

oficira i onog zloduha Razzettu. Pogledavši bolje, prepoznali gondolugospodina Grimanija. Vojnici sjedoše na pramac, gondola se otisnu izaplovi prema Lidu. Kako ona dva mračna lica cijelim putem nisuprobijelila ni slovca, nisam ni ja otvarao usta. Nakon pola satagondola se zaustavi kod malih vrata tvrđe Sant' Andrea, baš naonom mjestu gdje se zaustavlja Bucintoro[25] kad se na blagdanSpasova mletački dužd vjenča s morem.Straža dozove kaplara, mi siđemo, a oficir koji me je pratio

predstavi me majoru i uruči mu jedno pismo. Pročitavši ga, ovajnaloži svom pobočniku Zenu da me zatvori u stražarnicu. Posliječetvrt sata moji se sprovodnici udaljiše, a uto dođe gospodin Zen ipredade mi tri i po livre, rekavši da ću toliko dobivati svake sedmice.Upravo tolika bijaše plača običnog vojnika.Nisam osjećao nikakvu srdžbu već samo duboko gađenje. Podveče

poslah da mi kupe nešto za jelo da ne umrem od gladi, a onda seispružih na poljskom krevetu. Noć sam proveo među vojnicima, ne

sklopivši oka jer su ti Schiavoni sve vrijeme pjevali, jeli češnjak ipušili neki gadni duhan koji je okuživao zrak.Sutradan, u samu zoru, pozva me k sebi major Pelodoro,

zapovjednik tvrđave, koji mi reče da je time što me je prošle noći daozatvoriti u stražarnicu samo izvršavao zapovijed što ju je primio odministra rata, koga u Veneciji nazivaju Savio alla Scrittura.— Zasada, gospodine velečasni — nastavio je — nemam druge

zapovijedi već da vas držim pritvorena u tvrđi i da odgovaram zavas. Stoga vam kao zatvor dajem čitavu tvrđu. Dodijelio sam vamlijepu sobu u koju su već jučer smjestili vaš krevet i kovčeg. Šećitekud vas je volja, samo imajte na umu da ćete, budete li pobjegli,prouzročiti moju propast. Žao mi je što su mi zapovjedili da vamisplaćujem samo deset novčića dnevno, ali ako imate u Venecijiprijatelja koji bi vam mogli poslati novaca, pišite im, a ja vam jamčimda će pisma stići u prave ruke. A sad, ako ste umorni, idite iotpočinite.Odveli su me u moju sobu. Bijaše to lijepa prostorija na prvom katu

s dva prozora odakle sam imao divan vidik. Ondje sam našao svojkrevet već raspremljen, i sa zadovoljstvom ugledao svoj kovčeg kojinisu obili. Ključeve sam srećom imao uza se. Na stolu je stajaopisaći pribor što ga je dao donijeti ljubazni major. Uskoro dođe jedanvojnik i uljudno mi se ponudi za slugu, rekavši da ću mu platiti kadbudem mogao, jer su svi u tvrđi znali da imam svega deset novčića.Ja ga najprije poslah da mi donese dobru juhu i pošto je pojedohlegoh u krevet i odspavah punih devet sati. Kad sam se probudio,čekao me je majorov poziv na večeru. Prosudio sam da mi u tvrđineće biti sasvim loše.Uspeo sam se dakle do stana tog čestitog čovjeka gdje zatekoh

veliko društvo. Major me predstavi svojoj supruzi i ostalim gostima.Bijahu to mahom časnici, osim dvojice, od kojih je jedan biodušobrižnik tvrđe, a drugi neki Paolo Vida, glazbenik Crkve sv.Marka, sa ženom, osobom još mladom i dražesnom. Ona je bilamajorova svastika, a ljubomorni ju je muž nastanio u tvrđi jer uVeneciji ljubomorni muževi svi odreda loše stanuju. Ostale žene izdruštva, premda ne bijahu ni lijepe ni ružne, ni stare ni mlade,osvojile su me dobrotom i prijaznošću.

Kako po naravi bijah veseo, nije mi dugo trebalo pa da u tomčestitom društvu okupljenom oko obilne trpeze odagnam svu svojupotištenost. Svi bijahu željni da čuju zašto me je gospodin Grimanidao zatvoriti u tvrđu, pa im podrobno i vjerno opisah sve što me jezadesilo poslije smrti moje dobre bake. Pripovijedao sam puna trisata, bez gorčine, zbijajući često šale sa zgodama koje se inače bašne bi svidjele slušaocima, tako da me na kraju svi oduševljenosaletješe, iskazujući mi najživlje prijateljstvo i nudeći mi svoje usluge.Bijaše to sretna okolnost koja mi je sve do starosti pomagala kadgod bih se našao u nevolji. Uvijek bih naišao na čestite ljude kojimasam pričom o svojim nedaćama ulio povjerenje i naklonost, što mičesto bijaše od velike koristi. Tajna mog umijeća sastojala se u tomšto sam stvari uvijek ispričao onakve kakve su uistinu bile, neizostavljajući ni one pojedinosti koje su me mogle prikazati u ružnomsvjetlu. To je umijeće koje ne polazi svakom za rukom jer se ljudskirod sastoji mahom od kukavica i jer za istinoljubivost treba hrabrosti.Iskustvo me je podučilo da je istina moćan i pouzdan talisman,ukoliko je ne rasipamo na budale i lopove, i ja mislim da će poštensudac prije odriješiti krivca koji se usudio otvoreno priznati istinu nonevina koji ševrda. Dakako, pripovjedač treba da bude mlad ilibarem u zrelim godinama, jer star čovjek ima protiv sebe cijeluprirodu.Major se najviše smijao onoj izmjeni posjeta u sjemeništarskim

krevetima, ali ga žene i dušobrižnik izgrdiše. Savjetovao mi je nekačitav događaj pismeno izložim ministru rata, obećavajući mi svojeposredovanje i zaštitu. Sve me žene zaokupiše neka poslušam tajsavjet, i ja na kraju pristadoh.

SEDMO POGLAVLJEMoj kratki boravak u tvrđi Sanf Andrea ¦ Prvo ljubavno razočaranje ¦Slast osvete i prednosti dobrog alibija ¦ Hapšenje grofa Bonafede ¦

Ponovo sam na slobodi Dolazak biskupa Napuštam Veneciju U tvrđavi, gdje je republika inače držala samo jedan garnizon

isluženih Schiavona, nalazilo se tada dvije tisuće Albanaca koje suMlečani nazivali Cimariotima.[26]Po zapovijedi ministra rata, koji je u mletačkoj republici nosio naslov

Savio di Terra ferma alla scrittura, ti su Albanci došli s Istoka zbognekog promaknuća. Ministar je naime želio dati vojnicima priliku daistaknu svoje zasluge i da za njih budu nagrađeni.Svi su oni bili rodom iz onog dijela Epira koji se naziva Albanijom i

koji pripada Republici. Tada se navršilo dvadeset godina otkako suse junački borili u posljednjem ratu što ga je Republika vodila sTurcima.Bio je to za mene doživljaj sasvim nov i neobičan kad sam ugledao

osamnaestoricu ili dvadesetoricu oficira koji su odreda bili stari, aličili, obraza prepunih ožiljaka i izbrazdanih prsiju koja su iz ratničkegordosti imali otkrivena.Brojem povreda isticao se osobito pukovnik, kojem je bez

pretjeravanja nedostajalo četvrt glave. Imao je samo jedno oko isamo jedno uho i bio je, tako reći, bez čeljusti, ali je uza sve tomogao vrlo dobro jesti i govoriti, a bio je uvijek i dobre volje.S njim je došla i čitava njegova obitelj, koja je brojila dvije kćeri,

ljupke i upadljive u živopisnoj narodnoj nošnji, i sedam sinova, svesamih vojnika.Taj je čovjek bio šest stopa visok, veličanstvena stasa, lica zbog

strahovitih rana toliko rugobna da ga je bilo odvratno vidjeti. Usprkostome bilo je u njem nešto toliko privlačno da sam ga otprve zavolio irado bih se s njim družio samo da nije bilo žestoka zadaha bijelogluka koji mu se osjećao iz usta. Svi su ti Albanci imali pune džepovečešnjaka i za njih je čevulja tog luka ono što je za nas ušećerenbadem. Možemo li onda sumnjati da to povrće nije otrov? Jedinoljekovito svojstvo te biljke jest što potiče tek, tako da jača oslabljenželudac.

Taj čovjek nije znao pisati, ali se toga nije stidio, jer osim njihovasvećenika i ranarnika nitko nije posjedovao taj dar. Svi, i vojnici ioficiri, imali su pune kese zlata, a dobra ih je polovica bila oženjena,pa se u tvrđavi nalazilo petsto do šesto žena i čitav rasadnik djece.Sve je to za mene bilo novo i veoma me je zanimalo. O, blažene li

mladosti! Žalim za tobom, jer si mi uvijek donosila toliko novoga.Zato i mrzim starost jer mi ona donosi samo već davno poznatestvari, osim onih što ih katkad čitam u novinama za koje nekad takoreći nisam ni mario.U svojoj sam sobi bio posve slobodan, te stoga pregledah svoj

kovčeg, pa izvukavši sve svećeničke halje, dadoh pozvati jednogŽidova i sve mu ih nemilice prodadoh.Slijedeći mi je korak bio da pošaljem gospodinu Rosi potvrde za

sve predmete koje sam bio založio, s molbom da ih proda sve bezizuzetka i da mi pošalje utržak.Zahvaljujući ovom dvostrukom zahvatu, bio sam u stanju da svom

vojniku prepustim onih deset bijednih novčića što su mi davali nadan. Drugi jedan vojnik, koji je bio vlasuljar, imao je zadatak da miuređuje kosu, koju sam uslijed seminarske stege bio prisiljen sasvimzapustiti.Šetao sam po kasarnama ne bih li našao neke zabave; jedina su mi

utočišta bila zapovjednikov stan, gdje sam nalazio malo suosjećanja,i Albančeva nastamba, gdje sam nalazio malo ljubavi.Moj Albanac, znajući da će mu starješina uskoro biti imenovan za

brigadira, bio je zatražio da ga imenuju za zapovjednika regimente.Međutim, imao je jednog opasnog takmaca i bojao se da ga ovaj nepretekne. Ja mu sastavih molbu, sažetu ali tako uvjerljivu da muministar, pošto ga je zapitao tko mu ju je sastavio, ispuni želju.Na povratku mi ta pošten jačina, srca prepuna radosti, reče,

pritišćući me na grudi, da svu svoju sreću duguje meni; i pošto me jepozvao na ručak u krugu svoje obitelji, gdje su mi njihova jela,žestoko začinjena češnjakom, ispržila i samu dušu, pokloni midvanaest bottargi[27] i dvije funte odličnog turskog duhana.Učinak moje molbe bio je takav da su svi oficiri povjerovali kako bez

pomoći mog pera neće ništa postići; svoje usluge nisam nikomeuskraćivao, a to mi je donijelo mnogo napasti, jer sam čestopomogao protivniku onoga kom sam poslužio ranije i koji me je već

platio; međutim, budući da sam tako došao u posjed četrdesetcekina, smijao sam im se svima jer se više nisam bojao bijede. Aliusred toga zadesio me jedan događaj zbog kojeg sam imao provestišest mučnih tjedana.Drugog travnja, na samu sudbonosnu godišnjicu svog dolaska na

svijet, upravo u času dok sam ustajao iz postelje, vidjeh kako mi usobu ulazi jedna lijepa Grkinja. Ona mi reče da njen muž zastavnikima sva moguća prava da postane poručnikom i da bi to već postaokad bi se samo njegov kapetan prestao ljutiti zbog nekih ljubaznostikoje mu je ona bila uskratila, jer su takve da ih smije podariti samosvom suprugu.Pokaza mi svjedodžbe i zamoli me da joj sastavim molbu koju će

ona sama odnijeti ministru; i na kraju mi reče da me može nagraditisamo svojim srcem, jer je to sve što ima. Odgovorih joj da njezinosrce ne smije biti nagrada za trud, već samo za vruću čežnju, paprema tome i postupih, naišavši samo na onaj uobičajeni otpor kojireda radi pruža svaka lijepa žena.Nakon toga otposlah je mužu, rekavši joj neka se vrati oko

podneva, jer će tada spis već biti spreman.Bila je tačna i nije smatrala nezgodnim da me još jednom nagradi; i

napokon naveče, pod izlikom da treba načiniti neke ispravke, pružimi priliku za još jednu nagradu.Ali jao! U nasladi ne cvatu samo ruže, i ja trećeg jutra s užasom

ustanovih da se pod cvijećem skrivala guja.Nakon šest tjedana uzdržavanja i liječenja posve sam ozdravio.Jednog dana, kad sam susreo svoju lijepu Grkinju, bio sam toliko

glup da joj to i predbacim; ali ona me posve smuti kad mi u smijehuodgovori da mi je dala samo ono što ima i da sa sam kriv što nisampripazio.Čitalac će teško moći zamisliti koliko mi je jada i srama nanijelo to

kobno iskustvo. Smatrao sam se posve osramoćenim, a evo i jednezgode koja je proizišla iz te nesreće i koja će radoznalom čitaocudati tačnu sliku moje ludosti.Gospođa Vida, zapovjednikova zaova, našavši se jednog jutra sa

mnom nasamo, ispriča mi u slađanoj povjerljivosti o patnjama kojejoj nanosi njen ljubomorni muž i o okrutnosti s kojom je pušta da većčetiri godine spava sama u cvijetu svoje mladosti.

— Ne dao bog — završila je — da sazna kako ste proveli sa mnomjedan sat, jer bi me natjerao u očaj.Dirnut njenom tugom i uzvraćajući joj iskrenost povjerenjem, ja joj u

svojoj gluposti otkrih stanje u koje me dovela bezočna Grkinja,govoreći joj kako ga još bolnije osjećam sad kad bih mogao doživjetisreću da je osvetim zbog hladnoće njenog muža.Na te riječi, u kojima je prosijavala sva moja bezazlenost i

prostodušnost, ona se dignu pa mi trpkim i ljutitim glasom izbroja svepogrde koje jedna uvrijeđena poštena žena može iznaći za drznikakoji se odviše zaboravio.Zatečen i postiđen, pogađajući i predobro u čemu sam joj

sagriješio, ja joj se poklonih, a ona mi, nastavivši sve u istom tonu,zabrani da dolazim k njoj, nazivajući me taštim zvekanom koji nijedostojan razgovora s jednom poštenom ženom. Ja joj odlazeći bezoklijevanja odvratih da bi jedna poštena žena morala biti suzdržanijau nekim stvarima; nisam se morao dugo domišljati i ubrzo mipostade jasno da sam se — umjesto što joj povjeravam svoje muke— trebao muški ponijeti, pa bi joj se i te kako svidjelo da je tješim.Nekoliko dana kasnije imao sam mnogo ozbiljnijeg razloga da

požalim što sam ikad upoznao Grkinju.Bilo je to na samo Spasovo. Kako se svečano puštanje u more

Bucintora održavalo u blizini tvrđave, gospodin Rosa poveo je nasvečanost gospođu Orio i njene ljupke nećakinje,, pa me je zapalasreća da im u svojoj sobi priredim ručak. Malo kasnije našao sam sesa svojim nježnim prijateljicama u sigurnoj osami jedne podzemnetamnice, i one me obasuše cjelovima. Osjetio sam da se nadajuopipljivijim izrazima moje ljubavi, ali ja sam se, sakrivajući svojenesretno stanje, pretvarao da se plašim iznenađenja, pa su se timemorale zadovoljiti.Sredinom lipnja Cimarioti se vratiše na Istok, pa u tvrđavi ostade

samo stalni garnizon. U toj opustjelosti stala me mučiti dosada,uslijed čega su me često obuzimali napadi strahovita bijesa.Vrućina je bila velika i teško sam je podnosio, te me to natjera da

pišem gospodinu Grimaniju, moleći ga neka mi pošalje dva ljetnaodijela, naznačivši mu mjesto gdje bi se morala nalaziti, ukoliko ihRazzetta nije prodao.

Osam dana kasnije, upravo dok sam se nalazio kod zapovjednikatvrđe, vidim kako ulazi to bezočno biće u pratnji nekog individuumakojeg nam predstavi kao Petrilla,[28] slavnog ljubimca ruske caricekoji se baš vratio iz Petrograda. Trebao je reći besraman umjestoslavan i dvorska luda umjesto ljubimac.Zapovjednik im ponudi da sjednu, a Razzetta, uzevši od

Grimanijeva gondolijera jedan zavežljaj, preda ga meni s ovimriječima:— Evo, donio sam ti tvoje dronjke. Ja mu odgovorih:— Doći će dan kad ću ja tebi donijeti robijašku odjeću. Na te riječi

ta se prznica usudi podići štap, ali ga razljućeni zapovjednik ubrzoohladi, pitajući ga da li želi provesti noć u društvu stražara.Tada mi Petrillo, koji još nije bio progovorio, reče da mu je žao što

me nije našao u Veneciji, jer bih ga vodio na neka mjesta kojasigurno dobro poznajem.— Ondje bismo po svoj prilici našli tvoju ženu — odbrusili mu.— Ja se dobro razumijem u fizionomije — reče na to on — ti ćeš

jednog dana visiti.Drhtao sam od bijesa, a zapovjednik, koji mora da je dijelio moje

gnušanje nad tim riječima, ustade, rekavši da ima svršiti nekeposlove, te se oni pokupiše. Zapovjednik mi na odlasku kaza da ćese požaliti ministru i da će se naplatiti Razzetti za njegovbezobrazluk.Ostao sam sam, mučen strahovitom srdžbom i opsjednut samo

jednom željom: da se osvetim.Tvrđava je sa svih strana bila okružena vodom, te nijedna

stražarska ophodnja nije mogla vidjeti moje prozore. Kad bi se daklejedan brod zaustavio podno mojih prozora,, mogao bi me lako noćuodvesti u Veneciju i prije zore dovesti natrag u tvrđavu. Trebalo jesamo naći brodara koji bi se za novac izložio robiji ukoliko ga otkriju.Među nekolicinom koji su u tvrđavu dovozili hranu odabrali jednog

čije mi se lice svidjelo; i kad mu obećah cekin, on mi zauzvrat obećada će mi sutradan donijeti odgovor.Bio je od riječi i obavijesti me da je pripravan. Rekao mi je da se

prethodno htio obavijestiti nisam li možda zatvoren zbog nekih težihstvari, ali da sad mogu računati na njega, jer mu je zapovjednikovasupruga rekla da su me pritvorili samo zbog nekih nestašluka. Nato

uglavismo da se u prvim noćnim satima nađe pod mojim prozorompošto bude opremio brod dovoljno visokim jarbolom kako bih se bezzapreka njime mogao spustiti na palubu.U ugovoreno vrijeme sve je bilo spremno, ja se spustih u barku, i mi

otplovismo.Iskrcao sam se na Rivi degli Schiavoni, naredivši brodaru da me

čeka; ogrnuvši se mornarskim kaputom s kapuljačom, uputih seravno u San Salvatore i zamolih konobara iz jedne kavane da medovede do Razzettinih vrata.Siguran da ga u taj sat neću naći kod kuće, ja pozvonih i na moje

pitanje začuh odgovor svoje sestre koja mi reče neka dođem ujutroako želim s njim razgovarati. Zadovoljan time, odoh da sjednempodno mosta kako bih mogao vidjeti s koje strane dolazi u ulicu.Nešto prije ponoći ugledah ga gdje dolazi od Trga svetoga Pavla.

Kako mi drugo nije trebalo, vratih se na brod i stigoh bez ikakvihzapreka u tvrđavu.U pet sati ujutro čitav me je garnizon mogao vidjeti gdje šećem po

bedemima.Budući da sam imao vremena napretek smislio sam način kako da

bez opasnosti utažim svoju mržnju i ujedno dokažem svoj alibi akose desi da ubijem svoga mučitelja, kako sam i namjeravao.Dan prije noći koju sam bio odredio za svoj naum šetao sam s

mladim Ženom, pobočnikovim sinom, kojemu je bilo tek dvanaestgodina, ali koji me je veoma zabavljao svojim duhovitim odgovorima.I tako šećući se s tim djetetom, ja se napravih kao da sam, skačući sjedne kule, uganuo nogu.Dadoh se po dvojici vojnika odnijeti u svoju sobu, a garnizonski

ranarnik, uvjeren da sam iščašio zglavak, naredi mi da ostanem ukrevetu i stavi mi na nogu ubruse natopljene kamforovom rakijom.Svi su me došli vidjeti, a ja sam izrazio želju da me moj vojnik čuva

i da ostane noću u mojoj sobi. Poznavao sam ga dobro i znao samda će se od čaše rakije opiti i zaspati tvrdim snom.Čim sam vidio da je zaspao, ja se oslobodih ranarnika i

dušobrižnika, koji su stanovali iznad moje sobe, i u deset i po satisiđoh u brod.Kad sam stigao u Veneciju, otišao sam u jednu radnju i kupio čvrstu

štapinu, te onda odoh da sjednem na prag jednih vrata pri onom

kraju ulice koji je izlazio na Trg svetog Pavla. Jedan mali kanal kojise pružao na drugoj strani učinio mi se kao stvorenim da u nj bacimsvog neprijatelja. Danas tog kanala više nema.Četvrt sata prije ponoći eto ti mog čovjeka gdje dolazi polaganim i

odmjerenim korakom. Iziđem iz ulice brzim korakom držeći se zida iprisiljavajući ga tako da mi načini mjesta. Prvim udarcem odalamihga po glavi, drugim po mišici, a trećim ga tako silovito odrapim da ons kricima odleti u kanal, glasno vičući moje ime.Upravo u taj čas opazim kako mi iz jedne kuće slijeva prilazi neki

Furlanđanin sa svjetiljkom u ruci. Udarac štapom po ruci izbije musvjetiljku, a strah ga nagna u bezglavi bijeg. Odbacim štap, projurimkao strijela trgom, pretrčim preko mosta, i dok su ljudi žurili premamjestu odakle se čula galama, stignem do barke i skočim unutra, ajak i povoljan vjetar nadu nam jedra koja smo odmah razapeli ipogna nas do tvrđave.U trenutku kad sam se kroz prozor penjao u svoju sobu otkucavala

je ponoć. Žurno se skinem i čim sam se našao u postelji probudimprodornim kricima svog vojnika, zaklinjući ga da ode po ranarnika,jer da umirem od kolike.Dušobrižnik, kojeg je probudila moja vika, siđe i nađe me u

grčevima. Misleći da će mi pomoći diascordium, ta dobričina otrči polijek i donese mi ga. Poslije pola sata kreveljenja izjavih da seosjećam mnogo bolje, te im svima zahvalim i zamolim ih da sepovuku, što oni i učiniše, zaželjevši mi prije toga dobar san.Kako zbog tobožnjeg uganuća nisam ustajao, premda sam odlično

spavao, ujutro dođe dobrostivi zapovjednik da me obiđe prijeodlaska u Veneciju i reče mi da sam koliku dobio po svoj prilici oddinje koju sam jučer jeo.U jedan sat poslije podne zapovjednik se vratio.— Imam za vas dobru vijest — reče mi smijući se — Razzettu su

noćas dobro namlatili i bacili u kanal.— Jesu li ga zatukli?— Nisu, ali to bolje po vas, jer bi se vaša stvar time opasno

pogoršala: sigurno je, pripovijeda se, da ste vi počinili taj izgred.— Vrlo mi je drago što tako misle; to me djelomično osvećuje, ali će

biti teško da se dokaže.

— Bez sumnje. Međutim Razzetta je izjavio da vas je prepoznao, aisto tako i Furlanđanin, kome ste, kako kaže, zdrobili ruku udarcemštapa da mu izbijete svjetiljku. Prijavili su vas avogadoru, a gospodinGrimani se pismeno žalio ministru rata što vas je pustio na slobodu ada prethodno nije njega obavijestio. Ušao sam ministru upravo dokje čitao njegovo pismo i uvjerio sam Njegovu jasnost da je to lažnosumnjičenje, jer da sam vas malo prije ostavio u postelji gdje ležitezbog iščašene noge; rekao sam mu i to da noćas umalo što odkolike niste umrli.— Je li Razzetta bio izmlaćen u ponoć?— Tako stoji u izjavi. Ministar je smjesta napisao gospodinu

Grimaniju pismo gdje mu jamči da vi ni časka niste ostavljali tvrđavu,da ste još uvijek ondje i da oštećena stranka može, ukoliko želi,poslati komesare da stvar provjere. Dakle, dragi moj velečasni,možete očekivati da će vas podvrgnuti saslušavanju.— To i očekujem i odgovorit ću im da žalim što sam nevin.Nakon tri dana stiže u tvrđavu jedan komesar u pratnji pisara iz

avogadorova ureda. Proces je bio brzo završen, jer je svima bilopoznato da sam uganuo nogu, a kapelan, ranarnik, moj vojnik i jošnekolicina drugih koji nisu bili upućeni u događaj zakleše se da samse u ponoć nalazio u krevetu, mučen strašnom kolikom.Čim su ti vjerodostojni svjedoci dokazali moj alibi, avogador osudi

Razzettu i furlandskog trhonošu na plaćanje troškova.Poslije te presude zapovjednik mi posavjetova neka podnesem

ministru molbu za otpuštanje iz zatvora, a on će preuzeti na se damu je osobno uruči.O tom sam koraku obavijestio gospodina Grimanija. Osam dana

kasnije zapovjednik me obavijesti da sam slobodan i da će me onsam odvesti tom svećeniku. Tu mi je vijest saopćio dok smo bili zastolom u veselu raspoloženju. Kako nisam u to povjerovao, a htijućida se napravim kako vjerujem, udvorno mu rekoh da mi je njegovakuća milija od boravka u Veneciji, a da mu to dokažem, izjavih da ću,bude li mi dopustio, ostati kod njeg još osam dana.S radosnim uzvicima uhvatiše me odmah za riječ. Ali kad mi je dva

sata kasnije to i potvrdio, te više nisam mogao sumnjati, stadoh sekajati što sam mu tako brzopleto poklonio svojih osam dana, alinisam imao hrabrosti da opovrgnem svoje nesmotrene riječi, jer su

izrazi veselja, osobito izrazi veselja njegove žene, bili tako iskreni dabih bio dostojan njihova prezira kad bih se sad povukao.Za vrijeme boravka u tvrđi desio se još jedan događaj koji, mislim,

ne bih smio prepustiti zaboravu.Narednog jutra uđe u majorovu sobu jedan časnik, u mletačkoj

odori, vodeći nekog čovjeka od šezdesetak godina koji je o bokunosio mač. Časnik preda guverneru jedno pismo proviđeno pečatomvojne kancelarije, koje ovaj pročita i smjesta napisa odgovor. Na tose časnik udalji.Major se tada obrati onom gospodinu, oslovljavajući ga grofom, i

kaza mu da ga po zapovijedi s najvišeg mjesta mora zadržati i da mukao zatvor daje čitavu tvrđu. Starac mu htjede predati svoj mač, aliovaj to plemenito odbi, i odvede ga u sobu koju mu je bio namijenio.Sat kasnije jedan sluga u livreji donese zatvoreniku krevet i kovčeg,a sutradan ujutro isti se sluga pojavi u mojoj sobi moleći me u imesvoga, gospodara da mu iskažem čast da ručam s njim. Odazvaosam se, i evo što mi je moj domaćin rekao čim me je ugledao:— Gospodine velečasni, u Veneciji se mnogo govori o majstorskoj

dovitljivosti kojom ste uspjeli dokazati postojanje posvenevjerojatnog alibija, pa se ne morate čuditi što sam vas želioupoznati.— Gospodine grofe, kad alibi doista postoji, tad ne treba ni

majstorstva ni dovitljivosti da se on dokaže. Oni koji u to sumnjaju,dopustite mi da to kažem, nemaju baš najljepše mišljenje o meni, jer...— Oprostite mi i ne govorimo više o tome. Ali budući da smo sad

drugovi u nevolji, ja se nadam da mi nećete uskratiti svojeprijateljstvo. Sjednimo dakle za stol.Poslije ručka, pošto je iz mojih usta saznao tko sam, misleći da mi

mora uzvratiti istom ljubaznošću, on otpoče ovako:— Ja sam grof di Bonafede. U mladosti sam služio pod princom

Eugenom. Kasnije sam napustio vojnički stalež i neko vrijeme živio uAustriji, odakle sam zbog jednog dvoboja otišao u Bavarsku. UMünchenu sam upoznao jednu plemićku gospođicu koju sam oteo iodveo u Veneciju gdje smo se vjenčali. Ovdje živim već dvadesetgodina, imamo šestoro djece, i poznat sam u čitavom gradu. Prijeosam dana poslao sam svog laka ja na Flandrijsku poštu[29] da

podigne moja pisma, ali činovnici mu ih ne htjedoše predati jer nijeimao dosta novaca da plati poštarinu. Tad sam ja sam otišao po njih,ali premda sam ih uvjeravao da ću platiti kod iduće pošiljke, oni mene htjedoše ni saslušati. Potražio sam baruna Taxisa, upraviteljapošte, da se požalim zbog uvrede. On me je grubo odbio, govorećida su njegovi podređeni postupili po njegovu nalogu i da ću pismadobiti tek kad platim poštarinu. Budući da sam se nalazio kod njega,savladao sam svoje ogorčenje, ali četvrt sata kasnije poslah mupismo kojim sam mu dao na znanje da se osjećam uvrijeđenim i datražim zadovoljštinu, upozoravajući ga da ću odsele izlaziti s mačemo boku i da ću ga izazvati gdje god se nalazio. No uzalud sam gaposvuda tražio. Jučer se iznenada pojavi tajnik državnih inkvizitora,tražeći da sa mnom govori nasamo. Preporučio mi je da zaboravimbarunovu neučtivost i zamolio me neka pođem s časnikom koji ječekao vani i koji je imao nalog da me kao uhićenika odvede u ovutvrđavu. Pri odlasku je napomenuo da ću u zatvoru ostati svegaosam dana. Bit će mi neobično milo, gospodine, što ću ih provesti svama.Odgovorio sam mu da sam ja slobodan već dvadeset i četiri sata,

ali da mu dokažem koliko cijenim njegovo povjerenje, smatrat ćuvelikom čašću da mu pravim društvo. Bijaše to doduše laž, jer samse već bio obvezao majoru, no takve laži nisu za pokudu, budući daih zahtijeva pristojnost.Dok smo poslije ručka stajali na kuli tvrđe, spazih jednu gondolu na

dva vesla kako se približava malim vratima. Promotrivši je dogledom,grof mi reče da su to njegova žena i kćerka koje mu dolaze upohode. Pođosmo im u susret.Ugledao sam jednu gospođu koja je nekad doista zavrijedila da

bude oteta, i jednu visoku, tananu djevojku od četrnaest do šesnaestgodina koja mi se učini lijepom na nov i još nepoznat način. Kosa jojbijaše svjetloplava, oči modre i velike, nos ravan i pravilan, apoluotvorena i nasmijana usta kao da su nehotice pokazivala nizzubi sjajne bjeloće. Njen stas bijaše toliko tanan da je izgledaoumjetan, a širok izrez oko vrata otkrivao je prekrasan oltar na kojembijahu tek dva ružina pupoljčića. U toj mršavosti koja se smjelopokazivala bijaše za mene neke nove raskoši. Očaran, nisam skidaopogleda s tih mlađanih još nenabubrelih grudi. U mašti sam im

pridavao sve obline koje se samo mogu poželjeti. Kad samnaposljetku podigao oči do njenog lica, njen nasmijan pogled kao dami je govorio: »Počekajte godinu-dvije, pa ćete vidjeti sve štozaželite.«Bila je otmjeno i gizdavo odjevena, po modi onog vremena. Premda

već bijaše dorasla za udaju, nosila je haljinu sa širokim obručemkakve nose plemićke kćeri koje se još nisu zadjevojčile. Još mi senikad nije dogodilo da zavirim u grudi jedne visokorođene gospođices toliko slobode, ali zašto bih se i ustručavao kad tamo osimobećanja nije bilo ničega?Pošto su gospodin i gospođa izmijenili nekoliko riječi na

njemačkom, grof me najlaskavijim riječima predstavi svojoj ženi, aona me obasu ljubaznostima. Uto naiđe major i ponudi grofici da jeprovede tvrđom. Mene kao nižem po staležu zapade sreća dapružim ruku gospođici, što ja bez oklijevanja i učinih. Grof se pope usvoju sobu.Kako sam se s gospođama umio ophoditi samo po starinskoj

venecijanskoj modi, gospođica me je smatrala veoma nespretnim.Misleći da je to vrhunac otmjenosti, provukoh joj ruku ispod pazuha,no ona se izmaknu, prasnuvši u smijeh.Njena se majka okrenu da vidi zašto se smije, a ja umalo što ne

propadoh od srama kad ona reče da sam je poškakljao ispodpazuha. »Evo, kako otmjeni gospodin daje gospođi ruku«, reći ćeona, provukavši ruku ispod moje desne mišice koju ja nespretnosavinuh, uzalud nastojeći da se saberem. Misleći da ima posla spravom blunom od početka, mlada grofica naumi da se pošali na mojračun. Prvo me poduči da ne savijam toliko ruku jer je tako previšeodmičem od sebe i ispadam iz okvira slike. Priznao sam da ne znamslikati i zapitao je da li ona umije. Odgovorila je da tek uči i da će mi,kad dođem k njoj, pokazati Adama i Evu od viteza Liberija koje jeona precrtala. Njeni učitelji, nadovezala je, kažu da su lijepi, premdane znaju da je to njeno djelo.— Zašto to tajite?— Zato što su oboje previše goli.— Vaš me Adam ne zanima mnogo, ali Evu bih rado vidio i ne bih

vas nikom odao.

Smijeh ponovo odjeknu, i njena se majka opet upitno okrenu. Jasam se i dalje pravio budalom, kako sam naumio već onog časa kadme je podučavala kako se daje ruka, naslućujući da ću tu njenuzabludu okrenuti na svoje najveće veselje. Videći pred sobomneiskusnog zvekana, sigurno je pomišljala da mi bez straha možereći kako je njen Adam mnogo ljepši od Eve, jer na njem nijeizostavila nijedan mišić, dok na ženi nema ništa.— To je — rekla je — figura na kojoj se ništa ne vidi.— A mene upravo to ništa zanima.— Vjerujte mi, Adam će vam se više svidjeti.Taj me je razgovor toliko uzbudio da mi se dogodila ona nepristojna

stvar koju nikako nisam uspio sakriti: imao sam na sebi samoplatnene hlače, jer bijaše velika vrućina ... Strepio sam da se major igrofica, koji su bili na deset koraka ispred nas, ne okrenu... Bio samkao na žeravici.Da neprilika bude još veća, djevojka se malo okliznu, cipelica joj

spuznu s pete, te ona ispruži dražesnu nogu moleći me da joj jenavučem. Ja klekoh, a ona valjda nehotice zadiže malo haljinu...Osim obruča koji su pridržavali suknju nije imala ničega... Taj malipokret bijaše dovoljan da vidim ono od čega umalo ne padoh mrtav.Ne čudim se što me je, kad sam se uspravio, upitala da li mi je zlo.Trenutak kasnije, dok je izlazila iz jedne od podzemnih tamnica,

pomakla joj se malo gizdava kapa, i ona me zamoli da joj jepopravim. I tad sagunvši glavu ugleda ono što u tom položaju uistinunisam mogao sakriti. Da me izbavi iz neprilike, upita me da li je uzicana mom satu dar neke ljepotice. Zamuckujući, ja jedva protisnuh dami ju je napravila moja sestra. Praveći se i dalje bezazlenom, zapitame da li bi je izbližeg mogla pogledati. Rekao sam joj da je uzicasašivena za džep od prsluka, što je bilo istina. No ona ne povjerova ipruži ruku da je izvuče, a ja tad posve izgubih vlast nad sobom ipritisnuh tu ruku u nehotičnom ali posve prirodnom trzaju. Shvativšida igra postaje opasna, ona prestade navaljivati, uozbilji se i neusuđujući se više ni smijati ni govoriti pođe sa mnom do stražarnicegdje je major pokazivao njenoj majci počivalište maršalaSchulenburga[30] kog su ondje privremeno sahranili dok se neizgradi mauzolej. Ja sam pak gotovo obnevidio od neizmjernog stida.Bio sam uvjeren da me je zbog onog što sam učinio zamrzila i

prezrela, i dao bih ne znam što da sam to nekako mogao popraviti.Smatrao sam se krivcem koji je prvi pomutio njenu čednu vedrinu.Eto kolika bijaše u ono vrijeme moja tankoćutnost, iako moram rećida je uvijek ovisila o mišljenju što bih ga stekao o osobi koju samuvrijedio, u čemu sam se, istina, često znao i prevariti. Vremenom jeta moja osjetljivost sve više slabila, dok joj naposljetku nije ostalo nitraga. Ipak, mislim da zato nisam gori od drugih ljudi mojih godina imog iskustva.Vratismo se grofu, i ostatak dana proteče u turobnu raspoloženju.

Gospođe odoše u prvom sumraku. Na rastanku sam morao groficiobećati da ću je posjetiti u Veneciji.Pomisao da sam sramno uvrijedio ono mlado biće koje me je

očaralo svojom ljupkošću toliko me je pekla da sam onih sedamdana proveo u najvećem nestrpljenju, čekajući čas da je vidim i dana koljenima izmolim oproštenje.Grof je izišao iz tvrđave osmog dana ujutro, a ja tek naveče, pošto

sam ugovorio s majorom sastanak u jednoj kavani na Trgu sv. Markaodakle smo imali zajedno otići do gospodina Grimanija.Čim sam došao u Veneciju, otputih se na večeru gospođi Orio, gdje

sam uvijek bio dobrodošao. Noć sam proveo sa svojim ženicamakoje su molile boga da moj biskup na putu umre.Sutradan u podne posjetih zajedno s majorom gospodina

Grimanija. Ovaj opet pokaza svoju glupost, govoreći mi da bih trebaooprostiti Razzetti i njegovu drugu jer su oni ne snujući nikakvo zlokrivo razumjeli njegovo naređenje. Zatim me obavijesti da biskup tekšto nije stigao i da ću u međuvremenu stanovati i hraniti se kodnjega. Oprostivši se od njega, odoh da se poklonim gospodinuValaressu, čovjeku duhovitu i pametnu, koji je upravo tada prestaovršiti dužnost Savia alla Scrittura, budući da je isteklo njegovopolugodište. Major, kojeg je zvala služba, ubrzo ode. Čim ostadosmosami. on me zamoli neka mu iskreno priznam da sam ja izmlatioRazzettu. Ispričao sam mu bez okolišanja čitavu zgodu, čemu se odsrca nasmijao. Porazmislivši zatim o mojoj priči, reče da su oniglupači podnijeli netačnu prijavu jer sam se ja u ponoć nalazio utvrđavi, ali da bi moj alibi i bez toga bio valjan zbog onog uganuća ukoje nitko nije posumnjao.

Napokon dođe i čas kad sam mogao obići kraljicu svojih misli, daizmolim oproštenje ili da umrem do njenih nogu.Kuću sam im brzo pronašao. Grofa nije bilo. Primila me je gospođa

riječima najljubaznije dobrodošlice, ali njen me je izgled tolikozapanjio da nisam smogao ni riječi odgovora.Ulazeći svom anđelu, mislio sam da ću je naći u kutiću raja, a

našao sam je u salonu gdje osim dvije-tri stolice od crvotočna drvetai jednog trošnog i prljavog stola nije bilo ničega. U prostoriji je biloposve mračno, jer su svi kapci bili zatvoreni. Čovjek bi pomislio da jeto zbog dnevne vrućine, ali to uistinu bijaše zato da se sakrijuporazbijana stakla na prozorima. Ipak sam uspio zamijetiti da jegospođina haljina sva u dronjcima a košulja prljava. Videći me takozbunjena, ona me ostavi rekavši da će mi poslati svoju kćer.Čas kasnije osvanu djevojka, držeći se otmjeno i neprisiljeno i reče

mi da me je nestrpljivo očekivala, ali ne u ovo vrijeme kad običnonikog ne prima.Nisam znao da joj odgovorim, jer mi se činilo da vidim pred sobom

drugu osobu. U pohabanoj kućnoj haljini izgledala je gotovo ružna, iodjednom mog osjećaja krivnje posvema nestade. Nisam se mogaonačuditi čime me je onako zatravila u tvrđavi, i pomislio sam da semože smatrati gotovo sretnom što sam u svojoj zaslijepljenostipočinio ono što joj je moralo prije goditi no vrijeđati je. Mora da su semisli jasno čitale na mom licu, jer se na njenom odjednom ukaza neljutina, već duboka pogruženost, tako da se sažalih na nju. Da je umjela ili smjela filozofirati, imala bi pravo da me prezre kao čovjekakojeg je privukla samo njena lijepa odjeća ili kojem je laskalo njenoplemstvo, a možda i zamišljeno bogatstvo.Ona je međutim odlučila da me pridobije iskrenošću. Ako se uspije

pozvati na osjećaj, mislila je da će se moje srce ganuti i progovoritiza nju.— Vidim da ste iznenađeni, gospodine velečasni, a znam i zašto.

Ovdje ste očekivali sjaj i raskoš, a našli ste samo tužno lice bijede.Otac dobiva od vlade tek neznatnu plaću, a nas je devetoro. Kakosvakog blagdana moramo ići u crkvu, odjeveni prema našemstaležu, to se često moramo odreći hrane da otkupimo haljine imarame koje smo zbog neimaštine morali založiti. Sutradan ih opetnosimo u zalagaonicu. Da ne odemo na misu, župnik bi nas izbrisao

iz popisa onih koji dobivaju milodare od bratovštine siromaha. A odtih milodara mi živimo.Kakve li priče! Ona je donekle imala pravo. Uspjela me je taknuti u

osjećaj, ali to bijaše više stid no ganuće. Kako ni sam ne bijah bogat,a sad više ni zaljubljen, postadoh, duboko uzdahnuvši, hladniji odleda.Ipak sam joj pristojno odgovorio:— Da sam bogat, lako bih vam dokazao da niste svoje jade povjerili

nezahvalniku tvrda srca. Ali ja sam siromašan, a kako uskoroodlazim, to vam moje prijateljstvo ne bi bilo ni od kakve koristi.Nastavio sam govoriti sa zanimanjem, prijazno i razborito. Na kraju

sam se utekao glupim i otrcanim riječima kojima se tješe čak ipoštene djevojke kad su pritisnute bijedom. Uvjeravao sam je kakone dvojim da će joj njene draži osigurati budućnost.— Možda — odgovorila je mirno i promišljeno — samo onaj koji

osjeti njihovu snagu morat će znati da su kod mene ljepota i osjećajnedjeljivi, pa ako me takvu prihvati, pokazat će mi da me po zasluzi icijeni i poštuje. Ja ne težim ni za plemstvom ni za bogatstvom, želimsamo sretnu i zakonitu vezu. U plemstvu sam se i odviše razočarala,a bogatstvo mi ne treba, jer sam navikla na bijedu pa čak i nanajcrnju oskudicu što teško da itko može shvatiti. Ali hajdemo dapogledamo moje crteže.— Vi ste veoma ljubazni, gospođice.Avaj, na njezine sam crteže posve zaboravio. Zar me je njezina Eva

još mogla zanimati? Ipak sam pošao za njom.Ušli smo u sobu gdje se nalazio jedan stol, stolica i malo ogledalo.

Slamarica na krevetu bila je savijena pa je posjetilac, ako je biočovjek dobre volje, mogao čak povjerovati da se ondje nalaze iponjave. Ali najviše me je prenerazio smradni vonj koji se širio iznečeg što je moralo biti sasvim svježeg porijekla. Nikada se valjdanijedan zaljubljenik nije tako brzo izliječio od svoje boljke. Osjećaosam neodoljivu želju da odem i da se više nikada ne vratim. Jedinosam žalio što zbog umirenja savjesti ne mogu na stol prosuti šakucekina.Pokazivala mi je crteže, a ja sam ih, jer su mi se činili dobri, redom

hvalio, no niti sam se zadržao na Evi niti sam se šalio s Adamom,što bih u drugačijim prilikama sigurno bio učinio.

Iz puke pristojnosti upitao sam je zašto se, kad ima toliko dara, neokoristi time i ne nauči slikati pastelom.— Ja bih to veoma željela — reče ona — ali svaka kutija boja stoji

dva cekina.— Hoćete li mi oprostiti ako vam se usudim pokloniti šest cekina?— Na žalost, primit ću ih i bit ću zahvalna i sretna što ćete me

zadužiti.Ne mogavši suspreći suze, ona odvrati lice da ih sakrije od mene.

Ja tad žurno stavih na stol šest cekina, pa joj iz puke učtivosti, a izato da se ne osjeti previše poniženom, spustih na usne lakipoljubac. Stajalo je samo do nje da ga smatra nježnim. Nadao samse da će tu moju umjerenost pripisati poštovanju koje mi je ulila.Opraštajući se, obećao sam da ću se doći zahvaliti njenom ocu. Noobećanje nisam održao. Čitalac će vidjeti u kakvim sam jeokolnostima susreo deset godina kasnije.Kolike li me misli zaokupiše kad iziđoh iz te kuće! Kakve li škole!

Uspoređujući stvarnost s maštom, morao sam dati, prevagu mašti,jer o njoj i stvarnost često ovisi. Tada sam počeo naslućivati, aiskustvo će to kasnije i potvrditi, da je ljubav zapravo neka vrstradoznalosti spojena s nagonom za održanjem vrste što nam ga jeusadila priroda. Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, moranajprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva,neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko jezanimanje što ga naslov potiče. Naslovni list kod žene ide odozgo dodolje, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge, koje zanimaju svemuškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao ioprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazina ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavačaknjige. Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći idržanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri poroduobdarila sljepoćom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Alikao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pabile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo sve krasnihžena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove. Istina, lažno bjelilokoje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je većpostala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova. »Možda«,misli on u sebi, »knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog

smiješnog vanjskog omotača«. I on je tada počinje ovlaš prelistavati,ali još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živaknjiga želi da bude pročitana kako valja i tako legoman[31] padažrtvom koketerije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubavzanat.Mudri čitaoče, koji si pročitao ove retke, znaj da si, ako ti oni nisu

otvorili oči, nepovratno izgubljen, to jest da ćeš biti žrtva lijepog spolado posljednjeg svog daha. Ako te moja iskrenost nije povrijedila,primi moje čestitke.Predveče odoh gospođi Orio. Morao sam obavijestiti svoje ženice

da sad stanujem kod gospodina Grimanija, te da ne mogu već prvunoć spavati izvan kuće. Stari Rosa mi reče da se u gradu govorisamo o nečuvenoj vještini kojom sam dokazao svoj alibi, a kako mita slava ne bi dopala da je alibi bio istinit, to neka se pričuvamRazzette koji sigurno smišlja sličnu osvetu, i zato neka budem naoprezu, osobito noću. Nisam zanemario savjet mudrog starca iizlazio sam samo u društvu ili u gondoli. Gospođa Manzoni pohvalilaje moju opreznost. Pravda me je — rekla je — morala proglasitinevinim, ali javno mnijenje zna na čemu je, i Razzetta mi sigurno nijeoprostio.Nekoliko dana kasnije gospodin Grimani me obavijesti da je biskup

došao i da je odsjeo u samostanu Male braće kod sv. Franje odPaolija. On me je sam odveo prelatu, kao da sam neki rijedak draguljna koji on pazi kao na zjenicu svog oka i kojim se jedino on možepodičiti.Ugledao sam jednog naočitog redovnika s biskupskim križem na

prsima. Podsjećao me na oca Manciu, samo što je bio krupniji isrdačniji. Bile su mu trideset i četiri godine, a već je postao biskup, ito po milosti boga, Svete stolice i moje matere. Pošto mi je podijelioblagoslov, koji sam primio na koljenima, i pružio ruku na poljubac, onme nježno pritisnu na grudi nazivajući me na latinskom svojimdragim sinom. Ni kasnije nije razgovarao drugačije no na latinskom,te da ga nisam čuo kako govori s gospodinom Grimanij em, bio bihpomislio da se kao Kalabrežanin stidi govoriti talijanski. Obavijestiome je da me ne može povesti sa sobom već neka ga ja potražim uRimu, a gospodin Grimani će se pobrinuti da me onamo otpremi.Adresu ću dobiti u Anconi od jednog njegova prijatelja iz reda Male

braće koji će mi dati i novaca za put. »Kad stignete u Rim«,nadovezao je, »više se nećemo rastajati i zajedno ćemo prekoNapulja otići u Martirano. Dođite sutra rano ujutro, pa ćemo poslijemise zajedno doručkovati. Ja naime odlazim već prekosutra.«Na to me gospodin Grimani odvede kući držeći mi usput moralne

prodike, koje su me mogle samo nasmijati. Opominjao me, međuostalim, neka se u Kalabriji ne odajem prevelikom učenju, jer je tamozrak veoma gust, pa bih mogao lako oboljeti na plućima.Drugog dana osvanuo sam kod biskupa već u osvit zore. Poslije

mise i čokolade podučavao me je u katekizmu puna tri sata. Bilo jeočito da mu se nisam svidio, no ja sam ipak bio zadovoljan njime.Bijaše to čovjek uglađen i prijazan, a kako me je uz to imao povestido najviših vrhova Crkve, to sam odmah pokazao živu privrženost,jer u ono vrijeme, usprkos dobrom mišljenju što sam ga imao osvojoj osobi, nisam u sebe imao nimalo povjerenja.Poslije odlaska dobrog biskupa gospodin Grimani preda mi pismo

koje sam imao uručiti biskupovu prijatelju, ocu Lazariju iz samostanaMale braće u Anconi. Uz to me obavijesti da ću putovati s mletačkimposlanikom koji se svakog Časa ima ukrcati za Anconu pa zato nekabudem spreman na odlazak. Pristao sam, a kako i ne bih, kad samjedva čekao da se riješim njegova jarma. Čim sam saznao u koji ćese sat ukrcati poslanikova svita, pošao sam da se oprostim sa svimznancima.Kako se lađa imala otisnuti tek u zoru, otišao sam da tu prekratku

noć provedem sa svojim ženicama koje se ovog puta nisuobmanjivale da će me ikad više vidjeti. Ja ipak nisam mogao ništapredvidjeti, jer sam, prepuštajući se sudbini, smatrao da jerazmišljanje o budućnosti izgubljen trud. Tako je noć protekla izmeđutuge i veselja, slasti i suza. Pri odlasku ostavio sam im ključ koji sambio dao napraviti i koji mi je pribavio toliko slatkih časova.Ta ljubav, prva u mom životu, nije me naučila ničem iz velike knjige

životne škole jer je bila savršeno sretna, nepomućena gorčinom ilima kakvim prljavim računom. Nas smo troje često osjećali potrebuda uzdignemo svoje duše vječnoj providnosti i da joj zahvalimo napostojanoj zaštiti kojom nas je zakriljivala od svih neprilika što sumogle pomutiti naš slatki i blagi mir.

Ukrcao sam se na piazzeti uz Trg svetog Marka. Gospodin Grimanidao mi je šest cekina, što mi je, po njegovu mišljenju, moralodostajati za sve ono vrijeme koje sam imao provesti u karanteni uankonskom lazaretu. Nitko nije ni pomišljao da bi mi po izlaskumoglo zatrebati novaca. Mene je pak umirivala pomisao na ono štosam taj om od svih nosio u svojoj novčarci: četrdeset lijepih cekinakoji su znatno podizali moju mladenačku hrabrost. Otišao sam sveseljem u srcu, ne žaleći ni za čim.

OSMO POGLAVLJEMoje nevolje u Chioggi Otac Stefano, franjevac ¦ Lazaret u Anconi

Grčka robinja ¦ Hodočašće našoj Gospi od Loretta ¦ Idem u Rimpješice, a odande u Napulj da nađem biskupa, ali ga ne nalazim ¦

Sretnim slučajem dolazim do novca za put u Martirano, odakle vrlobrzo odlazim i vraćam se u Napulj

Poslanikova svita, premda je nazivaju velikom, učinila mi se prilično

malenom. Sastojala se od jednog domoupravitelja iz Milana koji sezvao Carnicelli, jednog klerika koji je ovome, jer nije znao čitati,služio kao tajnik, od jedne starice koju su nazivali domaćicom,kuhara i njegove ružne žene i od desetak lakaja.Kad smo u podne sišli u Chioggi, učtivo sam zapitao Carnicelija

gdje ću spavati.— Gdje hoćete. Samo gledajte da ovaj čovjek ovdje zna gdje ste,

kako bih mogao poslati po vas kad tartana[32] razapne jedra zaAnconu. Moja je dužnost da vas dopremim u lazaret u Anconioslobađajući vas svih troškova počev od časa polaska. A dotle sezabavljajte.Ovaj čovjek ovdje bio je vlasnik tartane. Zapitao sam gdje bih

mogao odsjesti.— Kod mene, ako vas ne smeta da spavate u velikom krevetu

zajedno s gospodinom kuharom. Njegova će žena spavati na palubimoje tartane.Ja pristadoh, a jedan mornar natovari moj kovčeg i odvede me kući

čestitog gazde. Kovčeg smo morali gurnuti pod krevet, koji je biotako velik da je zapremao čitavu sobu. Ja sam se smijao, jer bašnisam bio u prilici da se pravim izbirljivim. Onda otiđoh na ručak ugostionicu, a zatim se dadoh na razgledavanje mjesta. Chioggia jepoluotok, morska luka u sklopu mletačke republike, i broji desettisuća stanovnika, mornara, ribara, trgovaca, fiškala, činovnika umletačkim poreznim i novčarskim uredima.Opazim jednu kavanu i uđem. Jedva sam zakoračio, a u susret mi

pohita jedan mladi doktor prava s kojim sam studirao u Padovi. Onme poljubi i predstavi jednom ljekarniku koji je imao radnju pokrajkavane. Ovdje se, kako mi je rekao moj prijatelj, sastaju svi ljudi odpera i knjige. Nešto kasnije naiđe neki Corsini, visok i ćorav

dominikanac, kojeg sam nekad upoznao u Veneciji. Ugledavši me,uze me pozdravljati. Topeći se od ljubaznosti, reče da sam stigaobaš u zgodan čas jer ću moći prisustvovati izletu što ga sutradanpriređuju akademičari makaronci[33] poslije sastanka akademije nakojem će svaki član pročitati jedan svoj sastavak u čast i slavumakarona. Kazao mi je da ću učiniti čast akademiji ako se svojimperom pridružim njihovu stvaralaštvu i ako pođem s njima na izlet.Pristao sam i sastavio deset stanci koje sam pročitao na sastankuakademije, nakon čega sam jednoglasno bio primljen za člana tedične ustanove. Ali još sam se bolje iskazao za stolom gdje sampojeo toliko valjušaka da mi je po mišljenju svih trebalo podijelitinaslov makaronskog kneza.Mladi doktor, također akademičar-makaronac, predstavio me svojoj

obitelji. Njegovi roditelji, ljudi veoma imućni, primiše me srdačno.Imao je dvije sestre. Starija bijaše djevojka prijazne i umiljate ćudi,no mlađa, koja se već bila zaredila, učini mi se čudom ljepote. U tomsam društvu mogao ugodno provesti vrijeme do odlaska, ali valjda jebilo pisano da me u Chioggi imaju snaći samo nevolje. Mladi mi jedoktor dao još jedan dokaz svog prijateljstva. Upozorio me da jeCorsini velik pokvarenjak i da nigdje nije dobro viđen, pa neka ga štoviše izbjegavam. Zahvalio sam doktoru na savjetu, no nisam gaodviše primio srcu, misleći da je Corsini izišao na zao glas samozbog svojih preslobodnih načela. .Kako sam po prirodi bioširokogrudan, a uz to i dovoljno lakouman da ne naslutim zamku,mislio sam da ću se u društvu tog redovnika lijepo i korisno zabaviti.Trećeg dana taj me zloduh odvede na jedno mjesto kamo sam

mogao otići i bez njegove preporuke. Da se pokažem junakom,odspavao sam s jednom bijednom i rugobnom nevaljalkom. Zatimme povede u jednu krčmu gdje smo večerali s četvoricom njegovihprijatelja, sve samih vucibatina. Poslije večere jedan od njih otvoribanku faraona[34]. Izgubivši četiri cekina, htjedoh odustati, ali memoj dobri prijatelj Corsini nagovori da uložimo još četiri cekina, svakipo pola. Tog je puta on držao banku, i ona je propala. Više nisamhtio igrati, ali me Corsini, tobože ojađen zbog mog gubitka, nagovorida sad ja otvorim banku s ulogom od dvadeset cekina. Proigrao sam sve. Više me nisu trebali moliti da nastavim. Igrao sam i dalje uludoj nadi da ću povratiti taj veliki gubitak, i izgubio sam sve, do

posljednjeg novčića. Otišao sam da legnem u veliku postelju krajkuhara, koji se probudio i nazvao me raskalašnikom. Odgovorio sammu da je to istina.Čitavo moje biće, slomljeno tolikom nesrećom, čeznulo je da utone

u okrilje sestre smrti i da postane neosjetljivo. Ali u podne meprobudi onaj prokleti krvnik i obavijesti me s likovanjem da su pozvalina večeru jednog veoma bogatog mladića kojeg će sigurnooperušati, pa bih i ja mogao povratiti svoj novac.— Ali ja sam sve izgubio. Posudite mi dvadeset cekina.— A, to ne mogu. Kad nekom posudim, onda sigurno gubim. To je

možda puka praznovjerica, ali imao sam odviše gorkih iskustava.Gledajte da taj novac negdje pronađete i dođite. Zbogom.Stideći se da svoju nevolju priznam pametnom i dobrom doktoru,

raspitao sam se kod prvog prolaznika gdje bih mogao naći jednogpoštenog založnika. Ovaj me uputi. Založnik bijaše već postarijičovjek, no ipak pristade da pođe sa mnom. Ispraznio sam mu čitavkovčeg, i on mi, pošto je popisao sve stvari, dade trideset cekina poduvjetom da mu ih vratim najkasnije za tri dana, jer će po isteku togaroka sve moje stvari prijeći u njegovo vlasništvo. Taj poštenjak nijezahtijevao nikakve kamate, čak me je prisilio da zadržim tri košulje,čarape i maramice. Ja sam naime htio sve založiti, jer sam imaosiguran predosjećaj da ću te večeri povratiti sav svoj novac.Osvetio sam se tek dvadeset godina kasnije napisavši žučan

sastav protiv predosjećaja. Mislim da je jedini predosjećaj koji mudarčovjek treba poslušati onaj koji mu predskazuje nesreću, jer ondolazi od razuma. Onaj pak koji predskazuje sreću dolazi od srca, asrce je ludo, pa se pouzdaje u ludu sreću. Ja nisam imao ničegprečeg no da se pridružim časnom društvu, a ono se pak ničeg tolikonije bojalo koliko mog nedolaska. Za večerom nije bilo ni riječi oigranju. Svi su kovali u zvijezde moje velike sposobnosti i svečanonazdravljali bogatstvu i uspjehu koji me čekaju u Rimu. Videći da niposlije večere nitko ne spominje igru, ja smjelo zatražih uzvrat.Odgovoriše mi neka samo otvorim banku, a oni će svi igrati kao mojiprotivnici. Napravio sam banku i pošto sam sve izgubio zamolihredovnika da plati krčmaru što mu dugujem, i on obeća da će sveurediti.

