SVEUILITE U SPLITU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Mr. Marko Babi, ofm

LITURGIKA

1. dio

TEOLOGIJA LITURGIJE Skripte za potrebe studenata

Split - 2010.

2

U v o d Liturgija je vrhunac prema kojemu tei sva djelatnost Crkve, i ujedno je izvor iz

kojega proistjee sva njezina snaga (SC 10). Tim je rijeima Drugi vatikanski sabor postavio kransku liturgiju u samo sredite Crkve koja je Zarunica Jaganjeva (Otk 1,8) a time i batinica spasiteljskog djela Krista raspetoga, koji je vrhunac svega to bivstvuje.

Dobro upoznati kransku liturgiju i u pravoj vjeri ostvarivati taj vrhunac djelatnosti Crkve i izvor sve njezine snage postavlja se kao zadatak pred svakoga kranina, a pogotovo pred one koji se spremaju za predvodnike, uitelje i liturge pojedinih kranskih zajednica.

Liturgiju prvenstveno promatramo kao sastavni dio kranskoga ivota, ali i kao predmet teolokog produbljivanja, tj. razmiljanja o onome to doivljavamo na liturgijskim sastancima ili pak predmet prouavanja to su i kako su o tome razmiljali krani u pojedinim povijesnim epohama i na razliitim geografskim irinama.

Smatram potrebnim odmah na poetku naglasiti da se nalazimo na podruju teologije koja je znanost ali ne na nain kako su to pozitivne znanosti gdje rezultat uvijek moemo provjeriti odreenim pokusima. Teologija nije znanost niti na nain kako je to filozofija gdje se radi samo o razumskoj sferi. U teologiji se kreemo na podruju vjere bez koje je nemogue shvatiti teoloka izlaganja. Vjera i teologija nisu ista stvar, ali jedna bez druge ne idu.

Naa liturgijska predavanja ele biti informativna i formativna, tj. ele davati obavijesti o fenomenologiji kranske liturgije i tumaiti to znae pojedini dijelovi kranskoga kulta, a uz to poticati na ostvarivanje teorije i prakse koje se meusobno pomau i nadopunjuju.

Ovaj prvi dio liturgike obrauje teoloka naela koja obiljeavaju liturgiju kao aenje Boga i posveivanje ovjeka, njezinu fenomenologiju i antropoloko - teoloke dosege.

Ovo je samo najnunije pomagalo studentima koje, za ozbiljniji i iscrpniji prikaz naznaene materije, pretpostavlja produbljivanje izriito navedene ili samo naznaene literature. Takoer napominjemo da ove skripte nemaju pretenziju izvornog znanstvenog izlaganja dotine materije nego je to, uglavnom, saetak iz djel i studij navedenih u popisu literature na kraju ili na poetku pojedinog odsjeka.

3

1. to je to liturgija? Liturgijski studij u sklopu filozofsko teolokog studija na Katolikom

bogoslovnom fakultetu podijeljen je u est odsjeka: 1. Temeljna liturgijska naela (teologija liturgije); 2. Povijest kranske liturgije; 3. Liturgijska godina; 4. asoslov; 5. Sakramenti kranske inicijacije; 6. Ostali sakramenti i sakramentali. Ovaj dio obrauje prvi odsjek koji nastoji postaviti temelje i okvire kranske liturgije i znanosti koja to prouava i izlae.

1.1 Terminoloka razjanjenja

Temeljni naziv liturgija vue svoj korijen iz starogrkog termina llltolrl a

lltolrl a koji je nastao od pridjeva lllltol (srodan s imenicom laoll = narod) i imenice

elrlol (= djelo). Glagol iz kojega je izveden korijen za imenicu liturgija je

leltolrlelll sa znaenjem: obavljati javnu slubu u korist naroda. Termin liturgija ima svoj razvoj znaenja koji moemo pratiti od ambijenta u

kojem je nastao pa sve do najnovijih vremena. Mi emo se ograniiti samo na markantnije modifikacije znaenja naega termina kroz povijest.

