KULTURNO-POVIJESNI SPOMENICI I DRUGE ZNAMENITOSTIPRETHISTORIJAANTIKA 4. stoljeće prije n.e. – 6. stoljeće n.e.

• Grčka kolonizacija Jadrana4. – 2. stoljeće prije n.e.- Klasično razdoblje- Helenizam – uvijek vezan uz Rim

• Rimska urbanizacija- 2. stoljeće prije n.e. – 6. stoljeće n.e.- Kasna antika = ranokršćanska umjetnost (4. stoljeće n.e.)

PREDROMANIKA9. – 11. stoljećeUmjetnost starohrvatskog razdoblja

RANA ROMANIKA11. stoljeće

ROMANIKA11. – 13. stoljeće12. stoljeće u Europi/ 13./14. stoljeće u HrvatskojObnova gradova i izgradnja samostana GOTIKA13. – 15. stoljećeKasna gotika = cvijetna, venecijanska gotika (gotico fiorito) = 15. stoljeće

MJEŠOVITI GOTIČKO - RENESANSNI STILKatedrala sv. Jakova u Šibeniku

RENESANSA - Čovjek u središtu15. – 16. stoljeće15. st. = QUATTRO CENTO16. st. = CINQUE CENTO. MANIRIZAM I RANI BAROKKasno 16. stoljeće

BAROK I ROKOKO Prebacivanje težišta na sjever17. i 18. stoljeće

KLASICIZAM19. stoljećeArhitektura svih europskih metropola koje se razvijaju kroz 19. stoljeće

- Neoklasicizam- Historicizam

MODERNADruga polovina 19. stoljeća – prva polovina 20. stoljeća

• Secesija• Simbolizam (u literaturi)

POSTMODERNANakon 2. svjetskog rata

1

ALEŠI ANDRIJA (Lezha, Albanija 1425. – Split, oko 1505.), graditelj i kipar.Ostvario je bogat opus koji u pojedinim ostvarenjima nadilazi lokalni karakter svrstavajući ga u europskim okvirima u sam vrh prijelaznog gotičko – renesansnog, odnosno renesansnog stilskog izražaja. U njegovim djelima spajaju se oblici cvjetne gotike Jurja Dalmatinca s novijim renesansnim oblicima Nikole Firentinca. 1435. godine dolazi u Zadar na osmogodišnje naukovanje kod magistra klesara Marka iz Troje (talijanske pokrajine Apulije). Kod magistra Marka Aleši je izučio klesarski zanat. Po isteku naukovanja Aleši odlazi u Šibenik, gdje se od 1445. godine spominje kao pomoćnik Jurja Matejeva Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale.Alešijev udio na gradnji katedrale nije pouzdano utvrđen, no pretpostavlja se (Ljubo Karaman) da su njegov rad plitko izdubljene niše na vanjskim i unutarnjim zidovima katedrale s kaneliranom plohom i školjkastim polukružnim kapama, s obzirom da se taj motiv pojavljuje na čitavom nizu njegovih radova. Također mu se pripisuje i friz dječaka što nose vijenac, te nekoliko kapitela.1448. godine Aleši napušta Jurjevu radionicu i odlazi u Split. Tada je u Splitu angažiran na izgradnji kapele sv. Katarine u dominikanskoj crkvi. Zbog obima posla pokreće vlastitu radionicu u koju prima dva učenika: Ivana Bizasku (Giovanni Bizaschi) i Marina Veseljka (Marino fu Veselco). No, pretpostavlja se da istovremeno ima i radionicu u Šibeniku u kojoj ima učenika Pavla Rajkovića. Kapelu Aleši dovršava 1450. godine, no to ostvarenje nažalost nije ostalo sačuvano, budući da su crkva i kapela srušeni tijekom borbi sa Turcima.U to vrijeme Aleši je u Splitu angažiran i na radovima Palače općine. Iako danas nije pouzdano utvrđeno na koje se to radove odnosi, pretpostavlja se da je riječ o loži s biforom što danas u obliku mostića spaja općinsku palaču s susjednom palačom Gorisino.Iako Aleši u Splitu djeluje kao samostalan majstor, suradnja s Jurjem Dalmatincem se ne prekida. Između 1451. - 1457. kao Jurjev suradnik radi na palači kod Zlatnih vrata (Bogumilska ulica) i Papalićevoj palači.Istovremeno dok za Jurja Dalmatinca radi Loggiu dei Mercanti nastaje i Alešijev bogat opus na otoku Rabu. 1453. ugovorom se obvezuje da će za rapskog plemića Kolana Crnotu (Collan de Cernotis) izgraditi kapelu i grobnicu u crkvi sv. Ivana Evanđelista. Godinu dana poslije sklapa ugovor s drugim rapskim plemićem Nikolom Skafa, da će mu izgraditi istovjetnu kapelu na suprotnoj strani crkve. Istovremeno sklapa i ugovor s biskupom Ivanom Skafa, da će mu u rapskoj katedrali izraditi nadgrobnu ploču pred oltarom sv. Stošije, te ogradice i kamene ukrase. Aleši također sklapa i ugovor i o izradi nadgrobne ploče ranijeg rapskog biskupa Zudeniko Zudenika.Zbog obima posla Aleši je primoran povećati svoju radionicu. Uz već spomenutog Marina Veseljka, kod njega tada kao pomoćni majstor radi i Petar Berčić (Petrus de Barberio - Petar iz Bribira), te učenici Juraj Gradimilović i Juraj Koperić. Pretpostavlja se da Aleši zbog obima posla na Rabu ima posebnu radionicu u kojoj 1459. kao pomoćnici rade Mihovil Splićanin, Jakov Bračanin i stanoviti Stjepan.Aleši zaprima sve više narudžbi na Rabu. 1456. sklapa ugovor o izgradnji Zudekine kapele u rapskoj katedrali, a Petar Crni (Petrus de Zaro) mu naručuje nadgrobnu ploču s ogradicama. Alešijeva radionica također radi kamene portale i prozorske okvire rapskih palača Nimira, Zudeniko i Crnota.Djelovanje Alešija na Rabu traje do 1462. godine. No usprkos bogatom rapskom opusu on je očuvan samo u fragmentima. Crkva sv. Ivana Evanđelista gdje su se nalazile Crnotina i Skarfina kapela srušila se sredinom 19. stoljeća. Zudenikova kapela u rapskoj katedrali uništena je u 18. stoljeću tijekom barokizacije, dok je portal palače Zudeniko uništen tijekom njene pregradnje.

Trogirski opus Najznačajniji dio svog opusa Andrija Aleši ostvariti će u Trogiru. Ondje je već između 1451. i 1457. godine radio na palačama biskupa Torlona i plemića Koriolana Ćipika. Od prve je danas ostala sačuvana samo jedna trifora, no palača Ćipiko, sa dvije gotičke trifore na katovima (Aleši) i renesansnim portalom (na kojem je bio Duknovićev putto) na kojoj je prema nekim pretpostavkama (Cvito Fisković) kao suradnik radio i Nikola Firentinac, je očuvana i tipičan je primjer miješanja stilova u Dalmaciji.Svoja najznačajnija ostvarenja Aleši je realizirao u trogirskoj katedrali sv. Lovre. Ondje prvo podiže krstionicu, a potom i kapelu sv. Ivana Trogirskog (Ursinija). Riječ je o djelima značajnim i u međunarodnom kontekstu razvoja umjetnosti, u kojima Aleši nadilazeći duh kasne gotike i srednjega vijeka vrlo rano ovladava vokabularom rane renesanse.

Trogirska krstionica

2

1460. godine Andrija Aleši odlazi iz Splita u Trogir. Ondje je dobio zadatak da uz nadsvođeno predvorje katedrale sv. Lovre dogradi krstionicu. Istovremeno kada je započela izgradnja krstionice, Aleši radi i na preoblikovanju katedralne sakristije. Gradnja krstionice trajala je do 1467. godine, kada Aleši upisuje svoje ime s unutarnje strane krstioničkih vrata:

ANDREAS ALEXIUS DURRACHINUS OPIFEX MCCCCXII.Volumen krstionice je jednostavan kvadrat. Ulaz u krstionicu je iz predvorja katedrale iznad koga je postavljen reljef Kristova krštenja. Tlocrt unutrašnjosti je pačetvorina presvođena šiljastim kazetiranim bačvastim svodom. Prostorna koncepcija unutrašnjosti rađena je doslovce prema prostornoj koncepciji Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palači. Podnožni vijenac nosi zidne plohe ukrašene motivima kaneliranih plitkih pilastara s korintskim kapitelima, između kojih su umetnute konkavne kanelirane niše ukrašene u gornjem djelu s školjkastom lepezom. Prema Radovanu Ivančeviću kanelirani pilastri i konkavne niše “monolitni su kameni blokovi u debljini zida, tako da građevina ima više montažni nego zidani karakter”. Kako ističe Andrija Mutnjaković, Aleši time nastavlja “istovjetnu graditeljsku strukturu šibenske katedrale Jurja Dalmatinca kao izvorni identitet dalmatinske arhitekture”.Korintski kapiteli zidnih pilastara nose dvostruki vijenac. Gornji dio vijenca načinjen je od dvostrukog niza lišća, a donji čini friz dječaka - putta. Krstionica sadrži i tri skulptorska djela Andrije Alešija: reljefe Kristovo Krštenje u luneti nad ulazom i sveti Jeronim u zabatu iznad oltara te oltarnu skulpturu Ivana Krstitelja. Kompoziciju Kristova krštenja Radovan Ivančević dovodi u vezu s slikom Kristova krštenja Piera della Francesca. Prema Ivančeviću ovaj je reljef jedan od najvažnijih dokumenata ranorenesansne skulpture u Dalmaciji.Prema Andriji Mutnjakoviću Andrija Aleši “stvorio je svojom krstionicom prvo renesansno djelo u Hrvatskoj, u isto vrijeme kada se renesansa započela formirati u Italiji i nekoliko desetljeća prije nego što se renesansa počela javljati u drugim zemljama Europe”.