Da nevolja bude još veća, dok sam se očajan spremao na počinakprimijetio sam gadne znakove iste one bolesti od koje sam tek prijenepuna dva mjeseca ozdravio. Legao sam posve ošamućen izaspao u bunilu. Probudio sam se nakon jedanaest sati, utučen ipogružen. Grozeći se danjeg svjetla, kojega se više nisam smatraodostojan, zatvorio sam opet oči i zapao u drijemež. Nisam se htiodokraja probuditi, strahujući od nemile stvarnosti koja će me natjeratida donesem neku odluku. Ni jednog časa nisam pomislio da sevratim u Veneciju, što je doista trebalo da učinim, a radije bih umronegoli se povjerio mladom doktoru. Življenje mi je postalo teret, ipoželio sam da se nikad ne pomaknem i da umrem od gladi. I ostaobih tako ležati, da nije došao dobričina Alban, vlasnik tartane, koji mežestoko prodrma, govoreći mi neka idem na brod, jer je vjetarpovoljan, pa bi htio otploviti.Svaki smrtnik, kad se na bilo koji način oslobodi teške nedoumice,

osjeća olakšanje. Činilo mi se da mi je gazda Alban došao rećiupravo ono što sam jedino mogao u svojoj crnoj nevolji učiniti. Poštosam se žurno obukao, zavezao sam one tri košulje u jednumaramicu i pošao da se ukrcam. Sat kasnije tartana digne sidro, a uzoru ga baci u jednoj istarskoj luci koja se zvala Orsara.Svi smo sišli da obiđemo grad, iako Orsara ne zaslužuje taj naziv.

Mjesto sad pripada papi, a Svetoj su ga stolici poklonili Mlečani uznak poštovanja.Meni se pridružio mladi franjevački redovnik kog su nazivali brat

Stefano iz Beluna, a kojeg je gazda Alban, velik štovalac sv. FranjeAsiškog, iz milosrđa ukrcao na brod. Videći me utučena, zapita mejesam li bolestan.— Jad me izjeda, oče moj.— Dođite sa mnom na ručak kod jedne od naših štovatelj ki, pa će

vas proći svi jadi.Već trideset sati nisam bio ništa okusio, a na teškom putu po

uzburkanom moru povratio sam i ono malo što mi je još ostalo uželucu. Osim toga, silno me je izjedala ona moja gadna bolest, a dane spominjem koliko me je ponizivala spoznaja da sam ostao bezprebijene pare. Nalazio sam se u tako bijednom stanju da nisamimao snage da nešto odbijem. I tako pođoh za redovnikom,bezvoljan i kao obamro.

On me predstavi svojoj štovateljki kao pobožna mladića kojeg vodiu Rim da mu obuče svetu halju njihova zaštitnika. U svakoj drugojprilici ja bih s gnušanjem odbio od sebe takvu laž, ali u tadašnjempoložaju ta mi se podvala učinila samo smiješnom. Dobra nam ženaposluži za ručak ribe pripravljene na ulju, koje je ondje izvrsno, iponudi nas refoškom, odličnim istarskim vinom. Dok smo još bili pristolu, naiđe slučajno neki dobrodušni svećenik koji mi reče neka neidem spavati na tartanu, jer da će mi on dati udobno konačište a idobar ručak ako sutradan zbog vjetra ne uzmognemo otploviti.Prihvatio sam ponudu objeručke. Kad sam se dobro najeo, iskrenozahvalih čestitoj ženi i iziđoh sa svećenikom da razgledam grad.Naveče me on odvede svojoj kući i ponudi obilatom večerom koju jepripremila njegova domaćica. Ona je večerala zajedno s nama iprilično mi se svidjela. Njegov refoško zagrijavao je srce još bolje odonog u podne, te ja za trenutak zaboravih svoju nesreću i stadohveselo čavrljati s domaćinom. Htio mi je pročitati jednu svoju pjesmu,no ja mu rekoh da ću je radije poslušati sutradan, jer se od umorajedva držim na nogama. Povukoh se dakle na počinak i poslije desetsati duboka sna, domaćica, koja je sigurno vrebala kad ću seprobuditi, unese kavu. Mlada i naočita, zasluživala je svaku pažnju.Proklinjao sam svoje bijedno stanje koje mi nije dalo da joj pokažemkoliko cijenim njene draži. Nisam mogao podnijeti pomisao da će mesmatrati hladnim ili neučtivim.U želji da se pristojno odužim svom domaćinu, odlučih da pažljivo

saslušam njegove pjesme, a jad i tuga neka idu do đavola! Sud štosam ga izrekao o njegovim stihovima oduševio je dobrog svećenika iuvjerio ga da imam više duha no što je u prvih mah pomislio, pa mezamoli da poslušam i njegove idile. Ja pokorno priklonih glavu.Proveo sam s njim čitav dan. Učestale pažnje domaćice pokazašemi da sam joj se svidio, a ja sam joj uzvraćao istom mjerom. Dan jesvećeniku prošao kao tren, a sve zbog krasota koje sam otkrivao unjegovim stihovima, premda se gori jedva mogu zamisliti. Meni jeipak vrijeme sporo prolazilo, u nestrpljivom očekivanju da medomaćica povede na počinak. Takav sam bio i ne znam da li bih semorao stidjeti ili ponositi. U najtužnijem stanju tijela i duha usudiosam se podavati radosti, zaboravljajući nevolje koje bi obeshrabrilesvakog razumnog čovjeka. I naposljetku dođe očekivani trenutak.

Poslije nekoliko uvodnih milovanja, ona se pokaza ljupkopopustljivom, ali se uzjoguni kad se stadoh tobože spremati da jojodam potpuno priznanje. Zadovoljan onim što sam dobio, a još višešto je oklijevala pred onim glavnim, mirno sam zaspao. Sutradan pridoručku njen mi je izraz jasno kazivao da je ushićena što smo setako blisko upoznali. Ja sam se odmah poduhvatio da je uvjerimkako moja sinoćnja nježnost nije bila posljedica refoška, ali naiđohna otpor. No ona zasladi to ustezanje rekavši da bih nas netkomogao iznenaditi, pa je bolje da odgodimo do večeri, jer jejugoistočnjak još jači nego sinoć. Bijaše to izričito obećanje.Dan sam opet proveo sa svećenikom. Kad sam polazio u krevet,

domaćica me ostavi, rekavši da će se vratiti. Pregledavši se,ustanovih da ću uz malo opreza moći obaviti posao, ne izlažući seopasnosti da počinim neoprostivo bezakonje zbog kojeg bih semorao optuživati do kraja života. Da sam se povukao, morao bih jojotkriti razlog, što bi mene osramotilo, a nju duboko ponizilo. Da samimao pameti, ne bih ni započinjao, ali uzmaka mi više nije bilo.Primio sam je kako je očekivala i mi, sladeći se, provedosmonekoliko sati. Jedva što sam zaspao, kad dojuri gazda Alban i rečemi neka požurim, jer bi ploveći uz istarsku obalu želio pristati sutranaveče u Puli. Otišao sam na tartanu.Franjevac brat Stefano zabavljao me čitav dan svojim besjedama

zaodjenutima plaštem naivnosti ispod koje je izbijala neukostpomiješana s lukavstvom. Pokazao mi je sve milodare koje je biosakupio u Orsari: vino, sir, kobasice, slatkiše i čokoladu. Svi dubokidžepovi njegove svete halje bijahu puni hrane.— A imate li novaca?— Očuvao me bog! To mi ponajprije brani naš uzvišeni red, a zatim,

kad bih prošeci milodare zatražio novaca, otarasili bi me se kojimkukavnim novčićem, dok ono što mi daju u hrani vrijedi deset putaviše. Sveti Franjo, vjerujte mi, imao. je mnogo pameti.Pomislio sam kako se za tog redovnika bogatstvo sastoji upravo u

onom u čem sam ja tad najviše oskudijevao. Pozvao, me za svojutrpezu, silno se ponoseći što sam se udostojao da mu iskažem tučast. Još prije noći tartana pristade u pulskoj luci koju zovu Veruda, imi se iskrcasmo. Počesmo se uspinjati nekim putem i nakon četvrtsata uđosmo u grad. Proveo sam dva sata u razgledavanju rimskih

starina, jer je taj grad bio nekad jedno od središta carstva, no od svenekadanje veličine vidio sam samo jednu ruševnu arenu. Onda sevratismo u Verudu, razapesmo jedra i sutradan se nađosmo uAnconi, pošto smo čitavu noć proveli pred lukom ploveći uz vjetarčas desno, čas lijevo, da nekako uzmognemo ući. Premda jesmatraju jednim od najsjajnijih Trajanovih spomenika, ta bi luka bilaveoma loša da je nisu zaštitili nasipom koji je sagrađen uz veliketroškove. Zanimljivo je da je sjeverna obala Jadranskog mora punaluka, dok se na drugoj nalaze svega jedna ili dvije. Očito je da semore prema istoku povlači. Za nekoliko stoljeća Venecija će sespojiti s kopnom.U Anconi se iskrcasmo u starom lazaretu, gdje nam odrediše

karantenu od dvadeset i osam dana, jer je Venecija nakon karanteneod tri mjeseca dozvolila ulaz momčadi s dva broda iz Messine, gdjeje nedavno harala kuga. Zatražio sam sobu za sebe i brata Stefana,koji mi je na tome bio neizmjerno zahvalan. Od nekog Židovaunajmio sam krevet, stol i nekoliko stolica. Redovnik je za sebetražio samo malo slame. Da je naslutio da bih bez njega moždaumro od gladi, ne bi se toliko dičio što se nastanio sa mnom. Doksmo se smještali, naiđe jedan mornar sa tartane, koji je valjdaočekivao bogatu napojnicu, i zapita me gdje mi je kovčeg. Odgovorihmu da ne znam, i on se dade u bezuspješnu potragu za njim. Moraosam se nasmijati gazdi Albanu kad mi se skrušeno došao ispričavatišto ga je zaboravio, i prisezati da će mi ga poslati najkasnije za trisedmice.Redovnik, koji je imao provesti sa mnom četiri sedmice, mislio je da

će ih proživjeti na moj trošak, ne znajući da će po premudroj voljiprovidnosti on morati mene uzdržavati. Imao je zaliha o kojima smomogli živjeti osam dana, no trebalo je misliti i na budućnost.Stoga mu ja poslije večere dirljivim riječima izložih svoje stanje, ne

skrivajući da bi me netko morao uzdržavati do Rima gdje ću tobožeodmah stupiti u službu kod poslanika kao tajnik memorijala. Umjestoda se sažali nad mojom nevoljom, redovnik na moje veliko čuđenje,sinu od radosti.— Ja ću se pobrinuti za vas do Rima. Samo mi recite da li znate

pisati.— Šalite li se vi sa mnom?

— Pa to je pravo proviđenje! Ja, vidite, umijem napisati samo svojeime, ali to znam i desnom i lijevom rukom. Uostalom, čemu bi mi islužilo da znam pisati?— To me prilično čudi, jer sam vjerovao da ste svećenik.— Ja nisam svećenik, već redovnik. Ja služim misu, pa prema tome

moram znati čitati. Vidite, sveti Franjo, čiji sam ja nedostojni sin, nijeznao pisati, a kažu da nije znao ni čitati. Zato nije nikad služio mise.Ukratko, budući da znate pisati, sutra ćete u moje ime pisati svimosobama koje ću vam imenovati, i ja vam dajem riječ da će namposlati jela u izobilju, pa ćemo mirno dočekati kraj karantene.Sutradan mi doista nije dao odahnuti sve dok nisam napisao osam

pisama, jer usmena predaja njegova reda kaže da treba zakucati nasedmora vrata, pa ako se ona ne otvore, otvorit će se osma, i nabrata franjevca prosut će se obilje milodara. Kako je već jednomputovao do Rima, poznavao je sve imućnije kuće u Anconi koje suštovale uspomenu sv. Franje, kao i sve glavare bogatih samostana.Morao sam pisati svima koje mi je označio, ne izostavljajući ni jednelaži koje mi je kazivao u pero. Čak me je natjerao da ga potpišem,govoreći da bi dobre duše, kad bi se on potpisao, po razlici urukopisu vidjele da ne zna pisati, što bi mu veoma naškodilo, jer se uovom pokvarenom stoljeću cijeni samo učenost. Prisilio me je dapisma iskitim latinskim izrekama, čak i ona koja smo uputili ženama.Sve moje opiranje bijaše uzalud. Čim bih se usprotivio, on bi mipriprijetio da mi više neće dati ništa za jelo. Zato sam odlučio da muse u svemu pokorim. U nekima od tih pisama bilo je laži kojima sudruga proturječila. Tako je glavaru isusovačkog samostana daonapisati kako se ne želi uteći kapucinima jer su oni bezbožnici, pa ihzato sveti Franjo nikad nije mogao trpjeti. Uzalud sam mu dokazivaoda u vrijeme svetog Franje nije bilo ni kapucina ni franjevaca. On meje na to nazvao neznalicom. Bio sam tvrdo uvjeren da će ga smatratiluđakom i da nam nitko neće ništa poslati. No prevario sam se.Iznenadile su me goleme količine hrane koje su stale stizati nakonnekoliko dana. S tri ili četiri strane poslaše nam toliko vina da nam jemoglo doteći do kraja karantene, to više što sam, u želji da što prijeozdravim, pio samo vodu. Svaki smo dan imali toliko hrane da bi semoglo nasititi i šest ljudi, te smo ostatke velikodušno poklanjalinašem čuvaru, koji bijaše veoma siromašan i otac brojne obitelji. Za

sve to redovnik zahvaljivaše samo sv. Franji, ne spomenuvši nijednom plemenite osobe koje su nas obasipale milodarima. Cak seprihvatio i toga da moje užasno prljave košulje dade čuvaru napranje, govoreći da na nj neće pasti nikakva sramota jer svi znaju dafranjevci ne nose košulje. Nije ni znao da na svijetu postoji bolestkakvu sam ja dobio. Kako sam po čitave dane ostajao u krevetu,nisam se morao pokazivati svima koji su primivši pismo pohitali daga obiđu, smatrajući to svojom dužnošću. Oni koji nisu došli poslalisu pisma puna prikrivenih zamjerki, koje mu ni za živu glavu nisamsmio protumačiti. Jedva sam ga uspio uvjeriti da ta pisma ne tražeodgovor.Nakon petnaest dana njege moja boljetica stade popuštati, pa sam

se od jutra do mraka šetao dvorištem. No uskoro moradoh odustatiod šetnje, jer je prizemlje lazareta zaposjeo neki turski trgovac koji jedolazio iz Soluna u pratnji brojne čeljadi. Otada mi je kao jedinarazonoda preostalo da satima stojim nalakćen na svom balkonugledajući u dvorište kojim se šetao Turčin. Ali nije me zanimao on,već jedna grčka robinja čarobne ljepote. Ona je provodila čitavedane na vratima svoje sobe, pletući ili čitajući u sjeni. Kad bipodigavši pogled ugledala mene, brzo bi ga odvraćala, a katkad bi,hineći iznenađenje, ustajala i polaganim korakom odlazila u svojusobu. Kao da mi hoće reći: »Nisam znala da me netko gleda«. Stasjoj je bio tanan i visok, a lice sjalo prvom mladošću. Put joj bijašebijela, a oči i kosa crni. Nosila je raskošnu i izazovnu grčku odjeću.Zar sam mogao, onako besposlen, i s naravi kakvu mi dadoše

priroda i navika, satima promatrati takvo biće a da ne planem ludomljubavlju? Čuo sam je kako na iskvarenom talijanskom razgovara sasvojim gospodarom. Bijaše to još lijep i kršan starac koji očito nijeznao kako da ubije dosadu. Izlazio bi s lulom u ustima, prostajaočasak na dvorištu i odmah odlazio u sobu. Ja bih djevojku većnagovorio da se nisam bojao da ću je poplašiti. Stoga se odlučih dajoj pišem, to više što nisam bio u neprilici kako da joj dostavimpismo. Imao sam joj ga samo baciti pred noge. Kako nisam biosiguran hoće li ga pokupiti, evo što sam smislio da se osiguram odneugodnog iznenađenja:Iskoristivši trenutak kad je bila sama, ispustih prazan papirić,

savijen u obliku pisma, držeći u drugoj ruci pravo pismo. Čim sam

vidio gdje se saginje da pokupi prvi papirić, ja bacih i drugi, a ona iovaj pokupi. Spremivši oba pisma u džep, žurno se udalji. Pismo jebilo sastavljeno otprilike ovako: »Zvijezdo Istoka, ja te obožavam.Ostat ću cijelu noć na svom balkonu u nadi da ćeš doći i barem nakratak čas poslušati moj glas koji će dolaziti kroz jedan otvor u podu.Govorit ćemo tiho, a da me bolje čuješ, popni se na balu koja je bašispod onog otvora.«Zamolio sam čuvara da me te noći ne zaključa kao što to obično

čini. On pristade, ali pod uvjetom da me nadzire, jer ako mi sune uglavu da skočim u dvorište, ode njemu glava. Ipak je obećao daneće dolaziti na balkon.Ona se pojavi u ponoć, kad sam već počeo gubiti svaku nadu. Ja

legoh potrbuške i prislonivši lice na rupu koja je bila ispiljena u oblikučetvorokuta od šest palaca, vidjeh je kako se uspinje na balu. Glavajoj se nađe tek na stopu ispod rupe. Jednom se rukom pridržavala ozid, jer je bala pružala vrlo nesigurno uporište. U takvu smo etopoložaju nježno razgovarali o sebi, o ljubavi, o željama, zaprekama inemogućnostima, o lukavštinama i zabranjenim putima. Pošto mi jeobećala da će doći i druge noći, provuče, opraštajući se, ruku krozrupu. Bacih se na tu baršunastu i meku ruku, ne skidajući s njepohlepna usta. Ali kakve li tek slasti, kad ona zatraži moju! Brzo jeproturih čitavu i ona zagnjuri usne u meko udubljenje dlanapraštajući mojim grabežljivim prstima sve što su otimali s grčkih jojgrudiju, od kojih sam se još teže otkidao nego maločas od ruke.Kad se vratih s balkona, sa zadovoljstvom ustanovih da čuvar

duboko spava u jednom kutu sobe.Zadovoljan što sam dobio sve čemu sam se u onako neudobnu

položaju mogao nadati, razbijao sam glavu kako da iduće noćiuvećam slasti sastanka, ali uskoro uvidjeh da je ženska pamet lijepeGrkinje bila dovitljivija od moje.Kad je poslije ručka izišla sa svojim gospodarom na dvorište ona

mu reče nešto na turskom što on odobri. Ubrzo dođe jedan od sluguTuraka i uz pomoć našeg čuvara dovuče pod balkon jednu velikukošaru s namirnicama. Grkinja, koja je nadzirala smještaj, naredi imda jednu balu pamuka polože preko dvije druge, kako bi tobože biloviše mjesta za košaru. Prozrevši njen naum, zadrhtao sam odradosti, jer će se tako ona noću moći popeti za dvije stope više. No

kad sam bolje porazmislio, uvidio sam da će to biti vrlo neudobanpoložaj: bit će naime sve vrijeme sagnuta, što je nemoguće dugoizdržati. Rupa nije bila dosta velika da provuče glavu i da se udobnosmjesti.Na proširivanje rupe nisam smio ni pomišljati. Bijesan, opružih se

po balkonu i osmotrivši pažljivo otvor, uvidjeh da nema druge nootkinuti trošnu dasku sa greda za koje bijaše pribijena. Odem uzajedničku prostoriju: čuvara nema. Dohvatim najveća kliješta,dadem se na posao i nakon nekoliko pokušaja, sve u strahu danetko ne naiđe, iščupam četiri velika čavla kojima je bila pričvršćenadaska. Sad sam je po volji mogao dizati i spuštati. Ostavio sam je uprijašnjem položaju i stao nestrpljivo očekivati noć. Predmet mojihželja pojavi se u ponoć. Videći kako se muči da se popne na onebale, skinem dasku, odgurnem je u stranu i pružih joj čitavu ruku.Ona se uhvati za nju, popne se, i kad se ponovo uspravi, nađe se,iznenađena, cijelim gornjim tijelom na mom balkonu. S lakoćomizvuče i svoje sasvim nage ruke. Nismo izgubili mnogo vremenahvaleći se uzajamno što smo bez dogovaranja tako lijepo poradili naistom cilju. Ako je prošle noći ona bila pristupačnija meni nego janjoj, ovog je puta bilo obrnuto. Jao, ma kako istezao ruke, mogaosam obgrliti samo gornji dio njena tijela. Bio sam očajan, ali jošočajnija bijaše ona, jer makar me je cijela obujmila rukama, mogla jezadovoljiti samo usta. Tisuću je puta na grčkom proklela onog kojinesretne bale nije povećao barem za pola stope. Doduše, ni onda sene bismo dokraja mogli zadovoljiti, ali bi moja ruka barem donekleutolila žudnju lijepe Grkinje. U tim slatkim iako nesavršenim užicimazateče nas i zora. Ona se bešumno izgubi, a ja namjestili dasku ipožurih u postelju da se osnažim snom i počinkom.Kako je tog dana počinjao mali Bajram, koji se slavi tri dana, rekla

mi je da će doći tek četvrte noći. Mali Bajram je kod Turaka isto što unas Uskrs, i traje dulje od velikog. Ta sam tri dana proveopromatrajući njihove obrede i neprestano komešanje.Prve noći poslije Bajrama, dok me je grlila zaljubljenim rukama,

reče mi da će biti sretna samo ako bude moja, i da bih je kaokršćanku mogao kupiti i čekati u Anconi dok prođe karantena.Odgovorio sam joj da sam siromašan, našto ona žalosno uzdahnu iode. Druge mi noći povjeri da je njen gospodar kani prodati za dvije

tisuće pijastera, da će mi ona dati taj novac, da je još djevica, u štobih se lako mogao uvjeriti da je bala viša. Na kraju reče da će midonijeti škrinjicu punu divnih dijamanata. Samo za jedan dobit ćuone dvije tisuće pijastera, a s ostatkom moći ćemo udobno živjetibez bojazni da ćemo ikad osiromašiti. Uvjeravala me da Turčin nećeni primijetiti nestanak kutije, a ukoliko se to i dogodi, nikad nećeposumnjati na nju.Bio sam zaljubljen u tu ženu, pa me je njen prijedlog dovodio u

iskušenje. Ali kad svanu dan, mog kolebanja nestade. Kad ona uponoć osvanu sa škrinjicom, rekoh joj da ne mogu sudjelovati uokradanju jednog čovjeka, našto ona brižnu u plač govoreći da bihpristao kad bih je volio koliko ona mene, no da bi tako postupio svakipravi kršćanin. Bijaše to naša posljednja noć. Sutradan u podneimao nas je prior lazareta pustiti na slobodu. Dražesna Grkinja, sva uvlasti osjetila i usplamtjela od žudnje koja joj je žarila dušu, stade memoliti da je čitavu podignem na balkon. Da li bi se ikoji ljubavnikmogao oglušiti na takvu molbu? Ja se uspravih, nag kao gladijator,sagnuh se i uhvativši je ispod pazuha, počeh je izvlačiti kadli osjetihželjezni stisak na ramenima i glas čuvara koji prereza noćnu tišinu:»Što vi to radite?« Moje ruke popustile, ona uteče, a ja se bacimničice na balkon, i ostanem nepomičan, premda me je čuvardrmusao misleći da sam od prevelika uzbuđenja umro. Nisam htioustati jer bih ga inače zadavio. Kad se malo pribrah, otiđoh bez riječiu krevet, ostavivši dasku odmaknutu. Prior dođe već ujutro i objavida smo slobodni. Napuštajući tužna srca to mjesto, opazih Grkinjukako me prati suznih očiju. Pošto sam s bratom Stefanom uglavio dame sačeka kod Loggie dei Mercanti, pođoh sa Židovom kojem sambio dužan zakupninu za namještaj u samostan Male braće, gdje miotac Lazzari dade deset cekina i biskupovu adresu. Dobri se biskupveć sigurno nalazio u Rimu pošto je prošao karantenu negdje nagranici Toscane. Isplatio sam Židova i pošto sam siromaški ručao ujednoj krčmi, odoh da se nađem s bratom Stefanom. Usput sam nanesreću susreo gazdu Albana koji me uze gadno ružiti i psovati zbogonog kovčega za koji mu bijah kazao da sam ga zaboravio kod njeg.Primirio se tek kad mu ispričah sve one tužne zgode, a on tadazatraži neka mu na pismeno potvrdim da nemam od njega nikakvihpotraživanja. Kad se oslobodih dobričine Albana, uđoh u neki dućan

gdje kupih cipele i jedan plavi redengot. Onda potražih brata Stefanakojem rekoh da želim posjetiti svetu kuću Naše gospe od Loretta i daću ga ondje čekati tri dana pa ćemo onda zajedno pješice do Rima.On odgovori da mu se ne ide u Loretto i da ću se ja već pokajati štosam prezreo providnost sv. Franje.Sutradan sam u savršenu zdravlju krenuo za Loretto. U taj sveti

grad stigao sam iznuren i na kraju snage, jer sam tada prvi put uživotu prevalio petnaest milja pješice, po silnoj žezi, pijući samovodu, jer me je kuhano vino koje toče u tim krajevima peklo u želucu.Moram napomenuti da usprkos crnoj neimaštini nisam izgledaopoput prosjaka.Ulazeći u grad, spazih jednog postarijeg i dostojanstvenog

svećenika koji mi je dolazio u susret. Videći da me pozornopromatra, skinem šešir i zapitam ga gdje bih mogao naći pristojnugostionicu.— Kad vidim osobu poput vas kako putuje pješice, tad sudim da

dolazi u pobožno poklonstvo ovom svetom mjestu. Pođite sa mnom.On se okrene i odvede me u jednu kuću sjajna izgleda. Prišapne

nekoliko riječi domoupravitelju i ode, rekavši mi da ću biti dobroposlužen.Mislio sam da su me s nekim zamijenili, ali se nisam usprotivio.Odvedoše me u stan koji se sastojao od tri prostorije. Spavaonica

bijaše obložena damastom, a krevet je zakrivao raskošni baldahin.Na otvorenom sekreteru nalazio se sav pribor za pisanje. Jedansluga donese mi laganu kućnu haljinu, zatim iziđe i ubrzo se vrati sjoš jednim noseći velik lavor napunjen vodom. Polože ga pred mene,izuju mi cipele i operu noge. Uto uđe jedna lijepo obučena žena upratnji služavke koja je nosila ponjave, i ponizno se poklonivši,rasprostre krevet. Poslije kupke, odjeknu neko zvono i svi klekoše. Ija učinih isto. Bijaše to Marijino pozdravljen je. Zatim prostru jedanmali stol i zapitaju kakvo vino pijem. Odgovorih da pijem chianti.Donesu mi novine i dva srebrna svijećnjaka i udalje se. Sat kasnijeposluže me vrlo ukusnom posnom večerom, a prije no što sam legaoupitaju me hoću li da mi donesu čokoladu prije ili poslije mise. Rekohneka donesu poslije, jer sam pogodio što znači to pitanje. Čim samlegao, donesu mi noćnu svjetiljku sa zaslonom. I tako se nađoh upostelji kakve sam viđao samo u Francuskoj. Bijaše kao stvorena da

liječi od nesanice, no ja od tog zla nisam patio. Moj je san potrajaodeset sati. Videći svu tu udobnost kojom su me okružili, odmah sampogodio da to nije obična gostionica, ali kako sam mogao i naslutitida se nalazim u papinskom domu za hodočasnike?Ujutro poslije čokolade eto nagizdanog vlasuljara koji jedva čeka da

zapodjene razgovor ne čekajući da ga se pita. Pogađajući da neželim bradu, ponudi se da mi vrškom škara podreže malje, što će meučiniti još mlađim.— A tko vam kaže da želim sakriti svoje godine?— Pa to je jasno, jer kad monsinjor to ne bi želio, već bi se odavna

dao obrijati. Grofica Marcollini je ovdje. Da li je monsinjor poznaje? Upodne je moram počešljati.Videći da me grofica ne zanima, brbljavac promijeni temu

razgovora:— Da li monsinjor prvi put stanuje ovdje? Ni u jednoj državi našeg

uzvišenog gospodara nema ovakvog svratišta za hodočasnike.— I ja tako mislim, pa ću to i reći Njegovoj svetosti.— Oh, on to dobro zna, jer je i sam ovdje stanovao prije svog

ustoličenja. Da vas monsinjor Caraffa ne poznaje, ne bi vas doveoovamo.Eto zašto su strancu u čitavoj Evropi vlasuljari uvijek korisni. Od njih

sve doznaješ, ali ih ne smiješ zapitkivati, je» tada stanu izmišljati, iumjesto da ti iz njih izvlačiš, počnu oni izvlačiti od tebe. Smatrajućida bi trebalo da se poklonim monsinjoru Caraffi, zamolih da meodvedu k njemu. On me primi veoma ljubazno i pokaza mi svojuknjižnicu. Dao mi je za vodiča jednog od svojih velečasnih koji bijašemojih godina, pametan i obrazovan. Sve mi je pokazao. Ako još živi,on je danas kanonik crkve San Giovanni de Laterano. Susreo samga poslije dvadeset godina u Rimu gdje mi je bio od velike koristi.Drugog sam se dana pričestio na mjestu gdje je Djevica porodila

svog tvorca, a trećeg sam dana razgledao blago pohranjeno u tomčudesnom svetištu. Idućeg jutra napustio sam Loretto u samu zoru,potrošivši za čitava boravka samo tri paolija,[35] koje sam daovlasuljaru.Na pola puta do Macerate opet naiđoh na brata Stefana, koji je vrlo

sporo napredovao. Bio je ushićen što me vidi i reče mi da je izAncone otišao dva sata poslije mene, ali da prevaljuje samo tri milje

na dan i da je neobično zadovoljan što će utrošiti dva mjeseca za tajput koji se čak i pješke može prijeći za osam dana.— Hoću — objašnjavao je — stići u Rim svjež i čio. Nemam zašto

da žurim, i ako ste voljni da putujete sa mnom, sveti Franjo će se većsnaći kako da nas obojicu prehrani.Taj lopovski redovnik bijaše čovjek od tridesetak godina, riđe dlake,

snažne tjelesne građe, pravi seljak koji se zaredio samo da bi mogaolagodno živjeti u ljenčarenju i dokolici.Odgovorih mu da mi se žuri, te da mu ne mogu biti suputnikom.— Danas ću prevaliti dvostruki put — odvrati mi on — samo mi

ponesite kaput, koji mi je vrlo težak.Taj mi se prijedlog učini zabavnim, te ja odjenuh njegov kaput, a

njemu dadoh svoj redengot. Međutim ovako prerušeni mora da smopružali toliko šaljiv prizor da su nam se svi prolaznici iz sveg glasasmijali. Njegov je kaput težio tačno koliko i teret koji ponese jednamazga. Imao je dvadeset do vrha punih džepova, ne računajućistražnji džep, koji je on nazvao il batticulo[36] i koji je sam sadržavaodvostruko više od svih ostalih zajedno. Bijaše tu kruha, vina, svježegi usoljenog mesa, pilića, jaja, sira, šunke, kobasica, ukratko zaire zanajmanje petnaest dana.Ispričah mu kako su me primili u Lorettu, a on mi reče da sam

trebao tražiti od monsinjora Caraffe preporuku za sve bolnice doRima, pa bih svagdje naišao na isti prijem.— Sve su bolnice — nadoveza on — udarene prokletstvom svetog

Franje, zato što ne primaju redovnike prosjake; uostalom, zbog tognas ne boli glava, jer su i tako odviše udaljene jedna od druge.Nama su draži domovi poštovalaca našeg reda na koje putemnailazimo.— Zašto ne tražite konačište u vašim samostanima?— Nisam tolika budala. U prvom redu ne bi me ni primili, jer kako

sam bjegunac, to nemam pismene dozvole za boravak izvansamostana, koju oni uvijek traže. Mogao bih čak dopasti tamnice, jerto su vam prokleti nitkovi. U drugom redu, u samostanima nam nijetako dobro kao u kućama naših dobročinitelja.— Kako i zašto ste postali bjegunac?Na to pitanje on rasprede o svom utamničenju i bijegu priču punu

nesklapnosti i laži. Taj odbjegli redovnik bijaše potpuna budala

lakrdijaškog duha koji je one što ga slušahu smatrao još glupljim odsebe. Ipak je u toj njegovoj gluposti bilo neke lukave pronicavosti.Njegova religija bijaše nešto sasvim neobično. Kako se nije htioprikazati bogobojaznim, ponašao se sablažnjivo, a da bi nasmijaoslušaoce, dopuštao je sebi i najsablažnjivije riječi. Nije imao nikakvesklonosti ni za lijepi spol ni za putene naslade, ali samo zbog mane utemperamentu. Tvrdio je da svi u toj njegovoj mani s udivljenjemgledaju uzor kreposne čistoće. Sve je na tom području smatraodostojnim poruge, a kad bi se malo opio, postavljao bi društvu kodstola tako nepristojna pitanja da bi se svak zacrvenio, a zvekan odredovnika samo bi se smijao.Kad bijasmo na stotinu koraka od kuće dobročinitelja kojeg je

nakanio počastiti svojim posjetom, on opet navuče svoj teški kaput.Kad je ušao, podijelio je blagoslov svim ukućanima, a svi mu onipoljubiše ruku.Kućedomaćica ga zamoli neka im održi misu, i redovnik se

blagohotno dade povesti do kapelice. Ugrabivši zgodan trenutak, jamu prišapnuh:— Zar ste zaboravili da smo doručkovali? — na što mi on otresito

odgovori:— To nisu vaša posla!Nisam se usudio dalje prigovarati, ali prisustvujući tom obredu

nemalo se začudih kad primijetih da on pravo i ne zna kako se služimisa. To mi se učini smiješnim, ali najsmješnije je tek imalo doći.Čim je nekako dogurao do kraja mise, zasjedne u ispovjedaonicu i

pošto je ispovjedio sve ukućane sunu mu u glavu da uskrati oprostod grijeha domaćinovoj kćeri, miloj i dražesnoj djevojčici od dvanaestili trinaest godina. Učinio je to javno, grdeći je i grozeći joj se paklom.Jadno dijete postiđeno iziđe iz kapelice, lijući gorke suze. Savuzbuđen, osjećajući živu naklonost prema djevojčici, ne mogah sesuspreći, te Stefanu glasno doviknuh da je lud i potrčah za njom daje utješim. Ali ona je već bila nestala i ni za što se nije dala nagovoritida sjedne s nama za stol.Ta me je budalasta mušičavost toliko razjarila da bih ga najradije

izbatinao. U prisutnosti sviju nazvah ga varalicom i besramnimkrvnikom djevojčine časti, a kad sam zapitao zašto joj je uskratio

odrješenje, on mi začepi usta hladnokrvno od vrativši da ne smijeizdati ispovjednu tajnu.Odbio sam da ručam, čvrsto odlučivši da napustim tu redovničku

lopužu. Kad smo odlazili, morao sam uzeti jedan paolo za tu prokletumisu koju je održao i tako bijah primoran da obavim sramnu dužnostnjegova kasonoše.Čim smo se našli na cesti, rekoh mu da odlazim od njega, jer se

bojim da ne dopadnem robije ako i dalje ostanem s njim; i tako ugrdnjama kojima ga obasuh, nazivajući ga neznalicom i razbojnikom,dok je on mene zauzvrat nazivao običnom gladnom vucibatinom, jamu odrapih vrući šamar, na što on uzvrati batinom, ali ga ja u trenoka razoružah, ostavih ondje i požurih prema Macerati.Nakon četvrt sata naiđe neki kočijaš koji se praznim kolima vraćao

u Tolentino i ponudi se da me za dva paolija poveze, na što japristadoh. Od Tolentina mogao sam se za šest paolija odvesti s njimdo Foligna, ali me neka zlosretna štedljivost natjera da odbijem.Osjećao sam se snažan i mislio sam da ću bez muke i pješice doćido Valcimare.Stigao sam onamo nakon punih pet sati hoda, satrven od umora.

Istina, bio sam čvrst i čio, ali pet sati pješačenja bijaše dovoljno dame posve iscrpe, jer u svom djetinjstvu nisam nikad ni miljepropješačio. I zato mladost valja što više navikavati na pješačenje.Kad sam sutradan ustao oporavljen i oran za put, htjedoh da platim

gostioničaru, ali eto ti nove nesreće! Sjetih se da sam u Tolentinu nastolu u gostionici zaboravio svoju kesu sa sedam cekina. Kakve ližalosti!,Odbacio sam pomisao da se vratim i potražim je, jer nisam bio

odviše siguran da će mi je htjeti vratiti. A u njoj se nalazilo čitavomoje bogatstvo osim nekoliko bakrenih novčića koje sam imao udžepu.Platih dakle svoj skromni račun i srca prepuna jada uzeh put pod

noge uputivši se prema Seravalu.Već sam bio nadomak cilja, kadli, preskačući preko nekog jarka,

uganuh nogu te moradoh sjesti uz rub ceste nemajući drugog izborano da čekam hoće li naići netko da mi pruži pomoć.Sjedio sam tako pola sata kad naiđe neki seljak s magarcem i

pristade da me za jedan paolo ponese do Seravala. Da bi mi uštedio

trošak, seljak me odvede jednom čovjeku razbojničkog lica, koji meza dva paolija plaćena unaprijed primi na konak. Zamolio sam ga dami potraži ranarnika, ali mi on odvrati neka pričekam do sutra.Nakon bijedne večere odoh da legnem u postelju od koje me je

hvatala groza. Ipak sam se nadao da ću malko prospavati i u snunaći olakšanja, ali baš me je tu čekao moj zao duh da me udari napaklene muke.Malo kasnije u prostoriju banuše trojica muškaraca oboružana

karabinkama koji su sasvim naličili na razbojnike, govorili nekimnarječjem od kojega nisam ništa razumio, kleli i psovali, ne obazirućise uopće na mene.Pošto su do ponoći pili i derali se, polijegaše na snopove slame, a

na moje veliko iznenađenje moj pijani domaćin dođe krevetu dalegne do mene. Grozeći se blizine ovako odvratnog stvorenja, rekohmu da ga ne puštam k sebi, ali mi on uz najstrašnije i najbogohulnijekletve odgovori da ga ni sam pakao ne bi mogao spriječiti da nelegne u svoj krevet. Moradoh mu dakle načiniti mjesta, vapećiojađeno:— Gospode, kod koga li se ja to nalazim!Na to mi on odgovori da se nalazim kod najpoštenijeg žbira čitave

papinske države.Zar sam mogao i naslutiti da će me ovaj seljak dovesti u leglo tih

zakletih dušmana čitavog ljudskog roda!? Besramna lopuža legnudakle uz mene, ali me doskora njegova bezočnost natjera da gažestokim udarcem u prsa izbacim iz kreveta.On se podignu i s nepojmljivom bezočnošću opet pokuša isto.

Znajući da bez velike opasnosti po sebe ne bih mogao s njimobračunati, ja ustadoh sretan što se nije usprotivio, i vukući se kakosam mogao, smjestih se na jednoj stolici da tamo provedem noć.U osvit dana ustade moj krvnik, podboden svojim časnim

drugovima, i pošto su se napili i nažderali, uljezi uzeše svojekarabinke i odoše.Poslije odlaska tih smradova provedoh još jedan mučan sat uzalud

dozivajući da mi dođe pomoć. Naposljetku naiđe neki dječarac i zanešto sitniša ode do ranarnika.Pošto me je pregledao, ranarnik me uvjeri da ću se nakon tri ili četiri

dana mirovanja sasvim oporaviti i posavjetova me neka se dadem

prenijeti u neku gostionicu, što ja od sveg srca prihvatih.Čim su me tamo prenijeli, ispružih se u krevetu. Brižno su me

njegovali, ali je moj položaj bio takav da sam strepio predozdravljenjem. Bojao sam se da ću, kako bih mogao platitigostioničaru, biti prisiljen prodati svoj redengot, a to mi se činilovelikom sramotom. Razmišljajući, moradoh u sebi priznati da se sadne bih nalazio u tako jadnom položaju da sam umio potisnutinaklonost što ju je u meni razbudila djevojka koju je onako povrijediobrat Stefano. Zaključih da je moje gorljivo zalaganje bilo sasvimneumjesno. Da sam mogao podnositi franjevca, da sam ovo, da samono — svi oni »da sam« što muče dušu nesretnika koji razmišlja ikoji, pošto je po stoti put obrnuo istu misao u glavi, nije nimalosretniji nego prije. Usprkos tome moram priznati da razmišljanja nakoja nas potiče nevolja nisu beskorisna za mlada čovjeka, jer ganavikavaju da misli, a iz čovjeka koji ne misli, zna se, nikad ništa.Ujutro četvrtog dana, videći da sam u stanju da hodam, upravo kao

što mi je ranarnik prorekao, odlučih se da zamolim tog čestitogčovjeka da proda moj redengot, što je bila velika nevolja, jer supočele kiše.Dugovao sam petnaest paolija gostioničaru, a četiri ranarniku. U

trenutku kad sam otvorio usta da mu povjerim tu bolnu prodaju, eto tiiznebuha brata Stefana, koji banu u sobu i stade se smijati kaosumanut, pitajući me jesam li zaboravio onaj udarac batinom.Učini mi se kao da sam pao iz oblaka. Zamolih ranarnika da me na

trenutak ostavi s redovnikom nasamo, što on i učini.Pitam te, čitaoče, kako da čovjek pri ovakvom susretu ne podlegne

praznovjerju? Ono što me je ovdje zapanjilo bio je stjecaj vremena,jer je redovnik stigao upravo u času kad sam već otvorio usta daprogovorim. a ono što me je još više zadivilo bila je neodoljiva moćprovidnosti, sreće, slučaja, nazovite to kako vam drago, moć tog,recimo ukratko, neizbježnog stjecaja koji je zahtijevao, koji me je silioda se uzdam jedino u tog sudbinom poslanog redovnika koji se već uChiozzi, kad se začela moja nevolja, stao iskazivati kao moj duhzaštitnik. Kakvog li duha zaštitnika! U toj sam sudbonosnoj moćividio prije kaznu negoli milost.Ipak mi je njegova prisutnost godila, jer ni trenutka nisam sumnjao

da me neće izvući iz neprilike, i ma tko da mi ga je poslao osjećao

sam da ću najbolje uraditi ako se prepustim njegovu utjecaju:sudbinom mu je bilo određeno da me dovede do Rima.— Chi va piano, va sano34 — reče mi redovnik čim smo ostali sami.

Njemu je trebalo pet dana da prevali put koji sam ja prešao u jedan,ali se zato on veoma dobro osjećao i nije mu se desila nikakvanezgoda.Kazao mi je da je, prolazeći, čuo gdje se govori kako se velečasni

sekretar memorijala mletačkog poslanika u Rimu nalazi bolestan ugostionici pošto je u Valcimari bio pokraden.— I tako sam došao da vas vidim, a kako ste sad opet dobra

zdravlja, ići ćemo zajedno u Rim; vama za volju prevaljivat ćudnevno šest milja. Zaboravimo sve i hajdemo brzo u Rim.— Ne mogu, izgubio sam kesu sa cekinima, a dužan sam dvadeset

paolija.— Uz pomoć svetog Franje ja ću vam ih naći.Vratio se nakon jednog sata — i to s kim! S onim besramnim žbirom

koji mi reče da sam mu trebao otkriti tko sam, pa bi me zadržao kodsebe.— Dat ću ti četrdeset paolija — nadoveza on — ako se obavežeš

da ćeš mi kod svog poslanika ishoditi zaštitu, ali ako ne uspiješ,morat ćeš mi ih u Rimu vratiti. Potpisat ćeš mi dakle obveznicu.— Drage volje.Sve je bilo obavljeno za četvrt sata; ja primih novac, isplatih dugove

i pođoh sa Stefanom.Bijaše tek jedan sat poslije podne, kadli redovnik, spazivši neki

bijedni kućerak na stotinu koraka od ceste, izjavi:— Do Collefiorite još je veoma daleko, morat ćemo se zaustaviti i

ovdje provesti noć.Uzalud sam dokazivao da će nam tu biti vrlo loše, svi moji prigovori

ostadoše bez uspjeha i moradoh se pokoriti njegovoj volji. U kućinađosmo jednog iznemoglog, slijepog starca kako leži na slamnjači,dvije jadne žene od trideset i četrdeset godina, troje sasvim nagedjece, jednu kravu i jednog prokletog psa koji nije prestajao lajati.Bijeda je bila očita, ali umjesto da im udijeli milostinju, nasrtljiviredovnik zatraži u ime svetog Franje da nam daju večeru.— Trebat će — reče starac ženama — ispeći kokoš i izvući onu

bocu koju čuvam već dvadeset godina.

Pošto je izgovorio ove riječi, starca uhvati strahovit napad kašlja, teja već pomislih da izdiše. Redovnik priđe slamnjači i obeća bolesnikuda će ga sveti Franjo pomladiti.Prizor tolike bijede proze me samilošću, te htjedoh sam otići u

Collefiorito da tamo sačekam redovnika, ali se žene usprotiviše, i jaostadoh.Premda se pekla četiri sata, kokoš je predstavljala iskušenje i za

najčvršće zube, a u boci koju sam otvorio nađosmo sam ocat.Izgubivši strpljenje, pograbih redovnikov batticulo i izvadih sve štotreba za dobru večeru. Pogled na naše namirnice ozari lica dvijubabuskara. Svi smo se s tekom najeli, zatim nam od svježe slameprostriješe dva velika ležaja i mi legosmo u tami, jer se jedini krajičaksvijeće koji se nalazio u tom jadnom skloništu bio ugasio.Nije prošlo ni pet minuta otkad smo se ispružili na slami, kadli

začuh gdje mi redovnik viče da je jedna od žena legla do njega, aistog trena mene obgrli druga. Ja je guram, redovnik se brani; mojabestidnica navaljuje, ja se dižem, pas me hvata za grlo, ja u strahusmjerno liježem opet na slamu; redovnik viče, psuje, bori se, pasbijesno laje, starac kašlje, metež je neopisiv.Naposljetku se Stefano, zaštićen svojom debelom odjećom, otrese

milovanja svoje aspide, nasrne na psa i uspije se domoći svojedebele batine. Onda stane udarati lijevo i desno, razmahivati se nasve strane, a jedna od žena zaviče: »Jao, bože moj!«Franjevac odgovori: »Ova je gotova!«Napokon zavlada mir; pas, kojeg je sigurno umlatio, nije više režao;

starac, kojeg je po svoj prilici dokrajčio, nije više kašljao; djeca suspavala, a žene, bojeći se redovnikove ljubaznosti, skutrile se tiho ukutu. Ostatak noći provedosmo u miru.Čim je svanulo, ja ustadoh. Stefano se povede za mojim primjerom.

Bacih pogled naokolo i nemalo se iznenadih kad ustanovih da sužene nestale; a videći da starac leži bez znaka života, s ranom načelu, pokazah to redovniku upozorivši da ga je vjerojatno on ubio.— Lako je moguće — odvrati ovaj — ali ako sam to učinio, nije bilo

hotimice.Potraživši zatim svoj batticulo i ne našavši više ništa u toj golemoj

torbi, on zapade u strahovit bijes. Ja sam pak bio ushićen, jer samse plašio da žene nisu otišle potražiti pomoć da nas uhapse, a sad

me je nestanak naših namirnica sasvim umirio, jer sam znao da sute bijednice pobjegle samo zato da ne bi odgovarale za krađu. Ipaknisam propustio da redovniku živo ne predočim opasnost u kojoj senalazimo i naposljetku ga dovoljno zastraših, te on pristade napolazak.Malo dalje od kuće sretosmo nekog kočijaša koji je išao u Foligno;

nagovorih Stefana da ne propustimo tu priliku i da se što bržeudaljimo, a dok smo doručkovali u Folignu našli smo drugogkočijaša, koji se također vraćao praznim kolima i koji nas je za malenovce povezao, te mi sretno stigosmo u Pisignano, gdje nas jednapobožna duša lijepo ukonači i gdje mirno zaspah izliječen od strahapred zatvorom.Sutradan stigosmo u Spoleto, gdje je brat Stefano imao dva

dobročinitelja. Ne htijući da im dade povoda za ljubomoru, iskazao ječast obojici: kod jednog smo najprije ručali i bili ugošćeni kaokneževi, a kod drugog smo večerali i prenoćili. Ovaj je bio trgovacvinom i otac brojne obitelji. Poslužio nam je izvrsnu večeru, i sve bibilo divno da se franjevac,, kad je večera malko odmakla, nijepotpuno opio; u tom stanju misleći da će možda ugoditi domaćinustade klevetati onog drugog dobročinitelja, što ja nisam mogaootrpjeti. Kad se usudio tvrditi da je onaj drugi rekao o ovom da susva njegova vina patvorena i da je on jedan lopov, ja ga javnoutjerah u laž i nazvah ga zlikovcem.Domaćini me umiriše uvjeravajući me da dobro poznaju svog

susjeda i da znaju što je posrijedi, ali kad mi je redovnik, dok sam gagrdio zbog laži, bacio ubrus u glavu, domaćin ga obazrivo uzme podruku i odvede na spavanje u jednu sobu i tu ga zatvori. Ja sam imaospavati u drugoj sobi.Sutradan ustadoh rano, čvrsto odlučivši da odem sam, ali eto ti k

meni redovnika, koji je probavio vino, da mi reče kako bismo odsadatrebali živjeti u slozi bez svađa i zadjevica. Ja se pokorih svojojsudbini.Nastavismo dakle put, a u Somi nam gostioničarka, žena rijetke

ljepote, dade dobru večeru koju zalismo odličnim ciparskim vinomšto joj ga dopremahu teklići iz Venecije kao zamjenu za izvrsnejelen-gljive kojima ih je ona opskrbljivala, a koje su oni s velikom

zaradom prodavali u Veneciji. Odlazeći, ostavio sam joj dijelak svogsrca.Teško bih mogao opisati srdžbu što me obuzela kad mi na nekoliko

milja od Ternija lopovski redovnik pokaza vrećicu punu jelen-gljivakoje je to odvratno čudovište ukralo milovidnoj krčmarici kao hvaluna njenom ljubaznom gostoprimstvu. Ukradene gomoljike vrijedile sunajmanje dva cekina.Mahnit od srdžbe, ja mu istrgoh vrećicu i povikah da ću je po svaku

cijenu vratiti krčmarici. On se pak, tvrdeći da nije izvršio krađu unakani da sebi priušti zadovoljstvo da vraća što je ukrao, baci namene i mi se čestito pograbismo. Međutim ishod borbe nije bio dugoneizvjestan, jer mu ja ubrzo istrgoh batinu, bacih ga glavačke u jaraki odoh.Čim sam stigao u Terni, napisah lijepoj krčmarici pismo u kojem

sam je molio za oproštenje, a ujedno joj poslah r. njene gomoljike.Pješice sam pošao u Otricoli da se do mile volje nagledam. lijepog

starog mosta, a zatim me jedan kočijaš za četiri paolija odveze uCastel Nuovo, odakle pješice krenuh u ponoć i u tri sata prijepodneva stigoh u Rim. Bijaše to dana prvog rujna.U vječni sam grad ušao sa sedam paolija u džepu, pa se nigdje

nisam zaustavljao: ni pred krasnim ulazom na Piazzu del Popolo,koji neuk svijet zove Pučkim trgom,[37] ni pred portalom crkava nitipred gordim zdanjima koja pri prvom susretu s tim veličanstvenimgradom zapanje putnika. Otišao sam ravno na Monte Magnanopoli,gdje sam po uputstvima morao naći svog biskupa. Ondje mi rekošeda je otišao prije deset dana, ali da je odlazeći naložio da mebesplatno pošalju u Napulj na adresu koju mi uručiše. Slijedećegdana imala su onamo otići jedna kola. Ne mareći za ljepote Rima,spremili se u krevet i prospavah do časa odlaska. Putovao sam snekakva tri prostaka, živio s njima za vrijeme čitava puta neizmijenivši ni jedne riječi. Šestog rujna stigao sam u Napulj.Čim sam sišao s kola, pohitah na mjesto kamo su me uputili, ali

biskupu ni traga. Ne gubeći ni časa, otputih se u samostan Malebraće i ondje doznah da je biskup otišao u Martirano. Uzalud seraspitujem da li mi je ostavio neka uputstva, nitko ne zna ništa. I takose nađoh izgubljen u golemom gradu, bez ikog poznatog, sa sedam

novčića u džepu. To mi je svejedno, sudbina me zove u Martirano, ija ću ići. Donde je samo dvjesta milja.Pronašao sam kočijaše koji su polazili za Cosenzu, ali kad

saznadoše da nemam kovčega, zatražiše da im platim unaprijed.Shvaćao sam njihovo nepovjerenje i dao im za pravo, ali u Martiranosam morao ići. Ne preostade mi no da pođem pješice, i da besramnoprosim po kućama hranu i prenoćište kako me je naučioprepoštovani brat Stefano.Najprije se okrijepih za dva carlina[38] smanjivši tako svoj imutak za

četvrtinu. Kako su me uputili da mi valja ići putem za Salerno, otputihse u Portici, kamo stigoh za sat i po. Noge me same ponesoše ujednu gostionicu gdje uzeh sobu i naručih večeru. Dobro se najedohi legoh na počinak. Ujutro iziđoh da razgledam kraljevsku palaču.Gostioničaru rekoh da ću se vratiti na ručak.Na ulazu u palaču pristupi mi jedan čovjek ugodne vanjštine, u

istočnjačkoj odjeći, koji se ponudi da će mi sve pokazati, što će mi,kako reče, uštedjeti novaca. Pristao sam, srdačno zahvalivši, i miuđosmo zajedno. Kad mu rekoh da sam Mlečanin, on mi uzvrati daje sa otoka Zakinthosa, pa da je prema tome u neku ruku mojpodanik. Na tu učtivost zahvalio sam lakim poklonom.— Imam — povjeri mi on — odličnih levantskih sorti muškata koje

biste mogli jeftino kupiti.— Mogao bih, samo znate, ja se odlično razumijem u muškatna

vina.— To bolje. Koju sortu najviše volite?— Cerigo.— Po tom se pozna pravi znalac. Imam baš izvrsnog ceriga, pa

ćemo ga kušati za ručkom, ako pristanete da zajedno ručamo.— Sa zadovoljstvom.— Imam Samosa i vina s Kefalonije. Imam veću količinu minerala,

galice, cinobera, antimona i sto kvintala žive.— Sve to ovdje?— Ne, u Napulju. Ovdje imam samo muškat i živu.— Kupit ću i žive.Nije to bila svjesna prijevara. Kad mlad čovjek iznenada dopadne

bijede, i stid ga je da je prizna, tad će i nehotice u razgovoru snepoznatim bogatim trgovcem govoriti o velikim kupovinama i

hvastati se svojim bogatstvom. Dok smo tako razgovarali, iznenadami pade na um jedan spoj žive s olovom i bizmutom. Volumen sežive tad poveća za četvrtinu. Nisam ništa rekao misleći da bih, ako jeGrku ta majstorija nepoznata, mogao odatle izvući novaca. Nomorao sam biti vješt i oprezan. Da sam mu iznebuha predložioprodaju te tajne, nasmijao bi mi se u brk. Morao sam ga najprijezapanjiti čudom povećanja, a zatim se bezbrižno nasmijati i čekati dadobričina sam dođe. Lopovština je opačina, ali časna lukavost jevrlina koja pokazuje razboritost duha. Istina, ona katkad nalikuje nalopovluk, ali na tom ne treba cjepidlačiti. Budala je svaki onaj koji je unuždi ne zna upotrijebiti.Pošto razgledasmo palaču, vratismo se u gostionicu. Grk me

odvede u svoju sobu, pošto je prije naložio krčmaru da ondje prostrestol za dvojicu. U susjednoj sobi nalazile su se dvije velike boce smuškatom i četiri sa živom, a svaka je sadržavala deset livra.[39]Kako sam već u glavi imao pripremljen plan, zamolih Grka da mi uzuobičajenu cijenu proda bocu žive i odnesoh je u svoju sobu. Grkubrzo ode po svom poslu, rekavši da ćemo se vidjeti za ručkom. Zanjim iziđem i ja i odem da kupim dvije i po livre olova i isto tolikobizmuta. Ljekarnik nije više imao. Vratim se u svoju sobu, pošaljempo dvije velike boce i napravim spoj.Ručak je tekao veselo. Grk se razdragao kad sam mu rekao da mu

je muškat izvrstan. Dok smo tako ćaskali, upitat će me kroz smijehzašto sam kupio od njega bocu žive. »Možete je vidjeti u mojojsobi«, odgovorio sam mu. On radoznalo pođe sa mnom i vidi svojuživu rastočenu u dvije boce. Ja zatražim jedan lijevak i napunimnjegovu bocu. On ostane zabezeknut videći da mi je još preostaločetvrt boce lijepe žive i jednaka količina kovine u prahu koju on nijepoznavao, a to bijaše bizmut. Popratio sam njegovo iznenađenjegromoglasnim smijehom. Zatim pozvah poslužitelja i poslah ga daproda ljekarniku živu koja mi je preostala. On se začas vrati i predami petnaest karlina.Zapanjeni Grk zamoli me da mu vratim njegovu bocu koja je bila

ondje i puna žive stajala šezdeset karlina. Smijući se, ja mu je vratih,zahvalivši mu što mi je dao zaraditi petnaest karlina. Pri tom sam mulukavo spomenuo da sutradan moram već u zoru za Salermo. »Moćićemo još dakle zajedno večerati«, požuri se da me podsjeti.

