LIBER M ONSTRORUM B ALCANORUM...Kako bi se strasti smirile, be ki dvor osnovao je povjerenstvo za vampire, a carica Marija Terezija morala je naposljetku objaviti i tzv. Vampirski

LIBER MONSTRORUM BALCANORUMČUDOVIŠNI SVIJET EUROPSKE MARGINE

izdavačNaklada Jesenski i Turk

Institut za etnologiju i folkloristiku

za izdavačaMišo Nejašmić

Iva Niemčić

izvršni urednik Petar Bujas

recenzenti dr. sc. Tea Škokić

dr. sc. Aleksandar Mijatović

imensko kazaloDrahomira Cupar

lekturaVesna Beader

prijelomMario Toth

dizajn naslovniceMario Ostojić

tisakKolo, Ukrajina

www.jesenski-turk.hrwww.ief.hr

ISBN: 978-953-222-815-1

Knjiga je sufinancirana sredstvima Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

LIBER MONSTRORUM BALCANORUM

ČUDOVIŠNI SVIJET EUROPSKE MARGINE

uredili

Miranda Levanat-Peričić i Tomislav Oroz

Jesenski i Turk i Institut za etnologiju i folkloristiku

Zagreb, prosinac 2019.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Naslovnica uredničke knjige inspirirana je slikom Mileta Prodanovića iz ciklusa Vaspitavanje dečaka u Srbiji. Zahvaljujemo kolegi na ustupanju motiva za dizajn naslovnice.

Liber monstrorum balcanorumČudovišni svijet europske margine

Miranda Levanat-Peričić, Tomislav Oroz: UVOD U LIBER MONSTRORUM BALCANORUM ................................................... 1

I. Čudovišne granice i susreti na pragu: Hic sunt Draculae et caetera

Tomislav Pletenac

KAD BALKAN ZAGRIZE. VAMPIRSKA METAFORA POLUOTOKA................................19

Dejan Ognjanović, Marko Pišev

ČUDOVIŠNI HRONOTOPI U FILMOVIMA ĐORĐA KADIJEVIĆA ................................37

Sanja Lazarević Radak

CRNA SMRT: MONSTRUM SA GRANICE .................................................................................56

Josip Zanki

BABA JAGA, ČUVARICA PRAGA ..................................................................................................79

II. Kodiranje slike i funkcije: monstrare et monere

Ana Gospić Županović

MONSTRUOZNOST PREJEDANJA I PIJANČEVANJA – MOTIVIKA

HRANE I PIĆA U RELKOVIĆEVOJ I DOŠENOVOJ EPICI 18. STOLJEĆA .......................89

Mirna Sindičić Sabljo

BALKAN U MEMOARIMA JOZE KLJAKOVIĆA ....................................................................107

Suzana Marjanić

DISTOPIJA I MONSTRUARIJ KRLEŽINA PUTA U RAJ ........................................................127

Miranda Levanat-Peričić

IMAGINARNI CIGANIN – OD JEĐUPKE DO „JERGINE ČERGE“ ..................................150

III. Čudovišno tijelo: prijevodi, prijenosi, izgubljena i nagomilana značenja

Persida Lazarević di Giacomo

MONSTRA BALCANORUM U RUKOPISNOM REČNIKU CH. F. TEMLERA.................195

Dragana R. Mašović

MAGIJSKI MONSTRUMI: USPON ILI PAD U ŽANR VLAŠKIH DEMONA ..................217

Nevena Daković, Biljana Mitrović

ZAZORNOST BALKANSKE LEPOTE .........................................................................................239

Mileta Prodanović

MOYA SESSTRA I OSTALE (PRIKRIVENE) NEMANI ...........................................................259

IV. Aveti prošlosti – Historia nostra monstra vitae est

Lidija Stojanović

ARHIVI MELANKOLIJE I SMIJEHA. ANALIZA PROJEKTA SKOPLJE 2014 ..................267

Nenad Veličković

USPAVANA LJEPOTICA BOSANČICA (IDEOLOŠKI

PODTEKST PROJEKTA PIŠEM TI BOSANČICOM)................................................................277

Mirela Holy

FENOMEN BALKANSKIH NEMRTVIH

I NJIHOVA ULOGA U KULTURNOJ PROPAGANDI ............................................................289

Tomislav Oroz

WE’RE NOT IN KANSAS ANYMORE? ČUDOVIŠNOST

SOCIJALIZMA I POSTSOCIJALISTIČKI BIJEG S BALKANA .............................................308

Mario Vrbančić, Senka Božić Vrbančić

KAKO SE SPRIJATELJITI S ČUDOVIŠTEM ..............................................................................340

BILJEŠKE O AUTORIMA I AUTORICAMA .............................................................................357

KAZALO OSOBNIH IMENA ............................................................................................ 366

289

FENOMEN BALKANSKIH NEMRTVIH I NJIHOVA ULOGA U KULTURNOJ PROPAGANDI

Mirela Holy

1. Fascinacija nemrtvima u prošlosti i sadašnjosti, na Bal-kanu i šire

Kulturna propaganda je vrsta propagande koja se kod razli-čitih autora tumači na različite, pa čak i dijametralno suprotne načine. Edward Corse u knjizi A Battle for Neutral Europe: British Cultural Propaganda during the Second World War upozorava na to da se kulturna propaganda često s jedne strane poistovjećivala s političkom propagandom,187 dok se s druge strane izjednača-vala s javnom diplomacijom. U poglavlju „Postojeće definicije kulturne propagande“ (2013: 8-10) Corse prezentira različite definicije kulturne propagande. Philip Taylor je davne 1930. go-dine kulturnu propagandu definirao kao „promociju i širenje nacionalnih ciljeva i interesa općenito, prije no specifičnih eko-nomskih ili političkih oblika, iako je njezin krajnji cilj upravo promoviranje ekonomskih i političkih interesa“ (Taylor prema Corse 2013: 8). Nicholas J. Cull i ostali u knjizi Propaganda and Mass Persuasion: A Historical Encyclopedia kulturnu propagandu definiraju kao „dugoročni proces usmjeren promociji boljeg ra-zumijevanja države koja je sponzor tih aktivnosti. Te aktivno-sti uključuju širenje kulturnih proizvoda - filmova, časopisa, radijskih i televizijskih programa, umjetničkih izložbi, gostuju-ćih kazališnih predstava i orkestara, baš kao i promociju jezika i širokog spektra obrazovnih aktivnosti poput razmjene stude-nata“ (Cull prema Corse 2013: 8). Corse upozorava da postoji preklapanje između današnjeg shvaćanja „javne diplomacije“, „propagande“, „kulturne diplomacije“ i „kulturne propagande“, ali i novijeg termina softpower koji je promovirao Joseph S. Nye. Softpower Nye definira kao „sposobnost dobivanja onoga što že-lite uz pomoć privlačenja, umjesto prisile ili podmićivanja. Ona

187 Ivan Šiber u knjizi Politički marketing političku propagandu definira kao „plan-sko i namjerno djelovanje na promjenu i kontroliranje stavova“ (2003: 144).

