Na oblaku Luja(logotipija)

Zagreb 1990./2001.

Luja se češlja i priprema sebe i unuka za spavanje

No, sinko, reći će baka, ne stenji. Pa ništa zato ako je i mrak. Nastijeni smo, a ne na zemlji. Nek'

tama mirno sipi, nek pred pragomdo jutra sporo raste mrkli tlak...Nek' magnet - ... on treba. Ta vjerujmi: i noć je biće; a to što svake noći zbriše pokoji rub, tim bolje:već sutra, to brdo bit će metar nižea tvoja noga spremnija na skok...

O ne mjeri aršinom straha dubinu brazde što je ore noć, ne stenji - gle,nad makijom se mjesec diže, sijač,rastu sjeni svega što po danu u kutove se skriva, to satelit mamiplimu stvari

nestvarnih, a magnet sve to zbija u crn blok... Gle tajne puze. Glesjajne prašine, uz dvorišnu se stijenku lijepi:

gle sami smo.Gle svi su. Oknu svijeta

Skameni se, operjaj i poleti ----Leptiriću, pamti, noć je biće: Krljuštavo i sklisko. De pridrži mi

Skut kose - ne taj - lijevi - malko Stresi

A sad drugi - tako, diko - pa donesiNoćnu kapu. Pada. Tama. I dok Pada, po kosama tamnim struže srebrn prah...

(za sebe) : Možda samo kosa moja još je živa...

2

(glasno): A sad glatko. Prebaci. Pa još jednom. Tad stegni. Pa glatko. Pa prebaci. Još Jednom. Sad zategni. I glatko. I prebaci. Ponovi. Jače stegni. Opet glatko. Ukrsti. U pletenicu. Pritegni. Od tjemena. Do poda. Od kolijevke. Do groba. Tu glatko - tu pritegni. Prebaci -- potom stegni Te navrh glave smotaj Sred bregme sveti krug. I s druge strane isto. Podijeli. Zapodjeni. Poravnaj. Rasporedi. I kada dođeš kraju, u klupku Strpaj sve Pod istu kapu.

(pjevuši): mmmm.....nnnn.....mmmm.... nnnn....mmm...nn...bb mm...nn...mm...bb...mnmb....

Dok je baka neobičnim zvukovima krotila noć,u sobicu kroz pjesmicu uvuko se slatki san.

Slatki san

I za ruke i sa leđaTi me pratiš i privlačišTi me grliš, ti me davišI napuštaš i odvlačiš Orlu sa visine! Grotlu moje tmine! Niko - - maše!

Čim zamahnem a već letimČim uzdahnem, već se sjetim Onog čistog što ne mine Carstva od vedrine

3

Bolje mi je!Gore mi je! Posto-- jaše!

Zabavljena pletenicom, utonula u tko zna kakva pradavna raspredanja, u zapetljane niti što ih skupa s kosom vuče od djetinjstva, baka nije primijetila slatki san. Da jest, trenutačno bi dograbila metlu i eliminirala iz kuće to žalosno Uprizorenje skupa s njegovim pripjevom. Ne bi ga sigurno pustila da se tu šepuri i sklapa u riječi i slike kao da je stvarno.

Nije to bilo zato što bi ona željela uvoditi red pod svaku cijenu, o ne! Prije negoli za Red, ona je bila za Čistoću: “Neka je i Kaos, i Anarhija” - znala je govoriti – “samo da nije prljavo”. A slično se i ponašala. - 'Pljus' - pljusnulo bi s vremena na vrijeme iz lavora, izribali se nesigurni zidovi, zaplakalo dijete. Baka je bila žena od riječi, i riječi su bile od nje. I doista, kroz tu mrežu teško da bi se išta provuklo, bilo je to pletivo debelo i gusto poput pletenice, Čistoća Riječi.

Ali - evo: Slatki san joj je promaknuo. Uvukao se u kolibu, zakamuflirao u mirise blata i sijena, omamio lampu, zašao baki za leđa. I tko zna neće li možda nekad negdje nekom prirediti kojekakve neprilike.

A promaknuo joj je, ne zato što bi se baka zaboravila ili preudubila pa izgubila Nit i otplovila... ma ne. Nego se je baka baš naprotiv bila posve usredotočila na nevidljivo, na tu jednu jedinu pravu nit koja vodi... tamo... A San je dotle već postao posve vidljiv, štoviše: previdljiv - ....što nitko ne bi očekivao.... Jer da je ostao nevidljiv, bila bi ga vidjela, ali u vidljivom ga je stanju previdjela... Tko se tu ne bi zapleo?

A k tomu još i bakin češalj, drven, s kratkom drškom i tri ravna dugačka zuba, tkz. čarobni češalj, češalj retrogradne zamjedbe i avangardnog zaborava. Počešeš se, recimo, i više te ne svrbi, ali tako da od tog češanja više ne znaš je li te nekad svrbilo, ili si se češao tek tako. Dabome da je ovdje nastajala rupa, i moglo se unutra uvući što je htjelo a kamoli ne prevejanac kao što je Slatki san.

San je dakle harao, a bakica je počešljana lagodno sjedila. Imala je ona svojih briga: sada, kada je raspršila sve unukove strahove i kad je on napokon zaklopio svoje oči velike kao tanjure, mogla se je bakica mirno prepustiti svojim bojaznima. A one, bome, nisu bile neznatne.

4

Počevši od Kafke naovamo, spavati je nekako prestalo biti jednostavno. Štoviše, postalo je... hm... pa, to. To: stanovita, kako da kažem, strava. Poput onoga oblačića na horizontu kaubojskog filma koji, bližeći se postaje ciklon, pa uragan, pa tornado, odjednom se i u naše doba pojavio razlog ozbiljnom večernjem nemiru.

Ljudi se ispotiha, u sebi, svaku večer prije spavanja osnovano pitaju: a hoću li ja : sutradan opet biti: ja? A što ako.....?- i evo, dalje od toga teško se već usuditi i misliti, a još gore sâm štogod zamišljati...brrrr. Zna se što. Svi znaju. Sve je, ako ne baš poznato i jasno, a onda malo nepoznato i nejasno i zato još uvjerljivije. Ta magla uvjerljivosti, to je napokon i ona bitna kvaliteta koja razlikuje puki predosjećaj od prevažne anticipacije.

Elem, ono što dopire kroz tu maglu bilo bi bezimeno i bezoblično da ga nije zapazio Kafka. Taj strah ima oči i uši i zove se 'ja nisam ja' u oba smjera. Zaspeš, probudiš se i više ne poznaješ sebe. Događaju se preko noći neke čudne transformacije, deformacije - namjerno ne spominjem pravu riječ, onu na 'meta-' - koje iz čista mira mogu zadesiti svakoga, a pametan tu nije nitko. Umjesto običnog odmora, spavanje je postalo složena disciplina.

O tim i o drugim strahovima baka je već bila sasvim dobro obaviještena. Ma ne, nije ona čitala tamo neke knjige, taman posla, a još manje da bi u toj zabiti bilo telefona ili ne daj bože televizora, ne, ne.

Nego, kada bi se uveče zatvorila u sobicu i raspustila kosu, a ono, sve kao neki valovi udarali po njoj, o čelo i o zatiljak, pa sve kao neki lagani žmarci po sljepoočnicama, pa sve kao neko daleko brujanje još daljih dalekovodnih žica.... Nisu to bili glasovi, nego više kao gumene lopte u koje su se polimerizirali utisci toga i okolnih dana. I to ne samo bakini, nego svačiji utisci, smiješani tako da više ne vidiš što je čije pa ti se sve učini kao tvoje -- Riječju, bili su to učinci kolektivne nesvijesti, onog oblaka pare koja potječe od isparavanja neke vode iz nekog općeg rezervoara - misli, riječi i djela - a koji ovdje zovu još i cisterna. A s vremenom se u njoj i štogod nakupi, ne može se reći...

Tako je baka u glavu dobivala kao ukapljeno i Kafku, i Junga, i Freuda, pa onda valjda i Marxa, Lenjina i Bakunjina (tog osobito, jer nomen jest valjda neki omen), pa Trumanova jaja, osnove analitičke logike, tu i tamo koju mandalu, pojanje, duhove šuma, primordijalne krikove, itd. Kad god bi ju kolektivno sustiglo, oči bi joj se trznule od iznenađenja, ali uvijek

5

zakratko: sve je to bilo u prvi mah kao novo, a u drugi mah tako staro, tako staro, kao na primjer biblija.

O! brecala se ona na gumenu loptu preobrazbi - O! ta što je meni do toga? I mahnula bi rukom kao da tjera dosadne muhe i leptirice, a da ga je imala mahnula bi i repom. “Nisam vam ja lampa da se na mene skupljate, što je meni do toga?’’- ponavljala je – ‘’briga mene za kukce... ja kukce volim, meni kukci ne smetaju... Kome smetaju, neka dršće! Mili Bože, čuda velikoga! Prepali se kukca! Što bi tek rekli na bika? Ili noja? Ta sve to što trči, puže, gmiže, leti, striga nogicama, sve je to neki život. Sve je to životni oblik, čemu adumbracija, čemu separatizam?” (tako se je ona ponekad izražavala, tj. ovakve je kojekakve riječi što ječe poput mjedenog lonca znala ubacivati u rečenične šupljine, a otkuda ih je isisavala - valjda iz atmosfere, iz strujanja - i puć! unutra s njima! Ko celer orijaš kad utone u goveđu juhu---)

“Ali bako” - prosvjedovali su katkad oni kolektivni glasovi, nametljivi kao da su vlastiti – “a što ako stvarno - zbilja stvarno - zbilja stvarno – meta -..foziraš, u žohara...? Nije li žohar zbilja fuj? Ono bijelo što mu izlazi…ona ticala —“Ma svašta” - puhala ona srdito na prikaze – “ta i žohari su lju...” - E, tu je stala, jer je uvidjela i sama da se malo zaletila - u žaru, u žaru dokazivanja - a neke granice ipak je bolje ne prelaziti. No čak i uz tu ogradu, kukci nju očito nisu plašili nimalo. Kolektivno je kod bake, a i inače, po pitanju spavanja pucalo u prazno.

Ali ono što ju je uistinu plašilo, baka je i te kako dobro znala i dakako da je htjela sakriti, prvo od sebe. Bojala se - ah!, neka mi bude oprošteno što kopam po tajni jedne starice - bojala se nečeg naizgled sličnog, ali u biti dijametralno suprotnog od mt.mrf.ziranja.

Kad god bi naime prilegla, činilo se baki da joj se jedna strana tijela nekako neprirodno uvećava, kao napuhuje, kao otvara i kao da se mijenja. Oko bi i uho postajalo nekako tuđe, ruka i noga pokazivale bi neku čudnu, osobitu i drugačiju poslušnost... Na toj se strani nešto drugačije, u drugom smjeru, i obrnuto, okretalo i kretalo, i to više... oh!... to više jednostavno nije bila ova ista, poznata i svima znana strana svijeta. Da, da, lako ti je kad se mijenjaš ti, pa makar i u žohara, pa makar i vidio svijet drugačije. Ipak je to taj isti svijet, sa svojim dragim starim kategorijama, Ali što početi kad se miče samo jedna strana, kada odnekud krene - ljudskom rukom nedirnuta - neka sila koja nema svoju logiku u pretakanju slijeva udesno, iz naprijed u nazad? Što kada zakaže geometrija?

6

Toga se bojala baka, od toga je strepila i vrpoljila se na stolici u taj tihi čas, dugo u noć i zimsku i ljetnu, u gluhu vedru noć kad krave spavaju, unuk hrče i nema nikoga da s njome podijeli

7

ASIMETRIJE

BAKA ZAPLAČE. Ali je suza kapala samo iz jednog oka.

BAKA SE NASMIJE. Ali joj smješak ozari samo jednu stranu lica.

UZE BAKA LOŽITI PEĆ, no vatra je samo gorjela, ne i grijala. Ili je pak samo grijala ali ne i gorjela.

ODJENE BAKA SUKNJU, a suknja ili je samo sprijeda ili je samo straga, vrtila je ulijevo, ili udesno.

ZAMIJESI BAKA TIJESTO, a ono ili je samo brašno ili je sama voda - nikako oboje u isti tren na istome mjestu. Ako dohvatiš vodu, izmiče brašno; dohvatiš li brašno, iscuri voda. Tijesto jest, a opet nikako sastaviti

ODE BAKA POMUSTI KRAVE, kad tamo vimena im kao naslikana: na pogled nabubrila, samo što iz njih ne kapa; ali kad hoćeš dohvatiti, ruka ti samo nekuda proleti i ne dohvaća do obujma: za oči sočno, za opip prazno, tek boja i plastika kao da bi muzao tetrapake.

GRAŠAK U BAŠTI RASTAO DVOREDNO, U JEDNOM REDU MAHUNE U DRUGOME ZRNA. ŠLJIVAMA MESO URASTALO UNUTRA, A PREMA VAN BUJALE KOŠTICE. DOK ORASI PAK BUBRILI PREMA VAN KAO ZELENI MOZGIĆI IZ TREPANIRANIH LUBANJA, I NIKAD DOZRETI, NIKAD DOZRETI.

BLIZE PLANINE ČINILE SE DALEKE, A DALEKE SE ČINILE JOŠ BLIŽIMA; DRVOREDI I ŠUME U DALJINU SE UVEĆAVALI, A PREMA NAPRIJED SMANJIVALI, KAO DA JE NEŠTO IZVRNULO ONU UDOBNU KLASIČNU PERPEKTIVU U KOJOJ SE SVE ĆUTILO TAKO SIGURNO.

KAO POŠAST, ASIMETRIJA SE NEVJEROJATNOM BRZINOM ŠIRILA I ZAHVAĆALA SVE ČEGA BI SE VIDIK DOTAKAO. NITI JE LIJEVO BILO LIJEVO, NITI JE DESNO BILO DESNO. A NITI JE BILO OBRATNO: DA LIJEVO BUDE DESNO A DESNO LIJEVO, kao npr. U SMIRUJUĆOJ SLICI ZRCALA. I NITI JE SPRIJEDA BILO STRAGA, NITI JE STRAGA BILO SPRIJEDA, KAO KOD ONIH CJELOVITIH STVORENJA ŠTO IMAJU LICA DVOSTRANO.

8

UVRNUTO, SVE JE BILO NEKAKO UVRNUTO, I VRIJEME, I MJESTO I IZMEĐU NJIH TA RAZDALJINA, I SVE JE TO BILO NEKAKO ZBOG SMJERA.... ZBOG NEKOG NEVIDLJIVOG SMJERA KOJI JE IŠAO OBRNUTO OD...

ALI BAKA NIKAKO NIJE MOGLA DOKUČITI OBRNUTO OD ČEGA, JER JE ONDA ONO PRVO BIVALO OBRNUTO ONOM DRUGOM A TO BI ZNAČILO DA JE OBRNUTO DRUGO ZAPRAVO PRAVO!... I KAKO SE ONDA MOŽE ZVATI 'OBRNUTO'?

USTRUČAVAJUĆI SE POGLEDATI U RANI BLIJEDI JUTARNJI MJESEC DA NE BI MJESTO NJEGA UGLEDALA SUNCE, BAKA POHITA NA BALKON - TERASU - DVORIŠTE - PROPLANAK - (UPRAVO TAKO, TIM REDOSLJEDOM I TAKVOM BRZINOM, STVAR JE EKSPANDIRALA TJ. ŠIRILA SE -) - ISPRED KUĆE -IZA KUĆE - NAD KUĆOM - ISPOD KUĆE - BEZ KUĆE - SAMO - DUPLO - IZOKRENUTO - NAGLAVAČKE - OD SEBE KRAJ SEBE.