Poslije podne smo proveli na Vezuvu i ni jednom riječi nismospominjali živu, ali ja sam opazio da je zamišljen. Za vrijeme večereon mi uza smijeh napomenu da bih mogao ostati još sutradan izaraditi četrdeset i pet karlina na ostale tri boce koje je imao sasobom. Odgovorio sam mu ozbiljno i dostojanstveno da mi to nijepotrebno i da sam napravio onaj pokus samo da ga razonodimugodnim iznenađenjem.— Ali — reći će on na to — vi mora da ste veoma bogati.— Ne, jer upravo radim na povećanju obujma zlata, a to nas mnogo

stoji.— Vas je dakle više na tom poslu?— Moj ujak i ja.— Pa što će vam povećanje zlata? Živa bi vam bila i više nego

dovoljna. No recite mi, molim vas, da li se ova povećana živa možepovećati još za toliko?— Na žalost ne, da je tako, bio bi to neiscrpan izvor bogatstva.— Vaša me iskrenost zadivljuje.Pri kraju večere platih gostioničaru račun i zamolih ga da mi sutra

rano ujutro potraži kola s dva konja Za Salerno.Zahvalivši Grku na odličnom muškatu, rekoh da mi dade svoju

adresu u Napulju, gdje ću ga potražiti za petnaestak dana, jer da bihna svaki način želio kupiti bure njegova ceriga. Na rastanku sesrdačno zagrlismo, i ja odoh spavati zadovoljan što sam bez pomuke zaradio za dnevni trošak. Nije me čudilo što me Grk nijesaletio da mu prodam tajnu, jer sam znao da će razmišljati cijelu noći u cik zore osvanuti s ponudom. U svakom slučaju imao sam dostanovaca za put do Torre del Greco, a dalje će se valjda providnostpobrinuti za mene. Činilo mi se nemogućim da idem do Martiranaprošeci milodare kao redovnik, jer teško da bih onakav kakav sambio mogao izazvati nečiju sućut.Kao što sam i predvidio, Grk se pojavi kod mene u samu zoru.— Popit ćemo zajedno kavu — dočekah ga udvorno.— Da, ali recite, gospodine velečasni, biste li mi htjeli prodati tajnu?— Zašto ne? Kad se nađemo u Napulju...— Zašto ne danas?— Očekuju me u Salernu, a osim toga tajna stoji mnogo novaca, a

ja vas ne poznajem.

— To nije razlog, budući da sam ja ovdje dovoljno poznat da vammogu platiti u gotovu. Koliko biste tražili?— Dvije tisuće unca.[40]— Dat ću vam ih, ali pod uvjetom da ja sam povećam obujam

trideset livri žive koju imam ovdje, sa tvarima koje ćete mi označiti ikoje ću ja sam kupiti.— To je neizvedivo, jer ovdje nema potrebnih sastojaka, dok ih u

Napulju možete kupiti koliko zaželite.— Ako je to kovina, naći će se i u Torre del Greco, pa bismo mogli

zajedno onamo. Možete li mi reći koliko stoji povećanje?— Jedan i po na stotinu. Ali jeste li vi poznati i u Torre del Greco?

Znate, ne bih volio da uzalud gubim vrijeme.— Vaše me nepovjerenje žalosti.Rekavši to, uze pero i napisa slijedeću naputnicu: »Isplatite

donosiocu pedeset zlatnih unca i upišite ih na moj račun. —Panagiotti — Rodostemo. Na gospodina Gennara di Carlo«.Bankar, objasni mi Grk, stanuje na dvjesta koračaja od gostionice,

pa će biti najbolje da ja sam odem do njega. Nisam se dao dugomoliti, i otišao sam po pedeset unca. Vrativši se u sobu gdje me ječekao, stavih taj novac na stol i rekoh mu da sad možemo u Torredel Greco gdje ćemo sve obaviti, pošto najprije pismeno uglavimouzajamne obaveze. On je imao vlastita kola i konje, te ih dadesmjesta upreći, a prije polaska velikodušno me prisili da pokupimonih pedeset unca.U Torre del Greco on napisa službenu izjavu kojom se obavezuje

da će mi isplatiti dvije tisuće unca čim mu otkrijem kakvim sesastojcima i na koji način povećava volumen žive za četvrtinu, s timeda kovina sačuva prirodna svojstva i da bude istovetna onoj kojusam u njegovoj prisutnosti prodao u Porticiju.Izjavi je priložio i mjenicu isplativu po gospodinu Gennaru di Carlu u

osam dana nakon predočenja. Tad mu povjerih da se upotrebljavajuolovo i bizmut: prvi jer se po prirodi veže sa živom, a drugi zato štokovini daje savršenu tečnost. Grk smjesta ode da izvrši pokus neznam ni sam kod koga. Za ručak se nije vratio. Osvanuo je teknaveče utučen i snužden. To sam i očekivao.— Operacija je napravljena — odmah će on — ali živa nije

savršena.

— Istovetna je onoj koju sam prodao u Porticiju. Vaša izjava govorijasno.— Ali ona kaže i to da kovina sačuva prirodna svojstva. Priznajte da

su joj svojstva izmijenjena. Najbolji je dokaz što se više ne možepovećati.— Ja se držim tačke o istovetnosti. Ići ćemo na sud, i vi ćete

izgubiti. Bit će mi žao ako tajna iziđe na javu. A ako dobijete, tad semožete podičiti da ste mi tajnu zabadava iznudili. Ne bih nikadpovjerovao, gospodine Panagiotti, da ste spodobni za takvuprijevaru.— Gospodine velečasni, ja nisam spodoban ni za kakvu prijevaru.— Znate li tajnu ili ne? Zar bih vam je rekao bez pogodbe koju ste

sami predložili? Smijat će vam se čitav Napulj, a advokati će zaraditimasno. Ta mi je stvar i bez toga veoma neugodna. Da ne zaboravim,izvolite vaših pedeset unca.Dok sam ih vadio iz džepa, premirući od straha da ih ne uzme, on

se udalji govoreći da ih ne želi uzeti. Večerali smo u istoj sobi, ali zaodvojenim stolovima. Bili smo u otvorenom ratu, ali ja sam znao daćemo na kraju sklopiti mir. I doista,, ujutro on opet dođe, upravo doksam se spremao na odlazak, a kola već stajahu spremna. Kad murekoh da uzme svojih pedeset unca, on mi odvrati da će dati jošpedeset samo neka mu vratim mjenicu na dvije tisuće. Počesmo seopet prepirati i dokazivati svaki svoje pravo, a nakon dva sata japopustih i on mi isplati još pedeset unca. Zajedno smo ručali, aposlije se srdačno zagrlili. Na rastanku dao mi je naputnicu za buremuškata u svom napuljskom dućanu i poklonio mi prekrasnu kožnukutiju u kojoj se nalazilo dvanaest britava sa srebrnim drškom, izpoznate radionice u Torre del Greco. Rastali smo se kao dobriprijatelji.Zaustavio sam se dva dana u Salernu da kupim košulje, čarape,

maramice i sve što mi je trebalo. Zveckajući sa stotinjak cekina udžepu, dobra zdravlja, bijah ponosan na svoj podvig za koji nisamsebi imao ništa da predbacim. Taj moj postupak i spretnost duhakoju sam pokazao kod prodaje tajne mogao je osuditi samoprijetvorni moral kome nema mjesta u svakidašnjem životu s ljudima.Slobodan, bogat i siguran da ću se pred biskupom pojaviti kaopristao mladić a ne kao neki odrpanac, postadoh veseo kao nekad,

čestitajući samom sebi što sam se o vlastitom trošku naučio branitiod raznih Corsinija, od lopovskih igrača i najamnih žena, a osobitood besramnika koji te u lice hvale, a iza leđa varaju. Otputovao sams dva svećenika koji su išli za Cosenzu. Taj put od sto i četrdesetmilja prevalili smo u dvadeset i dva sata. Sutradan po dolasku u tonajveće mjesto Calabrije unajmio sam malu kočiju i pošao zaMartirano. Za vrijeme vožnje, nisam skidao oka sa znamenitog MareAussonium[41] uživajući što se nalazim u srcu Magnae Greciae[42]koja već dvadeset i četiri stoljeća uživa slavu što je udomila velikogPitagoru. Sa začuđenjem sam promatrao tu zemlju poznatu sa svojeplodnosti gdje sam uza svu darežljivost prirode vidio samo crnu slikubijede, glad za onim krasnim suviškom zbog kojeg jedino možešzavoljeti život, i tako rugobnu ljudsku vrstu da sam se stidio što jojpripadam. Takva je zemlja rada,[43] gdje se svak kloni rada, gdje jesve u bescjenje, a stanovnici su sretni da se riješe tereta kad nađunekog kome mogu pokloniti plodove što se u obilju rađaju tako rećisami od sebe. Dvojica svećenika, mojih suputnika, od srca su sesmijala kad sam im opisivao silan strah što ga osjećam odtarantule[44] i vodene zmije. Bolest koja se dobiva od njihova ujedačinila mi se strasnijom i od venerične. Uvjeravali su me da su tobajke rugajući se stihovima iz Vergilijevih Geórgica koje sam navodiou dokaz svojih tvrdnji.Biskupa Bernarda de Bernardisa nađoh kako neudobno sjedi za

nekim trošnim stolom i piše. Ja se, kako je to bilo uobičajeno, spustihpred njim na koljena, ali umjesto da me blagoslovi, on me pridignu iuze me pritiskivati na grudi. Iskreno se rastužio, kad mu rekoh da uNapulju nisam našao nikakvu poruku da mu se dođem baciti prednoge; međutim njegova se tuga ubrzo rasprši čim ga uvjerih da senigdje nisam zadužio i da se izvrsno osjećam. On me posjednu i uzemi govoriti o osjećajima i bijedi, a zatim naredi jednom sluzi daprostre stol još za jednu osobu. Osim tog poslužitelja, monsinjor jeimao najkanonskiju[45] od svih služavki i jednog svećenika koji mi sepo ono malo riječi što ih je rekao za stolom pričinio neznalicom. Kućau kojoj je stanovala Njegova preuzvišenost bila je prostrana, ali slabograđena i loše održavana. Bila je tako jadno namještena da mi jebiskup morao dati jednu od svojih dviju strunjača kako bi mogliprirediti postelju u sobi koja je bila povezana s njegovom. Njegova

me večera doslovce prestravila; budući da se strogo pridržavaopravila svog reda, tog je dana jeo posno, a ulje je bilo odvratno. Štose ostalog tiče, monsinjor je bio čovjek od duha, a povrh toga ipošten. Ispričao mi je na moje veliko zaprepaštenje da mu njegovabiskupija, premda ne spada među najslabije, donosi samo petstotina dukata godišnje, a da nesreća bude još veća, duguje osimtoga šest stotina zlatnika. Nadodao je uzdišući da mu je jedina srećašto se izvukao iz pandža redovnika zbog čijih je progona punihpetnaest godina prolazio kroz sve muke čistilišta. Ta me saopćenjasasvim poraziše, jer su mi ne samo otkrila da ovo nije obećanazemlja mitre, već su mi dala naslutiti da ću biti na velik teret. Vidiosam da je i on ojađen zbog kukavnog poklona koji mi je nudio.Upitah ga ima li dobrih knjiga ili kakvo društvo ljudi od pera, birano

društvo u kome bi čovjek mogao provesti nekoliko ugodnih sati. Onse nasmiješi i reče mi da u čitavoj njegovoj biskupiji sasvim sigurnonema nikoga tko bi se mogao pohvaliti da zna dobro pisati, a jošmanje nekog tko bi imao sklonosti ili pojma o dobroj književnosti.Nadodao je da nema nijednog pravog knjižara, čak nikoga tko bi sepravo zanimao za novine, ali mi obeća da ćemo se zajedno bavitiknjiževnošću čim mu dođu knjige koje je naručio iz Napulja.To se doduše moglo, ali mjesto bez dobre biblioteke, bez odabranih

knjiga, bez plemenita takmičenja i bez književničkog dopisivanja, zarje tu trebalo da se ustalim sa svojih osamnaest godina? Videći mezamišljena i kao poražena pred kukavnim izgledom života kakav bihmorao provoditi kod njega, dobri biskup pomisli da bi me moraoohrabriti pa me stade uvjeravati kako će učiniti sve što je u njegovojmoći da mi stvori sreću. Kako je sutradan imao služiti svečanubiskupsku službu božju to sam imao prilike da upoznam sve njegovosvećenstvo i da promotrim žene i muškarce koji su dupkom ispunilistolnu crkvu. Pogled na ta stvorenja učvrsti u meni odluku da semaknem iz tog bijednog kraja. Činilo mi se da vidim pred sobom krdosurovih živina koje se zgražaju nad čitavim mojim obličjem. Kakve ligrdobe u žena! Koliko tuposti i surovosti u muškaraca! Vrativši se ubiskupski dvor, rekoh biskupu kako se ne osjećam nimalo zvanim daza malo dana umrem mučeničkom smrću u njegovu jadnom gradu.»Udijelite mi blagoslov i dajte mi otpust«, nadovezah, »ili, još bolje,

pođite sa mnom, a ja vam obećavam da ćemo drugdje stećibogatstvo.«Kad god bi se u toku dana sjetio tog prijedloga, biskup bi mu se

slatko smijao. Međutim, da ga je prihvatio, ne bi dvije godine kasnijeumro u najboljim svojim godinama. Osjećajući koliko je mojaodvratnost opravdana, taj me plemeniti čovjek zamoli za oproštenješto sam njegovom krivnjom prevalio toliki put. Smatrajući svojomdužnošću da me otpremi u Veneciju, a nemajući novaca i ne znajućida ih ja imam, reče mi da će me uputiti na jednog građanina uNapulju koji će mi predati šezdeset dukata od njegove rente, pa ćuse s tim moći vratiti u rodni kraj. Primio sam njegovu ponudu sazahvalnošću i otrčao da iz kovčega izvadim prekrasne korice sadvanaest britava srebrna drška koje mi je poklonio moj Grk. Teškomsam ga mukom uspio nagovoriti da ih primi, jer su vrijedile koliko injegovih šezdeset dukata; da skršim njegov otpor, morao sam sečak zagroziti da ću ostati kod njega ako ih ne primi. On mi dade vrlolaskavo pismo za nadbiskupa od Cosenze s molbom da me o svomtrošku pošalje u Napulj. I tako napustih Martirano nakon šezdesetsati pošto sam onamo stigao, žaleći biskupa kog sam ondjeostavljao i koji me je stotinu puta od sveg srca blagoslovio.Biskup od Cosenze, čovjek od duha i novca, izrazio je želju da me

ugosti u svom domu. Za stolom sam najusrdnije hvalio biskupa odMartirana, ali sam zato neštedimice šibao njegovu biskupiju i cijeluKalabriju, riječima tako zajedljivim da se monsinjor s čitavimdruštvom grohotom smijao. Pri večeri bijahu kao ljubazne domaćice idvije gospođe. Mlađoj se od njih moja satira o njenoj zemlji učinineumjesnom, te me uze neprikriveno napadati. Ali ja je umirihizjavivši da bi Kalabrija bila čarobna zemlja kad bi barem četvrtinažitelja bila nalik na nju. Sutradan je monsinjor priredio raskošnuvečeru, možda zato da mi dokaže suprotno od onog što sam kazao.Cosenza je grad gdje se pristojan čovjek može ugodno razonoditi,jer ima bogatog plemstva, dražesnih žena i prilično obrazovanih ljudikoji su učili škole u Napulju ili u Rimu. Otputovao sam trećeg dana spismom nadbiskupa slavnom Genovesiju[46].Imao sam pet sumnjivih suputnika koji su izgledali kao gusari ili

lopovi od zanata, te sam se stoga dobro pazio da ne primijete da imsuputnik ima nabijenu kesu. Spavao sam uvijek u hlačama jer je to

za jednog mladića u toj zemlji najbolja mjera opreznosti u svakompogledu.Stigao sam u Napulj 16. rujna i odmah sam odnio biskupovo pismo

na označenu mi adresu. Naslovnik bijaše neki gospodin GennaroPola u četvrti Svete Ane. Pošto pročita pismo, taj gospodin, premdamu jedina dužnost bijaše da mi dade šezdeset dukata, izjavi da bime volio primiti kod sebe jer želi da me upozna sa svojim sinom kojije također pjesnik. Biskup mu je napisao da sam ja miljenik muza. Izpočetka sam se, jer tako zahtijeva pristojnost, malo nećkao, a ondapristadoh i poslavši po moj mali kovčeg smjestih se u njegovoj kući.

DEVETO POGLAVLJEKratak ali sretan boravak u Napulju ¦ Don Lelio Caraffa ¦ Put u Rim udruštvu dražesnih suputnica Stupam u službu kardinala Acquavive ¦

Barbaruccia ¦ Testaccio ¦ Frascati Za vrijeme kratka boravka u Napulju stekao sam mnoge prijatelje iz

najuglednijih krugova. Među ostalima upoznao sam čuvenog donLelia Caraffu, najučenijeg Napuljca, potomka vojvoda od Matalonea,kojeg je kralj Don Carlos neobično volio i nazivao ga svojimprijateljem. Taj mi je uvaženi gospodin ponudio visoku plaću akopristanem da stupim u kuću Matalone kao učitelj mladog vojvode,njegova nećaka.Otišao sam da mu se zahvalim i smjerno mu rekao da će mi

iskazati najveće dobročinstvo dade li mi nekoliko preporučnihpisama za ugledne osobe u Rimu. On je to dobrostivo obećao, i većsutradan imao sam u rukama dva pisma, jedno za kardinalaAcquavivu, a drugo za oca Georgija, moćnog augustinca.Prije odlaska Don Gennaro mi je izbrojao mojih šezdeset dukata, a

njegov mi se sin zakleo na vječno prijateljstvo i tisuću me putazamolio da mu pišem.Svi su me u suzama s kojima se pomiješaše i moje otpratili do

kočije gdje sam zauzeo posljednje slobodno mjesto.Od časa kad sam se iskrcao u Chioggi pa sve do Napulja progonila

me loša sreća. Tek sam u Napulju počeo slobodnije disati. Taj mi jegrad bio sklon kao što će se vidjeti iz nastavka ove priče. Sjećaosam se Porticija i onog strašnog trenutka kad umalo što ne klonuhduhom, a klone li ti jednom duh teško ćeš ga više pridići. Protiv teboljke gotovo i nema lijeka. Svojim pismom don Gennaru biskup odMartirana iskupio se za sve jade koje mi je pričinio. Pisao sam mutek iz Rima.Dok smo prolazili lijepom Toledskom ulicom bijah zabavljen

brisanjem suza, ne svraćajući pogled na troje svojih suputnika svedok ne bijasmo izašli na velika gradska vrata.Putnik koji je sjedio kraj mene bijaše čovjek od četrdeset do

pedeset godina, prijazna i živahna izraza. Nasuprot nama sjedile sudvije lijepe i mlade žene, haljine im bijahu veoma uredne, držanjeslobodno, ali i čedno. Za vrijeme puta do Averse vladao je potpun

muk. Kako nas je kočijaš obavijestio da će se zaustaviti tek toliko danapoji mazge, nismo ni silazili.Pred noć stigosmo u Capuu. Nevjerojatne li stvari! Cijelog dana

nijednom nisam otvorio usta, slušajući s užitkom napuljsko čavrljanjeputnika i lijep govor dviju sestara koje bijahu Rimljanke. Bijaše to prviput u mom životu da sam, sjedeći nasuprot dviju dražesnih žena,istrajao u najdubljoj šutnji.U Capui nam dadoše sobu s dva kreveta, kao što bijaše

uobičajeno. Moj me suputnik tad prvi put oslovi:— Ja ću dakle imati čast da spavam s gospodinom velečasnim.— Ja vam, gospodine — uzvratih mu hladno — ostavljam na volju

da načinite i drugačije.Taj odgovor izazva smiješak na usnama dražesni je od dviju

suputnica, što mi se učini dobrim znakom. Za stolom nas je bilopetoro, jer je običaj da se kočijaš brine za hranu svojih putnika, akonije uglavio drugačije, i u tom slučaju jede s njima. Premda mojisuputnici izmjenjivahu za jelom beznačajne riječi, u njima se osjećalauljudnost svojstvena gospodskim krugovima. Moja se radoznalostodmah probudi.Poslije večere potražih našeg vozača i zapitah ga tko su ti ljudi.

»Gospodin je«, obavijesti me vozač, »advokat, a jedna od gospođaje njegova supruga, samo ne znam koja.«Iz obazrivosti legao sam prvi, a prvi sam i ustao, kako bi se

gospođe u miru mogle odjenuti. Vratio sam se tek kad me pozvašena doručak. Pili smo odličnu kavu koju sam neprestano hvalio, pa miljubaznija od gospođa obeća da će mi svako jutro prirediti taj užitak.Uto dođe neki brijač i pošto obrija advokata, ponudi se i meni. Kadsam mu rekao da ne trebam njegovih usluga, on mi odgovori da jebrada nečist, te ode.Čim smo se smjestili u kola, advokat primijeti da su brijači mahom

bezobrazni ljudi.— Pitanje je — umiješa se lijepa gospođa — da li je brada nečist ili

nije.— Jest — odvrati advokat — jer je i to neka vrst izmeta.— Možda — upleo sam se i ja — samo što je takvom ne smatramo.

I vlasi su iste prirode, pa zar ih zato zovemo izmetom? Baš naprotiv,njegujemo ih i volimo kad su lijepe i dugačke.

— Prema tome — zaključi gospođa — brijač je budala.— Ali zar ja uopće imam bradu? — opravdavao sam se.— Mislila sam da imate.— Kad je tako, obrijat ću se čim stignemo u Rim. To mi dosad još

nitko nije zamjerio.— Draga moja ženo — reći će na to advokat — mogla si to i

prešutjeti. Možda velečasni ide u Rim da se zaredi u kapucine.[47]Ta me dosjetka natjera u smijeh. Nisam mu htio ostati dužan, pa

odgovorih da je pogodio, ali da me je prošla volja kad sam ugledaogospođu. Na to i on udari u smijeh, pa će reći da njegova žena gajiveliku ljubav prema kapucinima, zato neka ne odustajem od togpoziva.Na ta se šaljiva dobacivanja nadovezaše druga i tako ugodno

provedosmo vrijeme do Garigliana gdje ugodnim razgovorimazasladismo mršavu večeru koju nam bijahu poslužili. Moje tekrođeno nagnuće stalo je hvatati korijena hraneći se prijaznošću onekoja ga je potakla.Sutradan, kad su kola krenula, lijepa me gospođa upita jesam li

prije odlaska u Veneciju namislio provesti neko vrijeme u Rimu.Odgovorio sam kako se bojim da će mi u Rimu biti ružno jer nepoznam nikoga. Ona me utješi govoreći da ondje vole strance, pazato ne sumnja da ću se i ja ugodno osjećati.— Mogu li se dakle nadati da ćete mi dopustiti da vam udvaram?— To će nam biti na čast — odgovori umjesto nje advokat.

Ljepotica porumeni, a ja odvrnuh pogled praveći se da ništa nevidim, i tako u duhovitu ćaskanju provedosmo i ovaj dan jednakougodno kao i prošli.Zaustavismo se u Terracini, gdje nam dadoše sobu s tri kreveta,

dva uža i jednim širim u sredini. Sestre, kao što bijaše prirodno,legoše da zajedno spavaju u velikom krevetu,, dok smo advokat i jarazgovarali za stolom, okrećući im leđa. Advokat legnu u onaj krevetgdje je vidio svoju noćnu kapu, a ja sam otišao u drugi, koji je jedvaza stopu bio udaljen od velikog. Primijetio sam da biće za kojim samveć sav usplamtio leži s moje strane, i mislim da to nije bio samoplod mašte što sam povjerovao da ovakav razmještaj nije tekposljedica slučaja.

Svukoh se, ugasih svijeću i legoh, grozničavo premišljajući ojednom uzbudljivom naumu koji se nisam usuđivao ni prigrliti ninapustiti. Nisam mogao nikako zaspati. Slabašno svjetlo koje jeosvjetljavalo postelju gdje je spavalo ono ljupko biće nije mi dalo dasklopim oka.Bog zna na što bih se naposljetku odlučio, no dok sam se tako

borio, iznenada je vidjeh kako silazi, kako na prstima obilazi posteljui uvlači se u krevet mužu. Poslije toga nije se čuo ni najmanji šum.Taj događaj izazva u meni duboko gađenje, ogorčen i razočaranokrenuh se na drugu stranu i usnuh do zore. Kad se probudih,gospođa je bila u svom krevetu.Mrzovoljno se odjenuh i odoh da prošetam, dok su moji suputnici

još spavali dubokim snom. Vratio sam se kad je kočija već bilapripravna za polazak a putnici me nestrpljivo čekali.Ljepotica se nježno i umiljato požali što nisam došao na kavu.

Izgovorio sam se potrebom za svježim zrakom. Za cijela jutra nisamje nijednom oslovio, čak ni pravo pogledao stalno se žaleći nažestoku zubobolju.U Pipernu, gdje smo ručali, ona mi predbaci da je moja bolest

izmišljena. Taj mi prigovor pričini zadovoljstvo, jer mi je davao pravona objašnjenje.Poslije podne nastavio sam hiniti bolesnika sve do Sermonete, gdje

smo imali prenoćiti. Stigli smo još za dana, a kako je vrijeme biloblago i vedro, gospođa izjavi da bi se voljela prošetati, pa me čednoupita da li bih joj htio ponuditi ruku. Pristao sam bez premišljanja, jerveć zbog pristojnosti nisam smio postupiti drugačije. Bijaše mi teškopri srcu i tištala me je vlastita ljutnja. Jedva sam čekao da seobjasnimo, samo nisam znao kako da započnem.Njen muž i sestra šetali su polako za nama. Čim smo im malo

odmakli, skupih hrabrost i zapitah je po čemu je zaključila da je mojabolest izmišljena.— Reći ću vam otvoreno. Pogodila sam to po iznenadnoj promjeni

vašeg držanja i po revnom nastojanju kojim ste čitavog danaizbjegavali da me pogledate. Kako vam zubobolja ne bi smetala dabudete pristojni, odmah sam dokučila da je hinjena. Uostalom,mislim da vam nitko od nas nije dao povoda za tako naglu promjenuraspoloženja.

— Neki je povod ipak morao biti. Vi ste, gospođo, samo napolaiskreni.— Varate se, gospodine, ja sam do kraja iskrena. Ako sam vam

dala povoda, ja to uistinu ne znam niti naslućujem. Budite ljubazni pami recite čime sam vas uvrijedila.— Ničim, jer ja nemam prava da bilo što zahtijevam.— Ali da, imate prava, ista kao i ja. Pravo koje svako pristojno

društvo daje svojim članovima. Govorite dakle! Budite iskreni kao štosam i ja bila.— Da, istina je, vi možda i ne znate razlog moje ljutnje, ili bolje reći,

pravite se kao da ga ne znate. Ali složit ćete se, mislim, sa mnomkad vam kažem da mi čast brani da vam ga otkrijem.— Vrlo dobro. Time ste sve rekli, ali ako vam čast nalaže da mi

prešutite razlog promjene svog raspoloženja, mislim da vam ta istačast nalaže da to ne pokazujete tako javno. Tankoćutnost zahtijevakatkad od pristojna čovjeka da sakrije neke svoje osjećaje. Znam, toje možda nasilje nad duhom, ali recite, zar ono ne vrijedi truda akonam onaj koji mu se utječe postaje time draži?Čvrstina i iskrenost tog izlaganja natjeraše mi rumen u obraze.

Pritisnuh usta na njenu ruku, priznavajući krivicu i uvjeravajući je dabih joj se bacio do nogu, kad ne bismo bili na ulici.— Ne govorimo dakle više o tom — reče ona i dirnuta mojim

kajanjem pogleda me s toliko praštanja u očima da se moj grijeh,mislim, ne bi povećao da sam odvojivši usne s njene ruke pustio dapolete do nasmijanih joj usta.Opijen srećom, tako sam brzo iz tuge prešao u veselje da me je za

stolom advokat neprestance zadirkivao šaleći se na račun mojezubobolje i šetnje koja me je tako čudesno izliječila.Sutradan smo ručali u Velletriju, a odande se uputismo u Marino,

gdje smo usprkos brojnim četama koje su ondje logorovale našlidvije male sobe i dobili pristojnu večeru.Moje prijateljstvo s lijepom Rimljankom napredovalo je kako se

samo može poželjeti. Dala mi je doduše tek jedan letimičan zalog, alikoliko nježan, koliko iskren! Po njem sam znao da će u Rimu biti svamoja.U kolima smo razgovarali više koljenima no očima, a taj jezik bijaše

tajna za sve osim za nas.

Advokat mi za stolom reče da ide u Rim po nekom crkvenom poslui da će stanovati kod svoje punice. Njegova žena jedva čeka da vidimajku, od koje je otišla prije dvije godine, kad se udavala. Njenamlađahna sestra po svoj će prilici ostati u Rimu, jer se namjeravaudati za jednog činovnika u banci sv. Duha. Advokat me je ljubaznopozvao da im budem što češće gostom, i ja mu zahvalih obećanjemda ću dolaziti kad mi to god budu dopuštali poslovi.Upravo su nam bili poslužili slatko, kad gospođi zape za oko moja

burmutica. Diveći joj se, reče mužu da bi veoma voljela imati sličnustvarčicu. On joj obeća.— Otkupite onda moju — ponudih advokatu — dat ću vam je za

dvadeset unca. Isplatit ćete je donosiocu priznanice koju ćete minapisati. Tu svotu dugujem naime jednom Englezu, pa će to bitizgodna prilika da mu je vratim.— Vaša burmutica — reći će nato advokat — vrijedi dvadeset unca,

i ja ću je kupiti, ali samo pod uvjetom da je platim u gotovu. Akopristajete, bit ću sretan da je poklonim svojoj ženi koju će ta stvarčicauvijek podsjećati na vas.Budući da sam se ja nećkao, njegova žena primijeti da joj je

svejedno plati li u gotovu ili na priznanicu, kako sam predlagao.— Eh — upozori je advokat — zar ti ne vidiš da je to izmišljotina?

Taj se Englez neće nikad pojaviti, i burmutica će nam biti prepuštenabesplatno. Čuvaj se, draga moja, ovog velečasnog, to ti je prevejanilopov.— Ovakvih lopova — uzvrati mu žena — još nisam vidjela.Ja na to žalosno primijetih da bih volio kad bih mogao češće praviti

slične lopovluke.Ali te me je večeri čekalo još nešto što će me ispuniti najslađim

nadama. U sobi gdje smo večerali bila je samo jedna postelja, dokse druga nalazila u pokrajnom kabinetu koji nije imao vrata, tako dase u nj moglo ući samo iz sobe. Dvije sestre odabraše, dakako,kabinet. Čim one legoše, i advokat se spremi na spavanje. Ja legohposljednji, ali prije no što ću ugasiti svijeću promolih glavu u kabinetda im zaželim lakte, noć. Bijaše to izlika samo da vidim s koje straneleži nevjesta. U glavi sam naime imao već gotov plan.Ali kako li se snebih kad se u času dok sam lijegao u krevet, koji ću

proklinjati cijele noći, začu strahovito škripanje koje bi probudilo i

mrtvaca! Znajući da će gospođa biti darežljiva premda mi nije ništaizrijekom obećala, pritajim se čekajući da advokat zahrče, kako bihjoj mogao nesmetano u pohode. Ali čim se ja pomaknem krevetprodorno zacvili, advokat se budi i traži me pipajući rukom. Kad menapipa, ponovo zahrče. Za pola sata ponovim pokušaj, i opet isteneprilike. Već htjedoh sve napustiti, kadli se desi nešto neočekivano.U noćnoj tišini odjednom zaori kućom strahovita vika. Neki su ljudi

trčeći ulazili i izlazili. Napolju odjeknuše puščani hici, začu se bubanj,uzbuna, vika i dozivanje. Netko stane lupati na naša vrata. Advokatme pita što se događa, ja odgovaram da ne znam zamolivši ga nekame pusti da spavam. Prestravljene sestre vape neka za ime božjedonesem svjetlo. Advokat ustaje i u noćnoj košulji izlazi po svijeću.Za njim ustajem i ja da zatvorim vrata, ali dok sam ih pritvarao,zapornica u bravi iskoči sama od sebe i vrata se zalupe. Prodrmanikvaku i ustanovim da ne mogu otvoriti bez ključa, a njega nitko odnas nije imao. Stoga poletim u kabinet da umirim sestre koje sudrhtale osluškujući metež kome nismo znali uzrok. Umirujući ih da ćeadvokat odmah donijeti svjetlo, uzmem osvajati zemlju slasti,ohrabren slabim otporom što mi ga pružaše gospođa.Znajući da je svaki trenutak dragocjen, sagnem se da stegnem

dragocjeni plijen. Mora da sam odveć žestoko nalegao, jer daskekoje su držale strunjaču odjednom popuste i krevet se provali.Uto advokat zalupa na vrata, sestra ustaje, moja me božica

preklinje da je pustim, pred tim drhtavim molbama ja popuštam,tapkajući po mraku idem vratima i kažem advokatu da je zapornicaiskočila i da mu bez ključa ne mogu otvoriti. On siđe po ključ. Za tosu vrijeme obje sestre u košuljama stajale iza mene. Nadajući se daću imati vremena da obavim što sam započeo, ispružim u mrakuruke, ali mora da sam naišao na sestru, jer me je nešto gruboodgurnulo. Stoga žurno pograbim drugu, ali eto začas advokata sotpiračem u ruci. Ona me preklinje da idem u krevet, jer će njen muž,kad me vidi u tom strašnom stanju, odmah sve pogoditi. Primijetivšida su mi ruke ljepljive, u trenu shvatim zašto mi to govori i žurno seuvučem u krevet. Sestre se povuku u svoj, i advokat uđe.On se uputi ravno u kabinet da umiri žene, ali kad ih ugleda u

provaljenom krevetu, prasnu u grohotan smijeh. Zovnu me da ihdođem pogledati, no ja se čedno uzdržah. Na to nam ispriča da je

došlo do uzbune zato što je jedan njemački vod naišao našpanjolske čete koje su se zatekle ondje i povlačile se uz pucnjavu.Za četvrt sata nije se više ništa čulo, i nakon tog meteža zavladapotpuna tišina.Advokat mi čestita na neosjetljivosti i legavši uskoro usne.Ostao sam budan do zore, kad se tiho izvukoh iz sobe da se

operem i presvučem košulju. Kad sam vidio kako izgledam,blagoslovio sam prisutnost duha koju je pokazala moja draga, jer dame je advokat onakva ugledao, sve bi pogodio. Ne samo da su miruke i košulja bili prljavi i ljepljivi, nego, ni sam ne znam kako, i lice.Avaj, on bi me osudio kao krivca, a ja sam to bio samo napola.Kod doručka sestra moje obožavane jedva me je pogledala, ali se

zato na licu anđela kog sam volio zrcalila ljubav, prijateljstvo izadovoljstvo.Velik je užitak kad se čovjek osjeća sretnim. A može li to biti ako

duboko ne osjeća? Teolozi doduše tvrde da je tako, ali neka oniradije idu pasti travu. Donna Lucrezia, jer tako se zvala, bijaše moja,premda još ništa nisam dobio. To mi je potvrđivao svaki njen pogled,svaka njena kretnja. Svaki smo čas padali u razdragani smijeh,prisjećajući se tobože uzbune Španjolaca, ali to bijaše zbog jednogdogađaja koji je samo njoj znan.Rano smo stigli u Rim i zaustavili se u kuli da doručkujemo. Kako

advokat bijaše neobično dobre volje, ja poprimili isti ton i kazujući mutisuću ljubaznosti prorekoh mu skoro rođenje sina, te, šaleći se,primorah njegovu ženu da mu to obeća.Nisam zaboravljao ni sestru svoje obožavane, pa u želji »da

odagnam ljutnju koju je osjećala prema meni, izgovorih joj tolikoumilnih riječi, iskazah joj toliko prijateljske naklonosti da joj nijepreostalo drugo no da mi oprosti onaj provaljeni krevet.Pri rastanku obećah im da ću ih sutradan pohoditi.Eto me dakle u Rimu, lijepo odjevena, trenutno opskrbljena

novcem, opremljena nakitom, obogaćena stanovitim iskustvima, sdobrim preporukama, savršeno slobodan i u dobi kad se čovjekmože pouzdati u sreću ako ima malo hrabrosti i lice što pobuđujenaklonost u osoba koje susreće.Nisam bio lijep, ali sam posjedovao nešto mnogo vrednije, naime

ono nešto što ljude neodoljivo sili na dobrohotnost, te sam se

osjećao doraslim svemu.Znao sam da je Rim grad jedinstven, gdje netko koji je ponikao ni iz

čega može doprijeti do svega. Ta mi je pomisao podizala hrabrost imoram priznati da je moja bezgranična samouvjerenost, koje sezbog mladenačkog neiskustva nisam umio pričuvati, silno poticalamoje pouzdanje.Čovjek kog je u to staro središte svijeta dovela želja za bogatstvom

mora biti poput kameleona koji mijenja boju prema svom okolišu,poput Proteja,[48] koji umije poprimiti svako obličje. On mora bitisavitljiv, ulizica, prijetvoran, nepronicljiv, često podao, iskren, pravitise uvijek da zna manje nego što zna, govoriti uvijek jednakim tonom,biti strpljiv i gospodar svog lica, biti hladan kao led tamo gdje bi drugiplanuo kao vatra. Ako po nesreći nema u srcu vjere, što je stvar kodovakva stanja duhova sasvim uobičajena, tad mora imati u mozgu,ako je pak pošten, tad mu valja u tišini trpjeti što ga okolnostiprimoravaju da se pokazuje licemjerom. Ako se gnuša od ovakvavladanja, neka odlazi iz Rima da drugdje potraži sreću.Od svih tih dobrih osobina posjedovao sam, ne znam ni sam da li je

to za hvalu ili pokudu, jedino uslužnu susretljivost, a što se ostalogtiče bio sam samo zanimljiv vjetrogonja, prilično dobar rasni konj, alinikako, ili, što je još gore, loše dresiran.Počeo sam time što sam pismo don Lelia odnio ocu Giorgiju. Taj je

učeni redovnik uživao opći ugled u gradu, a i sam ga je papa veomauvažavao zato što nije trpio isusovce.Pošto je vrlo pažljivo pročitao pismo, on mi reče da je pripravan

poslužiti mi savjetom i da će prema tome ovisiti samo o meni hoće lion moći preuzeti jamstvo da me neće zadesiti nekakva nevolja, jer— kako reče — čovjek koji se ispravno ponaša nema se čega bojati.Zatim me upita što kanim raditi u Rimu, a ja mu odgovorih da ćuraditi ono što mi on bude rekao.— To bih mogao — odvrati on — ali zato što češće svraćajte do

mene i ne skrivajte mi ništa, apsolutno ništa od onoga što vas se tičeili što vam se događa. ,— Don Lelio — napomenuh ja — dao mi je i jedno pismo za

kardinala Acquavivu.— Čestitam vam, jer to je čovjek koji u Rimu može više od pape.— Da li bih mu ga morao odmah odnijeti?

— Ne, ja ću ga vidjeti večeras i obavijestit ću ga. Sutra ujutro dođitek meni i ja ću vam reći gdje ćete mu ga i u koji sat uručiti. Imate linovaca?— Dovoljno za uzdržavanje najmanje godinu dana.— Odlično. Imate li poznanika?— Nijednog.— Ne sklapajte nikakvih poznanstava dok se niste posavjetovali sa

mnom. Osobito vam preporučujem da ne zalazite u kavane igostionice, ali ako to želite, tad samo slušajte i ne uzvraćajte.Ocijenite svako pitanje, pa ako vam pristojnost nalaže da odgovorite,vješto ga zaobiđite, osobito ako može imati nekih posljedica. Znate lifrancuski?— Nijedne riječi.— To je loše. Morat ćete naučiti. Jeste li studirali?— Slabo, ali sam dovoljno infarinato35 da se mogu snalaziti u

društvu.— To nije loše, ali budite oprezni, jer je Rim pun takvih infarinata

koji se među sobom razotkrivaju i neprestano ratuju. Nadam se daćete kardinalu odnijeti pismo u skromnoj svećeničkoj odjeći, a ne uovom sjajnom odijelu koje nije sasvim prikladno za uricanje sreće.Dok sam izlazio, oduševljen načinom na koji me redovnik primio i

razgovarao sa mnom, nađoh se neočekivano licem u lice s bratomStefanom. Svagda isti, taj me osebujni primjerak ljudskog rodaobasu nježnostima. Premda sam ga u dnu duše prezirao, nisam gamogao mrziti, jer sam ga silom okolnosti morao smatrati oruđemkojim se poslužila providnost da me izbavi od propasti.Pošto mi je ispričao da je od pape dobio sve što je želio, upozori

me neka se pričuvam onog opasnog žbira koji mi je onomadneposudio dva cekina, jer mi, saznavši da sam ga prevario, spremaosvetu. Ja mu na to rekoh neka moju obveznicu preda nekompoznatom trgovcu od koga ću je ja kasnije podignuti. Stvar se odistatako odigrala i sve je bilo uređeno.Naveče sam večerao u gostionici sjedeći za stolom s Rimljanima i

strancima, pridržavajući se pažljivo naputaka oca Giorgija. Zavečerom se izgovorilo mnogo ružnih stvari o papi i o kardinaluministru koji bijaše uzrokom što je papinsku državu preplavilo

osamdeset tisuća ljudi, što Nijemaca, što Španjolaca. Ali najviše mezačudilo što su se posluživala mrsna jela, premda je bila subota.Uopće, prvih dana čovjek doživljava u Rimu sama iznenađenja, na

koja se međutim brzo privikne. Nema nijednog katoličkog grada gdjeje čovjek manje sputavan vjerskim načelima. Rimljani žive poputradnika na uzgajalištima duhana kojima je slobodno da besplatnouživaju duhan koliko im je volja. Žive u najvećoj slobodi samo što suordini santissimi[49] isto toliko opasni kao što su u Parizu prijerevolucije bila kobna kraljevska pisma kojima su se podaniciosuđivali na tamnicu. Revolucija ih je uništila i pokazala svijetu općeraspoloženje francuskog naroda.Sutradan, prvog listopada 1743. donio sam odluku da se dam

obrijati. Moje su malje porasle u bradu i ja prosudih da je došlovrijeme kad se valja odreći nekih prednosti mladenaštva.Odjenuh se od glave do pete kao pravi Rimljanin, a otac Giorgi bio

je ushićen kad me je ugledao tako odjevena.On me najprije pozove da popijem s njim šalicu čokolade, a zatim

mi reče da je kardinal već obaviješten jednim pismom don Lelija, i daće me Njegova eminencija primiti u Villi Negroni gdje će šetati okopodneva.Odoh dakle u Villu Negroni i kardinal zastade čim me ugleda,

pustivši da dvije osobe koje su ga pratile pođu naprijed. Pošto jepismo spustio u džep i ne pročitavši ga, on me uze promatrati, te menakon dvije minute upita imam li sklonosti za političke poslove.Odgovorio sam da sam dosada u sebi otkrivao samo isprazne ilakomislene sklonosti, ali se usuđujem izraziti svoju najvećupripravnost da izvršim sve zapovijedi koje će Njegova eminencijaizvolijevati da mi povjeri bude li me smatrala dostojnim da uđem unjezinu službu.— Dođite sutra u moj kabinet — reče mi — gdje će vas primiti

velečasni Gama, kojeg ću obavijestiti o svojim namjerama. Moratćete se — nadodao je — marljivo prihvatiti učenja francuskog jezikajer je to neophodno.Zatim se raspitao za zdravlje don Lelija, pružio mi ruku na poljubac i

otpustio me.Čim sam mogao, požurih prema Minervi[50], jer sam nestrpljivo

iščekivao čas da uživam u iznenađenju svoje Lucrezije i njene sestre

Angelike. Zapitao sam za donnu Ceciliju Monti, njihovu majku, i sačuđenjem ugledao dražesnu mladu udovicu koja bi mogla biti sestrasvojim lijepim kćerima.Nije bilo potrebno da kažem svoje ime, jer sam bio najavljen, i ona

me je očekivala. Pojaviše se i njene kćeri, i njihov mi ulazak pričinizadovoljstvo, jer su pomislile da vide drugog čovjeka. DonnaLucrezia predstavi mi svoju najmlađu sestru, kojoj je bilo tekjedanaest godina, i svog brata, sasvim ljepušna klerika od petnaestgodina.Trudio sam se da poprimim držanje koje će se svidjeti njihovoj

majci: smjernost, poštovanje, iskazivanje najživljeg zanimanja što gaje u meni trebalo pobuđivati sve što sam tamo vidio. Došao je idobričina advokat, te zadivljen što me vidi u sasvim novom ruhu rečeda mu je drago što u toj preobrazbi nisam zaboravio i vlastito ime.On odmah razveza šaljive priče, a ja se povedoh za njim čuvajući seda im ne pridam onaj golicavi prizvuk kojem smo se toliko smijali naputu, te on naposljetku, u želji da mi polaska, izjavi da sam obrijaobradu kako bih je dao pameti.Donna Lucrezia nije znala što da misli o toj promjeni mog

ponašanja.Kad se smračilo, dođoše jedna za drugom pet ili šest gospođa, ni

lijepih ni ružnih, i isto toliko svećenika. Ovi mi se učiniše poput knjigakojima bih trebao započeti svoje zimsko naukovanje. Sva su tagospoda pomnjivo saslušala svaku i najbeznačajniju riječ koju samprogovorio. Ja sam se trudio da im ne namećem nikakvo mišljenje osebi.Donna Lucrezia reče advokatu da je dobar slikar, ali da mu portreti

ne liče modelima; na to on odvrati da ona na meni ne vidi ništa domoje maske, i ja se napravih kao da me se taj odgovor vrloneugodno dojmio. Donna Lucrezia izjavi da joj se ne činim nimaloizmijenjenim, ali se tome usprotivi njena sestra rekavši da rimski zrakdaje strancima neki poseban izgled. Na to svi zapljeskaše, i Angelicase zarumeni od zadovoljstva.Nakon četiri sata ja se neopazice udaljih, ali me advokat sustignu

da mi reče kako njegova punica želi da postanem kućni prijatelj i dabez obzira na etiketu dolazim kad mi se god svidi. Toplo mu zahvalih

i povukoh se, ponijevši nadu da sam se tom ljubaznom društvuonoliko svidio koliko je ono mene očaralo.Sutradan se predstavih velečasnom Gami. Bijaše to jedan

Portugalac od četrdesetak godina, pristala lica na kojem se čitalabezazlenost, veselje i duhovitost. Svojom je susretljivošću. nastojaouliti povjerenje. Prema ponašanju i govoru čovjek bi ga lako mogaosmatrati Rimljaninom.On mi medenim riječima objasni da je Njegova eminencija osobno

glede moje osobe izdala naređenje domoupravitelju da ću stanovatiu palači samog monsinjora, te da ću jesti za stolom sekretarskogosoblja, a dok ne naučim francuski neka se bez ustručavanjavježbam u pravljenju izvadaka iz pisama koje će mi on davati. Zatimmi dade adresu učitelja jezika s kojim se već sporazumio. Bijaše toneki rimski advokat koji se zvao Dalacqua, a stanovao je upravonasuprot Španjolske palače.Poslije ovog kratkog obavještenja, i pošto me je uvjerio da se mogu

osloniti na njegovo prijateljstvo, povede me domoupravitelju, koji mezamoli da se potpišem u neku debelu knjigu, na dnu jedne stranicekoja je već bila ispunjena drugim potpisima. Nakon toga mi izbrojišezdeset rimskih škuda, a to je bila moja plaća za tri mjesecaunaprijed. Zatim me, praćen jednim konjušarom, povede na treći kati pokaže mi odaje određene za moj stan, koje su bile vrlo urednonamještene.Sluga mi, izlazeći, preda jedan ključ i reče da će me dolaziti svakog

jutra posluživati, a domar me na to otprati do prizemlja gdje meupozna s vratarom. Odatle odoh ravno%i svoju gostionicu, otpremih ono malo svoje prtljage u Španjolskupalaču, te se naposljetku smjestih u kuću gdje bih sigurno stekaosjajan položaj da sam mogao ustrajati u ponašanju koje bijaše odvećsuprotno mom karakteru.Čitalac će zacijelo pogoditi da su me moji prvi koraci odveli ocu

Giorgiju, mom savjetniku, koje sve potanko ispričah. On mi reče dase mogu smatrati na dobrom putu, te da će moja sreća, jer sam etoodlično smješten, zavisiti samo od mog ponašanja.— Imajte na umu — rekao mi je taj mudri čovjek — da će vam

držanje biti besprijekorno samo ako se budete znali obuzdavati i daneprilike koje bi vas mogle zadesiti nitko neće smatrati nesretnom

slučajnosti niti pripisivati zlom udesu, jer to su prazne riječi, te će sesve zlo upisivati samo vama u grijeh.— Ja na žalost predviđam, časni oče, da će me moja mladost i

neiskusnost primoravati da vam često budem na smetnji, te se bojimda ću vam naposljetku dojaditi, ali uvjeravam vas da ću biti poslušani pokoran.— A ja vas uvjeravam da ću često biti strog, samo što ja predviđam

da mi vi nećete sve kazivati.— Sve, baš sve.— Dopustite mi da se nasmijem; ta vi mi ne kazujete gdje .ste jučer

proveli četiri sata.— Pa to nije ni od kakve važnosti. Te sam ljude upoznao :za

vrijeme putovanja i mislim da je to čestita kuća u koju bih smiozalaziti, ukoliko mi vi drugačije ne savjetujete.— Očuvao me bog! To je vrlo čestita kuća koju posjećuje pošten

svijet. Oni su ushićeni što su vas upoznali. Svidjeli ste se čitavudruštvu, i ono se nada da će vas privući i osvojiti. Sve sam to jutrossaznao, ali vi ipak ne biste smjeli posjećivati tu kuću.— Zar moram ovako naprečac prekinuti s njima?— Ne, to bi bilo nepošteno od vas. Otiđite onamo jedanput ili

dvaput nedjeljno, ali ne budite odveć revni. Vi uzdišete, dijete moje.— Ne, doista ne. Pokorit ću vam se.— Ne bih želio da to uradite iz pokornosti i da vaše srce zbog tog

pati, ali ono u svakom slučaju valja savladavati, jer ne zaboravite darazum nema goreg neprijatelja od srca.— Ipak ih možemo uskladiti.— To samo mislimo, čuvajte se animuma, dragog vam Horacija. Ta

vi znate da nema sredine: nisi paret imperat36.— Znam, ali u toj se kući moje srce ne izlaže nikakvoj opasnosti.— Utoliko bolje, jer tad ćete se bez muke moći uzdržati da je ne

posjećujete. Ne zaboravite: moja je dužnost da vam vjerujem.— A moja da slušam vaše mudre pouke i da ih se pridržavam. Ići

ću dakle donni Ceciliji samo s vremena na vrijeme.Srca obrvana samrtnom tugom uzeh ga za ruku da je prinesem

ustima, ali on me očinski pritisnu na grudi, odvraćajući lice da sakrijesuze.

Ručao sam u palači sjedeći pokraj velečasnog Game, za stolomgdje je ispred dvanaestak tanjura sjedilo isto toliko velečasnih, uRimu je naime svatko velečasni ili se za takvog izdaje. Kako nikomnije zabranjeno da nosi kleričko ruho, to ga nosi svak koji želi bitipoštovan, izuzevši plemstva koje ne obnaša visoke crkvene časti.Tuga koja me obuzimala ne dade mi za čitava ručka progovoriti ni

riječi, a ta šutnja bi protumačena kao dokaz mog oštroumlja.Kad smo ustali od stola velečasni Gama me pozove da provedem

dan s njime, ali ja ga se oslobodih pod izlikom da imam napisatineka pisma, što sam doista i radio punih šest sati.Ostaviti Lucreziju, u koju sam bio sretno zaljubljen, činilo mi se

barbarskim činom. Da bih postigao sreću u budućnosti, morao sampostati krvnikom svoje sadašnjosti, dušmaninom svog srca. Sve se umeni bunilo protiv te nužde koju sam smatrao neprirodnom i koju bezvelika srama nisam mogao priznati pred sudom vlastita razbora. Kadmi je zabranio da posjećujem njenu kuću, otac Giorgi nije mi trebaoreći da je to kuća čestita i ugledna; činilo mi se naime da bi tadamoja patnja bila manja.Čitav taj dan i velik dio noći prođoše mi u takvim i sličnim

razmišljanjima.Ujutro mi velečasni Gama donese veliku knjigu ispunjenu

službenim pismima, koja sam, da bih se zabavio, imao kompilirati.Hineći veliku zaposlenost, odoh poslije nekog vremena na satfrancuskog. Čim je sat završio, uputih se prema ulici Condotti u željida malo prošetam, kad odjednom začuh gdje me netko zove. Bio jeto velečasni Gama koji me je dozivao s vrata jedne kavane. Šapnuhmu da mi je Minerva zabranila da posjećujem rimske kavane.— Minerva — odgovori mi on — naređuje vam da vidite kako

izgledaju. Uđite i sjednite sa mnom.Ušavši, čuh jednog velečasnog kako na sav glas priča neki

događaj, ne znam da li istinit ili izmišljen, u kojem se otvorenonapadalo pravosuđe Svetog oca, ali sve bez žuči. Svi su se smijali ipovlađivali. Kad jednog drugog upitaše zašto je ostavio službu kodkardinala B.[51], ovaj odgovori da je to stoga što se Njegovaeminencija nije smatrala obaveznom da mu posebno plaća izvjesneusluge, na što se opet svi od srca nasmijaše. Treći pak reče Gami,ako mu se poslije podne prohtjedne prošetati Villom Medici, da će ga

tamo naći s dvije male Rimljanke koje se zadovoljavaju quartinom.To je zlatni novac koji vrijedi četvrt cekina.Jedan je velečasni pročitao buntovnički sonet protiv vlade, a

nekolicina ga je prepisala. Drugi je pak pročitao jednu satiru izvlastita pera kojom je bacio u blato čast jedne obitelji.Usred toga ugledah kako u kavanu ulazi neki velečasni dražesna

lika. Zbog oblika bedara pomislih da je prerušena djevojka i saopćihto Gami, ali ovaj mi reče da je to Beppino della Mammana, poznaticastrato.[52] Gama ga pozva i smijući se reče mu da sam gasmatrao za djevojku. Gledajući me ravno u oči, taj mi besramnik rečeda će mi, ako to želim, pokazati jesam li ili nisam imao pravo.Za ručkom me je svaki od gostiju oslovio, a ja sam bio uvjeren da

im dolično odgovaram. Kad smo ustali od stola, velečasni Gamapozva me k sebi na kavu, što ja prihvatih.Čim smo se našli nasamo, on mi kaza da su svi gosti koji su se bili

našli za našim stolom odreda ispravni ljudi, te me zapita da li mislimda sam ostavio općenito povoljan dojam.— Usuđujem se tome nadati — odgovorih mu.— I uzalud ćete se nadati — reče mi velečasni — ne zavaravajte

se. Vi ste tako očigledno izbjegavali pitanja koja su vam postavljalida je svatko morao primijetiti vašu suzdržljivost. Ubuduće vas višenitko neće ništa pitati.— To će mi biti veoma žao, ali recite, zar je trebalo da javno

razotkrivam sve svoje stvari?— Nije, ali svuda postoji zlatna sredina.— Da, ona o kojoj govori Horacije, ali nju nije lako uvijek pogoditi.— Čovjek treba znati postići da ga u isti mah vole i poštuju.— Pa ja samo za tim i težim.— Danas ste težili više za ugledom negoli za ljubavlju. To je bez

sumnje bilo lijepo, ali odsad budite pripravni na borbu sa zavišću injenom kćerkom — klevetom. Ako vas ova dva čudovišta ne uspijuupropastiti, onda ste pobijedili.Te sam večeri otišao Lucreziji. Tamo se već sve znalo, i svi mi

uzeše čestitati. Lucrezia reče da joj se činim tužan, a ja odgovorih dasahranjujem svoje vrijeme kojem više nisam gospodar.Njen muž, uvijek pripravan na šalu, izjavi da sam zaljubljen u

njegovu ženu, ali ga na to punica opomenu neka se samo previše ne

junaci.Pošto sam proveo svega jedan sat u krugu te mile obitelji, ja se

povukoh, paleći zrak žarom vatre kojom sam sagorijevao.Vrativši se kući, prihvatih se pisanja i provedoh čitavu noć u

sastavljanju ode koju ću sutradan poslati advokatu, uvjeren da će jedati svojoj ženi, koja je veoma voljela poeziju a nije znala da je to imoja strast.Nakon toga sam se tri dana suzdržavao da ne odlazim onamo i za

to sam vrijeme učio francuski i prepisivao izvatke iz službenihpisama.Kod Njegove se eminencije svake večeri okupljalo prvo plemstvo

Rima, najodličnije dame i gospoda. Ja nisam tamo odlazio; Gamame je upozorio da bih morao ići, neupadljivo i skromno kao što to ončini. Poslušah ga i odoh.Nitko ne progovori sa mnom ni riječi, ali kako je moje lice bilo

nepoznato, svatko me je promatrao i htio saznati tko sam. U jednomčasu priđe mi velečasni Gama i upita me koja mi se od prisutnihgospođa čini najljupkijom. Ja mu je pokazali, ali smjesta i požalih, jerudvorica, kao da doista nema ništa preče, pohita gospođi i reče jojto.Uskoro opazih kako me dama odmjerava kroz lornjon i kako mi se

smješkala. Bila je to markiza Gabrielli, čiji je obožavatelj bio kardinalS. C.[53]Ujutro onog dana kad sam odlučio da veče provedem kod

Lucrezije, banu mi u sobu čestiti advokat koji me, pošto je izjavio dasam u zabludi što više ne dolazim k njima, želeći time dokazati danisam zaljubljen u njegovu ženu, pozva na užinu na Testaccio,[54]gdje će se naći na okupu čitava obitelj.— Moja žena — spomenuo je na kraju — zna vašu odu napamet;

recitirala ju je Angelikinom budućem mužu, koji otada pogiba odželje da vas upozna. I on je pjesnik i bit će s nama na Testacciu.Obećah mu da ću ugovorenog dana doći k njima u kočiji sa dva

sjedišta.U ono vrijeme listopadski četvrci bijahu u Rimu dani veselja i

zabave. Naveče navratih advokatu. Razgovaralo se samo onamjeravanom izletu, a ja u jednom času nazreh da Lucrezia polažeu nj iste nade koje i ja.