290

Mirela Holy

izrasta na privlačnosti kulture, političkih ideala ili politika neke države“ (Nye prema Corse 2013: 9). Države koriste kulturnu pro-pagandu kao sredstvo postizanja svojih političkih i gospodarskih ciljeva, ne samo izvan granica države već i u samim državama. Ekstremni primjeri kulturne propagande koja se koristila kao metoda indoktrinacije bili su kineska kulturna revolucija, ali i kulturne propagande u nizu totalitarnih režima – u fašističkim, nacionalsocijalističkim, komunističkim i socijalističkim drža-vama. Zbog toga se termin kulturna propaganda često interpre-tira kao djelatnost čiji je glavni zadatak indoktrinacijom „izgra-diti novog čovjeka“ putem najpotpunijeg prevrata „na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života“ (Labus 2011: 215). Metodama kulturne propagande građani se usmjeravaju prema prihvaćanju „društveno“ poželjnih ponašanja i mišljenja, odno-sno prema osudi „društveno“ neprihvatljivih ponašanja i mišlje-nja. Kulturna propaganda gradi identitet neke nacije ili grupe na razlici „nas“ prema „njima“, a ta se razlika ilustrira uz pomoć ci-jelog niza „kulturnih“ proizvoda - filmova, književnih i dramskih djela, plakata i drugih oblika vizualnih umjetnosti. Suprotno ra-širenoj predrasudi prema kojoj se indoktrinacija naroda uz po-moć metoda kulturne propagande provodi samo u totalitarnim režimima i diktaturama, kulturna propaganda kao sredstvo in-doktrinacije provodi se i u najrazvijenijim demokracijama, ne samo putem kulturnih proizvoda već često i putem odgojno-obrazovnog sustava (Šiber 2003: 144).

Priče o nemrtvima, vampirima i čudovištima moguće je in-terpretirati iz kulturno propagandne matrice jer se njihova ne-prirodnost i čudovišnost koristi kao identifikacijsko obilježje Drugog, dakle različitog od onoga što je društveno prihvatljivo ponašanje i mišljenje. No, svesti fenomen nemrtvih čudovišta (koji je vitalan već nekoliko stoljeća) samo na moralnu lekciju koja strahom od odbacivanja tjera građane na poštivanje „druš-tvenih“ pravila ponašanja predstavljalo bi pretjeranu simplifika-ciju jer se fenomen pokazao izuzetno „žilavim“ u drastično izmi-jenjenim društvenim okolnostima.

Područje Balkana bilo je u prošlosti, ali je i u sadašnjosti, mje-sto trajne, gotovo hipnotičke fascinacije nemrtvima. Iako se radi o globalnoj fascinaciji smrću, ipak se područje Balkana u glo-balnoj pop kulturi smatra rodnim mjestom najpopularnije vrste

291


nemrtvih,188 vampira, koji predstavljaju svojevrsnu sinergiju ra-znovrsnih tabua prisutnih u mnogim kulturama. Oni su mrtva tijela koja se odbijaju raspasti i tako uroniti u prirodni ciklus ži-vota i smrti; oni su ti koji su prevarili smrt prelaskom konačne zabranjene granice i tako si osigurali besmrtnost; oni krše gotovo univerzalan tabu vezan uz hranjenje, kanibalizam, jer se hrane krvlju,189 odnosno tijelima pripadnika iste vrste. Oni žive i dje-luju noću, a spavaju danju. Kod njih su nagoni života izjednačeni s nagonima smrti, kod njih su eros i tanatos isto, kod njih je sek-sualni čin neprikrivena sadomazohistička izvedba.

U prošlosti je fascinacija nemrtvima na Balkanu bila fokusi-rana na području Istre na najpoznatijeg hrvatskog krvosisa Juru Granda, a u Srbiji su poznate predaje o Savi Savanoviću, srpskom vampiru iz Zarožja (usp. Barešin 2015: 11–12), ili pak Petru Bla-gojeviću (usp. Perić i Pletenac 2015: 87–91), srpskom seljaku koji je pokrenuo vampirsku histeriju u Austro-Ugarskoj monarhiji koja je najzad okončana tzv. Vampirskim ukazom carice Marije Terezije. Do vampirske histerije došlo je u prvoj polovici 18. sto-ljeća u Srbiji, prvo 1725. godine, nakon smrti Petra Blagojevića u selu Kiseljevu u blizini Velikog Gradišća kada je pod tajanstve-nim okolnostima umrlo devetero ljudi u samo jednom tjednu. Potom je 1732. godine u srpskom selu Medveđi navodnom smr-tonosnom djelovanju dviju vampirica i zlogukog Pavla Arnauta podleglo trinaest žrtava. Nakon toga je skupina bečkih vojnih liječnika utvrdila da Srbijom haraju vampiri i krenula je masovna dekapitacija i probijanje glogovim kolcima sumnjivih mrtvaca – „Kako bi se strasti smirile, bečki dvor osnovao je povjerenstvo za vampire, a carica Marija Terezija morala je naposljetku objaviti i tzv. Vampirski ukaz kojim su zabranjene daljnje ekshumacije i skrnavljenje mrtvaca“ (Perić i Pletenac 2015: 88).

188 Encyclopedia of the Undead autora Boba Currana iz 2006. godine razlikuje slje-deće vrste nemrtvih: vampire, vukodlake, zombije i druga voodoo stvorenja, mijenjolike i goleme.

189 „Upućeni ljudi znaju da krv privlači Vraga jer je krv ulaz u dušu kršćana i u vjerski/duhovni red društva koji Vrag želi ugroziti“ (Matteoni 2009: 220). Matteoni u svojoj doktorskoj disertaciji Blood Beliefs in Early Modern Europe („Vjerovanja povezana s krvlju u ranonovovjekovnoj Europi“) ukazuje na krv kao granični fenomen koji simbolizira plodnost i pozitivne elemente u spoju s opasnim i negativnim zbog čega, poput svakog drugog tabua, privlači nadna-ravne sile, a time i kulturološke interpretacije.

292

Mirela Holy

Fascinacija nemrtvima, odnosno mrtvim osobama čija tijela i u smrti ostaju sačuvana i neraspadnuta kao da su živa, može se tumačiti na dva dijametralno suprotna načina. Fenomen nemr-tvog se u slučaju Isusovog uskrsnuća tumači kao manifestacija dobrote koja je toliko potencirana da postaje izraz svetosti ili bo-žanskog statusa, dok se pak u drugim slučajevima tumači kao manifestacija tolikog zla da poprima demonsku dimenziju (Dra-kula i Jure Grando). Dva dijametralno suprotna tumačenja tajne fenomena nemrtvih, odnosno neraspadnutih tijela ukazuju na to da fenomen nemrtvih spada u ambivalentnu kategoriju tabua. Naime, prema Encyclopædiji Britannici tabu je „zabrana djelo-vanja temeljena na vjerovanju da je takvo ponašanje ili previše sveto i posvećeno, ili pak preopasno i prokleto da bi ga činili obični ljudi“.190 Rječnik simbola za tabue kaže da su „istodobno privlačna i odbojna snaga koja je uvijek dvojna i neobična“ (Che-valier i Gheerbrant 1989: 689). I Mary Douglas u knjizi Čisto i opasno putem antropološke analize pojmova čistog/svetog i nečistog/opasnog ukazuje na tanku granicu koja dijeli čisto od opasnog, odnosno nečistog i naglašava:

„Moramo uvijek biti svjesni da je sveto podložno zarazi i onečišće-nju, jer su veze sa svetim najčešće povezane sa obredima separacije i odvajanjima, te vjerovanjima u nesreće koje će nas sustići budemo li prešli zabranjene granice“ (Douglas 2004: 45).