NA JEDNOJ OD STRANA DAN JE MLOHAVO VISIO, KAO DA NE ZAPOČINJE, (ne završava?) I SVE BAŠ SVE PRIJETILO JE DA SE NEPRIMJETNO PREBACI .... U SLJEDEĆU RITAMSKU JEDINICU, U NOVI DAN KOJI, AKO JE SUDITI PO MJESECU UOPĆE NIJE BIO DAN A AKO JE SUDITI PO SUNCU UOPĆE NIJE BIO NOV. STARONOVI DANONOĆNI UMORNO JE ISPRAĆAO ZORU KOJA JE RUDILA, I U TOJ NEOČEKIVANOJ ISKLJUČIVOSTI OSJETA:

Baka pogledom prošeće po Tome Tamo, i Tad: - o! - i tad: onim drugim, preostalim, ne- asimetričnim okom - jer ipak je srećom čovjek stvoren s dva a ne s jednim okom u glavi - o! sa svojim stereo-okom ona

Zape.

ZapeZa Ruže. Opla! Ote se baki. Oopla! Otpovrnu ruže. Lagano se i polako ponovnoNa noge osovila HARMONIJA.

9

Ružo oh čisto protuslovlje

Jer ruže su tamo stajale nenarušene, bolje reći neoglođane sveprisutnim grickanjem tj. krupnim zalogajima asimetrije. Bilo je u njima nešto… nešto… što je zaustavljalo proces. Nešto što je plijenilo pažnju i morao si zuriti u njih i kada si dovoljno zurio - a to je moglo biti sasvim kratko - jedino se one nisu osipale. I jedino se one nisu opirale pipanju: baš one su bile 'kao nacrtane', a baš njih se moglo, o moglo se posve komotno dirati koliko se htjelo.

Nešto u redanju njihovih latica - nešto u toj blagoj spirali činilo je da nisu ni lijevo ni desno, i da kod njih nema onog 'sprijeda' i 'straga', jednostranog i obostranog - bile su naprosto tamo.

Uspravne kao baka. Zagonetne kao ona famozna sekunda prije izmišljanja prvobitnog praska.Uperene amo prema naprijed, i danju i noću, ravnale su vektor vremena.Estetične, anestetične. Naizgled nepomične, vidljivo nevidljive, stajale su ondje u znak znaka za prividno skretanje.

Lupne se baka po čelu: “Pa jašta!“Što vrijedi svila ako je hlad!Što vrijedi lonac ako je kiša!Što će mi kotač ako je jad!

(za ovo posljednje ne može se, međutim, nipošto umetnuti npr. “što će mi kolač ako je glad”)

a) Rješenje mimo zagonetke

Najteži zadaci u pravilu imaju najjednostavnija rješenja - evo, recimo, E =mc2. Povijest svih inovacija počiva na opipljivim vizijama, pa tako recimo zemljak Tesla - rastao svega par kilometara zračne linije od boravišta bake Luje - čučeći pored one svoje rječice mora da je u istosmjernoj rijeci vidio izmjeničnu struju. Takav je to kraj, ta Lika. Nimalo dijalektičan. Nema tu cici-mici, ni mile-lale prikazivanja. Nema tu 'ja vidim ovako, a ti onako, ljudi smo pa ćemo se dogovoriti'. Tu stvari

10

bubaju u glavu takvom brzinom da ode glava ako ih nisi vidio ispravno. Pa se ti misli.

Naprotiv, Heraklit, taj je mogao još tisuću godina čučati kraj svoje rječice i uzvikivati 'pantha rei', kad su njegovi sugrađani bili fino odgojeni da mu ne protuslove, točnije nisu ga tukli da bi ušutio. Tesla nije bio te sreće: njega je protuslovlje tuklo gdje je stiglo - po glavi, po leđima, po nogama. Tu čovjek brzo zaboravi na rafiniranost percepcije, kad naime ono 'biti ili ne biti' bude stvarno stanje a ne samo apstraktni dramski naboj situacije.

Rijeka je, Bog joj dao, tekla kao i uvijek istosmjerno, ali je vrijeme u kojem je protjecala bilo još istosmjernije. Ono je imalo svoj utvrđeni početak i svoj određeni kraj: rijeka je mogla glumiti kao da je ista, ona je izvodila uspješno svoje metamorfoze pred očima nekog tko čuči na obali i nema pametnijega posla nego razmišljati o identitetu ili pak o kontinuitetu. Ali u konačnici, taj njezin smjer u najstrožem je smislu obdržavalo samo istječuće vrijeme, vrijeme koje hrli svome svršetku. Samo ono je bilo uistinu istosmjerno sebi, sebi istovjetno. Zato je u odnosu na vrijeme rječica tekla izmjenično, i to je bila njezina istína.

I eto je Tesla, i ne znajući za baku koja slične bojeve bije, opazio rječicu stvarnu a ne rječicu subjektivnu, ne kakva je ona po sebi i za sebe nego kakva je ona kad veselo trčkara u svijetu pod kapom nebeskom kakvoga je Bog stvorio. Jer stvari su stvorene stvaranjem, a ne nastajanjem: da su nastale, zvale bi se valjda onda 'nastanatci', ili 'nastavatci' ili 'nastaci' ili nekako tome slično.

A baka? Ona je pod tom istom kapom ugledala ruže. Točnije, ako je htjela ići do kraja, a htjela je, nije ih mogla izbjeći. Nisu tu ruže nikakva dogma, naprotiv. Svako ima neku svoju, naime, stvar, koju od 'nastavatka' mora kad-tad priznati za 'stvaranost'. Uvjet je jedino da ima petlju (gle, to je slično s 'peteljka’!).

Asimetrija je doista strašna: ona je poput Ahuramazde kad zakriljuje Ahrimana, mimo svake logike, ubitačna baš onda ako se povjeruje da je tu kraj, ako se ne dohvati junačko svijetlo oružje. Iako se na prvi pogled čini upravo obrnuto - da asimetrija nije ubitačna, da svijetlo oružje ne treba dohvaćati, da junak ne treba ustati, i da će asimetrija žmirenjem nekako sama nestati.

Stoga baki svaka čast, nije ustuknula pred metamorfozama i pantareizmom i numinozom, niti se je dala navući na žmirenje. Zato će dobiti junačku ružu, umjesto ordena. Naprijed, bako, naprijed!

11

b) Da ne duljim: valjalo je potražiti i dokopati se

Ruže vjetrova

To nećemo učiniti tako da pohitamo do stare, sada neispravne ‘Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda’, potražimo natuknicu pod 'R' ili pod 'V' i ondje jedva dočekamo da izrežemo rozetu koja se tamo možda nalazi opisana kao 'ruža vjetrova'. Valjda je svakome jasno da je to samo crtež, i da vjetrovi nikada i nigdje ne tvore takav oblik. Vjetrovi pušu, regularno a opet naizgled slobodno. Pa što je onda 'ruža vjetrova'? Postoji li u stvarnoj stvarnosti nešto na što bi se mogao odnositi taj simbol?

U središtu te čudne rozete skrivena je zemlja. Sjever i jug, istok i zapad, imaju smisla samo kada prave noge čvrsto dotiču tlo. Tko je ikada čuo za 'sjever svemira'? Toga nema - želimo li znati koordinatu, ona se mora odnositi na poznatu točku. A evo, ruža vjetrova naslikana je kao da zemlje nema. Točnije, kao da nacrtani vjetrovi u svojim nacrtanim smjerovima ne ovise ni o čemu, doli o svom samosvojnom zakonitom kretanju. Ruža izrasta iz ničega, a bome se i sastoji iz ničega, osim iz neke neutemeljene pravilnosti i bezrazložnog kretanja. Oh, kako je to eterično! Oh kako sferično! Oh oh!

I eto - BUP - po kratkom postupku mi upadamo u središte zbivanja poput onoga zeke s bijelim rukavicama i satom koji mu stoji, naopačke.S onu stranu ogledala ruža ima bezbrojna, maglena, i što maglenija to dublja značenja.

Ona uzdiše i trpi jer je čak i takva autonomna još nekako neslobodna, stiješnjena, ograničena. Ona je su-patnica. Ona je uzvišena, Ruža nad Ružama, Ideja Ruže same, a opet čami ondje neshvaćena. Ona je Rozarija, Majka sviju ruža, a opet ničim ne rađa. Samo buja, buja, vrti se u krug i premeće, a iz toga ništa ne sazrijeva. Ruža je ruža je ruža - nije li odnekud poznata ta formula?

Čak i baka ju je prozrela. U hipu je shvatila da to nije TA Ruža koju ona, baka, hitno treba. Baka hoće ružu s peteljkom i stabljikom, s tučkom i prašnicima, tkz. Pravu Ružu. Ona hoće ružu koja ujesen postaje šipak, u šipku sjemenke, a u proljeće tjera nove mladice i zameće nove pupove. Hoće ružu smjerokaznu, koja smjer pokazuje, a ne smjerodajnu, koja put određuje. Hoće ružu konkretnu, ružu smislenu pa ma i beznačajnu, treba joj istinska Ruža vjetrova.

12

Što je dakle ta Ruža vjetrova? Ruža vjetrova je...

Ruža vjetrova je bakina metanoja. Ona predočuje jednu jednostavnu stvar: ne pušu vjetrovi zato što se zemlja okreće, nego se zemlja okreće zato što je gurana i tjerana vjetrovima. Trivijalno, dabome, pa ipak!... Koliko nesporazuma po tom pitanju!...

Ruža vjetrova nije vjetrenjača.

S I N K O

Končići su bivali sve dulji, maglica je bivala sve prozirnija, zrak je postajao sve gušći - gle, moglo se već i disati! - i hop! - vani smo - sinko je nježno i mehko izlazio iz sna.

Čim je on tako nama stao izlaziti, popleo se odmah o dvije, tj. najmanje dvije nezgodacije. Jedna je bila osjetilne, a druga terminološke prirode.

Osjetilna: Jest da san na samom svom kraju ima oblik lijevka, ili čak oblik vira s obrnutim smjerom kretanja (prema van); no taj završni oblik sna, on kao da nije posve, nije, da kažem, u svojoj sveukupnosti, samodovoljan - nije samorodan (autogeni). Rotacija po plaštu lijevka već na samome otvoru prestaje biti prava, onaj fizički osjećaj rotacije biva zamijenjen odmah na početku izlaženja nekom vrstom mišljenja o rotaciji, stanovitom meta-rotacijom, gdje više ne znaš rotiraš li uistinu ili samo misliš da rotiraš. A i sama ta vrtnja onemogućena je ionako stalnim povremenim nestajanjem, rasplinjavanjem ili rupama na stijenci.

Treba stoga reći dvoje: - za povratak u budno stanje potrebno je, izgleda, veliko ubrzanje;- to ubrzanje ovisno je, izgleda, o silama izvana, silama jave.

Nečiji glas izvana tako dugo rotira, i rotira, i rotira po slušnom kanalu sve dok napokon ne uspije vrtenjem dohvatiti, zarotirati i iz dubine izvaditi ono spavajuće, svijest, dušu, osobu, psihu. Nekoga.

Dosta je, uostalom, sjetiti se jedne neobične atrakcije koja je nekad poput cirkusa ili zajedno s njime putovala od mjesta do mjesta, tkz. ‘zid smrti’. To je ona čudna predstava između moto-crossa, gladijatorstva i hodanja

13

po žici. Na 'zidu smrti' motorist se penje uz gotovo okomit, ljevkasto položen zid i po njemu kruži sve većom i većom brzinom. Što se više penje, zvuk motora je sve prestrašeniji i divljiji, brzina sve veća. Ne bi nikako bilo dobro da mu se motor negdje pri vrhu tog betonskoga lijevka ugasi. Ljudi ovdje ne dolaze gledati smrt. Njihova fascinacija - ujedno i izvanredna posjećenost toga mjesta - proizlazi iz toga što se ovdje obnavlja i priziva taj neodređeni osjet rađanja-buđenja. Čak ga je, ovako zorno predočenog, malo lakše i podnijeti.

Druga, terminološka nezgodacija, sastoji se u tome što je nama današnjima nemoguće naći pravu riječ za ona Vrata. Koja vrata? Ona koja, ajmo reći, dijele san od jave. Naravno da postoje neka, nazovimo ih, vrata, no ona se jednostavno gube negdje u predjelu buđenja. Napinjali se mi, napinjali, dohvaćali, dohvaćali -- ona su već izmakla. A vrata, kad bi to uistinu i bila, ne bi imala kamo izmaknuti. Ona dapače i postoje zato da postoje. Njih otvoriš, prođeš, pokloniš se, zatvoriš, ovdje si i basta. No ova ovdje nemaju tu ugodnu osobinu da se ponašaju kao vrata, jednosmisleno i jednoznačno. To su vrata kroz koja se stalno prolazi a nikako da se prođe, ili vrata koja stalno dolaze a nikako da dođu, vrata - ne-vrata.

Onda su se neki dovijali pa su to nazvali prag: kao, to je sad nešto zbilja određeno, onaj trenutak prekoračenja, zlatna, ili hrastova, ili zamišljena crta. Vrata su ionako samo rupa, prolaz iz prostora u prostor, iz šupljeg u prazno. Prag, to bi kao bilo ono glavno od vrata, polazišna metafora - glavni prijenosnik - to bi kao bila ona redukcija ispod koje se ne može... Jest, šipak! (eto, opet šipak, taj se zbilja pojavljuje na najnezgodnijim mjestima). Pojmovi mogu biti sami sebi zgodni koliko hoće ako ne odgovaraju stanju stvari. A prag, u usporedbi s predmetom razmatranja - izranjanjem u budno stanje - jednostavno se nije poklapao… Ne pomaže tu niti štaka u obliku 'prag svijesti', i tsl., nema tu nikakvih pragova taman ih nazvali i katarakti. Nema tu unutra ni slapića ni sadrenih barijera, neka samo Korana mirno žubori i žubor njen.... neka bi dopro do zaspalih ušnih školjkica. Ali to sigurno neće pripomoći buđenju. Štoviše, kako je to svakom poznato, slapići i pragići divno uspavljuju.

Padali su kroz povijest pojmova i drugi prijedlozi, poput one špilje, ulaz, izlaz, daleko svjetlo, sve do novijih pokušaja - tunel, prolaz, opet svjetlo u daljini, kanali, putovanje - uzalud, sve to nije moglo precizno i točno zahvatiti ono nemoćno,… žestoko,… razbarušeno,... dislocirano i neprestano na sve strane rotirajuće stanje - tek tu i tamo pokoji orijentir, fleka, ugreb - vrtlog koji podiže izvana, to nejasno i delikatno stanje izranjanja koje se nikako ne da opkoliti definicijama.

14

Ima ih i danas koji se nadaju da pronalaženje prave riječi, ili pravoga sklopa riječi, možda trzaja, lica, geste ramena i ruke koja bi zamijenila verbum - nije daleko. Napetio i s uzbuđenjem oni iščekuju doba kada će ljudima biti normalno - štoviše, kada će im prijeći u naviku - da skakuću preko one 'crte', da ulaze i izlaze iz bestežinskog stanja kako im se svidi.

Duga je to priča, to navodno napuštanje sigurne kapsule i prepuštanje beskrajnom prostoru svemira. Ona počinje i završava u glavi sirotana koji se jednoga jutra probudi žrtvom mtmrfz. On dolazi do kućnoga praga - pobrkalo mu se već i prije - i zakoraknuvši van pita se: što je ovo? Padam li ja? Ili se dižem? Sanjam li ja? Ili se budim? Njemu je iz mozga negdje potiho ishlapila - u kolektivno nesvjesno? - ona crta... koja dijeli.... težinu na dva nejednaka dijela, i on jadničak misli da je postao sâm vrtlog, i njemu je svejedno... Njega baš briga da pronađe neki izraz - neko govorenje za TO - na koje se tako željno čeka. I eto, vrtlog zamahuje i centrifugira čak i govor od ne-govora. S ove strane se govori, samo što se ne nalaze prave riječi, a tamo se ne govori, jer riječi više nemaju svojih granica.

Jedino stvarnost.... ta puka stvarnost je i dalje žurila nepromijenjena. Sinko, zapravo unuk, svega je toga bio posve nesvjestan. On sada nije bio u situaciji da razbija glavu i opterećuje mozak trijemovima i dovratcima. Njemu je bilo do toga da izađe, i to da izađe STVARNO, a ne samo u metadoživljajima. Jednostavno, on se bio budio.