Nismo imali nikakva pripremljenog plana, niti smo ga mogli imati, alismo se pouzdavali u ljubav i prešutno se nadali njenoj blagonaklonojzaštiti.Pobrinuo sam se da dobri otac Giorgi ni od kog ne sazna o tom

zabavnom domjenku prije no što ga ja obavijestim.Pošao sam dakle k njemu i otvoreno ga zamolio za dozvolu. Kako

ne bi pronašao nikakav prigovor, hinio sam, priznajem, potpunuravnodušnost, te mi taj čestiti čovjek reče neka svakako pođem, jerda je to obiteljski izlet, a da mi uostalom nitko ne može prigovoriti štoželim upoznati rimsku okolicu i čedno se pozabaviti.Ugovorenog dana odvezoh se donni Ceciliji u zatvorenoj kočiji s

dva sjedišta, koju sam bio iznajmio u nekog Avinjonca.Dražesna me udovica predstavi don Francescu, svom budućem

zetu, kao velikog prijatelja ljudi od pera, a njega prikaza kao veomaučena čovjeka. Ja tu izjavu primih pod gotov groš, te se shodnotome i ponašah prema njemu, činilo se ipak da mu je izraz nekakotupoglav, a držanje mu nije bilo onakvo kakvo bi trebalo da bude umladića koji stoji uoči svadbe s tako ljupkom osobom kao što bijašeAngelica. Ali on je bio čestit i bogat, a to vrijedi mnogo više odljubežljiva ponašanja i učenosti.Kad smo se spremali da se uspnemo u kočije, advokat mi reče da

će mi biti suputnikom u mojim kolima, dok će se drugima voziti trigospođice u pratnji don Francesca.Ja mu bez oklijevanja odvratih neka on pođe s don Francescom, a

donna Cecilia neka bude mojim zalogom, te da ću se smatratiobeščašćenim ako se stvar drugačije uredi. Govoreći tako, ponudihruku ljupkoj udovici kojoj se učini takav raspored sasvim u skladu spravilima lijepog ponašanja, a pogled pun odobravanja što mi ga jeuputila moja Lucrezia izazva u meni sladak predosjećaj. Ipak me seonaj advokatov prijedlog neugodno dojmio, jer bijaše u potpunojopreci s njegovim dotadašnjim ponašanjem, a osobito s riječima kojemi je onomadne uputio u mojoj sobi.— Da nije postao ljubomoran? — rekoh u sebi.To umalo da mi ne pokvari raspoloženje, ali nada da ću ga na

Testacciu opet predobiti razagna oblake, te se za vrijeme putapokazah veoma ljubaznim prema donni Ceciliji.

U šetnji i užini kojom smo se osladili na advokatov trošak neopazicenam prođe dan; ja sam uveseljavao društvo, a moja ljubav za donnuLucreziju ne bijaše nijednom spomenuta, jer sam svu svoju pažnjuposvećivao majci. S Lucrezijom sam izmijenio nekoliko usputnihriječi, dok s advokatom uopće nisam razgovarao. To mi se činilonajboljim načinom da mu stavim do znanja da je pogodio u prazno!U času polaska advokat mi ote donnu Ceciliju i požuri da se smjesti

s njom u kočiju gdje su se već nalazili Angelica i don Francesco.Jedva prikrivajući razdraganost koja me je svega ispunila, ponudihruku donni Lucreziji i kazah joj nekoliko udvornih riječi koje nisuimale mnogo smisla, dok se advokat smijao od sveg srca, veselećise pomisli kako mi je spretno podvalio.Koliko bismo toga bili iskazali jedno drugom prije nego što ćemo se

predati svojoj ljubavi, da nam trenuci nisu bili tako dragocjeni! Aliznajući da nemamo nego pola sata, škrto smo ih štedjeli.Još smo bili u pijanstvu sreće, kad odjednom Lucrezia povika:— Oh, gospode, kako smo nesretni!

Ona me gurnu od sebe, pribra se, kola se zaustaviše, i sluga otvorivrata.— što se to dogodilo — upitah je.— Stigli smo kući.Kad se god sjetim tog događaja, učini mi se nestvarnim, jer vrijeme

nije moguće sažeti do nepostojanja, a i konji su nam bili nekaprejadna kljusad. Ali sreća nas nije ostavljala. Noć bijaše mračna, amoj se anđeo nalazio na mjestu bliže vratima, te je morala prva sići; itako je, mada se advokat stvorio kod kočije gotovo u isti tren kad ilakaj, sve sretno prošlo, jer je Lucrezia vrlo polagano silazila. Ostaosam kod njih do ponoći.Vrativši se kući, legoh u postelju, ali kako da zaspem? Ta još sam

sav gorio od plamena koji zbog prekratka puta od Testaccia do Rimanisam mogao spojiti sa žarištem iz kojeg je proizašao. Satirala mežudnja. Teško onima koji u Venerinim užicima nešto nalaze, ako sedva srca koja se međusobno ljube ne naslađuju njima u savršenomskladu.Ustao sam tek onda kad sam morao na sat francuskog. Moj je

učitelj imao kćerku Barbaru, koja je u prvo vrijeme uvijekprisustvovala satovima, a katkada mi ih i sama davala, čak bolje od

svog oca. Neki joj je lijep mladić, koji je također dolazio na poduku,udvarao, a ona mu je uzvraćala nježnost. Taj je mladić često dolaziok meni, i ja sam ga zavolio, osobito zbog njegove suzdržljivosti.Pošto sam ga naime jednom naveo da mi prizna svoju ljubav premaBarbari, kad sam se god kasnije navraćao na taj predmet, uvijek jevješto izbjegavao razgovor.Ja sam naposljetku stao poštovati tu njegovu šutljivost i više mu

nisam o tom govorio. Ali jednog mi dana padne na pamet da ga višenikako ne viđam, ni kod sebe niti kod učitelja, a kako sam zapazio dani djevojka više ne prisustvuje mojim satovima, stade me mučitiradoznalost da saznam što se tu zbiva, mada me se to uistinu nijenimalo ticalo.Jednog dana kad sam išao s mise ugledah mladića, pristupili mu, te

mu uzeh predbacivati što se više ne pojavljuje. On mi reče da jesasvim izgubio glavu zbog jedne velike tuge koja ga satire. Oči mubijahu pune suza. Htjedoh se udaljiti, ali me on zadrža, na što mu jakazah neka me više ne ubraja u svoje prijatelje ako mi sad ne otvorisrce. On me odvede u trijem nekog samostana i poče mi kazivati:— Već šest mjeseci volim Barbaru, a prije tri mjeseca pružila mi je

neoboriv dokaz svoje ljubavi. Potkazala nas je jedna služavka, tenas je prije nekoliko dana njen otac zatekao u nezgodnom položaju.Izišao je bez riječi, i ja sam se ponadao da ću ga na koljenima moćizamoliti za oprošten je. Ali kad se pojavih, on me pograbi, grubo medovuče do vrata i zabrani mi da se ikad više pojavim u njegovoj kući.Ne mogu zatražiti njezinu ruku, jer imam oženjena brata, a otac mi jesiromašan. Nemam nikakva zvanja, a moja ljubavnica nema ništa.Jao meni! Sad sam vam se povjerio, recite mi, zaklinjem vas, ukakvom je ona stanju. Mora da je isto toliko nesretna koliko i ja. Nemogu joj doturiti pismo, jer ona ne izlazi čak ni na misu. Bijedna limene! Što će biti od nas?Mogao sam ga samo žaliti, jer se uza svu sućut nisam smio miješati

u tu stvar. Rekoh mu da je već pet dana nisam vidio i, ne znajući štoda mu kažem, dadoh mu savjet koji u sličnim slučajevima daju samobudale, naime da je zaboravi.U taj smo se čas nalazili na keju Ripetta. Vidjevši kako izgubljenim

pogledom pilji u Tibar, pobojah se da ga tuga ne natjera na nekiočajnički čin, i da ga smirim, obećah mu da ću se kod učitelja

raspitati za njegovu prijateljicu i da ću ga o tom izvijestiti. To gaobećanje doista malo umiri i na rastanku me još jednom zamoli daga ne zaboravim.Usprkos vatri koju je u mojim žilama zapalio izlet na Testaccio, četiri

dana nisam odlazio svojoj Lucreziji. Bojao sam se blagosti ocaGiorgija, a još više njegove odluke da mi uskrati svoje savjete. Aliželja da je vidim potpuno je mnome zagospodarila, ja pokleknuh iodoh k njoj. Nađoh je samu, tužnu i utučenu.— Ah — reče mi ona čim me je ugledala — nije moguće da ne

možete naći vremena da dođete k meni.— Predraga moja prijateljice, ne nedostaje meni vremena. Ja sam

toliko ljubomoran na svoju ljubav da bih volio prije umrijeti negoli daje ikome otkrijem. Smislio sam da vas sve pozovem u Frascati.Poslat ću vam otkrivenu kočiju i uzdam se da će ondje sretan slučajposlužiti našoj ljubavi.— Oh, prijatelju moj, učinite tako. Sigurna sam da vam neće odbiti

poziv.Četvrt sata kasnije vratiše se ostali ukućani i ja ih zamolili da

naredne nedjelje budu moji gosti.Bijaše to upravo na blagdan svete Uršule i na imendan mlađe

Lucrezijine sestre. Zato zamolih donnu Ceciliju da povede i nju isina.Moj poziv bi prihvaćen, na što ja obećah da će kočija biti pred

njihovom kućom u sedam sati. Ja ću pak doći drugim kolima sa dvasjedišta.Sutradan sam opet imao ići gospodinu Dalacqui. Izlazeći poslije

sata, opazih Barbaru, koja idući iz jedne sobe u drugu ispusti nekipapir i pri tom svrnu pogled na mene. Smatrao sam da ga morampokupiti, jer bi ga služavka, koja je u taj čas silazila, mogla zamijetiti iuzeti.Bijaše to jedno pismo u kojem se nalazila i poruka za njenog

ljubavnika. Riječi upućene meni glasile su ovako:»Ako se bojite da ćete predajući ovo pismo mom prijatelju počiniti

nesmotrenost, spalite ga. Sažalite se na jednu nesretnu djevojku i negovorite nikom ništa.«Priložena poruka nije bila zapečaćena. U njoj je stajalo ovo:

»Ako je vaša ljubav jednaka mojoj, tad ne možete vjerovati da ćeteikad biti sretni bez mene. Mi ne možemo razgovarati niti se dopisivatiosim ovim putem kojim sam se osmjelila poslužiti. Pripravna sam dabez oklijevanja učinim sve što bi naše sudbe moglo sjediniti do smrti.Razmislite i odlučite!«Okrutna sudbina ove jadne djevojke ganula me do dna duše. Ipak

sam nakanio da joj sutradan vratim pismo te ga stavih u omotnicu,poprativši ga s nekoliko riječi kojima sam je zamolio neka mi oprostišto joj ne mogu učiniti traženu uslugu. Pismo sam spremio u džep.Drugog dana otišao sam u uobičajeno vrijeme na sat, ali kako

nisam susreo Barbaru, pismo je ostalo u mom džepu. Pomislio samda ću joj ga moći vratiti sutradan. Ali kad sam se vratio kući, eto ti kmeni zdvojnog ljubavnika. Oči mu bijahu užagrene, glas promukao.On mi uze tako živo slikati svoj očaj, te ja, pobojavši se kakvogmahnitog koraka, pomislih da mu ne bih smio uskratiti utjehu kojusam mu mogao pružiti. To je bila moja prva pogreška u toj po mesudbonosnoj stvari: popustio sam osjećajnosti svog srca.Taj bijednik uvijek iznova čitaše pismo, zatim ga uze cjelivati, te

zaplaka i obgrli me, zahvaljujući mi što sam mu spasio život.Naposljetku me stade zaklinjati da prenesem; odgovor, jer njegovadraga žudi za jednakom utjehom. Uvjeravao me da se tim pismomneću izložiti nikakvoj opasnosti:: neka ga uostalom sam pročitam.Pismo je doista, premda veoma dugačko, sadržavalo samo

uvjeravanja u vječnu vjernost i maglovita nadanja. Usprkos tome nijetrebalo da se prihvaćam uloge ljubavnog glasnika između to dvojemladih. Od toga me je mogla odvratiti samo pomisao da otac Giorgisigurno ne bi odobrio ovoliku moju. uslužnost.Sutradan zatekoh oca Dalacquu bolesna. Bilo mi je neobično drago

kad sam kod njegova uzglavlja ugledao Barbaru, te sam se ponadaoda će joj oprostiti.Sat je održala ona, ne odmičući se od očeva kreveta. Iskoristio sam

prvi pogodan trenutak i tutnuo joj poslanicu njenog ljubavnika, kojuona odmah spremi u džep, ali zamalo je ne izda plamen koji joj jeudario u lice.Pri završetku sata obavijestih njenog oca da sutradan neću doći, jer

je blagdan svete Uršule, jedne od tisuću mučeničkih djevica,kraljevskih kćeri.

Uveče, na skupu kod Njegove eminencije, kamo sam redovito išao,premda se rijetko dešavalo da me netko od odličnika nagovori, ujednom me trenutku kardinal znakom pozva da se približim. Upravoje razgovarao s markizom Gabrielli, kojoj je Gama onomadne biorekao da mi se učinila najdražesnijom.— Gospođa — reče mi kardinal — želi znati kako napredujete u

francuskom, koji ona sama izvrsno govori.Odgovorih talijanski da sam već mnogo naučio, ali se još ne smijem

odvažiti da govorim.— Treba se odvažiti — primijeti markiza — ali sa skromnošću. Tako

se ne izvrgavamo kritici.Bit će da je moj duh i nehotice riječi »odvažiti se« pridao značenje

na koje markiza nije ni pomišljala. U obraze mi se pope rumenilo,koje lijepa žena primijeti, te promijeni razgovor. Ja se udaljih.Sutradan u sedam sati našao sam se kod donne Cecilije. Pred

vratima je već stajala otkrivena kočija kao i moja kola,, koja ovogputa bijahu otmjeni vis-a-vis,[55] tako udoban i lagan da ga jepohvalila i sama donna Cecilija.— Iskušat ću ga kad se budemo vraćali u Rim — reče donna

Lucrezija. Ja joj se naklonih kao u znak da ću je držati za riječ. Takoje ona razbijala sumnju izazivajući je.Siguran da me očekuje sreća, ja se sav prepustih svojoj urođenoj

radosti.Pošto smo naručili birani ručak, iziđosmo da prošetamo "Villom

Ludovici, i kako se moglo lako dogoditi da zalutamo, uglavismo dase u jedan sat nađemo u gostionici.Obazriva udovica uhvati pod ruku svog zeta, Angelica svog

zaručnika, a meni pripade preslatka Lucrezia. Uršula i njen bratotrčaše zajedno, i za manje od četvrt sata nađoh se sam sa svojomlijepom prijateljicom.— Jesi li čuo — reče mi ona — s kakvom sam nam nevinom

prostodušnošću osigurala dva sata slatke osame? Kako je ljubavmudra!— Da, divna moja prijateljice, ljubav je stopila naše duše u jedno.

Obožavam te i provodim tolike duge dane bez tebe samo da bih štosilnije uživao u jednom jedinom.

— Nisam vjerovala da će to biti moguće. Sve si to ti uradio: odvišetoga znaš za svoje godine.— Još prije mjesec dana, obožavana prijateljice, bio sam tek puka

neznalica. Ti si prva žena koja me je uputila u prava otajstva ljubavi.Tvoj će me odlazak, Lucrezijo, učiniti nesretnim, jer u Italiji ne možebiti žene ravne tebi.— Kako? Zar sam ja tvoja prva ljubav? Oh, nesretnice! Nikad nećeš

od nje ozdraviti. Što nisam tvoja! I ti si prva ljubav mog srca i sigurnoćeš biti posljednja. Sretne li žene koju ćeš zavoljeti poslije mene!Neću biti ljubomorna, ali ću patiti što joj srce neće biti kao moje.Videći da mi se oči vlaže suzama, Lucrezia ne suzdržavaše više

svoje. Spustismo se na travu i naše usne stadoše srkati nektar našihočiju usred tisuću poljubaca. Kako su slatke suze ljubavi što ih pijuusne u zanosu uzajamne nježnosti! Upijao sam ih, te mile suze, usvoj njihovoj slasti, i s punim poznavanjem stvari mogu ustvrditi dasu stari fizičari imali pravo, a današnji da imaju krivo.U jednom trenutku odaha, gledajući najljupkiji od svih nereda, rekoh

joj da bi nas netko mogao iznenaditi.— Ne boj se, prijatelju moj, naši dobri dusi bdiju nad nama.Odmarali smo se crpeći iz svojih zaljubljenih pogleda novu snagu,

kad odjednom Lucrezia, bacivši pogled na desnu stranu, povika:— Pogledaj, srce moje, zar ti nisam rekla? Da, naši nas dobri dusi

čuvaju! Ah, kako nas promatra! Njegove nas oči žele umiriti.Pogledaj tog majušnog demona. Ima li igdje u prirodi otajnijegstvorenja? To je sigurno ili tvoj ili moj dobri duh.Pomislih da je u bunilu.— Što to govoriš, dušo moja? Ne razumijem te. Čemu bih se to

morao diviti?— Zar ne vidiš onu krasnu zmiju plamenih ljusaka, podignute glave,

koja kao da nam je došla u poklonstvo?Skrenem pogled prema mjestu koje je pokazivala, i ugledam jednu

zmiju s ljuskom što se raznobojno ljeskala, stopu dugačku, i koja nasje doista gledala.Taj me prizor nije obradovao, ali se ne htjedoh pokazati manje

neustrašivim od nje.— Zar je moguće, ljubljena moja prijateljice, da te njen izgled ne

plaši?

— Njen me izgled očarava, kažem ti, i sigurna sam da je ovobožanstvo od zmije uzelo tek oblik ili bolje reći privid.— A što će biti ako zavijuga tratinom i šišteći pođe prema tebi?— Stegnut ću te čvršće na svoje grudi i neka tad pokuša da mi

naudi. Lucrezia u tvom naručju ne poznaje straha. Gledaj, odlazi!Brzo, brzo! Svojim nas bijegom upozorava da se netko nezvanpribližava i veli nam da potražimo drugo utočište gdje ćemo obnovitisvoja milovanja. Hajdemo!Tek što smo ustali i polagano se zaputili stazom, kadli iz jednog

drvoreda iziđoše donna Cecilia i advokat.Ne izbjegavajući ih i ne žureći se, kao da je sasvim prirodno što se

susrećemo, ja upitah donnu Ceciliju da li joj se kći boji zmija.— I pored svog srčanog duha — odgovori ona — boji se grmljavine

do izbezumljenosti, a ugleda li i najmanju zmiju, zapomaže iz svegaglasa. Ovdje ima zmija, ali zašto da se boji, kad nisu otrovne?Meni se od zaprepaštenja nekostriješi kosa, jer su me te riječi

uvjerile da sam bio svjedokom pravog čuda ljubavi. U taj trendotrčaše djeca, i mi se ponovo razdvojismo.— Reci mi, ti čudesni stvore, ti predivna ženo, što bi učinila da si

umjesto ove tvoje lijepe zmijice ugledala muža ili majku?— Ništa. Zar ti ne znaš da su u tako veličajnim trenucima ljubavnici

samo zaljubljenici? Zar ti ne bi posumnjao da si me čitavuposjedovao?Govoreći mi tako, Lucrezia nije sastavljala odu: nije tu bilo

pjesničke mašte već čista istina koja je prosijavala iz njenog pogledai odzvanjala joj u glasu.— Misliš li — nastavih ja — da nitko ne sumnja u nas?— Moj nas muž ili ne smatra zaljubljenima, ili pak ne pridaje

nikakve važnosti izvjesnim igrarijama koje mladež obično sebidopušta. Moja majka ima više duha i možda se domišlja istini, ali onadobro zna da to više nisu njezini poslovi. Što se tiče sestre, rekla bihda ona sve zna, jer kako bi mogla zaboraviti onu provaljenupostelju? Ali ona je razborita, a osim toga misli da me mora žaliti, jernema predodžbe o prirodi mog osjećaja za tebe. Bez tebe bih,prijatelju moj, po svoj prilici prošla životom a da ne bih pravospoznala taj osjećaj, jer ono što osjećam prema svom mužu... Njemuukazujem susretljivost koju mi nalaže moj položaj.

— Sretan je on, i ja mu zavidim na sreći. Jer kad god zaželi možečitavo tvoje biće stegnuti u naručje, i nikakva se nametljiva koprenane može spustiti između tebe i njega da mu sakrije i najmanju odtvojih draži.— Gdje si, draga zmijo? Dojuri, dođi da me sakriješ od nezvanih

očiju, pa ću odmah ispuniti želje onog kojeg obožavam.Proveli smo čitavo jutro kazivajući jedno drugom da se volimo i

potkrepljujući riječi opetovanim dokazima.Gostioničar nam je priredio ukusan ručak, a za sve vrijeme jela ja

sam obasipao ljubaznostima lijepu Ceciliju.Kad su nam poslužili slatko i razgovor živnuo, diže se Angelikin

vjerenik i naloži tišinu da nam pročita sonet koji je ispjevao za mene.Ja mu dakako moradoh zahvaliti, i uzevši sonet stavih ga u džep uzobećanje da ću mu uzvratiti istim spjevom.Time nisam udovoljio njegovoj želji: očekivao je da ću, podboden

takmičarskim žarom, zatražiti papira i tinte da bih žrtvovao Apolonučasove što sam ih namjeravao posvetiti bogu koga je on u svojojravnodušnosti poznavao samo po imenu.Popismo kavu, ja platih gostioničaru i na to se raziđosmo da se

izgubimo u nerazmrsivim spletovima Ville Aldobrandini.Koliko su mi slatkih uspomena ostavila ta mjesta. Činilo mi se da po

prvi put vidim svoju božanstvenu Lucreziju. Naši su nas pogledipalili, srca nam zajednički drhtala u najslađem nestrpljenju, a instinktnas je vodio prema najosamljenijim skrovištima, koja kao da jestvorila sama ruka ljubavi da ondje prinesemo žrtvu njenomotajstvenom kultu. Tamo se, usred duga drvoreda, ispod zelenacestara, uzdizalo travnato sjedište oslonjeno na guštik; ispred nas sepružala beskrajna ravnica, a slijeva i zdesna naši su pogledi prodiralidaleko u drvored i štitili nas tako od svakog iznenađenja. Riječi subile izlišne, jer su se srca sporazumjela.Stajasmo ne govoreći ništa, jedno pred drugim, a naše hitre ruke

ukloniše sve zapreke i vratiše prirodi krasote koje su joj skrivalezavidne koprene.Dva sata protekoše tako u najslađim zanosima. Naposljetku,

nasitivši se, očarani jedno drugim, pogledasmo se najnježnijimpogledom i zajedno uzviknusmo: »Hvala ti, ljubavi!«

Nato se uputismo našim kolima, uljepšavajući put ljupkimpovjeravanjima. Lucrezia mi reče da je Angelikin vjerenik bogat, daima lijepu kuću u Tivoliju i da će nas vjerojatno pozvati na izlet, te daćemo tamo provesti i noć.— Zaklinjat ću ljubav — nadoveza ona — neka me nadahne kako

da uklonim zapreke i provedem jednako kao i ovaj presretni dan. —Zatim će snuždeno: — Ali jao, crkveni posao zbog kog je moj mužovdje uspješno se odvija, te se smrtno bojim da će se i preranoriješiti.Dva sata, koliko traje put do Rima, provedosmo u mojoj kočiji,

prevršujući prirodu, da tako kažem, tražeći od nje više no što možedati, te stigavši na odredište moradosmo spustiti zastor prije raspletadrame koju smo odigrali na veliko zadovoljstvo glumaca.Vratio sam se kući ponešto umoran, ali mi krepak san, kakav čovjek

ima u toj dobi, povrati snagu, pa ujutro u uobičajeno vrijeme odoh nasat francuskog.

DESETO POGLAVLJEBenedikt XIV ¦ Izlet u Tivoli ¦ Odlazak donne Lucrezije ¦ MarkizaGabrielli ¦ Barbara Dalacqua ¦ Moja nesreća i odlazak iz Rima

Kako je Dalacqua bio teško bolestan, sat je održala njegova kći

Barbara. Čim smo završili s učenjem, ona iskoristi jedan trenutak,spusti mi u džep jedno pismo, i ne dajući mi vremena da odbijem tunovu uslugu, nestade kao munja.Uostalom, njeno pismo nije bilo takvo da bi ga trebalo odbiti: bilo je

upućeno osobno meni i sadržavalo je samo izraze najčišćezahvalnosti. Molila me jedino neka kažem njenom ljubavniku da jeotac počeo govoriti s njom, te se nada da će nakon prizdravljenjauzeti drugu služavku. Pismo je završavalo najodlučnijimuvjeravanjem da me neće nikada izložiti neprilikama.Otac je ostao u postelji petnaestak dana, te mi je za to vrijeme

satove uvijek davala Barbara. Ona me je zanimala, jer je u menibudila osjećaj sasvim nov i nepoznat, kakav nisam bio navikao gajitiprema lijepim djevojkama: bijaše to osjećaj samilosti, i donekle mi jegodilo što je u meni potražila oslonac i utjehu. Nikad se njene očinisu uronile u moje, nikad se njena ruka nije susrela s mojom, nikadu njenom odijevanju nisam zapazio želju da bude ugodna mom oku.Bila je lijepa, i znao sam da je nježna srca, ali to saznanje nijeumanjivalo poštovanje i obzir koje sam, kako mi se činilo, dugovaosvojoj časti i njenom povjerenju, a osjećao sam se i polaskanim štome nije smatrala sposobnim da se okoristim saznanjem o njenojpopustljivosti.Čim je ozdravio, njen otac otjera služavku i uze drugu. Barbara me

zamoli da o tom obavijestim njezina prijatelja i da mu kažem kako senada da će pridobiti njezinu sklonost barem toliko da mu uzmognepisati. Obećah joj da ću prenijeti njezinu poruku, a ona mi u dokazzahvalnosti prihvati ruku i htjede je prinijeti usnama. Povukoh je zavremena da je spriječim u tom činu i htjedoh je poljubiti, ali ona,porumenjevši, čedno odvrati lice, i to mi pričini zadovoljstvo.Pošto je uspjela da pridobije za se služavku, ja se prestadoh

miješati u tu stvar, predosjećajući da bi to za mene moglo imatikobnih posljedica. Na nesreću, zlo je već bilo učinjeno.

Svake sam večeri išao velečasnom Giorgiju, i premda sam tamobio priman samo kao dragi domaćinov štićenik, već je to bilodovoljno da mi pribavi stanovit ugled. Iako nisam sudjelovao urazgovoru, nisam se dosađivao.Na tim se skupovima kritiziralo bez oklijevanja, raspravljalo o politici

bez žučljivosti, govorilo o književnosti bez strasti, i ja sam se takoobrazovao.Odlazeći od tog učena redovnika, išao sam na sjajne skupove kod

kardinala, svog gospodara, zato što sam onamo morao ići.Gotovo bi mi svaki put lijepa markiza, kad bi me primijetila kod stola

za kojim je igrala, uputila nekoliko ljubaznih riječi na francuskom, a jabih joj odgovarao na talijanskom,, ne htijući da mi se smije predtolikim društvom.Bijaše to čudan osjećaj koji prepuštam sudu čitaočeva oštroumlja.

Tu sam ženu smatrao privlačnom, a izbjegavao sam je ne stoga štobih se bojao da se ne zaljubim, ta volio sam Lucreziju i vjerovao dami ta ljubav treba poslužiti kao štit od svake druge, već sam senaprotiv plašio da se ona ne zaljubi u mene ili barem zaželi da meupozna. Je li to bila taština ili skromnost? Pokvarenost ili krepost?Možda ni jedno ni drugo.Jedne me večeri ona dade pozvati po Gami; stajala je pored

kardinala, mog poslodavca, i čim sam joj prišao, neobično meiznenadi pitanjem na talijanskom koje nisam ni. izdaleka očekivao:— Vi ha piacciuto molto Frascati?37

— Veoma, gospođo, nikad nisam vidio nešto toliko lijepo..— Ma la compagnia con laquale eravate, era ancor piu bella, ed

assai galante era il vostro vis-a-vis.38

Odgovorih samo poklonom. Trenutak kasnije kardinal Acquavivadobrohotno mi reče:— Čudi li vas što se to zna?— To ne, Preuzvišeni, ali me čudi što se o tom govori. ~Nisam

mislio da je Rim tako malen.— Što dulje budete u njem boravili, činit će vam se sve manji. Zar

još niste išli da poljubite papuču Svetog oca?— Nisam, Preuzvišeni.— Morate otići. Ja se naklonih.

Pri odlasku Gama mi reče da sutradan moram otići k papi, a zatimnadoda:— Vi se vjerojatno pokazujete kod markize Gabrielli?— Nikad nisam bio kod nje.— Vi me iznenađujete. Ona vas poziva, razgovara s -vama!— Ići ću s vama.— Ja nikad ne idem onamo.— Ali ona i s vama razgovara.— Jest, razgovara, ali... Vi ne poznajete Rim. Idite sami k njoj. To

morate učiniti.— Zar mislite da će me primiti?— Mislim da tjerate šalu sa mnom. Nije riječ o tom da .se date

najaviti. Ući ćete k njoj kad oba krila na vratima njezine sobe buduotvorena. Tamo ćete vidjeti sve one koji dolaze da joj se poklone.— A hoće li me ona zapaziti?— Bez sumnje.Sutradan odem na Monte Cavallo, i čim su mi rekli da mogu ući,

uputim se ravno u sobu gdje se nalazio papa.Bio je sam. Prostrem se ničice, poljubim sveti križ na njegovoj

presvetoj papuči.Sveti otac me upita tko sam, ja mu kažem, a on odgovori da je čuo

za mene i čestita mi što pripadam kući tako utjecajna kardinala.Zatim me upita kako sam uspio ući u njegovu službu. Ja mu ispričah,počevši od dolaska u Martirano.Pošto se od sveg srca nasmijao onom što sam mu ispripovjedio o

jednom dobrom biskupu, reče mi neka se ne mučim govoreći s njimtoskanski, već neka mu se obraćam na venecijanskom, kao što onmeni govori bolonjskim narječjem.Oslobodivši se, ja mu ispričah toliko zanimljivih stvari i tako ga

dobro zabavih te mi on na kraju reče da će me sa zadovoljstvomprimiti kad god dođem. Ja ga zamolih za dozvolu da čitam svezabranjene knjige, i on mi je uz blagoslov podijeli, obećavši da će mije izdati napismeno, što je zaboravio.Benedikt XIV bijaše čovjek učen i veoma prijazan. Volio je šalu.Drugi put sam ga vidio u Villi Medici. Pozvao me je i, ne prekidajući

šetnju, stao je sa mnom razgovarati o beznačajnim stvarima. Pratilisu ga kardinal Albani i mletački poslanik.

Uto se približi neki čovjek skromna izgleda, a crkveni poglavar gaupita što želi.Čovjek mu uze potiho nešto govoriti, a papa, pošto ga je saslušao,

reče:— Imate pravo, preporučite se bogu.Rekavši to, blagoslovi ga, jadni se čovjek snuždeno udalji, a Sveti

otac nastavi šetnju.— Taj čovjek, Presveti oče — primijetih — nije otišao zadovoljan

odgovorom Vaše svetosti.— Zašto?— Zato što se po svemu sudeći već preporučio bogu prije nego što

će razgovarati s vama; sad ga Vaša svetost šalje natrag bogu i takočovjeka, kako ono kaže poslovica, šalju od Poncija do Pilata.Papa prasnu u smijeh, a nasmijaše se i pratioci. Ja ostadoh

ozbiljan.— Ja bez božje pomoći — opet će papa — ne mogu uraditi ništa

valjana.— To je istina, Presveti oče, ali taj čovjek isto tako zna da je Vaša

svetost njegov prvi ministar: lako je dakle zamisliti u kakvoj je sadneprilici kad vidi gdje ga šalju natrag gospodaru. Ne preostaje mudrugo već da pođe udijeliti nešto novca rimskim ubogarima koji će zaonaj novčić što će im ga dati, moliti za nj. Oni se hvale svojimzagovorom kod Svevišnjeg, ali ja, koji vjerujem samo u moćnizagovor Vaše svetosti, skrušeno vas molim da me iscijelite od ovevrućine koja mi sažiže oči, tako da mi podarite oprost od posnog jela.— Jedite mrsno, dijete moje.— Vaš blagoslov molim, Presveti oče.On mi ga dade napomenuvši mi da me ne oslobađa posta.Kod kardinala sam već iste večeri čuo za novost o mom viđenju s

papom. Svi se pokazaše željni razgovora sa mnom. To mi je laskalo,ali ono što mi je najviše godilo bila je kardinalova radost koju jeuzalud nastojao prikriti.Ne htijući zanemariti savjete velečasnog Game, pobrinuh se da se

nađem kod markize u vrijeme kad je svatko imao kod nje slobodanpristup.Vidio sam nju, vidio sam kardinala i mnogo drugih crkvenih lica, ali

ja sam, čini se, bio nevidljiv, jer kako me gospođa nije udostojala ni

jednim pogledom, nitko sa mnom nije progovorio ni slovca.Pošto sam pola sata igrao ulogu nijemaka, povukoh se.Nakon pet ili šest dana ljepotica mi ljupkim i velikodušnim izrazom

reče da me je opazila u svojoj dvorani za primanje.— Ja sam doista tamo i bio, ali nisam slutio da sam imao čast da

budem viđen od gospođe.— Oh, ja svakog vidim. Rekli su mi da imate duha.— Ako se oni koji to vele, gospođo, ne varaju, tada mi vi kazujete

veoma ugodnu novost.— Oni se u to razumiju.— Te osobe mora da su mi iskazale čast i razgovarale sa mnom,

gospođo, jer inače ne bi mogle izricati takva mišljenja.— Nesumnjivo, međutim, željeli bismo vas češće vidjeti kod mene.Bili smo u najužem krugu. Njegova mi ekscelencija reče, kad me je

gospođa markiza u uskom krugu nagovorila francuski, neka joj, znaoili ne znao, odgovorim istim jezikom.Povukavši me u stranu, lukavi me Gama upozori da su moje

duhovite replike suviše britke i da ću, nastavim li tako, na kraju svimadosaditi.U francuskom sam već bio znatno uznapredovao, te više nisam ni

išao na satove. Da se usavršim, trebalo mi je samo vježbe.Ponekad sam jutrom odlazio Lucreziji, a naveče sam redovito

zalazio ocu Giorgiju. Učeni je redovnik znao za moj izlet u Frascati,ali me nije prekoravao.Dva dana nakon što mi je markiza uputila onu zapovijed u vidu

ljubazna prijekora, dođoh joj u audijenciju.Čim me spazi, dočeka me sa smiješkom i ja se osjetih ponukanim

da joj zahvalim dubokim naklonom. To je bilo sve. Četvrt sata kasnijeiziđoh.Markiza je bila lijepa, bila je moćna, ali ja se nisam mogao prisiliti

na puzanje i dodvoravanje; u tom su pogledu rimski običaji nadilazilimoju snagu.Bilo je nekako pri kraju studenog, kad me je jednog jutra posjetio

Angelikin vjerenik u pratnji advokata i pozvao me da provedem ciojedan dan i noć u Tivoliju s društvom koje sam bio ugostio uFrascatiju. Prihvatio sam sa zadovoljstvom, jer se od svete Uršulenijednom nisam našao nasamo s Lucrezijom.

Obećah mu da ću se u zoru naći kod donne Cccilijo s onim istimkolima.Trebalo je poći što ranije, jer je Tivoli udaljen od Rima šesnaest

milja, a kako je prepun krasnih starina, razgledanje će iziskivatimnogo vremena. Kako sam imao prenoćiti van kuće, zamolihdozvolu u samog kardinala, koji mi, kad doču s kim ću na izlet, rečeda je sasvim u redu što se koristim tom prilikom da upoznam taj lijepikraj u tako krasnom društvu.U osvit dana nađoh se pred kućom donne Cecilije sa svojim vis-a-

visom u koji bijahu upregnuta četiri konja.I tog mi puta za suputnicu bijaše dodijeljena dražesna udovica. I

pored sve svoje čistoće bila je ushićena što volim njenu kćer.Ostali se članovi obitelji smjestiše u otkrivenu kočiju sa šest sjedala

koju je unajmio don Francesco.U pola osam zaustavismo se u nekom mjestu gdje nas po

zapovijedi don Francesca dočekaše s izvrsnim doručkom kojeg sesvatko prihvatio s veseljem, jer nam je morao zamijeniti ručak. UTivoliju ćemo naime imati vremena tek za večeru.Poslije doručka uspesmo se u kočije i u deset sati stigosmo na cilj.Najprije sa zanimanjem razgledasmo obitavalište Angelikina

zaručnika. Dom mu je bio pravi dragulj. Zatim svi zajedno pođosmoda se upoznamo sa spomenicima Tivolija.Dok je u jednom času Lucrezia nešto šaputala s don Francescom,

ja iskoristih tu priliku i rekoh Angeliki da ću, kad jednom bude udata,doći u ljeto ili proljeće da kod nje provedem nekoliko dana.— Gospodine — odvrati ona — upozoravam vas da ćete vi, čim ja

ovdje postanem gospodarica, biti prva osoba kojoj ću zatvoriti vrata.— Veoma sam vam zahvalan, gospođice, što ste me upozorili.Najsmješnije je u svemu bilo to što sam taj iznenadni ispad shvatio

kao naivnu ljubavnu izjavu.Ostao sam skamenjen. Primijetivši moju nelagodnost, Lucrezia me

povuče za mišicu i upita što mi je. Ja joj kazah, a evo kako mi je onaodgovorila:— Prijatelju ljubljeni, moja sreća neće više dugo potrajati. Bliži se

nesmiljeni čas kad ću se morati odvojiti od tebe. Čim ja odem, nekati bude dužnost da učiniš sve kako bi spoznala svoju zabludu. Oname žali. Osveti me!

Zaboravio sam napomenuti kako mi se, dok smo razgledali donFrancescovu kuću, slučilo da pohvalim jednu dražesnu sobicu kojaje gledala na gaj naranača. Čuvši moju hvalu, prijazni mi vlasnikobeća da će je odrediti za mene. Lucrezia se pravila da ne čuje, alije to za nju bilo isto što, i Arijadnina nit. Kako smo naime imalizajedno razgledati ljepote Tivolija, nismo se mogli nadati da ćemo seu toku dana i načas naći nasamo.Punih šest sati obilazili smo krasote Tivolija, ali danas priznajem da

onda od svega nisam tako reći ništa vidio. Tek poslije dvadeset iosam godina upoznao sam to čarobno mjesto u svim pojedinostima.Vratili smo se predveče, iscrpljeni umorom i umirući od gladi, ali

jedan sat odmora prije večere, pa sama večera, koja potraja dvasata — najsočnija jela, najbiranija vina, osobito odlično vino izTivolija — tako nas okrijepiše da je svatko poželio samo udobnupostelju da u njoj uživa po miloj volji.Kako nitko nije htio spavati sam, Lucrezia predloži da ona spava s

Angelikom u sobi koja gleda na gaj naranača, njen muž s njenimbratom, mladim misnikom, a majka s mlađom sestrom.Taj se raspored svima učini preljupkim, te don Francesco dohvati

svijeću da me otprati do dražesne sobice koja se nalazila upravopored prostorije gdje će dvije sestre provesti noć. Pokazavši mi kakoću se moći zaključati, on mi poželje laku noć i ostavi me sama.Angelica nije znala tko će im biti susjed, ali Lucrezia i ja

sporazumjeli smo se i bez riječi.Oka pripijena uz otvor brave, ugledam kako ulaze dvije sestre, a

ispred njih udvorni domaćin noseći svjetlo.Pošto je zapalio noćnu svjetiljku, on im poželje laku noć i povuče

se. Tad se moje dvije ljepotice zaključaše i sjednuvši na sofu stadošese uređivati za noć.U tom blaženom podneblju u kakvom se valjda nekad i naša

pramajka priređivala za san, Lucrezia, znajući da je čujem, rečesestri neka se smjesti bliže prozoru, pa djevica, i ne sluteći da svoječari izlaže mom profanom oku, posve naga prijeđe sobu. Lucreziaugasi svjetiljku i svijeće, te se ispruži do svoje čedne sestre.Sretnih li trenutaka kakvima se, znam to dobro, više ne mogu

nadati, ali koje će tek smrt moći izbrisati iz mog sjećanja.

Mislim da se nikad u životu nisam tako brzo razodjenuo kao tevečeri. Otvorih vrata i padoh u naručje svoje Lucrezije koja rečesestri:— To je moj anđeo, šuti i spavaj!Kakve li bih čarobne prizore prikazao čitaocu kad bih mogao oslikati

nasladu u svem onom što nas u njoj opčarava! Kakvih li ljubavnihzanosa već u prvim trenucima! Kakvih li žarkih ushita koji neprestadoše sve dok nas sladak umor ne potčini vlasti boga sna!Prvi se sunčani zraci probiše kroz pukotine kapaka i oteše nas

krepkom snu. Poput dvojice valjanih ratnika koji su prekinuli borbusamo zato da je otpočnu s novim žarom, tako se i mi ponovopredadosmo živom plamenu od kojeg su nam gorjela osjetila.— Oh, Lucrezijo, kako je tvoj ljubavnik sretan! Ali, slatka prijateljice,

pripazi na sestru, mogla bi se okrenuti i vidjeti nas.— Ne boj se ništa, dušo mog života, moja je sestra umilna, ona me

voli, žali me; zar ne, Angeliko, ti me voliš? Oh, okreni se, pogledajsvoju blaženu sestru, spoznaj sreću koja te čeka kad te jednomljubav podvrgne svojem slatkom jarmu.Angelica, djevica od sedamnaest godina, koja mora da je provela

Tantalovu noć i jedva čekala neku izliku da pokaže sestri kako jojprašta, okrenu se i poljubivši je stotinu puta prizna joj da čitave noćinije sklopila oka.— Oprosti, nježna moja Angelico, oprosti i njemu koji me voli i kojeg

ja obožavam — reče joj tada Lucrezija.Čudesne li moći boga koji pobjeđuje svako biće!— Angelica me mrzi — primijetih ja — ne usuđujem se...— Ne, ne mrzim vas! — reče mi ta ljupka djevica.— Poljubi je, prijatelju — pozva me Lucrezija, gurnuvši me k njoj i

uživajući što je vidi u mom naručju klonulu i pokornu.Ali osjećajnost više negoli ljubav ne dopusti mi da uskratim Lucreziji

očitovanje zahvalnosti koju sam joj dugovao, te ja poletjeh k njoj sneodoljivim žarom prvog zanosa, osjećajući kako mi plamenpotpiruje ekstaza Angelike koja tad prvi put prisustvovaše najslađemljubavnom rvanju. Lucrezia me, izdišući, zamoli da svršim, ali nemogavši me utažiti, prevari moj žar, te blaga Angelica tad prineseprvu žrtvu majci ljubavi. Tako je negda, kad su još bogovi nastavaliobitavalište smrtnika, raskošna Arkadija, zaljubivši se u nježan i

prpošan dah zapadnog vjetra, raskrilila jednog dana ruke slatkomZefiru i postala od njeg plodna.Lucrezija, začuđena i ushićena, stade nas sad jedno sad drugo

prekrivati poljupcima. Angelica, sretna koliko i sestra, slađano je potreći put izdisala u mom naručju s toliko miline i žara te mi se činiloda tad prvi put kušam ljubavnu nasladu.Zlatokosi je Feb već odavno ostavio bračnu postelju i njegovi su se

traci zasipali svijetom; svjetlost koja je prodirala kroz pukotinekapaka podsjeti me da moram ostaviti svoja dva božanstva, pa senakon najnježnijih oproštaja povukoh u svoju sobicu.Trenutak kasnije začu se kod mojih susjeda veseo glas

dobroćudnog advokata kako ženi i svastici predbacuje što se takodugo lijene u postelji! Zatim iziđe i pokucavši na moja vrata, priprijetida će mi u sobu dovesti gospođe, a zatim ode da mi pošaljevlasuljara.Nakon mnogog pranja i pomnjiva uređivanja napokon prosudih da

mi je lice podnošljivo i stoički uđoh u salon. Usred već okupljenadruštva ugledah dvije ljupke sestre, i rujni me sjaj njihovih obrazaočara. Lucrezija bijaše vesela i pustopašna, lice joj je kazivalo sreću;Angelica bijaše svježa kao jutarnja ruža i blistavija no inače, alihirovita, izbjegavajući da me ijednom pogleda u oči.Primijetivši da se smješka što joj nikada ne mogu uhvatiti pogleda,

ja lukavo napomenuh njezinoj majci kako je šteta što joj kćerkastavlja bjelilo na lice. Prevarena ovim klevetničkim lukavstvom oname primora da joj maramicom otarem lice, te tako bi prisiljena da mipogleda u oči.Ja joj se ispričah, a don Francesco bi oduševljen što je bjeloća

njegove buduće izvojevala tako lijepu pobjedu.Poslije doručka iziđosmo u šetnju i našavši se nasamo s Lucrezijom

uzeh je nježno koriti.— Zašto me koriš — reći će ona — kad sam zaslužila da me hvališ.

Ta unijela sam svjetla u dušu svoje mile sestre, uputila sam je unajslađu od svih tajni, te mi sad, umjesto da me žali, mora zavidjeti, iumjesto da te mrzi, mora te voljeti, a kako ću te ja, po velikoj nesreći,uskoro morati ostaviti, to je prepuštam tebi, prijatelju, neka onazauzme moje mjesto.— Ah, Lucrezijo, kako bih je mogao zavoljeti?

— Zar nije dražesna?— Jest, sigurno, ali ljubav koju osjećam prema tebi čuva me od

svake druge. Uostalom, naskoro će sasvim pripasti don Francescu,pa ne bih volio da se zbog mene ohlade jedno prema drugom, niti dapomutim mir njihova braka. Povrh svega siguran sam da je tvojasestra posve različita od tebe i kladio bih se da se već kaje što sedala zavesti od svog temperamenta.— Sve je to možda istina, prijatelju, ali ono što mene duboko

rastužuje jest to što se moj muž nada da će već ovog tjedna dobitirješenje, a onda je mojoj sreći kraj.Ta me vijest ožalosti i da odagnam te misli za stolom sam se

mnogo bavio oko velikodušna don Francesca i čak obećao da ću muza svadbu, koja se imala održati u siječnju, sastaviti prigodni spjev.Vratili smo se zatim u Rim, a za ona tri sata što ih je provela u mojoj

kočiji, Lucrezija nije mogla primijetiti nikakve promjene u snazi mojihosjećaja prema njoj. Kad smo stigli, sišao sam kod Španjolskog trga,jer sam osjećao veliki umor.Kako mi je Lucrezija već bila natuknula, njen muž je za nekoliko

dana dobio rješenje i došao mi uz prijazne izraze prijateljstva javitida već prekosutra odlaze. Te sam posljednje večeri proveo sLucrezijom i njenom obitelji.Poslije odlaska te neusporedive žene osjetih u sebi veliku prazninu,

kao što je i prirodno za mladića čije srce nije zabavljeno nadom.Čitave dane provodio sam u svojoj sobi pišući sadržaje francuskihpisama svog kardinala.Njegova mi eminencija dobrohotno izjavi da moje izvatke smatra

veoma pametno sastavljenima, ali da nikako ne bih smio toliko raditi.Kad mi je kardinal uputio to laskavo priznanje, bila je prisutna i lijepamarkiza. Od mog drugog posjeta više se nisam pojavljivao kod nje,pa se ona napućila na mene, ne htijući propustiti priliku da mi to ipokaže, hitro se umiješa i, obrativši se Njegovoj eminenciji, reče damoram toliko raditi kako bih odagnao tugu zbog Lucrezijina odlaska.— Neću vam kriti, gospođo, nisam bio ravnodušan prema tom

rastanku. Ona je bila dobra i plemenita, i uvijek mi je praštala što ječešće ne posjećujem. Uostalom, to je prijateljstvo bilo sasvim nevineprirode.

— Ne sumnjam, ne sumnjam, premda ona vaša oda otkrivazaljubljena pjesnika.— Pa kako će pjesnik — umiješa se dobroćudni kardinal — pisati,

ako ne hini da je zaljubljen?— Da — odvrati markiza — ali ako je doista zaljubljen, tad ne treba

hiniti osjećaj koji već živi u njemu.Govoreći tako, markiza izvadi iz džepa neki papir i pruži ga

Njegovoj eminenciji rekavši:— Evo te ode; ona služi na čast pjesniku i piscu, jer je po priznanju

svih rimskih ljepoumaca pravo malo remek-djelo koje donnaLucrezia znade napamet.Kardinal preleti spjev i vrati joj ga, govoreći sa smiješkom da ne

uživa mnogo u talijanskoj poeziji i da bi njenu ljepotu mogao osjetititek onda kad bi mu je ona ljubazno prevela na francuski.— Francuski pišem samo u prozi — odgovori markiza — a u

proznom prijevodu ovakva pjesma gubi tri četvrtine svoje vrijednosti.Ja se pokatkad skromno okušavam — nadoda ona dobacivši miznačajan pogled — samo u stihovima na talijanskom.— Smatrao bih se sretnim, gospođo, kad bi mi se podarila! milost

da se uzmognem diviti barem nekima od njih.— Evo jednog gospođina soneta — reći će na to kardinal S. C.Ja uzeh pjesmu s puno poštovanja i htjedoh je pročitati, ali mi

ljubazna markiza reče neka je stavim u džep, napomenuvši da ću jesutra moći vratiti kardinalu, premda taj njen sonet i ne vrijedi mnogo.— Ako ujutro izlazite — reče kardinal — vratit ćete mi ga kad

dođete k meni na ručak.Na to se umiješa kardinal Acquaviva:— U tom slučaju izići će namjerno.Poslije duboka poklona koji je sve kazivao, ja se polako udaljih i

uspeh u svoju sobu, nestrpljiv da napokon pročitam sonet.Ali prije nego što ću zadovoljiti svojoj nestrpljivosti, pomislih da bi

valjalo malo razmisliti o samom sebi.Moj tadašnji položaj zasluživao je, po mom sudu, izvjesnu pažnju,

osobito poslije divovska koraka koji sam, činilo mi se, te večeri učiniou odličnom kardinalovu skupu. Markiza Gabrielli nanajnedvosmisleniji način iskazuje zanimanje koje gaji za mene iponašajući se poput uzvišene blagonaklone gospođe, ne boji se da

će ugroziti svoj ugled ako mi javno ukazuje najlaskaviju pažnju! Tatko će i pomisliti da tome bilo što prigovori?Jedan ovakav mladi velečasni kao ja, bez ikakva značenja, koji

jedva da se usuđuje ponadati njenoj visokoj zaštiti, a markiza je bilakao stvorena da je ukazuje onima koji, ne smatrajući se dostojnima, ine nastoje pokazati koliko im je stalo do te milosti. U tom je pogledumoja skromnost upadala svima u oči.Uostalom, markiza bi me sigurno javno izvrgla ruglu kad bi ma i

načas povjerovala da sam se drznuo uobraziti da je u nje ma i trunsklonosti za mene.Ne, nikako, ta odakle bi meni tolika uobraženost? Sve je to bilo

toliko istinito da me je čak njen kardinal pozvao k sebi na ručak. Zarbi to učinio kad bi mislio da sam se možda mogao svidjeti lijepojmarkizi? Sigurno ne bi; pozvao me je na ručak tek kad je iz riječisvoje ljepotice razabrao da sam pogodna osoba s kojom će oniugodno pročavrljati koji sat, ne izlažući se nikakvoj, ama bašnikakvoj opasnosti. Koješta!Zašto da čitaocima bacam pijesak u oči?Neka me i smatraju taštim, opraštam im, ali nepobitna je činjenica

da sam bio siguran da se sviđam markizi.Smatrao sam veoma sretnim što je upravo ona učinila taj prvi

korak, uvijek toliko važan i težak.Da nije bilo toga nikad se ne bih usudio ni da bacim oko na nju, a

još bih se manje odvažio na to da je opsjedam prokušanimsredstvima. Uostalom, do te večeri nisam je smatrao ženom koja bibila sposobna zamijeniti Lucreziju.Bila je lijepa, mlada, sjajna duha i obrazovanja, bila je načitana, a

osim toga jedna od najmoćnijih ličnosti u Rimu, pa što mi je višetrebalo?Ipak sam smatrao da je mudro pretvarati se kao da i ne naslućujem

neku naklonost u njoj i da joj već sutradan dam povoda da povjerujekako sam žarko zaljubljen u nju a ne usuđujem se ničemu nadati.Znao sam da je to nepogrešivo sredstvo koje uvijek godi ženskomsamoljublju.Ovaj mi se pothvat činio takvim da bi ga i sam otac Giorgi morao

odobriti, ako ne srcem a ono barem riječju.

Uostalom, ja sam s velikim zadovoljstvom primijetio koliku je radostpokazao kardinal Acquaviva kad me je kardinal S. C. pozvao naručak. Bila je to čast koju mi on nikad nije bio iskazao. Sve me je tomoglo daleko odvesti.Pročitao sam sonet ljubazne markize: spjev dobar, tečan,

prozračan, savršeno napisan. Bijaše to pohvala pruskom kralju kojise nasiljem nedavno bio dočepao pokrajine Šleske.Prepisujući sonet, pade mi na pamet da napišem odgovor u kojem

će Šleska progovoriti ljudskim jezikom, tužeći se na Ljubav što pjevahvale onom koji ju je osvojio, kad je taj osvajač zakleti neprijateljLjubavi.[56]Kad maštu onog koji je navikao pisati stihove opčara neka sretna

zamisao, tad je se više ne može osloboditi. Pjesnički žar koji mustruji žilama sažgao bi pisca kad bi mu pokušao zaustaviti uzlet.Tako i ja napisah svoj sonet, primijenivši istu rimu, i zadovoljansvojim muzama odoh na počinak.Sutradan ujutro, upravo kad sam dovršavao prepisivanje soneta,

dođe velečasni Gama da me pozove na doručak; bijaše to izlika dami čestita na časti koju mi je ukazao kardinal S. C. kad me je predcijelim skupom pozvao na ručak.— Ali budite oprezni — nadoda — jer Njegovu eminenciju bije glas

da je veoma ljubomoran.Ja mu zahvalih na prijateljskom savjetu, pobrinuvši se da ga

uvjerim kako se nemam čega bojati, jer prema lijepoj markizi neosjećam nikakve sklonosti.Kardinal S. C. dočeka me s velikom blagonaklonošću u kojoj se

ipak nazirala primjesa dostojanstvenosti, kako bi me podsjetio kolikumi milost iskazuje.— Da li vam se markizin sonet — upita me on odmah — učinio

dobrim?— Monsinjore, sonet je savršeno napisan, štaviše, čaroban je. Evo

ga.— Ona ima mnogo dara. Pokazat ću vam deset stanci iz njezina

pera, ali pod pečatom najveće tajne.— Vaša se eminencija može pouzdati u mene.Na to on izvadi iz svog sekretera stance o kojima je bila riječ. Ja ih

pročitah; bile su dobro složene, ali bez imalo žara. Bijaše to djelo

pjesnika koji u strastvenoj maniri pjeva o ljubavi, ali lišeno onoguzdrhtalog osjećaja po kome se prepoznaje istinita strast.Dobroćudni je kardinal time svakako počinio veliku nesmotrenost. Ališto sve samoljublje nije u stanju počiniti!Upitao sam Njegovu eminenciju je li napisao odgovor.— Nisam — odvrati on — ali ne biste li mi vi posudili svoje pero,

dakako, pod pečatom najstrože tajne?— Što se tiče čuvanja tajne, monsinjore, odgovaram svojom

glavom; ali se bojim da markiza ne primijeti razliku u stilu.— Ona nema nijednog stiha od mene — na to će on — a uostalom

mislim da me i ne smatra dobrim pjesnikom, pa se stoga pobrinite davaše stance ne budu odveć dobro napisane, kako ne bi u njimapronašla nešto što premašuje moje stihotvorske sposobnosti.— Ja ću ih napisati, monsinjore, a Vaša će eminencija prosuditi

može li ih dati kao svoje djelo. Ako monsinjor ne bude zadovoljan,neće ih predati markizi.— To ste dobro rekli. Hoćete li ih sad odmah napisati?— Sad odmah, monsinjore? To nije proza.— Dobro, dakle. Gledajte da mi ih sutra predate. Ručali smo sami.