Iako različite kulture imaju različite tabue vezane uz prakse, predmete, hranu, osobe ili životinje koje se smatraju nečistima ili svetima pa su stoga nedodirljive, činjenica je da mrtva tijela u mnogim kulturama, bez obzira na to radi li se o modernim druš-tvima ili pak onim tradicionalnim, spadaju u kategoriju nečistog i nedodirljivog, odnosno tabua. Iako će mnogi tabue povezane s mrtvim tijelima u današnje, znanošću impregnirano doba tu-mačiti higijenskim razlozima, poznavanjem patogenih organi-zama, saznanjem da su bakterije prijenosnici bolesti te da upravo bakterije igraju veliku ulogu u procesima raspadanja mrtvih ti-jela, Douglas opravdano ukazuje na to da nas naše predodžbe o prljavom vode „u područje simbolizma i daju nam moguć-nost povezivanja sa sustavima čistoće čiji je simbolizam mnogo očitiji“ (ibid.: 62-63). Tabu mrtvih tijela povezan je s ljudskim

190 https://www.britannica.com/topic/taboo-sociology.

293


strahom od smrti, a taj je strah prisutan „od samog susreta s poj-mom smrti u djetinjstvu kroz adolescenciju i opstaje u odraslom dobu“, a ono što između ostalog najviše plaši ljude kod smrti su „zastrašujuće predstave o tjelesnoj dekompenzaciji“ ili opsjed-nutost „pitanjima života poslije smrti“ (Marjanović 2015: http). U ekstremnim slučajevima strah od smrti prisutan kod svih ljudi može prerasti u pravu fobiju, poremećaj poznat kao tanatofobija.

Sigmund Freud, austrijski neurolog i otac psihoanalize, od 1912. godine intenzivno se bavio pitanjem nagona života (eros) i nagona smrti (tanatos) i međuodnosom tih nagona. Prema Fre-udu, nagon smrti je „osnovna tendencija svakog živog bića da se vrati u anorgansko stanje“ (Freud prema Laplanche i Pontalis 1992: 233). Tvrdi da je uloga libida da taj nagon učini neškodlji-vim te ga usmjerava prema van, protiv objekata vanjskog svijeta. Tada se taj nagon „zove nagon za destrukcijom, nagon za osvaja-njem, volja za moći“ (ibid.), a može ga se prepoznati u klasičnoj vampirskoj izvedbi u gotičkim romanima. Freud nadalje tvrdi da se dio tog nagona stavlja

„izravno u službu seksualne funkcije gdje mora obavljati važne po-slove. To je pravi sadizam. Drugi dio ne sudjeluje u tom pomicanju prema van, on ostaje u organizmu i tamo biva libidno vezan; u nje-mu smo prepoznali izvorni, erogeni mazohizam“ (ibid.).

Iz prethodnog je citata vidljivo da je Freud opisao „ispreple-teno djelovanje nagona života i nagona smrti“ (ibid.). Nagoni smrti za Freuda su „nagoni par excellence jer upravo oni u najči-šćem obliku ostvaruju ponavljajuću bit svih nagona“ (ibid.: 234).

Fascinacija nemrtvim bićima u prošlosti, ali i u sadašnjosti, svoje ishodište stoga vjerojatno ima u tom isprepletenom djelo-vanju nagona života te straha od smrti, ali i nagona smrti. Koliko je velika fascinacija fenomenom smrti i neraspadnutim tijelima u znanstvenoj izvedbi i u današnje vrijeme slikovito pokazuje berlinski Muzej mrtvih tijela,191 koji je otvoren početkom 2015. godine. U trajnom postavu toga muzeja izloženo je 20 očuvanih, prepariranih mrtvih tijela s kojih je oguljena koža u cilju pri-kazivanja kompleksnosti ljudskog tijela (Woitaschek 2015: http). Ideja za takav muzej došla je od njemačkog patologa Gunthera

191 http://www.reuters.com/article/us-germany-museum-bodies-idINKBN0LM1--9P20150218.

294

Mirela Holy

von Hagensa, koji je donirane leševe napunio silikonskom gu-mom i smolom, odnosno proveo postupak tzv. plastinacije. Otvorenju muzeja prethodila je putujuća izložba s kojom je Ha-gens od 1995. godine obišao skoro cijeli svijet i koja je privukla oko 40 milijuna posjetitelja. Na kontraverzu koju u javnosti iza-ziva izlaganje mrtvih tijela upućuje i protivljenje lokalnih vlasti u Berlinu, koje su sudskim putem pokušale ishoditi zabranu otva-ranja Muzeja pozivajući se na odredbe o sahranjivanju leševa. Ovdje nalazimo poveznicu s vampirima jer se opir, praslavenski korijen riječi vampir, koji je u globalnu upotrebu vjerojatno ušao iz srpskog jezika nakon osamnaestostoljetne „vampirske epide-mije“, odnosio na gorenje, točnije spaljivanje, pa bi „opir, su-kladno grčkom ‘a-pyros’, bio onaj nesretnik koji nije imao sreću da bude spaljen, odnosno, prema drevnim običajima spaljivanja mrtvaca, ‘nije propisno pokopan’“ (Perić i Pletenac 2015: 121). Usprkos protivljenju gradskih vlasti, koje je u svojim korijenima osim kršenja pravila o sahranjivanju pokojnika imalo i tabuizi-rane, kulturološke strahove, Hagens je dobio spor te je Muzej otvoren.

Drugačija, ali opet slična fascinacija dovela je do jednog dru-gog izložbenog postava, onog iz dvorca Ambras kraj Innsbrucka, jednog od najstarijih poznatih muzeja na svijetu u sklopu kojeg su izloženi portreti renesansnih čudovišta, između ostalih i je-dini portret Vlada III Tepeša, danas poznatijeg kao Drakula. Po-vjesničari Radu Florescu i Raymond T. McNally, autori knjige U potrazi za Drakulom: istinita priča o Drakuli i legendama o vam-pirima u poglavlju „Knez Vlaške“ upozoravaju da

„jedini postojeći Drakulin portret u prirodnoj veličini visi u dvor-cu Ambras pored Innsbrucka. Ferdinand II, nadvojvoda Tirola, kojem je dvorac pripao u 16. stoljeću, imao je čudan hobi sakuplja-nja dokumenata o čudovišnim i izobličenim povijesnim ličnosti-ma“ (Florescu i McNally 1988: 51-52).

Zanimljivo je da povijest muzeja počinje u zbirkama poput onih iz dvorca Ambras, u tzv. komorama čudesa,192 koje su ek-sploatirale ljudsku znatiželju, strah i uzbuđenje, a upravo u tim ljudskim emocijama krije se i fascinacija nemrtvima, ali i

192 http://www.historytoday.com/reviews/origin-museums i https://www.britan-nica.com/topic/history-of-museums-398827.