Nasuprot njemu ko limena kugla kotrljao se bakin glass orkestrom. Onda stane. Bude glasna (zvučno-bučna) pauza,Zatim opet krenu svi odjednomispočetka ab ovo, ko da kasne;Negdje pljesnu: ispremještaše sestolci buđenja, snijeg tamo načasPade, odmah nesta, a bakaSveudilj dozivati ne presta

....................Unuka:

Ajde, raaaano, čekaju Te krave i varenika!

15

JAVA, BUDA I SUMATRA(Probudio se i malko promašio)

Jest, evo, odlučio se: no tek što je odluka sazrela, odmah se vidjelo da je malo nagnjila i da neće dugo potrajati. Važan je motiv, a njega su gurala naprijed ova dva razloga: vukla ga je lakomost (apetit, konzumirati, varenika) i golicala znatiželja (što gdje ima, kakvo je, vidjeti vidjeti).

Probudio se, dakle, ali je ujedno malčice i promašio. Cik, za dlaku. Sunce je već grijalo, ševe prhutale, a njega vir baci malko u stranu. E, nećeš, braco. Nisi dobro centriran. Sinko pokuša opet. Vrtilo se, vrtilo, ispade kuglica - cik.Iz drugog pokušaja, nije valjala kombinacija. Nazad u bubanj! Odjeknu paljba. I napokon -- bravo!!! - prolome se ovacije (ovcaije?), i sinko bje jedva nekako istisnut na Javu.

‘’Java, Java’’ - podgovarao ga je neki tihi, uporni, unutarnji glas (ma ne mora to biti 'glas savjesti'! ima tu i drugih!) - i pod dojmom te prve, tako snažne, toliko izravne... sugestije...- sinko prvo što ugleda, ugleda krave. Ali to nisu bile krave, nego su to bile rikše, i lebdjele su lagano tamo amo nošene nekim glavama s nogama skoro do poda. Onda pogleda u ormar, ali ormar je bio vulkan, nešto se dimilo i izlazilo iz tog otvorenog duplja, i smrdilo je poprilično. On pogleda pelargoniju na prozorskoj dasci, kadli pelargonija operjala poput papagaja, ošarenila i stala kriještati ljuljajući se na grani drvenog izgleda. Najzad pogleda u baku, i protrlja oči: bakičini zubi izbacili se u njušku, oči uvukle i smanjile, nokti porasli, prsti potamnjeli, i palac... bez opozicije! I činilo se kao da nešto skriva iza leđa, jao!- rep! I dlake, po cijelome tijelu! Bakice, bakice, nisi se valjda preobrazila u hipotezu, u našeg konstruiranog pretka, nisi po zubalo valjda išla skroz u Keniju ili Tanzaniju, valjda nije tolika sugestija...

...ružan prizor, doista. Ali što se moglo? Istodobno, bila je to i jedina prilika da sinko taj daleki, čarobni otok Javu upozna neposredno, osobnim uvidom i posve objektivno: nikakva kamera nije tu birala, rezala i montirala, to što će naš prvak u percepciji ugledati a što će mu pak vječno ostati skrito. Putovanje bez iluzija... Nažalost, stvar nije mogla dugo takvom ostati, jer čuli smo ipak se tu radilo o kravama, vareniki, krave čekale varenika se hladila.

16

Tako 'Java' bi prisiljena povući se u korist obične Zbilje. Sva sreća pa nigdje u blizini nije bila u tom trenu Stvarnost, jer u tom bi se slučaju sinko našao u onom arhajskom položaju Parisa i odzlata jabuke, u dilemi kojoj se od njih dvije prikoniti, s opetovanim nesagledivim posljedicama...

Ahrmh, hrnh, što? Krave, hmnh, kakve krave? Otkud krave? Kud? Što ja? zabrunda ispod debelog biljca (zbiljca) sinko.Iz toga je empirijski dokazano da je prvi organ koji Zbilja razvezuje jezik.A prva forma u kojoj se čuje da organ funkcionira - jest upitno kukanje i puhanje. Potom slijedi faza 'prisjećanje i prepoznavanje', - O, aha, hm, vidi vidi, krave?!Nakon toga slijedi jekanje:- O yes (o ranim internacionalizmima kasnije), mhm, da, da, krave - Te najzad pristajanje:- A, krave, to može,... itd.

Za cijelo to vrijeme baka je na stolčić pored kreveta servirala. Donijela je vareniku i proju, meko kuhano jaje, soljenku i žličicu, te uredno presavijen ubrus. Onda je pristojno sjela i pričekala da sinko uđe u fazu 'žvakanje i slušanje', ne bi li zapodjela svoju litaniju i

Brojanicu:

Hip sinko hopLijeva noga prva jokSiđi s peći priđi k vrećiReci graška pravi broj........... (iznimno lukavo, nema boljeg buđenja od brojanja!)

Pljas diko pljusPrimi pramen peri pulsKapci gore kose dolje, Vode se ne boji čvrst......... (i ovo iznimno mudro, preventiva od povratka u tekuće stanje)

Zum miško brumNe valjaj se po plahticiSvaki tren IzgubljenManjkat će ti u kasici....... (no, tu ga je baš podbola! kling-klang, u ušima mu zazvoniše neke imaginarne škude, ništa od valjuškanja).

17

A pravi udarac tek je slijedio!Jer nakon higijensko-tehničko-mudrosnih instrukcija, dok je još sjedio zbunjen i raščupan, prema njemu je već letio ispaljen projektil Zadatak:“Trebaš naći Ružu Vjetrovaa..!”

“O, ne!” prestravljeno uzvikne sinak “O ne! ne ne i ne” zakuka njegov Alter rego - Bila je to zadnja faza, faza NIJEKANJA!Dolazila je Stvarnost, nenajavljena!

SUZE SINA RAZMETNOGA

O predugo sam bio tamo gdje me ne bî. I na drugom mjestu jedvaKrive riječi izgovaro, u pô glasa.No kad iz zaglušnog prostranstvaotčepljen u kristalnom me liftu dižegle! To nakrivljena jeka tekpovazdan me nazad kliže. Oh!Međ rujnom, lipnjemTaj jarki periodPrebrodit nam je!

Niz grotlo kotla nagnem li sevidjet ću zemlju svu ko na dlanustisnutom. To ne bih htio. Da l' oko, zub?Da l' žlijezde? Kud raj da ovaj prostrem?da zaskočim? da zaspem? Dverstaklenu ko leću da prislonim do uz krajmraka kopnenog. Jer što sam dalje to mi je bliže. Fuj!Sred znoja, gnojaTaj krmljiv raskorakPremostit nam je!

Gle ovuda se tajne ko tuste Guske jate. Još krekeću! I grizu! I čaporcima masnim

The Task. Militarije zvuče puno važnije i ozbiljnije na engleskom, jeziku podrijetla, ali mi moramo biti moderni i govoriti materinjim jezicima, radi očuvanja različitosti u svemiru.

18

čeprkaju po svemu što bistri zračak diše. A ja sam to Sve snio... O kazno padni na Me pokrij brdo udri grome ...Munjo! Kasniš! Di si?Od oka nema daljeg do svemiraOd srca nema jačeg do nemiraKroz koprive do sljezaKroz suze - na koljenaTaj poznat put Prokrčit nam je!

I sinko zijevnu. Zijevnu jače. Još jače... najjače! Ne možda baš čitav svod, ali kuglu, kuglu mu se svakako činilo da bi mogao smazati u jednom zalogaju, za zajutrak. Toliko prostora! Golema šupljikava šupljina. Sterala se u nejakim grudima, među mekim kržljavim rebrima i tamo ilustrirala osjećaj --- punine---… A kroz malena usta, gdje se ko za inat skućilo ono usko nepce što podsjeća na svodove gotske katedrale i tjera zubiće u dva suvišna reda kao kod mladog morskog psa - kroz ta tijesna ustašca jedva da bi se provukla i ping-pong loptica - mjesta je u tom tjesnacu zapravo realno bilo za pikulu - eventualno za šljunak--- i to pod jezik... A on da bi kugle mazao!

To se zove apetit! Vidici - tj. perspektive, velike -, zdjela unutra prazna širi se, podtlak, guta, - a putić uzak, uzak, da uži ne može biti.

Jutro je pametnije od večeri

Jutro ti proricano, ti naviješteno jutro koje utireš obećanu zemlju i ponovno razmičeš razmaknuto more i “evo, tu je” - stvarima otvaraš mjesto što ih spade. Ali one mirno na krivom mjestu stoje dalje: i to je pomak. Od mjesta gdje stoje do mjesta gdje bi vrijedile biti.

Pa da je koga i trostrukim vidom obdarila matera priroda, ni tajU jutru ne bi ugledo neg’ duplu sliku, ko zametak orijaškiBaš svega što u danu silaznom - (ma kako sunce uporno se pelo) i (ostarilo nije), - sazorit neće sigurno,

19

već vazda sahne. O da je makarmalo i manje stvarnih usjeva te taklo, jutro,koje, prekratko si za mir koje, prerano siza dugo čekanjei mi te puštamo uvis kao cepelina: jednim smo okomstalno gore - lebdiš li? O neka tebe gore, neka - tu smo sigurni - Dok drugo oko pri nama je i ujutro smo kiklopi.Sitnice prizemne - ne ruke, pogled kiseli - još koliko sinoćnahranili smo pažnjom, niske, nisko-

RUŽO, OH ČISTO

VARA SE SVATKO TKO MISLI DA RUŽE NEŠTO ŠAPUĆU, PA DA JOŠ UPRAVO NJEMU ŠAPUĆU. POGOTOVO NE NIKAKVE ANTOLOGIJSKE RIJEČI POPUT: »ČEMU? ČEMU?» ILI »PROĐI, PROĐI» ILI TOME SLIČNO.

Međutim se isto tako vara svatko tko važnost cvijeta mjeri po vrijednosti ploda - a dokaz tomu su i opet ruže. Jer šipak... to je stvarno romantična metafora za nešto usputno i skoro bezvrijedno. I osim toga, on je od divlje ruže, bez veze, tek par latica tako slabašnih da otpadaju na dodir a trnja i šikarja ko u priči. Dočim tkz. plemenite ruže, milford, wilford , rokford i ostalih tisuće otmjenih pasmina, ne plode koliko je meni poznato baš ništa jestivo. I stvarno, ima čak nešto degutantno kad one počnu beskorisno bubriti, kad oni smeđi - suhi ili gnjili - komadići starih latica vise iz epicentra. Zato otmjene ruže imaju vrtlare koji im režu pravodobno prve znakove starenja - nije to od urednosti, makar šta, nego je to profinjeno, smišljeno, dojma radi - estetika, čista estetika!

RIJEČ 'OPLA' ČINI UJEDNO I UKUPNI RJEČNIČKI REPERTOAR JEDNE RUŽE, KAO I REPERTOAR SVIH RUŽA ZAJEDNO. TO JE ZATO ŠTO NA POČETKU 'OPLA' STOJI 'O', A 'O' JE JEDNAKO 'O'-OBLIKU RUŽE ČIJI CVIJET JE NALIK VIŠESTRUKIM USNICAMA KOJE IZNANAĐENO IZGOVARAJU VIŠESTRUKO 'OOO?'ONO, TAJ OBLIK, JE VELIKA ŠTAMPANA ELIPSA, A NE NIKAKO KRUŽNICA! NARAVNO, KADA APSTRAHIRAMO MNOGOBROJNE NERAVNINE, ISKRIVLJENJA PA I VALIĆE NA RUBOVIMA. ZATO I 'OPLA' TREBA BITI ČUJENO KAO OOOOPLA', ISTO TAKO MALO NERAVNO NO IPAK SOČNO I PRAVILNO ZAOBLJENO.

20

Drveni mozak

(ne čitati 'mozaik'! da se mislilo 'mozaik' onda bi pisalo 'intarzija'.)

Od užasa, odrvenio im mozak.

S kojim pravom bi odrvenjeti smjele samo noge? Nemaju one nikakva ekskluzivna prava na 'odrvenjavanje' čime bi se dičile, kao 'joj, što smo danas odrvenjele', i onda gnjave vlasnike da im iziđu ususret, da ih vuku, nose, masiraju, itd. Uz to, drvene noge u psihi vlasnika polučuju i neke druge efekte od onih koje su si zamislile same noge. Ono, jest da to stvara određeni osjećaj težine, onemoćalosti, pa i blage oduzetosti, pritiska... Ali drvo istodobno pobuđuje i suprotne psihičke asocijacije: lakoća, žilavost, rast, spremnost na cvjetanje i listanje...Odrvenjele noge, to čak može biti i veselo!

Na 'slučaj noge' dalo bi se čak mnogo točnije primijeniti posve druge materijale. Djelomično je to i iskorišteno, olovne noge, recimo. Olovo, to je u redu. Tu više ništa ne kola, ništa se ne raspada. Niti atomi. Svi procesi su okončani, što je bilo bilo je. Noge su iznutra teške, no izvana su mekane i ne pružaju više nikakav otpor. I da nije te čudne anatomske težine, pomislio bi čovjek da sada s njima može prolaziti kroz čvrstu materiju, najbolje kroz zidove. Zašto tome nije tako? Ne znamo; nešto tu stoji što spriječava da stvari budu jednostavne i logične, adekvatne našim moždanim vijugama.

Nadalje, s obzirom na sve, kako to da se još nisu dosjetili gume? Guma, to je doista blizu: evo i auto ima gume umjesto nogu, kako su to već mnogi primijenili. A osjećaj u donjem dijelu je približno isti: teško, uvijek kao pomalo vlažno, gusto, otvrdlo, hladno... A opet, kad bi se reklo: imaš gumene noge, to odmah podrazumijeva nekakvo skakutanje, elastičnost, baš glupo - kako se stvari mogu lako izvrnuti.

Mozak, međutim, ima mnogo toga zajedničkog s drvetom. Npr., pucketa. Kao što drvo dok vatricom gori pucketa i baca iskre, te od silnih utrošenih kalorija bude toplo, toplo, tako isto i mozak sagorijeva silne kalorije dok misli, misli, čisto izgara u tom silnom naporu da bi smislio. Kud odlazi ta toplina? U struju. Mozak je veliki drveni transformator. A odlazi i u analogiju, pa se zato veli: 'usijana glava'.

21

Ima toga još: mozak se može i rasušiti. To se događa kada mozak hlapi, hlapi, -fiziološki - , a metafizički kada tlapi, tlapi. Određena količina vlage nužno je potrebna dobrome mozgu: ne prevelika, jer onda baš kao i drvo ne gori nego samo dimi. Utoliko izraz 'udaren mokrom krpom' predstavlja nužnu intervenciju u slučaju urgentnog pomanjkanja vlage. Rječju, bolje je biti udaren nego ishlapio.

Naposlijetku, mozak baš kao i drvo može biti crvotočan. Kod čovjeka to se zove 'rastočen'. Postoje misli koje se poput crva vole udomiti u moždanim strukturama, i onda tamo godinama grickaju rupe, buše tunele i prokopavaju kanale. Bude i to da nekad potamane sve, te unutra ostane još samo šupljina iako izvana izgleda još neko vrijeme gotovo posve zdravo. Kad se takvi crvi zalegu, veoma ih se teško riješiti. Najbolje je, izgleda, ne dati im doći do zraka. No i to je uvijek pomalo riskantno.

'Odrvenjeli mozak' ima dakako i vrlo lijepih strana. Kao prvo, dade se tesati. Vlasnik tako ima priliku da kad-tad prestane biti 'neotesan', ako se malo potrudi. Drugo, može korisno poslužiti pri izradi manjih drvenih predmeta, dok se za velike drvene predmete trebaju udružiti više njih zajedno. Treće, nema šanse da se utopi, ni u kojem oceanu pa čak niti u 'oceanu bića'. On je nepotopliv, on će uvijek na koncu nekako isplivati - ili biti izbačen, što mu dođe na isto.