1.1.1 Liturgija u profanoj uporabi Termin se formirao u starogrkom jeziku u vrijeme odreenog tipa grke

demokracije. Upotrebljavao se da oznai slobodno i dragovoljno prihvaen posao u korist svoga naroda ili plemena, ili pak u korist itavoga grada. Time su odreene osobe ili itave obitelji stjecale ugled i slavu u svome ivotnom okruju. Ti su se poslovi najee odnosili na odreene vjerske sveanosti ili narodna veselja. To su bile redovite obaveze. U vrijeme izvanrednih prilika u kojima bi se naao njihov grad, npr. ratni sukob ili izvanredna vremenska nepogoda, ta bi redovita obaveza poprimala poseban, izvanredan oblik. Neki bi pojedinac, npr., preuzeo na sebe obvezu opremiti neku lau za borbu ili slino. To bi bila njegova dunost za vrijeme trajanja toga ratnog sukoba. Aristotel ispravno primjeuje da su redovite, ciklike liturgije isticale mo darivanja, ali su esto bile i uzrok nepotrebna, rasipna osiromaivanja nekih obitelji.1

S vremenom je termin liturgija sve vie poprimao drugo znaenje, a ono iskonsko je sve vie i vie bljedilo. Tako je najprije oznaavao svaki posao u korist zajednice,

1 Usp. ARISTOTEL, Politika, 5,8.

4

bez obzira da li je dragovoljno prihvaen ili nije, a kasnije slubu ili dunost kao takvu, bez obzira da li je u korist naroda ili pojedinca, da li je prihvaena slobodno ili prisilno.

U vrijeme heleniziranja Egipta ovaj je termin poprimio neke posebne nijanse u znaenju. Jako se naglaavalo obiljeje obaveze koju nalae politika vlast. Taj vid je osobito razvijen u vrijeme Ptolomejevia u 2. st. prije Krista, a ostao je na snazi i za vrijeme rimske uprave.

1.1.2 Liturgija u religioznoj uporabi

Termin liturgija poinje se upotrebljavati na religiozno kultnom podruju tek u vrijeme helenizma, iako puno rjee nego u profanom znaenju. U poetku se poinje upotrebljavati u religioznom smislu da oznai slubu koju trebaju obavljati odreene osobe u ast bogova, posebno slubu povezanu uz odvijanje tzv. misterija. Kasnije e se razviti i poprimiti iskljuivo znaenje kulta, slube koju treba obaviti u ast Bogu. Time ovaj termin postaje tehniki naziv s precizno odreenim znaenjem. U tom e sluaju, preko prijevoda Svetoga pisma Staroga zavjeta na grki (tzv. Septuaginta), ui na vrata kranstva.

U Svetom pismu Staroga zavjeta prisutan je kao glagol leitourgein 103 puta, a kao imenica leitourgia 47 puta. Jo dvadesetak puta dolazi u drugim izvedenicama iz istog korijena pa moemo rei da u razliitim izvedenicama dolazi oko 170 puta. Na termin je prevodiocima sluio da njime prevedu hebrejske rijei ARAT ili ABHODAH koje ukljuuju znaenje slube ili obaveze. Oba hebrejska termina upotrebljavaju se da oznae slubu i obvezu bilo u profanom, bilo u religioznom znaenju. U mnotvu tih sluba prevodioci LXX su napravili odreen izbor pa terminom leitourgia prevode samo ona mjesta u kojima se radi o kultu koji hebrejski sveenici i leviti obavljaju u Hramu u ast Bogu. Za kult i slubu koju narod obavlja u ast Bogu, LXX upotrebljava druge termine: latreia, douleia. Time je na termin u LXX poprimio tono tehniko znaenje: levitsko bogosluje.

