Legenda o slavonskim hajducimauri Matiu i Nikoli ariu

Tijekom cijele turske vlasti nad Slavonijom od polovice 16. do kraja 17. st. tj. 1687. godine, u okupiranom podruju trajale su stalne borbe protiv Turaka. Sa veim ili manjim uspjehom. Generacije Hrvata kroz tih 150 godina bile su svjesne da se treba boriti i kad, tad izboriti slobodu. Borbe su predvodili hajduci i njihove male grupe bile su prava napast za Turke, koji se nikada nisu mogli osjeati sigurnim, ak ni u svojim utvrenim gradovima - Poegi, Virovitici, Cerniku i drugima. Tako su nastale brojne prie i legende o junatvu i samoprijegoru slavonskog ovjeka, koji je esto kao kamikaza umirao znajui za to daje ivot - za krst asni i slobodu zlatnu. Meu takvim junacima bio je i uro Mati, inae seljak iz okolice Zemuna. On je sa svojih 30 junaka godinama zadavao glavobolju Turcima izmeu Zemuna i Temivara. Vrhunac njegovog junatva na tom prostoru bio je 1614. godine kada je izveo prepad na Turke u Temivaru i iz zatvora oslobodio veliku grupu seljaka s podruja Zemuna. Nastala je potom velika turska hajka, te se Mati sa svojim hajducima morao povui u Poeki kraj gje je iznenadnom akcijom osvojio Vrhovaku tvravu kraj Poege iz koje je godinama etovao protiv zloglasnog Rustan-pae. Njegovo junatvo ostalo je zapisano u franjevakim kronikama, pa nam je tako sauvano njegovo ime do danas. Takoer je zapisana i osobna hrabrost domaeg poekog seljaka Nikole aria koji je pod cijenu svoga ivota konano likvidirao zloglasnog pau.

to se vie turskoj vlasti u Slavoniji bliio kraj, to su turske pae u Poegi bivale sve nasilnije. Posebno se po svojoj okrutnosti isticao Rustan-paa. Nitko protiv njega nije smio ni rijei rei, a kamoli da bi se njegovoj sili orujem odupro. Jedini je te hrabrosti imao uro Mati, koji je vodio hajduku etu i borio se protiv Turaka u okolici Zemuna. Odluio se uro sa svojim junacima da pokae svoju hrabrost usred poekog sandaka i da prkosno izazove paine seraskere u Poegi. Uoi Uskrsa 1647. godine osvoji uro Mati sa svojim hajducima Vrhovaki grad na Poekoj gori koji je bio glavni tit Rustan-paine Poege. Jednog zarobljenog Turina poslao je Rustan-pai u Poegu s porukom da on i njegovi hajduci na vatrama turske vrhovake posade pee "vazmenu jaganjad" i njega, pau poziva na "uskrsni ruak". Takav je izazov razbjesnio Rustana, ali nije mogao sakupiti hrabrosti i napasti junake u Vrhovakom gradu. Dok je ekao pomo iz Bosne morao se miriti sa spoznajom da se usred njegovog sandaka ugnijezdila jedna od najhrabrijih slavonskih hajdukih druina.

Dani i tjedni su prolazili, a uro Mati vodio je svoje hajduke u borbu protiv Turaka po cijeloj Slavoniji. Kako pomo iz Bosne nije stigla, Rustan-paa poruivao je Matiu neka se u miru vrati u Srijem, da ih nee uznemiravati. Meutim, turskoj rijei nije bilo za vjerovati. Vrhovci su postali simbol slobode za Slavonce, ali i pretijesni da bi primili sve one koji su se eljeli boriti protiv Turaka. Ali, kada je stigla vijest o dolasku velike turske vojske uro Mati sa sinom Stjepanom i hajducima napustio je Vrhovce i prikljuio se vojsci Petra ubia u susjednoj Moslavini.Osjeajui se sada sigurnim, Rustan-paa pojaao je progone i pljaku po poekom sandaku, a osobito je proganjao poeke i velike fratre. Najprije bi ih zatvarao, a zatim putao uz velike otkupnine, pa opet zatvarao i mnoge na kraju nabio na kolac. Konano 1651. godine doao je kraj i Rustanovoj samovolji. Nikola ari, hajduk iz okolice Poege odluio je da ubije pau zbog njegovih zlodjela i tako uini kraj njegovoj samovolji. Oprostio se od svoje obitelji i krenuo u Poegu. Priao je painu konaku i kroz prozor primjetio kako paa sjedi za sofrom (za stolom moja primjedba!). Podigao je puku i ubio Rustan-pau. Ali, ni on nije ostao iv - paini seraskeri sasjekli su ga svojim sabljama. Na Rustanovo mjesto doao je novi paa - Ibrahim, koji je ostao u sjeanju po svojoj blagosti, elei ispraviti greke svoga zloga prethodnika. Meutim, bilo je kasno. Dolo je do narodnog ustanka kranske raje, pa je paa, a s njime i turska vojska i turska vlast zauvijek napustila Slavoniju i Poegu. Bilo je to 1687. godine.