I ono naljepše kod 'drvenoga mozga': živa nada da bi mogao ponovno procvjetati. Poput otrgnute bademove grane, i njezinih nevjerojatnih blijedoružičastih cvjetova koji izlaze prvi bez straha od zime. Moguće je to, moguće, da propupa suha bademovina. No za to već treba nadnaravni utjecaj, koji se obično naziva 'blagoslovom'.

RUŽO, OH

...ILI NETKO MOŽDA MISLI DA RUŽA ZNAČI »M«, ILI »F«? DA SE U POSTUPKU GEOMETRIJSKOG RAŠČIŠĆAVANJA NJU MOŽE PODVESTI POD BILO ŠTO DRUGO A NE SAMO I JEDINO POD ČISTU KRIVULJU R2π, GDJE 'R' MOŽE IZRAČUNATI SVATKO, NAJOBIČNIJIM CENTIMETROM, DOK 'PI' JE MEĐUTIM BILA, BIT ĆE I OSTAT ĆE SAMA RUŽA?! DA NE MISLI TKOGOD MOŽDA DA JE RUŽA ZBOG TAJNE VEZE SA 'PI'-OM VIŠE »O« - KAO »OKO«, TAKOĐER I »OKOLO« -- NEGO ŠTO JE »U«, = 'UHO', ILI ČAK »L«, = LAKAT...

22

ALI EVO POLAKO SE GUBIMO, SVI ODGOVORI SU TOČNI, TO JE UOSTALOM TA SPECIFIČNOST KRUŽNICE I NJEZIN PRIVATNI BESKRAJ. ONA NERVIRA I ČAK BODE ČIM NALETI NA MALO SUPTILNIJI KARAKTER... RECIMO, NA KRALJEVNU NA ZRNU GRAŠKA... (»G« KAO »KRUGLA«).

SVA SREĆA DA KAO TAKVA NE POSTOJI U PRIRODI. NEGO LIJEPO, ŠUP, U PRIRODI JE PRIRODNI NJEN OBLIK IZOBLIČAN. PA, HVALA BOGU DA JE TAKO; JER INAČE, TO SPAVANJE NA OKRUGLICI BILO BI DOISTA NEIZDRŽIVO.

TKO PAK NE VIDI OVU METAMORFOZU, APSTRAKTNE KRUŽNICE U KONKRETNU ELIPSU I SVE ŠTO IZ TOGA DALJE PROIZLAZI, TAJ ZAISTA NEMA DARA ZA VIZUALNE ZNANOSTI. NEKA SE TAKAV NE BAVI ČITANJEM, JER TKO ZNA ŠTO BI SVE IZ (OBLIKA) SLOVA MOGAO KRIVO SHVATITI. NO, DOBRO MU JE DA VJEŽBA ČITANJE S USANA, POLAKO, SVE DOK NE BUDE BIO U STANJU PREPOZNAVATI POJEDINE GLASOVE.

Još noćas...

Još noćas čuh te vjetre kako okrećešNa buru kako tamaniš mrtve oblake i odmahTaj pritisak strašni je pao, taj obelisk ko kamen; da, vjetre, nisi dao da potraje ta muka - nit zapanjensi stao: već kao jahač sabljom prodre sve do

razi zemlje. I poput kosilice oštre svu noć brijo,nosio i rezo, uvis dizo i otpuhosve to smeće, otpatke i korov, lupine krumpira, piljevinu, slamu, ptičja gnijezda – sve što zemlje čvrstodržalo se nije prizemne: svu repu bez korijena. I latice gnjile plesaše te noći ples svoj posljednji, uz jezero,

Ko vile, i nestaše s pijavicom ciklonskom što u zemlju propade. I bje kao smrzlo: vlati trave, klasje, glave sunco-kreta... ruže... ukočiše se naglo u mirnom čekanjuDa prozeble im udove ogrije sunce pravde sa zdravljem u zrakama.

23

GAZDAR

Gazdar je ujutro svjež otškrinuo vrata kolibe. Vani je bilo sunčano, kristalno jutro. Noćašnja bura dobro je odradila svoj posao. Na dalekom istoku oštro su se ocrtavali oblici planinskih lanaca i njihovi snježni vrhovi. Na zapadu se prostirala jasna visoravan. Na jugu slapići, na sjeveru šume. Ništa nije bilo ispremještano, dapače, izgledalo je još urednije nego sinoć. Ni Himalaje ni Tibet nisu se uspjeli preseliti ovamo u Liku, iako je nasrtaj bio žestok.

To je bilo što se tiče okoliša. No što se ticalo kolibe...Gazdar uze klupčicu, sjedne ispred praga i pored sebe odloži bokal vode s namjerom da se obrije. Onda uze britvu, i stavi preda se prenosno ogledalo iz kuhinje.Možda bi znao i napamet, ali ovako je oduvijek izgledalo sigurnije. Pogleda u ogledalo. Kad tamo - unutra nije bilo ničega.On nesvjesno posegne rukom prema obrazu - lice je bilo tu.Pogleda opet - no zrcalo više uopće nije bilo zrcalo. U njemu se ništa nije odražavalo, ni koliba ni vrata u kolibu, ni slamnati krov... bura je izgleda raspuhala sve slike, pomela prikazbe.

Ogledalo je sada bilo četvrtasti komad stakla koje je držao u ruci. On ponovo pogleda u njega - gle, kamen prozirac!

I kroz njega, još jasnije nego prostim okom, vidjela se koliba, i cvijetnjak, i lješnjaci na rubu šume tako pojedinačno i čisto kao da su ovdje, i vidio se on, gazdar! Kako posred te miline sjedi suncem okupan, bezbrad - nije bilo čak ni one jutanje strnjike po licu, bura je...

I vidjelo se kroz prozirac da je proplanak. Baš čudno. Jer inače je ovdje bila pustara. Koja je razlika??! Pa velika. U pustari je čovjek izgubljen, malen i napušten. Osjeća se ugrožen i bezvrijedan. Na proplanku, pak, on je zaštićen i siguran. Dragocjen i poseban. Uspravan. I što je najvažnije, ta razlika nije bila ni najmanje subjektivna. Ona se više nije odražavala, nego proviđala, a to je već nešto posve drugo.

I gazdaru bî drago da se rješio svoje slike, onog nestvarnog odraza koji je sve dosad uvjetovao njegove pokrete. Bi mu drago da niti je više dvostruk, a niti je neproziran. Bi mu drago da je postao vidljivim.

24

E, moja ružo!

U posljednje vrijeme uočila sam da se Ruža pojavljuje sve češće, i to u vrlo heterogenim izdanjima. Uopće nije nestala, premda na prvi pogled doista tako izgleda. Prošećeš li ulicama moga grada, primjetit ćeš da nekih ruža doduše ima, ali kao da ih i nema. Ne mirišu, ne znoje se, nisu uspravne, nemaju dostojanstva. Bila bih se već i zabrinula, pa i napisala disertaciju 'Nestanak vrsta', da ih nisam počela uočavati i gdje treba i gdje ne treba.

Na ružu nailazim recimo u kratkim pričama najnovije generacije post-modernih pisaca. To me nekako... - iznenađuje. Očekivalo bi se da je s O. Wildeom pojavku ruže u književnosti došao kraj - onaj strašan, neizbrisiv prizor ruže - oružja ptičjeg samoubojice - ona topla krv koja baš toj ruži daje njezin duboki purpur? joj, joj. Zar ima od toga teže, i gore? Zar to nije negacija negacije ruže same?

Ali nije nije. Postmoderni pisac odlučio je ružu dekonstruirati. Ona je, vele, samo riječ, jedna od mnogih, i treba ju detronizirati. I udri po ruži. Gaze, pljuju, rugaju se. Čak i veliku nuždu učine, pa nazovu to - viđ' mašte! - 'Nuždina ruža'. Kao, sad je ona anti-simbol, to će reći simbol koji ništa ne simbolizira, čak ni samu sebe. A ako čak ni Ruža, taj krunski Simbol, ne govori ništa, onda se ostali simboli mogu poklopiti ušima i zamuknuti zauvijek. U svijetu simbola nastupa grobna tišina. Ni muha/nemuha ne čuje se više, ništa što bi smetalo mudracu da osluhne Mûk Praznine. Utihnula je gruba galama konteksta, i svi sad napeto moraju slušati kad će odnekud početi izlaziti Tekst. I on izlazi, ali na otvor obrnut od usta... I tako eto Ruža cvate, i napreduje, i dekonstrukcija joj čak pomalo... godi...

Ali ima i lukavijih pokušaja. Neki Ružu, umjesto dekonstruirati, žele disperzirati. Ruže više ne mirišu, vele, dakle od njih je otišao miris i ruže su zapravo sve prešle u njega - i sada su tamo. Može bit, može bit, velim ja. Lagodno je to, za sve osim za one koji žive u blizini tvornice ulja, ili pored vagona šećerne repice, ili pored autoputa, ili na kanalu Rajna/Majna, - Sava/Odra, -a osobito Dunav/Tisa - (joj, tamo ama baš smrdi! geografski, što ću im ja! ne mogu čak ni zbog novih okolnosti, uvažavanja i tolerancije, reći da ne zaudara ) - dakle, lagodno je to, izjaviti da posvuda miriše i pritom hodati začepljena nosa.

25

Zato je ova teza, da su ruže nestale na način disperzije i da ih sada svi podjednako udišu, jedna taaako zavodljiva teza! To otprilike znači, prije tristo&kusur godina bio je samo jedan Luj XIV, onda je Revolucija za kralja pomazala neke, a danas smo svi mi Luj Jednakopravni. Pa ako nekom i ne miriše na ruže, nego na sijeno, balegu ili naprosto na zrak - zar nije i onda dosta reći da je miris neulovljiv i da svatko ima pravo u njemu nanjušiti ono što mu kažu da misli da hoće njušiti? Lagodno je to, jedino što treba imati dobar želudac i jake čvrste živce. I periku, da se utješi ćelava čela.

A ima i kompozitora. oni sklapaju ružu mnogobrojnim riječima. Oni su naizgled najbezazleniji. Ništa im drugo, vele, nije na pameti, samo da oblikuju Ime Ruže. Pa kuju laticu po laticu, pa izvode krivine, pa broje prašnike u čaški, pa mikroskop, pa anatomija, pa rastežu, rastežu stapku do u besvijest... Pa tome onda nema kraja, uvijek neka nova znanost iz toga se razraste, pa nova znanost, pa opet nova, i Ime Ruže zauzima polako već desetine impozantnih muzeja, stotine aleksandrijskih biblioteka, to ime buja, buja i nikako da stane. Tek ovdje nastupa ono zloćudno, pa skoro i najzloćudnije. Prava je Ruža jednostavna i vitka, njezin život ima svoju čistu parabolu rasta i umiranja. No 'Ime ruže' čini se kao da je vječno, u stalnome rastu, kao da predstavlja Život sam. Život = Ruža. A nije. Ime je običan saprofit koji se hrani dekompozicijom Ruže Obične.

I eto, ovi prozirni pokušaji da Ruža transsupstancijalizira u nešto drugo od onoga što jest, da se kao fol ''demistificira'' u njoj ono 'rùžno', dodiruju ružu manje od najobičnije motike. Posrijedi je, ako smijem primijetiti, sveopće pounutrašnjenje maglovitosti, ili stručno, univerzalna interiorizacija mistifikacije. Ružama je to otprilike kao da je netko dobro ošišao šikaru oko njih i dao im disati. Dapače, još ih pritom i dobro pognojio. Radosno izviruju odasvud, žive i zdrave. Ne treba im krvi, samo voda. Mirišu individualno, kako koja, i to u promjeru nekoliko metara. Moraš im se približiti da bi ih ugledao i dohvatio. Ruže se drže. Zato, štioče, kada prolazeći svojom uobičajenom ulicom čuješ tiho 'opla', znaj, to ruže dozivaju svakoga tko bi ih htio vidjeti. 'Opla' to u prijevodu znači 'posve smo vidljive'. I uopće nije ekskluzivno: i hromi i gluhi i slijepi, i bogati i siromašni i nadareni i nenadareni, i oni najprosječniji -svi mogu vidjeti ruže. Zašto ne vide? Zašto im je slika iskrivljena? Zašto misle da jest ono što nije, i obratno? Zašto, zašto, zašto.... Za babino brašno.

26

Brašno

O, sinko se već neko vrijeme borio sa brašnom. Pojma nije imao da se brašno ne konzumira sirovo, nego termički obrađeno. U želji da proba baš sve što vidi, napunio je ustašca, i onda, kako brašno nikako nije htjelo sâmo sići dolje, zalio vodom.

E, sada je tek nastalo belaja!

Mulj-mulj, drži lijevo, drži desno, muljao je jezikom to brašno po ustima, a što će drugo brašno s vodom, nego da se napravi u ljepilo? Tako mu se fino sve bilo zalijepilo, zubi uz desni, zubi jedni s drugima, jezik uz zubno meso, nepce zatrpano ljepilom također, došlo najzad sve do čeljusti, pa se i ona još jedva pokretala.U zao čas! Jer upravo se bližilo vrijeme da nauči čitati, tj. da iz mnogobrojnih črčkica, kukica i zavrtnica koje su se hvala Bogu nalazile posvuda, pokuša prvo prepoznati a onda još i sam artikulirati nešto što bi sličilo na Riječ, Govor, Smisao, na nešto povezano. Bio je to problem i za nekoga posve slobodnog jezika, a kamoli ne kad su ti usta sva takorekuć ulijepljena.

Iz prve je tako odmah prepoznao 'U'. Usta su tu ionako već bila skupljena, jezik prikeljen, a 'u' je svatko mogao prepoznati po tuljenju vjetra, ili zavijanju vukova, ili po čuđenju u svijetu. Onda 'T', 'T', ono kad je htio ispljuniti nekako ljepilo sa zuba. I 'R' je bilo tu blizu, ipak se morao par puta okrenuti oko sebe da ga pronađe. 'V' se bilo zavuklo duboko ispod kreveta, a kad se podvukao da ga nađe ogrebao se na čavao od kreveta pa je ujedno našao i 'AA'. 'Ž' je zadavalo ozbiljnih problema, čučalo je u obliku 'š' i bilo neprepoznatljivo sve dok se nije oglasilo u vidu pile kojom je tamo negdje netko (u Francuskoj? ž'ž'ž'ž'ž'ž) sjekao šumu. A najneugodnije je bilo 'j', zapravo stalno ovdje, jedinstveni sastojak ljepila, već u ustima otkuda se jedva dalo istjerati. ‘’E’’ - reče sinko kad se situacija s izbacivanjem 'j'-a najzad malo raščistila – ‘’e, sad da vidimo s čime raspolažemo.’’

U-T-R-V-A-Ž-J-E

Je li to nešto značilo? Pa baš i nije. Što sad? Sinko se zbunjeno ogledao oko sebe. Okreći amo, okreći tamo, vrtuježa, žrtvuje-a, mogao je

27

anagrame okretati stoput no uvijek ili je nešto falilo ili je nečeg bilo previše. A kada ne znaš kako točno ide, onda ni ne znaš zapravo imaš li ili nemaš sve elemente? I što ako se neki ponavljaju, i koliko puta? I kako, zapravo, kako bi trebali biti poredani? Sricao je sricao, i nikako da sroči. Ruža Vjetrova bila je tu negdje nadomak, mirisalo je na nju, i samo da je još bilo složiti kockice u mozaiku, samo da je bilo barem kratko sagledati cjelinu...

Kopanje (jedna slijepa ulica)

Hopla! Evo ih jošte! To ruže vjetrova niču kao gljive poslije kiše, a opet, poput princeza, nijedna od njih nije prava... To je trebalo proslaviti -»Proslavit ćemo radno« - ustanovi sinko, dohvati pijuk i nogom dvaput okine zemlju ispod sebe. Onda je osluškivao odjek – slabo – no, svejedno, bilo to unutra šuplje, ili ne bilo, valjalo je kopati! Zašto?