Za razliku od Staroga zavjeta, u novozavjetnim spisima nai termini leitourgein i leitourgia ne upotrebljavaju se iskljuivo za oznaku kulta nego tu uporabu moemo svrstati u tri grupe: u profanom znaenju; u znaenju starozavjetnog levitskog kulta; u znaenju duhovnog bogosluja. Brojano gledano, na termin i kao glagol i kao imenica u novozavjetnim spisima dolazi samo 15 puta i to tono na ovim mjestima:

leitourgin: Dj 13,2; Rim 15,25; Heb 10,11. leitourga: Lk 1,23; 2 Kor 9,12; Fil 2,17.30; Heb 8,6; 9,21. leitourgs : Rim 13,6; 15,16; Fil 2,25; Heb 1,7.14; 8,2.

5

U profanom znaenju:

Rim 13,6: poreznici su slubenici (leitourgoi) Boji. Rim 15, 27: krani iz poganstva su duni materijalnim stvarima posluivati

judeokrane to je protuusluga za sudionitvo u duhovnim dobrima. Fil 2,25.30: Epafrodit posluuje Pavla u potrebi da nadopuni ono u emu

Filipljani nisu mogli posluivati Pavla. 2 Kor 9,12: bogosluno posluivanje (diakonia tes leitourgias) Korinanima

podmiruje oskudicu svetih i prelijeva se u zahvalnicu Bogu. Heb 1,7.14: govori se o aneoskom sluenju, ali ne u smislu kultnog sluenja

Bogu, nego u smislu da su aneli u slubi Bojoj na korist ljudima. U znaenju starozavjetnog levitskog bogosluja

Lk 1, 23: govori se o danima Zaharijine slube (leitourgia) u Hramu, dakle, radi se o levitskom bogosluju.

Heb 8,2.6: Krist Veliki Sveenik sjejde s desne Ocu jer je bogoslunik (leitourgos) Svetinje i atora i obavlja uzvienije bogosluje (leitourgia). Iako se tu radi o Kristu, ipak su nai termini upotrijebljeni u starozavjetnom znaenju premda se radi o uzvienijem bogosluju koje se usporeuje sa starozavjetnim: Budui da se ipak radi o osobi Velikog sveenika u Jeruzalemskom hramu i usporedbi njegove slube s Kristom Velikim sveenikom, svrstavamo ovaj termin u grupu starozavjetnog levitskog bogosluja.

Heb 9, 21: radi se o liturgijskim predmetima hebrejskog kulta. Heb 10,11: svakodnevno prinoenje hebrejske sveenike liturgije je stavljeno u

suprotnost s jednom jedincatom rtvom Kristovom. U znaenju duhovnog bogosluja:

Rim 15,16: Pavao je bogoslunik (liturg) Kristov meu poganima te kao sveenik Evanelja ima zadatak da prinos pogana postane Bogu ugodan i Duhom Svetim posveen. Tu je termin (leitourgos) ekvivalent onome koji obavlja sveeniku slubu prinoenja rtve, dakle u tehnikom kultnom smislu kako se upotrebljavao u Starom zavjetu. S druge strane, rtva koju Pavao kao sveenik eli prinijeti Bogu nije rtvena ivotinja kako je to inio hebrejski sveenik nego su to krani iz poganstva koji postaju ugodna rtva Bogu po Duhu Svetomu. Pavao upotrebljava starozavjetne termine, ali im daje drugo znaenje, u ovom sluaju termin je upotrijebljen za duhovno bogosluje.

6

Fil 2,17: Pavao je spreman izliti sebe na rtvenik za rtvu i bogosluje (leitourgia) za vjeru Filipljana. Termin je tu opet uzet u strogo kultno - sveenikom znaenju starozavjetnog rjenika, ali je istovremeno stavljen na duhovni plan. rtva Filipljana nije u rtvenim jarcima nego u njihovoj kranskoj vjeri koju oni ive i za koju je Pavao spreman proliti vlastitu krv.

Posebno mjesto meu novozavjetnim spisima za ovu nau probl