295


fascinacija monstrumima. Fascinacija monstrumima živa je i da-nas putem trenda obožavanja serijskih ubojica koji se manifestira u mnogim filmovima i serijama. Scott Bonn, doktor sociologije, u blogu193 u kojem predstavlja svoju knjigu Why We Love Serial Killers: The Curious Appeal of the World’s Most Savage Murderers, analizira fascinaciju serijskim ubojicama te zaključuje da su „se-rijski ubojice transformirani u slavne osobe popularne kulture ‘veće od života’ i to uz pomoć zajedničkih napora pravosudnih tijela, medija, zabavne industrije te gladi javnosti za grozotama“ (Bonn 2014: http). O slavnim serijskim ubojicama Bonn govori kao o slavnim čudovištima koja takvima postaju zahvaljujući „visoko stiliziranoj i sveprisutnoj medijskoj prezentaciji stvar-nog života serijskih ubojica i njihovih stravičnih djela“ (ibid.). Ključno za razumijevanje tolike privlačnosti serijskih ubojica je istraživanje društvenih uzroka i procesa koji ih promoviraju, a jedan od uzroka je organska privlačnost – navala euforije i adre-nalina potaknutih iskonskim osjećajima straha, požude i bijesa koji priče o serijskim zlodjelima u medijima i industriji zabave čine zavodljivima, zaključuje Bonn.

2. Vlad III Tepeš Drakula, Nabijač na kolac

Vlad III Drakula, ili Vlad Đavo/Zmaj, Tepeš – Nabijač na kolac, povijesna je ličnost koju su Florescu i McNally istražili motivirani literarnom i filmskom vampirskom groznicom koja je vladala 70-ih godina prošlog stoljeća. Detaljno su proučili sve dostupne povijesne izvore, ali i rumunjske narodne predaje o Vladu III, u kojima taj masovni ubojica uživa status narodnog junaka. Iz njihove knjige U potrazi za Drakulom razvidno je da je Vlad III Drakula jedan od prvih poznatih serijskih ubojica kojeg je drugi papinski nuncije, biskup od Erlaua, u 15. stoljeću direk-tno optužio da je „osobno odobrio pogubljenje sto tisuća ljudi“ (Florescu i McNally 1988: 103). U kategoriju serijskih ubojica Vlada III valja ubrojiti ne samo po broju pripisanih mu žrtava već i prema okrutnosti kojom je činio ta ubojstva. Papinski legat iz Budima Nikola Modruški, inače Hrvat, u svojem je izvještaju

193 https://www.psychologytoday.com/blog/wicked-deeds/201409/here-s-why-we-love-serial-killers.

296

Mirela Holy

iz 1464. godine opisao pokolj u kojem je Drakula pobio 40 000 ljudi, žena i muškaraca, svih starosti i narodnosti te napisao:

„Neke je pobio drobeći ih pod kotačima kola, nekima su strgnuli odjeću i do utrobe ih žive oderali, neki su bili spaljeni na lomači ili pečeni na užarenom ugljenu koji je bio pod njih stavljen, neki probijeni kolcima koji su im prolazili kroz glave, grudi, stražnjice i uzduž utrobe, izlazeći im kroz usta, a kako nijedan oblik surovosti ne bi nedostajao, probijao je kolcima grudi majki i potom na njih nabijao njihove bebe“ (ibid.).

Vlad Nabijač na kolac s modernim serijskim ubojicama dijeli još nekoliko sličnosti. Naime, kriminalisti, tzv. profileri, serijske ubojice često svrstavaju u kategoriju sociopata. Zapisi ruskog izaslanika Kuricina svjedoče da je Drakula u mađarskom zato-čeništvu u kojem je proveo dvanaest godina bio u dobrim odno-sima sa stražarima,

„koji su ga redovito snabdijevali malim životinjama: pticama, mi-ševima, štakorima i drugim stvorenjima. On ih je mučio, sjeckao ih na komade ili nabijao na male kolce koje je svrstavao u redove po-red zidova tamnice kao svojevremeno svoje ljudske žrtve. Tvrdilo se da je uživao derući kožu s pilića koje je promatrao kako oderani jure po ćeliji dok im na kraju ne bi zavrnuo vratom“ (ibid.: 114).

Sklonost mučenju životinja, ali i podmetanju požara ukazuju na sociopatska obilježja njegove ličnosti. S druge pak strane, po-znato je da su Vlad III i njegov brat Radu Lijepi bili taoci na dvoru Murata II što znači da su kontinuirano živjeli u strahu za život jer su bili svjesni krhke političke ravnoteže u kojoj se nala-zila vlaška kneževina. Naime, 1431. godine kada je rođen Vlad III Tepeš, njegov otac Vlad II Drakul primljen je u Red Zmaja, poluredovničku-poluvojničku organizaciju posvećenu borbi protiv turskih nevjernika, i od tada je u pohode išao pod stije-gom zmaja. U taj ga je Red uveo suprug Barbare Celjske, kod nas poznatije kao Crna kraljica, sveti rimski car Žigmund Luk-semburški. Naziv Drakula je deminutiv od naziva Drakul (Vrag ili Zmaj), pa je Drakula sin Zmaja ili sin Vraga. S obzirom na činjenicu da su u mnogim jezicima izrazi vampir i vrag/đavao istoznačni, Florescu i McNally zaključuju da je to jedan od ra-zloga zbog kojih se povijesna osoba Vlada III Tepeša Drakule povezuje s vampirizmom (ibid.: 28-29).

297


Florescu i McNally u svojoj knjizi Potraga za Drakulom pre-pričavaju biografiju vlaškog kneza. Prema njihovu je mišljenju Vlad III Drakula rođen 1431. godine u tvrđavi Sigišoara blizu Trgovišta, a umro 1476. godine. Otac mu je bio vlaški knez Vlad II Drakul. Imao je trojicu braće: Mirču, Vladu Redovnika i Radu Lijepog. Vlaškom je vladao u tri navrata, prvi put 1448. godine i to samo dva mjeseca, drugi put u razdoblju od 1456. do 1462. go-dine, a treći put 1476. godine kada je i poginuo tijekom sukoba s Turcima (ibid.: 30). Vlad III je živio u izuzetno nestabilnim po-litičkim okolnostima, razdoblju stalnih ratova i pohoda, sukoba kršćanstva i islama, ali i sukoba između pravoslavlja, katoličan-stva i hereza. Velik dio života proveo je u zatočeništvu, ili kao turski talac (od 1444. do 1448. godine) ili kao politički zatvore-nik mađarskog kralja (od 1462. do 1474. godine). Kontinuirano je bio u sukobu s drugim pretendentima na vlaško prijestolje, posebno s obitelji Danešti. Sa svim svojim neprijateljima obraču-navao se primjenom okrutnih metoda za koje se pretpostavlja da ih je usvojio dok je bio talac sultana Murata II. U rumunjskoj na-rodnoj predaji slave ga kao narodnog junaka koji je otimao po-hlepnim, okrutnim i prevrtljivim bojarima i davao narodu. Slave ga i kao izuzetno hrabrog ratnika koji se srčano borio protiv Tu-raka, ali i zbog njegove predanosti poštenju. Neke priče o Vladu III ponavljaju se u sličnim varijantama u ruskim, rumunjskim i njemačkim izvorima zbog čega su Florescu i McNally zaključili da je riječ o autentičnim događajima. Osim što anegdote svje-doče o Drakulinoj okrutnosti, one ukazuju i na njegov morbidan osjećaj za moral i dvorsku etiketu (ibid.: 39-76).