Kapela blaženog Ivana Trogirskog (Ursinija) 4. siječnja 1468. godine Andrija Aleši i Nikola Firentinac potpisuju s trogirskim kaptolom ugovor o izgradnji kapele blaženog Ivana Trogirskog (Ursinija). Predviđen je prostor uz sjeverni zid katedrale na mjestu gdje se do tada nalazila jedna kuća. Kao i na primjeru krstionice, prostorna koncepcija kapele je rađena prema prostornoj koncepciji Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palači. No ovaj put je svod, za razliku od krstionice, bačvasti. U dvadeset šest kazeta svoda uklesane su glave serafina što je prema Andriji Mutnjakoviću “jedinstvena kompozicija nepoznata do tada u renesansnoj umjetnosti”. Zidovi kapele podijeljeni su u četiri zine: podnožje u obliku klupe, friz s puttima bakljonošama, središnja zona s nišama za skulpture i atika s kružnim prozorskim otvorima.Osobito je dojmljiv friz putta- bakljonoša postavljen iznad podnožne klupe. Putti- bakljonoše izlaze iz odškrinutih vrata Hada s bakljom koja simbolizira gašenje života. Motiv je preuzet s rimskih sarkofaga i ima jasno simboličko značenje koje nas upućuju na funkciju kapele, a to je smrt, odnosno počivalište biskupa Ivana Ursinija umrlog 1111. godine.Pretpostavlja se da je Aleši izradio barem osam od ukupno devetnaest putta, dok je ostale izradio Nikola Firentinac.Središnja zona kapele oblikovana je dubokim ovalnim nišama s motivom školjke na vrhu. Između niša su postavljeni tordirani stupovi s stiliziranom korintskim kapitelima. U devetnaest niša smješteni su kipovi apostola i Krista okruženog anđelima. Zanimljivo je istaknuti da gornju atiku s okruglim prozorskim otvorima ne nose korintski kapiteli tordiranih stupova, kako bi bilo za očekivati, već razigrani putti koji rukama pridržavaju vijenac.Skulptorski radovi u kapeli odaju nekoliko različitih autorskih rukopisa. Iako je utvrđivanje autorstva pojedinih djela izazvalo mnogobrojne stručne polemike, prihvaćeno mišljenje je da su skulpture u nišama radili slijedeći autori: Sv. Jeronim - Andrija Aleši/ Sv. Toma - Ivan Duknović/ Sv. Ivan Evanđelist - Ivan Duknović/ Neutvrđeni svetac - Nikola Firentinac/ Sv. Pavao - Nikola Firentinac/ Blažena Djevica Marija - Nikola Firentinac/ Isus Krist - Nikola Firentinac/ Sv. Ivan Krstitelj - Andrija Aleši/ Sv. Ivan Krstitelj - Nikola Firentinac/ Sv. Ivan Evanđelist - Nikola Firentinac/ Sv. Filip - Nikola Firentinac/ Neutvrđeni svetac - Andrija Aleši. Kipovi za niše se klešu između 1482. do 1559. godine, dok kipovi navještenja na ulaznom luku kapele nastaju u najranijoj fazi izgradnje. Kip Blažena Djevice Marije pripisuje se Alešiju, a kip Anđela atribuiran je kao rad Nikole Firentinca. Reljef Krunjenje Bogorodice, koji se nalazi iznad svečeva sarkofaga, izradio je Nikola Firentinc. Firentinac je također izradio za kapelu i poprsje Boga Oca u središnjoj zoni svoda, koje je tijekom 18. stoljeća zamijenjeno baroknom kopijom.

3

U kapeli su se također nalazile i četiri skulpture apostola Alessandra Vittore, koje su nakon baroknih preinaka premještene uz atiku zvonika.Tijelo blaženog Ivana preneseno je u kapelu 1681. godine. Mramorni anđeli na oltaru izrađeni su 1773. godine, a do 1883. godine kapela je služila i kao mauzolej trogirskih biskupa.Prema Radovanu Ivančeviću kapela sv. Ivana Ursinija je “najskladnija arhitektonsko- skulptoralna cjelina interijera što ju je umjetnost rane renesanse ostvarila u Europi”. Sveta Marija na Tremitima Andrija Aleši i Nikola Firentinac 1469. godine rade u trogirskoj dominikanskoj crkvi grobnicu patricija Subotića, a kako je njihov rad na trogirskoj kapeli privukao pozornost van granica Hrvatske, 1471. godine dobivaju narudžbu da izrade pročelje i portal crkve sv. Marije augustinskog samostana na otoku San Nicollo (Tremiti). Cjelokupan rad dovršen je 1473. godine, a tijekom radova na crkvi, 1472. godine, Andrija Aleši se vraća u Split gdje s Nikolom Firentincem radi na obnovi zvonika katedrale. 1473. umire Juraj Dalmatinac, a kada 1475. Nikola Firentinac preuzme radove na šibenskoj katedrali (1477. postaje i protomagistar daljnje izgradnje) prekida se suradnja između njega i Andrije Alešija. Povratak u Split Nakon raskida suradnje s Firentincem, već ostarijeli Aleši radi čitav niz reljefa s motivom sv. Jeronima, od kojih je najpoznatiji onaj za crkvu sv. Jere na Marjanu iz 1480. godine.S turskom opasnošću sve više stagniraju narudžbe, tako da osamdesetih godina 15. stoljeća Aleši sa svojom radionicom radi na učvršćivanju splitskih zidina. Zabilježeno je i da je 1497. vršio popravke zvonika splitske katedrale.1503. godine Andrija Aleši radi vlastiti nadgrobni spomenik, koji si je postavio u splitskoj crkvi sv. Duha. Godine 1504. piše oporuku, a 1507. više se ne vodi na popisu splitskih građana.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Aleši AndrijaPotječe iz Drača u Albaniji (1240 - + 1504 Split). U Zadru uči u majstorskoj radionici Marka Petrova rodom iz Apulije. Radio s Nikolom Firentincem (kapela sv. Ivana u Trogiru) i Jurjem Dalmatinacem na šibenskoj Katedrali. Značajnija djela: kapela sv. Katarine kod splitskih dominikanaca, Loggia dei mercanti u Anconi (zajedno s J. Dalmatincem), crkve i patricijske palače na Rabu. U Splitu ima radionicu. U Trogiru radi katedralnu krstionicu.

ANDRIĆ VICKO(Trogir, 23. ožujka 1793. – Split, 15. siječnja 1866.), hrvatski arhitekt i konzervator.Splitski graditelj i konzervator Vicko Andrić jedna je od najzanimljivijih osobnosti u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. Rođen je u Trogiru 23. ožujka 1793. godine u obitelji Splićana privremeno nastanjenih u Trogiru. Kad je imao 10 godina obitelj se vratila u Split gdje je Andrić od 1803. do 1807. godine pohađao gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu.Od jeseni 1807. do 1810. godine Vicko Andrić polazi zadarski licej (Liceo di Zara), gdje mu je profesor arhitekture i crtanja bio poznati talijanski arhitekt Basilio Mazzoni. 1811. godine Andrić u Zadru upisuje srednju školu Ilirije, gdje istovremeno pohađa tečaj prava i inženjerski tečaj crtanja. No, pravničko zvanje uskoro u potpunosti napušta “zbog ljubavi prema lijepim umjetnostima”.1812. godine Andrić odlazi na školovanje u Rim, gdje upisuje Sveučilište matematičkih nauka (stječe zvanje vještaka mjerenika) i Umjetničku akademiju Sv. Luke, gdje nastavlja svoj nauk i praktičan rad kod arhitekta Basilia Mazzonia, koji u Rim dolazi 1812. nakon ukinuća zadarskog liceja. Pod Mazzonijevim nadzorom, Andrić 1816. godine stječe zvanje arhitekta, ana temelju stečenih diploma postaje ovlašten obavljati arhitektonske i mjerničke radove. Tijekom boravka u Rimu, Andrić se posvetio i proučavanju i očuvanju antičkih građevina, a prva iskustva na tom području stekao je kod glasovitog rimskog stručnjaka i “predsjednika rimskih starina” Carla Fee (osobit utjecaj na Andrića ostavila je Feeina knjiga “Crkvene i civilne građevine”).Četverogodišnji boravak u Rimu bio je, dakle, presudan ne samo za Andrićevo školovanje, već i za klasicističko opredjeljenje i oduševljenje antikom, koje će biti primijenjeno na proučavanju i zaštiti Dioklecijanove palače, a tijekom tog razdoblja Andrić je izradio nekoliko zanimljivih idejnih projekata: idejni projekt svratišta (1814.), idejni projekt trijumfalnog luka namijenjenog Njegovom najkršćanskijem veličanstvu Franji I., austrijskom caru, idejni projekt okruglog hrama i idejni projekt katedralne crkve s tlocrtom grčkog križa za veliki grad s kaptolom i sjemeništem (1815.), te idejni projekt kasina i kazališta u Splitu (1816.)1817. godine, nakon završenih nauka u Rimu, Vicko Andrić se vratio u Split, a krajem te iste godine imenovan je za “privremenog carskog kraljevskog okružnog inženjera”. Odmah po preuzimanju dužnosti,

4

povjereno mu je dovršenje adaptacije lazareta (zatvora), izrada plana cijele splitske luke od lazareta do sv. Frane, izrada troškovnika obnove obale i pristaništa (mula) i postavljanje novih stupova za privezivanje brodova.Andrić tijekom svog djelovanja izrađuje i tehničke snimke građevnog kompleksa nekadašnje Komunalne i Kneževe palače, tehničke snimke gradskog trga, tehničke snimke tvrđave Gripe, projekt vangradskog groblja na Sustipanu i projekt nove zgrade pomorskog Zdravstvenog ureda.Jedina poznata izvedena ostvarenja Vicka Andrića u Splitu su zgrada Arheološkog muzeja uz istočni zid Dioklecijanove palače iz 1821. (srušena), groblje i okrugli paviljon na Sustipanu (1823. – 1826.) i zvonik Gospe od Zdravlja (1846.). Iako je Andrić imao diplome arhitekta i mjernika, uglavnom su mu bili povjeravani poslovi geodetske naravi. Nakon što je imenovan inženjerom Direkcije javnih gradnja Dalmacije od 1824. do 1828. godine uglavnom radi na isušivanju močvara u Dalmatinskoj zagori, obnovi i izgradnji cesta, mostova, česma i bunara. Tijekom 1828. i 1829. godine vodi radove na rijeci Krki i potoku Botišnici kod Knina. Prema arhivskim podacima tada radi i projekte obnove crkve i župnog dvora u Vrpolju. Oko 1830. radi projekt Pravoslavne episkopije u Šibeniku, a također vodi i radove na zgradi suda u Skradinu i župnog ureda u Erveniku. Zbog neprestanog boravka na terenu i teških uvjeta rada, Vicko Andrić se razbolijeva, te mu je 1833. godine odlukom Dvorske komisije određena je redovita mirovina.Konzervatorska djelatnost Vicko Andrić prvi je hrvatski konzervator, a već je tijekom studiranja u Rimu pokazao veliki interes za starine. Po povratku u Split aktivno se posvetio istraživanju i zaštiti Salone i Dioklecijanove palače. Nakon posjeta Franje I. Splitu i Saloni tijekom proljeća 1818. godine, uslijedila je careva odluka o čuvanju Dioklecijanove palače i iskapanju u Solinu.Već 1820. godine Vlada je naredbom naložila da Vicko Andrić nadzire iskopavanje salonitanskih starina, te će on među prvima načiniti topografsku i arheološku kartu Salone. No tek nakon umirovljenja 1833. godine u potpunosti se posvećuje očuvanju i projektima obnove Dioklecijanove palače.Godine 1853. imenovan je konzervatorom za okruge Zadra i Splita. Zajedno s crtačem Dujmom Marcocchiom izradio je projekte za obnovu katedrale i snimao ostatke palače, uključujući i dijelove prizemnih dvorana u južnom dijelu palače. Zanosio se mišlju o čišćenju palače od kasnijih građevina i njenoj rekonstrukciji prema prvobitnom izgledu. U tom kontekstu Vicko Andrić od 1845. godine radi na nikada realiziranim projektima: obnovi Dioklecijanovog vodovoda, čišćenju južnog pročelja i podruma Dioklecijanove palače, izoliranju od recentne izgradnje, obnovi Dioklecijanova mauzoleja i izgradnji nove katedrale. Najzanimljiviji njegov projekt je uređenje južnog dijela palače iz 1857. godine, kojim predviđa čišćenje i obnovu izvornog kasnoantičkog pročelja ali istovremeno i njenu nadogradnju trokatnim objektom u dužini pročelja koji bi imao funkciju hotela.Kao glavni konzervator Vicko Andrić 1854. godine nadzire i radove na obnovi katedrale u Šibeniku. Iste je godine odlikovan najvišim Ordenom viteškog križa cara Franje Josipa.S konzervatorske dužnosti povukao se 1864. godine u sedamdesetoj godini života, a umro je u Splitu 15. siječnja 1866. godine. Sahranjen je u skupnoj grobnici bratovštine sv. Antuna.