SLAVONSKI HAJDUCIIvan Bui RoaPetar MrkonjiAndrijica imiMijat TomiStojan Jakovi

"Od zla oca, od gore matere,Kojem nije ao poginuti,Koji moe stii i utei,A on svoje sve nosi uza se,Puka mu je i otac i majka,a za virnu ljubu i ne znade."

Hajduci (mad. haydk, tur. haydud: odmetnik, razbojnik < arap. ajdd, od glagola da: skrenuti s pravoga puta), naziv za odmetnike na podruju jugoistone Europe pod osmanskom vlau. Javljaju se odmah od poetka osmanskih osvajanja, a njihova brojnost raste pogotovo od XVI. st. Napadali su prepadima na cestama (cestovni razbojnici), ali su provaljivali i u naselja, pa ak i u gradove. Udruivali su se u hajduke druine koje su obino imale do 30 ljudi. Na elu druine bio je harambaa. Meu stanovnitvom imali su svoje ljude (jataci) koji su ih skrivali, opskrbljivali hranom i obavjetavali. Hajduka je bilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Uglavnom su bili krani, ali nisu bili rijetki ni muslimani. U Hrvatskoj su najvie djelovali u Slavoniji i Dalmaciji. Meu hajdukim harambaama najpoznatiji su Vid Kovaevi, Mato i Marko Lapsanovi u Slavoniji, te Mijat Tomi u Hercegovini. Uglavnom su djelovali samostalno i bez jasna ideolokoga cilja, kao obini razbojnici. Glavni im je neprijatelj bila osmanska drava, pa su u kranskom narodu doivljavani kao osvetnici i borci protiv osmanske vlasti. U razdobljima veih nemira naroda zbog osmanskog terora, hajduki su harambae esto stajali na elu pobuna protiv osmanske vlasti, u kojima su okupljali i prave vojske od nekoliko tisua ljudi. Poput uskoka, koji su ratovali uz potporu Habsburgovaca, u Dalmaciji su mnogobrojni hajduci djelovali kao poluregularne jedinice pod okriljem mletake vlasti, pa su od Venecije dobivali i asnike inove i kao takvi sudjelovali u protuturskim ratovima (Kandijski i Morejski rat). Neki od njih istaknuli su se svojim junatvom pa su opjevani u mnogobrojnim narodnim pjesmama i knjievnim djelima (Stojan Jankovi, Vuk Mandui). Hajduija je osobito cvjetala na konfiguracijski pogodnom tlu bogatom planinama, umom i movarama, u pograninim podrujima, zbog laka prelaska granice, te u krajevima s razvijenim karavanskim prometom i trgovinom. Hajdukovanje u Crnoj Gori bio je jedan od oblika borbe za ouvanje plemenske autonomije. Hajduke druine postojale su i nakon prestanka osmanske vlasti. Posebno se to odnosi na Slavoniju, gdje su skupine hajduka sve do prve polovice XX. st. ugroavale sigurnost stanovnika i putnika. 1920-ih djelovala je u Slavoniji jedna od posljednjih poznatih hajdukih druina Kolo gorskih tia kojoj je na elu bio Jovo Stanisavljevi aruga.