Okrutnost je zajednički nazivnik svih anegdota o Vladu III i ona ga je učinila slavnim diljem Europe još za njegova života, a slavnim vampirom nakon smrti. U slavenskoj narodnoj predaji, koja je imala veliki utjecaj na područje cijelog Balkana u tom razdoblju, oni koji se za života odlikuju „zlim karakterom, a ako se nad njima ne provede propisani egzorcizam, primjerice da im se jezik probije čavlom za potkivanje konja, vraćaju se među žive, gdje nastavljaju svoju zlu rabotu, dvostruko opakiji nego ranije“ (Perić i Pletenac 2008: 32). Toj okrutnosti treba zahva-liti i na tome što je i danas, na početku 21. stoljeća, jednako po-pularan među mnogobrojnim ljubiteljima svih storytelling plat-formi u okviru žanra strave i užasa. Iako dokumenti ne dokazuju

298

Mirela Holy

povezanost povijesnog i fiktivnog Drakule, činjenica jest da je ta povezanost živa u popularnoj kulturi te se, primjerice, turističke ture u Transilvaniju prodaju upravo zahvaljujući legendi o Dra-kuli, i to podjednako onoj o povijesnoj osobi okrutnog vlaškog kneza koji je bio fascinantni masovni ubojica, ali i onoj literarnoj o vampiru Drakuli. Ta povezanost, ili identifikacija povijesnog masovnog ubojice i vampira može ukazivati na simbiotičku fas-cinaciju serijskim ili masovnim ubojicama s jedne strane i nemr-tvima s druge strane, a te se fascinacije međusobno uzajamno osnažuju i osiguravaju narativnu dugovječnost.

Florescu i McNally u knjizi tvrde da je Bram Stoker, autor romana Drakula, koji je objavljen 1897. godine, bio inspiriran ži-votom Vlada III Drakule u kreiranju protagonista svog romana. Pritom se pozivaju na navodno poznanstvo i prepisku Stokera s Árminom Vámbéryjem, mađarskim turkologom i putopiscem. U knjizi, ipak, priznaju da se nažalost „ne može pronaći nikakva prepiska između Vámbéryja i Stokera“ (Florescu i McNally 1988: 154). Kasniji povjesničari, poput primjerice Elizabeth Miller, os-poravali su tvrdnje o povezanosti Stokera i Vámbéryja. Miller je zaključila da je „njihovo tumačenje plod isključive želje za pro-nalaskom povijesnih uporišta, a manje oslanjanja na dokaze“ (Miller prema Perić i Pletenac 2015: 47). I Bartlett i Idriceanu upozoravaju kako je malo dokaza „da je srednjovjekovni vlaški knez, poznat kao Vlad Tepeš, pridonio Stokerovu grofu Drakuli“. Razloge zbog kojih se forsira veza između Stokerova Drakule i kneza Vlada Tepeša III Bartlett i Idriceanu pronalaze u komer-cijalnim, turističkim interesima (2006: 65). Perić i Pletenac ta-kođer pronalaze raskorak između uvriježenog mišljenja prisut-nog u „vampirološkoj“ i „demonološkoj“ literaturi i pouzdanih dokaza da bi „Stoker u konstrukciji svojeg romana, te posebice njegova glavnog ‘negativca’, vampira Drakule, bio koristio ikakve povijesne predloške“ (2015: 143).

S druge pak strane, Slavomir Sambunjak (2008) u članku „Stokerov Drakula i Boškovićev putopis“ razvija tezu kako je Stoker poznavao Boškovićev putopis i koristio se podatcima iz njega. Smatra da na opravdanost te teze, između ostalog, uka-zuje i to što je Stoker opis Drakulina lika preuzeo od hrvatskog pisca, biskupa Nikole Modruškoga, da se Stokerovo pripovije-danje o putu prema Drakulinu zamku podudara s opisom puta

299


u romanu Srce tame engleskoga pisca slavenskoga porijekla Jo-sepha Conrada, koji je također bio nadahnut Boškovićevim pu-topisom. Podsjeća i na to da je Stokerov roman velikim dijelom pisan u obliku putopisnog dnevnika, a upravo je Bošković dnev-ničku formu uveo u putopis. Slično Sambunjaku, Perić i Pletenac iznose tezu prema kojoj je Stoker bio upoznat s pričom o istar-skom vampiru Juri Grandu jer se u romanu, baš kao i u priči o Grandu, kao način borbe protiv vampira koriste raspelo i glogov kolac (Perić i Pletenac 2015: 77-169).

Intenzivne rasprave i interes koji porijeklo najpoznatijeg lite-rarnog vampira i danas izaziva među istraživačima, bez obzira na to jesu li povjesničari ili komparatisti književnosti, samo ukazuje na duboku fascinaciju koju ovaj dugovječni fenomen izaziva.

3. Jure Grando, istarski krvosis – balkanski vampir

Za razliku od proslavljenog Drakule, istarski nemrtvi Jure Grando u globalnim je okvirima anoniman iako je, za razliku od Vlada Tepeša, u povijesnim dokumentima i narodnim pre-dajama zabilježen kao autentični balkanski vampir. Nasuprot mnogim internetskim stranicama koje obrađuju Vlada Tepeša Drakulu, broj internetskih stranica koje spominju Juru Granda daleko je skromniji. Pripovijest o Juri Grandu u svom djelu Slava vojvodine Kranjske iz 1689. godine objavio je slovenski putopisac i povjesničar Johann Weikhard von Valvasor. Boris Perić i Tomislav Pletenac u knjizi Fantastična bića Istre i Kvar-nera jedno su poglavlje posvetili upravo Juri Grandu te citiraju spomenutu Valvasorovu priču o Grandu (2008: 39-42) prema kojoj su Juru Granda nakon što je umro mještani noću viđali kako šeće ulicama, kuca mještanima na vrata, a mnogi su nakon njegova posjeta umirali. Redovito je posjećivao i svoju udovicu, koja ga je najzad, prestravljena, prijavila županu Mihi Radetiću. Radetić je u pratnji osmorice odvažnih mještana jedne noći došao na vampirov grob. Nakon što su otvorili grob u njemu su zatekli Grandovo tijelo rumeno i živo kako se smiješi i otvara usta. Prestravljeni mještani su se na to razbježali, ali ih je župan uspio ponovno okupiti i obodriti da glogovim kolcem probodu pokojnika. No, svaki put kada bi to pokušali glogov kolac bi se

300

Mirela Holy

odbio od Jurinog tijela. Stoga su mu krenuli prijetiti raspelom, no ni to nije pomoglo u probijanju kolcem pa su mu dva mješta-nina uz puno peripetija najzad uspjela odrubiti glavu. Nemrtvi Jure Grando se nakon toga počeo otimati, previjati i vikati kao da je živ, a cijeli je grob natopio krvlju. No, čini se da je postupak uspio jer konačno mrtvi Jure Grando nakon toga više nije uzne-miravao svoju udovicu i mještane Kringe.