ILI SKRAĆENO IZ BELEMARIĆEVE KNJIGE – SPLIT OD CARSKE PALAČE DO GRADA:Andrić Vicko (1793. – 1866.)Početak zaštite spomenika u Dalmaciji veže se uz ime arhitekta Vicka Andrića, rimskog učenika glasovitog klasicističkog kipara Antonija Canove. Andrić je od 1854. obnašao dužnost počasnog konzervatora za splitski i zadarski okrug. Kao arhitekt regulira vode, močvare, projektira ceste i mostove, preuređuje splitski lazaret i groblje na Sustipanu, od kojega je sačuvan samo klasicistički paviljon. Kao konzervator zalagao se za purifikaciju i rekonstrukciju antičkih spomenika u Palači, u duhu svog klasicističkog odgoja.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Andrić VickoTrogir 1793. – Split 1866. Studirao u Rimu. Arhitekt i konzervator. Šantitad – Lučki zdravst-ured. Splitsko groblje Sustipan (1826.). Suglasan za rušenje baroknih bedema iz XVII. st. oko stare bolnice. Vodič po Saloni i Splitu za posjeta cara Franje-Josipa I. (1818.).Taj događaj daje impuls za gradnju Arheološkog muzeja. Daje izgraditi glorijet na Sustipanu i zgradu Stare gimnazije.

BAJAMONTI JULIJE

5

(Split, 4. kolovoza 1744. - Split, 12. prosinca 1800.), hrvatski liječnik, književnik, skladatelj, glazbeni teoretičar, polihistor, filozof i enciklopedist.Julije Bajamonti rodio se u splitskoj građanskoj obitelji koja se doselila iz Poreča 1704. godine. Studirao je medicinu u Padovi, a po završetku studija radio je kao liječnik u Hvaru i Splitu. Oženio se pučankom, zbog čega su ga se roditelji odrekli, pa je neko vrijeme živio i službovao u Kotoru. Imao je sina Emila i kćer Helenu. Nakon povratka iz Kotora djelovao je kao orguljaš i zborovođa u katedrali, a kasnije je nastavio liječničku praksu. Bio je prijatelj Ruđera Boškovića i veoma cijenjen u Dubrovniku.Julije Bajamonti je veoma bio svestran znanstvenik, liberalnog usmjerenja (volterijanac), a zbog svojeg je kritičkog odnosa prema feudalnom društvu i konzervativnoj Crkvi bio izložen kritikama šireg građanstva Splita. Pisao je medicinske, povijesne, arheološke, etnološke, lingvističke, filozofske, prirodoznanstvene, nautičke, ekonomske i agronomske tekstove, a bavio se i fizikom, kemijom i astronomijom. Prikupljao je narodne pjesme i napjeve, kao i građu za povijest Dalmacije i Splita u 16. i 17. stoljeću, kao i za enciklopedijski i glazbeni riječnik. Napisao je oko 150 skladbi, među kojima se ističu simfonije Svečana glorija, Passio nelle domenica delle Palme, Rekvijem (napisao ga je za svog prijatelja Ruđera Boškovića) i oratorij La traslazione di San Doimo. Napisao je djelo o povijesti Splita te knjigu o kugi u Dalmaciji u kojoj je iznio čitav niz podataka o zdravstvenim prilikama u Dalmaciji u 18. stoljeću i bio jedan od najistaknutijih članova splitske Gospodarske akademije.U vrijeme pada Mletačke Republike 1797. godine zalagao se za pripojenje Dalmacije sjevernoj Hrvatskoj. Te iste godine izlagao je u govoru da je Austrija nasljednica stare hrvatske države, a u vezi ujedinjenja sastajao se i s fra. Andrijom Dorotićem, najznačajnijim agitatorom za sjedinjenje s Hrvatskom. Smatrao se ilirskim (hrvatskim) domoljubom i iznimno se zanimao za hrvatski jezik, narodne običaje i predaju.Bio je Fortisov prijatelj i pratilac na putovanjima po Dalmaciji. Davao mu je dragocjene podatke o povijesti, običajima, narodnim vjerovanjima i životu stanovnika Dalamcije.

BLACA – HISTORIJAT I ZNAČENJENekada slavna glagoljaška pustinja, dugo vremena jedan od najjačih gospodarskih subjekata na otoku Braču, a kasnije i zvjezdarnica, nalazi se na istočnom obronku doline na južnoj strani otoka, između Bola i Milne, na nadmorskoj visini od 250 m nepristupačnog prilaza. Ime je vjerojatno motivirano blatom što ga čini povremena rječica za jakih kiša, a spominje se od 1305. godine.U špilji zvanoj Ljubitovica na strmoj prodolini na južnoj strani otoka, 1551. godine dvojica popova glagoljašaiz Poljica našli su stan koji se ubrzo razvio u pustinjački samostan koji su obnavljale generacije svećenika, do posljednjeg, don Nika Milićevića Mlađeg, koji je umro 1963. na glasu kao astronom (blatački teleskop i danas je treći po snazi u Hrvatskoj). Učinivši put od pećine do opservatorija, okrećući smisao pustinjaštva od spiljske introvertnosti do poslovne ekstrovertnosti koja se razvijala s njihovim jedrenjacima u krugu Milna – Makarska – Trst), Blaca kao da su svekoliku ljudsku povijest sabila i ponovila u 4 stoljeća. Povijest samostana iznio je Nikola Miličević Stariji u knjizi koju je tiskao 1897. u tiskari same pustinje (na istoj tiskarskoj preši tiskani su i prvi brojevi splitskog dnevnika “Slobodna Dalmacija” 1944.). prva crkva posvećena Gospi Uznesenja završena je 1614. godine, a poslije velikog požara ponovno je izgrađena 1757. godine. Sklop zgrada rastao je kro 18. i 19. stoljeće, a dušu mu najbolje odražava komin na kojemu se vatra gasila i ponovno užigala na Veliki Četvrtak kada se blagoslivljao oganj. Od 11 000 knjiga u samostanskoj biblioteci značajan dio je iz vremena prije 1800. godine, a arhiv pokazuje da su se kroz niz generacija pedantno bilježili svi gospodarski i svakodnevni poljodjeljski poslovi. Inventar samostana danas je izložen u muzejskoj postavi. Posebno je vrijedna astronomska ostavština zadnjeg blatačkog pustinjaka don Nike Miličevića Mlađeg. Don Niko Stariji, obnovitelj pustinje nakon strašnog povodnja koji je u noći 28. i 29. kolovoza 1896. uništio vinograde, voćnjake, perivoje, organizirao je prave javne radove koncem 19. stoljeća gradeći pristupne putove do Dragovode, Smrke i Obršja, regulirajući vode koje su ugrožavale blatački kanjon. Sačuvani su nacrti velikog pčelinjaka i za izradu pokretnih ulišta, prvih u nas; sačuvan je dossier svake košnice, a postoji i čitav spis o tehnici cijepanja rojeva napisan na temelju višegodišnjih eksperimenata. U blizini su nedavno obnovljena Tarca, najveći maslinik na hrvatskoj obali (40 ha).

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA DR. STJEPANA LAPENDE:BlacaNa otoku Braču, na nadmorskoj visini od 250 m nepristupačnog prilaza nalazi se ermitaž (Pustinja Blaca) što su ga sagradili izbjegli popovi glagoljaši iz Poljica 1550. godine. Vrijedna knjižnica s misalima i obrednicima na glagoljici, slike-portreti iz XVIII. st. Nikola Miličević tu je otvorio 1926. godine zvjezdarnicu.BOL

6

Naselje smješteno s južne strane otoka Brača podno Vidove gore i jedina urbana aglomeracija na toj strani otoka.Prvi put se spominje kao lokalitet 1184. godine u Povaljskoj listini, načinjenoj u zgradi tzv. Biskupije (dominikanski samostan), a prvi spomen Bola kao naselja datira od 10. listopada 1475. godine, u darovnici kojom knez Zacharia daruje poluotok Glavicu dominikancima.U Bolu se nalaze mnogi arheološki nalazi iz rimskog i starohrvatskog razdoblja: ostaci rimskog akvedukta, crkva sv. Ivana (vjerojatno iz 11. stoljeća sa starohrvatskom pletenom ornamentikom), gotička palača s bogato cizeliranim biforama i triforama, perivoj obitelji Martinis – Marchi (hortikulturni specimeni), renesansno – maniristička crkva Gospa od Karmela preuređena u barokni slog, dominikanska crkva (prvotno jednobrodna i s gotičkim svodom, proširena u dvobrodnu. Glavna oltarna pala: Bogorodica s Djetetom i svecima rad je iz Tintorettove škole. Na plafonu ispod kora nalazi se slika Apoteoza sv. Dominika, baroknog slikara Tripe Kokolja u tzv. iluzionističkoj tehnici). U klaustru dominikanskog samostana ostaci su prijšnjeg trijema. Samostanska riznica – muzej obiluje značajnim eksponatima: inkunabule, razni rukopisi i zbirka od oko 6000 numizmatičnih eksponata.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:BolJedina urbana aglomeracija na južnoj strani otoka Brača podno Vidove gore. Mnogi arheološki nalazi iz rimskog i starohrvatskog razdoblja. Ostaci rimskog akvedukta. Crkva sv. Ivana, vjerojatno iz XI. st. s starohrvatskom pleternom ornamentikom. Gotička palača s bogato cizeliranim biforama i triforama. Perivoj obitelji Martinis-Marchi (hortikulturni specimeni). Renesansno-maniristička crkva Gospa od Karmela preuređena u barokni slog. Dominikanska crkva, prvotno jednobrodna i s gotičkim svodom, proširena u dvobrodnu. Glavna oltarna pala: Bogorodica s Djetetom i svecima - rad iz Tintoretove škole. Na plafonu ispod kora Apoteoza sv. Dominika, slika barok-nog slikara Tripe Kokolja (tzv. trompe-l'oeil iluzionistička tehnika). U klaustru samo-stana ostaci prijašnjeg trijema. Samostanska riznica-muzej obiluje značajnim eksponatima: inkunabule, razni rukopisi i zbirka od oko 6.000 numizmatičkih eksponata.