Povremeno, u ovaj zabit kraj stizale su neočekivane, izvanredne, razoružavajuće vijesti da je ovdje ili ondje na zemaljskoj kugli iskopano nešto... od neobične važnosti... za nešto:dio nekog sedla...pa lelek kakvog srebra...-- pa komadić vizira kacige; pa sasušena (okamenjena?) čeljust konja ili kakve druge nemani - sve to uzbuđujuće je i krajnje poticajno djelovalo na sinka, toliko da je unedogled fantazirao o danu kada će i on iskopati nešto barem jednako tako važno, ako ne i važnije.

No, dakle danas, kad se napokon odlučio taj golem posao započeti, nije više bilo ničega i nikoga tko bi ga od te nakane mogao odvratiti. »Kopat ću upravo ovdje« - rekao je tvrdoglavo, kao da sluti da bi izvidničke grupice eksperata na ovo 'ovdje' zacijelo u nedoumici, ili čak niječno, odmahnule glavama.

»Ovdje, velite, nikad nije bilo ničega?« - durio se sinko u razgovoru sa zamišljenim sugovornicima. - Velite, ni traga ni glasa...? od neke k u l t u r e ?! Tu, baš tu gdje stojim, tu, velite, nije bilo ničega, a? Od svih mjesta na zemljinoj površini, baš ovdje da je ispod jalovina? Ma nemojte! E, a ja ću sad baš ovdje kopati, pa ćemo vidjeti...!I vidjelo se, stvarno se bio razjedio. »A po kojem ćeš kriteriju kopati?«, bockali ga uporno zamišljeni eksperti.»Po kriteriju sigurnog pronalaska« - odgovarao je sinko uvjereno. »A otkud vi znate da ovuda nekad, jednom, nije netko recimo prolazio, i nešto recimo iznimno vrijedno ovdje zakopao, ili samo izgubio, ili čak bacio jer nije znao kakvu će to veliku vrijednost imati danas? I možda je

28

baš i izgubio, ili zakopao, u nadi da će netko - poput, recimo, mene - kad-tad, u njemu dalekoj budućnosti - i eto, baš na ovome mjestu« - tu je opet dvaput lupio nogom o tlo - »baš na ovome mjestu otpočeti iskapanja? I tko će mi zabraniti? Možda vi? Moja ledina, moja pustopoljina! Prikaze, odstupite! - «

- i mašio se užurbano lopate, kao da bi Zakopana Vrijednost , bude li otezao, mogla nekamo otpirjašiti - što dakako nije dolazilo u obzir, jer zakopana vrijednost upravo i služi tome da čeka da bude otkopana, još točnije - ničemu drugom i ne služi osim u svrhu Pronalaženja. Već po toj užurbanosti vidjelo se da se sinku malo ispremiješalo, ali dobro --

»Tu dakle«, reče, zabije aršov, i prevrne.Onda se sagne i pažljivo poče zagledati u izbačeni grumen. Iz grumena virile su žilice budućih korova; tiho se pomakla jedna mlada glista, dvije, onda tri gliste - zapravo nije se ni moglo znati koliko ih je, kad ne raspoznaješ je li to glava i rep samo jedne, ili glava jedne a rep druge , ili treće, itd. »To nije« - ustvrdi sinko i uze kopati dalje. Sad, po čemu je zaključio da 'to nije', zbilja, po kojem kriteriju - neka ostane nejasno (ne kanimo ni najmanje ekspertima dati za pravo). No, batina ima dva kraja, i sinko pokuša opet. Zemlja je bila sasvim pristojno tvrda, štihača je škripala i cvilila, i onda najednom zagrebe u nešto kao kamen - sinko potegne - već na prvi pogled uočavalo se da unutra nema dragog kamenja - samo kvarcomiti, lapidomaniti, fotoliti - »Puh« - otpuhne sinko - izgleda da nije ni to! «Na palcu mu iskočio mjehur, lice se osulo crvenim flekama - ma ne da je napor samo mišićni, nego, u smokve, mora se čovjek još i skoncentrirati -! Sinko sjede, otpusti remen, no bio usredotočen ili opušten, ovoga puta dobro pogledao nije. I ipak mu je promaklo.

U samom središtu Drugoga Grumena nalazio se jedan zub. Mali zubić, mliječni. Ugurala ga je ondje jednom baka, a nekoliko dana poslije zgazilo konjsko kopito i potisnulo dublje - ali, eh! nisu to ona vremena, pa da nešto niče... ne umnažaju se zubi samo tako, kao da si gurnuo zrno graha koje istruli… pa tek onda donese velik rod…A s druge strane, i dobro je da ga sinko nije primijetio. Jer zubić bi možda dospio i u muzej, pa u vitrinu, pa pod staklo - možda bi ga upotrijebilo i kao dokaz! - a od njega se toliko očekivalo!---i još uvijek se očekuje---Zato neka ga samo, neka stoji u grudi. Zar se i ne kaže 'cvati gdje si posijan'? Tako, da.

29

Njivu je polako obuzimao žalobiti 'suton u podne'. Možda se zaista ne nalazi na ovome mjestu - procijeni sinko snuždeno. U pozadini su eksperti, pretvoreni u sjenovite jasike (naravno da je obratno: sinko je cijelo vrijeme od jasika mislio da su eksperti) - njihali krošnjama/glavama u znak odobravanja.

»Moram bolje odmjeriti« glasno pomisli sinko i odbroji nekoliko koraka. Unazad? Unaprijed? Teško je reći. Jedino izvjesno bilo je da je sada ispred njega iskakao jedan krtičnjak, ali je zauzvrat slijeva ležala odvaljena grana, a opet, kad bi se obrnuo u drugom pravcu onda bi grana bila odostrag, a zdesna bi došao kanalić - i u tom slučaju grumen bi zapao slijeva... A u tom slučaju i odnaprijeda bi sigurno nešto iskrsnulo, ako ništa ono neka magnituda...

---Srećom, novopronađeno mjesto bijaše sasvim slobodno i nezaposjednuto, čak se činilo da se neće odviše niti opirati, tim njegovim iskapanjima. Ali onakvo kakvo je bilo, očito je zahtijevalo grebanje, a ne kopanje. Sinko časak-dva promisli, a onda skoči i odjuri kući po grablje.

Tako je, grabljanjem i gratanjem po površini, završila neslavna epizoda sinkova iskapanja vrijednosti. Zadovoljni smo da je ovom prilikom ona fantastična izlika za sve, katica naša zvana 'slučaj' , ispao na našoj strani. To je zapravo prava rijetkost, pa ujedno i glavna vrijednost tog kopanja! Jer katica-slučaj obično stoji na suprotnoj strani, onoj gdje se slučajno događa puzanje riba po kopnu pa im onda tim slučajem narastu noge, ili se slučajno katkad događa nastanak kakvog svemira, a o slučajnosti nekih znanstvenih otkrića da i ne govorimo... recimo Livingstone, taj je stvarno natrapao na centralnu Afriku...da ju nije pronašao, ne znam kako bismo mi danas... tj. kako bi oni danas... bili tako humani...

Povijest čovječanstva izbjegla je ovdje da sinko slučajno ne iskopa nekog kapitalca, pa još da se to slučajno negdje i pročuje... pa onda članci, pa časopisi, pa prijemi, pa nagrade... Recimo 'Pismo prvog čovjeka'. I to potpisano tim riječima. Koji bi to urnebes nastao! Prvi, pa odmah pismen. I uz pismo po mogućnosti složene kosti onog prethodnog, još-ne-čovjeka, koji nije ostavio pismo nego je ostavio samo svoje kosti..., itd., to ja zovem dokaz! Ma reži me, reži, ako se eksperti ne bi odmah složili! I evo, slučaj je htio da sinko NE pronađe to pismo, nit pisma nit razglednice, baš ništa spektakularno, štoviše, baš ništa uopće! A je li ništa dokaz? Nije. A po kojim kriterijima nije? Eto nije nije i nije, krešte jasike, i dosadne su toliko da se jato vrabaca napokon sa njih diglo i otprhutalo u podne.

30

Blago onima koji su u dobroj vjeri kopali i kopaju prostodušno, s uvjerenjem, u znoju lica svoga, i potom gledaju kako na njihovoj njivi sretno rastu glavice salate, grah, krastavci i mrkva. Blago onome koji kopa bez prijeko potrebnih sumnji! Bez abnormalnih očekivanja! bez želje da iskopa!

SLOBODAN ODNOS PREMA POVRĆU

Odnos prema povrću u cijelosti treba biti slobodan. A prema zeljastom povrću po mogućnosti i strog. Zeleno lisnato povrće ne treba ni pod koju cijenu prepuštati slučaju. Recimo, ne treba prati salatu u glavici, nadajući se nasumce da će mlaz vode doprijeti skroz do unutra, do onih najmlađih listića tkz. srčike. Da će voda nekako sama tekući isprati blato i gnoj zavučene u lisne nabore, da će se pužići i glistice sami otkeljiti od svoje predivne hranidbene podloge... da će natruli rubići u pranju otići sami, i nadasve, da je stanje u središtu glavice isto ako ne i bolje od onoga vidljivoga vani, tj. da u srčiki nema neugodnih iznenađenja...

E, nije tako. Neće se blato isprati samoneće životinjice otići tek takotrulež će se širiti, neće sama otpastia srčiku uvijek treba provjeriti.

Nije komplicirano, samo, velim, treba oštro. List po list treba pažljivo odvajati, prati zasebno, crne djelove otkloniti, očišćeno potopiti, i onda još jednom dobro pregledati. Triput isprati.

Sasvim je slično i s ostalim čupercima, s nogicama, vratićima i ručicama, s kuštravim glavicama sveg drugog povrća. Kelj, poriluk, špinat, cvjetača, brokula, sve to treba temeljito raščepušiti, odvojiti, razložiti, skoro analizirati. Nema veze što se ovo pretežno baca u vrelu vodu (ali i ne mora!). Zar je lijepo pri kuhanju gledati blatnjavu pjenicu, i loviti kutljačom s vrha skuhane nametnike? Nije. Zar je ugodno kusati varivo neodređene smećkaste boje, gdje ne znaš je li to od nagnjilog lišća ili od pregorenog ajnprena? Nije. E, pa onda...

Premda valja spomenuti da i ovdje postoje iznimke. One postoje u svakoj gramatici, pa što ne bi postojale i kod slobodnog tretmana povrća. Ovdje je iznimka kupus. Taj se zaglavatio tako čvrsto i glatko da nema šanse

31

njega provjeravati. Osobito ako ga stavljaš kiseliti u glavicama. Tu jednostavno trebaš imati nepokolebljivu vjeru, doduše cum grano salis, i ne samo 'cum grano' nego ide unutra soli na šake, a ponekad i na vreće. Kupusu po pitanju prljavosti ovdje ne možeš ništa, osim izvaditi kocijen prije kiseljenja. I još nešto: upravo s razloga tog slijepog povjerenja, treba paziti otkuda kupus dolazi. Varaždinski zna prevariti. Zagorski je žufki. Futoški ni pod koju cijenu - njega nakon kiseljenja možeš baciti. Iskustvo je pokazalo da je za kiseljenje najbolji lički, navodno ogulinski.

Malo drugačije stoje stvari s korijenastim povrćem. I prema njemu se valja ponašati slobodno, tj. praviti se kao da mi njemu činimo uslugu što smo ga oslobodili ružnog podzemnog boravišta. Treba se dakle držati osloboditeljski, što između ostalog znači i ne dozvoliti da se pojavi riječ 'iščupati', 'iščupano', itd.

Kako to povrće ne bi postalo nepotrebno podozrivo, nipošto mu se ne smije tepati. Nego mu treba glasno klicati, usklicima niskih frekvencija. Naime, zbog dugotrajnog tj. cjeloživotnog boravka u podzemlju, korijenasto povrće prirodno je malo nagluho. I prema svom položaju i prema svojim sposobnostima ono je uvijek malo infra. Ono to dakako ne treba znati, a pogotovu ne treba znati da smo mi koji ga oslobađamo spram njega ultra. Tepanje bi tu razliku učinilo očitom, te bi se time umanjio trijumfalan osjećaj davanja slobode povrću.

Kroz klicanje i obazrivo postupanje korijenasto povrće treba steći osjećaj svoje važnosti i korisnosti, sada, kada je izvučeno na svjetlo dana, te ono sâmo treba uvidjeti napredak (progres) od onoga svoga beskorisnog čamljenja pod zemljom kada se samo debljalo i bez veze raslo.

Ono se treba veseliti što će biti konzumirano, i treba se dobrovoljno tome podvrgnuti. Ovo je vrlo važan naputak, jer nedobrovoljno iskorišteno povrće gubi na svome okusu proporcionalno nevoljkosti s kojom je bilo pripremljeno.

Obazrivo pak postupanje uključuje: a) nježno ali energično odstranjivanje ostataka rodne grude s vanjskog plašta korijenastog povrćab) obvezan individualni tretman. U ruku primiti jednu po jednu mrkvu, jednu po jednu repu, jednu po jednu ciklu, jedan po jedan krumpir. Temeljito proučiti individualne kvrge i grbe svakog, primjetiti kako su svi isti a različiti, sve u svrhu što potpunijeg izvršenja točke a), kao i radi izvođenja završne operacije.

32

Završna operacija: se sastoji u radikalnom guljenju. To je bolno, ali uglavnom neophodno. Možda iznimno mladi primjerci mogu djelomice izbjeći ovu neugodnu završnicu, no stariji primjerci posve su neprobavljivi ako im se ne odstrani pokožica.

Oprez: guljenje izvesti oštrim predmetima. Korijenasto povrće ima naviku opirati se. Paziti da oštar predmet ne ozlijedi operatera. Guliti fleksibilno, u skladu s konfiguracijom pojedinog obličja. Guliti tanko, radi zadržavanja potkožnih vitamina. Odstraniti okca i klice. Sveudilj nastaviti klicati.

Važna napomena: za razliku od lisnatog povrća koje se obvezno baca u ključalu vodu, korijenasto povrće lagano se spušta u hladnu vodu, ako ga se odluči kuhati. Uz postupni rast temperature, ono na taj način neće primjetiti da se kuha sve dok ne bude bilo već skuhano. Tako se iz njega može izvući ono najbolje, a da u okusu nema nimalo opiranja.

Slobodarsko postupanje i djelovanje zahtijeva i treća vrsta povrća, nazovimo ga bubričasto-vodenaste skritosjemenjače. Pustimo sada botaniku, i recimo da su to rajčice, krastavci, bundeve i tsl., sve čemu moraš sjemenke iščačkati prije uživanja. U ljetno doba skritosjemenjače nabubre u tili čas, i još se nisi snašao a već ih je puna njiva, i moraš biti efikasan i brz da ti ne požute ili ne istrule.

Ova vrsta jedna je od najopasnijih za slobodna nastojanja. To povrće smiješi se tako ljupko, i toliko izgleda jedro, da čovjek nikad ne bi rekao koliko je zapravo vodenasto, i kratkotrajno. Neki bi ga najradije stavili na policu i dugo ga dugo zaljubljeno promatrali. Ni slučajno ga ne bi boli, rezali, ili sjeckali. Doista, ima nešto pogubno u onome kad se dohvati nož da se zakolje rajčicu, i onaj prvi rez kada iz nje crveno štrca...

Ali de, samo je pusti par dana na stalaži, i vidjet ćeš kuda te dovelo to bolesno sažaljenje, koje uzgred budi rečeno nema nikakve veze s milosrđem. Jer to, braco, kako može zaudarati trula rajčica ili paprika, to braco teško da ima igdje osim možda smrada ljudskog raspadanja. To ti se uvuče, ma šta u nos, u očne duplje ti se uvuče, taj smrad, a kada hoćeš uzeti i baciti, to prsti propadaju do ničega, to ljigavo, to sluzavo, to bježi a pritom se lijepi...- ne da više nije za pojesti, nego ti se od pogleda na to povraća. A vidi, svega par dana!