Perić i Pletenac pojašnjavaju da iako se pojmovi „štriga“ i „štrigun“ „u prvom redu odnose na vještice i vješce, u popularnoj kulturi poljem njihovog značenja posljednjih godina suvereno je zagospodario vampir“ (2008: 29). Vampiri se često spominju u starim slavenskim izvorima. Primjerice, u Besjedi o idolima iz 12. stoljeća naglašava se da su „Slaveni najprije – dakle prije no što su počeli priređivati žrtvene gozbe Rodu i rođenicama, a zatim Perunu – prinosili žrtve vampirima“ (Janićijević 1986: 184). U priručniku Religije svijeta navodi se da su narodna vjerovanja u Rusiji, Poljskoj i bivšoj Jugoslaviji „sačuvala crte staroslavenske religije. Najpoznatiji su vampiri, mrtvi ljudi koji sišu krv živima“ (1991: 128). Chevalier i Gheerbrant u Rječniku simbola za vam-pira kažu da je „mrtvac za kojeg se vjeruje da je izašao iz groba kako bi sisao krv živima“ te da se u Slavena „glogov kolac zarine u mrtvaca čija se duša promeće u vampira“ (1989: 737). U sim-boličkom smislu vampir predstavlja

„čežnju za životom koja se obnavlja svaki puta kad se već smatra utaženom i koja se ne može utažiti dok se njome ne ovlada. Zapra-vo se ta uništavajuća glad, koja nije ništa drugo do fenomen samo-uništenja, prenosi na Drugoga. Biće muči i proždire samo sebe dok ne spozna da je samo krivac za svoj neuspjeh“ (ibid.: 738).

Kada to spozna, vampir nestaje jer vampir postoji „sve dok se ne riješi problem prilagodbe samome sebi ili društvenoj sredini“ pa u tom smislu „vampir simbolizira okretanje psihičkih snaga protiv sebe sama“ (ibid.).

4. Globalno komuniciranje balkanskih nemrtvih – feno-men Drugog u kulturnoj propagandi

Iako je Balkan, točnije Transilvanija, navodna domovina Sto-kerova Drakule (Vlad III Drakula nije bio transilvanijski, nego

301


vlaški knez), stvarna domovina mitskih vampira prema istraži-vanju povijesnih izvora nije Balkan (iako je riječ vampir u za-padnu kulturu vjerojatno ušla iz srpskog jezika nakon osamna-estostoljetnih „vampirskih epidemija“), već Poljska ili Ukrajina. Koen Vermeir u članku „Vampiri kao stvorenja imaginacije“ prvi spomen korijena riječi vampir pronalazi u pismu Desnoyersa, učenjaka i okultista iz 17. stoljeća, upućenom matematičaru, astronomu i astrologu Ismaelu Bouillaudu dana 13. prosinca 1659. godine. Desnoyers piše o „ukrajinskoj bolesti“ koju lo-kalno, slavensko stanovništvo zove „upior“ ili „friga“ (štriga, nap. au.) i „koja bi se činila nevjerojatna da joj nisu svjedočile mnoge poštovane i pouzdane osobe“ (Desnoyers prema Vermeir 2011: 10). Piše da se radi o pokojnicima koji su rođeni sa zubima koji će, kada umru, u grobu pojesti mrtvački pokrov i poslije vlastite ruke i ramena. Istovremeno, članovi obitelji preminulog umiru jedan za drugim. Kada postane jasno da ljudi umiru od „ukra-jinske bolesti“, i iskopaju tijelo prvog umrlog, a ispostavi se da je ta osoba pojela mrtvački pokrov i vlastite udove, tada tom tijelu odrežu glavu. Svjedoci tvrde da je krv koja poteče iz takvog leša čista/svježa kao kod žive osobe (ibid.). Desnoyers spominje vam-pire i puno godina kasnije, točnije u svibnju 1693. godine, u fran-cuskoj publikaciji Mercure Galant, no u tom članku o vampirima govori u poljskom i ruskom kontekstu.

Sandra Barešin u članku „Vampiri u popularnoj i pučkoj kul-turi“ podrijetlo riječi vampir pronalazi u slavenskom terminu upir, koji se „proširio s istoka prema zapadu gdje je prilagođen različitim jezicima. Upir označava mješinu punu krvi, bez ko-sti“ (Barešin 2015: 6). Poput Vermeira i Barešin ukazuje na za-nimljivu koincidenciju uspona racionalizma i prosvjetiteljstva i pojave mita o vampirima u zapadnoj popularnoj kulturi te za-ključuje da je vampir

„dio složenog tumačenja života i smrti koje je preživjelo do da-našnjih vremena – prošlosti koju ljudi često poistovjećuju s mrač-nim srednjim vijekom, onim nazadnim i neukim vremenima koja je dokinuo razum i prosvjetiteljstvo. Ipak čudi činjenica da su se upravo u prosvjetiteljstvu vampiri proširili poput epidemije u sve krajeve. Pod snažnim udarcima Razuma, vjera se povukla, a njezi-na poimanja života i smrti ponovno su dovedena u pitanje. Zna-nost je postala novom dogmom pa je njezina zadaća bila tumače-

302

Mirela Holy

nje svijeta i odbacivanje „natruha praznovjerja“. Ljudi su međutim nastavili prenositi stara vjerovanja“ (ibid.: 12-13).

No, iako je vampirska „moda“ u zapadnu kulturu ušla u raz-doblju prosvjetiteljstva, činjenica je da je upravo Stokerov roman vampirizam učinio popularnim, u njegovo vrijeme u okviru za-padne kulture, a u novije vrijeme uz pomoć poznate Coppoline ekranizacije Stokerova romana i globalno. Stoga se, osim osvrta na razloge zbog kojih je vampirizam postao „zavodljiv“ zapadnoj kulturi u razdoblju prosvjetiteljstva, treba pozabaviti i razlozima zbog kojih je vampirizam postao toliko privlačan viktorijanskom razdoblju, ali zašto je i danas popularan. Perić i Pletenac ukazuju na to da su strava i jeza koju u čitateljima izazivaju vampiri „uvi-jek povezane sa stvarnošću“ te da je u viktorijanskom dobu „u liku vampira bila upisana neka vrst straha koji britansko društvo nije moglo svjesno iščitati“ (Perić i Pletenac 2015: 16). Zaklju-čuju da je Stokerov Drakula u tome imao posebnu ulogu te da je anksioznost vezana uz prošlost i njezine oblike moći projicirana „na zlog i opakog aristokrata kako bi se učvrstila dominacija vrijednosti srednje klase“ (Botting prema ibid.). U tom smislu, moćni, a opet dekadentni vampir Drakula i nije mogao biti ni-šta drugo no knez ili princ, aristokrat, jer učitavanje drugosti od strane sve moćnije buržoazije ne bi bilo efikasno kada bi se lik moćnog vampira opredmetio putem istarskog seljaka. Na to uka-zuje i Damir Zlatar Frey u drami Vampirska kronika: Jure Grando kada u 6. prizoru lik pisca Borisa Perića uzrujano upozorava na to da se u priči o vampirima radi o izvitoperenim lažima deka-dentnog svijeta europske aristokracije „koju je smetalo samo to da je Grando seljak, kamenoklesar i buntovnik“. Europska sve brojnija srednja klasa, naime, u viktorijanskom dobu nije svoje arhetipske neprijatelje (još) pronalazila u klasi seljaka i radnika, već u onima koji su se borili zadržati plemićke privilegije pred nadiranjem novog ekonomsko-društvenog poretka. Iako Perić i Pletenac u knjizi učitavaju daleko veći zbroj razlikovnih obi-lježja koja se očituju u Drakulinoj drugosti (kolonijalni identitet, istočna prijetnja, kriza društvenog uređenja, predmodernizam, seksualna devijantnost u kontekstu rigidno konzervativnog vik-torijanskog morala), upravo klasno obilježje ima ključnu važnost za čitanje Stokerova romana kroz prizmu kulturne propagande.