Za vrijeme jela Njegova mi eminencija čestita na zdravom teku,napomenuvši kako mu je drago što vidi da ga namirujem s jednakomvelikodušnošću kao i on sam. Počeo sam već upoznavati ovajneobičan ljudski primjerak, te, da mu polaskam, rekoh da mi iskazujeodviše časti, jer ja daleko zaostajem za njim. Ovaj mu se komplimentsvidje i ja smjesta nazreh kakve bih sve koristi mogao izvući iz oveEminencije.Pri kraju objeda, dok smo nas dvojica još raspravljali, eto ti markize

gdje ulazi, razumije se bez najave. Njen me izgled očara. Učini mi sesavršeno lijepom.Ne davši kardinalu vremena da joj pođe u susret, ona priđe stolu i

sjedne pored Njegove eminencije. Ja ostadoh stojeći; takav je biored.Markiza je, kao da ne primjećuje moju prisutnost, duhovito čavrljala

o različitim stvarima sve do trenutka kad unesoše kavu. Obazrevšise tada na mene, reče mi neka sjednem, ali tako kao da mi dobacujemilostinju.

— Da, zbilja, velečasni — reče ona časak kasnije — jeste li pročitalimoj sonet?— Jesam, gospođo, i imao sam čast da ga vratim monsinjoru. Vaš

je spjev neobično skladan, i vjerujem da vam je morao oduzetimnogo vremena.— Vremena? — umiješa se kardinal. — Vidi se da je ne poznajete.— Monsinjore — nastavih ja — u hitnji se ne može uraditi ništa

valjano, zato se i nisam Vašoj eminenciji usudio pokazati odgovorkoji sam napisao u ciglih pola sata.— Pokažite mi ga — reče markiza — želim da ga vidim. »Odgovor

Slezije Ljubavi«!Ovaj naslov izazva na markizinim obrazima na j dražesni je

rumenilo.— Ali u sonetu se ne govori o ljubavi! — povika kardinal.— Pričekajte — upozori ga markiza. — Poštujmo pjesnikovu

zamisao.Ona uze sonet i pošto ga je dva puta pomnjivo pročitala, reče da su

prijekori koje Šlezija upućuje Ljubavi sasvim na mjestu. Zatimobjasni moju zamisao kardinalu, natuknuvši mu razlog zbog kojeg seSlezija osjetila poniženom što ju je osvojio upravo pruski kralj.— Ah, shvaćam, shvaćam — uzvikao se kardinal. — To je zato što

je Šlezija žena... a pruski kralj je... Oh! Oh! Zamisao je božanstvena!I kardinal udari u glasan smijeh koji potraj a više od četvrt sata.— Prepisat ću taj sonet — reče na kraju — hoću svakako da ga

imam.— Velečasni će vam — reče ljubazno markiza — uštedjeti napor. Ja

ću mu ga diktirati.Ja se pripremih na pisanje, kadli se kardinal opet uzvika:— Markizo, pa ovo je divno, on ga je spjevao vašim vlastitim

rimama! Jeste li to primijetili?Lijepa mi makiza dobaci toliko rječit pogled da se osjetih potpuno

opčinjenim. U njenim sam očima pročitao želju da upoznamkardinala s onih strana s kojih ga je i ona poznavala, i da tookrenemo u obostranu korist. Bio sam pripravan da je u tomsvesrdno pomažem.Čim sam ispisao sonet koji mi je u pero kazivala čarobna markiza,

spremih se na odlazak, ali me ushićeni kardinal zadrža još trenutak

napominjući da me sutra opet očekuje na ručku. No mene je čekaovelik posao, jer su stance koje sam imao sastaviti bile od najčudnijevrste; zato sam hitao da se što prije povučem kako bih mogao onjima nesmetano porazmisliti.Kako sam se pri tom poslu morao održati u ravnovjesju između

dvije stolice, valjalo mi je pristupiti s najvećom umješnošću ilukavošću. Morao sam navesti markizu da se pričinja kako vjeruje daje kardinal pisac tih stanci, dok će istodobno biti svjesna da supotekle iz mog pera i da sam je bez sumnje prozreo. Morao sampostupati veoma obazrivo, tako da ona ni na tren ne posumnja da japotranjujem neke nade, a u isto sam vrijeme nakanio, pod prozirnimvelom pjesničke riječi, uliti u svoje stihove sav žar ljubavnogosjećaja.Što se tiče kardinala, znao sam da će to radije prisvojiti stance što

će ove biti ljepše. Međutim, premda mi je bilo mnogo stalo da muugodim, kardinal je u ovoj prilici bio sporedni, dok je lijepa markizabila glavni predmet.Kako je markiza u svojim stihovima pompozno iskitila kardinala

najljepšim tjelesnim i duševnim odlikama, bio je red da joj uzvratimistom mjerom, a to mi je bilo utoliko ugodnije što sam imao o čemuda pjevam.Naposljetku, sav obuzet svojom pjesničkom zamisli, dadoh se na

posao i pustivši mašti i dvostrukom osjećaju koji me je prožimaosastavih stance i završih spjev krasnim Ariostovim dvostihom:Le angeliche bellezze nate al cielo No si ponno celar sotto alcun

velo39

Prilično zadovoljan svojim malim spjevom pođoh sutradan da gapredam Njegovoj eminenciji, skromno napomenuvši kako sumnjamda će se htjeti priznati tvorcem tako osrednjeg proizvoda.On ga dva put veoma loše pročita i naposljetku mi reče da stance

doista ne vrijede mnogo, ali da je to upravo ono što mu treba.Osobito mi se zahvalio na Ariostovu dvostihu, govoreći kako će onakoja je predmetom spjeva to lakše povjerovati da su stance iznjegova pera kad je eto morao pozajmiti plod tuđega duha.Naposljetku mi kao za utjehu napomenu da će pri prepisivanju

nastojati da nekoliko stihova iskrivi kako bi obmana bila štopotpunija.

Ručali smo ranije nego prethodnog dana, i ja sam se obazrivopovukao odmah poslije objeda, kako bih mu ostavio vremena daprepiše stihove prije dolaska njegove gospe.Sutradan je sretoh pred vratima palače i ponudih joj ruku da joj

pomognem pri silasku iz kočije. Čim je stupila na tlo reče mi:— Ako se u Rimu sazna za vaše i moje stance, tad me ubrojite u

svoje neprijatelje.— Gospođo, ja ne shvaćam što znače ove vaše riječi.— Takvom sam se odgovoru i nadala — odvrati markiza — ali neka

vam to bude dovoljno.Ostavio sam je pred vratima dvorane i, misleći da se ozbiljno

naljutila, povukoh se s očajanjem u srcu.— U mojim je stancama — rekoh sam sebi — odviše plamena, moji

stihovi ugrozili su njenu slavu, a bit će da je i uvrijeđena u svomponosu što sam tako duboko ušao u tajnu njenih galantnih spletaka.A ipak mi se učini da ona tu bojazan od moje brbljavosti samo hini,da je to izgovor kako da me što okrutnije liši svoje milosti.Ona nije razumjela moju suzdržanost! Što bi tek učinila da sam je

oslikao u uresu zlatnoga doba, oslobođenu svih koprena kojimastidljivost sakriva spol!Bilo mi je krivo što nisam tako uradio. U tim se mislima razodjenuh i

legoh.Još sam snatrio u svojoj postelji, kadli velečasni Gama zakuca na

vrata. Povukoh uzicu i on uđe.— Dragi moj — reče mi on s vrata — zove vas kardinal. Lijepa

markiza i kardinal S. C. žele da siđete.— Vrlo mi je žao, ali ne mogu sići. Recite im istinu: da ležim i da

sam bolestan.Kako se velečasni Gama nije vraćao, zaključili da je dobro obavio

zadatak i ostatak noći provedoh prilično mirno.Sutradan ujutro još se nisam pravo odjenuo, kad mi donesoše

pisamce od kardinala S. C. kojim me poziva na ručak, napominjućida su mu pustili krv i da mora sa mnom govoriti. Na kraju me pozivada što prije dođem k njemu sve ako sam i bolestan.Poziv je bio hitan; nisam mogao pogoditi o čemu će biti riječi, ali mi

se nije činilo da to kardinalovo pisamce najavljuje neko zlo.

Izađoh i odoh na misu u uvjerenju da će me kardinal Acquavivaprimijetiti, kao što se doista i zbilo.Poslije mise monsinjor me znakom pozva da mu priđem.— Jeste li uistinu bolesni? — upitao me.— Nisam, monsinjore, samo mi se spavalo.— To me raduje, ali imali ste krivo, jer vas ondje vole. Kardinal je

dao pustiti krv.— Poznato mi je, monsinjore, kardinal mi je to javio u pismu u

kojem me je također zamolio da dođem k njemu na ručak, ako je topo volji Vašoj eminenciji.— Dapače, dapače. Ali to je zanimljivo! Nisam mislio da mu je

potreban još netko treći.— Zar će biti još netko treći?— Nemam pojma. Uostalom, nisam radoznao.Nato me kardinal ostavi, a svi koji su se nalazili u blizini mislili su da

je Njegova eminencija razgovarala sa mnom o državnim poslovima.Pošao sam dakle svom novom meceni. Nađoh ga u postelji.— Moram držati dijetu — obavijesti me on. — Ručat ćete sami, ali

time nećete ništa izgubiti, moj kuhar naime nije obaviješten da janeću jesti. Evo što vam htjedoh reći: bojim se da vaše stance nisupreviše lijepe, jer je markiza luda za njima. Da ste mi ih pročitalionako kako je to ona učinila, ne bih pristao da ih dadem pod svoje.— Ali ona vjeruje da ih je napisala Vaša eminencija?— Naravno.— Pa to je bitno, monsinjore.— Jest, ali što ću uraditi ako joj opet dođe želja da mi posveti neke

stihove?— Odgovorit ćete joj na isti način, jer mnome možete raspolagati

danju i noću i biti savršeno sigurni u nepovredivost tajne.— Molim vas primite od mene ovaj neznatni dar: to je havanski

duhan što mi ga je poklonio kardinal Acquaviva.Duhan je bio dobar, ali je burmutica bila još bolja: bijaše to

prekrasna kutijica od zlata ukrašena emajlom. Primih je spoštovanjem i s izrazom nježne zahvalnosti.Njegova eminencija nije doduše znala praviti stihove, ali je barem

znala davati, i to velikodušno davati, a to je umijeće u jednogmoćnika neusporedivo dragocjenije od svih ostalih.

Oko podneva na svoje veliko iznenađenje ugledah gdje dolazi lijepamarkiza u najelegantnijoj odjeći.— Nisam znala da ste u tako dobru društvu — reče ona kardinalu

— inače ne bih došla.— Uvjeren sam, draga markizo, da nećete našeg velečasnog

smatrati suvišnim.— Neću, jer ga smatram poštenim.Ja sam se držao na čednom odstojanju, pripravan da se kod prve

strelice koju mi ljepotica dobaci povučem sa svojom krasnomburmuticom. Kardinal je zapita da li je ručala.— Jesam, ali slabo, jer ne volim sama jesti.— Ako mu ukažete čast, velečasni će vam praviti društvo. Na to me

ona pogleda milostivim pogledom, ali ne progovori ni slovca.To je bilo prvi put što sam imao posla sa ženom iz najvišeg društva,

i to me je zaštitničko ponašanje, pa bilo ne znam kako ublaženodobrohotnošću i prijaznošću, smućivalo, jer nije moglo imati ništazajedničko s ljubavlju. Ali budući da se nalazila u prisustvu kardinalashvatio sam da je po svoj prilici preporučljivo da se tako ponaša.Stol primakoše kardinalovu krevetu; markiza, koja nije gotovo ništa

jela, podsticala je moj izvanredni tek.— Rekao sam vam da velečasni ne zaostaje za mnom — primijeti

kardinal.— Ja mislim — odvrati markiza — da vam je gotovo ravan. Ali —

doda laskavo — vi ste veći sladokusac.— Gospođo markizo, usudit ću se zamoliti vas da mi kažete po

čemu me smatrate izjelicom, kad ja u svim stvarima volim samo finei sočne komade.— Objašnjenje u svim stvarima — umiješa se kardinal. Na to se

usudih nasmijati, te u improviziranim stihovima izrekoh sve što mi jetog trena palo na pamet da nazovem finim i sočnim. Markiza miplješćući reče da se divi mojoj hrabrosti.— Moja je hrabrost, gospođo, vaše djelo, jer ja sam plah poput

zečića kad me netko ne hrabri: vi ste pravi autor moje improvizacije.— Divim vam se. Ja ne bih bila u stanju izreći ni tri stiha ako ih prije

ne bih napisala, sve kad bi me hrabrio sam Apolon.— Osmjelite se, gospođo, prepustite se svom geniju, pa ćete izreći

božanskih stvari.

— I ja tako mislim — reče kardinal. — Dopustite mi milostivo davelečasnom pokažem vaših deset stanci.— Nisu doduše dotjerane, ali neka bude, samo da to ostane među

nama.Tad mi kardinal pokaza markizine stance, i ja ih pročitah unijevši u

njih svu punoću i sočnost koje zahtijeva dobro čitanje.— Kako ste vi to pročitali! — kazala je markiza. — Gotovo ne

vjerujem da sam ih ja napisala. Zahvaljujem vam. Ali sad buditedobri pa na isti način pročitajte stance koje mi je Njegova eminencijasastavila u odgovor. Njegove daleko premašuju moje.— Ne vjerujte u to, velečasni — reče kardinal pružajući mi pjesme

— samo ipak pazite da im kod čitanja ništa ne oduzmete.Doista nije bilo od potrebe da Njegova eminencija naglašava

ovakvo upozorenje, kad su to bili moji stihovi. Ta ja ih i ne bih mogaočitati drugačije no najbolje kako umijem, osobito kad mi je pogledpočivao na onoj koja ih je nadahnula. To većma što je Bakhorazgrijao srce mog Apolona a krasne markizine oči raspirile plamenkojim je izgarala cijela moja put.Uzeh kazivati stihove tako da sasvim očarah kardinala; ali se čelo

dražesne markize stade pokrivati rumenilom kad dođoh do opisanjenih ljepota koje pjesnička mašta smije nazreti, ali koje ja nisammogao vidjeti. Ona mi razljućena lica istrgnu papir govoreći dapodmećem druge stihove, što je bilo istina, ali što ni za živu glavu nebih bio priznao. Bio sam sav u živom plamenu, a ni ona ne bijaše odleda.Kako je kardinal zadrijemao, ona se dignu i ode da sjedne na

vidikovac. Pošao sam za njom.Ona je sjedila na ogradi, a ja sam stajao ispred nje tako da je

njezino koljeno dodirivalo sat u mom džepu.Kakvog li položaja! Uhvativši je nježno za ruku, ja joj kazah da je

raspirila u meni proždirući oganj, te ako se ne smiluje na moju muku,neće mi biti druge već da se za sva vremena uklonim s njenih očiju.— Udostojte se, divna markizo, izrecite moju presudu.— Mislim da ste raspusnik i nestalan.— Nisam ni jedno ni drugo.Izgovorivši te riječi, ja je pritisnuh na prsa i spustih na njene

ružičaste usne sladak cjelov koji ona dragovoljno primi. Taj cjelov,

preteča najslađih milovanja, dade mojim rukama najplemenitijusmjelost, i ja već htjedoh ...Ali me markiza, promijenivši položaj, tako nježno zamoli neka je

poštedim da, nalazeći u poslušnosti novu nasladu, ne samo daodustah od sigurne pobjede, već je i zamolih za oproštaj koji seodmah ukaza u najumilnijem pogledu. Zatim uze govoriti o Lucreziji,prijeđe na kardinala nastojeći da me navede da povjerujem kakoizmeđu nje i kardinala nema ničeg osim nevine prijateljske veze.Ja sam veoma dobro znao što je posrijedi, ali bilo mi je u interesu

da se pričinjam kako vjerujem svakoj njezinoj riječi.Naposljetku stadosmo jedno drugome kazivati stihove naših

najboljih pjesnika, a za to je vrijeme ona sjedila dok sam ja stajaoispred nje, gutajući očima čarobne draži na koje sam prividno ostaoravnodušan, jer sam bio odlučio da tog dana ne tražim ljepšepobjede od one koju sam izvojevao.Pošto se kardinal probudio iz dugog i mirnog drijemanja, pridružio

nam se u noćnoj kapici i dobroćudno nas zapitao jesmo li izgubilistrpljenje čekajući na nj. Ostao sam s njima sve do sumraka, a ondase povukoh zadovoljan s provedenim danom, ali čvrsto odlučivši dasvoju ljubavničku žestinu držim zauzdanu dok mi konačna pobjedasama od sebe ne padne u krilo.Od tog me je časa dražesna markiza, bez imalo sustezanja, svakog

dana odlikovala sve novim dokazima svoje naročite milosti. Ja sampak vodio računa o kardinalu koji bi nam se uvijek pridružio, vjerujućida će ona, što ja većma budem poštovao njezinu osjetljivost, točešće razmišljati kako da stvori priliku da me nagradi za mojuvjernost i okruni moju nježnost i ustrajnost.Ali sudbina bijaše odlučila drugačije; jer mi sreća okrenu leđa

upravo u trenutku kad su papa i moj kardinal ozbiljno razmišljali daudare čvrst temelj mojoj lijepoj budućnosti.Uzvišeni vrhovni svećenik čestitao mi je na divnoj burmutici koju mi

je poklonio kardinal S. C, ali me je upozorio neka mu nikad nespominjem kardinalove markize.Kardinal Acquavi va nije sakrivao zadovoljstvo što mi je njegov

subrat dao okusiti njegova duhana u tako lijepom omotu.Velečasni Gama, videći kako se brzo penjem putem uspjeha, nije

se više usuđivao da mi dijeli savjete, dok je dobrodušni i kreposni

otac Giorgi sveo svoje na to da mi kaže neka se držim lijepe markizei neka se dobro pazim da se ne upustim u neka druga poznanstva.Takav je bio moj zaista sjajni položaj, kad — upravo na sam Božić

— banu u moju sobu ljubavnik Barbare Dalacqua, zatvori vrata i bacise na moj kanape vičući da ga vidim posljednji put.— Došao sam samo zato da mi dadete dobar savjet.— Kakav bih vam savjet mogao ja dati?— Evo, uzmite, pročitajte, pa ćete sve saznati.Bilo je to pismo njegove ljubavnice, a glasilo je ovako: »Ja nosim

pod srcem zalog naše uzajamne ljubavi: u to više, ljubljeni prijatelju,ne mogu sumnjati, pa vas obavještavam da sam pripravna sasvimsama napustiti Rim i otići da umrem gdje mi bog odredi ako se vi nebudete pobrinuli za mene. Radije ću pretrpjeti sve muke negoli da seotkrijem ocu.«— Ako ste pošten čovjek — rekoh mu ja tada — ne smijete je

napustiti. Oženite se njome protiv volje i svoga i njena oca, i živitezajedno kao dobri supružnici. Vječna će providnost bdjeti nad vama.Taj savjet kao da ga malo umiri, te on ode. Negdje početkom

siječnja pojavio se ponovo, zadovoljna i sretna izraza.— Iznajmio sam — uze me odmah izvještavati — najviši kat u kući

pored Barbarine. Ona to zna i noćas ću se preko tavanskogprozorčića uvući k njoj da uglavimo vrijeme za otmicu. Moja jeodluka neopoziva: otet ću je i odvesti u Napulj, a kako će služavkakoja spava na tavanu morati da primijeti Barbarin bijeg, to ću povestii nju.— Neka vas vodi sam bog!Osam dana kasnije pojavi se u jedanaest sati naveče u mojoj sobi,

u pratnji jednog svećenika.— Što tražite kod mene u ovo doba?— Došao sam vam predstaviti ovog dražesnog velečasnog. Ja

pogledah pozornije i s užasom prepoznah njegovu ljubavnicu.— Jesu li vas vidjeli kad ste ulazili?— Nisu, pa da i jesu, vidjeli su samo velečasnog. Mi smo zajedno

svake noći.— To me neobično raduje.— Služavka drži s nama. Pristala je da nas slijedi, sve su pripreme

izvršene.

— Želim vam sreće. A sad vas molim da odete. Ostajte zbogom.Nekoliko dana nakon tog događaja, dok sam s Gamom šetao po

Villi Medici, ovaj mi slučajno napomenu da će iduće noći kod nekogana Španjolskom trgu biti proveden izvršni postupak.— Kakav izvršni postupak?— Bargello[57] ili njegov zamjenik izvršit će ili neki ordine

santissimo, ili će pretražiti jednu kuću i uhapsiti nekoga tko se tome ine nada.— Kako se to zna?— Njegova eminencija mora biti s time upoznata, jer se papa ne bi

usudio zahvatiti u kardinalovu sudbenu oblast a da prethodno nezatraži u njega dozvolu.— Dakle kardinal mu ju je već dao?— Jest, jutros je dolazio jedan od auditora[58] Svetog oca.— Ali naš je kardinal mogao i uskratiti tu dozvolu?— Mogao je, ali to se nikad ne uskraćuje.— A što se radi kad je osoba koja se traži pod njegovom zaštitom?— Tad je Njegova eminencija dade upozoriti.Nakon toga smo prešli na drugi predmet, ali je ta vijest izazvala u

meni osjećaj nelagode i zabrinutosti. Umišljao sam da bi se tazapovijed mogla ticati Barbare ili njezina ljubavnika, jer se kućaBarbarina oca nalazila pod kardinalovom jurisdikcijom.U toku dana tražio sam mladića, ali uzalud; nigdje ga nisam mogao

susresti, a poći pak ravno k njemu ili njegovoj ljubavnici značilo biizlagati se prevelikoj opasnosti.Međutim još i danas sam uvjeren da me je taj razlog spriječio samo

zato što nisam imao nikakva dokaza da se to doista tiče njih. Da samto sasvim pouzdano znao, prkosio bih svim očima Rima.Oko ponoći istog dana, upravo kad sam se već spremio na počinak

i otvorio vrata da izvadim ključ s vanjske strane, sa zaprepaštenjemugledah jednog svećenika koji je bez daha jurnuo u moju sobu isručio se u jedan naslonjač. Prepoznavši Barbaru u tili sam tren svepogodio i predviđajući kakve bi to posljedice po mene moglo imati, jaje sav smeten i uznemiren do dna duše uzeh koriti što se sklonilakod mene, i naposljetku je zamolih da smjesta ode.Nesretna li mene! Znajući da srljam u propast zajedno s njom, a da

joj pri tome ne mogu biti ni od kakve stvarne pomoći, trebao sam je

prisiliti da ode, pa čak i dozvati ljude ako bi se usprotivila. Ali za to umeni nije bilo hrabrosti, ili bolje reći, ja sam se nesvjesno pokoriosvojoj sudbini.Razabravši riječ otići, ona mi se baci pred noge, plačući, jaučući i

preklinjući za milost. Popustio sam, pošto sam joj predočio da ćemooboje biti izgubljeni.— Ali nitko me nije vidio kad sam ušla u palaču, ni kad sam se

uvukla u sobu, sigurna sam. Kako sam sretna što sam ono prijeosam dana bila kod vas, jer inače ne bih nikada pogodila u vašusobu.— O jao, bolje bi bilo da nikad niste prestup ili ovaj prag. Ali što se

dogodilo s mladim doktorom, vašim ljubavnikom?— Odveli su ga žbiri zajedno sa služavkom. Ali da vam ispričam

kako se to dogodilo: Moj mi je prijatelj prošle noći rekao da će menoćas u jedanaest sati čekati u jednoj dvokolici podno stepenicaTrinita dei Monti. U ugovoreno vrijeme provukla sam se zajedno saslužavkom kroz tavanski prozorčić i spustila se u njenu sobu. Obuklasam se u odjeću koju vidite na meni, sišla i uputila se ravno kočiji.Ispred mene je išla služavka noseći moj zavežljaj. Upravo kad samzaokretala iza ugla, primijetih da mi se na cipeli razvezala uzica.Zaustavim se i sagnem se da je zavežem. Služavka je, misleći daidem za njom, nastavila put, stigla do kočije i uspela se. Dijelilo nasje svega tridesetak koraka. Htjedoh pohitati za njom, kadli me neštoprikova na mjestu. Čim se služavka popela, opazih u svjetlostijednog fenjera tridesetak žbira koji u hipu opkoliše kočiju. Kočijašsjaše s konja, a njegovo mjesto zauze jedan žbir koji potjera kočijusvom brzinom, odvodeći moju služavku i mog prijatelja koji me jesigurno unutra čekao. Što sam u tom strašnom času mogla učiniti?Kući mi više nije bilo povratka, i ja se prepustih slijepom nagonu kojime je doveo ovamo. I eto, sad sam tu. Kažete da će vas ovaj mojkorak upropastiti, oh, voljela bih prije umrijeti no biti uzročnikom vašenesreće. Potražite neki izlaz, ja sam spremna na sve, čak i dapoginem, samo da vas izbavim iz nevolje.Izgovorivši te riječi, ona udari u plač kakav još nisam čuo. Shvativši

svu grozotu njena položaja, morao sam priznati da je mnogo strasnijiod mog, ali zato sam ipak jasno uviđao da mi je propast neminovna,ma koliko da sam nevin.

— Dajte — obratio sam joj se — da vas odvedem vašem ocu prednoge. Osjećam u sebi dovoljno jakosti da ga uvjerim da vas moraspasiti od sramote.Začuvši taj prijedlog, koji ju je jedini mogao izbaviti, bijednica se još

većma snuždi. Lijući teške suze, reče mi neka je radije odvedem naulicu i ostavim ondje. Tako sam morao uraditi, i već sam na topomišljao, ali gledajući njene suze nisam nalazio u sebi ni snage niodlučnosti.Znaš li ti, dragi čitaoče, kakva je moć u suzama što liju iz lijepih

očiju, što teku s mladih i ljupkih obraza čedne i nesretne djevojke?Toj moći nitko ne može odoljeti. Credete a chi ne ha fattoesperimento40. Kakvog li potoka suza! U pola sata tri su maramicebile njima natopljene. Tako silnog, neprekidnog plača nisam nikadvidio. Njime je olakšavala svoju bol, a na svijetu valjda nije bilo većeboli od njene. Kad se malo pribrala, upitah je što kani uraditi kadsvane dan. Ponoć je već bila prošla.— Izaći ću iz palače — odgovori jecajući. — U ovom odijelu nikom

neću upasti u oči. Otići ću iz Rima i hodat ću sve dok u meni budedaha.Na te riječi pade na tle. Ja pomislih da umire. Gurala je prste ispod

ovratnika da olakša disanje. Lice joj je pomodrjelo. U tom užasnompoložaju umalo što sasvim ne izgubih glavu.Pošto sam joj odvezao ovratnik i raskopčao gornji dio odijela koji ju

je stezao, povratih je u život, škropeći joj lice hladnom vodom. Kakoje noć bila veoma studena, a moja soba nenaložena, posavjetovahjoj da legne u krevet uvjeravajući je da ću je poštovati kao sveticu.Ona odvrati da u svom prejadnom stanju ne može pobuditi drugo nosamilost, ali da je i onako u mojim rukama pa neka radim s njom štomi se prohtjedne. Uvjerio sam je da bi bilo bolje da se razodjene iispruži u postelji, jer će joj tako krv slobodnije i brže kolati. No onabijaše tako klonula da sam je morao ja i svući i prenijeti u krevet. Utom nevoljkom položaju iskusio sam nešto neobično i nepoznato.Samilost što me bijaše obuzela ušutkala je onaj najpreči od svihnagona te sam bez drhtaja odolio pogledu na obnaženo bogatstvonjenih draži. Ona uskoro zadrijema, i ja se obučen ispružih do nje.Probudio sam je četvrt sata prije svanuća. Okrijepljena snom, moglase obući bez moje pomoći.

U prvi jutarnji sat iskradoh se iz sobe, opomenuvši je neka se domog povratka nikud ne miče. Izišao sam u nakani da odem do njenaoca, ali kad na ulici primijetili uhode, promijenili pravac. Uputim sesam u kavanu u Ulici Condotta, a jedan me od žbira stade izdalekaslijediti. Popio sam šalicu čokolade i stavivši krišom u džep nekolikokomada prepečenca vratih se u palaču, a ona uhoda svejednako zamnom. Po tom sam zaključio da je bargello kojem je plijen izmakaoiz šaka morao nešto posumnjati. Tu moju slutnju potkrijepi i vratarkoji mi bez pitanja reče da je prošle noći moralo biti izvršeno nekouzapćenje, ali da misli da nije uspjelo. U istom času priđe vratarujedan auditor kardinala vikara i upita ga kad bi mogao govoriti svelečasnim Gamom. Shvatio sam da više ne smijem gubiti vrijeme ipohitah u svoju sobu da nešto poduzmem.Na moje navaljivanje Barbaruccia pojede dva prepečenca

namočena u kanarsko vino, a onda je odvedoh u potkrovlje palače isakrih je na jedno ne odveć pristojno mjesto, znajući da onamo nitkone zalazi. Zamolio sam je neka ondje pričeka na moje upute, jer ćesluga kao i svakog jutra uskoro doći da mi pospremi sobu. Jedva štosam sišao, on doista dođe. Naredio sam mu neka mi, čim budegotov, donese ključ jer ću ja za to vrijeme biti kod velečasnog Game.Velečasnog sam zatekao u razgovoru s auditorom kardinala vikara.

Pošto izmijeniše još nekoliko riječi, auditor se udalji i on mi odmahpriđe, naredivši sluzi da donese čokoladu. Kao prvu novost ispričami razgovor što ga je upravo vodio s auditorom. Kardinal vikarposlao je naime Njegovoj jasnosti poruku s molbom da izagna izpalače osobu koja se ondje sklonila negdje oko ponoći. »Trebapričekati«, nadodao je Gama, »dok kardinal ne izađe iz svojih odaja.Ako se netko doista bez njegova znanja uvukao u palaču, nimalo nesumnjam da će ga on pronaći i izagnati.«Potom stadosmo govoriti o velikim hladnoćama što su zavladale,

sve dok mi sluga nije donio ključ. Izračunavši da pred sobom imamjoš čitav sat, odlučio sam se za jedini put kojim bi se Barbara moglaspasiti od sramote.Oprezno se uspeh do potkrovlja i uvukoh se neopažen u prostoriju

gdje se skrivala Barbara. Na moj nagovor ona olovkom napisa ovopisamce na lijepom francuskom: »Ja sam, monsinjore, jednapoštena djevojka prerušena u svećenika.

Zaklinjem Vašu jasnost da mi dopusti da joj osobno kažem kako sezovem. Ufam se u plemenitost i veličinu vaše duše koja me jedinamože izbaviti od beščašća.«— Izići ćete odavde — uputih je — tačno u devet sati. Oprezno ćete

sići, i nakon tri stubišta ući ćete u odaje na desnoj strani i produžitido posljednjeg predsoblja, gdje ćete naći jednog gojaznog plemićakako sjedi ispred žeravnice. Predat ćete mu ovo pisamce i zamolitida ga odmah uruči kardinalu u ruke. Ne bojte se, neće ga pročitati,jer neće imati vremena. Ne sumnjam da će vas kardinal dati pozvatiistog časa kad pročita pismo i da će vas saslušati bez svjedoka.Bacite mu se pred noge i ispričajte mu sve što vas je zadesilo, recitemu cijelu, čistu istinu, osim one pojedinosti da ste proveli noć u mojojsobi i da ste razgovarali sa mnom. Kažite mu da ste se, videći gdjevam otimaju ljubavnika, smrtno preplašili, da ste se sklonili u palaču isakrili se u potkrovlju gdje ste proveli prebolnu noć, a pred zoru, kaoda vas je bog nadahnuo, napisali ste mu pismo koje ste mu daliuručiti. I ja ne sumnjam, jadna moja Barbaruccio, da će vas kardinalna ovaj ili na onaj način izbaviti od sramote. Samo se tako možeteponadati da ćete se jednog dana u blagoslovu združiti s vašimvoljenim.Ona mi se zareče da će doslovce izvršiti sve kako sam je naputio.

Tad je ostavih, i sišavši u svoju sobu dadoh se počešljati. Zatim seodjenuh i pošto sam zajedno s kardinalom prisustvovao misi, izađohi vratih se tek kad je bilo vrijeme ručku.Za stolom se govorilo samo o tom događaju. Svak ga je prikazivao

na svoj način. Samo je Gama šutio, a ja sam se ugledao u njegovprimjer. Iz tih razgovora uspio sam razabrati da je kardinal uzeo podsvoju zaštitu jednu osobu koju je trebalo izručiti. To je bilo više no štosam mogao poželjeti, pa sam, vjerujući da je opasnost minula,potajno uživao u sretnom ishodu svoje lukave zamisli koja mi se tadčinjaše pravim majstorstvom. Poslije ručka priupitao sam velečasnogGamu što znače sva ta govorkanja, a on mi ovako odgovori:— Otac jedne ugledne obitelji, imena mu još ne znam, zatražio je

od kardinala vikara da spriječi njegova sina u naumu da otme jednudjevojku s kojom je nakanio napustiti državu Njegove svetosti.Otmica se imala izvršiti u ponoć na našem trgu. Pošto je dobiopristanak našeg kardinala, kako sam vam to jučer spomenuo, vikar

je naložio bargellu da pošalje svoje ljude koji treba da uhvate krivcena djelu. Zapovijed bi izvršena, ali kad se žbiri vratiše svom bargellu,uvidješe da su nasamareni, jer iz kočije umjesto djevojke iziđe nekažena obličja toliko neugledna da uistinu nikog ne bi dovela uiskušenje da je otme. Ali za nekoliko trenutaka dotrča bargellu jedanod uhoda i javi mu da se upravo u času kad je kočija kretala s trgajedan svećenik trkom sklonio u Španjolsku palaču. Bargello smjestaobavijesti kardinala vikara o događaju koji je omeo uhićenje djevojkei otvoreno mu izložio svoje sumnje glede onog velečasnog što se biosklonio u palaču. Vikar tad poruči našem gospodaru da se u njegovojpalači po svoj prilici skriva jedna djevojka prerušena u svećenika, ipo svom mu auditoru uputi molbu da izruči tu djevojku, ilivelečasnog, ukoliko Njegova jasnost nije uvjerena uneprikosnovenost te osobe. Kardinal Acquaviva saslušao je auditorajutros prije devet sati i otpustio ga s obećanjem da će provestitemeljitu pretragu i da će istjerati svaku nepoznatu osobu koja semogla pritajiti u njegovoj palači.I doista, kardinal smjesta izda zapovijed domoupravitelju, i ovaj se

revno lati izvršenja, kadli mu za nepunih četvrt sata dostavišegospodarev nalog da obustavi daljnju premetačinu. Razlog tomprekidu može biti samo ovaj:— Gospodin komornik mi je ispričao da je tačno u devet sati

osvanuo jedan neobično dražestan velečasni koji mu se odmahučinio kao prerušena djevojka. Predao mu je jedno pisamce molećida ga odmah odnese Njegovoj jasnosti. Kardinal je pročitao pismo iistog časa naredio da uvede velečasnog, koji otada više nijenapuštao gospodarove odaje. Kako je zapovijed o obustavljanjupremetačine bila izdana netom što je spomenuti velečasni ušaokardinalu, to se s pravom nagađa da je taj velečasni ona djevojkakoja je umakla žbirima i spasila se u palači, gdje se sakrivala čitavunoć dok nije došla na spasonosnu misao da se utekne samomkardinalu.— Njegova će ju jasnost možda već danas izručiti, ako ne žbirima,

a ono svakako vikaru.— Ni samom papi. Vi i ne slutite kako je moćna kardinalova zaštita,

a da se naš gospodar i ovaj put pokazao kao milostivi zaštitnik dokaz

je što se ona osoba nalazi još uvijek u palači, i to u samimkardinalovim odajama, pod njegovim okriljem.Pripovijest je bila nesumnjivo zanimljiva, pa napeta pažnja s kojom

sam je pratio nije mogla izazvati nikakve sumnje kod pronicavogGame koji mi sigurno ne bi ništa rekao da je znao koliki je pri tom biomoj udio.Oprostivši se od Game, otišao sam u operu, u kazalište Alberti.Sutradan ujutro uđe Gama nasmijan u moju sobu, pa reče da

kardinal vikar zna da je otmičar moj prijatelj, i misli da sam ja sigurnodjevojčin pomagač jer je njen otac bio moj učitelj francuskog.— Svi su uvjereni — nadovezao je — da ste vi bili upućeni u čitavu

spletku, pa je razumljivo što pretpostavljaju da je jadna mala provelanoć u vašoj sobi. Moram reći da se divim razboritoj suzdržijivosti kojuste jučer pokazali u razgovoru sa mnom. Niste se odali ni jednimmigom, i ja bih se bio okladio da vi ništa ne znate.— Ja doista i nisam ništa znao — odvratio sam mirno i ozbiljno —

saznao sam tek kad ste mi vi rekli. Ja doduše poznajem djevojku, alije nisam vidio otkako sam prestao uzimati satove, a tome ima većšest tjedana. Bolje sam poznavao mladog doktora, no ipak ne tolikoda mi povjeri svoje najtajnije naume. Uostalom, svatko ima pravo damisli što hoće. Razumljivo je, kažete, što misle da je djevojka provelanoć u mojoj sobi. Dopustite mi da se podsmjehnem onima koji pukanaklapanja primaju pod gotov groš.— To je pogreška svih Rimljana, dragi moj prijatelju, sretni oni koji

se mogu tome smijati, ali kleveta — a ja vjerujem da je to uistinusamo kleveta — mogla bi vam naškoditi čak i kod našeg gospodara.Kako te večeri nije bilo opere, pošao sam da se pridružim

kardinalovim uzvanicima. Nisam zapazio nikakve promjene ni udržanju kardinala ni u bilo kog drugog. Markiza mi se osmjehivalaljupkije no inače.Gama mi sutradan kod ručka spomenu da je kardinal o svom trošku

smjestio djevojku u jedan samostan gdje je naišla na doličan iljubazan prijem.— Siguran sam — rekao je na kraju — da će ostaviti samostan kao

zaručnica mladića koji ju je namislio oteti.— Vjerujte mi — odvratio sam — da će mi to biti veoma drago, jer

su oboje pošteni i dostojni svakog poštovanja.

Kad sam jednog od idućih dana posjetio oca Giorgija, ovaj mi rečekako čitav Rim bruji o neuspjeloj otmici kćerke advokata Dalacque ikako upravo mene spominju kao začetnika čitave spletke, što munije nimalo drago čuti. Odgovorio sam mu isto što i Gami, i on mipovjerava, ali me upozori da Rim ne želi znati kako su se stvariuistinu odigrale, već onako kako mu se čini da su se morale odigrati.— Zna se — reče na kraju — da ste svakog jutra išli Dalacqui, zna

se da je mladić često zalazio k vama, i to je dovoljno. Ljudi ne želesaznati ono što bi obesnažilo klevetu, jer je to vrlina koju u ovomgradu osobito gaje i vole. Pa da ste čisti kao sunce, ova će vampriča škoditi i nakon četrdeset godina ako se jednom u koncilukardinala bude odlučivalo o vašem izboru za papu.Kako su dani prolazili, ta mi zlosretna zgoda bijaše sve neugodnija

jer su me, kamo bih god pošao, zapitkivali samo o tom, slušali mesmješkajući se i pravili se kao da mi vjeruju, jer drugačije nisu mogli.Nekako u početku korizme, baš kad su govorkanja posve utihla,

dade me kardinal pozvati k sebi. Kad se nađoh u njegovu kabinetu,ovako me oslovi:— Stvar s Barbarom Dalacqua sad je okončana, pa se o tom više i

ne govori, no neki se tvrdoglavo drže uvjerenja da smo vi i ja osobekoje su spretno iskoristile nespretnost zaljubljena doktora. Ja zbogtog ne tarem sebi glave, jer u sličnom slučaju ne bih ni danasdrukčije postupio, i nije mi stalo da saznam ono što vas nitko nemože primorati da otkrijete i što vi kao čovjek od časti morateprešutjeti. Da i niste ništa otprije znali, vi biste, otjeravši djevojku odsebe, ukoliko je naime bila kod vas, počinili divljački i kukavički čin,jer biste jadnicu unesrećili za čitav život, čime ipak ne biste sa sebesprali sumnju u suučesništvu, a samo biste dodali kukavičku izdaju.Uza sve to, vi ćete shvatiti da se tim govorkanjima, ma koliko ih usebi prezirao, ne mogu javno i otvoreno suprotstaviti. Stoga vasmoram zamoliti da napustite ne samo moju službu već i sam grad.Ja ću već smisliti časni izgovor koji će vam moći spasiti ugled što suvam ga možda pribavili dokazi poštovanja koje sam vam ukazivao.Dopuštam vam da prišapnete kom hoćete, pa čak, ako želite, kažitesvima da se spremate na put po jednom važnom zadatku koji samvam povjerio. Razmislite u koju biste zemlju željeli otići, jer ja imamposvuda prijatelja. Napisat ću vam svojom rukom preporuke, a one

će biti takve da se ne morate bojati bijede. Ovisit će samo o vama danitko ne sazna kamo idete. Potražite me sutra u Villi Negroni da mikažete kamo treba uputiti pismo. Budite spremi da u roku od osamdana otputujete. Vjerujte mi, neobično mi je žao što vas moramizgubiti, ali na tu me žrtvu obavezuje najbesmislenija do svihpredrasuda. Idite sada, jer ne bih volio da budem svjedok vaše tuge.Posljednje je riječi izgovorio vidjevši gdje mi se oči pune suzama,

pa bojeći se da ne briznem u plač ne dade mi ni vremena daodgovorim. Ipak sam smogao snage da se svladam i da pokažemveselo lice onima koji su me vidjeli gdje izlazim iz kabineta. Zastolom sam hinio najradosnije raspoloženje. Velečasni Gama ponudimi kavu u svojoj sobi, rekavši kako ga veseli zadovoljstvo što mi sezrcali na licu.— To je sigurno — primijeti — zbog razgovora što ste ga jutros

imali s Njegovom jasnosti.— To je istina, ali vi ne znate kakvu strepnju sakrivam u srcu.— Strepnju?— Da, bojim se naime da neću uspjeti u jednoj teškoj zadaći što mi

ju je kardinal jutros povjerio. Moram prikrivati kako malo pouzdanjaimam u sebe da ne bih uzdrmao ono koje Njegova jasnost ima umoje neznatne sposobnosti.— Ako vam moj savjet može biti od koristi, rado ću vam ga dati. No

imate sasvim pravo što se pokazujete vedrim i smirenim. Ima li se tajzadatak izvršiti u Rimu?— Ne, riječ je o jednom putu na koji moram poći za osam do devet

dana.— Na koju stranu?— Prema zapadu.— Nisam radoznao.Otišao sam lutati po Villi Borghese, gdje se u samoći prepustih

očajanju, razmišljajući neutješno o svom padu i o brodolomu svihlijepih nada baš u času kad se preda mnom široko otvarao putuspjeha. Osim toga zavolio sam Rim. Ispitavši svoje postupke,nisam u njima našao nikakve krivce, no uviđao sam da je otac Giorgipravo prosudio. Ne samo da se nisam smio miješati u Barbarineposle, već sam morao promijeniti učitelja čim sam otkrio što to dvojemladih sprema. Ali zar sam u tim godinama, kad još nisam znao ni

iskusio što znači nesreća, mogao imati onu razboritost i mudrost kojunam donosi tek životno iskustvo? Razbijao sam glavu kamo daodem. Uzalud sam premišljao čitavu noć i naredno jutro, odlukenisam donio. Povukao sam se rano u svoju sobu ne mareći ni za jeloni za pilo. Velečasni Gama došao mi je reći da mi Njegova jasnostporučuje neka sutra ne izlazim iz palače jer ima sa mnom nekirazgovor.Našao sam ga u Villi Negroni kako šeće sa svojim tajnikom. Ovaj

se udalji čim me spazi. Kad ostadosmo sami, ja mu vjerno opisančitav događaj s Barbarom, ne izostavljajući ni najsitniju pojedinost.Zatim mu najdirljivijim riječima opisah svoju bol i tugu što ga moramostaviti.— Osjećam se — govorio sam mu — lišen svake nade u sreću i

uspjeh u životu, jer znam da to mogu steći samo u vašoj službi.Cijeli sam mu sat tako govorio, sa suzama u grlu i očima, no sve

bijaše uzalud. On me je suosjećajno tješio i hrabrio, no svejedno meje požurivao da mu kažem u koju zemlju želim poći. I tad, valjdazbog očaja i jada, lanuh riječ Carigrad.— Carigrad? — začudi se on, ustuknuvši dva koraka.— Da, monsinjore, Carigrad — odvratih, brišući suze. Kardinal, koji

bijaše čovjek od duha, ali u duši Španjolac, ostade nekoliko časakašuteći, a zatim će mi sa smiješkom: — Zahvalan sam vam što nistespomenuli Ispahan, jer biste me doveli u nepriliku. Kad mislite otići?— Danas osam dana, kako mi je naredila Vaša jasnost.— Hoćete li se ukrcati u Napulju ili Veneciji?— U Veneciji.— Opskrbit ću vas valjanom putnicom, jer ćete u Romagni susresti

dvije vojske na zimskom logorovanju. Mislim da svima slobodnomožete reći da idete u Carigrad, jer vam i tako nitko nećepovjerovati.Ta me politička lukavština gotovo natjera u smijeh. On mi pruži ruku

koju ja poljubih i vrati se tajniku koji ga je čekao u jednom drvoredunapomenuvši da ću tog dana ručati s njime.Vrativši se u Španjolsku palaču, stadoh se pitati zašto sam izabrao

upravo Carigrad. Za trenutak sam u svojoj smućenosti pomislio ili dasam poludio ili da mi je moj duh zaštitnik neznanim putem došapnuoto ime da me odvede onamo kud me je zvala moja sudba. Čudilo me

što je kardinal tako lako pristao na taj prijedlog. Valjda mu je ponosbranio da me pokuša odvratiti od tog nauma, bojeći se da bih jamogao pomisliti da su one njegove riječi o prijateljima kojih imaposvuda puko hvastanje. Kome li će me preporučiti? I što ću ja raditiu Carigradu? To nisam ni sam znao, ali ići sam morao. Njegova jejasnost ručala sa mnom, pokazujući se neobično milostivom, doksam ja hinio razdragano zadovoljstvo jer mi samoljublje, koje bijašejače od tuge, nije dopuštalo da radoznalcima dadem i najsitniji povodpo kojem bi mogli naslutiti da sam pao u nemilost. Najviše me jeboljelo što sam morao ostaviti markizu, u koju bijah zaljubljen, a odkoje nisam uspio dobiti nikakav opipljiviji zalog. Već drugog danaNjegova mi jasnost dade putnicu za Veneciju i jedno zapečaćenopismo naslovljeno na Osmana Bonevala, katamanskog pašu uCarigradu. Nisam trebao nikome ništa reći, no kako mi kardinal tonije izričito zabranio, pokazao sam pismo svim znancima. VelečasniGama reče mi u smijehu kako ne vjeruje da idem u Carigrad.Mletački poslanik dade mi jedno pismo za nekog bogatog igostoljubivog Turčina koji bijaše njegov dobar prijatelj. Kad samotišao da se oprostim od donne Cecilije, ta mi je ljubazna gospođapročitala pismo od svoje kćeri gdje joj ova javlja sretnu vijest da jetrudna. Posjetio sam i donnu Angeliku, koja se udala za donFrancesca. Na vjenčanje me nisu bili pozvali.Kad sam otišao po blagoslov svetom ocu, nisam se iznenadio što

mi je nabrojio mnoge prijatelje koje je imao u Carigradu. Osobito mije preporučio pašu Bonevala zamolivši me neka mu izručim njegovepozdrave i neka mu kažem kako mu je žao što mu ne može poslati isvoj blagoslov. Pošto me je srdačno blagoslovio, poklonio mi krunicuod ahata vezanu zlatnim nitima, koja je mogla vrijediti dvanaestcekina.Kad sam prije polaska otišao po posljednje zapovijedi kardinalu

Acquavivi, on mi dade vrećicu u kojoj nađoh stotinu medalja što jeKastilijanci zovu doblones da ocho.[59] Bijaše to vrijednost odsedam stotina cekina. U kočiji gdje sam iznajmio mjesto, našao samkao suputnicu neku gospođu koja je sa kćeri putovala u Loretto daispuni zavjet koji je za kćerinu bolest položila. Djevojka je bila ružna,i putovanje je proteklo prilično nezanimljivo.

JEDANAESTO POGLAVLJEMoj kratak ali živahan boravak u Anconi ¦ Cecilia, Marina, Bellino ¦

Grčka robinja iz lazareta ¦ Bellino se otkriva U Anconu sam stigao 25. veljače 1744. upravo kad se počeo

hvatati mrak. Potražio sam konačište u najboljoj gostionici u gradu.Izabrao sam lijepu sobu i rekao krčmaru da želim da mi se služimrsno jelo. On odgovori da u korizmi kršćani jedu posno. Na to muja rekoh da mi je papa udijelio dozvolu da jedem mrsno; on zatražida mu je pokažem, a ja mu kazah da sam je dobio usmeno. On mine htjede povjerovati, našto ga ja nazovem budalom. On mi sezagrozi da će mi uskratiti gostoprimstvo. Ta me neočekivana prijetnjarazljuti i ja stadoh kleti i proklinjati, ali uto iz jedne sobe iziđe nekadostojanstvena osoba i reče mi da imam krivo što hoću jesti mrsno,kad se zna da je posno jelo u Anconi mnogo bolje, da imam krivo štonagonim krčmara da mi povjeruje na riječ da imam dozvolu, a akosam je uistinu dobio, tad imam krivo što sam je u svojim godinamauopće tražio, da imam krivo što je nisam tražio napismeno, da imamkrivo što krčmara nazivam glupanom jer je on u pravu što me ne želiukonačiti i da naposljetku imam krivo što podižem toliku buku.Taj neznanac koji se nepozvan umiješao u moje poslove i koji je

izišao iz svoje sobe samo zato da me optuži sa svih mogućih krivica,tjerao me je u smijeh, i moje ljutnje gotovo nestade.— Gospodine — rekoh mu — potpisujem sve krivice što ste mi ih

netom nabrojili, ali ja sam gladan, noć je, i kiša pada, pa mi se ne bimililo da tumaram po gradu tražeći konačište. Stoga vas pitam nebiste li mi vi, kad već neće krčmar, dali nešto za večeru.— Ne mogu, jer ja postim kao svaki dobar katolik, ali ću ipak

pokušati da smirim krčmara, koji će vam poslužiti doduše posnu aliodličnu večeru.Rekavši to, on siđe. Uspoređujući njegovu hladnu razboritost s

mojom plahovitom živahnošću, priznao sam mu pravo da mi dajepouke. On se uskoro vrati i obavijesti me da je sve uređeno i da ćudobiti dobru večeru kojoj će i on prisustvovati. Rekoh mu da će mitime iskazati čast. Zatim se predstavih kao tajnik kardinalaAcquavive i kazah mu svoje ime ne bih li ga naveo da i on meni kažesvoje.

— Zovem se — na to će on — Sancio Pico, Kastilijanac sam iprovidur vojske Njegova katoličkog veličanstva[60] kojom zapovijedagrof od Gagesa[61] pod vrhovnim zapovjedništvom generalissimusavojvode od Modene.Diveći se teku kojim sam potamanio sve što su mi poslužili, zapita

me jesam li ručao, i pokaza se zadovoljnim kad mu rekoh da nisam.— Što mislite, hoće li vam ova večera naškoditi?— Baš naprotiv, mislim da će mi činiti dobro.— Znači, prevarili ste papu. A sad, ako želite uživati u lijepoj glazbi,

dođite sa mnom u susjednu sobu. Tamo stanuje kazališna prvakinja.Ta riječ zagolica moju radoznalost, i ja pođoh za Kastilijancem.

Ušavši, ugledah jednu ženu u godinama kako večera u društvu dvijusasvim mlađanih djevojaka i dvojice ljepušnih dječaka. Uzalud samse ogledavao za glumicom, kad mi je Sancio predstavi u liku jednogod dječaka čarobne ljepote. Moglo mu je biti šesnaest ili sedamnaestgodina. Odmah sam pomislio da je to castrato koji je igrao glavneženske uloge u ankonskom kazalištu gdje su vrijedili isti zakoni kao iu Rimu. Majka mi predstavi drugog sina, lijepa dječaka po imenuPetronija, koji je nastupao kao primabalerina, i nije bio kastriran.Starija kćerka, koja se zvala Cecilia i imala dvanaest godina, učila jeglazbu, dok je mlađa, koja se zvala Marina i imala jedanaest godina,učila za plesačicu. Obitelj je bila rodom iz Bologne i uzdržavala sekazališnim umijećem. Veselje i susretljivost nadomještali subogatstvo i obilje.Na usrdne molbe don Sancia Bellino, tako se zvaše castrato-

kazališna prvakinja, sjede za klavesen i zapjeva anđeoskim glasom,dodirujući tipke čudesnom ljupkošću. Španjolac ga je slušao kaoučaran, zatvorenih očiju. Ja sam pak svoje širom otvarao ponirući uBellinove koje su gorjele kao tamni rubini i pržile mi vatrom dušu. Toje biće imalo nešto od crta donne Lucrezije i nešto od otmjenedražesti markize Gabrielli.Njegovo je lice bilo kao u žene, a muško odijelo kojim bijaše

odjenut nije moglo sakriti nabubrele oblike grudiju, i meni, usprkosSpanjolčevu upozorenju, sunu u glavu da je Bellino djevojka. Štosam ga više gledao, to sam bivao sigurniji, pa se i ne pokušahodupirati željama što ih je to divno biće raspaljivalo u meni.

Pošto ugodno provedosmo dva sata, don Sancio me otprati domoje sobe rekavši da sutra zorom polazi u Sinigagliju i da će sevratiti tek drugog dana za večeru. Zaželjeh mu sretan put i rekohkako se nadam da ću ga susresti na putu, jer sam i ja sutradannakanio večerati u Sinigagliju. U Anconi ću se naime zadržati svegajedan dan, tek toliko da bankaru predam novčanu uputnicu i dadobijem drugu za Bolognu.Legao sam glave prepune misli o Bellinu. Nisam mogao prežaliti što

odlazim ne pokazavši mu da umijem cijeniti njegove draži jer senijednog časa nisam dao zavarati muškom odjećom. Ali ujutro, tekšto sam otvorio oči, kadli ugledah pred sobom Bellina koji je došaoda mi za posluživanje ponudi svog brata umjesto najmljena sobara.Pristao sam, i za tili čas eto Petronija. Poslah ga da donese kavu začitavu obitelj. Čim se dječak udaljio, posjedoh Bellina na krevet ispremih se da uradim s njime što se radi s djevojkama, kadlidotrčaše njegove sestre i ometoše me u naumu. No ubrzo serazvedrih pred ljupkom slikom koja mi se pružaše pred očima: bijašeto veselje, svježa i nepatvorena ljepota triju različitih bića, srdačnaneprisiljenost, slobodni kazališni duh, dražesne šale, i ljupkobolonjsko kaćiperstvo koje nisam poznavao a koje mi se silnosvidjelo. Dvije djevojčice bijahu krasne poput ružinih pupoljaka, imožda bih prije bacio oko na njih da nisam sebi utuvio u glavu da jeBellino djevojka. Premda su bile posve mlade, već su im bijele grudibubrile u preranoj zrelosti.Petronije donese kavu i posluži je, a zatim odnese doručak majci

koja nije nikad izlazila iz sobe. Taj Petronije bijaše pravi giton,[62] i tood zanata, što je nerijetka pojava u toj čudnoj Italiji gdje netrpeljivostu tom pogledu nije ni onako bezumna kao u Engleskoj ni onakožestoka kao u Španjolskoj.[63] Dao sam mu cekin da plati kavu,rekavši neka zadrži ostatak od osamnaest paolija. U znakzahvalnosti on me poljubi u usta razbludnim cjelovom poluotvorenihusnica pripisujući mi valjda iste sklonosti koje je i sam imao. Gadljivookrenuh glavu, no to ga ne uvrijedi. Naredio sam mu da naruči ručakza šestoro, ali on reče da će naručiti samo za četvoro, jer da nemože ostaviti majku koja uvijek ruča u postelji.No začas eto krčmara koji mi reče da osobe što sam ih. pozvao na

ručak jedu svaka za dvoje i da ne može dati ručka no za šest paolija

po glavi. Nisam imao kud, pa pristadoh. Smatrajući da mi je dužnostzaželjeti dobro jutro susretljivoj majci, odem u njenu sobu i čestitamjoj na dražesnoj djeci. Ona mi zahvali za osamnaest paolija koje sampoklonio njenom ljubljenom sinu i stane mi povjeravati svoje nevolje:— Onaj posrednik Rocco Argenti pravi je nečovjek. Zamislite, za

cijele poklade dao nam je svega pedeset rimskih škuda. Mi smo ihpojeli, i sad se ne možemo vratiti u Bolognu, već pješice i molećimilostinju.Dao sam joj jedan doblon da ocho, našto ona proplaka od radosti.

Obećao sam joj još jedan ako mi nešto povjeri.— Priznajte — rekoh joj — da je Bellino djevojka.— Uvjeravam vas da nije, premda tako izgleda. To su već i drugi

pomislili, pa se morao dati pregledati.— Od koga?— Od prečasnog ispovjednika monsinjora biskupa. Možete ga sami

pitati je li to istina.— Neću u to povjerovati sve dok ga ja sam ne pregledam.— Učinite tako, ali da vam iskreno kažem, ja ne bih da se u to

miješam, jer neka mi bog oprosti, ne znam što smjerate.Vratim se u sobu i pošaljem Petronija po bocu ciparskog vina.

Sedam cekina koji su mu ostali od doblona što sam mu ga dao zavino porazdijelio sam između Bellina, Marine i Cecilije. Zatimzamolim djevojčice da me ostave nasamo s njihovim bratom.— Bellino, siguran sam da se građa vašeg tijela razlikuje od mojeg;

mila moja, vi ste djevojka.— Ja sam muškarac, ali ujalovljen. Pregledali su me.— Dajte da vas i ja pregledam. Dobit ćete od mene dvostruki

zlatnik.— Ne mogu, jer očito je da me vi volite, a to zabranjuje naša sveta

vjera.— Pred biskupovim ispovjednikom niste se toliko skanjivali.— To je bio neki stari, oronuli svećenik, a on je uostalom tek ovlaš

bacio pogled na mene.— Ja to moram izvesti na čistac — rekoh i ispružih poduzetnu ruku.On me odgurnu i dignu se.To me tvrdoglavo odbijanje ozlojedilo, jer sam, da bih udovoljio

svojoj radoznalosti, bio već po tratio petnaest ili šesnaest cekina.