Zato slobodari moraju dobro paziti da ne popuste ugodnoj vanjštini, i da ne padnu u zamku odlaganja (opasnost u odlaganjima). Oni se prvo trebaju osloboditi svog poriva da zauvijek zadrže ljupku sliku pred očima. I još, trebaju se osloboditi kompleksa da ih netko gleda u postupku

33

tamanjenja bubričastog povrća, i da bi nekome sa strane mogli izgledati netolerantno. Odmah i neodložno po berbi oni trebaju slobodno pristupiti velikom masakru povrća, rasjeći ga, povaditi sjemenke, termički obraditi pa i zgnječiti naposlijetku. I neka ih nitko zato ne naziva ugnjetavačima!

Ima još mnogo drugih i raznih vrsta povrća, poput mahunarki, šparoga, rabarbare pa čak i maslina, ukoliko masline ne pribrojimo u voće. Sve ove vrste zahtijevaju ipak samo jedno: slobodan odnos prema povrću. Nikakva voda, ni gnojivo, ni pesticidi, čak niti najbolje namjere, ništa, ništa ne može zamijeniti slobodan, nesputan, pun promišljanja i dubine, iskreni odnos prema povrću - ono jedino što dovodi do vrhunske delicije. A nije li upravo ta delicija, šire gledano, povod i svrha onomu što ljudi vole zvati 'mudrošću'? I nije li onda, dakle, vrhunska mudrost gajiti slobodan odnos prema povrću?

ROKERI

U ponedjeljak su došli rokeri. Zašto baš u ponedjeljak, i otkud baš rokeri, nepametno je pitanje koje dosad još nitko nije postavio, pa se neće postavljati ni ovdje.

Ali u odvagivanju raznih dana, u njihovom raznostraničnom razopipavanju, u zaduhu njihova kasnojutarnjeg pojavljivanja - ponedjeljak, baš kao i ostali dani, ima svoju osobitu ulogu i mjesto. Jer, nota bene, dani se pojavljuju daleko kasnije od onih finih, bistrih, i mnogohvaljenih zora i praskozorja! - dakle, kada je sunce već dobrano odskočilo iznad horizonta, kada su se ptice naužile dovoljno jutarnje svježine, kada je pomalo rosa već posustala - tek tada javljaju se polako UTO, SRI, ČET, PET, SUB, itd.

Oni svoja teška (ili možda laka?) tjelesa izvlače polako iz nesanice, kao kakav tromi medo kad ide na bal. Onda počinje ekspanzija: oni se rastežu, rastežu da je to nemoguće, rastežu se sve do krajnjih granica. A u njihovom slučaju ta krajnja granica je datumska granica neznanog nultog meridijana. Pa kako je to sigurno ko amen, da kada ustane četvrtak i protegne se, to protezanje vrijedi posvuda - ono nema razloga posumnjati da pojedini dan ne ekspandira jednako sveprisutno i tu kod nas, udolinicom i planinicom. Osim ako - osim ako nije riječ o onom neulovljivom prijelazu gdje još uvijek malo traje srijeda, iako je ponoć već odavno prošla i premda se razvlačenjem srijede u područje četvrtka krše općeprihvaćeni dogovori...

34

Neka ne zbunjuje ako je dana kao dana u prošlosti možda negdje naizgled bilo i više, a negdje drugdje možda i manje. Znalo je biti da se misli da ih imade deset, a znalo je biti i da ih se imenuje samo pet. Ovi prvi vremenom su se negdje izgubili, a drugi pak vremenom su se popunili. Slično kao kod prirodnih elemenata, situacija je opće uzevši bila tako dugo nestabilna dokle god se nije - bilo otpuštanjem bilo pridodavanjem - njihov broj zaokružio u brojku sedam. A opet, sve se to prije čini kao neke ljudske stranputice, kao lutanja ili priraslice, - jer dana je od samoga početka temeljito bilo sedam, glavom i bradom, imenom i prezimenom, riječju i djelom.

I svaki je od njih, odmah po postanku, donio sa sobom svoje određene karakteristike, debljinu i visinu, navike, temperament, sposobnosti i mogućnosti, mane i vrline. Tko ne prepoznaje kako je petak, npr. mršav, iscijeđen i pomalo histeričan, a kako je srijeda balansirana i protočna poput ljubazne službenice sa zlatnim cvikerom koja svoje privatne probleme ostavlja kod kuće? Tko ne pozna utorak s njegovom vedrom probojnošću, kako je ambiciozan, spreman i poletan? Tko se ne sjeća druželjubive subote, dobroćudne i utješne poput penzionera koji ima vremena da sasluša i ohrabri, da podupre i pomogne?

Pa je tako i ponedjeljak imao nešto svoje. Sam po sebi bio je on dan bezvezan, nekakvo uhodavanje, hvatanje konaca, manje-više bauljanje, ali je ipak imao u sebi jednu značajnu crtu. On je bio točka s koje se stvari mogu razviti u mnogim smjerovima, točka potencijalna, nešto u smislu 'i najveće stvari započinju s prvim, malim korakom'. Sadržavao je u sebi faktor iznenađenja, neočekivanih radnji i susreta. Ponedjeljak je, da tako velimo, obećavao, a što - da li nešto glupo ili pak nešto izgledno - to se tek trebalo vidjeti.

Sasvim u tom istom stilu banuli su, dakle, u ponedjeljak rokeri. Bauljali su bili od Baltika prema Jadranu, u potrazi za divljim doživljajima, i kud će nego kroz Liku. Oni pojma nisu imali da je to 'lika', ali odmah su se oduševili. 'Hu, koja pustopoljina', rekoše te na prvom skretanju siđoše s asfaltirane ceste i udariše makadamom preko polja i livada. Motori im zadovoljno rzali, oni dodavali gas nemilice, dizali buku, dizali prašinu, baš će biti zanimljivo promatrati idu li ti njihovi motori i na travu, pasu li štogod, jer odavde do vječnosti nema više nijedna pumpa...

A jurili su bome kao da imaju čak i neki cilj, i uskoro se bome i pokazalo da im je cilj: iznenaditi baku. Posve pristojan cilj, gotovo neostvariv: jer baku je bilo iznimno teško iznenaditi. Baka je već bila pregrmila i dva rata, i tri države, i emigraciju, i imigraciju, i bogatstvo i siromaštvo, i

35

imati i biti, i postala je strašno jednostavna. Mogla je pod stare dane kao iz topa odgovoriti na ona nemoguća pitanja 'tko sam, što sam, gdje sam, čemu težim', itd., u posve jednostavnim odgovorima: ja sam baka, ponedjeljak je, deset ujutro, pomuzla sam krave, okopala povrće, pristavila ručak, kod kuće sam. Samo što nju to nitko nije pitao, pa je zato sjedila i šutila.

Nije ih uopće primijetila izdaleka, nego tek kada su pali pred kuću - dokotrljali se zapravo- kao one okrugle munje iz vedra neba: u crnim kožnim odjelcima, s mamuzama, s niklovanim motorima - rulali su se po stazici kao po pisti - i dabome da se malo iznenadila. «Ma otkud ste me našli, kožni ne bili!? Nije vam ovo Amsterodam, da se rojite gdje vam se svidi!« Ali usprkos ovim grubim riječima glas joj je zvučao poput dobrodošlice. Jedino, namjerno nije htjela na engleski.

Šta bili? šta našli? rokeri su uredno privezali konje za tarabu i izvadili svoje ponjavice. Da su se čuli sa svojima istima takvima u Americi - oh, yes, give me a call, stay in touch - i ovi da su im rekli za baku. «Morate posjetiti baku«- tako su im rekli - «baka je stvarno cool«. Živi negdje iza sedam gora i sedam jezera, otprilike na četiri petine puta od Baltika do mora. Čuli su da baka ima krave, a čuli su i da krave daju mlijeko, i još su čuli da se od mlijeka pravi sir - a Ameri da su im rekli, oh yes, da je baka stručnjak (ekspert) za pite od sira....

A kako to Ameri znaju? preko satelita? Ne, nego tako što je baka dok još nije bila baka u Indiani pekla pite rudarima - i eto - čitava Amerika bruji od fame o tim pitama. Znaju svi za baku, i pitaju, kako je smjela otići prije nego što je postala slavna. Plaču za pitom. Jedu surogate. Sjećaju se s nostalgijom, a smislili i pjesmicu 'Bye, bye, miss american pie'. Lom.

»Aa, pita!« reče baka i otare ruke o kecelju. »Hote, hote mladići (nije znala da se to zove 'rokeri') sad će baka vama umijesiti. Začas ćemo mi to. (Samo ne znam koji to 'mi', jer se sinko naglo izgubio, gazdar je negdje daleko već od rana prevrtao sijeno, a rokeri polijegali po dvorištu bez želje da im se ponudi posao). Sad je bilo na njoj da iznenadi njih, i da ljudi jednom u životu vide što znači raditi vlastitim rukama.

Ona uze vrč vodezdjelu brašna, šaku soli, i uroni ruke do laktau tu blaženu smjesu: Pa kad poče da gavrti, da ga okreće i melje, da ga stišće, da ga steže, kad stane da ga propušta kroz šake, da ga spaja, da ga veže - to prštalo je sve uokrug

36

poput bijelog vatrometa, poput bljeska. No to još ne bje ništa prema ovom: kad poput propelera te vel'ke grude tijesta nad glavu svoju dižei stade vući, tući, navlačit i razvlačiti okretat ga brže od specijalne mašine: sve usred zraka, i tako dugo, dok kao papir tanka traka pod prstima joj osta, od one bezoblične gule. - Tad položi ga nježno na dasku međ dva stolcai odahne duboko: sad neka se suši. Nek postane kora.

- Ajmo sad nazdravit jednom rakijom! - reče rokerima koji su od čuda zaboravili i piti i pušiti. - I jednu sigaret molim za mene, čisto radi društva. Tijesto neka odstoji, a mi ćemo dotle popiti čašicu, okrijepiti se i zapjevati. Ali nećemo te vaše, habu-habu, bez ritma i reda, nego ćemo onu našu staru, onu što žeže i peče i dira, do dna!

I zapjeva baka pjesmu novu, četiri note u tri reda, pjesmu iz korala ‘’Kolala Korana’’.

PITA NAPITNICA

Iz bijeloga onoga svijeta i odonud polja širokogaSa četiri stranice njine i sva četir čoška što ukrug se vide dokle pogled sežea vjetrova četir odonud sa zadrškom začudnom puše, zadrškom začudnom:Odonud po pustari ovoj su mnoge vojske već legle i šatori razni se viliA opet na kraju to kamena pustinja osta u koju ste i vi sinci pali, poput mnogih Iz bijeloga svijeta.

I mnogi zaglaviše ovdje, tkokoji od ruke dušmanske a drugi opet od vuka, medvjeda il zmije, no tekar su rijetki bili što našli su po što su stigli, u pustinju ovu: po pustinju svoju, koji su je ovdje došli tražit, izgubili su stazu i zalutali na koncu u labirintu svoga srca kamenoga. Zato sinciosluhnite dobro koji ćete slijedit glas, u pustinji, da ne zaglavite ovdje

Poput mnogih

Tek jedna mi dobra je vijest za vas sinci preostala, razmetni sinci

37

da ludosti vašoj i napasti i bolesti crnoj kožnoj pod suncem lijeka imabaš tu gdje polijegaste bolesni po zemljici crnoj, skoro na samrtigladni i žedni, goli i bosi, slijepi i hromi od vašeg ništavnog, čoravog putabaš tu je danas vrijeme kad past će ambra s neba, kruh slatki, od kog moja pita nabujat će i narast obilno za sve koji žele jesti, ozdraviti žele Da, dobre li vijesti!

Stog jedite i pijte! Otvorite pogled svoj za ono što dosad još vidjeli niste, ni doživjeli nikad! gore srca! digni čaše! Nek slavno odjekne ova pjesmanek vaše žalopojke postanu hvalospjevi! nek vino poteče u potocima na slavlju na koje pozvani svi ste! svucite vaše prljave tralje, odjenite halje srebrene i čvrste, i budite novi! nad-svoji! pa dignuta čela i Desnicom junačkom iskupite dugove vaše, ne bježite od njih, eda bi slobodni hodili daljepo bijelomu svijetu Stog jedite i pijte!

Da je sada bilo vidjeti rokere, kako su se zabezeknuli! iako mnogi to nisu htjeli pokazati, nego su se žbokali i hihotali i kreveljili da prikriju zbunjenost. - 'Ej, veli da joj smeta na nama prljava roba' - rekoše jedni i stadoše se svlačiti do pojasa. Jedva su i dočekali, jer je sunce zbilja bilo upeklo, i ispod tih crnih jaketa stvarno su već pomalo kuhali...

Drugi su se poveselili vinu, veli, rekoše, da će biti vina u potocima. I spominjanje 'slobode' im se sviđalo, to poglavito, jedino nisu mogli dokučiti otkuda baka zna za dugove koje su doma ostavili, i eto, nije baš da su pobjegli, nego je to bila ta viša filozofija koja računa da su oni od kojih su lovu uzeli na neki način dužni oprostiti im dugove kako bi ispunili humanističku svrhu uglednog građanina. Znam da je malo teško, ali kako je to teško shvatiti nama tako isto je bilo i njima, pa su se na spomen dugova ipak malo lecnuli i zaključili da baka mora biti vidovita.

Međutim, što dalje, kako im je sadržaj napitnice polako dopirao do mozga a kreveljenje kopnilo, stala su se među njima zapažati i pojedina zabrinuta lica. Jedan mali, žuti, gol do pasa, brižno je opipavao svoje prsne mišiće i duboko otpuhivao oštar lički zrak. Udahnuo bi, zadržao neko vrijeme, zakolutao očima, i onda polako ispuštao. Vidjelo se da ga osobito brinu pluća i da su u zasjenak pale sve dosad izvedene joga-vježbe koje garantiraju direktno kozmičko udisanje. 'Čini se da sam ozbiljno bolestan' pisalo mu je na čelu, 'a vidiš, nisam pojma imao dok mi nije rekla... iako sam oduvijek to naslućivao...' I još nekolicina njih zabrinuto su se prepipavali i zagledali u svoja znojna ponešto zapuštena

38

tjelesa ne bi li ugledali bolest o kojoj je pjevala baka. A kako na tjelesima osim rečenog blata i znoja nije bilo baš ničega, zabrinuli su se još više. Jednome je čak proradio gastritis, protumačen momentalno kao zadnji stadij raspadanja, i taj je sav očajan sjedio po strani gluh za sva razuvjeravanja da ne ide to tako brzo...

Ukratko, nakon početne zafrkancije nastupilo je među njima neko nervozno komešanje, i uskoro su svi zvjerali okolo neće li se pojaviti kakav vuk, medvjed ili zmija pa da i oni ovdje zaglave.

Sunce je veselo sjalo kroz mladu grabovinu, rječica je žuborila, mirisalo sjeno, no njima su jadnicima to sve bili signali da im se bliži neka strašna opasnost. Pita je bila gotova, reš-pečena, ali oni su izgubili svaki apetit. Nek se sjetiše da bi trebali biti vegetarijanci (bez mlijeko/jaja), neki nabrzinu izmisliše askezu, a neki prezrivo dobaciše da se oni 'neće dati ucjenjivati'. To posljednje bî dapače pogoršano bakinom sljedećom izjavom da nema jesti pite tko ne opere ruke. To ih je pak zgrozilo tako da su se na koncu uvrijedili, i takvi uvrijeđeni stali su se spremati na polazak.

Bila je to doista, kako veli prva kitica 'Pite napitnice', kvadratura kruga: ili gladan otići od pune tepsije spremljene ni za koga nego za njih, - što je normalnom umu moralo izgledati kao glupost, osobito jer su zarad te pite ovamo i došli - , ili pak, priznati glad, pojesti pitu i reći 'najljepša hvala'. No, ako bi učinili ovo drugo, činilo im se da bi time prestali biti strašni rokeri, strah i trepet podneblja, tj. da bi time zaobilazno prihvatili i onu drugu stranu pjesmice, onu koju su se pravili da ne čuju.