303


Kao što je već rečeno, ne postoji jednoznačno određenje kul-turne propagande pa je ona za Culla, Culberta i Welcha bene-volentni „dugotrajni proces čija je svrha promocija boljeg razu-mijevanja nacije koja je sponzor tih aktivnosti“ što je u SAD-u izjednačeno s „javnom diplomacijom“ (2003: 101), a za neke druge autore kulturna je propaganda izjednačena s kulturnom revolucijom čiji je glavni zadatak indoktrinacijom „izgraditi novog čovjeka“ putem najpotpunijeg prevrata „na području du-hovnog, moralnog i intelektualnog života“ (Labus 2011: 215). Či-njenica jest da konzumacijom kulturnih sadržaja svakodnevno upijamo i veliku količinu propagande, a propaganda uvijek ima namjeru kontrolirati ponašanje Drugih (Šiber 2003: 143). Uko-liko Stokerov roman čitamo kroz prizmu kulturne propagande viktorijanskog razdoblja, onda je u Drakuli, osim svojevrsne klasne indoktrinacije i učvršćivanja novog ekonomskog poretka, moguće iščitati indoktrinaciju i na polju bračnog/seksualnog morala. Perić i Pletenac ukazuju i na tu dimenziju Stokerova ro-mana kada vampirsku seksualnost izjednačavaju s tanatosom i zaključuju da, frojdovski gledano, vampir „utjelovljuje homosek-sualnost, felatio i nekrofiliju, oblike seksualnog ponašanja koji ne pridonose reprodukciji i stoga u društvenom moralu ne nalaze opravdanje“ (Perić i Pletenac 2015: 107).

No, ukoliko nam je privlačnost dekadentnog i za viktorijansku Englesku seksualno devijantnog Drakule razumljiva, postavlja se pitanje u čemu leži privlačnost vampira kao predstavnika Dru-gih u suvremenoj, po mnogo čemu seksualno detabuiziranoj glo-balnoj kulturi? Ako analiziramo vampire suvremene popularne kulture poput Louisa de Pointe du Laca iz Intervjua s vampirom Anne Rice, Edwarda Cullena iz Sumrak sage Stephenie Meyer, Stefana Salvatorea iz Vampirskih dnevnika L. J. Smith, Matthewa de Clairmonta iz trilogije All Souls Deborah Harkness ili pak Michaela Corvina iz Underworlda, kod svih njih, kao i kod njiho-vih ženskih pandana, vidljivo je da se radi o prelijepim, moralnim i začuđujuće čednim protagonistima, u stvari o junacima, a ne o čudovištima (Levanat-Peričić 2008: 539).194 Taj su trend Perić i Pletenac prozvali žanrom „čedne vampirske melodramatike“

194 Miranda Levanat-Peričić u članku „Morfologija mitskog čudovišta“ ukazuje na činjenicu da je prvo razlikovno obilježje junaka i čudovišta upravo njihov fizički izgled.

304

Mirela Holy

(2015: 161) koji opću, dakle gospodarsku, moralnu, političku, ekološku i društvenu globalnu krizu treba učiniti podnošljivom uz pomoć ćudorednog eskapizma. Dok se kod Stokerova Drakule radilo o svojevrsnoj personifikaciji Onog, kod suvremenih čed-nih vampira svjedočimo personifikaciji Ja ili Ega koja može, pa-radoksalno, ukazivati i na konačnu pobjedu tanatosa nad erosom, odnosno konačnu pobjedu Nad-ja, onog nagona koji ostaje u or-ganizmu libidno vezan, a u kojem je Freud prepoznao izvorni, erogeni mazohizam. Drugim riječima, Drugi sada postaje naš ego kojeg treba potpuno zatomiti, kazniti i pokoriti pred zahtjevima novootkrivenog ćudoređa. Kulturna propaganda i kroz ove pred-loške odrađuje svoju ulogu indoktrinacije, ovaj put tako što poru-čuje da se ljudi trebaju odreći svojeg ega radi održanja ovog ideal-nog društva demokracije u kojem svi različiti (pa bili oni vampiri, izbjeglice s Bliskog istoka, ili seksualne manjine) imaju više-ma-nje svoje „mjesto pod suncem“. Freud je ukazivao da instancija Nad-ja obuhvaća funkcije zabrane i ideala, odnosno da je to ona instancija koja utjelovljuje zakon i zabranu njegova kršenja, a us-postavljanje Nad-ja je opisao kao uspješan slučaj identificiranja s instancijom roditelja, koji nisu shvaćeni kao osobe, već kao slika roditeljskog Nad-ja koje „postaje zastupnikom tradicije, svih vri-jednosnih sudova koji su si utrli put kroz naraštaje“ (Laplanche i Pontalis 1992: 219-220). U modernoj vampirskoj literaturi nemr-tvi postaju junaci, odnosno oni s kojima se identificiraju čitatelji. Potonje ukazuje na to kako je arhetipska otpornost mitskog čudo-višta o kojoj piše Miranda Levanat-Peričić, a koja je temeljena „na građi njegova tijela koje je ujedno i tijelo kulture koja ga je krei-rala“ i u prostoru fikcionalnosti potpuno prekrila prirodu simbo-liziranu i u Onom i u Egu (2008: 531). S obzirom na činjenicu da „u opreci prirode i kulture, tijelo čudovišta predstavlja kulturu“ jer je „život čudovišta autohtoni proizvod svijeta književnosti“ te da su „temelje alternativnih svjetova mogla postaviti jedino bića koja izviru iz mašte, netaknuta zakonima zbilje“ (ibid.), mo-derni vampir, nemrtvi prestaje biti onaj drugačiji „nepopravljivi tragični individualac“195 koji tanatos pretvara u eros i postaje su-protnost tome, odnosno utjelovljenje tradicije, povijesti i zakona, konačna smrt erosa.

195 Perić i Pletenac (2015: 167).

305


5. Zaključak

Iako su vampiri, mitska nemrtva bića koja svoju dugovječnost zahvaljuju ispijanju krvi pripadnika iste vrste, prisutni u preda-jama i vjerovanjima mnogih kultura, u globalnoj popularnoj kul-turi Balkan se smatra rodnim mjestom vampira. Razlozi tome su višestruki. Kao prvo, porijeklo riječi vampir (opir) je staroslaven-sko, a sami naziv vampir u zapadnu je kulturu u razdoblju pro-svjetiteljstva vjerojatno ušao iz srpskog jezika nakon „vampirske epidemije“ u 18. stoljeću koja je zaustavljena Vampirskim uka-zom carice Marije Terezije. Kao drugo, Stoker je u svom romanu domovinu Drakule locirao na području Transilvanije, dakle na Balkanu. Upravo je Stokerov viktorijanski roman Drakula, pre-zimenom povezan s povijesnom osobom iznimno okrutnog, ne-sumnjivo sadističkog vlaškog kneza Vlada III Drakule, potaknuo trend opčinjenosti vampirima, nemrtvim bićima koja u ljudima izazivaju znatiželju, strah i uzbuđenje. Kao treće, više povijesnih dokumenata upravo na području Balkana lociraju vampire, a jedan od njih, prvi koji je evidentiran u povijesnim dokumen-tima, jest istarski krvosis Jure Grando, o kojem je bilješku sači-nio slovenski kroničar Valvasor. Razlog zbog kojeg je vlaški knez Vlad III (vjerojatno zbog Stokerova korištenja prezimena Dra-kula za protagonista svog romana) stekao globalnu slavu, iako je Jure Grando za razliku od njega u povijesnim dokumentima evidentiran kao vampir, nalazi se u logici kulturne propagande viktorijanskog doba. Naime, engleska i zapadnoeuropska sred-nja klasa u tom razdoblju nisu svoje Druge, svoje neprijatelje, pronalazile u seljacima poput Jure Granda, već u onima koji su se borili zadržati svoje plemićke privilegije pred nadiranjem novog ekonomsko-društvenog poretka.