Sjedoh za stol mrgodna lica, ali mi odličan tek kojim moji uzvaniciprionuše uz jelo povrati dobru volju, i ja uvidjeh da je, uzme li sepravo, veselje uvijek bolje od ljutnje, te se u tom raspoloženju riješihda se naplatim kod dviju mlađahnih Bellinovih sestara koje kao da subile svesrdno pripravne da se upuste u slatko šaljenje.Sjedeći između njih pokraj dobre vatre i jedući kestene koje smo

umakali u ciparsko vino, ja uzeh lijevo i desno dijeliti nedužnepoljupce. Ali uskoro moje pohlepne ruke stadoše milovati ono štomoje usne nisu mogle cjelivati.Marina i Cecilia, ljepušne Bellinove sestre, uživale su u toj igri.Bellino se osmjehivao. Ja i njega poljubih, a rastvorena ubrana

čipka na njegovim prsima kao da je izazivala moju ruku, te se jaodvažih i prodrijeh unutra, ne nailazeći na otpor. Nikad Praksitelovodlijeto nije isklesalo takvih grudiju!— Po ovom znaku — rekoh mu tada — više nema sumnje da ste

prava, savršena žena.— To je — odvrati mi on — mana svih onih koji su mi slični.— Ne, to je savršenstvo svih onih koje su vam slične. Vjeruj mi,

Bellino, ja sam odviše iskusan znalac a da ne bih mogao razlikovatinakazna prsa uškopljenika od grudiju lijepe žene, a ovakvealabastarske grudi kao što su tvoje mogu se naći samo kod mladeljepotice od sedamnaest godina.Tko ne zna da se u mladosti ljubav koju raspaljuje sve što je

podstiče zaustavlja tek kad je zadovoljena, i da jedna podarenamilošta traži sve nove i veće?Bio sam upravo na najljepšem putu i htjedoh već poći dalje i pokriti

žarkim poljupcima ono što je proždirala moja pohlepna ruka, kad selažni Bellino, kao da je tek tog časa primijetio da se sladimzabranjenim slastima, dignu i uteče. Ljubavnom mi se žaru pridružisrdžba, pa kako ga nisam mogao prezreti, jer bih tada moraozapočeti od sebe, a osjećajući potrebu da stišam strast ili uzadovoljenju ili tako da pustim neka se izvjetri, zamolih Ceciliju da miotpjeva nekoliko napuljskih popjevaka. Zatim sjedoh s djevojkama zalaganu večeru, nakon čega se povukoh na spavanje, zapovjedivšisluzi da se pobrine kako bi me naručena kola čekala sutradan u samosvit zore.

Upravo sam htio zatvoriti vrata, kad se pojavi Cecilia napolasvučena i kaza mi da me Bellino pita hoću li ga odvesti u Rimini gdjeje imao pjevati u jednoj operi što se trebala davati poslije Uskrsa.— Idi i reci mu, anđele moj maleni, da ću mu veoma rado ispuniti

želju ako on ispuni moju: želim se uvjeriti, i to u tvojoj prisutnosti, dali je djevojka ili dječak.Ona ode i začas se vrati s porukom da je Bellino već u krevetu, ali

ako za jedan dan odgodim odlazak, on mi obećava da će sutradanzadovoljiti mojoj radoznalosti.— Ako mi otkrij eš istinu, Cecilijo, dat ću ti šest cekina.— Ne mogu ih primiti, jer ga nikad nisam vidjela sasvim naga, i ne

mogu se zakleti da je djevojka. Ali bit će da je dječak, jer inače ne bimogao ondje igrati.— Dobro dakle, otputovat ću tek prekosutra, ali pod uvjetom da

noćas ostaneš sa mnom.— Znači da me vi volite?— Veoma, osobito ako budeš dobra.— Bit ću jako dobra, jer i ja vas volim. Idem da obavijestim majku.— Sigurno imaš ljubavnika?— Nikad ga nisam imala.Ona izađe i vrati se u tili čas, sva ozarena, govoreći da me njezina

majka smatra časnim mladićem.Rekao bih da me prije smatrala darežljivim nego poštenim.Cecilia zatvori vrata i baci mi se u naručje cjelivajući me. Bila je

dražesna i ugodna, ali ja ne bijah zaljubljen, pa joj ne mogoh reći kaoono nekad Lucreziji: »Ti si izvor moje sreće!« Ali zato mi je to reklaona, što mi nije bogzna kako godilo, premda sam se pretvarao da jojvjerujem.Kad se probudih, nježno joj poželjeh dobro jutro i pošto sam je

nadario s tri dvostruka zlatnika, koji će uvelike obradovati njezinumajku, otposlah je ne gubeći vrijeme u zakletvama o vječnojvjernosti, zakletvama koje su lakoumne koliko i besmislene i koje ninajnepokolebljiviji muškarac nikad ne bi smio izreći ni najljepšoj ženi.Nakon doručka poslah po Bellina i saletjeh ga da učini ono što je

obećao. On mi smijući se odvrati da je do noći još dugo i da je posvesiguran da ću ga povesti sa sobom.

— Upozoravam vas da od tog neće biti ništa ako ne budempotpuno zadovoljen.— Bit ćete.— Hoćete li da malo prošetamo?— Vrlo rado, pričekajte me trenutak da se odjenem. Dok sam ga

čekao, eto ti Marine, mlađe sestre, da me snuždeno upita čime jezaslužila prezir što ga pokazujem prema njoj.— Cecilia je provela prošlu noć s vama, vi sutra odlazite s Bellinom,

i jedino ću ja ostati sirotica.— Hoćeš li da ti dam novaca?— Neću, jer vas volim.— Ali, Marinetto, ta ti si odviše mlada.— Razvijenija sam od svoje sestre.— Ali možda imaš ljubavnika.— Oh, to ne!— Vrlo dobro, vidjet ćemo mi to noćas.— Oh, divno! Idem reći majci da za sutra pripremi čiste ponjave, jer

će inače cijela gostionica o tome brujati.Čudio sam se slobodarskim plodovima kazališna odgoja, ali mi nije

bilo krivo.Uto naiđe Bellino i mi se zaputismo prema luci.Na pristaništu se nalazilo nekoliko brodova, među kojima "bijaše

jedan mletački i jedan turski.Uspesmo se najprije na palubu mletačkog broda, koji razgledah sa

zanimanjem, ali kako ne nađoh nikoga poznatog, ubrzo siđohzajedno s Bellinom, pa se dadoh odvesti na turski brod, gdje me ječekalo najčudnije iznenađenje.Prva osoba koju sam opazio bila je lijepa Grkinja koju sam prije

šest mjeseci ostavio u Anooni, kad sam boravio u lučkoj karanteni.Stajala je pored starog kapetana, svog gospodara.Praveći se da ne primjećujem njegovu lijepu robinju, ja ,ga upitah

ima li lijepih stvari na prodaju. On me povede u svoju kajitu, ali kadispod oka pogledah Grkinju, pročitah u njenom sjajnom pogledu svuradost što ju je osjetila kad me je opet ugledala.Na sve što mi je Turčin pokazivao ja sam odmahivao glavom

očekujući neko sretno nadahnuće, i naposljetku mu rekoh da bih

volio kupiti nešto što bi se svidjelo njegovoj ljepšoj polovici. On seosmjehnu, i kad mu Grkinja nešto kaza na turskom, izađe.Čim nam je nestao s očiju, ta mi se nova Aspazija[64] objesi o vrat

usklikujući: »kucnuo je čas sreće!«Ne htijući zaostati za njom u hrabrosti, ja zauzeh najpovoljniji

položaj što su ga dopuštale okolnosti, te joj za tili č,as uradih ono štojoj njen gospodar nije uspio uraditi u pet godina.Još nisam došao do kraja svojih želja, kadli se nevoljna Grkinja,

čuvši da joj se vraća gospodar, istrgnu iz mog naručja.I postavivši se spretno ispred mene dade mi vremena da popravim

onaj nered koji me je mogao stajati ako ne života a ono u najmanjuruku svega što sam posjedovao, kako bih zataškao stvar.Ono što me je u tom neobičnom položaju gonilo na neodoljiv smijeh

bilo je zaprepaštenje Bellina koji je stajao tu kao skamenjen i drhtaopoput lista.Neukusni nakit koji je odabrala lijepa robinja stajao me je dvadeset

ili trideset cekina.— Spolaitis41 — reče mi ona na svom jeziku, a kad joj Turčin kaza

da me poljubi, pobježe skrivajući lice rukama.Ja otiđoh više tužan negoli zadovoljan, jer mi bijaše žao tog

dražesnog stvorenja koje je, i pored sve svoje hrabrosti, doživjelosamo polovično zadovoljenje.Čim smo se ukrcali u feluku, Bellino, oslobodivši se svog silnog

straha, reče da gotovo ne može vjerovati u stvarnost onoga što muse netom odigralo pred očima, ali da to u neobičnom svjetlu otkrivamoj karakter; što se pak tiče Grkinjina ponašanja, tu doista ništa nemože razumjeti osim ako ono nije zajedničko svim ženama njezinedomovine.— Kako mora da su nesretne! — doda na kraju.— Mislite li da su koketne sretnije?— Ne mislim, samo smatram da se jedna žena, kad iskreno

poklekne pred ljubavlju, smije predati tek poslije duge unutarnjeborbe, a ne da se, popuštajući svom prohtjevu pohotne želje, podajeprvom čovjeku koji joj se svidi, kao što rade životinje koje goni teksila nagona. Priznat ćete da vam je ta Grkinja doduše pružilanepobitan dokaz da ste joj se svidjeli, ali vam je dala ne manje očitdokaz svoje sirovosti i bestidnosti koja ju je izložila sramoti da bude

odbijena, jer nije mogla znati hoćete li vi prema njoj osjetiti istusklonost koju je ona pokazala prema vama. Ona je veoma dražesna,i sve je dobro prošlo, ali me je to toliko smutilo da se još uvijektresem pri samoj pomisli na to.Vratili smo se u svratiste, a kad se stao hvatati mrak, spazismo don

Sancia kako u svojoj kočiji ulazi u dvorište. Iziđoh mu u susret izamolih za oproštenje što sam se usudio naručiti večeru nadajući seda će mi iskazati čast i sjesti za trpezu sa mnom i Bellinom. Ondostojanstveno i uglađeno zahvali na zadovoljstvu koje sam munaumio prirediti i prihvati poziv.Odabrana i ukusno pripremljena jela, odlična španjolska vina,

sočne ostrige i nadasve vilinski glasovi Cecilije i Bellina koji supjevali duete i seguidille,[65] prirediše dičnom Španjolcu nekolikosati rajskog uživanja. Kad se u ponoć opraštao, izjavio je da nećespokojno i zadovoljno zaspati ako mu ne obećam da ću sutradanvečerati u njegovoj sobi s cijelim društvom. To je značilo da bih jošza jedan dan morao odgoditi odlazak. Ipak sam pristao, što je starcaiznenadilo.Kad se Španjolac povukao, stadoh nestrpljivo salijetati Bellina da

održi dano mi obećanje, no on kaza da Marina željno iščekujerazgovor sa mnom i da ćemo uostalom sutradan imati vremena napretek. Potom se povuče i ja ostadoh sam s Marinom koja svaozarena od radosti zatvori za bratom vrata.Iako mlađa od svoje sestre, Marina bijaše oblija i zrelija, a uz to se

svesrdno trudila da mi dokaže kako u svemu nadmašuje Ceceliju. Tosam lako mogao i sam prosuditi po žarkoj vatri njezinih očiju. Bojećise da je, iznuren od odveć živahne noći u kojoj se bijah sladionjenom sestrom, ne odbijem, ona mi izloži cjelokupno svoje mišljenješto ga bijaše stekla o ljubavi, ispripovjedi mi u tančine što sve umijeuraditi, gordo se razmećući svojim slobodoumnim nazorima. Nabrojimi sve zgode u kojima se bijaše majstorski uputila u tajne ljubavnogumijeća, a zatim mi povjeri što je pri tom iskusila i kakvim sesredstvima služila da bi joj užitak bio što slađi. Po tom sam zaključioda se boji neću li joj zamjeriti što nije više djevica. Ta mi je njezinabojazan godila i ja sam se slatko zabavljao uvjeravajući je kako jedjevičanstvo, po mom mišljenju, tek djetinjasta uobrazilja, jer jevećini djevojaka priroda uskratila čak i vanjska znamenja nevinosti.

Primijetio sam da ju je moje umovanje ohrabrilo, i ona se punapovjerenja baci u moj zagrljaj. Nije se uzalud hvalila, jer je u svemunadvisila svoju sestru, a kad sam joj to i rekao,, likovala je svarazdragana i ponosna. No kad je stala tvrditi da će me ispuniti slašćukakvu još nisam okusio i da će provesti sa mnom noć ne sklopivšioka, blago sam je odvratio od luda nauma, dokazujući joj da nam toneće biti ni od kakve hasne jer se priroda, kad joj priuštimo odmorblagog sanka, pokazuje pri buđenju zahvalna i udvostručuje snagusvog žara.Pošto smo se nauživali jedno drugog i slatko se naspavali,

obnovismo u zoru ljubavno veselje, i Marina ode prezadovoljna s tridoblona u šaci koje veselo odnese svojoj majci, a dobroj se ženinikad nijedan dug prema božanskoj providnosti nije činio odveć velik.Potom sam otišao Bucchettiju po novac jer nisam znao što mi se

putem do Bologne može desiti. Posljednjih sam se dana dodušenauživao, no odviše sam na to potrošio. Preostajao mi je još Bellino,prema kojem ću se, ako se otkrije kao djevojka, morati pokazati jošdarežljivije ruke negoli prema njegovim sestrama. To sam još istogdana čvrsto nakanio izvesti načistac jer me je neizvjesnost teškomučila.Oni koji kažu da je život samo skup jada i nevolja misle time reći da

je život sam po sebi nesreća. Ako je život nesreća, onda samo smrtmože biti sreća. Tako pisahu ljudi koji nisu imali ni zdravlja ni kesepune zlatnika, niti su u duši osjećali sreću i zadovoljstvo pošto su senauživali u zagrljaju Cecilija i Marina, znajući uz to da ih raskriljenečekaju još premnoge lijepe ruke. To je soj zlogukih mislilaca koji senalaze samo među ubogim filozofima i pokvarenim ili mrzovoljnimbogoslovima. Ako postoji užitak i ako se samo za života možeuživati, onda je život sreća. U životu ima i jada, ja to najbolje znam.Ali upravo postojanje nevolja dokazuje da zbroj dobra preteže. Menije neizrecivo lijepo kad se nalazim u mračnoj odaji i kad naziremsvjetlost kroz prozor koji gleda prema beskrajnom podnebesju.U vrijeme večere odoh don Sanciu, koga zatekoh samog. Soba je

sjala od čistoće, na stolu se kočilo srebrno posuđe, a sluge bijahuodjeveni u livreje. Bellino je iz hira, a možda pak iz lukavstva, došaoodjeven u djevojku. Slijedile su ga njegove lijepe sestre, ali njihov jesjaj blijedio pred bratovim. U taj sam tren bio tako uvjeren u njegov

ženski spol da bih glavu dao na to. Nije bilo moguće zamisliti divnijedjevojke.— Jeste li sigurni — obratio sam se don Sanciu — da Bellino nije

djevojka?— Bio djevojka ili ne bio, što je mene za to briga! Ja mislim ,da je

on samo prekrasni uškopljenik, a slične njemu često sam susretao.— Ali jeste li sigurni u to?— Valgame Dios!42 Što mi je stalo da se u to uvjerim? Nisam više

navaljivao, poštujući u starom Španjolcu mudrost koje u meni nijebilo. No za stolom nisam mogao odvojiti pogleda od čarobna bićakojem je moja promjenljiva priroda s ljubavlju težila pripisujući muspol kojega bi voljela da ono bude.Večera don Sancia bijaše odlična i u svemu bolja od moje, :što

bijaše pravo, jer bi se gordi Španjolac inače smatrao obeščašćenim.Poslužio nas je bijelim jelen-gljivama, raznolikim školjkama inajboljim jadranskim ribama. Uz to je točio nepjenušavi šampanjac iodlična grčka vina. Poslije večere Bellino je pjevao tako anđeoski danam je oduzeo i ono malo razuma što su nam ga ostavila plemenitavina. Njegovi pokreti, treptaji očiju, njegov hod i držanje, njegovizgled i glas, a nadasve moj unutrašnji poriv koji po momnepogrešivom iskustvu nije mogao planuti tolikom snagom zaobičnim uškopljenikom, sve me je to još jače učvrstilo u momuvjerenju. No ipak sam se morao osvjedočiti vlastitim očima.Pošto smo zahvalili plemenitom Kastilijancu, zaželjesmo mu

najslađi san i povukosmo se u moju sobu gdje mi se Bellino premasvom obećanju morao ili otkriti ili primiti na se moj najdublji prezir ipustiti me da sutradan u zoru sam otputujem.Uzeo sara ga za ruku i posjeo pored sebe uz vatru, zamolivši dvije

mlađahne sestre da nas ostave same. One odmah poslušaše.— Ako ste mog spola — obratih se na to Bellinu — sve će biti

gotovo u tren oka, ako ste pak različitog, ja ću u najvećem zanosuprovesti noć s vama ako to bude i vaša volja. Ujutro ću vam dati štocekina, pa ćemo otputovati zajedno.— Otputovat ćete sami i u svojoj ćete plemenitosti oprostiti meni,

slabom biću, što ne mogu održati zadanu vam riječ. Ja samuškopljenik, i ni za što se na svijetu ne bih mogao nakaniti da vam

pokažem svoju sramotu i da snosim strašne posljedice koje takvaotkrića često imaju.— Ne strahujte pred posljedicama, jer čim se očima ili rukama

osvjedočim da ste govorili istinu, sam ću vas zamoliti da se vratite usvoju sobu, a sutra ćemo mirno otputovati i među nama neće o tomeviše biti spomena.— Ne, moja je odluka nepokolebljiva. Ne mogu udovoljiti vašoj

radoznalosti.Na te riječi u meni uzavre krv, ali se svladah i nježnom rukom

pokušah doprijeti do mjesta gdje bi se moja nestrpljiva neizvjesnostrazriješila ili niječno ili potvrdno, no Bellino još hitrijom rukom spriječimoju u žuđenom otkrivanju.— Maknite tu ruku, dragi Bellino.— Ne, i po sto puta ne! Već ste sada u stanju od kojeg me hvata

užas. Pretpostavljao sam ja to, ali nikad neću pristati na takvegrozote. Pustite me da odem, poslat ću vam svoje sestre.Ja ga zadržah i naoko se smirih, ali u želji da ga lukavstvom

iznenadim kliznuh rukom poput munje niz njegova leđa ne bih li setim putem dočepao istine, no on me dočeka spreman, te se hitrodiže i odgurnu moju ruku koja nije htjela ispustiti plijena, pokrivajućidrugom ono što je nazivao svojom sramotom. I u taj tren vidjeh da jeon uistinu muško, a vidio sam to, mislim, protiv njegove volje.Ostadoh zabezeknut i ogorčen, te ga prepun gađenja pustih da ode.Osvjedočio sam se dakle da je Bellino muškarac, no kakvog lijadnog muškarca! Dostojna prezira ne samo zbog njegovenakaznosti već i zbog sramotne spokojnosti u kojoj sam ga vidio utrenutku kad se nisam nadao opaziti nedvojbene znake njegovenemoćne neosjetljivosti.Trenutak kasnije uđoše njegove sestre, no ja ih zamolih da odu

rekavši im da mi se spava. Na vratima im napomenuh nekaobavijeste Bellina da će putovati sa mnom jer više ne mora strepitiod moje radoznalosti. Zaključao sam vrata i legao na počinak,nezadovoljan u duši, jer iako je ono u što sam se osvjedočio moraloohladiti moj žar, ipak nisam bio potpuno uvjeren. Ta što sam još htio?Avaj, što sam više razmišljao, sve sam manje razumijevao.Ujutro sam otputovao s Bellinom srca rastužena plačem i

jadikovkama dviju sestara i majke koja je mrmljala očenaše s

krunicom u ruci i ponavljala uvijek isti napjev: Dio provvedera.43

Ufanje u vječnu providnost što ga mahom pokazuju oni koji se bavezanatima što ih brani zakon ili vjera nije ni besmisleno, ni lažno, niprijetvorno. Ono je naprotiv istinito i pravo, a u neku ruku ibogobojazno, jer izvire iz čista vrela. Ma kakvi da su njeni puti, uvijekje ruka koja upravlja događajima ruka nebeske providnosti, a oni kojiu nju predano vjeruju bezazlena su čeljad, iako grešno krše zakone.Pulchra LavernaDa mihi fallere; da justo, sanctoque videri;Noctem peccatis, et fraudibus objice nubem!44

U takvoj su se latinštini molili svojoj božici rimski tatovi u Horacijevovrijeme. Veliki pisac, kako mi je rekao jedan isusovac, pokazao bi seneznalica u latinskom, da je doista napisao justo sanctoque.[66] No imeđu učenim isusovcima ima neznalica. Ta jesu li ikad tatovi mariliza gramatiku?Eto me dakle na putu s Bellinom koji se, misleći da me je

razuvjerio, s pravom nadao da neću više pokazivati nikakveradoznalosti. No uskoro je morao uvidjeti da se prevario. Ja nisammogao podići očiju do njegovih a da ne planem žarkom ljubavlju.Rekoh mu da su njegove oči, oči žene a ne muškarca, te da sestoga moram opipom osvjedočiti da ono što sam u hipu u njegnazreo nije samo čudovišno izrasli klitoris.— To nije rijetkost — nastavio sam — no tu ću vam manu, koja

uostalom nije odvratna već prije smiješna, laka srca oprostiti, ali akoje to, kao što pretpostavljam, uistinu klitoris, tad se moram uvjeriti, ato neće biti teško. Više ne zahtijevam da vidim već samo da opipam,i budite sigurni da ću, čim se osvjedočim, biti krotak poput janjeta, jerkad spoznam da ste muško, moja će strast u tili čas ugasnuti. Za tajgadni porok nemam, hvala bogu, nikakve sklonosti. Neodoljivaprivlačnost vašeg bića, a nadasve vaše grudi koje ste razotkrilimojim očima i rukama u namisli da me oslobodite tvrdoglave mojeobmane, sve me je to samo još jače učvrstilo u vjerovanju da stedjevojka. Priroda vaše građe, vaše noge, koljena i bedra, vaši bokovii stražnjica, savršena su kopija oblika Afrodite Anadiomene, kojusam stotinu puta vidio. Ako je uza sve to ipak istina da ste samokukavni uškopljenik, tad moram zaključiti da ste, znajući koliko ličitena djevojku, smislili okrutan naum kako da me ljubavlju zatravite, pa

da me zatim natjerate u mahnitost uskraćujući mi opipljivoosvjedočenje koje bi me jedino moglo privesti razumu. Vi stepronicav znalac ljudske prirode i ustrojstva, a uz to ste u najokrutnijojškoli izučili nepogrešivo umijeće kako da neizlječivom strasti zaluditemladića, dražeći je sveđer, a ne gaseći je nikad, ali dragi moj Bellino,priznajte da takvo nasilje možete vršiti samo nad bićem koje stemržnjom nakanili progoniti, a kad je tako, tad meni ne preostajedrugo već da napregnem ono malo razbora što ste mi ga ostavili, pada i ja vas zamrzim, bili muško ili žensko. Znajte osim toga da vaszbog tvrdoglavosti kojom se ustežete da mi pružite dokaz za koji vaszaklinjem moram prezreti i kao uškopljenika, jer je važnost kojupridajete toj stvari budalasta i opaka. Ako imate u sebi ljudsku dušu,ne biste smjeli u svom nećkanju dulje ustrajati jer time dovodite mojduh, koji drugačije prosuđuje, u najstrašnije stanje sumnje. Sad kadsam vam otkrio u kakvoj je nedoumici moja duša, uvidjet ćete da ćuse na kraju krajeva morati uteći sili, jer ako ste vi moj dušmanin i jaću tako prema vama postupiti, bez lažnih obzira i smilovanja.Na kraju te nesmiljene besjede, koju je saslušao ne otvarajući usta,

on mi odgovori u ovih nekoliko riječi:— Vi zaboravljate da niste moj gospodar i da sam pošao s vama na

put pouzdavajući se u vašu riječ časna čovjeka koju ste mi zadali poCeciliji. Imajte dakle na umu da ćete počiniti zločin umorstva akonada mnom izvršite nasilje. Zapovjedite postiljonu da stane. Ja ćusići i nikome se neću pritužiti.Izrekavši to, on brižnu u plač, koji dokraja smuti moju jadnu dušu.

Umalo što nisam povjerovao da sam u krivdi, velim umalo, jer dasam bio siguran, na koljenima bih ga zamolio za oproštenje. Zatvoriosam se u mračnu i tvrdoglavu šutnju progovorivši tek na polovicitreće postaje, koja se završavala u Sinigagliji, gdje sam odlučiovečerati i prespavati. Prije dolaska u konačište trebalo je izrećiposljednju riječ. U duši sam se nadao da bih ga još mogao urazumiti.— Mogli smo se — rekoh mu dakle — rastati u Riminiju kao dobri

prijatelji, samo da ste prema meni osjetili i trunak smilovanja. Uzmalo popustljivosti koja ni za vas ni za me ne bi imala nikakvihposljedica mogli ste me izliječiti od moje strasti.— Ništa vas ne bi moglo izliječiti — odvrati hrabro Bellino toplim i

nježnim glasom koji me iznenadi — jer vi ste zaljubljeni u mene, pa

bio ja muško ili žensko. Čak da ste se osvjedočili da sam mladić, vibiste me i dalje ljubili, i što bih vas ja više odbijao to biste vi strasnijemahnitali. Kad biste uvidjeli da na sva vaša salijetan ja ostajemhladan poput stijene, posve biste izgubili razum, pa biste poslijeuzalud prolijevali suze pokajanja.— Dajte mi neoboriv dokaz, i u meni ćete naći vjerna i časna

prijatelja.— Pomahnitali biste, kažem vam.— Pomahnitao sam već onda kad ste preda mnom izložili sve svoje

draži, a dobro ste znali, to morate priznati, kako će one djelovati name. Onda se niste bojali, i htjeli biste da povjerujem kako se bojitesada kad ne tražim drugo već da opipam ono što svakog pravogmuškarca ispunja gađenjem.— Oh, zar gađenjem? Uvjeren sam da bi se dogodilo upravo

suprotno. Ali čujte kako ja o tome sudim. Da sam djevojka, ne bihimala snage da se oduprem ljubavi, i ja to znam. No kako sammuško, dužnost i čast nalažu mi da ne udovoljim vašoj želji jer bivaša strast, koja je sad prirodna, onog časa postala čudovišna. Vašabi vatrena priroda postala neprijatelj vašeg razuma, a i sam bi vašrazum lako pošao stranputicom slabosti, te bi se, postavšisudionikom ružnog bluda, složio s prirodom. To opasnosvjedočanstvo koje zahtijevate i kog se ne bojite oduzelo bi vamsvaku moć nad vlaštitim bićem. Vaše oči i vaše ruke, tražeći uzaludono što ne bi mogle naći, iskalile bi se nad onim što bi našle, pa bise među nama desilo ono što je među muškarcima najniža opačina.Kako vi, čovjek tako prosvijetljena uma, možete vjerovati i kakomožete obmanjivati sama sebe da biste me tad prestali voljeti? Zarmislite da bi poslije vašeg otkrića ono što vi zovete mojim dražima, ukoje ste se — kako tvrdite — žarko zaljubili, nestalo? Znajte da bivas možda zatravile još jače i da se vaša strast, postavšiživotinjskom pohotom, ne bi žacala nikakvih sredstava koje biiznalazio vaš zaljubljeni duh samo da se zadovolji. Uvjeravali bistesama sebe da ćete me moći preobraziti u ženu ili biste pak zamišljalisebe kao ženu i zahtijevali da vas za takvu i držim. Vaš razum,zaveden strašću, nizao bi sofizme bez kraja. Tvrdili biste da je vašaljubav za mene, muškarca, razumnija negoli da sam žena, jer bistejoj izvor pronalazili u najčišćem prijateljstvu, a takvo biste umovanje

zacijelo potkrepljivali primjerima o sličnim čudovišnim vezama.Obmanuti lažnim sjajem vlastita rasuđivanja preobratili biste se ubujicu koju nikakva brana ne bi mogla zaustaviti, i meni bi ponestaloriječi kojima bih mogao oboriti vaše razloge, a i snage da se obranimod vaše mahnite pomame. Naposljetku biste mi zaprijetili i smrćukad bih ustrajao u odluci da vas ne pustim u nepovredivi hram komje mudra priroda načinila vrata što se samo na izlasku otvaraju. To bibilo užasno obeščašćenje koje bi se samo uz moj pristanak mogloizvršiti, a ja vam se kunem da bih radije umro negoli vam popustio.— Ništa se od tog ne bi dogodilo — odgovorio sam mu ponešto

utučen njegovim uvjerljivim umovanjem. — Vi pretjerujete. Ja ipaksudim, a to vam moram reći, da bi, čak kad bi se tako i desilo, biomanji grijeh dopustiti prirodi stranputice ovakve vrste, koje će svakipravi filozof smatrati nestašnom i bezazlenom igrom, negolinerazumnim postupkom razgarati bolest duše koja bi inače bila tekčasoviti hir.Tako umuje svaki nesretni filozof kad se utekne mudrovanju u

časovima u kojima uzburkane strasti smućuju božanske sposobnostinjegova duha. Ako hoćeš razborito umovati, ne smiješ biti nizaljubljen ni gnjevan, jer nas te dvije strasti izjednačuju snerazumnim životinjama, no mi nesrećom nismo nikad sklonijifilozofiji no kad nas razapinju ljubav ili srdžba.U Sinigagliju smo stigli oboje spokojniji, a kako je noć bila veoma

mračna, potražili smo konak u poštanskom svratištu. Pošto sam daootpremiti kovčege u jednu udobnu sobu, zapovjedio sam da nasposluže večerom. Kako se u sobi nalazila samo jedna postelja,hladno sam upitao Bellina bi li želio da mu se naloži i rasprostrekrevet u nekoj drugoj sobi. On mi umiljato odgovori da će drage voljespavati u mojoj postelji.Čitalac će lako zamisliti kako me je presenetio taj odgovor kome se

ni u snu nisam nadao, a koji mi bijaše tako potreban da odagnamsvu onu mračnu zlovolju što mi je trovala dušu. Predosjećao sam dase bliži rasplet, no nisam se usudio radovati ne znajući kakav će bitikraj. Znao sam samo to da mi u krevetu neće umaći čak ako budetako bezočan da se kraj mene ispruži odjeven.Sjeli smo za stol, a meni se učini da pred sobom vidim drugo biće,

tako se bijaše izmijenio njegov govor, izraz i sjaj očiju.

U nestrpljenju da se što prije oslobodim more koja me je pritiskalanisam se po svom običaju dugo sladio s večerom, te se ubrzodigosmo. Bellino dade unijeti noćnu svjetiljku, zatvori vrata, zatim serazodjenu i legnu u krevet. Ja sam se, ne prozborivši ni riječi, poveoza njegovim primjerom.

DVANAESTO POGLAVLJEBellino se otkriva ¦ Dopao sam zatvora Moj nehotični bijeg ¦ Povratak

u Rimini i dolazak u Bolognu Čim sam legao, on se privinu uza me, a meni tijelom prostruji

drhtaj. Stegoh ga na prsi i osjetih ga uzdrhtala u istom ushitu.Početak našeg razgovora bijaše bujica cjelova koji se izmiješaše istopiše u jednom zanosu. Njegove ruke prve kliznuše niz moja leđado bokova, a moje pođoše još niže, i ono na što naiđoh proze mesrećom. Nisam tražio drugog dokaza, po milini koja me bijašeobuzela osjećao sam da sam imao pravo, a to sam još snažnijeoćutio kad mi je ono ljupko biće uradilo ono što je najslađe. Nisamviše mogao sumnjati. Bijah duboko uvjeren, ne trudeći se daproniknem u tajnu te preobrazbe i bojeći se prozboriti, da mi se divnasigurnost ne rasprši ili ne prometne u drugu koju nisam želio, pa sedušom i tijelom prepustih radosti koja je preplavila cijelo moje biće ikoju je Bellino svrsrdno dijelio. Neizmjerna sreća tako silno prozesva moja ćutila da se priroda načas predala slatkom klonuću. Ostaosam trenutak nepomičan, ponirući u sebe i diveći se svom slavlju.Vid i opip, dva osjetila koja su u tom komadu imala predstavljati

glavna lica, odjednom spadoše na sporedne uloge. Moje oči nisuželjele druge radosti već da se sklope nad obličjem stvorenja koje ihje očaralo, a moje se ćutilo opipa, koje se sve usredotočilo u vršcimaprstiju, bojalo poći dalje jer nije moglo zamisliti da će naići na jošnešto. Da se priroda tad drznula umaći s mjesta koje sam svimsvojim sjetilima posjedovao optužio bih je s najvećeg kukavičluka.Dvije su minute jedva protekle, a mi smo, ne prekidajući rječite

šutnje, složno prionuli da se sve novim dokazima uvjerimo u zbiljuuzajamne sreće i radosti. Bellino pokazujući mi je svakih četvrt sataslatkim uzdisajima, a ja pak tako što nisam htio drugi put doći dokraja svog trka. Cijelog sam svog života bio obuzet strahom da mi sehat pri novoj trci ne uzjoguni, a ta mi štednja nikad ne bijaše teška jervidljivo uživanje koje sam davao ljubljenu biću sačinjavalo je četiripetine moga. Zbog toga razloga priroda se s pravom grozi starostikoja može sebi priuštiti naslade, ali je nikad ne može drugom dati.Mladost bježi od starosti jer je to njen najljući dušmanin koji je ipak

na kraju zarobi. Starost tužna i slaba, nakazna i odvratna koja uvijekprerano dođe.Naposljetku ipak moradosmo odahnuti. Prekid nam bijaše prijeko

potreban. Nismo bili iscrpljeni, ali naša ćutila zahtijevahu da nam seduh smiri i razbistri kako bi se vratila u svoje tokove. Bellino prviprekine šutnju zapitavši me da li se, po mom sudu, pokazaladovoljno zaljubljena.— Zaljubljena? Ti dakle priznaješ da si žena? Reci mi, tigrice, kako

si mogla toliko odgađati svoju i moju sreću, ako je istina da meljubiš? Ali kaži mi najprije da li je doista istina da si onog čarobnogspola koji sam netom u tebi, po sjetilima svojim, otkrio?— Ti si sad gospodar svega. Uvjeri se sam.— Da, ja se doista moram uvjeriti. Veliki bože! Kud je nestao onaj

čudovišni klitoris koji sam jučer vidio?Poslije potpuna osvjedočenja, iza kojeg je slijedio čin dugotrajne

zahvalnosti, to mi ljupko biće stade ovako kazivati svoju povijest:»Zovem se Teresa. Moj otac, siromašni činovnik pri bolonjskoj

Akademiji, držao je na stanu slavnog kastrata Salimbenija, čudesnogmuzičara i pjevača. Bio je mlad i lijep, iskazivao mi velikuprivrženost, a meni je laskalo što mu se sviđam i godilo mi je kad meje hvalio. Bilo mi je tek dvanaest godina. Ponudio se da me učimuziku, i pošto se uvjerio da imam lijep glas, posvetio mi je svusvoju pažnju, te sam se već za nepunu godinu dana savršeno pratilana klavesenu. Za svoj trud dobivao je nagradu kakvu su tražilinjegovi nježni osjećaji prema meni. Ja sam mu je usrdno poklanjala,ne osjećajući se poniženom, jer sam ga obožavala. Muškarci kao tistoje, bez sumnje, daleko iznad ljudi njegove vrste, ali Salimbeni jebio iznimka. Njegova krasota, duh, ponašanje, njegova nadarenost idivne vrline njegova srca uzdizale su ga u mojim očima iznad svihmuškaraca koje sam onda poznavala. Bio je skroman i obazriv,bogat i darežljiv. Sumnjam da je ikad naišao i na jednu ženu koja muse mogla oprijeti, pa ipak nisam nikad čula da se pohvalio ijednompobjedom. Sakaćenjem je od njega nastalo čudovište, ali vrline kojesu ga resile učinile su ga anđelom.Salimbeni je u Riminiju kod nekog učitelja glazbe uzdržavao jednog

dječaka mojih godina. Otac tog djeteta, siromašan i opterećen

brojnom obitelji, nije vidio drugog izlaza već da dade osakatiti svognesretnog sina kako bi svojim glasom postao potpora nejakoj braći.Taj se dječak zvao Bellino; ona dobrodušna žena koju ste upoznali

u Anconi njegova je majka, a svi misle da je moja.Već sam godinu dana pripadala Salimboniju, kad mi jednog dana

ovaj u suzama javi da me mora ostaviti i poći u Rim. Tješio me daćemo se opet sastati. Ta me je vijest natjerala u očajanje. On jedoduše bio sve uredio da me moj otac uzmogne dalje školovati, alipo nesreći upravo tada otac mi oboli i umre, te ja ostadoh siročetom.Videći u kakvom sam položaju, Salimbeni nije imao snage da odoli

mojim suzama, te odluči da me povede u Rimini i smjesti kod istogučitelja glazbe gdje se odgajao i njegov mladi štićenik.Stigavši onamo, smjestismo se u gostionici, i pošto se malo

odmorio, on me ostavi i uputi se učitelju glazbe da uglavi pojedinostioko mog smještaja. Ali ubrzo vidjeh ga kako se vraća utučena ižalosna izraza: mladi Bellino umro je na dan uoči našeg dolaska.Dok je premišljao o tom kakvu će bol gubitak tog dječaka pričiniti

jadnoj majci, sinu mu pomisao da me odvede u Bolognu podBellinovim imenom i smjesti kod pokojnikove majke kojoj će, jer jebila siromašna, biti od koristi da čuva tajnu.— Stavit ću joj na raspolaganje — govorio mi je — sva sredstva da

te uzmogne dokraja izobraziti u glazbi, a za četiri godine dopremit ćute u Dresden (Salimbeni je naime bio u službi saskog izbornogkneza i poljskog kralja) ne kao djevojku, već kao kastrata. Ondjećemo živjeti zajedno a da nam to nitko neće moći zamjeriti, i takoćeš me ti do smrti usrećivati. Sad je samo sve u tome da se prikažeškao Bellino, što će uostalom biti lako, jer te u Bologni nitko nepoznaje. Jedino će Bellinova majka biti upućena u tajnu, dok ostaladjeca te žene, koja brata nisu vidjela od najranijeg djetinjstva, nećeništa ni slutiti. Ali morat ćeš se, ako me voliš, odreći svog spola,morat ćeš ga zauvijek izbrisati iz sjećanja i smjesta otputovati uBolognu pod Bellinovim imenom i prerušena u dječaka. Tvoja ćejedina briga biti da nitko u tebi ne prepozna djevojku. Spavat ćešsama, odijevat ćeš se odvojeno od drugih, a kad ti za godinu-dvijeporastu grudi, bit će to prirodna mana koja je svojstvena mnogimaod naše vrste. Osim toga, prije no što pođeš dat ću ti jednu malunapravu i naučit ću te kako ćeš je pričvrstiti tako da, podvrgnu li te

nekad pregledu, lakše povjeruju da si muško. Ako prihvatiš ovajplan, siguran sam da ću moći s tobom živjeti u Dresdenu bez bojaznida ću sablazniti pobožnu kraljicu. Pristaješ li?Nije ni načas trebao sumnjati u moj pristanak, jer sam ga, kako ti

već kazah, obožavala.Čim sam se prerušila u mladića, otputismo se u Bolognu, kamo

stigosmo kad se hvatala noć. Pošto smo uz pomoć malo zlata svedogovorili s Bellinovom majkom, uđoh u njenu kuću nazivajući jesvojom dragom majčicom, a ona me poljubi zovući me svojim dragimsinom.Salimbeni nas ostavi i zamalo se vrati noseći napravu koja je

morala dopuniti moju preobrazbu. U prisutnosti moje nove majkenauči me kako da je pričvrstim s malo ljepljive smole, i ja sam takopreobražena bila toliko nalik na svog prijatelja da bi me svak smatraoza uškopljenika.Tome bih se od srca nasmijala, da mi zbog naglog odlaska

obožavana bića nije krvarilo srce. Salimbeni je naime otišao čim jeneobični pokus bio obavljen.Ljudi se rugaju predosjećajima, ni ja sama ne vjerujem u njih, ali

onaj predosjećaj koji me je preplavio u trenutku dok se, cjelivajućime, opraštao sa mnom nije me prevario. Osjetila sam kako je svimmojim udovima prostrujio drhtaj smrti; učinilo mi se da ga vidimposljednji put: onesvijestila sam se.Tužne li mene! I odviše sam dobro predosjetila. Salimbeni je još

tako mlad prije godinu dana umro u Tirolu kao pravi filozof. Gubitakdragog bića prisilio me da iskoristim svoje sposobnosti kako bihmogla živjeti.Majka mi je savjetovala da se i dalje izdaj em za kastrata, nadajući

se da će me tako moći odvesti u Rim. Pristala sam, jer nisam imalahrabrosti da razmišljam kojim putem da krenem.U međuvremenu je ona prihvatila ponudu kazališta iz Ancone i

izabrala mlađeg sina Petronija da nastupa kao plesačica. I tako smonapravili jedan svijet obrnut naopačke.Poslije Salimbenija ti si jedini muškarac kojeg sam upoznala, i ako

poželiš, stajat će samo do tebe da me vratiš mom ženskom spolu ida me riješiš imena Bellino koje sam poslije smrti svog zaštitnikaomrzla i koje mi počinje stvarati sve nesnosnije neugodnosti.

Nastupila sam svega u dva kazališta i svaki sam se put moralapodvrći sramnom i odvratnom ispitu, jer se svima čini da sam odvišenalik na djevojku i ne žele me primiti dok ne dobiju sramotnouvjerenje.Dosad sam srećom imala posla sa starim svećenicima koji su se

zadovoljavali površnim pregledom i zatim izvještavali biskupa, alimože se lako desiti da naiđem na mlađe, pa će ispitivanje biti mnogotemeljitije.Pored toga sam svakodnevno izložena napadima kojima me

progone dvije vrsti muškaraca: ponajprije oni koji poput tebe nemogu vjerovati da sam muško, a zatim oni koji se, da bi zadovoljilisvoje gadne sklonosti, vesele što sam muško, ili pak imaju računa dame za takva smatraju. Ovi me najupornije opsjedaju. Njihove sustrasti tako bestidne, njihove navade toliko niske da mi je duša takoojađena te se bojim da nekog od njih ne udarim bodežom u nastupuuzavrele jarosti koju u meni izazivaju njihove bestidne ponude.Smiluj se, anđele moj, ako me voliš, budi mi velikodušan! Izvuci me

iz ovog stanja beščašća i poniženja. Uzmi me sa sobom. Ne tražimda budem tvoja žena; bilo bi to previše sreće za mene; ja bih da tibudem samo prijateljica, kao što bih bila Salimbeniju. Moje je srcečisto, osjećam se stvorenom da uzvisim svoj život nepokolebljivomvjernošću svom ljubavniku. Ne napuštaj me! Nježnost koju si mi tinadahnuo prava je i istinita; ona koju sam osjećala za Salimbenijabila je nevina i potjecala je iz moje mladosti i zahvalnosti. Tek sampo tebi doista postala ženom.«Njena me ispovijest duboko dimu i dok sam joj nježno otirao suze,

oči su mi se vlažile a srce drhtalo. Zarekoh se da je neću ostaviti i daćemo zauvijek združeni poći u susret sudbini. Neobična priča kojusam netom čuo svega me je zatravila jer je zračila čistom istinom, nopitao sam se da li se za ovo kratko vrijeme što sam proboravio uAnconi u njoj mogla roditi prava ljubav.— Kako si, ako si me uistinu zavoljela — upitah je — mogla

dopustiti da toliko patim, i kako si mogla podnijeti da spavam s tvojimsestrama?— Jao, ljubljeni prijatelju, pomisli na našu veliku bijedu i na teškoće

u kojima bih se našla da sam se otkrila. Voljela sam te od prvogčasa, ali jesam li mogla biti sigurna da naklonost koju mi pokazuješ

nije tek tvoj hir? Videći kako si olako prešao od Cecilije na Marinu,mislila sam da ćeš tako uraditi i sa mnom čim udovoljiš svojimželjama. A kad sam vidjela što si napravio s onom robinjom naturskom brodu, a sve to na moje oči, tad sam napokon uvidjela kakosi nestalan i kako malo cijeniš sreću što ju pruža ljubav. Da si mevolio, ne bi to učinio u mojoj prisutnosti. Bojala sam se da i meneposlije ne prezreš, a samo bog zna koliko sam zbog toga trpjela.Vrijeđao si me na stotinu načina, mili moj prijatelju, ali ja sam tebranila pred samom sobom videći te onako razdražena i željnaosvete. Zar mi se nisi i danas prijetio u kočiji? Priznajem da sam seprestrašila, ali nemoj misliti da me je strah nagnao u tvoj naručaj.Odluku da ti se sva predam donijela sam već onog časa kad sam tiposlala Ceciliju s molbom da me povedeš u Rimini.— Ne misli sad na ugovor o odlasku u Rimini, jer mi ćemo produžiti

ravno do Bologne, gdje ćemo se zadržati nekoliko dana, a onda ćešsa mnom u Veneciju, odjevena kako priliči tvom spolu, pa neka teravnatelj opere pronađe, ako može!— Tvoja će volja uvijek biti moja. Salimbenija više nema, ja sam

slobodna i dajem se eto čitava tebi. Ti ćeš imati moje srce, a nadamse da ćeš i ti meni zavazda darovati svoje.— Daj mi da te još jednom vidim s onom čudnom napravom koju ti

je dao Salimbeni.— Odmah.Ona siđe s kreveta, uli u vrčić malo vode, zatim izvadi iz kovčega

lijepak, istopi ga i zalijepi onu čudovišnu napravu. Ugledao samnešto čemu bi oči teško povjerovale, djevojku s prelijepim ženskimtijelom koju je onaj bijeli privjesak što kao da pokazivaše put slatkomzdencu njena spola čini još neodoljivijom.Rekoh joj da je imala pravo što mi nije dala da je opipam, jer bih

pomahnitao od žudnje i postao ono što nisam, ukoliko me ne biodmah umirila otkrivši mi tajnu naprave. Htio sam joj pokazati da nelažem, i mi zapodjenusmo šaljiv ljubavni bojak. Poslije toga svladanas sladak umor, i kad se probudismo, bijaše već uvelike dan.Zanesen svim što sam čuo iz usta te djevojke, njenom ljepotom,

darovitošću, čistoćom njene duše i osjećaja, dirnut njenom nesrećomi okrutnom sudbinom koja ju je nagnala da živi lažnom ličnosti i da

bude izložena rugu i sramoti, odlučio sam da svoju sudbu povezem snjenom ili njenu sa svojom, jer smo oboje bili sličnog porijekla.Razmišljajući dalje, uvidio sam da ćemo naše združenje morati

posvetiti pečatom braka, što će samo, kako sam onda mislio,povećati našu nježnost i uzajamno poštovanje te nam pribaviti ugledu društvu koje našu vezu ne bi nikad prihvatilo bez potvrdegrađanskih zakona. Teresina velika nadarenost jamčila mi je da namnikad neće ništa uzmanjkati, a ni ja nisam sumnjao u svojesposobnosti, iako onog časa nisam znao na što i kako da ihupotrijebim. No naše će ljubavi nestati ako se ja budem osjećaoponiženim što živim na njen trošak, ili ako se ona zbog togapromijeni i uzoholi. Kad bi se Teresa pokazala spodobnom zaovakvu niskost, postala bi vrijedna mog najdubljeg prezira. Dok to nebudem izveo načistac, neću biti miran, pa stoga naumih da jepodvrgnem kušnji koja će mi kao na dlanu pokazati njenu dušu. U tojnakani ovako joj progovorih:— Tereso, draga moja, sve što si mi rekla dokazuje da me ljubiš, a

tvoja čvrsta vjera u moju ljubav toliko me dira da ću učiniti sve kakobih ti dokazao da se nisi prevarila. Na tvoje plemenito povjerenjeuzvratit ću ti iskrenošću ravnom tvojoj. Ja sam tebe sad upoznao, noti mene još nisi. Kažeš da ti je to svejedno, a dokaz je tome ljubavkojom si mi se predala. No upravo to me odviše unizuje pred tobom,premda me ti u svojoj velikoj plemenitosti želiš uzdići iznad sebe. Tinećeš ništa da znaš o meni, želiš samo da budeš moja i da zauvijeksačuvaš moje srce. To je lijepo, Tereso, ali to me ponizuje. Ti si mipovjerila svoje tajne, sada je red da ja tebi povjerim svoje. Obećaj daćeš mi, kad sve saznaš, iskreno reći da li se išta izmijenilo u tvojojduši.— Kunem ti se. Neću ti ništa prešutjeti, ali nemoj biti okrutan i ne

povjeravaj mi lažne tajne. I da znaš sve će ti biti uzalud ako sinaumio da se pokažeš nedostojnim moje ljubavi.To ćete samo poniziti u mojim očima. Ne bih voljela saznati da si

spodoban za pokvarenost i himbu. Budi siguran u mene kao što samja u tebe. Reci mi uvijek istinu bez okolišanja.— Kad hoćeš, onda poslušaj. Ti misliš da sam bogat, a ja to nisam.

Kad ispraznim ovu kesu, neću više imati ništa. Ti možda misliš dasam otmjena roda, a moje je porijeklo jednako neznatno ili čak

neznatnije od tvog. Nemam dara za unosne poslove, nemam službe,ne znam čak ni to hoću li za nekoliko mjeseci imati što da jedem.Nemam ni roditelja, ni prijatelja, ne očekuje me nikakvo nasljedstvo ine znam što mi sprema budućnost. Sve što imam, to su mladost,zdravlje, odvažnost, malo duha i nešto dara za pisanje. Moje jenajveće blago što sam svoj gospodar, što ne ovisim ni o kome i nebojim se nesreće. Sklon sam rasipništvu. Takav je eto tvoj čovjek, isad odgovori, lijepa Tereso.— Prije no što odgovorim, reći ću ti da je svaka tvoja riječ za me

sveta istina. U tvojoj ispovijedi nije me ništa iznenadilo osimplemenite hrabrosti kojom si je iskazao. Znaj da sam to po nekimznacima naslutila već u Anconi, no nisam se uplašila, štaviše, bilo mije drago, jer sam se tek tada usudila ponadati da ću te osvojiti. A sadposlušaj moj odgovor. Kažeš da si siromašan a uz to i rasipnik.Vjeruj mi da ljepših riječi nisam mogla čuti, jer ako me voliš, tadnećeš prezreti dar kojim ću te darivati. To sam ja sama, kakvu mevidiš i voliš. Predajem ti se, tvoja sam sva, brinut ću se za tebe. Zabudućnost se ne brini, već samo misli kako ćeš me voljeti, menejedinu. Odsada više nisam Bellino. Hajdemo u Veneciju, moje ćenam umijeće osigurati život. Ako nećeš Veneciju, hajdemo kamo tihoćeš.— Ja moram u Carigrad.— Hajdemo onda u Carigrad. Ako se bojiš da bi me zbog ženske

nestalnosti mogao izgubiti, vjenčajmo se, i imat ćeš na menezakonito pravo. Ne kažem da ću te kao muža više voljeti, no laskalobi mi nazivati se tvojom suprugom. Bit će to veselo, pa ćemo sezajedno smijati.— Neka bude kako kažeš. Vjenčat ćemo se već prekosutra u

Bologni jer želim da budemo što tješnje vezani, vezama ljudskim iprirodnim.— Nisam mogla ni sanjati toliko sreće. U Riminiju nemamo više što

raditi. Otići ćemo sutra ujutro. No sad nemojmo ustajati, neka namdonesu ručak u krevet, a onda ćemo se sladiti u ljubavi.— To ti je pametno.I tako nam druga noć proteče u nasladi i zadovoljstvu. Pošli smo u

samo svanuće, i nakon četiri sata putovanja zaustavismo se uPesaru, gdje ručasmo. Upravo kad htjedosmo ući u kočiju da

nastavimo put, pristupi nam jedan vodnik u pratnji dvojice strijelaca,koji nas zapita kako se zovemo i zatraži putnice. Bellino mu odmahpruži svoju. Ja htjedoh učiniti isto i posegoh u džep, ali moje putnicenema. Znao sam da sam je stavio zajedno s kardinalovim pismima.Pismo sam našao, ali putnice nisam. Sve sam pomno pretražio, nouzalud. Vodnik naredi postiljonu da čeka i udalji se. Vrati se za polasata i predavši Bellinu njegovu putnicu reče mu da može nastavitiput, dok mene ima predvesti zapovjedniku. Ovaj me zapita zaštonemam putnice.— Izgubio sam je.— Putnice se ne gube samo tako.— Gube se, a dokaz je što sam ja svoju izgubio.— Vi nećete dalje.— Ja dolazim iz Rima i putujem u Carigrad s jednim pismom

kardinala Acquavive. Evo, pogledajte pismo zapečaćeno njegovimgrbom.— Dat ću vas odvesti gospodinu de Gagesu.I tako me dovedoše pred slavnog generala, koga nađoh okružena

čitavim njegovim štabom. Pošto mu ispripovjedih isto što izapovjedniku, zamolih ga neka mi dopusti da nastavim put.— Jedino što mogu učiniti za vas jest da vas držim pritvorena dok iz

Rima ne stigne nova putnica na ime koje ste dali ophodnji. Samo sevjetrogonjama može dogoditi da izgube putnicu. To će naučitikardinala da ubuduće takvima ne povjerava važne zadatke.Potom zapovjedi da me odvedu u glavnu stražarnicu koju su

nazivali Santa Maria, a nalazila se izvan grada. No prije toga meotpratiše na poštu da napišem pismo kardinalu. Opisali mu svojunevolju zaklinjujući ga da mi smjesta pošalje novu putnicu, izravnona vojni ured. Pismo sam poslao po tekliću. Poslije toga se izljubih sTeresom, koja bijaše sva očajna zbog te neprilike. Rekao sam jojneka me čeka u Riminiju i jedva je nagovorih da uzme sto cekina.Ona je htjela ostati u Pesaru, ali ja ni da čujem o tom. Naredih da

mi skinu kovčeg, i kad se kočija udaljila, pustih da me odvedu ustražarnicu. Ima časova kad i najveći optimist posumnja u valjanostsvog prosuđivanja, ali stoik će, ako nije odviše krut, znati uvijekublažiti njihov gorak okus. Najviše me žalostila Teresina bol punastrepnje. Istrgnuta iz mog naručja u prvim slatkim trenucima naše

veze, gušila se od bola jedva suzdržavajući suze. Nije se htjeladijeliti od mene sve dok je nisam uvjerio da ćemo se za deset danavidjeti u Riminiju. I sama je uviđala da ne smije ostati u Pesaru.Kad stigosmo u Santa Mariju, časnik me odmah preda vojnicima u

stražarnici. Bijaše tu neki prokleti Katalonac koji me nije udostojao niodgovora kad sam, sjedeći na svom kovčegu, rekao da imamnovaca i da bih želio pristojan krevet i slugu koji će se pobrinuti zamoju udobnost. Morao sam provesti noć na slami, bez večere, međukatalonskim vojničinama.Kad se sutradan mijenjala straža, predadoše me jednom časniku

prijazna i susretljiva ponašanja. Bijaše rodom iz Francuske. Francuzisu mi se uvijek sviđali, dok Španjolce nikad nisam mogao trpjeti. Paipak su me Francuzi često nasamarili, a Španjolci nikad. Stoga nevalja odviše vjerovati svojim sklonostima.— Kojem slučaju — zapitat će me časnik — imam zahvaliti,

velečasni, što vas imam pod svojom paskom?Na te udvorne riječi prvi put malo odahnuh. Kad sam mu sve

ispričao, on primijeti da je to uistinu zabavno, iako ja ne bih rekao daje u toj žalosnoj priči bilo išta zabavno, no čovjek kojemu se onačinila zabavom morao mi se otprve svidjeti. On mi dodijeli jednogvojnika kao poslugu, i taj mi dobavi krevet, stolice i sve što mi bijašepotrebno. Časnik je krevet dao prenijeti u svoju sobu.Pošto smo na njegov poziv zajedno objedovali predloži mi da

odigramo partiju piketa, i ja do večere izgubih tri ili četiri cekina. Onmi reče da moje kartaško umijeće zaostaje za njegovim, a još višeza vještinom časnika koji će ga sutradan smijeniti. Zato me upozorineka ne igram s njim, i ja sam taj savjet poslušao. Obavijestio me daće na večeru doći neki ljudi i da će se poslije otvoriti banka faraona,a bankar će biti čovjek protiv kojeg neka ni za živu glavu ne igram.To je, reče, jedan Grk[67]. Igrači doista dođoše i zaigraše cijelu noć.Protivnici banke izgubiše i napadoše bankara, no ovaj mirno strpanovac u džep, pošto je mom prijatelju časniku isplatio dobitak naulog u banci. Bankar se zvao don Bepe il Cadetto. Kako sam pogovoru odmah u njem prepoznao Napuljca, zapitao sam časnikazašto mi je rekao da je Grk. On mi tad objasni što ta riječ znači ukartaškom jeziku. Njegove pouke bijahu mi kasnije na veliku korist.