BONINO DA MILANO (? – Šibenik 1429.), talijanski kiparTalijanski kipar iz lombardijske obitelji Campione, veći dio života proveo je u Dalmaciji, u kojoj se prvi put se spominje 1412. godine u Korčuli, gdje je izradio glavni portal s likom gradskog zaštitnika sv. Marka među lavovima na konzolama i manja vrata s reljefnim likom sv. Jakova na pročelju katedrale, te reljef sv. Petra za istoimenu crkvu. Stupivši u službu Dubrovačke republike surađuje 1417. na gradnji crkve sv. Vlaha kojoj 1424. dovršava kameni kor, a 1421. godine gradi balaturu na palači koju je Republika poklonila bosanskom vojvodi Sandalju Hraniću u Dubrovniku. Ti su mu radovi uništeni potresom, a izgubljene su i njegove nadgrobne ploče koje je klesao u crkvi dominikanaca. Sačuvao se vanjski okvir južnog ulaza iste crkve s kipom Krista na vrhu i lik viteza u dubokom reljefu na javnom spomeniku Orlanda iz 1418. godine. U Splitu izvodi više radova od kojih su sačuvani kip mletačkog lava na Kneževoj palači i figuralne konzole na zvoniku katedrale, te nekadašnja oltarna kapelica sv. Dujma (sada sv. Arnira) u splitskoj katedrali. Kapelu su dali graditi splitski nadbiskup Petar Dišković i Jelena, žena bosanskog hercega Hrvoja, a završena je za nadbiskupa Francesca Malipiera. U kapeli se nalazi kasnogotički ciborij iznad oltara, baldahin koji počiva na tri osmerokutna stupa (s kapitelima bogato urešenim lišćem), uz rub trokutnih zabata teče ukras od lišća, a u zabatima su reljefni likovi anđela, koji drže grbove sv. Marka i Malipiera. Iznad stupova i na vrhovima zabata su kipovi anđela, koji svojom arhaičnom obradom sjećaju na romaniku. Na oltaru je sarkofag, kome su sprijeda u poljima visoki reljefi sv. Dujma, Anastazije, Bogorodice s djetetom, sv. Marka i Petra, a na sarkofagu ležeći lik sv. Dujma u visokom reljefu. Nad njim je draperija, koju sa strane drže anđeli. Žrtvenik je završen 1427. i bio je većim dijelom polihromiran i pozlaćen. 1770. maknut je lik sv. Dujma s frontalne strane i nadomješten kipom sv. Arnira kad je F.M. Morlaiter izradio novi oltar sv. Dujma.U Šibeniku je imenovan za skulptora – protomajstora stolne crkve za koju je isklesao većinu skulptorskih elemenata glavnog portala. Pored okvira i šest likova apostola na vratima pročelja, pripisuju mu se likovi Adama i Eve s lavovima nosačima uz bočna vrata crkve, a na obližnjoj crkvici sv. Nikole jedan svetački lik i mrežište prozora.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Bonino da Milano (Bonino Milanac)

7

Rođen u Lombardiji godine…? - umro 1429 u Šibeniku. Prvi put se poja-avljuje na Korčuli - portal Katedrale - lavovi na konzolama. Prelazi u Dubrovnik i radi na crkvi sv. Vlaha. U Splitu izvodi više radova: mletački lav na Kneževom dvoru, figuralne konzole na zvoniku katdrale sv. Dujma i samu kapelicu splitskog zaštitnika. U Šibeniku je službeni skulptor - protomajstor (radio na glavnom katedralnom portalu). Atribuiraju mu se likovi Adama i Eve.

BOŽIDAREVIĆ NIKOLA I DUBROVAČKA SLIKARSKA ŠKOLADubrovačka slikarska školaNjegovanje slikarske vještine u Dubrovniku kroz dugi niz stoljeća urodilo je na kraju formiranjem posebnog slikarskog izraza, poznatog u stručnoj literaturi kao “dubrovačka slikarska škola”. Slikarstvo u Dubrovniku oslanjalo se u svojim počecima u 14. stoljeću na gotičko slikarstvo Venecije i na nešto stariju romaničko – gotičku umjetnost. Od ranijih vremena u gradu djeluju, usporedno s majstorima sa zapada, i grčki slikari koji rade u čistom bizantskom stilu. Rezultat tih nadasve raznovrsnih podloga jest stil dubrovačkih majstora, koji se potpuno afirmira pred kraj 15. i početkom 16. stoljeća. Prvi dokumenti o slikarima u Dubrovniku potječu iz 14. stoljeća. Bili su to skromni umjetnici koji su ukrašavali štitove, škrinje (drvene sanduke), a po kućama i crkvama slikali su u seco i fresko – tehnici. Slikarske radionice tada vode stranci, uglavnom Venecijanci i Napolitanci, a slikari su u isto vrijeme i drvodjelci i zlatari, što je dokaz njihove zanatske neodređenosti. Pored nekoliko ranih romano – bizantskih ikona iz 12. i 13. stoljeća, s polovine 14. stoljeća potječe monumentalno slikano raspelo majstora Paola Veneziana, koje se cijeni kao najzrelije i po dimenzijama najveće (5 x 4 m) djelo ovog slavnog majstora, osnivača mletačke slikarske škole. To raspelo može se vidjeti iznad glavnog oltara crkve Dominikanskog samostana. Talijanski humanist Filip de Divrsis 1440. godine pun je hvale prema gradskim vlastima Dubrovnika, koji, po njegovim riječima drže o državnom trošku slikare. Dubrovačka vlada je očigledno shvatila značaj ove vrste umjetnosti, a od nje je imala i praktične koristi, jer često na dvorove vladalaca i plemstva u unutrašnjosti upućuje, između ostalih zanatlija, i poznate slikare, koji na taj način doprinose slavi Republike. Na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće u gradu je prvi domaći značajniji slikar – Blaž Jurjev Trogiranin, a uz njega i stranci Antonio di Jacopo iz Lucca i Lorenzo di Michele iz Firenze. Prvi istaknutiji dubrovački slikar je Đivan Ugrinović, sljedbenik mletačkog slikarstva. U gradu se prvi put javlja 1420. godine. Sva njegova brojna djela, izuzev jednog – poliptih u crkvici Sv. Antuna Opata u Koločepu – vremenom su nestala. Njegov je suvremenik i Matko Junčić čiji se dio jednog poliptiha sačuvao na Lopudu. Lovro Dobričević, koji slika u miješanom gotičko – renesansnom stilu, ispunjava svojom djelatnošću vrijeme oko polovine 15. stoljeća. Dva njegova najznačajnija djela sačuvana su u Dominikanskom samostanu i crkvi na Dančama. U centru Dobričevićeva poliptiha na Dančama naslikana je Madona s Kristom, sa desne njene strane nalaze se figure sv. Julijana i sv. Nikole, a s lijeve sv. Antuna Padovanskog i sv. Vlaha. Iznad je Bog s anđelima sa sferom u rukam, na kojoj su ispisana imena tada poznatih kontinenata: Azija, Afrika i Europa. Ovo je Dobričevićevo umjetnički najzrelije djelo, te se preko njega umjetnik najuže veže za rano renesansno slikarstvo Venecije. Nešto ranije, 1448. godine, Dobričević je naslikao poliptih, sada u Dominikanskom samostanu, koga je u drvetu izrezbario slikar Matko Junčić. Kroz zlato na pozadini i na draperiji, te kroz bogati ornamentalni sistem na tekstilu ističe se izvijenost figure sv. Mihajla. Na tom poliptihu se osjeća jak utjecaj kasne gotike, koji će biti prevladan na kasnijem poliptihu na Dančama. 1478. godine, poslije smrti Lovra Dobričevića, njegovu slikarsku radionicu naslijedili su njegovi sinovi Marin i Vice. Vice Lovrov bio je ugledan slikar. Njegov poliptih u Cavtatu svjedoči da je on dosegao razinu svog oca. Znao je raditi i u bizantskom stilu, te je, 1510. godine, iako katolik, freskama oslikao pravoslavnu crkvu manastira Tvrdoža kod Trebinja.Zlatno doba dubrovačkog slikarstva je period između 1480. i 1520. godine. Ranija gotsko – bizantska simbioza zamjenjuje se renesansnim slikama, na kojima se ipak primjećuje originalna specifičnost dubrovačkog slikarstva. Pored Venecije, domaći slikari ugledaju se sada i na druge centre u Italiji i Europi. Poliptihe smjenjuju triptisi, a bočne figure počinju korespondirati sa centralnom. U gradu se ponovno sreću slikari stranci. 1480. godine brojni slikari se udružuju u svoj esnaf, te od tada i oni prolaze gradom u procesiji na dan sc. Vlaha, pod vlastitom esnafskom zastavom. Na čelu esnafa stajao je gestald, koji se birao na dvije godine. Procvat dubrovačkog slikarstva u ovom periodu poklapa se s prosperitetom Republike na svim sektorima. Najistaknutije ličnosti uspona dubrovačkog slikarstva jesu Nikola Božidarević i Mihajlo Hamzić.