Iako je trend fascinacije vampirima kao nemrtvima, odnosno bićima čija su tijela neraspadnuta nakon smrti stalno prisutan u popularnoj kulturi od objave Stokerova romana, a posebice se rasplamsao nakon Coppoline ekranizacije toga romana počet-kom 90-ih godina prošlog stoljeća, taj se vampirski trend u su-vremenosti promijenio. Premda vampiri u kulturološkom smislu i danas predstavljaju svojevrsnu sinergiju raznovrsnih tabua pri-sutnih u mnogim kulturama (mrtva tijela koja se odbijaju raspa-sti, besmrtnost koja je u kršćanskom kontekstu „rezervirana“ za

306

Mirela Holy

Isusa Krista, prakticiraju kanibalizam, žive noću, spavaju danju, izjednačavaju nagone života s nagonima smrti), kao Drugi više ne predstavljaju personifikaciju Onog, već personifikaciju ega koji globalnu kulturnu indoktrinaciju masa provodi uz pomoć ćudorednog eskapizma. Drugi je u „čednoj vampirskoj melodra-matici“ naš ego, koji treba biti zatomljen, kažnjen i pokoren pred zahtjevima novootkrivenog ćudoređa. Kulturna propaganda sada indoktrinira porukom odricanja ega radi održanja idealnog društva demokracije u kojem svi različiti imaju svoje točno defi-nirano, ali neslobodno „mjesto pod suncem“.

LITERATURA

Barešin, Sandra. 2015. „Vampiri u popularnoj i pučkoj kulturi“. Ethnolo-gica Dalmatica 23: 5-14.

Bartlett, Wayne i Flavia Idriceanu. 2006. Legende o krvi. Vampiri kroz po-vijest i mit. Zagreb: Naklada Ljevak.

Beaver, R. Pierceetal. 1991. Religije svijeta, enciklopedijski priručnik. Za-greb: Kršćanska sadašnjost.

Bonn, Scott A. 2014. „Here’s Why We Love Serial Killers“. Psyhology To-day. Dostupno na: https://www.psychologytoday.com/blog/wicked--deeds/201409/here-s-why-we-love-serial-killers.

Bos, Carole. 2013. „Dracula. Vlad III“. AwesomeStories.com. Dostupno na: https://www.awesomestories.com/asset/view/Dracula-Vlad-III.

Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant. 1989. Rječnik simbola. Zagreb: Na-kladni zavod MH.

Corse, Edward. 2013. A Battle for Neutral Europe. British Cultural Propa-ganda during the Second World War. London: Bloomsburry.

Curran, Bob. 2006. Encyclopedia of the Undead. A Field Guide to the Cre-atures That Cannot Rest in Peace. Franklin Lakes: The Career Press.

Cull, Nicholas John, David Holbrook Culbert i David Welch. 2003. Pro-paganda and Mass Persuasion. A Historical Encyclopedia, 1500 to the Present. Santa Barbara: ABC-CLIO Inc.

Douglas, Mary. 2004. Čisto i opasno. Zagreb: Algoritam.Florescu, Radu i Raymond T. McNally. 1988. U potrazi za Drakulom. Be-

ograd: Prosveta.Harkness, Deborah. 2011. Otkrivanje vještica. Zagreb: Fraktura.Janićijević, Jovan. 1986. U znaku Moloha. Antropološki ogled o žrtvova-

nju. Beograd: Vajat.Labus, Alan. 2011. „Politička propaganda i kulturna revolucija u ‘Nezavi-

snoj Državi Hrvatskoj’“. Informatologija 44/3: 214-220.

307


Lanplanche, J. i J. B. Pontalis. 1992. Rječnik psihoanalize. Zagreb: August Cesarec.

Levanat-Peričić, Miranda. 2008. „Morfologija mitskog čudovišta“. Croa-tica et Slavica Iadertina 4: 531-550.

Lewis, Geoffrey D. 2007. „History of Museums“. Encyclopædia Bri-tannica. Dostupno na: https://www.britannica.com/topic/history-of-museums-398827.

Marjanović, Sanja. 2015. „Šta je tanatofobija?“. Vaš psiholog. Dostupno na: http://www.vaspsiholog.com/2015/05/strah-od-smrti/.

Matteoni, Francesca. 2009. Blood Beliefs in Early Modern Europe. Univer-sity of Hertfordshire. [Doktorska disertacija]. Dostupno na: https://core.ac.uk/download/pdf/1640372.pdf.

Meyer, Stephenie. 2007. Pomrčina. Zagreb: Algoritam.Perić, Boris i Tomislav Pletenac. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera.

Zagreb: Vuković & Runjić.Perić, Boris i Tomislav Pletenac. 2015. Zemlja iz šume. Vampirski mit u

književnosti i na filmu. Zagreb: TIM press.Rice, Anne. 1994. Razgovor s vampirom. Prva knjiga kronike o vampi-

rima. Zagreb: Mozaik knjiga.Sambunjak, Slavomir. 2008. „Stokerov ‘Drakula’ i Boškovićev putopis“.

Croatica et Slavica Iadertina 4: 309-318.Smith. L. J. 2010. Vampirski dnevnici. Zagreb: Algoritam.Stoker, Bram. 1999. Drakula. Varaždin: Stanek.Šiber, Ivan. 2003. Politički marketing. Zagreb: Politička kultura nakladno

istraživački zavod.„Taboo“. Encyclopædia Britannica. Dostupno na: https://www.britannica.

com/topic/taboo-sociology.Thorton, Dora. 2015. „The Origin of Museums“. History Today. Dostupno

na: http://www.historytoday.com/reviews/origin-museums.Vermeir, Koen. 2011. „Vampires as Creatures of the Imagination. Theo-

ries of Body, Soul and Imagination in Early Modern Vampire Tracts (1659-1755)“. HAL. Dostupno na: https://halshs.archives-ouvertes.fr/halshs-00609387.

Wilde, Robert. 2015. „Vlad the Impaler / Vlad III Dracula / VladTepes“. About Education. Dostupno na: http://europeanhistory.about.com/od/famouspeople/a/Vlad-The-Impaler.htm.

Woitaschek, Juliana. 2015. „Berlin has new museum, with dead bo-dies“. Reuters. Dostupno na: http://www.reuters.com/article/us-ger many-museum-bodies-idINKBN0LM19P20150218.

Zlatar Frey, Damir. 2016. Vampirska kronika. Jure Grando. Predstava je premijerno izvedena 20. travnja 2016. u Istarskom narodnom kaza-lištu u Puli.

Documents

LIBER M ONSTRORUM B ALCANORUM...Kako bi se strasti smirile, be ki dvor osnovao je povjerenstvo za vampire, a carica Marija Terezija morala je naposljetku objaviti i tzv. Vampirski