Narednih pet dana nije se desilo ništa vrijedno spomena. Šestog sedana opet pojavi francuski časnik koji se prema meni onako lijepopokazao. Videći me, reče da se najiskrenije raduje što me je jošzatekao, na što se ja kiselo osmjehnuh. Predveče opet dođoše oniigrači, i igra se završi isto kao i prošli put, s tom razlikom što je jedanod operušanih protivnika nazvao bankara lopovom, i žestoko gaopatrnuo palicom, preko čega je »Grk« stoički prešao. Devet godinakasnije susreo sam ga u Beču kao kapetana u službi carice MarijeTerezije. Ponovo sam ga susreo poslije deset godina, no tog putakao pukovnika, pa onda kao milijunaša, a prije petnaestak godinavidio sam ga u tamnici. On bijaše naočit, no, čudne li stvari, lice muje uza svu ljepotu bilo lopovsko. Takvih sam lica viđao i u drugih, uCagliostra, na primjer, i još u nekih koji još nisu dopali tamnice, ali jezacijelo neće izbjeći. Ako je čitalac radoznao, rado ću mu došapnutitko su ti ljudi.Za desetak dana što sam čekao na putnicu koja je imala uskoro

stići, postao sam poznat i omiljen u cijeloj vojsci. Često sam znaoodšetati i izvan vidokruga straže. Nisu se bojali da ću pobjeći,znajući da bih time najviše naškodio samom sebi. No jednog mi sedana desi nešto najčudnije: šećući se izjutra oko šest sati na desetakkoračaja od stražarnice, zape mi oko za jednog časnika koji jeupravo sjahao s konja, prebacio životinji uzde na vrat i nekamo seudaljio. Razmišljajući o poslušnosti životinje koja je mirno stajalapoput vjernog sluge kome je gospodar zapovjedio da čeka, polakosam joj se približio i bez ikakve namisli, prihvatio uzde, stavio nogu ustremen i uzjahao. Tad sam prvi put u životu pojahao konja. Mora dasam ga nehotice podbo palicom ili petom, jer on poleti poput strijele,jureći sve bjesomučnije što sam ga grčevitije stiskao koljenima sve izstraha da ne padnem. Lijevu nogu čak nisam dospio staviti ustremen. Posljednja isturena straža povika mi neka stanem, no tuzapovijed uza svu dobru volju nisam mogao izvršiti. Konj projuripoput vihora. Začu se pucanj i nekoliko mi metaka prozuji poredglave. Kod prve isturene straže Austrijanaca, vojnici zaustavišekonja, i ja zahvalih bogu što sam opet na čvrstoj zemlji. Husarski mečasnik zapita kud se tako žurim, a ja, ne razmišljajući, odgovorih dao svojim poslima mogu polagati računa samo knezu Lobkowitzu,vrhovnom zapovjedniku koji se nalazi u Riminiju. Časnik smjesta

zapovjedi dvojici husara da uz jašu. Pošto su me posjeli na konja,poletjesmo trkom u Rimini, gdje me predvedoše pred zapovjednikastraže koji me odmah uvede knezu.Kneza zatekoh samog i odmah mu ispričah sve po istini, na što on

prasnu u smijeh rekavši da bi samo budala mogla u to povjerovati.Zatim primijeti da bi me morao lišiti slobode, ali da će me ipakpoštedjeti toga zla. Pozvavši pobočnika, zapovjedi mu da me izvedeiz grada na vrata Cesene, a meni reče da odande mogu ići kamo mevolja, ali neka mi više ne padne na pamet da dođem u njegovuvojsku bez putnice jer ću se loše provesti. Zapitao sam da li bihmogao dobiti natrag svog konja. Odgovori mi da ne mogu jer nijemoj.Prekasno sam se pokajao što ga nisam zamolio da me pošalje

natrag španjolskoj vojsci.Prolazeći pokraj jedne kavane, časnik koji me je imao izvesti iz

grada upita da li bih volio popiti šalicu čokolade. Odgovorio sampotvrdno, i mi uđosmo. Odmah sam opazio Petronija, i dok je časnikpozdravljao nekog, zapitah ga gdje stanuje i opomenuh ga nekanijednim migom ne pokaže da me poznaje. Kad popismo čokoladu,časnik plati, i dok smo polazili kaza mi svoje ime, na što ja rekohsvoje i ispričah mu čudnovatu zgodu koja me je dovela u Rimini. Onme upita jesam li se zaustavio u Anconi. Kad potvrdih, on seznačajno osmjehnu. Potom mi reče neka u Bologni zatražim putnicu,pa neka se vratim u Rimini, a onda bez ikakve bojazni u Pesaro,gdje bih mogao iskupiti svoj kovčeg ako onom časniku platim konjakog sam odveo. Uto stigosmo na gradska vrata,I on me ostavi poželjevši mi sretan put.I eto me opet slobodna, s dosta novca i nakita, ali bez kovčega.

Teresa je bila u Riminiju, a ja se nisam smio onamo vratiti. Stogaodlučih da smjesta odem u Bolognu, zatražim putnicu i da se potomvratim u španjolsku vojsku kamo je već zacijelo stigla putnica izRima. Htio sam naime i dobiti svoj kovčeg i biti uz Teresu do krajanjenog ugovora s ravnateljem opere u Riminiju.Padala je kiša, a ja sam imao svilene čarape, pa se stadoh

ogledavati za nekim kolima. Sklonio sam se pod trijem jednekapelice, čekajući da kiša prestane. Svoj sam lijepi kaput obukaonaopačke da me ljudi ne smatraju velečasnim. Uto naiđe neki seljak,

i ja ga upitah ima li kola da me preveze do Cesena. On reče da ima,ali da se nalaze na pola puta hoda. Rekoh mu da ode po njih, a ja ćuga pričekati. Ali evo što se zgodi: dok je kiša sveudilj lila, naiđe jednočetrdeset natovarenih mazgi koje su išle putem Riminija. Ja priđemjednoj, stavim joj bez ikakve svjesne namisli ruku na vrat, i idućipolako ukorak s njom, uđem opet u Rimini. Mora da sam izgledaokao pravi mazgar, jer se nitko i ne osvrnu na me. Cak me ni mazgarinisu primijetili. Prvom derančiću na kog naiđoh dadoh dva novčića, ion me odvede do kuće gdje je stanovala Teresa. Kose skriveneispod noćne kapice, šešira oborena na čelo, skrivajući lijepu palicuispod preokrenuta kaputa, nisam baš nalikovao na čovjeka odpoložaja. Čim sam ušao u kuću, zapitah neku služavčicu gdje jesoba Bellinove majke. Ona mi je pokaza, i ja za časak ugledahBellina prvi put u ženskoj odjeći. Čekala me je s cijelom obitelji jer ihje već Petronije obavijestio o susretu u kavani. Ispričavši im ukratkočudnovat doživljaj, ozbiljno ih upozorih da moj povratak treba držati unajvećoj tajnosti. Na to se svak zakune da me neće odati, no Teresanikako da se umiri, strepeći pred opasnošću kojoj sam se izložio.Uza svu ljubav i radost što me opet vidi, prekoravala me je s mogpostupka, smatrajući ga odveć nepromišljenim. Rekla mi je dasvakako moram smisliti način da odem u Bolognu i dobijem putnicu,kako mi je savjetovao gospodin Weiss.[68]— Ja poznam tog časnika — nadovezala je — to je čovjek veoma

častan, ali on svake večeri dolazi ovamo, pa ćeš se morati sakriti.No za to smo imali dosta vremena jer je bilo tek osam sati izjutra.

Teresi sam dao riječ da ću otići, i pokušao je umiriti uvjeravajući je daću već smisliti način kako da se neopažen išuljam iz grada. Za to jevrijeme Petronije obilazio ulicama, raspitujući se za one mazgare.Mislio sam da bih s njima mogao izići kao što sam i ušao.Odvevši me u svoju sobu, Teresa mi povjeri da je još prije dolaska u

Rimini susrela ravnatelja opere koji ju je odmah smjestio u ovaj stanzajedno s cijelom obitelji. Ona mu je u četiri oka povjerila da ježensko i da joj je dozlogrdilo predstavljati se kao kastrat, te da će jeodsele uvijek vidjeti u haljinama njena spola. Ravnatelj joj je odobrioi čestitao na odluci. Rimini je naime potpadao pod druguzakonodavnu oblast, pa ženama nije, kao u Anconi, bilo zabranjenoda nastupaju u kazalištu. Na kraju mi reče da je potpisala ugovor za

svega dvadeset predstava koje će početi poslije Uskrsa, te će me,ukoliko ne bih mogao ostati u Riminiju, poslije isteka ugovorapotražiti gdje budem htio. Odvratio sam da se, budem li imaoputnicu, nemam u Riminiju čega bojati, pa stoga ne vidim zašto nebih tih šest nedjelja ostao uz nju. Znajući da barun Weiss zalazi knjoj, upitah je nije li mu ona rekla da sam se zadržao u Anconi. Onareče da jest, i da mu je čak ispričala kako sam zbog izgubljeneputnice dopao zatvora. Sad mi je bilo jasno zašto se onako značajnoosmjehnuo.Poslije toga za mene toliko važnog razgovora odoh da pročavrljam

s majkom i sa svojim dvjema ženicama koje nisu bile onako vesele iotvorene kao nekad jer su naslućivale da je Bellino, koji više nebijaše ni kastrat, ni njihov brat, pod imenom i obličjem Terese posvezavladao mojim srcem. U tom se nisu varale, a ja se nisam potrudioda ih ma i jednom poljubim. Strpljivo sam saslušao jedikovkepoštovane majke koja je tvrdila da je Teresa, otkrivši svoj pravi spol,izgubila čitavo bogatstvo, jer bi oko poklada u Rimu zaradila tisućucekina. »U Rimu bi, dobra moja gospođo«, rekao sam naposljetku,»ubrzo otkrili prijevaru, pa bi je doživotno zatočili u nekom mračnomsamostanu.«Uza svu zabrinutost i opasnost koje su me sa svih strana vrebale

proveo sam čitav dan sa predragom Teresom u koju sam svakogtrenutka bivao sve zaljubljeniji. Tek naveče, kad začusmo gdje netkodolazi, ona se nevoljko otrgnu iz mog naručja. Sakriven u tami,vidjeh baruna Weissa kome Teresa poput princeze pruži ruku napoljubac. Kao prvu novost časnik joj ispriča susret sa mnom. Onareče da je to raduje, i dok joj je časnik govorio o savjetima koje mi jedao, slušaše ravnodušna izraza. Ja se nisam prestajao divitiTeresinu držanju koje bijaše tako puno dostojanstva i suzdržijivostida nijednog časka ne osjetih žalac ljubomore. Barun se oprosti okodeset sati i dok se Marina spremala da mu posvijetli, Teresa je jedvačekala da se vrati u moj zagrljaj. Večerali smo u veselju izadovoljstvu, i baš smo se spremali na spavanje kadli osvanuPetronije koji nas obavijesti da šest mazgara s trideset mazgi polaziprije svanuća za Ceseno, i da bih, odem li u konjušnicu gdje oni pijuprije odlaska, mogao lako izaći s njima iz grada, bez bojazni da ćeme odviše zapitkivati. Utvrđujući da ima pravo, složih se bez

kolebanja s tim savjetom, a Petronije obeća da će me probuditi dvasata prije osvita. Nije me trebao buditi. Ja sam ga prije urečenavremena čekao spreman i odjeven. I tako sam ostavio dragu Teresusigurnu u moju ljubav i postojanost, no brižnu zbog opasnosti koje sume čekale pri izlasku iz Riminija. Htjela mi je vratiti šezdeset cekinašto sam joj ih onomadne dao, ali ja ih odbih, upitavši je uz posljednjicjelov što bi mislila o meni kad bih pristao da ih primim.Otiđoh dakle u onu konjušnicu i rekoh jednom mazgaru kojem sam

platio piće da bih rado na jednoj od njegovih mazgi pojahao doSavignana. »Po volji vam«, odgovori mi poštenjačina, »no ja bih vamsavjetovao da uzjašete tek izvan grada i da kroz vrata izađetepješice kao da ste jedan od goniča«. To bijaše baš ono što sam htio.Petronije me otprati sve do gradskih vrata, i ja ga pri rastanku u znakzahvalnosti bogato obdarili. Iz Riminija izišao sam sretno kao štosam i ušao. S mazgarima sam se rastao u Savignanu gdje samodspavao nekoliko sati, a onda se poštanskom kočijom uputih doBologne. Prvu sam noć proveo u nekom prljavom i sumornomsvratištu.Već sam se drugi dan uvjerio da neću moći dobiti putnicu. Govorili

su mi da mi je u Bologni ne treba, a u tom su imali pravo, no meni jei te kako trebala. Zato odlučih da pišem francuskom časniku, koji mije drugog dana mog zatočeništva iskazao onolike usluge, da seraspita u vojnom uredu da li je stigla moja putnica, i ako jest, da mi jepošalje. Usput sam ga zamolio da se obavijesti o vlasniku konja štosam ga nehotice odveo, jer je pravo da ga platim. Zbog sveg togaodlučio sam da čekam Teresu u Bologni, i istog sam je danaobavijestio o toj odluci zaklinjući je da me nikad ne ostavlja bezpisama.Predao sam pisma na poštu, a u narednom poglavlju saznat će

čitalac što sam još uradio tog dana.

TRINAESTO POGLAVLJENapuštam svećeničko ruho i oblačim vojničku odoru ¦ Teresa odlazi

u Napulj, a ja u Veneciju gdje stupam u službu domovine ¦ Ukrcavamse za Krf i silazim na šetnju u Orsari ¦ Put do Krfa ¦ Odlazak u

Carigrad. Kad sam stigao u Bolognu, nastanio sam se u nekoj neuglednoj

krčmi kamo bi rijetko koji gost zašao, a sve to iz bojazni da neprivučem nečiju pažnju. Pošto sam poslao ona dva pisma, kupiosam nešto rublja da se presvučem, a kako je povratak mog kovčegabio prilično nesiguran, pomislih da bi trebalo da kupim i novu odjeću.Razmišljajući tako, sjetih se opet izjalovljenih nada o velikomuspjehu u svećeničkom zvanju i odjednom mi sunu u glavu da sepreobrazim u vojnika te dadem sačiniti neobičnu i sjajnu odoru. Takome bih morao polagati računa o svojim naumima? Boraveći udvjema vojskama, uvidio sam da se poštuje samo vojnička odora, pasam i ja poželio da odsele budem poštovan. Osim toga silno me jeradovala pomisao da ću se s biljezima časti vratiti u domovinu, gdjesu me pod svećeničkim biljezima ne jednom ponizili.Zatražih dakle da mi pošalju dobrog krojača, i doista mi poslaše

jednog koji se zvao Morte.45 Kad mu rekoh kakve boje i kojeg krojamora biti odora, on mi uze mjeru i pokaza uzorke tkanina. Izabraosam, i već sutradan krojač mi donese sve što mi je bilo potrebno dase preobratim u Marsova učenika. Kupio sam dugačku sablju, i etome s lijepim štapom u ruci s dobro preglačanim šeširom, koji ukrasihcrnom kokardom, i s dugim umjetnim perčinom, gdje ponosno šećemda se pokažem gradu. Najprije sam se otputio u otmjeno svratiste AlPellegrino46 da iznajmim sobu. Kad se onako odjeven ugledah uvelikom zrcalu, osjetih uživanje kakvo dotad još nisam poznavao.Sam se sebi pričinjah čudesnim i kao stvorenim za vojnika. Uvjerenda me u gradu nitko ne poznaje, unaprijed sam uživao u pričamakoje će o meni radoznalci izmišljati kad se pojavim u najvećojgradskoj kavani.Moja odora bijaše bijela, haljetak modar, naramenice zlatno-

srebrne, a takve bijahu i rese na balčaku sablje. Zadovoljan svojimizgledom, uđem dakle u veliku kavanu, naručim čokoladu iravnodušno stanem prelistavati novine. Uživao sam videći kako se

radoznalci okupljaju oko mene i šapuću, dok sam se ja pravio kao daništa ne primjećujem. Jedan od hrabrijih osmjeli se i oslovi me,moleći za razgovor, no ja suho i kratko odgovorih, što obeshrabri inajokorjelije brbljavce. Kad sam se do mile volje našetao podkrasnim bolonjskim arkadama, vratio sam se u svratiste, gdje samvečerao posve sam.Poslije večere svratištar se pope u moju sobu da bi me ubilježio u

neku debelu knjižurinu.— Vaše ime, gospodine?— Casanova.— Zvanje?— Časnik.— U čijoj službi?— Ničijoj.— Vaša domovina?— Venecija.— Odakle dolazite?— Gledajte svoja posla.Bio sam neobično zadovoljan svojim odgovorima, smatrajući da

upravo takvi priliče mojoj pojavi. Mora da su svratištara sa svim timpitanjima poslali neki radoznalci, jer sam znao da u Bologni svakuživa potpunu slobodu.Četvrtog dana primih po tekliću debelo pismo od Terese, kojem

bijahu priložena dva spisa. Teresa me obavještavala da joj jesutradan po mom odlasku barun Weiss predstavio vojvodu odCastropignana, kojeg je toliko ushitilo njezino pjevanje zaklavesenom da joj je ponudio hiljadu unca godišnje i plaćen put akopristane da nastupa u kazalištu San Carlo.[69] Predstave bi imalezapočeti u mjesecu svibnju. Ona je zatražila rok od osam dana darazmisli, i sad čeka samo moj odgovor da zna hoće li potpisati iliodbiti vojvodinu ponudu.Drugi spis bijaše upravljen na mene, a sadržavao je njenu izjavu

kojom se obavezuje da će čitava života ostati u mojoj službi. Ako bihpošao s njom u Napulj, ona će mi se pridružiti gdje god ja to želim,ako mi se pak ne bi milio povratak u Napulj, nek mirne duše odbacimtaj imutak što nam je nadohvat ruke, jer za nju nema druge sreće ibogatstva no da mene učini sretnim i zadovoljnim.

Kako je o tom valjalo zrelo razmisliti, rekoh tekliću neka svratisutradan. Ni pred čim u životu ne bijah toliko neodlučan kao pred timpismom. U meni su se borila dva htijenja jednaka po snazi, tako dani jedno ni drugo nije moglo prevagnuti. Nisam mogao zapovjeditiTeresi da odbije tako lijepu ponudu, niti sam je mogao samu pustiti uNapulj, a niti se odlučiti da pođem s njom. Užasavala me i samapomisao da bi moja ljubav mogla biti zapreka Teresinoj sreći, a onošto je pak mene sprečavalo da odem s njom bijaše moje samoljublje,jače od plamena kojim sam gorio za njom. Zar sam se mogao vratitiu Napulj, a ostavio sam ga tek prije nekoliko mjeseci? I kako bihmogao ondje osvanuti bez ikakva staleža osim sramotna zanimanjakukavca koji živi na račun žene ili ljubavnice? Što bi rekli mojiprijatelji, don Lelio Caraffa i sav onaj plemićki svijet što sam ga bioupoznao? Kad sam se sjetio donne Lucrezije i njenog muža, podišlame je jeza. Zar bi me, prezrena od svih, samo ljubav prema Teresimogla spasiti od crnog očaja? Vezan uz njenu sudbu, bilo kao muž ililjubavnik, osjećao bih se prezrenim i poniženim, i postao bih podligmizavac u svojim i tuđim očima. Na pomisao da bih se u cvijetumladosti morao sputati lancima, pa bile to i slatke Teresine ruke, i dabih se zauvijek morao odreći najviših časti za koje sam se smatraorođenim, osjetih kako se vaga priklanja razboru, dok glas srca bijašesve tiši. Da ne preuranim s odlukom koju bih kasnije možda požalio,odlučih da konačnu riječ prepustim vremenu. Zato odmah otpisahTeresi neka ide u Napulj, a ja ću joj se sigurno pridružiti ili u srpnju ilipo povratku iz Carigrada. Preporučio sam joj neka uzme čestitu ipristojnu sobaricu kako bi se mogla dolično predstaviti u velikomNapulju i neka se lijepo ponaša da se kao njen suprug ne bih moraozbog nečeg stidjeti. Pogađao sam da će o Teresinu uspjehu višeodlučivati njena ljepota no obdarenost, a moja se plahovita prirodanikad ne bi mogla pomiriti s ulogom popustljiva ljubavnika ili mužaslabića.I tako je moja ljubav poklekla pred razumom, no znao sam da se

još prije nedjelju dana ne bi tako lako predala.Trećeg dana primio sam po istom tekliću njezino posljednje pismo u

kojem mi javljaše da je potpisala ugovor, da je uzela pristojnusobaricu koju će moći predstavljati kao svoju majku i da će otputovatisredinom svibnja. Pismo je završavalo žarkim uvjeravanjem da će

me čekati sve dok joj ne napišem da više ne mislim na nju. Četiridana kasnije otputovao sam za Veneciju, no prije odlaska dogodilose ovo:Francuski časnik, kojeg sam pismom bio zamolio da mi pošalje

kovčeg nudeći da zauzvrat platim konja kog sam odveo ili koji je,bolje rečeno, mene odveo, napisao mi je da se moja putnica većnalazi u vojnom uredu i da će mi je poslati zajedno s kovčegom,budem li toliko ljubazam da isplatim pedeset dublona za otetog konjadon Marcellu Biraču, nabavljaču španjolske vojske koji živi u Bologni.On je već obavijestio spomenutog Birača, koji će mi po primitkunovca dati pismenu potvrdu da će mi dostaviti kovčeg i putnicu.Presretan što se sve tako lijepo uredilo, otišao sam nabavljaču ne

gubeći ni časa. On je stanovao zajedno s Venecijancem Batagiomkojeg sam poznavao. Izbrojio sam mu novac i dobio kovčeg i putnicubaš onog jutra kad sam odlazio iz Bologne.Znao sam da svaki putnik koji ulazi u mletačku republiku mora proći

karantenu, no meni to nije bilo ni na kraj pameti. Karantena se jošsveudilj održavala, jer su vlade dviju zemalja bile zavađene. Mlečanisu tražili da papa prvi otvori putnicima svoje međe, dok je ovaj tvrdioda to moraju najprije učiniti Mlečani. Do nagodbe nikako nijedolazilo, a od toga je silno stradavala trgovina. Ja sam se lukavodosjetio kako da to izvedem, premda je pothvat bio opasan jer supropisi o zdravlju pučanstva bili u Veneciji neobično strogi. Ali meni uono vrijeme ništa nije bilo draže no raditi ono što je zabranjeno ilibarem opasno.Znajući da se na mletačko područje može slobodno prijeći iz

Mantove, a u Mantovu iz Modene, zaključio sam da će mi pothvatpoći za rukom uspijem li ući u Mantovu praveći se kao da dolazim izModene. Zatim bih negdje prešao rijeku Pad i onda pošao ravno uVeneciju. Unajmio sam dakle jednog kočijaša da me odveze doReverea. Taj se grad nalazi na rijeci Padu i potpada pod kneževinuMantovu. Kočijaš mi reče da bi vozeći prečacima mogao stići doReverea i ondje izjaviti da dolazi iz Modene, ali da ćemo se naći ugrdnoj neprilici ako zatraže da im pokažemo zdravstvene potvrdekoje se izdaju u Modeni. Kazao sam mu neka se tad uzviče da ju jeizgubio, a ostalo neka prepusti meni. Kad tim riječima dodah i neštonovaca, on popusti i obeća da će tako uraditi.

Na vratima Reverea predstavih se kao časnik španjolske vojske kojiputuje u Veneciju s vojnom porukom za vojvodu od Modene koji jebaš tada ondje boravio.Nikom nije ni na pamet palo da nas pita za potvrdu, čak su mi osim

vojničkih počasti iskazali i mnoge druge ljubaznosti. Bez po mukeishodio sam potvrdu da dolazim iz Reverea, s kojom se, poštoprijeđoh Pad, uputih do Legnana, gdje otpustili kočijaša radosnazbog bogate nagrade. U Legnanu uzeh poštansku kočiju, i navečestigoh u Veneciju gdje potražih konak u jednom svratištu na Rialtu.Bijaše to drugog travnja 1744. na sam dan mog rođenja, koji su nejednom u toku mog življenja obilježile važne ili neobične zgode.Sutradan u podne otputih se do Burze da se raspitam o brodovimaza Carigrad i da na prvom koji polazi iznajmim mjesto. No tamo mirekoše da će lađe otploviti tek za dva-tri mjeseca, te ja iznajmihkajitu na jednom brodu mletačke plovidbe koji je imao u tokumjeseca otploviti za Krf. Brod se zvao Naša Gospa od krunice, akapetan bijaše neki Zane.Kad sam tako sve pripremio da pođem za glasom sudbine koji me

je, kako mišljaše moj duh pun praznovjerice, neodoljivo zvao uCarigrad, otputih se do Trga svetog Marka u nakani da vidim i dabudem viđen, uživajući unaprijed u zabuni mojih znanaca koji će sezaprepastiti kad umjesto velečasnog ugledaju sjajnu vojničku pojavu.Najprije sam posjetio velečasnog Grimanija, koji, ugledavši me,

glasno zavika, osupnut što me vidi u ratničkoj odori, a on je mislio dasam još uvijek kod kardinala Acquavive, na najboljem putu dapostanem crkveni i politički moćnik. Pohita mi u susret, ostavivšitrpezu za kojom sjedaše brojno društvo. Među gostima primijetiosam jednog časnika u španjolskoj uniformi, no to me nimalo nezbuni. Grimaniju rekoh da sam, iako samo na prolazu, smatraosvojom prvom dužnošću da mu se dođem pokloniti.— Nisam se nadao da ću vas vidjeti u toj odori.— Donio sam mudru odluku da napustim svećeničku halju, u kojoj

se nisam mogao nadati onom položaju koji bi me jedini mogaozadovoljiti.— Kamo idete?— U Carigrad. Putujem preko Krfa gdje ću se, mislim, najbrže

ukrcati, jer nosim važne i hitne poruke kardinala Acquavive.

— a odakle sad dolazite?— Iz španjolske vojske, gdje sam se nalazio još prije deset dana.Na te riječi jedan me mladi plemić pozorno pogleda, izustivši u

nevjerici:— To nije istina.— Čast mog staleža ne dozvoljava — uzvratio sam —

opovrgavanje riječi jednog časnika.Rekavši to, poklonih se uokrug i udaljih se uzdignute glave, ne

obazirući se na one koji su me pozivali da ostanem.Budući da sam bio u uniformi, mišljah da mi priliči ovakva ohola

nadutost koja je svojstvena tolikim vojnicima. Više nisam biosvećenik, pa zašto bih otrpio uvredu, to više što je javno izrečena.Izišavši od Grimanija, krenem gospođi Orio, gdje zatekoh starog

dobrog Rosu, Nanette i Marton. Ugledavši me, zanijemješe odiznenađenja. Pričini mi se da su se moje dvije ženice poljepšale u tihdevet mjeseci. Uzalud su me salijetale da im ispričam što sam sveza to vrijeme doživio, no ja sam mudro prosudio da se moje šarenezgode ne bi odveć svidjele gospođi Orio i njenim nećakinjama i da bime samo unizile u njihovim nevinim očima. Ipak smo u pričama irazgovorima proveli tri preugodna sata. Videći ushit i radost staregospođe, natuknuh kako ovisi samo o njoj da me ima uza se za ovihčetiri ili pet nedjelja što moram čekati na brod. Mogla bi me, rekoh,primiti na stan i hranu, ali samo pod uvjetom da ne budem na teret ninjoj ni njezinim nećakinjama. Ona odgovori da bi bila presretna, alida nema sobe za mene. Na to se umiješa gospodin Rosa,podsjetivši je da ima sobu, praznu doduše, ali ako želi, on preuzimana sebe da je za dva sata namjesti. Ta se prostorija nalazila bašpokraj sobe u kojoj su spavale djevojke. Uto se javi Nanette rekavšida će se preseliti u prizemlje i spavati sa sestrom u kuhinji. GospođaOrio primijeti da to neće biti potrebno, jer se one mogu zaključavati usvojoj sobi.— To im uistinu neće biti potrebno — umiješao sam se ozbiljno —

no ne bih vam htio biti na smetnji, pa ću radije ostati u svratištu.— Neću o tom ni da čujem.Ove su moje nećakinje prava prenemagala koja misle da su

bogznašto, no nemojte im to uzeti za zlo.

Jedva sam nagovorio staru gospođu da primi petnaest cekina,uvjeravajući je da sam bogat i da ću zahvaljujući njenoj dobroti jošzaraditi, jer bih u svratištu plaćao mnogo više. Naposljetku uglavismoda joj sutra pošaljem kovčeg i da dođem na večeru i spavanje. Na tolica mojih ženica zasjaše od radosti. One su opet zavladale mojimsrcem, premda mi je Teresina slika bila sveudilj pred očima.Sutradan najprije poslah kovčeg gospođi Orio, a potom se otputih u

vojni ured, no prije sam skinuo kokardu da ne bi bilo neke neprilike.Ugledavši me u uniformi, major Pelodoro poskoči od veselja isrdačno me zagrli. Čim mu kazah da moram u Carigrad i da sam,usprkos uniformi koju nosim, slobodan, on me saleti neka pokušamishoditi da me pošalju s baliom,[70]koji ima otploviti najkasnije zadva mjeseca. No najbolje bih uradio, kako reče, da stupim u službusvoje republike. Taj mi se savjet učini pametnim. U to priđe savio iprepoznavši me, pozva me k sebi. Bijaše to onaj isti kog samupoznao prošle godine. On me zapita jesam li, izlazeći iz španjolskevojske, dobio otpust.— Nisam mogao dobiti otpust kad nisam ni služio.— A sad mi recite kako ste mogli doći u Veneciju, ne prošavši

karantenu?— Osobe koje dolaze iz Mantove ne podliježu karanteni.— To je istina. Porazmislite o savjetu majora Pelodora i stupite u

službu Republike.Ručao sam s Pelodorom i nekolicinom časnika. Svi su me složno

nagovarali da stupim u mletačku službu, i ja naposljetku pristadoh.Jedan mladi časnik koji zbog slaba zdravlja nije mogao na Istok,prodavao je svoje mjesto za sto cekina. No uz to je trebalo dobiti ipristanak savia. Rekao sam Pelodoru da imam toliko novaca, a onobeća da će me zagovarati kod savia.Podveče krenuh kući gospođe Orio gdje me je čekala lijepa soba i

dobra večera. Poslije jela sama gospođa Orio, na moje velikouživanje, natjera ljupke nećakinje da me odvedu u moju sobu.Prve su noći obje spavale sa mnom, a narednih su noći podijelile

slatku rabotu, smjenjujući se do zore. Da ne bismo bili zatečeni, akobi tetki palo na pamet da ih obiđe, izvadih iz pregrade jednu daskutako da su moje ljubimice mogle prolaziti ne otvarajući vrata. No

dobra nas tetka nikad nije stavila na kušnju, pouzdajući se u našučestitost.Potkraj mjeseca stupio sam u službu Mletačke republike. Dodijelili

su me regimenti Bala koja se nalazila na Krfu, davši mi samo činzastavnika, iako je onaj koji mi je za stotinu cekina ustupio mjestobio poručnik. No savio mi je iznio mnoge razloge koje sam moraoprihvatiti ako sam htio ući u službu. Dao mi je međutim riječ da ćeme već koncem godine unaprijediti u čin poručnika i odmah mi jepodijelio dopust za put u Carigrad.Poštovani senator Pietro Vendramin ishodio mi je povlasticu da

putujem u Carigrad s vitezom Venierom, koji bijaše imenovan zamletačkog poslanika u Turskoj. Kako je imao otploviti tek za mjesecdana, ljubazno mi je obećao da će me ukrcati na Krfu.Nekoliko dana prije odlaska primih pismo od Terese u kojem mi je

saopćavala da će je u Napulj otpratiti sam vojvoda. »On je star«,pisala je, »ali da je i mlad, ti ne bi trebao strepiti. Ako ti ustrebanovaca, izdaj mjenice na moje ime, i znaj da ću ih isplatiti pa moralaprodati sve što imam.«Istim brodom kojim sam ja plovio za Krf imao je putovati i jedan

mletački patricij kojeg su imenovali za vijećnika na otoku Zakinthosu.Pratila ga je brojna i sjajna svita. Kapetan me upozori da ću se,budem li jeo sam, slabo gostiti, te me posavjetova da se predstavimtom gospodinu koji će me sigurno pozvati za svoju trpezu. Ime mu jebilo Antonio Dolfin, no svi su ga zvali nadimkom Bucintoro, zboggospodskog držanja i sjajne otmjenosti u odijevanju.Čim je gospodin Grimani saznao da sam iznajmio kajitu na brodu

kojim će ploviti taj veliki gospodin, nije oklijevao da me predstavi,pribavivši mi tako čast i povlasticu da mu budem gostom. AntonioDolfin primio me je s najotmjenijom ljubaznošću, spomenuvši kako bimu bilo neobično drago da upoznam njegovu suprugu koja ćeputovati s njim. Tom srdačnom pozivu odazvao sam se već sutradan.Žena mu bijaše dražesna, premda već pomalo ocvala i posve gluha.Tu se dakle nisam imao čemu nadati. Imala je veoma mladu inadasve dražesnu kćer koju je ostavila u samostanu. Ta je djevojkaposlije postala slavna.[71] Mislim da još živi kao udovica prokuratoraTrona čija je obitelj izumrla. Nikad nisam vidio čovjeka tako lijepa itako naočita kao što bijaše gospodin Dolfin. Uz to se odlikovao

blistavim umom i velikim znanjem. Krasnorječiv, uglađen, dobar igračkoji je vazda gubio, voljen od svih žena koje je poželio, uvijekneustrašiv, jednak i u sreći i u nesreći. Često je putovao bez dozvole,no kad se to otkrilo pao je u nemilost i stupio u službu jedne stranesile. Kako se to smatra najtežim zločinom što ga može počinitimletački patricij, prisilili su ga da se vrati i za kaznu ga zatvorili ustrašnoj tamnici Sotto dei piombi.Taj privlačan i plemenit čovjek, koji ne bijaše bogat, morao se

poniziti i zamoliti Veliko vijeće da mu dodijeli neku unosniju upravu,na što ga ovi imenovaše za vijećnika na otoku Zakinthosu. No on seonamo otpremao tako raskošno, s tolikom svitom, da se nije mogaonadati bogatstvu.Taj plemeniti Venecijanac, takav kako ga opisah, nije mogao uspjeti

u Veneciji. Aristokratska vlada može postići mir i sigurnost samo akoodržava načelo jednakosti među aristokratima. Međutim ojednakosti, bilo duševnoj bilo tjelesnoj, može se suditi tek povanjskim znacima, odakle slijedi da se građanin koji je ili bolji ili goriod drugih mora svim silama dovijati da bude poput svih ostalih. Akoima dara, mora ga zatajiti; ako hlepi za častima, mora se praviti da ihprezire; ako želi nešto dobiti, ne smije tražiti; ako je obdarenljepotom, mora je prikrivati: ružno se držati, neukusno se oblačiti,nositi neupadljiv nakit; on se mora rugati svemu što je strano,nezgrapno se klanjati, ne smije se isticati učtivošću i finoćom, niti sezanimati za umjetnost; mora nositi loše očešljanu periku i biti uvijekpomalo nečist. Kako gospodin Dolfin Bucintoro nije posjedovaonijednu od nabrojenih osobina, nikako nije mogao uspjeti u Veneciji,svojoj domovini.Dan uoči odlaska proveo sam u kući gospođe Orio. Dobra je žena

prolila mnogu suzu, a ja i njene nećakinje nismo prestajali plakati. Teposljednje noći dok su uzdisale od ljubavi u mom zagrljaju nebrojenosu puta ponovile kako slute da me više neće vidjeti, i pogodile su. Dasmo se još jednom vidjeli, njihova se predviđanja ne bi obistinila. Noto i jest ono najljepše u slutnjama i predskazivanjima.Na brod sam se ukrcao 5. svibnja, dobro opskrbljen nakitom i

gotovim novcem. Imao sam pet stotina cekina.Naš je brod nosio dvadeset i četiri topa i dvije stotine vojnika

Schiavona. Od Malamocca otplovismo noću za Istru i bacismo sidro

u luci Orsara da izvršimo savorru.[72]Dok se momčad bude bavila tim poslom, ja namislih da se iskrcam

u tom ružnom kraju, iako sam ondje prije devet mjeseci proboravio tridana. Ta me šetnja navede na ugodne uporedbe između onog štobijah prvi put kad sam stupio na to tlo i onog što bijah sada. Kakve lirazlike u položaju i imutku! Bio sam uvjeren da u uznositom, sjajnoodjevenom oficiru nitko neće prepoznati kržljavog velečasnog koji bi,da nije bilo brata Stefana, svršio ... bog te pitaj kako.Dok sam tako šetao, primijetim nekog pristojno odjevenog čovjeka

kako stoji i pozorno me motri. Uvjeren da to ne može biti nitko odmojih vjerovnika, pomislim da ga je po svoj prilici privukao moj lijepiizgled, i ne videći u tom nikakva zla produžih svojim putem, kadli mion iznenada priđe.— Smijem li vas upitati, kapetane, da li prvi put boravite u ovom

gradu?— Ne, gospodine, to je drugi put.— Niste li bili ovdje prošle godine?— Jest, bio sam.— Ali onda niste bili odjeveni po vojničku?— I to je istina, samo mi se čini da vaša pitanja postaju odviše

radoznala.— Gospodin će mi oprostiti kad sazna da je moja radoznalost kći

moje zahvalnosti. Vi ste čovjek kojem najviše dugujem i usuđujem senadati da vas je providnost božja dovela ovamo samo zato da bi semoj dug prema vama povećao.— Što sam to za vas učinio i što uopće mogu učiniti? Da pravo

kažem, ne vidim na što smjerate.— Iskažite mi dobrotu i pođite sa mnom na doručak. Ondje je, eno,

moj stan, imam skupocjena refoška dođite ga okusiti, pa ću vas unekoliko riječi uvjeriti da ste vi moj istinski dobročinitelj i da sam upravu što sam se ponadao da ste se vratili ovamo samo zato daobnovite svoju dobročiniteljsku djelatnost.Kako po držanju tog čovjeka nisam mogao zaključiti da je lud, a

budući da nisam od njegova govora ništa shvaćao, pomislih da mevaljda želi nagovoriti da kupim njegova refoška, te naposljetkupristadoh i prihvatih njegov poziv.

Uspesmo se u njegovu sobu gdje me trenutak ostavi sama i ode danaruči doručak. U prostoriji primijetih nekoliko ranarničkihinstrumenata, što me je navelo na pomisao da je taj čovjek ranarnik,pa ga to upitah čim se vratio.— Jesam, kapetane, već se dvadeset godina u ovom gradu bavim

ovim zanatom. Živio sam u bijedi, jer nisam imao drugog posla, većda ponekom pustim krv i stavim pijavice, previjem ponekuogrebotinu, namjestim iščašen zglob. Ono što sam zarađivao nije mibilo dovoljno za život. Ali od prošle godine, mogu reći, moje se stanjeizmijenilo: zaradio sam mnogo novaca, dobro ih ukamatio, a to svojesadašnje blagostanje mogu zahvaliti samo vama, kapetane,dobročinitelju moj, kog neka dobri bog blagoslovi.— Kako to?— Evo kako, kapetane. Vi ste dobro poznavali gazdaricu don

Geronima i odlazeći ostavili ste joj ljubavni zalog koji je ona predalajednom svom prijatelju, koji ga je pak, u pravdi i poštenju, pokloniosvojoj ženi. Ova ga je, ne htijući valjda ostati dužna, predala jednomraskalašenjaku koji je vaš zalog tako darežljivo dijelio da sam zamanje od mjesec dana imao pedesetak mušterija. Slijedeći sumjeseci bili još plodniji, ja sam sve svoje bolesnike lijepo njegovao idobro se naplaćivao, kao što je i red. Sad ih imam još nekoliko, ali zamjesec dana neću imati nikoga, jer bolesti više nema. Sad ćeterazumjeti zašto me je susret s vama toliko obradovao. Vaša mi sepojava učinila sretnim znakom. Mogu li se ponadati da ćete ostatiovdje nekoliko dana i doliti žive vode u već presahli izvor mogbogatstva?Njegova me je priča nasmijala, ali on se iskreno rastužio kad mu

rekoh da se sad odlično osjećam. Opomenuo me da po povratkusigurno neću tako govoriti, jer je zemlja u koju idem puna pokvarenerobe, ali da nitko tako kao on ne pozna tajne kojima se ta boleštinamože iskorijeniti iz tijela. Zamolio me neka računam na njega i netražim pomoći od šarlatana koji će mi nuditi svoje sljeparije.Obećao sam mu sve što je želio i, zahvalivši mu, vratio sam se na

brod.Sutradan razapesmo jedra i otplovismo. Četvrti dan, kad smo prošli

Curzolu,[73] uhvati nas velika oluja koja umalo da me nije stajalaživota. Evo kako:

Na lađi se nalazio jedan dalmatinski svećenik koji je vršio službubrodskog kapelana. Bijaše to puka neznalica, grubijan i prznicakojem sam se ismjehivao u svakoj prilici, pa me je, sasvimrazumljivo, veoma omrznuo. Koliko li se žuči može skupiti u dušijednog bogobojaznika!Kad je bijes oluje dosegao vrhunac, on se ispe na palubu i držeći u

ruci trebnik stade istjerivati đavole koje je tobože vidio u oblacima ipokazivao ih mornarima. Ovi pak, misleći da su izgubljeni, udariše ujauk i prepustiše se očajanju, ne mareći hoće li brod naletjeti nagrebene koji su izranjali slijeva i zdesna.Videći u kakvoj smo opasnosti i primijetivši koliko štetno djeluju na

momčad glupava zaklinjanja neukog kapelana koji je mornaresmrtno zaplašio, razborito prosudih da bi se valjalo umiješati.Uspuzah na konopce i stadoh pozivati mornare na posao govoreći

im da nema đavola i da je svećenik koji bi ih silom htio prizvati pravimahnitac i luda.Uzalud sam govorio, uzalud se izlagao životnoj opasnosti i

dokazivao da je jedini spas u tom da svak prione na posao. Svećenikme je nazivao bezbožnikom i podjarivao momčad protiv mene.Silni su vjetrovi i naredna dva dana podizali valove, i pakosnik

nekakav uspije uvjeriti mornare koji su ga slušali da se oluja nećesmiriti sve dok se ja budem nalazio na lađi.Zaslijepljen tim riječima, jedan od mornara, našavši me sama na

pramcu i smatrajući taj trenutak najpovoljnijim da se ostvarisvećenikovo predskazivanje, osinu me uzetom i tako me silovitoodgurnu da se prevalih preko ruba palube. Sa mnom bi tog trena bilosvršeno da ne bi sidra o čiji se krak zakačilo moje odijelo i tako mespasilo od pada. Bijaše to u pravom smislu riječi moje sidro spasa.Ostali mi dotrčaše u pomoć i izvukoše me. Jedan mi desetnikpokaza mornaraubojicu i ja, pograbivši njegovu batinu, uzeh gadačestito devetati, ali na njegove krikove doletješe mornari ipomahnitali svećenik, te bih zaglavio da me vojnici ne uzeše uzaštitu.Naiđe kapetan i morade saslušati svećenika. Da bi umirio tu hulju,

obeća mu da će me iskrcati čim se bude moglo. Ni to ne zadovoljisvećenika, koji zahtijevaše da mu predam neku pergamenu kojusam pri ukrcavanju bio kupio od jednog Grka u Malamoccu.

Stadoh se smijati i predadoh pergamenu kapetanu, koji je pružikapelanskom fanatiku. Ovaj pak, slaveći pobjedu, dade iz kuhinjedonijeti žeravice i na usijanom ugljevlju izvrši autodafe jadnogpergamena.Prije nego što će planuti, tvrdi se papir kovrčao i uvijao dobrih pola

sata, a svećenik odmah uze tumačiti tu pojavu kao dokaz da je toknjiga mojih paklenih magija, u što svi mornari povjerovaše. Ta jepergamena, navodno, onom koji ju je nosio davala čarobnu moć daopčini svaku ženu.Ja se nadam da će čitalac dobrostivo povjerovati da nisam vjerovao

u ljubavne napitke, talismane ili medaljice bilo koje vrste: nespretnusam pergamenu kupio iz čiste obijesti.U čitavoj Italiji, Grčkoj i uopće gdje god je puk neuk, ima mnogo

Grka, Židova, astrologa i istjerivača đavola koji budalama prodajusvakojake krpice i tričarije koje po njihovim riječima imaju čudesnumoć: čarolije koje čovjeka čine neranjivim, dronjke koji čuvaju oduroka, vrećice napunjene prascima kojima se odstranjuje ono što oninazivaju baucima, i tisuće sličnih besmislica. Te trice nemaju nikakvecijene u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj i uopće na sjeveru, ali sezato svijet ondje obmanjuje drugim prijevarama koje su dalekostrasnije.Kako se nevrijeme stišavalo upravo dok su spaljivali nevinu

pergamenu, mornari povjerovaše da su đavoli ureknuti i više nepomišljahu da me se otarase.Nakon osam dana sretne plovidbe stigosmo na Krf.Prvo se pobrinuh za udoban stan, a tek onda predadoh pisma

Njegovoj jasnosti vrhovnom providuru i svim pomorskim glavarimakojima bijah preporučen. Pošto sam zatim odao dužno poštovanjepukovniku i upoznao se s časnicima moje regimente, nisam imao štoraditi osim da smišljam kako ću se najugodnije zabaviti doposlanikova dolaska. Vitez Venier imao je doploviti negdje sredinomlipnja. Ne znajući što bih od besposlice i dosade, odao sam sekartanju i proigrao sav novac, a nakit dijelom prodao dijelom založio.Takva će sudbina stići svakoga tko je odveć sklon igri u novac, osimako ne umije zauzdati kartašku sreću i zaigrati na sigurno pomažućise računom ili umješnošću. Držim da oprezan i razborit igrač može

mirne duše tako postupiti bez straha da će ga netko nazvativaralicom.Za tih mjesec dana što sam čekao na viteza Veniera nisam se

nijednom nakanio da upoznam bar nešto od zemlje i njenih običajajer sam osim na dane kad bijah na straži sjedio u kavani grozničavoigrajući faraona i plaćajući teški obol zloj sreći kojoj sam upornoprkosio. Nijednom se nisam vratio kući čak ni s utješnim dobitkom, anisam imao snage da prestanem sve dok nisam proigrao i posljednjinovčić. Moj položaj postajaše sve očajniji, i tek kad jednog jutrazačuh topovske salve koje su najavljivale dolazak baila, osjetih sekao preporođen. Moćni je poslanik plovio na ratnom brodu Evropakoji je imao naoružanje od sedamdeset i dva topa. Put od Venecijedo Krfa prevalio je za ciglih osam dana. Čim je brod bacio sidro,poslanik istaknu svoju zastavu vrhovnog kapetana pomorskih snagaRepublike, a providur svoju spusti. Vitez Venier imađaše sjajnu iodabranu svitu. Pratili su ga i brojni mladi venecijanski patriciji željniistočnjačkih čudesa. Bailo se na Krfu zadržao nedjelju dana, a za tovrijeme ne prestajahu svečane večere i sjajni plesovi jer je svakipomorski poglavar priredio svečanost u čast poslanika i njegovepratnje. Čim sam se najavio, Njegova me jasnost dobrohotno primirekavši da je već govorio s vrhovnim providurom, koji mi odobravadopust od šest mjeseci, pa ću se tako moći priključiti njegovoj pratnjiu svojstvu pobočnika. Čim me je otpustio, dadoh prenijeti na brodono malo stvari što su mi preostale, i već sutradan u zoru lađa dignusidro i otplovi.Razapevši jedra povoljnom vjetru, koji ostade stalan osvanusmo za

šest dana pred otokom Cerigom, gdje bacismo sidro da se brodsnabdije pitkom vodom. U želji da razgledam tu drevnu Kiteru,[74]pridružih se mornarima koji su imali obaviti taj tegobni posao. Nobolje bih uradio da sam ostao na brodu, jer me je na otoku čekalomučno iznenađenje.Sa mnom se nalazio i kapetan koji je zapovijedao vojnom posadom

na brodu. Jedva što smo kročili na tlo, kadli nas saletješe dvačovjeka upalih obraza i zapuštene odjeće, moleći milostinju. Kadsam ih upitao tko su, hrabriji od dvojice ovako prozbori:— Samovolja i nepravičnost Vijeća desetorice osudila nas je s još

četrdeset nevoljnika da živimo a možda i umremo na tom otoku,

premda smo rođeni kao podanici Republike.Naš tobožnji zločin, koji to nigdje na svijetu nije, bijaše to što smo

običavali živjeti s našim ljubavnicama koje smo s vremena navrijeme dragovoljno prepuštali prijateljima da se i oni oslade njihovimdražima, ako bi im se sviđale. Kako ne bijasmo bogati, nismo sežacali da nešto za tu uslužnost i tražimo. No moćnici to osudiše kaosablažnjivu trgovinu i poslaše nas ovamo gdje dobivamo na danpišljivih deset novčića. Zovu nas mangiamaroni,[75] a živimo gore odrobijaša jer nas izjeda dosada i iscrpljuje glad. Ja sam AntonioPocehini, plemić iz Padove, a moja majka potječe od slavne kućeCampo S. Pietro.Udijelismo im nešto milostinje, zatim obiđosmo otok i pošto smo

razgledali tvrđavu vratismo se na brod.Za desetak dana povoljni nas vjetri dognaše do Dardanela, gdje

nas dočekaše turske barke da nas prevezu u Carigrad.

ČETRNAESTO POGLAVLJEU gostima kod Osmanpaše od Karamanlije ¦ Prijateljstvo s Ali

Jusufom ¦ Ali Jusuf mi predlaže da se poturčim i uzmem njegovukćer za ženu ¦ Nage kupačice na mjesečini

Pogled na taj grad iz udaljenosti od jedne milje upravo je

veličanstven. Nema na svijetu kraja koji bi putniku mogao pružitičarobniji prizor. Krasota tog vidika bijaše uzrokom svršetku rimskogcarstva i početku grčkog. Konstantin Veliki, dolazeći u Carigrad smora, uskliknuo je očaran pogledom na Bizant: »Evo budućegsjedišta svjetskog carstva!« I da se ne iznevjeri vlastitomproročanstvu napustio je Rim i prenio svoj prijesto u Carigrad.Palača mletačkog poklisara nalazila se u Peri. Onamo smo stigli

polovicom srpnja. U to vrijeme kuga nije harala gradom, što bijašeprilično rijetko. Dadoše nam prekrasne stanove, no kako bijahuzavladale velike vrućine, baili se preseliše da uživaju u svježini jedneladanjske kuće koju bijaše unajmio bailo Dona. Kao prvu primihzapovijed da nikad ne izlazim bez bailova znanja niti da se krećembez pratnje jednog janjičara. Taj sam naputak za cijela boravka uCarigradu na j zdušni je slijedio.Dva dana po dolasku u grad dadoh se odvesti Osman paši od

Karamanlije, kako se nazvao grof de Bonneval poslije svogotpadništva od kršćanstva.Dva sata što sam ih proveo s njim raspitivao se o svojim

venecijanskim prijateljima, a ja sam mu odgovarao da ga svi jošuvijek vole, no da ga žale zbog njegova nevjerništva. Odgovorio mije da je Turčin isto onako kao što je nekad bio kršćanin i da o Kuranuzna još manje negoli što je znao o Evanđelju.— Uvjeren sam — rekao mi je — da ću umrijeti u miru i spokoju, i

znam da sam sada sretniji od samog princa Eugena. Morao sam rećida je bog bog, a Muhamed da mu je prorok. To sam rekao, a Turkenije briga da li sam tako uistinu i mislio. Turban nosim baš kao štosam nekad morao nositi vojničku odoru svog gospodara.Narednog četvrtka posla po me janjičara kako mi bijaše obećao.

Pašu zatekoh tog puta odjevena po tursku. Ubrzo stigoše i ostaliuzvanici, te nas bijaše osmorica. Sjeli smo za stol, svi veseli i dobrevolje. Ručak bijaše poslužen po francusku, kako po načinu tako i po

jelima. Pašin domar bijaše Francuz, a kuhar čestiti otpadnik baš kaoi gospodar. Domaćin me je predstavio svim svojim gostima, no tekme je pred kraj ručka raspoložio za razgovor. Govorilo se samotalijanski, ali sam usprkos tome primijetio da Turci nisu nijednomotvorili usta da među sobom izmijene koju riječ na svom jeziku.Svaki je s lijeve strane imao po jednu bocu s pićem, nisam znao da lije to bijelo vino ili šerbet. Ja sam, ugledavši se u gospodina deBonnevala, koji mi je sjedio zdesna, pio odlični bijeli burgundac.Razgovor se vodio o Veneciji, no još više o Rimu, na što se

prirodno nadoveza rasprava o vjeri, ali ne o dogmama već o vršenjuvjerskih dužnosti i liturgijskim obredima. Jedan prijazni Turčin kog sunazivali efendi, jer je nekad bio ministar vanjskih poslova, napomenuda u Rimu ima odana prijatelja u osobi mletačkog poklisara, kogastade na sva usta hvaliti. Ja sam mu povlađivao, napomenuvši kakomi je poklisar povjerio pismo za jednog muslimanskog odličnika kogaje opisao kao svog prisnog prijatelja. Efendi me zapita za njegovoime, no ja ga se ne mogoh sjetiti, pa izvadih iz lisnice povjereno mipismo. Turčin je bio silno polaskan kad sam s omota pročitaonjegovo ime. Pošto je zamolio za dopuštenje, on ga pročita ipoljubivši potpis priđe meni i srdačno me zagrli. To se neobičnosvidjelo gospodinu de Bonnevalu i cijelom društvu. Efendi, koji sezvao Ismail, odmah uglavi s Osman pašom da me jednog odnarednih dana dovede k njemu na ručak.Međutim na tom ručku, koji je protekao u neprisiljenu veselju, moju

je pažnju privukao ne toliko Ismail koliko jedan naočit čovjek kome jemoglo biti šezdesetak godina, a na plemenitu mu se licu čitalablagost i mudrost. Slične sam crte vidio kasnije u lijepom obličjugospodina Bragadina, venecijanskog senatora o kom ću govoriti kadtomu bude vrijeme. Za cijela razgovora, u kom sam vodio glavnuriječ, slušao me je ne prozborivši nijednog slovca. Čovjek zanimljivalika i držanja koji u društvu ne progovara uvijek će poticatiradoznalost onog koji ga ne poznaje. Kad smo izlazili iz odaje gdjebijasmo objedovali, zapitah gospodina de Bonnevala za ime togčovjeka, a on mi odgovori da je to jedan bogati i mudri filozof čije jepoštenje nadaleko poznato, a čistoća mu je života ravna privrženostikoju gaji prema svojoj vjeri. Savjetovao mi je da svesrdno prihvatimnjegovo prijateljstvo ako mi ga ponudi.