8

Božidarević Nikola (vjerojatno Kotor oko 1460. – Dubrovnik, 1518.), najveći dubrovački i hrvatski slikar svog vremenaDjelo Nikole Božidarevića izdvaja se kvalitetom i zrelo je ukotvljeno u svom dobu, a formalno se veže uz venecijansku školu, Crivellija i srednjetalijansko slikarstvo Umbrije i Maraka. Nakon usavršavanja u Veneciji vraća se u Dubrovnik i radi poliptih za dominikance ( BDM, sv. Vlaho, sv. Pavao, sv. Toma Akvinski i sv. Augustin s maketom grada Dubrovnika) i slike za franjevce u Cavtatu, izvodi oltarske pale za sv. Mariju Veliku, a njegovi su i sv. Jeronim (Knežev dvor) i sv. Nikola. Božidarević se spominje kao izvođač fresaka na Kneževom dvoru, radi i Navještenje u dominikanskoj crkvi na Lapadu. U crkvi na Dančama 1517. godine radi poliptih koji prikazuje BMD s anđelima, sv. Grgurom i sv. Martinom, koja je vrhunac je Božidarevićeva majstorstva i njegovo zadnje djelo. ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Božidarević NikolaReprezentant dubrovačke slikarske škole. Freske na Kneževom dvoru. Poliptih kod dominikanaca: BDM, sv. Vlaho, sv. Pavao, sv. Toma Akvinski i sv. Augustin s maketom grada Dubrovnika. Cavtat: slike u franjevačkom samostanu. Knežev dvor: sv. Jerolim. Dominikanska crkva na Lapadu: Navještenje BDM. Crkva na Dančama: poliptih – BDM s anđelima, sv. Grgur i sv. Martin.

BULIĆ DON FRANO(Vranjic, 4. listopada 1846. - 29. srpnja 1934.), hrvatski arheolog i povjesničar.Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru, a u Beču je završio studij klasične filologije i arheologije. Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno - povijesnih starina na području cijele Dalmacije.Bio je i politički aktivan. Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine.Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja u mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve Svete Marije i crkve Svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće.U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo “Bihać” za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava i objavio niz članaka i knjiga. Djela: “Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz doba narodne hrvatske dinastije” (Zagreb, 1888.), “Crkvica sv. Petra u Priku kod Omiša” (Split, 1923.), “Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu” (Sarajevo, 1925.), “Palača cara Dioklecijana u Splitu” (Zagreb, 1927.) i “Stopama hrvatskih narodnih vladara” (Zagreb, 1928.)

ILI SKRAĆENO IZ BELAMARIĆEVE KNJIGE – SPLIT OD CARSKE PALAČE DO GRADADon Frane Bulić (1846. – 1934.) utemeljitelj je hrvatske arheološke znanosti. Studirao je klasičnu filologiju i arheologiju u Beču. Kao dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja i pokrajinski konzervator, istražio je sve važnije salonitanske spomenike i ustrajno štitio Dioklecijanovu palaču. Izdavač je, poslije i vlasnik, utjecajnog “Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku”. Organizator je 1. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu. Osnovao je društvo “Bihać” za istraživanje nacionalne prošlosti. DALMATINAC JURAJ(Zadar, početak 15. stoljeća - Šibenik, 1473/75.), hrvatski i talijanski kipar i graditelj.

9

O njegovoj mladosti, školovanju i prvim radovima zna se vrlo malo, a nije mu poznato ni obiteljsko ime (prezime Orsini koje se navodi u starijoj literaturi prisvojio je njegov sin). Do 1441. godine, kada dolazi u Šibenik, živi u Veneciji gdje ima obitelj i kuću. U to doba već je afirmirani umjetnik, pa se vjerojatno na njega odnose navodi Filaretea, a po njemu i Vasarija, o kiparu “Schiavonu koji je učinio značajne stvari u Veneciji”, iako njegovi radovi u Veneciji nisu dokumentirani. Na osnovi stila radova u domovini može se zaključiti da je radio u radionici kipara Giovannija i Bartolomea Bona, a pretpostavlja se da je bio njihov suradnik pri izradbi kipova i ukrasa na Porta della Carta. Kao samostalni rad pripisuje mu se reljef Sv. Marka s bratimima u luneti portala Scuole di San Marco. Neki detalji s Arca Foscari Duždeve palače vrlo su slični konstruktivnim i dekorativnim rješenjima koja je Juraj ostvario poslije na šibenskoj katedrali.U Mletcima Juraj Dalmatinac usvaja stil kićene gotike (gotico fiorito), koji je tada bio na vrhuncu, ali sudeći po njegovim prvim radovima u domovini, prihvaća i elemente novoga stila - toskanske renesanse. Stvaralačka i individualna sinteza gotike i renesanse nazočna je u cijelome Jurjevu djelu te je on prvi i najosebujniji predstavnik mješovitog gotičko - renesansnoga stila, koji obilježava regionalnu umjetnost Dalmacije druge polovice 15. i početka 16. stoljeća. Juraj djeluje u Dalmaciji kao graditelj i kao kipar između 1441. i 1473. godine, a pozvan je u Šibenik iz Venecije da nastavi gradnju katedrale sv. Jakova, započete 1431. godine u stilu venecijanske gotike.Do dolaska Jurja Dalmatinca bili su izgrađeni bočni zidovi, dio pročelja, dva portala, a izgradnjom kapela bio je definiran izgled bočnih brodova. Svojom koncepcijom istočnoga dijela crkve Juraj je katedrali dao monumentalan oblik. Apside je započeo zidati 1443. godine, kako je zabilježeno na svečanome natpisu koji pridržavaju dva renesansna putta na pilastru uz sjevernu apsidu. Tu je majstorov potpis: HOC OPUS CUVARUM FECIT MAGISTER GEORGIUS MATHAEI DALMATICUS.Na frizu koji teče oko apsida isklesao je sedamdeset i jednu ljudsku glavu, galeriju realističkih portreta tipova ljudi, volumenom i detaljima precizno definirana karaktera i izraza. U unutrašnjosti katedrale uzdignuo je svetište za šest stepenica i podignuo četiri velika stupa s kapitelima od kovrčava lišća, nad kojima je poslije bila podignuta kupola na osmostranu tamburu. Njegovo su djelo i izražajni kipovi apostola Petra i Pavla u tabernakulima na vrhu sjevernoga portala, te ležeći kip biskupa Šižgorića. Krstionica katedrale sagrađena je 1443. godine pod južnom apsidom. Taj mali prostor, presvođen kupolom sastavljenom od devet velikih kamenih ploča, ispunjen je bogatim gotičko - renesansnim ukrasom. Na pojasnicama iznad nosećih pilastara nalaze se izražajni likovi proroka pod gotičkim tabernakulima, a u poljima između njih renesansni anđeli u plitkom reljefu.Usporedo s radovima na šibenskoj katedrali, koju je naposljetku ostavio nedovršenu, Juraj preuzima i poslove u drugim dalmatinskim i talijanskim gradovima. U Zadru 1444. godine radi na uređenju svetišta nad svodovima u franjevačkoj crkvi, od čega su ostale sačuvane samo dvije karakteristično ukrašene konzole, a 1450. godine rekonstruira biskupsku palaču. U Splitu 1446. - 1448. gradi kapelu Sv. Arnira uz predromaničku crkvu Sv. Eufemije u sklopu samostana benediktinki. U kapeli (danas jedinom sačuvanom dijelu porušena samostana) postavio je oltar - grobnicu (od 1835. u Kaštel Lukšiću). Na njoj je isklesao ležeći lik biskupa Arnira i prikaz njegova kamenovanja u reljefu renesansne kompozicije na kojemu pojedini likovi i podsjećaju na antičku umjetnost.1448. godine prihvaća narudžbu da u splitskoj stolnoj crkvi izradi kapelu i oltar Sv. Staša. Premda se u radu morao držati osnovnoga oblika kapele Sv. Dujma s druge strane glavnoga oltara, koju je 1427. godine izradio Bonino da Milano, Juraj je nadmašio svojega prethodnika u ukrasu i plastičnoj snazi realističkih skulptura. Ciborij kapele ukrašen je kasnogotičkim lišćem, a na vrhu zabata su kipovi Navještenja i anđela. U gornjemu dijelu oltara leži Sv. Staš, dok su s prednje strane u reljefu prikazana četiri crkvena oca i prizor Bičevanja Krista, jedno od najboljih Jurjevih ostvarenja. U Splitu se iskazao i kao vrstan graditelj gospodskih palača, sagradivši sa suradnicima veliku palaču obitelji Papalić s bogato ukrašenim portalom, ložom u dvorištu i dvoranom. U gotičkome je stilu pregradio romaničku palaču pokraj Zlatnih vrata, a njegov je stil uočljiv na tzv. Maloj Papalićevoj palači, portalu kuće Cipci i jednom portalu na Dosudu.U Pagu je zabilježena njegova aktivnost vezana uz gradnju novoga naselja 1443. godine. Na tom velikom gradilištu prisutan je 1449., 1451. i 1457. godine, kada zajedno sa suradnicima ugovara izradbu dijela zidina i utvrda. S biskupom Palčićem sklapa 1465. ugovor o gradnji biskupske palače. Radove na pročelju župne crkve, koje je povjerio svojim suradnicima, ugovorio je 1466. godine. Od 1464. do 1466. godine Juraj Dalmatinac je u službi Dubrovačke Republike zaposlen na gradnji utvrda. Po njegovu je modelu izgrađena kula Sv. Katarine i dovršena kula Minčeta, na kojoj je ranije zidao talijanski graditelj Michelozzi. U to vrijeme nastao je i njegov jedini skulptorski rad u Dubrovniku, snažni kip Sv. Vlaha, koji se nalazi u Sorkočevićevu ljetnikovcu.Juraj Dalmatinac mnogo je radio i u Italiji, iako o tim radovima nije ništa pobliže poznato. 1454. godine vozi kamen s Brača u Rimini, 1461. godine spominje se u Ravenni, 1466. godine u Urbinu, a pred kraj života radio je na pročelju crkve Santa Maria u Citta Nuova u Markama. U Anconi, gdje je najviše radio,