Jer ove stvari uvijek, uvijek, ali uvijek dolaze u bloku: 'takvi ste i takvi, ružni prljavi zli, ali evo, jedite i pijte, i prestanite s tim.' Jest, jest, to se opet bila pojavila asimetrija, zakleti neprijatelj harmonije, zaoštrena u vrlo izravnom pitanju: jesti ili otići? Ako su doista bili bolesni, pita je bila ta zdrava hrana koja ozdravlja - tako je stajalo u pjesmi. No ako nisu bili bolesni, čemu su se onda previjali okolo i držali za glave i držali dijetu, i bili tako zeleni od straha? Jesu li to oni namjerno slušali samo jednu stranu pjesmice, samo jedan zvuk, samo jedan ton, koji je tom zakržljalom sluhu morao dakle zvučati izvanredno prijeteće? I zar to već nije bilo u suprotnosti sa zdravim razumom, da bi nejačka vremešna starica mogla ikako prijetiti njima, mrgama i hrgama iz bijeloga svijeta?

Ali ne, tu argumentacija više ne pali, baka se ispriječila između njih i pite kao nepreskočiva prepreka, i plašim se, plašim se, kako bi to moglo u njihovim naopakim glavama završiti... Najbolje bi bilo da zajašu na motore i odu, ali evo, oni ne odlaze, nego stoje i čekaju ili da baka

39

popusti, ili da im pita sama uskoči u usta te da i pita i baka budu zahvalni što oni uopće hoće nešto konzumirati. No to se ne događa, i oni lagano već smišljaju kako da pretuku baku, pojedu pitu da nitko ne vidi i tako izvuku i ovce i novce, i jare i pare, i stisnu i prdnu, i još ostanu u sedlu propovijedajući pacifizam sve dok opet ne nalete na pitu... i novu baku.

Polupani lončić

Sinko je dotle već sedmi put optrčavao oko kolibe, kao Izraelci oko Jerihona, s time dakako da nije imao namjeru bilo što srušiti nego dapače - konstruirati, podići, izgraditi. Ta mu je ideja pala na pamet od trčanja: on se često znao zajuriti niz blagu padinu i uživati u nježnom lahoru koji mu je ususret hladio čelo, hladio obraziće i pirkao oko ušesa. A čuo je i gdje se kaže 'leti kao vjetar'. Pa je odjednom zamislio da bi trčanjem uokrug mogao on sam nekako složiti tu famoznu ružu vjetrova, jednostavno tako da proizvede pirkanje ili, ako bi trčao brže i jače, onda čak sasvim pristojan vjetrić koji bi osjećao ne samo on sam, nego i bilo koja osoba koja bi se baš tada zatekla blizu njegove putanje.

Bio je to mudar plan, samo što se nažalost nije ostvarivao. Optrčao je sedam puta - ništa; optrčao osam, i devet, i deset, i jedanaest, no tek kod dvanaest se nešto stalo događati. Ali ne ono što je očekivao, premda je s druge strane bilo apsolutno nemoguće pojmiti što se to točno očekivalo. Je li se očekivalo neki veliki kao kompas, koji bi kao pokazivao strane svijeta? Je li se očekivalo da vjetrovi pokažu redom svoja lica, sjever/ sjeverozapad, jug/ jugoistok, i tako redom? Je li se očekivao neki elektromagnetski potencijal, neko treptanje i treperenje? Nešto svjetlosno? nešto energično? nešto opipljivo? nešto nevidljivo? nešto nevidljivo što postaje vidljivo? neka objava? Otkrivenje?

Ništa se to nije znalo, ništa ništa, ali se zato znalo ono što se doista i događalo: sinku se jezik ispružio do poda, usta suha, u mišićima slabost - nakon dvaneaest krugova jednostavno više nije mogao trčati. I tako se polako vukao prema prednjem dvorištu, posve neupoznat s dramom koja se tamo netom odvijala. Krenuo je prema guštirni da se napije vode, makinalno segnuo da dohvati odozdo emajlirani lončić, zagrabio, kad gle: lončić polupan. Curi. I tako je popio samo malo, koliko se već bilo zadržalo vode na dnu.

Tek sad mu je palo napamet da pogleda malo oko sebe - jer polupani lončić, to ovdje nije bilo uobičajeno. Tko bi polupao lončić, i zašto?

40

Vidio je rokere gdje upravo odlaze, gurajući potuljeno svoje niklovane mašine, i baku koja je stajala na kapiji i uporno vikala za njima ' jedite! uzmite' - ali oni se nisu okretali. Možda nije ni primijetila da su joj bili radili o glavi. A možda i jest. U svakom slučaju, nešto je rokere u zadnji tren spriječilo da svoje probleme rješe šakama: jesu li to bili elementarni ostaci kućnog odgoja, ili je to bio sam dragi Bog na nebu, ili načisto lijenost jača i od najjačih tenzija - tko zna? Na nečem su se ipak morali iskaliti, i tako su našli taj jadni jedini lončić i njega par puta bacili o tle, išutali nogama, a mali žuti bolesnik čak je htio po njemu skakati - ne znam što mu je lončić skrivio, valjda je u njemu vidio neki daleki uzrok svoje umišljene bolesti.

Polupani lončić? Sinko je zamišljeno vrtio stvar po rukicama. U jednom djelu mozga, tamo oko srca, bilo mu je žao, prvo sebe jer sad neće imati iz čega piti, a onda malo i bake jer je presiromašna da kupi novi. No u drugom dijelu mozga rojile su se druge misli, tj. kako sad taj konkretni lončić prenijeti u prenosilo, tj. u metaforu. Bilo je nešto, bilo je nešto takvo... i sjetio se! polupani lončić, to je bio usklik za prekid igre!!

- po-luu-pani lončić, po-luu-pani lončić! - a to se smjelo vikati samo u slučaju kad netko prekrši pravila igre. Znači: ako se pojavio polupani lončić, onda je netko kršio pravila, i na sinku je bilo samo da odgonetne tko je subjekt /podmetač toga kršenja. Baka nije, rokeri nisu, s njima je sve bilo O.K.: dakle, ostajao je on, sinko.

Koje pravilo on krši? Pravilo br. 1, koje glasi: Ruža vjetrova ne može se iskonstruirati. Ona nije ničija prćija. Ona dapače uopće nije konstrukt. Koliko god pametan bio, ne možeš ti smisliti - a kamoli proizvesti! - ružu vjetrova: nju su već predvidjeli oni koji razmjeravaju osam glavnih kutova. Ti si tu zato da učiš, da čitaš, i da paziš dobro da te pojedina slova ne odvedu u nepredviđenim smjerovima.

Jer, da ponovimo aksiom 1.: ne pušu vjetrovi zato što se zemlja okreće nego se zemlja okreće zato što vjetrovi pušu. Tako jednostavno, a koliko je oko toga dosad već izbilo nesporazuma!

Elem, tako je polupani lončić za baku značio običnu materijalnu štetu, a za sinka - stop za njegove stranputice. Kao i u igri, polupani lončić je gubitak za one koji igru dobijaju, a dobitak za one koji u igri gube, i ujedno njihova šansa da u novom krugu budu dobitnici.

RAZMATRANJA O PROSTORU

41

Ništa nije jednostavnije od razmatranja o prostoru. Prostor se razmatra ovako: - izbace se sve stvari iz ladica i ormara, s polica i iz škrinja, sve na otoman, ili ako je otoman premalen onda na pod sobe. - sa zebnjom i tjeskobom gleda se nekoliko minuta u tu nepreglednu gomilu stvari:

- postavlja se samopitanje: kome treba u životu toliko stvari? pola bi ih se odmah moglo baciti, a da se nikakav manjak ne osjeti; - iz druge polovice može se izvući onih pet-šest koje su u upotrebi; ostatak spakirati.

E, sad, tu dolazimo do pravog razmatranja o prostoru. Pakiranje čini samu bit prostora. Veliki predmeti postaju začuđujuće maleni kada se dobro spakiraju. Kapute, jakne i debele veste se izvrne naopačke, ruke uz rebra, preklop okomito, preklop vodoravno više puta uzastopno, i na koncu se dobro istisne zrak. U novije vrijeme postoje i nekakve vreće, na vakuum, i kaput se slegne kao frisbi - no ovdje to nećemo spominjati jer govorimo o zabiti, ovdje je i običan kartonski kofer senzacija - ipak, dobro je znati to za vakuum.

Male pak stvari, poput čarapa, gaća, sapuna, četke, marama, pa i grudnjaka, služe da se popune praznine među velikima. No i njih treba što bolje stisnuti, koliko se može, jer nije svejedno spakirao ti četiri ili četrdeset pari nečega. Zašto? pa, što god ne spakiraš, ostat će ti vani i praviti nered, /nećemo sad gnjaviti s riječi 'kaos'/- stvari koje se motaju 'izvan' uvijek unose zbunjenost i pometnju. Dobro upotrijebljene male stvari idealne su za istiskivanje zračnih jastuka iz ograničenog prostora kofera. One u biti manje popunjavaju, a više zapravo štede prostor.

Cilj je, dakle, spakirati maksimum stvari u minimum prostora. Razlika je, naime, vući za sobom - kad putuješ ili se seliš ili samo pospremaš - razlika je vući ogromni kofer nepotpuno spakiran, ili malu putnu torbicu dobro zbijenu. Ili seliti deset kutija umjesto sedam. Ili platiti dva kamiona, umjesto jedan. Itd. Riječju, stvari nikad ne može biti previše (iznimka je smeće), a prostor nikada ne može biti dovoljno malen.

Ono što bi odavde trebalo zaključiti nešto je sasvim neočekivano: u uvjetima zrakopraznog prostora moguće je mnoštvo stvari, jednu nezamislivo veliku količinu predmeta, sabiti u sasvim minijaturni prostor. Tek s postojanjem zraka stvari ekspandiraju, nameću se i tvore nered koji neprestano valja suzbijati. I sad, molim, nek’ mi netko kaže, kakav je 'prostor' u svemiru? Zračni ili zrakoprazan? A zrak, atmosfera, je li

42

viđeno ikada igdje osim ovdje na zemlji? I nije li onda ovdje to stalno leglo kaosa? I nije li onda taj svemir, u kojemu je sabijeno toliko golemo- ali ne i beskonačno! - mnoštvo stvari, nije li on zapravo na entu puta manji od onih silnih nula s kojima se razbacujemo? Mali, sažeti svemir.Ono sve - što znamo - o njemu - to je stvarno tako malo - u dv’je riječi sve bi stalo -....Stvoreni prostor/vrijeme.

Međuvrijeme

To dan ko drljaču zasobom koprenu staklastu vuče

i bića bezmjestna za oblacima prašine se sliježu.

To noć ko odaliska iz škatulje sve tanje duplje suče

a obelisci modri u snop segipki vežu.

No međuvrijeme, gdje je?Zar zbiljaonostrano sutonu, s ovu stranu zore?Zar zbiljaponoći odostrag, tik do pred podne?Zar zbilja? Zar zbilja?Zar zbilja

Iz prazne tame htjeti silomizvabit svjetlost veliku? Zar tama zbilja svjetlost guta?A da se to možda samo ne čini? Il’ ipak svjetlost razbija tminu?I svjetli vječno, unatoč pomrčini.

Da l' ipak?

43

RAZMATRANJA O SATOVIMA

O, koliko li je samo već bilo tek sati! koliko li samo li vremena je tutnjikalo mimoli i poredli, hop! Sat drugi! hop! sat treći li!? hop-hop! Kako li su samo te zubiće, zubiće, precizno isturpijali; kako li je to samo točno zahvaćalo, zahvaćalo, jedno drugo guralo! odmicalo! pomicalo!Pa kazaljka! Vršak samo, se tiče. I onda, ni vidjeli, ni ticali se više ne tiče nikog, sjetili se -- čip/kvark- i sada još samo brojka, pravilo, uputa- - - Ali glavno je da još uvijek drži, veže, zupčanik, - da, da!, - glavno je da oko kadgod sjevne, nepogrešivo pecne taj quantite negligeable, da se busne! AHA! Sad je čas je.

Oj ti veliko prezrivo vrijeme kako li su te smotali! kako li upregnuli! a u što? a u što? u curilo obično, u dva lijevka s uskim grlom po sredini...a za što? a za što? običnog kuhanog jajeta radi; i kako god pješčano vrijeme curi, ti nisi nego mjera od tri, ili pak famoznih pet minuta, koliko treba da jaje od sirovog postane meko, ali bez greške kuhano meko. Ti si jajeta kuhanog savršena mjera, TO vrijeme!

A kako onda? Da uzmemo vrijeme prirodno? Da velimo da ne curi, nego da se kreće? a kako onda? a je li u krug? a nije baš ni u krug, nego više u znaku kućice puževe. Da. Ili pužnice uha. Da. Ili ovnujskog roga. Ili spiralne opruge zupčanika, odbace li se sve simplifikacije.

A ako tako, zar se onda i sunce mora izračunati? Zašto se to kazalo, taj 'štapić' baš ovdje, a ne ondje zapiknuti treba? - - jadikovao je sinko dok je grabio četvrtastom smeđom livadom,a u velikom džepu zveckao mu i škljocao limeni bakin sat, b.r. budilica.

Sat je taj, pak, oduvijek stajao - ne samo da je stajao na kredencu, nego je i iznutra, mehaničkim žićem svojim stajao, znači niti je išao pa čak niti je kucao. Ako je ikada kucao, to je bit će bilo u dućanu, ako je ikada i bio u dućanu, uopće. - šta? šta se tu ima toliko iščuđavati? naravno da satovi ponekad stoje u dućanu, iako ih se očekuje pretežno kod urara. Ali oni kod urara, ti se tamo ne kupuju - oni tamo samo budu, i vječito nešto pokazuju, u pravilu različito - he, he, he, - vrijeme....

Što ću sad, mislio je sinko, gdje dakle da ga posadim?

44

Na njivu - možda bi tamo bacao sjenu - no ali, i sjenu je kao i sunce valjalo izračunati: s početka kraće, a onda odjednom sve duže, kako se nižu zapadajući sati... A budilica više okruglasta. Pa baca i takvu sjenu. Makar je i ukopao, ne želi i ne želi pokazati pravo vrijeme. Gadno.

Drugo, - nezgoda - lim je. Zarđat će, to je jasno kao jedanput jedan. To dragocjeno - nemjerljivo - mjerilo vremena pretvorit će se vremenom u konzervu. I ne daj Bože da netko na to nagazi - eto ti tetanusa. A u tome ima istine barem utoliko što vrijeme (sat) uistinu katkad čovjeka pokoči i grči. Grč izazvan vremenom (satom) smjelo bi se gledati kao pri - mjere-vremeno, pri - mjerevreme- no, prije-vrijeme-mjereno, itd. No s druge strane, takvo vrijeme(sat) zakopano i korodirano, moglo bi biti i eksplozivno - a to ipak nipošto nije bila prvotna namjera, ničija, pa ni sinkova. Zato je odlučio da budilicu ipak ne zakopa, kako kasnije ne bi morao snositi konzekvence.

A da ga navijemo? sinko pogleda oko sebe. U komušinama odostrag nešto šušnu, opet vjetrić sada nepotrebno, jer se za navijanje tražio ključić ili barem ukosnica, ili ma kakav metalni predmet kojeg ovdje nije bilo ni za lijek. I to s pravom. Kroz rupu na potplatu upadne mu, međutim, u cipelu kamenčić, i to ga bocne, i podsjeti na... Ah, da! reče sinko. Glasovi, glasovi. Ne glasovir. Pusti sada muziku. Sada je : če-/ tr-/-naeeest / saaati/ / četrdeseTdvije mi-/nuuute// dvae-sT se-kun' - di//. Dobro. Hvala što ste mi rekli. Molim na pažnji. Baš je bio rastresen! pa kako bi i mogao naviti sat, prije negoli je odikud čuo koje je točno vrijeme? Ali naopako, ako čuje točno vrijeme, što će mu onda sat?