Sa zadovoljstvom sam prihvatio taj savjet. Pošto prošetasmo pohladovini, uđosmo u salon namješten po tursku, i ja sjedoh na sofupokraj Ali Jusufa. Tako se naime zvao naočiti Turčin. Odmah mi jeponudio svoju lulu, no ja je uljudno odbih i primih onu koju mi jeponizno pružao jedan od slugu gospodina de Bonnevala. Kad si udruštvu ljudi koji puše treba ili pušiti ili izići jer ćeš inače lako pomislitida udišeš dim koji izlazi iz usta drugih, a ta pomisao, koja nije dalekood istine, može u čovjeku izazvati gađenje i negodovanje.Ali Jusuf, neobično zadovoljan što sam sjeo uza nj, navrnu

razgovor na ono što su me već pitali za stolom, no posebice su gazanimali razlozi zbog kojih sam ostavio mirno svećeničko zvanje iprihvatio se vojničkog. Da udovoljim njegovoj radoznalosti, a i izbojazni da o meni loše ne pomisli, ispričah mu ukratko cio svoj život,trudeći se da ga uvjerim kako nisam iz unutrašnjih poriva pristupiosvetom pozivu. Učinilo mi se da je zadovoljan mojim objašnjenjem.On na to stade razglabati o pozivu stoičkog filozofa, iz čega razabrahda je fatalist, no bio sam toliko mudar da ne napadnem bezobzircenjegova načela, pa mu se moje zamjerke svidješe jer ih je lakomogao pobiti. Mora da me je silno cijenio kad me je smatraodostojnim da mu budem učenikom, jer bijaše nemoguće da ja, u dobiod devetnaest godina i još tome krivovjerac, budem njemu učiteljem.Pošto tako provede sa mnom čitav sat, propovijedajući mi i slušajućimoja izlaganja, izjavi kako me smatra kadrim da spoznam istinu jervidi da je tražim i da nisam siguran hoću li je naći. Pozvao me je daprovedem jedan dan kod njega nabrojivši mi dane u tjednu kad gamogu sigurno zateći kod kuće, ali me upozori neka se prije no što senakanim da mu iskažem to zadovoljstvo posavjetujem s Osmanpašom. Odvratio sam mu da me je paša već najpovoljnijim riječimaupoznao s njegovim značajem, našto se moj sugovornik osjetineobično polaskanim. Uglavismo dakle dan i tada se rastadosmo.Kad sam to ispripovjedio gospodinu de Bonnevalu, on se veoma

obradova i kaza da će mi svaki dan u palači mletačkog baila stajatina službu jedan od njegovih janjičara.Ugovorenog dana otiđoh već zarana Ali Jusufu, ali on bijaše već

izišao. Njegov vrtlar, koji bijaše obaviješten o mom dolasku, primi menajprijaznije i ugodno me pozabavi dva sata pokazujući mi svekrasote gospodareva vrta, a posebice divno cvijeće koje je s ljubavlju

gajio. Taj vrtlar bijaše porijeklom iz Napulja i pripadaše Ali Jusufu većtrideset godina. Po govoru i ponašanju pomislih da je to čovjek dobraodgoja i poroda, ali on mi sam iskreno prizna da nije nikad učio čitatii da je bio mornar kad je dopao ropstva, no da je tako sretan u službiAli Jusufa da bi slobodu smatrao za kaznu.Jusuf stiže na konju i poslije uobičajenih pozdrava otputismo se na

ručak, u jedan paviljon odakle smo vidjeli more i gdje smo se odvelike žege blažili nježnim vjetrom koji se svakog dana istog satapodiže sa sjeverozapada, a zovu ga maestral. Obilno smoobjedovali, iako nije bilo drugih jela osim kavurme. Ja sam pio vodu iodlični šerbet, uvjeravajući svog domaćina da mi je to piće milije odvina. U ono vrijeme rijetko sam ga i pio. Hvaleći šerbet, primijetiosam da muslimani koji krše zakon pijući vino ne zaslužuju milosti jerga zacijelo piju samo zato što im to brani vjera. Ali Jusuf mi na tokaza da ga neki piju jer ga smatraju lijekom. Iznenadio se kad sammu rekao da se pijanice kod nas rijetko susreću i da je taj porokukorijenjen samo u najgoreg ološa. Kad je primijetio da ne razumijekako to da i ostale vjere ne zabranjuju upotrebu vina kad se zna daono smućuje ljudski razum, odgovorio sam da sve ostale vjerezabranjuju pretjerano uživanje tog pića i da je grijeh samo uneumjerenosti. Uspio sam ga u to uvjeriti podsjetivši ga da binjegova vjera morala zabranjivati i opijum, koji na razum djelujejednako kao i vino, ako ne i još gore, na što mi on odgovori da nikadu životu nije uživao ni vino ni opijum.Poslije ručka donesoše nam lule i duhan. Proveli smo četiri sata

pušeći i umujući o svemu i svačemu. Ali Jusuf je imao dvije žene, odkojih mu ostadoše dva sina i jedna kći. Stariji sin, koji je već dobiosvoj dio očinstva, živio je u Solunu gdje se bogatio trgovinom. Mlađibijaše u velikom seraju u sultanovoj službi, a njegov je dio baštinebio u rukama skrbnika. Čitavo Ali Jusufovo bogatstvo imala je ponjegovoj smrti baštiniti kći koja se zvala Zelmi, a bijaše joj tekpetnaest godina. Otac joj je dao najbolji odgoj kakav se traži od ženeda u svemu usreći onog što joj ga je bog odredio za supruga. Kakomu obje žene prije nekoliko godina bijahu umrle, uzeo je treću,rodom s otoka Kiosa, djevojku savršene ljepote, u prvom cvijetumladosti. Kazao mi je međutim da se od nje ne može nadati ni sinuni kćeri jer je već star i oronuo, premda je prevalio tek šezdesetu. Na

rastanku moradoh obećati da ću provoditi s njime barem jedan dannedjeljno.Obećanje sam i održao. Oduševljen pažnjom kojom sam vazda

slušao njegov nauk, Jusuf se sve usrdnije posvećivao poučavanjuzabludjele ovce. Počeo sam dolaziti k njemu i nepozvan, i našeprijateljstvo postade još prisnije.Jednog se lijepog jutra dadoh odvesti efendi Ismailu da s njime

ručam, kako mu bijah obećao. No taj me Turčin, pošto me je primio iugostio na najljubazniji način, pozva na šetnju u mali perivoj gdje ga,kad uđosmo u paviljon za popodnevni počinak, iznenada spopadenježnost koja meni ne bijaše nimalo po ćudi. Rekoh mu smijući se danisam ljubitelj te stvari, te kad mi naposljetku dozlogrdi njegovonježno navaljivanje, ustadoh ponešto osorno, a tada Ismail, pravećise kao da odobrava moje negodovanje, reče da se samo šalio.Poslije uobičajenih ljubaznosti ja se oprostih s čvrstom namjerom damu više ne prekoračim praga, no ipak sam opet morao doći, kao štoće čitalac u nastavku vidjeti. Kad sam tu zgodicu ispripovjediogospodinu de Bonnevalu, on mi kaza da mi je, prema turskimobičajima, Ismail time namislio dati najveći dokaz prijateljstva, no daga mogu i dalje mirne duše posjećivati jer me više nikad nećesalijetati sličnim ponudama. Ismail je, dodao je gospodin deBonneval, usprkos tome velik ljubitelj ženske ljepote, a u haremu imaza svoj užitak robinja savršene ljepote. Upozorio me je kakopristojnost zahtijeva da ga i dalje posjećujem.Kojih pet ili šest nedjelja poslije našeg poznanstva Jusuf me jednog

dana zapita jesam li oženjen. Odgovorio sam mu da nisam, dodavšikako se usrdno nadam da nikad neću doći u priliku da se sputamsponama braka.— Kako? — povika on. — Moram li po tom suditi da nisi pravi

muškarac ili pak da si se naumio osuditi na vječno prokletstvo, osimako mi ne kažeš da si kršćanin samo izvana?— Ja sam pravi muškarac, a uz to i kršćanin. Reći su ti i to da volim

lijepi spol i da se nadam da ću ga se, u slatkim pustolovinama, jošdugo nauživati.— Tvoja će te vjera osuditi.— Siguran sam da neće, jer kod nas svećenici moraju podijeliti

odrješenje od grijeha kad ih skrušeno ispovjedimo.

— Ja to znam, ali priznat ćeš da je ludost misliti da će ti bogoprostiti grijeh koji možda ne bi počinio kad ne bi znao da će ti uispovijedi biti oprošten. Bog prašta samo ondje gdje ima pokajanja.— Pravo sudiš, a to traži i ispovijed. Gdje nema pokajanja,

odrješenje nema moći.— Onanija je i kod vas grijeh.— Još veći od nedozvoljena spoja između muškarca i žene.— Znam, i tome sam se uvijek čudio pitajući se kakav je to

zakonodavac koji može smisliti zakon koji ljudsko biće ne možepoštovati. To je po mom sudu prava budala. Svaki se zdravmuškarac koji nema žene mora uteći onaniji kad priroda u njempotakne nesavladiv poriv za užitkom. Onaj koji bi od straha da neokalja dušu imao snage da se odupre tom iskušenju dopao bi smrtneboljetice.— U nas misle baš obrnuto. Tvrde da mladi svijet tom majstorijom

kvari svoju prirodu i skraćuje sebi život. U mnogim zavodima posebničuvari nadziru mladiće ne dajući im ni trenutka vremena da počinena sebi taj grijeh.— Ti su čuvari budale, a još su gluplji oni koji ih za to plaćaju jer već

samo sprečavanje rađa u mladićima želju da prekrše taj krut ineprirodan zakon.— Ja bih rekao da pretjerivanje u tom poroku ipak mora nauditi

zdravlju jer razdražuje i slabi mlade prirode.— Slažem se, no do takva pretjerivanja ne može doći ako nije

nečim izazvano, a izazivaju ga baš oni koji ga zabranjuju. Ako kodvas glede toga ne sputavaju djevojke, ne vidim zašto se to radi smladićima.— Djevojke se ne izlažu tolikoj opasnosti jer pri tom gube tek malo

tvari, a ni ta ne potječe iz istog izvora odakle se kod muškaracaotkida sjeme života.— O tom ne znam ništa, ali kod nas ima liječnika koji tvrde da

bljedilo u djevojaka dolazi otuda.Poslije tog razgovora i nekoliko sličnih u kojima se moja mišljenja,

čak kad se i ne slagahu s njegovima, učiniše Jusufu neobičnorazborita, on mi predloži nešto što me iznenadi i osupnu. Progovorioje ako ne ovim a ono sličnim riječima:

— Ja imam dva sina i jednu kćer. Na sinove ne mislim, jer oni suveć dobili svoj dio očinstva. Što se pak kćeri tiče, ona će po mojojsmrti naslijediti sve moje dobro, a ja mogu još za života pružiti velikobogatstvo onom koji će je uzeti za ženu. Prije pet godina doveo sammladu ženu, no od nje nisam imao poroda, a znam da ga i nećuimati jer sam već ostario. Kći, kojoj sam nadjenuo ime Zelmi, imapetnaest godina, lijepa je, očiju i kose smeđe kao i u pokojne jojmajke. Visoka je i strojna, ćud joj je blaga, a odgojio sam je tako dabi bila dostojna posjedovati i srce našeg gospodara. Govori grčki italijanski, umije pjevati prateći se na harfi, crta i veze, a povazdan jevesela. Nema na svijetu muškarca koji bi se mogao pohvaliti da joj jevidio lice. Voli me tako odano da se nikad nije usudila imati drugevolje osim moje. Ta je kći blago svog oca, i ja ću ti je dati akopristaneš da godinu dana živiš u Adrianopolisu kod moje rodbine,gdje ćeš naučiti naš jezik, našu vjeru i običaje. Poslije godine danavratit ćeš se ovamo i čim se priznaš muslimanom moja će kći postatitvoja žena. Imat ćeš lijepu kuću, u njoj robove da te služe i rentu odkoje ćeš živjeti u obilju. To je sve što ti htjedoh reći. Ne tražim da miodgovoriš ni sad ni sutra niti u određenom roku. Odgovorit ćeš mikad te tvoj Genij bude potakao da odgovoriš, a to će biti zato daprimiš moju ponudu, jer ako je ne prihvatiš nema hasne da je jošjednom spominjemo. Ne tražim ni da razmišljaš o toj stvari jer odčasa kad sam bacio sjeme u tvoju dušu ti više nećeš imati moći ni dase složiš s njenim ispunjenjem ni da mu se suprotstaviš. Ne žurećise, ne odgađajući, ne strepeći, ti ćeš samo vršiti volju božju, premaonom što ti je neopozivo pisano u zvijezdama. Do potpune srećetebi, kakvog te poznam, nedostaje samo družica poput Zelmi. Ti ćeš,a moje oči vide budućnost, postati stup otomanskog carstva.Poslije te kratke besjede Jusuf me pritisnu na grudi i potom me

ostavi ne davši mi vremena. za odgovor. Vratio sam se kući takozaokupljen Jusuf ovim prijedlogom da nisam ni primijetio kako samprevalio taj put. Baili[76] opaziše da sam zamišljen, a isto jeprimijetio i gospodin de Bonneval, te me zapitaše za razlog, no jasam se dobro čuvao da im ga ne povjerim. I predobro sam osjećaokoliko je istine u Jusuf ovim riječima. Ta je stvar bila toliko važna daje ne samo nisam smio nikome saopćiti već sam se morao uzdržati iod same pomisli na nju sve do trenutka kad mi duh bude dovoljno

pribran i smiren, te se neću bojati da će i najmanji dašak zanjihatiravnotežom vage koja je imala odlučiti mojom sudbinom. Sve sumoje strasti morale ušutjeti, sve predrasude i navike, pa čak ikoristoljublje, koje se skriva u svakom čovjeku. Kad sam se drugogjutra, tek što sam otvorio oči, dotakao mislima Jusuf ova prijedloga,uvidio sam da bi me razmišljanje moglo omesti u odluci, pa ako samse već morao odlučiti, tad se to trebalo desiti bez promišljanja. U tojse prilici opet pokazalo ono sequere Deum stoika. Četiri dana nisamodlazio Jusufu, a kad sam petog otišao bijasmo obojica veomaveseli i nije nam ni na um padalo da prozborimo o onom na što nammeđutim bijaše nemoguće ne misliti. Tako prođoše dvije sedmice, akako naša šutnja nije proistjecala ni iz himbena pretvaranja ni iznačela nespojiva s prijateljstvom i poštovanjem koje smo gajili jedanprema drugom, on mi jednog dana, svrnuvši razgovor na ponudukoju mi bijaše iznio, kaza kako misli da sam se povjerio nekommudracu ne bih li se oboružao dobrim savjetom. Ja mu odgovorihkako mislim da se u stvari tako značajnoj ne mogu pouzdati ni u čijisavjet.— Prepustio sam se — rekoh mu — bogu, a budući da se u nj

svesrdno ufam, ne sumnjam da ću donijeti dobru odluku, bilo da senakanim da ti budem sinom, bilo da odlučim ostati takav kakav samsada. A dotle misao na tvoju ponudu kuša moju dušu jutrom ivečerom, u doba kad se nađem sam sa sobom, pa je ona najmirnija.Kad se budem odlučio, samo ću tebi, oče moj, saopćiti tu novost, itog ćeš trenutka ti nada mnom započeti vršiti očinsku vlast.Na te riječi njemu iz očiju potekoše suze. Na glavu mi položi lijevu

ruku, a drugi i treći prst desne stavi mi na čelo i reče neka takonastavim i neka budem siguran da se neću prevariti. Opomenuo samga da bi se moglo desiti da njegovoj Zelmi ne budem po volji.— Moja te kći voli — odgovorio je — ona te je vidjela i gleda te

zajedno s mojom ženom i svojom pratiljom svaki puta kad nasdvojica sjedamo za stol. S ushitom sluša svaku tvoju riječ.— Ali ona ne zna da si mi je namijenio za suprugu.— Ona zna kako ja želim da ti postaneš pravovjernik e da bi mogao

tvoju sudbinu združiti s njenom.— Drago mi je što ti nije dopušteno da mi je pokažeš, jer bi me

njena krasota mogla zaslijepiti, a tad bi na vagi prevagnula strast, i ja

se ne bih mogao pohvaliti da sam čiste i nepomućene duše donioodluku.Radost Jusufova kad me ču gdje tako umujem bijaše velika. Moje

riječi nisu bile himbene, već sam tako uistinu mislio. Strepio sam odsame pomisli da ugledam Zelmino lice. Kad bi me osvojila ljubavlju,znao sam da ne bih ni časka oklijevao da se prometnem u Turčina,kao što sam znao da se u stanju ravnodušnosti nikad neću nakanitina takav korak koji me, ako se pravo uzme, nije odveć mamio, većmi je naprotiv dozivao pred oči veoma nemilu sliku kako sadašnjostitako i budućnosti. Zbog bogatstva, mislio sam, koje sam uostalommogao steći uz naklonost Fortune u ma kojoj zemlji Evrope bezsramotna otpadništva od svoje vjere, nisam smio biti ravnodušan naprezir svih onih koji su me poznavali i kojih mi je poštovanje godilo.Nisam se mogao nakaniti da se odreknem lijepe nade da postanemznamenit među uljuđenim narodima, bilo u umjetnosti, bilo uknjiževnosti ili pak u nekom drugom pozivu. Nisam mogao podnijetipomisao da svojim istomišljenicima prepustim slavu koja je moždabila namijenjena meni ako svoj život proživim među njima. Činilo mise, a u tom se nisam varao, da odluka o uzimanju turbana priličisamo onima koji su izgubili svaku nadu, a ja se nisam ubrajao međutakve. No najviše me je bunila pomisao da bih morao provesti godinudana u Adrianopolisu da učim jedan barbarski jezik za koji nisamimao nikakve sklonosti, pa se prema tome nisam mogao nadati daću ga ikad savršeno naučiti. A nisam se bez velika jada mogaoodreći laskava glasa što ga bijah stekao kao krasnorječiv govorniksvagdje gdje sam dotad boravio, i na koji bijah veoma gord. Osimtoga, pomišljao sam da se dražesna Zelmi možda neće takvomučiniti meni, a to bi bilo dovoljno da me unesreći, jer Jusuf bi mogaoživjeti još dobrih dvadesetak godina, a ja sam i predobro osjećao dazbog poštovanja i zahvalnosti ne bih nikad u sebi našao snage daojadim dobrog starca, što bi se zasigurno desilo kad bih njegovojmezimici prestao iskazivati svu onu pažnju koju bih joj dugovao.Takve eto bijahu misli što su mi se rojile glavom. Jusuf ih nije mogaonaslutiti, a ja nisam smatrao za potrebno da mu ih otkrijem.Nekoliko dana kasnije zatekoh na ručku kod dragog mi gospodina

de Bonnevala i efendi Ismaila. On me obasu izrazima najsrdačnijegprijateljstva, a ja mu istom mjerom uzvratih, prešavši preko prijaznih

prijekora koje mi bijaše uputio što više ne dolazim k njemu na objed.Ipak sam mu morao obećati da ću jednom s gospodinom deBonnevalom doći k njemu i objedovati s njime. Ugovorena danaotiđosmo obojica, a poslije objeda nauživah se prelijepa prizora kojinam bijahu priredili napuljski robovi jednog i drugog spola. Prikazivalisu jednu smiješnu pantomimu i plesali kalabrijske pastirske plesove.Gospodin de Bonneval spomenu venecijanski ples zvan furlana,našto me Ismail radoznalo saleti da mu pokažem korake tog plesa,no ja mu odgovorih da se furlana pleše udvoje, pa da mu je bezvenecijanske plesačice i bez guslača koji zna napjev ne mogupokazati. Na to dohvatih gusle i odsvirah mu napjev, primijetivši dami ni plesačica ne bi bila ni od kakve hasne jer ne bih mogao u istovrijeme i plesati i svirati. Ismail tad ustade i prišapnu nešto jednomeunuhu, koji odmah iziđe i vrati se poslije nekoliko trenutaka tešaptom nešto kaza svom gospodaru. Ovaj na to reče da suplesačicu našli, a ja se ponudih da nađem i guslača ako domaćindopusti da pošaljem jedno pisamce u palaču mletačkog poklisara.Sve bijaše brzo učinjeno, i nakon pola sata osvanu jedan od slugubaila Dona s guslama pod rukom. Trenutak kasnije otvoriše se jednavrata, i na njima se ukaza krasna žena lica pokrivena maskom odcrna baršuna, jajolika oblika, kakvu u Veneciji zovu moretta. Pojavamaske iznenadi i oduševi cijelo društvo jer ne bijaše mogućezamisliti zanimljivijeg lika ni po ljepoti ni po biranoj otmjenosti odjećei ukrasa. Božica zauze plesni stav, ja joj se pridružih i mi otplesasmošest furlana zaredom. Zaustavio sam se jedva dišući, jer od furlanenema živahnijeg pučkog plesa, no ljepotica, ne pokazujući ni tragaumoru, stajaše nepomično kao da me izaziva. Kad smo zaplesalikolo, a to je kod furlane najteže, ona je tako lakonogo igrala da mi seučinilo kao da lebdi. Nisam dolazio k sebi od čuđenja. Ne sjećam seda sam ikad, čak i u Veneciji, vidio tako plesati furlanu. Nakon kratkapočinka ja joj, srameći se malo zbog svoje slabosti, opet pristupili irekoh: Ancora sei, e poi basta, se non volete vedermi morire47 Onabi možda odgovorila da je mogla, ali s onakvom maskom nijemoguće izustiti nijednog slovca. No zato bijaše rječitiji stisak njeneruke, koji nitko nije mogao opaziti. Pošto otplesasmo još šest furlana,eunuh otvori ona ista vrata, i ona iščezne poput daška.

Ismail se stade rastapati od zahvalnosti, no prije bih ja njemumorao zahvaljivati jer to bijaše jedino pravo zadovoljstvo koje samdoživio u Carigradu. Upitao sam ga je li gospođa Venecijanka, no onmi se u odgovor tek zagonetno nasmiješi. Istom smo se predvečeoprostili i otišli kući.— Naš se čestiti domaćin — reče mi gospodin de Bonneval putem

— dao danas zavesti od svoje vlastite velikodušnosti, i ja bih semogao zakleti da se već pokajao što vam je dopustio da plešete snjegovom lijepom robinjom. Prema ovdašnjim predrasudama to štoje uradio okrnjilo mu je ugled, i ja bih vam savjetovao da se držite naoprezu jer mora da ste se onoj djevojci svidjeli, pa će ona zacijelopokušati da vas uvuče u neku pustolovinu. Budite dakle razboriti, jeru ovoj zemlji nesmiljenih običaja svaka pustolovina može bitiopasna.Obećao sam mu da ću zazirati od ljubavnih spletaka, no obećanje

nisam održao.Nekoliko dana nakon tog događaja pristupi mi na ulici neka stara

robinja i pokazavši mi jednu duhankesu izvezenu zlatom ponudi mije za jedan pjaster. Skrivajući se od očiju janjičara koji me je pratio,spretno mi je gurnu u ruku te ja osjetih kako unutra nešto zašušti.Odmah sam naslutio da je tu sakriveno neko pismo. Platih joj, onaode svojim putem, a ja proslijedih do Jusufove kuće. Ne našavši ga,siđoh u vrt da se prošećem. Pismo je bilo zapečaćeno i nije nosiloadrese, pa kako se robinja mogla i zabuniti, moja radoznalostporaste. Bilo je napisano pravilno, dobrim talijanskim, a glasilo jeovako: »Ako ste radoznali da vidite osobu koja je s vama plesalafurlanu prošećite se predveče vrtom s onu stranu jezerca i upoznajtese s vrtlarevom služavkom tražeći čašu limunade. Možda će vam sedesiti da je vidite bez ikakve opasnosti čak ako slučajno susretneteIsmaila. Ona je Venecijanka. O ovom pozivu ne govorite nikome.«— Nisam tolika luda, draga moja zemljakinjo! — uzviknuo sam

razdragano kao da je ona preda mnom i spremio pismo u džep. Aliuto iz jednog šumarka iziđe neka stara žena, priđe mi i zapita me štoželim i kako sam je opazio. Odgovorio sam joj u smijehu da samgovorio za sebe, i ne sluteći da me netko sluša. Ona mi na to bezokolišanja reče kako joj je drago što može razgovarati sa mnom,nadovezavši da je Rimljanka, da je odgojila Zelmi i naučila je pjevati i

svirati u harfu. Potom uze hvaliti draži i vrline svoje gojenice,nadodavši kako bih se zacijelo u nju zaljubio kad bih je vidio i kakojoj je krivo što mi to nije dopušteno.— Ona nas sad gleda iza onog zelenog kapka. Obje smo vas

zavoljele otkad nam je Jusuf rekao da ćete postati Zelmin muž čimse vratite iz Adrianopolisa.Kad sam je upitao bih li smio Jusufu saopćiti ono što mi je povjerila

odgovorila je da ne bih, a po tom sam odmah prosudio da bi na mojenavaljivanje bez duga premišljanja podarila mojim očima radost davide njenu ljupku učenicu. Ja pak nisam mogao podnijeti ni pomisaoda učinim nešto što bi ozlovoljilo dobrog Jusuf a, ali više sam se odtoga bojao zakoračiti u labirint gdje bih se odveć lako mogao izgubiti.Činilo mi se kao da izdaleka nazirem turban, a ta me je slikaispunjala užasom.Uto spazih Jusufa kako mi stazom dolazi u susret. Po njegovu se

licu vidjelo da se ne ljuti što me je zatekao u razgovoru sa staromRimljankom. Odmah mi uze čestitati na užitku što sam ga zacijeloosjetio plešući s jednom od ljepotica koje je skrivao harem pohotnogIsmaila.— To je dakle neobična novina kad se glas o toj zgodi tako brzo

raširio?— To se ne događa često, jer je u našeg naroda ukorijenjena

predrasuda da ne smijemo izlagati očima zavidnika ljepote kojeposjedujemo, ali u svojoj kući svak može raditi što ga je volja. Ismailje uostalom čovjek od duha i velik znalac ženskih draži.— Zna li se ime gospođe s kojom sam plesao?— Oh, to ne vjerujem. Ona je uostalom nosila krinku, a zna se da

Ismail ima pola tuceta robinja koje su sve jedna ljepša od druge.Dan smo proveli kao i uvijek, u veselju i ugodnim razgovorima, a

kad se oprostih s dobrim starcem, dadoh se odvesti Ismailu, koji jestanovao na istoj strani.Kako su me već poznavali, pustiše me ući. Dok sam išao prema

mjestu koje bijaše označeno u pisamcu, spazi me jedan eunuh iuljudno mi priđe rekavši da je Ismail doduše izišao ali da će mu bitiveoma drago kad čuje da sam se došao prošetati njegovim vrtom.Rekoh mu da bih rado popio čašu limunade, a on me odvede u malipaviljon, gdje ugledah staru robinju. Eunuh mi dade pripremiti čašu

odlična napitka i spriječi me kad starici htjedoh pokloniti srebrnjak.Onda pođosmo u šetnju onkraj jezerca, no uskoro mi eunuh kaza dase moramo vratiti, pokazavši mi tri gospođe koje su dolazilesuprotnom stazom. Pristojnost, nadovezao je, zahtijeva da im seuklonimo. Zahvalio sam mu, zamolivši ga da gospodaru izruči mojnajtopliji pozdrav, a onda se vratih kući. Nisam bio nezadovoljansvojom šetnjom, nadajući se da ću drugi put biti bolje sreće.Već sutradan dobih pismo on Ismaila. Pozivao me da slijedeće

večeri dođem k njemu na pecanje. Ribarit ćemo, kazivao je u pismu,pri lijepoj mjesečini duboko u noć. Ja sam se dakako odmahponadao onom što sam želio. Čak sam povjerovao da bi me Ismailbio kadar dočekati u društvu lijepe Venecijanke, i začudo nije meozlojeđivala pomisao da će on zacijelo biti nazočan našemdomjenku. Zatražio sam u viteza Veniera dozvolu da provedem noćizvan palače, što mi je on tek nevoljko odobrio bojeći se da nijeposrijedi kakva ljubavna spletka iz koje bi za me moglo proistećiveliko zlo. Mogao sam ga umiriti povjerivši mu se, no držao sam daje bolje prešutjeti.U označeni sat nađoh se dakle kod Turčina, koji me primi

raskriljenih ruku. Ušavši u barku, nemilo se iznenadih kad ne spazihsvoje lijepe Venecijanke. Na brodiću osim nas dvojice bijahu jošsamo dva veslača i kormilar. Uhvatili smo nekoliko riba, pa ihispekosmo na ulju u malom paviljonu, pri divnoj mjesečini kojačinjaše noć još sjajnijom od dana. Poznavajući Ismailove sklonosti,nisam bio veseo kao inače, bojeći se, usprkos onom što mi je rekaogospodin de Bonneval, da ga opet ne spopadne želja za nježnimizljevima kakvim me bijaše počastio prije tri nedjelje, a koje sam jatako nevoljko primio. Taj mi domjenak udvoje bijaše sumnjiv jer nijeprirodno da se dva muškarca povlače u osamu noći. Nisam semogao otresti nelagode i zabrinutosti. No ubrzo eto i raspleta.— Govorimo šaptom — reče on odjednom. — Čujem šum po kojem

pogađam nešto što će nas ugodno zabaviti.Čim to reče, otpusti svoje ljude i uzevši me za ruku ovako nastavi:— Hajdemo, sakrit ćemo se u jedan kabinet od kojeg po sreći imam

ključ uza se, samo pazimo da ne napravimo ni najmanji šum. Tajkabinet ima prozor što gleda na jezerce u koje su, slutim, ovog časapošle tri moje gospođice da se pri mjesečini okupaju. Gledat ćemo ih

i uživati u prelijepu prizoru jer neće ni slutiti da ih netko gleda. Dobroznaju da je ovo mjesto osim za mene za svakog drugognepristupačno.Rekavši to, otvori vrata kabineta, vodeći me sveudilj za ruku, i mi se

nađosmo u neprozirnoj tami. S prozora se pružao pogled na čitavojezerce obasjano mjesečinom. Gotovo nadohvat ruke ugledasmo trinage djevojke koje bi čas zaplivale srebrnom vodom čas izašle namramorne stube gdje su sjedeći ili stojeći otirale kapljice, pokazujućise u svim položajima. Taj ljupki prizor začas zapali sva moja ćutila, aIsmail me, topeći se od razdraganosti, uvjeravaše da se ne moramustručavati, hrabreći me štaviše neka se podam porivima koje je tajpohotni prizor zacijelo razbudio u mojoj duši, a pri tom je riječipotkrepljivao primjerom. I tako, baš kao i on, moradoh na predmetušto ga imađah uza se gasiti žar što ga u meni razgarahu tri sirenekoje smo promatrali čas u vodi čas na suhu i koje su, ne pogledajućinikad na prozor, kanda ipak igrale svoje pohotne igre da raspaleskrivene gledaoce koji su ih gutali očima. Uvjeravao sam sebe da jetako e da bi mi užitak bio slađi, a Ismail je likovao što se eto našaoosuđen da zamijeni svojom nazočnošću daleki predmet koji mi bijašenedosežan. Morao sam otrpjeti i to da on meni učini isto. Da sam seustručavao, pokazao bih se neuljudnim i uzvratio bih munezahvalnošću, što ne bijaše u mojoj prirodi. Nikad u svom životunisam zapao u takvo ludilo ni u takvo uzbuđenje. Ne znajući koja jeod nimfi moja Venecijanka, u sve sam je tri redom zamišljao, a svena račun dobrog Ismaila, koji se kanda bijaše umirio. Taj me jeprijazni čovjek opovrgao na najugodniji način, okusivši tako najslađuosvetu, no ako je htio biti plaćen, morao je i platiti. Čitaocuprepuštam zamršen zadatak da izračuna koji je od nas dvojicedošao na svoj račun, no rekao bih da bi vaga morala pretegnuti naIsmailovu stranu jer je on platio za sve. Odlazak triju sirena dokrajčiorgiju, a mi, ne znajući što da kažemo jedan drugome, udarismo usmijeh. Potom se osladismo finim đakonijama i popismo nekolikošalica čaja, te se rastadosmo. To je bio jedini užitak takve vrste kojisam doživio u Carigradu, a i u njem je uobrazilja imala prevagu nadzbiljom. U Ismailovu kuću više nisam navraćao, i nikom taj doživljajnisam ispripovjedio.

Nekoliko dana kasnije dođoh Jusufu, pa kako je udarila plahakišica, ne mogoh ga dočekati šećući vrtom već uđoh u dvoranu gdjesmo uvijek objedovali i gdje nikad nisam nikog zatekao. Kadosvanuh na vratima, podiže se hitro jedna ljupka ženska prilikazastrvši lice gustom koprenom koju je povukla sa čela. Robinja kojaje okrenutih leđa vezla na đerđefu kraj prozora nije se ni pomakla.Zamolivši za oproštenje htjedoh se povući, no ona mi dobrimtalijanskim i anđeoskim glasom kaza da joj je Jusuf zapovjedio dame do njegova povratka zabavlja razgovorom. Potom me zamoli dasjednem pokazavši na jedan jastuk ispod kojeg bijahu još dva veća, ija poslušah. U isto vrijeme i ona, prekriživši noge, sjede na drugijastuk, sučelice meni. To je Zelmi preda mnom, rekoh u sebi, ipomislih kako se Jusuf ipak nakanio da mi dokaže da u hrabrosti nezaostaje za Ismailom. No čudilo me je što takvim postupkom gazisvoja načela i muti čistoću moje odluke, namamivši me u priliku dase zaljubim u njegovu kćer. Ipak se nisam bojao, jer da se odlučimvaljalo je da joj najprije vidim lice.— Vidim — reći će zastrta prilika — da ne znaš tko sam.— Doista, ne mogu pogoditi.— Ja sam žena tvog prijatelja već pet godina. Rođena sam na

otoku Kiosu, a kad sam pošla za Jusufa bilo mi je tek trinaestgodina.Silno iznenađen neočekivanim slobodoumljem svog prijatelja koji mi

je dopustio da razgovaram sa njegovom ženom, osjetih se sigurniji iodmah namislih da zagazim u pustolovinu, no za to mi je trebalo dajoj vidim lice. Lijepo tijelo, zakriveno odjećom gdje ne nazireš lica,može potaknuti samo prolazne želje kojima je lako udovoljiti i kojeplanu i ugasnu poput slame. Vidio sam otmjenu i lijepu priliku, noduše joj nisam vidio jer ju je koprena sakrivala od mojih očiju. Vidiosam joj nage mišice koje me očaravahu oblinom i prebijelom puti, iruke koje bijahu kao u Alcine dove ne nodo appar ne vena eccede;48

dok sam sve ostalo samo zamišljao ispod blagih nabora muslina kojisu sakrivali tek toplu površinu. Sve je to moralo biti lijepo, ali ja sammorao uroniti u njene oči da vidim jesu li sve krasote koje sam uduhu nazirao uistinu prožete dahom života. Istočnjačka odjeća odajesve, čak i više, ne skrivajući ništa od čežnjiva pogleda, tek poputlijepe pokosti na vazi od saskog porculana skriva pod opipom boje

cvijeća i figura. Ta žena nije bila odjevena u odjeću što je nosesultanije već je poput robinja sa Kiosa nosila halju koja je očimaotkrivala polovicu nogu, oblik bedara i građu visokih bokova koji suse skladno sužavali do struka divotne tananosti, stegnuta širokimmodrim pojasom sa srebrnim arabeskama. Vidio sam ponosnouzdignute grudi koje su laganim, često nepravilnim bibanjemkazivale da je taj čarobni brežuljak pun života. Dvije sitne i jedrekugle bijahu odijeljene uzanim i zaobljenim puteljkom koji mi se učinipoput potočića mlijeka stvorena da ugasi moju žeđ i glad mojihusana.Bijah izvan sebe od udivljenja. U gotovo nesvjesnu pokretu ruka mi

se sama od sebe ispruži, i moji bi joj smjeli prsti podigli koprenu dame nije odgurnula. Uspravivši se na vršcima prstiju, stade me grditigorda izraza i ponosna držanja zbog moje bezočne drskosti.— Zaslužuješ li ti — rekla je — Jusufovo prijateljstvo kad gaziš

svete zakone gostoprimstva vrijeđajući mu ženu?— Gospođo, morate mi oprostiti. Kod nas i najkukavniji muškarac

smije podići oči do kraljičina lica.— Ali ne i strgnuti joj veo kojim se pokriva. Jusuf će me osvetiti.Čuvši tu prijetnju, pomislih da sam izgubljen, te se bacih do njenih

nogu i toliko je preklinjali dok se nije umirila. Reče mi da sjednem, a iona sama opet sjedne, prekriživši noge tako da joj se haljinerazmakoše, i ja u trenutku nazreh čari od kojih bih potpuno izgubiorazum da mi se odmah se skriše od pogleda. Tad sam shvatio dasam bio luda, no prekasno sam se pokajao.— Ti si sav u plamenu — reći će ona.— Kako ne bih bio — odgovor ih joj — kad me ti pališ poput ognja.Opametivši se, htjedoh je zgrabiti za ruku, ne hajući više da joj

vidim lice, kadli ona reče: »Evo Jusufa.« On uđe, i mi obojeustadosmo. Starac mi nazva mir, ja mu zahvalih, robinja koja je vezlaode, a on zahvali svojoj ženi što mi je kratila vrijeme razgovorom.Potom joj pruži ruku da je odvede u njene odaje. Kad dođoše dovrata, ona podiže koprenu i cjelivajući muža otkri mi tobož nehoticesvoj profil. Slijedio sam je pogledom dok ne iščeznu u posljednjojodaji. Vrativši se, Jusuf mi u smijehu reče da bi njegova žena radoobjedovala s nama.— A ja sam mislio — rekoh mu — da se nalazim pred Zelmi.

— To bi bilo odveć protivno našim dobrim običajima. Ono što sam tidopustio nije spomena vrijedno, ali ne znam nijednog časnogčovjeka koji bi imao smjelosti da vlastitu kćer dovede pred stranca.— Čini mi se da ti je supruga lijepa. Je li ljepša od Zelmi?— Ljepota je moje kćeri vedra i nasmijana, a ćud joj je blaga.

Sofijina je gorda. Bit će sretna poslije moje smrti. Onaj tko je uzmeza ženu dobit će netaknutu djevicu.Kad sam tu zgodu pripovijedao gospodinu de Bonnevalu

uveličavajući opasnost u kojoj sam se našao kad sam joj htio strgnutikoprenu, on mi ovako reče:— Niste vi bili ni u kakvoj opasnosti, jer vas je ta Grkinja htjela

izrugati odigravši vam tragikomičan prizor. I vjerujte, bilo joj je krivošto se našla pred neiskusnim žutokljuncem. Vi ste odigrali lakrdiju ufrancuskom stilu, umjesto da ste se ponijeli kao muško. Što vam jetoliko trebalo da joj vidite nos? Valjalo je, dragi moj, udariti ravno uono pravo. Da sam mlađi, možda bih je mogao osvetiti i kaznitiprijatelja Jusufa. Vi ste joj pružili jadnu sliku muževnosti Talijana. Inajpovučenija od turskih žena nosi stid samo na licu, i čim ga sakrijesigurna je da neće ni pred čim pocrvenjeti. Uvjeren sam da taJusufova žena sakriva lice samo onda kad bi ono da se zajedno snjome smije.— Ona je još djevica.— Teško bih u to povjerovao, jer dobro poznam žene sa Kiosa, ali

one vješto umiju da se za takve prodaju.Jusuf se više nije sjetio da mi iskaže istu ljubaznost. Nekoliko dana

kasnije on slučajno naiđe u dućan nekog Armenca upravo u časukad sam ondje razgledao neke stvari koje mi se učiniše odvišeskupe pa teška srca odustah od kupnje. Jusuf pogleda stvari ipohvali moj ukus, pa izjavivši da nijedna nije preskupa, kupi sve onona što bijah bacio oko. Onda me pozdravi i ode. Drugog jutra poslami na dar kupljene stvari, no da bi me sklonuo da ih primim, priložioje ljubazno pisamce u kojem mi je napisao da ću po dolasku na Krfsaznati kome moram predati sve što mi šalje. Bilo je tu tkanina izDamaska valjanih u zlatu i srebru, duhankesa, novčarki, pojaseva,šalova, maramica i lula, u vrijednosti od četiri do pet stotina pjastera.Kad sam mu došao zahvaliti, priznao je na moje navaljivanje da mi ihje poslao na poklon.

Uoči mog odlaska čestiti se starac rasplakao kad sam se opraštaood njega. Videći njegove suze, i meni se oči ovlažiše. Rekao mi je dasam, ne prihvativši njegovu ponudu, zadobio sve njegovopoštovanje, pa da ne zna bi li me mogao više poštovati čak da samje prihvatio. Na brodu u koji sam se ukrcao s bailom Dona našaosam jednu škrinju koju je za me poslao moj dragi prijatelj Jusuf. Unjoj bijahu dva kvintala kave od vrste nazvane moka, stotinu livriduhana u listovima i dva staklena suda napunjena najfinijim vlatimaduhana. Osim toga nađoh i jedan čibuk od jasminova drveta obloženzlatnim filigranom, koji sam na Krf u prodao za sto cekina.Ismail mi je dao jedno pismo za viteza da Lezze, koje sam izgubio, i

jedno bure šerbeta, koje sam također prodao. Gospodin deBonneval povjerio mi je jedno pismo za kardinala Acquavivu, kojesam mu poslao zajedno s mojim gdje sam ukratko opisao svoj put uCarigrad. Njegova me jasnost međutim nije udostojala odgovora.Gospodin de Bonneval poklonio mi je osim toga dvanaest bocamalvazije iz Raguse i dvanaest boca pravog vina sa Skopola. Pravovino s tog otoka velika je rijetkost. Na Krfu sam ga u jednoj prilicipoklonio, što mi bijaše od velike koristi, kao što će se kasnije vidjeti.

BILJEŠKE[1] Olla podrida, španjolsko narodno jelo od mesa, povrća i začina,

poput našeg »lonca«[2] Amfijaraj, vrač u Argu. Bio je jedan od Argonauta. Na pohodu

sedmorice protiv Tebe proždrla ga je zmija.[3] Legenda o nesagorivosti daždevnjaka veoma ju stara. Već

Aristotel u svome djelu Historia naturalis govori o tom vjerovanju udaždevnjakovu nesagorivost, koja se sačuvala kroz čitav srednjivijek.[4] Francesco Casanova (1727 —1805), drugi sin Geatana i

Zanette, postao je slavan kao slikar bitaka. Slike su mu bile vrlotražene, a radio je po narudžbi nekih evropskih vladara. Najpoznatijamu je slika »Hanibal prelazi Alpe« i niz slika što ih je izradio za ruskucaricu Katarinu II. Zbog činjenice što je rođen u Londonu dugo su gavremena ubrajali među engleske slikare, iako je najveći dio životaproveo u Veneciji i Parizu.[5] Gradić Murano sagrađen je na pet otočića do kojih se iz

Venecije stizalo za četvrt sata. U 13. stoljeću Venecijanci su uMuranu koncentrirali svoju proizvodnju stakla, koju su bili naučili uSiriji. Kao grad stakla Murano je i danas poznat u čitavom svijetu.[6] Giorgio Baffo (1694 —1768), venecijanski patricij, bio je

posljednji odvjetak stare plemićke obitelji koja je došla u Veneciju u9. stoljeću i dala Republici niz državnika i vojnika. Giorgio Baffo vršioje razne sudačke dužnosti. Tri godine nakon njegove smrti prijateljisu objavili zbirku njegovih erotičkih pjesama pod naslovom Le poesiedi Giorgio Baffo.[7] Alviso Grimani, svećenik, bio je malom Casanovi nemilosrdni i

škrti tutor. Neki autori smatraju da je bio i lihvar.[8] Schiavoni, naziv za mletačke podanike u Istri i Dalmaciji koji su

govorili slavenski.[9] Graspia ili vineto piccolo zapravo je lako vino ugodna okusa.

Priprema se tako da se u bačvu sa droždinom ulije voda. To se pićeproizvodi još i danas u nekim krajevima pokrajine Veneto.[10] ... svećeničko odijelo; zapravo u crnu odjeću kakvu su tada

nosili mladići koji su odlučili da se posvete svećeničkom pozivu; onise ni po čemu nisu razlikovali od svjetovnih đaka, jedino što im jebilo zabranjeno da plešu i da se tuku u dvobojima.

[11] Peripatetičari, učenici ili pristalice Aristotelove filozofske škole;naziv je nastao od toga što je, po tradiciji, Aristotel imao običajpredavati svoju filozofiju za vrijeme šetnja.[12] Johannes Mersius (1613 —1654), Holanđanin, autor nekoliko

arheoloških traktata. Smatran je za pisca poznate opscene knjigeJoannis Meursii Elegantiae latini sermonis, seu Aloisiae SigaeToletauae Satyr a Sotađica de Arcanis Amoris et Veneris. Kasnije jeustanovljeno da je pravi autor te mnogo čitane erotičke knjigeFrancuz Nicolas Chorier, advokat, historičar i pisac (1616 — 1692).[13] Himenej, u grčkoj mitologiji bog svadbe.[14] Sveučilište u Padovi nazivalo se tim imenom zato što je bilo

podignuto na mjestu gdje se nekad nalazila čuvena gostionica »IIBo«, tj. gostionica »K volu«.[15] Sveučilište u Padovi potpadalo je pod nadležnost zapovjednika

grada (podesta) kojem su pomagala trojica profesora, od kojih jejedan bio rektor, a druga dvojica su nosila naslov sindaca. Ovepotonje birali su sami studenti.[16] Liston, galantno šetalište na venecijanskoj Piazzi.[17] Frinija, najslavnija hetera u Ateni u 4. stoljeću pr. n. e.[18] Holoferno, Nabukodonozorov vojskovođa, kojeg je zavela

Židovka Judita i odrubila mu glavu.[19] Ragionato, venecijanski činovnik koji je dobio taj naziv po školi

»Colegio dei Ragionati«.[20] Kekrops, pola čovjek, pola zmaj, mitski osnivač Atene i prvi

atički kralj.[21] Bergali, Luisa (1703 —1779), kći jednog postolara iz Piemonta,

žena grofa Gaspara Gozzija, venecijanskog pisca. Zbog svojeljepote, duha i pjesničkog dara bila je primljena u Arcadiju podimenom Irminde Partenide.[22] Poljska kraljica Elizabeta Marija Jozefa (1669 — 1757), žena

Augusta III, kći cara Josipa I, bila je majka Marije Amalije, žene KarlaBurbonskog, napuljskog kralja, koji je 1759. pod imenom Car losa IIIpostao kralj Španjolske.[23] Avogador; gli avogadori del comun, tri sudska činovnika koje je

biralo Veliko vijeće; jedan od njih bio je glavni tužilac.[24] San Cipriano di Murano, sjemenište koje je odlukom koncila u

Tridentu godine 1563. utemeljeno u opatiji San Cipriano u gradiću

Muranu nedaleko od Venecije.[25] Il Bucintoro (Bukentaur), svečani brod Republike Venecije sa

kojeg je dužd svake godine na Spasovo bacao prsten u znak svogsimboličnog vjenčanja s morem.[26] Cimarioti ili Cimerioti, albanski vojnici koji su stupali u službu

Mletačke Republike. Nosili su svoju nacionalnu nošnju i služili sevlastitim oružjem.[27] Bottarga, tal.: ikra; u Veneciji poput hljepčića oblikovana

prešana i osušena usoljena ikra morske ribe mulja.[28] Petrillo; to bijaše nadimak violinista koji se pravim imenom

zvao Pietro Mira, a obogatio se kao dvorska luda na dvoru ruskecarice Ane.[29] Flandrijska pošta, u drugoj polovici 16. stoljeća organizaciju

pošte u mnogim zemljama preuzela je država, ali su je na osnovukoncesije vodili privatnici. Obitelj Thum-Taxis imala je koncesije zapošte u Austriji, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Švicarskoj, Poljskoj iu njemačkim državama. U Italiji su zbog flandrijskog porijeklakoncesionara tu poštu nazivali Posta di Fiandra, tj. Flandrijska pošta.U Veneciji toga doba ured pošte bio je blizu mosta S. Canciano.[30] General grof von Schulenburg (1661 — 1747) bio je od 1715.

vrhovni zapovjednik mletačkih kopnenih snaga i proslavio sejunačkom obranom Krfa od najezde Turaka.[31] Legoman, čovjek opsjednut strašću za čitanjem.[32] Tartana, mali brod sa visokim jarbolom i jedrima na križak, koji

se upotrebljavao na Sredozemnom moru.[33] Makaronska poezija, burleskna poezija u kojoj su riječi

suvremenog jezika bile latinizirane i izmiješane s latinskima. Glavnije predstavnik tog žanra bio Girolamo Folengo (1490 —1544). Onekoj makaronskoj akademiji u Chioggi nije ništa poznato, noknjiževnici i pjesnici imali su običaj da se sastaju i po privatnimkućama.[34] Faraon, najomiljenija igra u novac u 18. stoljeću. Jedan od

igrača drži banku (bankar), a ostali igraju protiv njega. Ta je igraslična današnjoj baccari.[35] Paolo; srebrni novac od jedne desetine škude koji je dao kovati

Papa Pavao III zvao se grosso papale, ili paolo, a tako se onda

nazivao i sav drugi novac u talijanskim državama koji je bio istevrijednosti.[36] Batticulo (riječ potječe iz 15. stoljeća) bio je dio ratničke

opreme koji je štitio od udaraca straga.[37] ... koji neuk svijet zove Pučkim trgom. Obično se naime misli

da riječ popolo u nazivima Porta del Popolo i Piazza del Popoloznači narod. Međutim, ti nazivi potječu od šume jablanova što sunekad ovdje rasli. Latinski naziv za jablan glasi Populus pyramidalis,a talijanski il pioppo.[38] Carlino, naziv za srebrni novac koji su dali kovati vladari po

imenu Carlo. Ovdje je riječ o novcu koji je kovan u Napulju od 1458.do 1859. a vrijedio je desetinu dukata.[39] Livra, stara mjera za težinu različite vrijednosti. Danas je u

Francuskoj livra isto što i pola kilograma.[40] Unca (tal. oncia), srebrni novac što ga je kovao Karlo

Burbonski. Vrijedio je 30 karlina. Kasnije je kovan i u zlatu, avrijednost mu je bila 60 karlina. Međutim, Casanova je sam staviobilješku da je jedna unca vrijedila 14 paolija.[41] Mare Aussonium, južni dio Tirenskog mora, čije su obale bile

napučene helenskim stanovništvom u Italiji, Auzoncima.[42] Magma Graecia, tj. Velika Grčka, naziv koji je još u 6. st. prije

n. e. dobio jugoistočni dio italskog poluotoka, zbog mnogobrojnihgrčkih kolonija.[43] ... takva je zemlja rada. Pokrajina Caserta nekada se nazivala

Terra di Lavoro, to jest Zemlja rada.[44] Tarantula ili tarantela, veliki pauk koji živi u južnoj Evropi; ubod

mu se nekad smatrao smrtonosnim.[45] Kanonska dob za žene: prema crkvenim propisima, svećenici

nisu smjeli imati služavke i domaćice mlađe od 40 godina.[46] Antonio Genovesi, filozof i ekonomist, profesor metafizike na

sveučilištu u Napulju.[47] Pravila kapucinskog reda propisuju da njegovi članovi moraju

nositi bradu.[48] Protej, u grčkoj mitologiji morski bog — prorok koji se mogao

pretvarati u sve moguće oblike.[49] Ordini santissimi, dosl.: Svete zapovijedi, tj. papinske naredbe.

[50] ... poŽurih prema Minervi, tj. na Minervin trg, gdje se nalazicrkva Santa Maria sopra Minerva, nekadašnji Minervin hram.[51] To je vjerojatno kardinal Francesco Borghese (1697.—1759.

kardinal od 1729), čuven po svojoj galantnosti i ljubavnimavanturama.[52] Castrato; uškopljenik, kastrat[53] Pretpostavlja se da je to kardinal Prospero Colonna di Sciarra.[54] Monte Testacco, gdje su se svake godine u listopadu održavale

velike poljske svečanosti.[55] Vis-a-vis, lagana kola sa dva sjedišta, u kojima su dvije osobe

sjedile jedan prema drugoj.[56] Općenito se vjerovalo da je pruski kralj Friedrich II imao

nastrane seksualne sklonosti.[57] Bargello, šef policije; riječ je firentinskog porijekla.[58] ... jedan od auditora. — Auditor Sanctissimi Domini Nostri

Papae, jedan od četiri palatinska prelata koji su bili papini savjetniciu pravnim poslovima. To je tijelo nekada imalo veoma važnufunkciju.[59] Doblones da ocho, zlatni novac koji je vrijedio osam, a ne

sedam cekina, kako kaže Casanova. Kasnije u tekstu prevodi se kaodublon[60] ... Njegova katoličkog veličanstva. To je Filip II, koji je bio našpanjolskom prijestolju od 1700. do 1724. godine.[61] Grof od Gagesa bio je imenovan za zapovjednika španjolskih

četa u Italiji 21. kolovoza 1743. umjesto Montemara.[62] Giton je lice iz Petronijevih Satira. Bio je to dječak prema kojem

je Encolpius osjećao strastvenu ljubav.[63] Homoseksualce su u Engleskoj i u nekim njemačkim državama

kažnjavali smrću.[64] Aspazija, grčka hetera iz Mileta, ljubavnica Periklova; okupljala

je oko sebe najuglednije atenske građane.[65] Seguidilla, andaluzijski ples.[66] ... justo sanctoque. U mnogim verzijama rukopisa Horacijevih

Epistola nalazimo justum sanctumque, za koji su isusovci smatrali daje pravilan.[67] ... jedan Grk. — Ovdje u značenju varalice, prema grčkom

varalici Theodorosu Afulosu, koji je bio poznat sa svojih prijevara čak

i u Versaillesu.[68] to jest časnik koji je Casanovu otpratio iz grada.[69] ... u kazalištu San Carlo. — Kazalište II real teatro di San Carlo

u Napulju, jedno od najvećih talijanskih kazališta onoga vremena,otvoreno je 1737. godine. Dao ga je sagraditi kralj Karlo Burbonski upovodu svog vjenčanja sa Marijom Amalijom Valpurgom Saskom.[70] Bailo (od lat. bailus: zaštitnik), službeni naziv mletačkog

poslanika u Carigradu. Prema podacima u venecijanskim arhivima,bailo Vernier otputovao je iz Venecije početkom travnja 1745.[71] To je čuvena Caterina Dolfin Tron (1736—1793), venecijanska

spisateljica u čijem su se salonu sastajali pjesnici i literati.[72] savorra (zavorra), balast, pritega. Izvršiti savorru, raspoređivati

balast za plovidbu po visokom moru.[73] Curzola, Korčula[74] Cerigo je talijanski naziv za grčki otok Kiteru (Kithira); taj je

otok južno od Peloponeza bio poznat po hramu boginje ljubaviAfrodite.[75] Mangiamaroni (dosl,: onaj koji jede kestene), u 17. i 18. st. bio

je pogrdni izraz koji je značio: budala, zvekan, ali i: svodnik, makro.[76] Baili opaziše ... Prema običajima koji su vladali u mletačkoj

diplomaciji, stari je poslanik ostajao još neko vrijeme uz novoga,obično tako dugo dok se novi poslanik ne bi smjestio i bio primljenna vladarskom dvoru.

Izadavači:»EPOHA« izdavačko grafičko poduzeće

Zagreb, Bogovićeva 3

Za izdavača Ljubo Grubor

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKEZagreb, Matičina 2

Za izdavača Pero Budak

»PROSVJETA«, izdavačko poduzeće

Zagreb, Berislavićeva 10

Za izdavača Branislav Ćelap

Tisak »Vjesnik« - Zagreb

Notes[←1]

Živio sam.

[←2]Živjeti, to znači misliti. Ciceron, »Tusculanae«.

[←3]"Ne može se dotaći, niti biti dotaknuta."

[←4]Kad želim biti kratak — postajem nejasan. Netačno citiranjeprema Ars poetica Horacija.

[←5]Nisam tako ružan; nedavno se vidjeh na obali dok je more bilomirno. Vergilije, Ekloge, II.

[←6]Pohvalama Što ih pjeva vinu Homer se iskazuje kao ljubiteljvina. Horacije, Epistolae, II.

[←7]Po njemu se mičemo i jesmo. Citirano prema Djelimaapostolskim, 17, 28; Po njemu, naime, živimo, mičemo se ijesmo. (In ipso enim vivimus, et movemur et sumus.)

[←8]Koji je volio da bude dobar negoli da ga takvim smatraju. PremaEshilu, »Sedmorica protiv Tebe«.

[←9]Tko ne pozna vlastitu sočnost ne može okusiti ni sočnost stvari.Netačno citirana Ciceronova izreka u jednom tekstu o Euripidu.

[←10]Slušalac potiče mar, pohvala povećava vrijednost, a slava jemoćan poticaj. Ovidije, »Ex Ponto*, IV.

[←11]Ako si uvrijeđen, sam si se uvrijedio. Prema Seneki.

[←12]Katkada u snu vidimo noćne duhove, strašne prikaze. OvajHoracijev stih, Casanova citira netačno. (Epist. II, 2, 209)

[←13]Prezrene stvari propadaju same od sebe. Tacit, Anali, IV, 34.

[←14]»Recite, gramatičari, zašto je cunnus muškog roda, a mentulanosi žensko ime« (u vulg. lat. nazivi za muški i ženski genitalniorgan).

[←15]»Zato što rob dobiva ime po svom gospodaru.«

[←16]Možda to bijaše istina, ali se ipak činjaše nevjerojatnom svakomtko bijaže pri zdravoj pameti. Ariosto, Bijesni Orlando, I, 56.

[←17]O oporukama.

[←18]Mogu li Jevreji graditi nove sinagoge.

[←19]Francuski izraz, koji znači: na svom mjestu, kako se dolikuje,kako priliči.

[←20]Neka na svećenika koji njeguje kosu padne anatema

[←21]Gorko se žaljahu što očekivana milost ne bijaše raima njihovojzasluzi. Horacije, Epistolae, II, 1. 9.

[←22]I njene papučice zarobiše oči njegove. Judita, XVI, 11.

[←23]...Jeo je je pokrila odjeća.

[←24]Govoreći tako, obilažaše oko izvora, pipajući poput slijepca. Oh,koliko li puta zagrli zrak sve nadajući se da će zagrliti Ijepojku.Ariosto, Bijesni Orlando, XI, 9.

[←25]tj. doktora obaju prava, i građanskog i kanonskog

[←26]I taj cvijet koji me je jedini mogao uzdići među bogove, I taj cvijetkoji sam čuvao netaknut / da ne pomutim čistu dušu, jao! I Ovajmi ga ubra i pokvari. Ariosto, Bijesni Orlando, VIII, 77.

[←27]Neusiljenost, nehajnost.

[←28]Slijediti boga.

[←29]Koji često sputava a rijetko potiče. Ciceron, De divinatione, I, 54.

[←30]Sudbina zna pronaći put. Vergilije, Eneida, III, 395.

[←31]Uzmimo novac, a magarca pošljimo odakle je došao.

[←32]Nitimur in vetitum semper cupimusque negata: Naša nastojanjai želje uvijek teže k onom što nam brane ljudski i božanski,zakoni. Ovidije, Amores, III, 4, 17.

[←33]Il cazzo non vuole pensieri (K... neće briga), uzrečica koja semnogo upotrebljavala u Italiji u 18. stoljeću.

[←34]Talijanska poslovica koja odgovara našoj: Tko polako ide,daleko stigne.

[←35]Talijanski izraz infarinato znači čovjeka koji je površnonapabirčio znanje iz svih mogućih područja.

[←36]U cijelosti, ova Horacijeva rečenica glasi: Animum rege qui nisiparet, imperat, to jest: Budi gospodar svom srcu, jer ono, ono sene pokorava, zapovijeda. Horacije, 1, 2, 62.

[←37]Da li vam se Frascati veoma svidio?

[←38]Ali društvo s kojim ste bili bijaše još ljepše, a osobito je galantanbio vaš vis-a-vis.

[←39]Anđeoske ljepote rođene na nebesima. / Nikakve koprene sakritine mogu. Ariosto, Bijesni Orlando, VII, 15.

[←40]Vjerujte onom koji je to iskusio. Ariosto, Bijesni Orlando, XXIII,112.

[←41]Spolaitis, novogrčki: mnogo hvala.

[←42]Spanj.: Boga mu! Očuvao me bog!

[←43]Bog će se pobrinuti.

[←44]Lijepa Laverno, I daj mi da obmanem svijet, da me drži za svecai pravednika. / Obavij tamom moje grijehe, a oblakom mojeprijevare. Horacije, Epistolae, 16, 60—62.

[←45]Talijanski: Smrt.

[←46]Talijanski: K hodočasniku

[←47]Još šest, i onda je dosta, ako me ne želite vidjeti mrtva

[←48]gdje se ne vidje ni čvora ni žile; Ariosto, Bijesni Orlando, VII, 15.

Table of ContentsUVODNA RIJEČPRVO POGLAVLJEDRUGO POGLAVLJETREĆE POGLAVLJEČETVRTO POGLAVLJEPETO POGLAVLJEŠESTO POGLAVLJESEDMO POGLAVLJEOSMO POGLAVLJEDEVETO POGLAVLJEDESETO POGLAVLJEJEDANAESTO POGLAVLJEDVANAESTO POGLAVLJETRINAESTO POGLAVLJEČETRNAESTO POGLAVLJEBILJEŠKENotes