10

sačuvana su tri njegova velika djela. God. 1451. ugovara izradu Lože trgovaca (Loggia dei Mercanti), na kojoj radi sve do 1458. Raskošno pročelje zgrade otvoreno je u prizemlju šiljastolučnim arkadama. Tu su pod baldahinima postavljene četiri alegorijske figure svjetovnih krjeposti, među kojima se po realističkim oblicima renesansnoga ženskoga akta ističe Milosrđe. Usporedo s gradnjom Lože trgovaca radi i monumentalan, bogato ukrašen portal crkve San Francesco delle Scale s četiri velika kipa u tabernakulima sa strane portala. Slične je koncepcije i ukrasa portal za crkvu ankonskih augustinaca, naručen 1460. godine, na kojemu se posebno ističe reljef Sv. Augustina u borbi protiv hereze. Juraj ga nije dovršio, pa su to učinili talijanski majstori 1494. godine.Pri radovima u hrvatskim primorskim i talijanskim gradovima Jurju su pomagali brojni suradnici i učenici, kojima je povjeravao i samostalne radove po svojim nacrtima. Najvažniji su Andrija Aleši, koji se kasnije razvio u plodnoga i samostalnoga umjetnika, te Ivan Pribislavić, s kojim je radio u Šibeniku, Rabu i Anconi. Jurjeva umjetnička snaga i razgranata djelatnost odlučno su utjecale na daljnji razvoj dalmatinske arhitekture. S velikoga gradilišta šibenske katedrale, na kojoj je radio sve do smrti 1473./75. godine, širili su se po čitavoj Dalmaciji arhitektonski, dekorativni i skulptorski oblici što ih je on razvio. Raščlana renesansne komponente u Jurjevim skulpturama i pojedinim arhitektonskim ostvarajima pokazuje niz dodirnih točaka s Donatellovim i Michelozzijevin radovima, stoga Jurjev dolazak i rad u Dalmaciji dovode do snažnoga proširenja kasnogotičke dekoracije venecijanskoga karaktera, kao i do prvoga prodora najrazvijenijih firentinskih renesansnih oblika. Time je Juraj, po svojoj darovitosti jedna od najjačih pojava starije hrvatske umjetnosti, zauzeo ravnopravno mjesto među najvažnijim europskim renesansnim kiparima sredine 15. stoljeća.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Dalmatinac JurajGraditelj i kipar s početka 15. st. Rođen u Zadru. Školovao se u Veneciji kod braće Bon gdje radi na Duždevoj palači. Predstavnik kasne venecijanske gotike. Glavni graditelj šibenske katedrale (lateralna lađa, sakristija i postament kupole).Autor je vanjskog friza s 74 (72?) glave. Split: mala Papalićeva palača, Kristovo bićevanje (Flagelacija) na oltaru sv. Staša u splitskoj prvostolnici, gîsant sv. Staša. Dubrovnik: radi na Kneževom dvoru i utvrdu Minčeta (samo popravke i dogradnju). Djeluje također u Pagu, Zadru (urbanistički plan) i Anconi (Loggia dei Mercanti).

DALMATINSKI AGERIStarigradsko polje, najveća i najplodnija ravnica na jadranskim otocima, ujedno je najstariji i najbolje očuvani antički katastar na Mediteranu i u Europi. Ravnica je pravolinijski podijeljena u grč. metričkom sustavu početkom 4. stoljeća prije Krista, kada su grčki kolonisti ždrijebom među sobom podijelili polje u 75 parcela. Temeljna parcela u takvoj podjeli bio je izduljeni pravokutnik veličine oko 900 x 180 m, koji se jasno može iskazati grčkim mjernim jedinicama. Po tome se razlikuje od katastra kasnijih rimskih gradova na jadranskom kopnu (Salona, Iader, Pola).Grčka chora i arheološki ostaci Pharosa, polisa naslonjena na polje, te ranije ilirsko naselje koje se nalazilo na istom mjestu, jedinstven su primjer koji pokazuje kako se stvarno odvijala kolonizacija, odnos Grka spram prethodećem, i onda, koegzistirajućom ne – grčkom populacijomm, te konačno odnos polisa i chore u grčko i rimsko vrijeme. U ljeto 2008. povijesna jezgra Sratog Grada i njegovo polje upisani su na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao najbolje sačuvani antički katastar na Mediteranu čija je temeljna struktura ostala netaknuta tijekom 2400 godina, usprkos mnogim turbulentnim povijesnim događanjima i stotinama i stotinama ponovljenih imovinskih podjela usred polja.

DALMATINSKI KIPARI 19. I 20. STOLJEĆA (nisu baš svi dalmatinski :-O )Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi u svim krajevima Hrvatske do stagnacije kiparske djelatnosti. Nekoć najmoćnija središta trgovine i proizvodnje zahvatila je kriza, a pred pojavom manufaktura i serijske proizvodnje mnogi su tradicionalni zanati i vještine zamrli. Plemstvo više nema ambiciju promicanja novih vrijednosti, a građanski sloj se još nije afirmirao na način da preuzme inicijativu i potakne kiparsku produkciju. Svakako glavni razlog u opadanju produkcije je gospodarsko i kulturno siromaštvo glavnih regija uslijed teritorijalne rascjepkanosti i perifernosti položaja Hrvatske, a stanje će se početi mijenjati u drugoj polovini 19. stoljeća kada Zagreb preuzima funkciju nacionalnog središta, a “utemeljiteljski” naraštaj uspostavi temelje razvoja visokog obrazovanja, nacionalnih kulturnih institucija.

11

U Dalmaciji klesarska tradicija ne zamire, premda ne u mjeri poznatoj iz prošlosti. Obrtnička tradicija se prenosila s generacije na generaciju. Svoje početke u klesarskim radionicama prošla je glavnina dalmatinskih umjetnika i nastavila školovanje u inozemstvu: Ivan Rendić, Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Fran Kršinić, Ivo Lozica, Valerije Michieli.

Pionir novijeg hrvatskog kiparstva je Ivan Rendić (1849. – 1932.), rodom iz Imotskog, školovan u Veneciji i Firenzi. Autor je brojnih javnih spomenika u Hrvatskoj (A. K. Miošić – Zagreb, Makarska; I. Gundulić – Dubrovnik; P. Preradović – Zagreb; Niko Duboković – Jelsa; T. Bradanović – Vis, te zrinjevačkih poprsja Medulića, Klovića, Frankopana, Jurišića...)

Epohu moderne u hrvatskom kiparstvu predstavlja Robert Frangeš – Mihanović (1872. – 1940.) školovan u Beču i Parizu (Rodin). Njegov najpoznatiji javni spomenik je Spomeni kralju Tomislavu u Zagrebu.

Rudolf Valdec (1872. – 1929.), koji jednako kao i Frangeš započinje sa izlaganjem na 1. Hrvatskom salonu 1898. godine i zasnivanjem kiparskog odjela na zagrebačkoj Akademiji 1907. godine. Autor je alegorija na ulazu u Umjetnički paviljon u Zagrebu i dijela skulptura na staroj Sveučilišnoj knjižnici (isto Robert Frangeš – Mihanović).

Ivan Meštrović (Vrpolje u Slavoniji 1883. – South Bend, USA 16. siječnja 1962./ Sahranjen je u Otavicama kod Drniša gdje je proveo djetinjstvo), centralna figura hrvatskog kiparstva, s velikim odjekom u Beču, Parizu, Rimu, Londonu... Školovan u Beču, prethodno u klesarskoj radionici H. Bilinića, arhitekt i kipar. Promicatelj secesije, simbolizma, impresionizma, klasicizma, ekspresionizma... u radu nije činio ustupke avangardi i modernosti. Apogejem rodenizma smatra se njegov Zdenac života iz 1905. godine; vođen ideologijom stvara monumentalni Vidovdanski ciklus. Nakon Prvog svjetskog rata udaljava se od herojske idealizacije i monumentalizma, obrađuje religijske teme, ženski akt na način mediteranske sklonosti jasnim i zaglađenim volumenima (Persefona, Atlantida), glazbene teme... Autor je javnih spomenika kao što su Grgur Ninski, Marko Marulić i Luka Botić u Splitu, Medulić, Strossmayer i Bošković u Zagrebu, Juraj Dalmatinac u Šibeniku i dr. od ambicioznijih projekata svakako su Indijanci iz 1928. u Chicagu važni za umjetnikovu međunarodnu afirmaciju.

Neizostavan za korpus hrvatskog kiparstva prve polovine 20. stoljeća su i Ivo Kerdić, Frano Kršinić, Toma Rosandić, animalist Branislav Dešković (Galerija Dešković u Bolu, o. Brač), Marin Studin, Juraj Škarpa, Dujam Penić, Antun Augistinčić, Vanja Radauš i Ivo Lozica.

U generaciju koja se afirmira u drugoj polovini 20. stoljeća ubrajaju se Kosta Angeli – Radovani, Ksenija Kantoci, Vojin Bakić, Ivan Kožarić, Branko Ružić, Valerije Michieli, Ivan Sabolić, Vasko Lipovac, Raul Goldoni, Stanko Jančić, Marija Ujević, Milena Lah, Stipe Sikirica, Vjenceslav Richter, Miro Vuco, Ratsko Petrić, Aleksandar Srnec, Šime Vulas, Kažimir Hraste, Kuzma Kovačić, Peruško Bogdanić, Slavomir Drinković, Goran Petercol i dr.

DALMATINSKI SLIKARI 19. I 20. STOLJEĆA (nisu baš svi Dalmatinski :-O )U prvoj polovini stoljeća, slikarske narudžbe izvode strani slikari. Dominantan je klasicizam, njegova inačica – bidermajer. Početak suvremenog likovnog izraza u 19. stoljeću obilježen je umjetničkom ličnošću Vjekoslava Karasa, prvog domaćeg slikara sa slikarskom naobrazbom (Rim). Za razvoj hrvatskog slikarstva u drugoj polovini stoljeća posebno značenje imaju biskup Strossmayer (materijalna podrška i narudžbe) i Iso Kršnjavi (predstojnik vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu). Prvi domaći talenti na inozemne studije i zagreb dobiva prve vrijedne slikare: Ferdo Quiquerez, Nikola Mašić, Iso Kršnjavi. U Osijeku djeluje crtačka škola, a razvoj slikarstva je kontinuiran, da bi se u posljednjem desetljeću 19. stoljeća dinamično razvilo. Nova generacija umjetnika školovana na zagrebačkoj obrtnoj školi, na Akademijama u Pragu, Beču, Münchenu, Parizu vraća se u Zagreb. Utemeljuje se Društvo umjetnosti, Društvo hrvatskih umjetnika, prve izložbe hrvatske umjetnosti, gradi se Umjetnički paviljon, osniva se Hrvatski salon. Značajni umjetnici su: Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Vinko Draganja, Robert Auer, Oton Iveković, Clement Crnčić, Ferdo Kovačević, Bela Čikoš – Sesija, Slava Raškaj, Nasta Rojc.

Uz navedene umjetnike, kroz 20. stoljeće dominiraju (kronološkim redom): Emanuel Vidović, Mirko Rački, Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Oskar Herman, Ljubo Babić, Tomislav

12

Krizman, Joza Kljaković, Jerolim Miše, Marin Tartaglia, Vilko Gecan, Milan Steiner, Đuro Tiljak, Vladimir Varlaj, Ignjat Job, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Ivo Režek i dr.

Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu 1855. Jedan je od najvećih hrvatskih slikara. Studirao je u Parizu i tu djelovao petnaestak godina. Došavši 1893. u Zagreb, postaje središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Od 1903. do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tada radi velike dekorativne kompozicije: Dubravku i Gundulićev san na zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu. U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj poentilističkoj maniri. Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće.Emanuel Vidović rođen je u Splitu 1870. Sa sedamnaest godina upisuje se na Akademiju u Veneciji, ali je napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz ribarskih naselja. Djeluje i u Milanu, a od 1898. je nastavnik u Splitu. Po povratku u domovinu slika motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj. Bogatim nijansama polutonova ostvaruje toplo ozračje starinskih prostora. Tako na platno prenosi i intimu svoje sobe i ateljea sa starinskim pokućstvom i knjigama, zatim polumračnu unutrašnjost splitskih i trogirskih crkvi i niz mrtvih priroda sa starim urama, lutkama i konjićima i smirenu harmoniju mrtvih priroda s voćem, cvijećem, ribama i rakovima.Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona “Emanuel Vidović”.

DE DOMINIS ANTUN Prostor katedrale proširio je početkom 17. stoljeća nadbiskup Markantun Dominis dogradnjom novog kora. Odstranivši zid iza glavnog oltara. Dominis Rabljanin bio je znameniti matematičar i fizičar (trakati o problemima vida i nastanku duge) te pisac spisa uperenih protiv papinske vlasti zbog kojih se morao skloniti u Englesku do pokajničkog povratka u Rim, gdje mu je i nakon smrti nastavljeno suđenje, da bi mu tijelo konačno bilo ekshumirano i javno spaljeno.

DIOKLECIJANOVA PALAČA – OPĆI PRESJEKPovijesna jezgra Splita s Dioklecijanovom palačom ušla je među prvim urbanim cjelinama na listu svjetske baštine UNESCO-a 1979. godine. Careva palača je jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture, ne samo zbog očuvanosti svojih izvornih dijelova i cjeline, nego i originalnih arhitektonskih formi koje su navijestile ranokršćansku, bizantsku i ranosrednjovjekovnu umjetnost. U univerzalnoj povijesti arhitekture ona se bilježi kao amalgam karakterističnih kasnoantičkih formi: utvrđeni je kaštel, vojni tabor (castrum), ali i ladanjski sklop. Ipak, svojim je središnjim simboličnim sadržajem – mauzolejem, hramom u kojem se Dioklecijan kultno štuje kao deus praesens – i u preciznoj korelaciji s novouvedenim ceremonijalnim slavljenjem careve uloge u svijetu, koju on pokušava iz temelja reformirati. Zidanje te veličanstvene građevine najvjerojatnije je počelo u jesen 298. godine. Palača ima pravokutan oblik (oko 215 x 180 m) – ponešto je prilagođena konfiguraciji terena i izvorno je bila utvrđena sa 16 kula na pročeljima prema kopnu, dok se pročelje prema jugu, rastvoreno monumentalnim arkadama i ložama, dizalo izravno iz mora. Palača je imala dvije široke, trijemovima zasjenjene, okomito ukrštene ulice - Cardo i Decumanus. Cardo je vodila od sjevernih, glavnih vrata do Peristila – otvorenog prostora uokvirenog s istočne i zapadne strane monumentalnim stupovljem s lukovima, usmjerenom prema Protironu, odnosno Vestibulu careva stana, a Decumanus je spajala istočna i zapadna vrata palače. Troja kopnena vrata branili su parovi osmerostranih kula, a kroz južna vrata, koja su služila za carev pristup moru se ulazilo u prizemne dvorane – podrume.Južni dio palače imao je rezidencijalni karakter u užem smislu – carske odaje i dvorane, a tu su se i nalazila tri hrama: veći posvećen bogu Jupiteru i dva manja posvećena božicama Veneri i Kibeli. U sjevernom dijelu nalazio se gynaceum Iovensis, vojna tvornica u kojoj su se izrađivale vunene odore. Obiljem vode opskrbljivao ju je 9 km dugi akvedukt od izvora Jadra kraj Solina (tadašnja Salona – glavni grad rimske provincije Dalmacije), čiji je kapacitet 129 600 m3 na dan dostatan i današnjem Splitu, gradu od preko 200 000 stanovnika.

DUBROVAČKE UTVRDEIz povijesnih je podataka poznato da se vremenom Dubrovnik – Ragusium iz malog naselja širi u veći, prostorno organizirani grad, a svako širenje grada pratilo je i njegovo omeđivanje obrambenim ziđem i

13

utvrdama. Najranije od njih nisu poznate, ali predviđa se da su bile izgrađene u mračnim vremenina velikih opasnosti po antičku civilizaciju od novonadošlih plemena. Ostaci tih zidina tek su u vrlo malom dijelu sačuvani i ne mogu ukazati na njihov točan opseg. O gradskim zidinama Dubrovnika govori se u Statutu iz 1272. godine, ali kao o objektima u izgradnji, dok novelirani Statut iz 1296. godine govori o zidinama kao već postojećim, koje su građene u kreču i kamenu. Tada još nije bio priključen prostor Dominikanskog samostana, koji je izvršen 1310. godine, kada dubrovački bedemi dobivaju svoj konačni, današnji opseg, iako se njihov oblik stvarao godinama. Dubrovnik je okružen velikim i visokim bedemima, čiji je zidni plašt u početku bio jednostavan, a kad su se u 14. stoljeću opasnosti počele gomilati, grad se sa kopnene strane utvrđivao sa 15 četverokutnih kula, od kojih su se neke do današnjih dana sačuvale u svom najranijem izvornom stanju, dok su neke kasnije ojačavane i pregrađivane radi bolje obrane.To veliko obrambeno ziđe flankirano je sa 14 kula, od kojih su dvije okrugle, sa dvije ugaone utvrde (tvrđava sv. Ivana i Bokar) te sa pet bastiona. Na zapadnom i sjevernom zidu izgrađena su i kasnije (1462. – 1463.) modernizirana preziđa sa jednim većim i 9 manjih polukružnih bastiona.Glavni dijelovi zidina na nekim su mjestima visoki i do 25 m, debljina ziđa s kopnene strane iznosi 4 – 6 m, a s morske 1,5 – 3 m. Dužina ophodnog hodnika je 1940 m. Osim toga, izgrađene su dvije jače samostalno stojeće utvrde: na zapadnoj strani Lovrijenac, a na istočnoj strani Revelin, kako bi se što bolje mogli obraniti najslabiji dijelovi grada: gradska kopnena vrata. Grad ima ukupno četvera gradska vrata – na istoku i zapadu po jedna kopnena, a na gradsku luku dvoja morska vrata. Peta vrata – Buža – probijena su 1908. godine.Grad ima osnovu u obliku nepravilnog višekutnika, kojeg omeđuju velike i monumentalne zidine, a od tvrđave sv. Ivana, od koje je započinjalo utvrđenje gradske luke, započinje i utvrđeni kompleks grada i gradskih zidina. Gradnja te tvrđave započela je 1346. godine. Njeno jako i masivno podnožje u osnovi je kao i današnjeg oblika. S njene terasaste platforme dizala se visoka elegantna kula poput promatračnice i branitelja grada i luke. 1558. godine sa platforme se podiže ziđe koje ovu kulu zatvara u svoje zidine: time se uvrda učvršćuje da bi se jače zaštitila luka. Na tri glavna ugla grada izgrađene su tri velike i jake tvrđave: dvije s morske, a jedna s kopnene strane. Na jugoistočnom uglu nalazila se utvrda sv. Ivana. Na jugozapadnom uglu grada smještena je dvokatna kazamatna utvrda Bokar, koja se izgrađuje od 1461. do 1463. godine. Na sjeverozapadnom uglu uzdiže se kao simbol grada i njegove slobode veličanstvena kula Minčeta. Njena je gradnja započela 1319. godine, a dovršena je 1464. Prvobitno je bila četverokutnog oblika, a nakon pada Carigrada 1453. godine, koji je snažno potresao i Dubrovčane, obnavljaju se gradska utvrđenja, pa tako i kula Minčeta, koja tada dobiva svoj sadašnji oblik. U Dubrovniku je od 1460. do 1463. boravio poznati talijanski graditelj Michelozzo di Bartolomeo, čije je djelo i tvrđava Bokar, a koji je započeo i gradnju Minčete, međutim, zbog sukoba s Dubrovačkim senatom, napušta grad i odlazi, a Minčetu dovršava Juraj Dalmatinac. Gradske utvrde, a time i grad, opkoljeni su sa istočne, zapadne i dijelom sjeverne strane jarkom koji se punio morem. Preko jarka je i na istočnoj i na zapadnoj strani bio kameni most, a između njih i samog portala ulaza – drveni pokretni most. Tvrđava Lovrijenac, uzdignuta na 47 m visokoj hridini, odvojena od grada, ali u njegovoj neposrednoj blizini, spominje se prvi put u sačuvanim aktima iz 1301., a tokom stoljeća je pojačavana i nadograđivana.Na istočnoj strani grada, kao pandan tvrđavi Lovrijenac, izgrađena je još 1462. godine samostalno stojeća, stara tvrđava Revelin, podignuta kao predutvrda da brani istočni kopneni ulaz u grad – Vrata od Ploča. Naziv “revelin” je fortifikacijski izraz, a označuje prednje utvde postavljene da brane najslabije točke grada ili ojedina gradska vrata. Antun Ferramollin, koji je u službi španjolskog admirala Dorije, zamoljen je od strane Dubrovčana da izradi projekt za gradnju novog Revelina; njegov prijedlog usvojen je 1538. godine i odmah je započeto s gradnjom koja je trajala 11 godina. Tvrđava Revelin najjača je dubrovačka utvrda, tako da je veliki potres iz 1667. nije uopće uništio. Odvojena je od grada jarkom, a s gradom je spojena kamenim mostom preko jarka. Pred njenim južnim ziđem nalazi se mali trg, preko kojeg se stizalo do drvenog pokretnog mosta. Koji se također vezuje za ovu monumentalnu tvrđavu, posljednje veliko djelo dubrovačkog graditeljskog genija u samom gradu Dubrovniku.

DUKNOVIĆ IVAN(Vinišće, oko 1440. - poslije 1509.), hrvatski kipar.Sin protomagistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio klesarski zanat, a u Italiji nastavio umjetničku izobrazbu. U sedmom desetljeću 15. stoljeća javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i

14

sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva.Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija. Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva u Rimu grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima. Zasad jedini arhivski podatak o njegovu radu ukazao je na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci. Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada.Premda su mu djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću. Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika blaženog Ivana kao remek - djela iz zenita stvaralaštva i Sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti, opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom s puttom grbonošom palače Ćipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas. Pošto su Dubrovčani odbili da ga prime u službu, zadnje godine života proveo je na susjednoj obali Jadrana. U Veneciji je 1498. prihvatio izvedbu monumentalnoga oltara Sv. Marka (sa 17 figura), ali ga nije završio, a ono što je učinio nije očuvano. Iz tog vremena potječe izražajni reljef Blažene Djevice Marije u padovanskomu muzeju i poprsje A. Zena u muzeju Correr. Zadnji svoj rad, grobnicu Blaženoga G. Gianellija, Duknović je 1509. ostavio u katedrali u Anconi.Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Duknović IvanRođen u Trogiru oko 1440. Radio u Rimu (spomenik Papi Pavlu I., te dvojici kardinala). Potom odlazi na dvor ugarskog kralja Matije Korvina (radi poznatu Madonu). U Trogiru izvodi kipove sv. Ivana Krstitelja i sv. Tome u kapelici bl. Ivana Ursinija/Trogirskog), portal palače Ćipiko, kip sv. Magdalene (franjevački samostan na Čiovu). U Padovi kleše Madonu s djetetom. Umjetnikov stil: visoka renesansa.