Sva sreća, međutim, da sat nikud nije krenuo, jer već nakon pet-šest koraka situacija se iz korijena izmijenila. Onaj isti vjetrić iz komušine malko se propeo, otjerao oblačić, krpica neba zaplavila, na puteljku proskakutala prepelica, trave uz put se zalelujale...- bilo je savim drugo vrijeme, ne-točno, ako je ono maloprije bilo točno, - možda: se//damnaeeest saati//peet//mi'nuuta//pedese//T // se-kun'//di ? - ili kakvo mu drago - i što bi sada bilo da je on namjestio na Ono vrijeme? Morao bi ponovno sve micati... unatrag? unaprijed? dok opet ne dođe na Točno. - No, dobro, dobro, - gunđao je – ajde... narihtat ćemo. Izvadi sat - ma otkud samo ovdje toliki džep? nije ga se uopće sjećao - osluhne - bilo je mirno - popipa sa stražnje strane koju dosad također nije primijetio - i napipa šarafić.

Gle, gle! Moglo ga se i okretati! I kazaljke su se pomicale, premda je velika bila malo iskrivljena i uvijek zapinjala za manju ako je ova bila na

45

pola pet. No to nije bilo tako bitno, jer ionako nije bilo pola pet, nego je bilo točno: de-//seT// s-aati//še//-snajsT//mi-nuuTa//tride//set/ se-//kun'//dii. 'Nema veze' uzdahne sinko. - Preskočit ću doručak, pa ćemo ručati kasnije ( -ranije? - unaprijed? - unatrag?) - poslije? - poslije čega? - Poslije --poslije---dunje! - odreže sinko, namjerno apsurdno. Već ga je nerviralo to inzistiranje na prije/kasnije, pred i poslije. Bude li se to dalje tako brkalo, tko zna kada će naići pravo vrijeme ručku---? Što ako uvijek (ručak, doručak, večera, buđenje,...) bude prije ili poslije?

I da apsurd bude veći, u taj čas nešto - ne u budilici, ne u stanju stvari,- nego baš u njegovoj glavi napravi 'KLIK'. To je taj prvi klik, najbolje od najgoreg - dakle naj- najgore- što apsurd može učiniti čovjeku. Sinko pogleda u sat i pomisli da je shvatio. Pih - pomisli - pa sat uopće nije važan... Glupan stoji, okreću se samo kazaljke , i to još kada ih Ja pomičem... Ako može biti vrijeme koje hoće, onda i ja mogu jesti kada hoću. Kako li se samo nametnula, ta limena kantica, da se sve mora ravnati po njoj, a ona se ravna naizgled ni po čemu....

No, ovo je definitivno bio najopasniji trenutak priče. Prijetila je opasnost da sinko uzme budilicu, otpljune, te da je zavitla i baci preko polja i njiva daleko, daleko, kao da nikad nije ni postojala. Kao da nije stajala na kredencu i brojala njegove mlade dane i minute, kao da nikad u njegovom životu nije predstavljala ništa. Ni buđenja, ni dolaske iz škole, ni nedjelje, ni svetke ni petke. Prijetila je opasnost od svekolikog prezira vremena. Prijetila je opasnost da nikada ne dozna pravu svrhu i zadatak sata/vremena/budilice - kudilice!

Hoće li? Neće li? Što će uraditi? vrtio je neodlučno taj limeni, gotovo beskoristan, pomalo besmislen, a zanatski prilično šlampavo sastavljen predmet po rukama. Nije to bila nikakva antikna, niti švicarska, niti s osobitom pomnjom izrađena budilica, naprotiv, obična socijalistička, - kineska, sovjetska ili čak domaće proizvodnje. Nekvalitetna boja već se uglavnom izgrebala i ogulila, jedna nogica odvajkada je otpala pa budilica čak nije mogla niti stajati samostalno, nego se često izvrtala i padala zbog čega je i lim na više mjesta bio ulubljen. Bila je nezgrapna, pa čak i ružna.

Ružna??! Ružna!!? KLIK- KLIK - opet je, ovaj put duplo, klikalo u sinkovoj glavi. Jedan je klik bio za natrag, a drugi je bio da mu se upali lampica. Kako je samo mogao tako brzo zaboraviti? Je li mu vrana pamet popila? Pa radilo se i dalje - o Ruži , Ruži vjetrova....!

46

Vidio je! - mutno i nejasno, doduše, ali je Vidio! - da između Vremena (budilice) i Ruže stoji neka veza koja nije ona glupasta veza po analogiji. Uostalom su mu te analogije oduzele dosad već i odviše vremena, veze tipa: kako se spiralno odmotava Vrijeme, tako se spiralno odmata i Ruža. Ne. Trebalo je to jednom zaustaviti, zauvijek. Njihova veza bila je izravna, posve taktilna, okusiva i omirišljiva, ne samo slikovna i prenosiva kao da leži isključivo u glavi. Vrijeme je mirisalo na ruže. Ruža je prianjala uz vrijeme. Ljepila se za njega kao za sila-težu. Vrijeme bez Ruže bilo bi prazno, a Ruža bez vremena bila bi lažna. Tako je to nekako bilo.

O, kakva sreća da nije bacio budilicu! Jer u nekom smislu, budilica je služila kao mamac za ružu. Štoviše, budiličina mana okrenula se u prednost: budući da budilica nije išla Točno, točnije nije išla nikako osim kada bi ju se malo poguralo, njezino stalno kretanje ovisilo je o njezinom nositelju. A nositelj je u ovom slučaju bio sinko. On se kretao, dapače, non-stop se nekuda kretao i budilica s njime u džepu. Time je on sam postajao na izvjestan način mamac za ružu, zahvaljujući budilici i njezinoj nepokretnosti. Na njega se lijepila ruža, dohvaćala ga je, dirala. Ruža nije bio on sam; Ruža nije bila nigdje u njemu; Ružu nije on stvarao svojim trčkaranjem i micanjem - Ruža je njega obavijala blagim mirisom, mirisom ugodnim, privučena - Bog bi znao točno čime, i zašto to zapravo - blažila je i tješila, hrabrila i dizala, pokazivala smjer vremena,Ruža, ruža vjetrova.

Minuta šutnje

Napokon, napokon! Sinko je napokon odlučio ušutjeti!Dosad je neprekidno dizao larmu i buku, budio se, zijevao, jeo, trčao okolo kao muha bez glave, kukao, nadmudrivao se, bulaznio... Čak i dok je spavao iz njega je frcalo na sve strane. Ona pomalo isposnička slamarica na kojoj je ležao bila je mačji kašalj prema onome kako je sinko sam naokolo grebao, ponekad bockao, zabadao i zapikavao se bez veze u svašta. I da nije bilo polupanog lončića, možda bi i dalje okolo vilenio. Na sreću je u zadnji čas splasnuo, ispuhao se i napokon, napokon ušutio.

Ipak nije tako jednostavno. Ima, kao što znamo, šutnji i šutnji.

47

Ima šutnji koje su bučnije i od najgorih bujica riječi, šutnji u kojima je sadržana čitava poplava. Te šutnje nisu samo beskorisne, nego i štetne, i čovjeka brzo zaboli glava kada se nađe u društvu takvoga šutljivka. Ima šutnji dosadnih, koje su poput cjevovoda upletene u razgovor koji sudionike ni najmanje ne zanima. Ima šutnji napornih, kada bi čovjek htio nešto reći ali mu u govoru dolazi slijepa pjega, i ne može nikako izreći što je naumio.Ima šutnji bolesnih i tužnih, kada se duša stisla i ne daje glasa od sebe. A ima i šutnji drskih i opakih, s kojima se želi iskamčiti ili oteti nešto što šutećem inače ne pripada. O, ima svakakvih šutnji! i treba vidjeti kakva je ona koju je na sebe navukao sinko.

A ako će poslušati savjet, najbolja bi mu bila ova: šutnja u kojoj se napregnuto sluša. Ali ne nipošto osluškivati samoga sebe! Ne se nipošto usredotočiti na ono beskrajno mljenje unutarnjih monologa koji izvana sliče na šutnju a iznutra su mlinski kamen koji drobi kamenje i pored kojega se ništa drugo ne čuje. To ne znači šutjeti radi slušanja. Već šutjeti radi slušanja znači: naučiti raspoznavati zvukove koji dolaze izvana. Da, da, izvana. Jer, znam da je nevjerojatno, ali tamo izvana također postoje ljudi. I ostala stvorenja. Tamo izvana postoji i neki uvjet, tkz. ljudski uvjet. E, taj uvjet... to kada se uspije čuti!... E, moj sinko! onda stječeš diplomu: pomno razvijenog slušanja.

Šutnja je zlato, ali ima situacija kada bi čovjek i sve zlato ovoga svijeta mijenjao za štogod upotrebljivije, ponekad i za običnu kokoš, zdjelu juhe, utješnu riječ ili prijateljski zagrljaj. Uostalom, u modernoj ekonomiji zlato se već neko vrijeme topi i nestaje kao podloga vrijednosti. Tiho i polako to zlato - koje samo po sebi ionako nije ništa posebno - biva zamijenjeno nekim puno fluidnijim i neopipljivijim mjerilima vrijednosti. Svatko ima pravo misliti što hoće, ali svatko ima i pravo sumnjati da su ta mjerila baš ona koja se za takva prodaju. Recimo, znanje. Zamijenimo li u jednadžbi 'zlato' za 'znanje', dobijamo 'šutnja je znanje'. A to nije drugo nego stara manevarska poslovica svih mudrijaša koji otkad je svijeta i vijeka znaju da šutenjem ispadaju pametniji. Ili : tko šuti, znači da se slaže; dakle, šutnja je slaganje/odobravanje, dakle, osnova vrijednosti je slaganje/odobravanje...

Ovo je već znatno bliže realnom stanju stvari. Globalna harmonija tu poput fatamorgane titra pred zaslijepljenim očima: vrijeme buduće, kada će se svi slagati i odobravati. A onda...a onda će najdublja šutnja zaviti svijet. Bit će to muk kakvog dosad nije bilo nikad.... i čemu okolišati: šutnja sama, bez 'je' postat će konačno mjerilo ljudskih vrijednosti. Ne zlato, ne pamet, nego šutnja.Bezuvjetna šutnja, uvod u apsolutno ‘’ne’’.

48

Ali dokle god to još nije tako, a nije nego se tek priprema, treba se služiti dijalektikom: osim zločeste i pogubne, globalne, postoji i prava, dobra, umjesna šutnja, tkz. 'minuta šutnje'. Na sinku je bilo da je nauči prepoznati i upotrijebiti. I još, kad nauči, da onda to i uvježba. A imao je i sreće, jer nije trebao ići nikamo daleko u potrazi za šutnjom. Ovo velimo s trunkom pakosti, jer u potrazi za recimo izgubljenim govorom, ili još gore za izgubljenim vremenom, našetao bi se i nahodao od nemila do nedraga i još je upitno što bi na kraju našao. Ali šutnja - ona je bila vazda u blizini, nimalo nedokučiva još manje neostvariva. Dapače: trebalo je samo za početak začepiti.

O, da, postoji prava šutnja. To je ono kada slušaš, slušaš, i onda - !e, u ovome je čitav kumst! - kažeš ono što treba, na mjestu gdje treba, i točno onoliko koliko treba. Kad si se sav pretvorio u uho, a ne u usta. Ne: što na srcu to na jeziku, nego: kada ti je na srcu što će ti biti na jeziku. Otuda dolazi šutnja. Ona je poseban, izniman, izvrstan izraz vlastitosti. Ona je najbolji znak da si pri sebi - šutjeti dokle god ne čuješ ono što bi trebao reći.

I tako se sinko počeo vježbati u gimnastici šutnje. Uzor je imao neprestano pred sobom, dakako, baku. Ona je u tome već imala golemo iskustvo, no ipak je i u nje bilo stvari koje je još valjalo naučiti. Zato je i sama rado pristajala ući u proces učenja skupa sa sinkom. A njega je doista bilo smiješno gledati u prvim koracima: Prvo je dakako šutio bijesno. Veliki prazni prostor ispred njega činilo mu se da vapi biti ispunjen njegovim buncanjima!... Ipak se je naposlijetku suspregnuo. Onda je šutio značajno. Tu se pak odmah odnekud stvorio veliki tmasti oblak koji je tlačio cjelu visoravan i sva na njoj stvorenja, uključivši i sinka. Pa je i od toga, pametno, odustao.Onda je šutio isprazno. U prvi tren bilo je dobro, no onda je u hipu nastao užasan rasap i napravio mu u glavi takvu zbrku da više nije znao je li on sinko, lončić, čavlić, travka, krava ili baka. Iz toga se jedva izvukao. Onda je šutio brzo, brzo brzo. Pa je šutio polaaaako. Pa je šutio naprijed-nazad. Pa je šutio okomito. Pa je šutio vodoravno. Baka se pokidala od smijeha gledajući te njegove 'anti-retoričke' figure, a opet nije smjela ništa reći, jer kako ćeš govoriti na tečaju šutenja?

Srećom je i sinku polako sijevalo. On se skrasi, sjede na drvenu hoklicu kraj okola, baci kratak pogled na jasno popodnevno nebo povrh nedalekih grabova te reče: '’Gladan sam. Molim te daj mi nešto za jesti'’.

49

-'’Imam pite'’, reče baka. '’Hoćeš li?'’- '’Da.'’ reče sinko napokon jednostavno.- '’Jesi žedan?'’ upita baka.- '’Ne.’' reče sinko začudo opet jednostavno, bez dodatnih petljanja.Baka uđe u kolibu, odreže pite i stavi na limeni tanjurić te iznese pred unuka. Tako su njih dvoje sjedili na dvorištu, šutke jeli, zahvalno gledali kako nestašni vjetrić povija travke, mrsi žbunje, njiše krošnje i odnosi oblake, a ipak odatle - iz te gradacije - nisu transcendirali na zaključak da onda mora da se i kugla okreće. Naučili su zajedno zlatnu mjeru šutnje - 'Da, da' i 'Ne, ne'. Mogli su tek sada u miru blagovati.

SNAGA ŽIVOTA

SNAGO! kako zapanjujuće! SNAGO!!

Od nje su i vjetrovi isti tren zamuknuli i stali. A zemlja se ipak još malo okretala.A mogla je isto tako i zemlja stati. No vrijeme bi sveudilj kretalo dalje. A moglo je isto tako i vrijeme stati. A Snaga bi sveudilj svedržala i dalje. Snago!

Sinko se obazre oko sebe. Plašio se da će sada sve postati nekako ukočeno i smrznuto, sada kada je puhanje stalo i kada se zaustavilo ono nemirno kretanje kojem pripisuju svaku toplinu. Očekivao je inje i mraz na kraju vrućeg ljetnog dana, očekivao je ledeni plamen ili pak goruću santu da se bešumno primiče. Drugo od toga on elementarno nije mogao misliti. To je bio plafon - onoga što oko vidi i što uho čuje, i što ganglioni mogu pokopčati...

A ipak!.... Ništa od toga nije bilo tako. Na granama bagremova, grabova i topola svjetlucalo je nešto kao inje, nešto kao sitni brušeni dijamanti, mirijade toga, a bilo je iskričavo poput iskre i toplo poput poljupca - nipošto ne tako da opeče ili da sprži....I bakino lice prekoputa svjetlucalo je tim istim sjajnim šljokicama, i koliba, i soba, čak i krave bijahu životnije no ikad, i mlijeko blještavo bijelo je teklo potocima... Bilo je savršeno mirno, a istodobno savršeno živo!- oh! - iznad svih očekivanja i iznad svake nade...

50

A ta snaga... bila je blaga.... i ujedno posve nezadrživa. Bila je silna - a nimalo silovita. Bila je moćna i golema, a opet sitna poput sjemena. Ni najtanju grančicu nije slomila, ni najslabiju travčicu nije zgazila, ništa nije potrla, ni uništila, ni potrgala. Nego kako je nadolazila tako je oduševljavala - da, da, oduševljavala. Tiho i lako. Kao da je ulazila unutra, u samo srce, u jezgru stvari, i odriješavala neke negve, driješila slikovito rečeno spone i lance, i oslobađala prostor topline i svjetla.

I sinko u udovima odjednom osjeti da je lagan. I u srcu osjeti da je slobodan. Prepoznao je ružu vjetrova, i pokazivao je njezin smjer. I bio je napokon sto posto siguran da je živ. Nošen, pažen, snagom života.

51