FIRENTINAC NIKOLA(1418. - Šibenik, 1506.), renesansni kipar i arhitekt. Po onom što se danas zna, najvjerovatnije je da je bio toskanskog podrijetla, koji je veći dio svog života proveo je Dalmaciji.

15

Za hrvatsku renesansu je značajan, jer je on ustvari donio taj stil iz Toskane i primijenio ga prvi put na kapeli blaženog Ivana Ursinija u trogirskoj katedrali i katedrali sv. Jakova u Šibeniku, gradnju koje je preuzeo 1473. godine, nakon smrti Jurja Dalmatinca. Firentinac je završio gradnju pobočnih lađa, kupole i projekt krovišta – kamenih svodova. Po nekim povjesničarima umjetnosti Nikola Firentinac izveo je 2/3 katedrale, a Juraj Dalmatinac svega 1/3.ŽivotopisO njegovom ranijem radu i životu u Italiji se sve donedavno vrlo malo znalo. Nakon istraživanja američke povjesničarke umjetnosti Anne Marham Schulz (1938. - ) i objavljivanja njenog djela Niccolò di Giovanni Fiorentino and Venetian sculpture of the early Renaissance 1978. (New York State University Press for the College Art Association of America, 1978.) stvari su umnogome postale jasnije. Tako znamo da je isprva radio i učio u Donatellovoj padovanskoj kiparskoj radionici (kasnih 1440-tih (ili početkom 1450-tih), a nakon toga je radio u Veneciji.Za boravak i rad Nikole Firentinca u Veneciji, Anne Marham Schulz pronašla je i opipljive dokaze, dokument iz venecijanskog arhiva, po kojem je vidljivo da je 10. srpnja 1462. godine venecijanski javni bilježnik Bartolomeo Camuzzi potvrdio da je Nikola Firentinac živio u župi sv. Marina i plaćao najam kuće pet i pol dukata na godinu. Na osnovu stilske analize Firentinčevog kasnijeg kiparskog opusa iz Dalmacije, Anne Marham Schulz pripisuje slijedeća venecijanska kiparska djela Nikoli Firentincu: grob dužda Francesca Foscaria (umro 1457.) iz crkve Santa Maria dei Frari; kipove sv. Marka, Gorgone ratnice, Muzike i Retorike sa slavoluka Foscari iz duždeve palače; kipove sv. Kristofora i Uzačašća Marijinog sa glavnog portala crkve Madonna dell Orto; grob Orsata Giustiniania (umro 1464.) iz kapele samostanske crkve Santa Andrea della Certosa; grob Vittorea Cappella (umro 1467.) iz crkve Santa Elena i mali reljef sv. Jeremija iz pustinje iz crkve Santa Maria del Giglio. Po Anne Marham Schulz, Nikola Firentinac je bio, nakon razdoblja slave kipara Bartolomea Bona i afirmacije Antonia Rizza, prvi venecijanski kipar.Opus u DalmacijiNikola Firentinac se spominje u Trogiru kada u prosincu 1467. godine, zajedno sa kiparom Andrijom Alešijem, potpisuje ugovor za izradu skulptorske dekoracije kapele blaženog Ivana Ursinija u trogirskoj katedrali - 16 slobodno stojećih kipova (uključujući Krista i dvanaest apostola) i reljef Marijine krunidbe. 1468. godina drži se za stvarni početak renesansnog stila u Dalmaciji, jer tada nastaje projekt Nikole Firentinca za gradnju kapele, prvog cjelovitog arhitektonskog djela rane renesanse na istočnoj obali Jadrana. Uz Nikolu Firentinca i Andriju Alešija na izradi kapele blaženog Ivana Ursinija radio je i Ivan Duknović. 1469. godine Nikola Firentinac i Andrija Aleši rade zajedno u trogirskoj dominikanskoj crkvi grobnicu patricija Subotića. 1473. Nikola Firentinac potpisao je ugovor, ponovno zajedno sa Alešijem, za dekoraciju pročelja i portala samostanske (augustinci) crkve Sv. Marija na otoku San Niccolo (otočje Tremiti), koji je završen te iste godine. 1475. Nikola Firentinac nastavlja radove Jurja Dalmatinca na gradnji šibenske katedrale, a 1477. godine preuzima dužnost protomaestra iste. 1502. preuzeo je posao izrade projekta za crkvu sv. Marije u polju (Šibenik), a na tom poslu i nastavku gradnje šibenske katedrale radio je sve do svoje smrti 1506. godine. Nakon smrti Nikole Firentinca gradnju katedrale su konačno završili Bartolomeo i Giacomo da Mestre. U novije vrijeme, pojavljuju se i teze da je Nikola Firentinac bio hrvatskog porijekla, na čemu inzistira zadarski povjesničar umjetnosti dr. Emil Hilje, koji iznosi tezu da je Nikola Firentinac bio zapravo sin protomajstora Ivana Kokarića, kao i to da je Firentinac prvo došao u Šibenik 1464., pa tek onda otišao u Trogir (navodno je pronašao materijalne dokaze iz Zadarskog arhiva da je 1464. godine u Šibeniku primio novac za izradu kapele Sv. Sebastijana i Bernardina). ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA DR. STJEPANA LAPENDE:Firentinac NikolaKipar i graditelj iz 15. st. Umro u Šibeniku. Glavna djela: Trogir: kapela bl. Ivana Ursinija i grobnica Ivana Sobote, Oplakivanje, Gradska loža, sv. Sebastijan. Pala- ča Cipiko. Split: zvonik katedrale zajedno s Alešijem. Šibenik: dovršava katedralu sv. Jakova. Učenik je slavnog Niccole Donatella – veza s Donatellom!!! (sv. Ivan Ev. i prorok Jeremija /Firenza/, Ples Salome /prva bronca!/, David /prvi brončani akt/, Raspeće i sv. Antun /padovanska bazilika/, Muka Kristova i sv. Magdalena /Firenza/).

GOTIKA U SPLITU (nadopuniti!!!)Gotika je posljednji stil u srednjoeuropskoj umjetnosti (12. – 16. stoljeća), a nastala je i razvila se u Francuskoj kao arhitektonski izraz i sustav građenja. U gradnji prevladavaju šiljasti lukovi i izduljeni svodovi.

16

U Hrvatskoj se uslijed specifičnih društveno – povijesnih uvjeta gotika javlja sa zakašnjenjem, tako da osim u gotičkim stoljećima (13. i 14.) gotičke značajke obilježavaju i stvaralaštvo sljedećih renesansnih stoljeća (15. i 16.), a elementi gotičke morfologije provlače se čak do 17. stoljeća (barok).U Dalmaciji su, kao i u ostalim hrvatskim krajevima, glavni nosioci gotičkog sloga propovjednički redovi, franjevci i dominikanci, počevši od sredine 13. stoljeća. Gotika u Splitu

- franjevačke crkve (reducirani oblik propovjedničkih crkava – dodana samo jedna četverokutna apsida s križno – rebrastim svodom ogoljenoj dvorani dvostruko šire srednje lađe; pročelna rozeta uz druge romaničke ostatke)

- franjevački klaustar- zvonik katedrale- višekatnice sa balkonom i višedjelnim prozorima- romaničko – gotička vijećnica s prizemnim trijemom grobnica sv. Dujma s ciborijem u

katedrali (Bonino da Milano)- Splićanin J. Petrović – raspelo katedrale u Splitu- Paolo Veneziano ?- Blaž Jurjev ? poliptih; raspelo- Relikvijari svetačkih moći ?

JUPITEROV HRAM – DIOKLECIJANOVA PALAČAHram posvećen bogu Jupiteru, vrhovnom božanstvu starih Rimljana. Nalazi se u neposrednoj blizini Peristila, centralnog trga palače. Sagrađen u vrijeme gradnje cijele Dioklecijanove palače, kasnije postaje krstionica sv. Ivana. Pred samim ulazom u hram se nalazi jedna od dvije sfinge donesena iz Egipta po naredbi cara Dioklecijana.Jupiterov hram je građen od 295. do 305. god, kao dio palače cara Dioklecijana, a nalazi se zapadno od središnjeg dijela palače koji je bio religijski dio, a do kojeg se dolazilo svečanim prilazom. Poznato je da je car došao 305. godine iz Nikomedije u palaču, te su tada prekinuti mnogi radovi, a dijelovi hrama su ostali nezavršeni.Tokom kasne antike i srednjeg vijeka hram je pretvoren u krstionicu, a kripta je posvećena svetom Tomi. U 13. stoljeću krstionica dobiva krsni zdenac. Na jednoj od mramornih ploča uklesan je najstariji prikaz jednog velikodostojnika u europskoj umjetnosti – lik hrvatskog kralja Krešimira IV ili Zvonimira, ne zna se pouzdano. U unutrašnjosti su sačuvana dva sarkofaga u kojima su pokopani splitski nadbiskupi Ivan i Lovro. Unutra se nalazi i veliki Meštrovićev kip sv. Ivana. Na svodu je u 11. st. sagrađen ranoromanički zvonik koji je uklonjen oko 1840. godine u skladu sa tadašnjim klasicističkim težnjama. Početkom 20. stoljeća (1907.) uklonjeno je nekoliko kuća sa zapadne i južne strane, tako da je danas hram oslobođen od prigradnji, osim one na sjeverozapadnom uglu na koji je još uvijek naslonjena jedna kuća. Tih godina su izvršene ispune sljubnica i rekonstrukcije površine cementnim mortom. ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Jupiterov hram/krstionicaPrvo poganski hram posvećen Jupiteru. Izvrsno sačuvan bačvasti kazetirani svod s frizom.U XII./XIII. st. postavljen krsni zdenac napravljen od oltarnih pregrada (pluteuma) iz XI. st., vjerojatno iz katedrale. Na pročelju zdenca efigij Petra Krešimira IV. ili Zvonimira. Sarkofag Ivana Ravenjanina. Kip sv. Ivana Krstitelja, rad. Ivana Meštrovića. Kripta posvećena sv. Tomi.

KLIS – UTVRDA Klis je pretpovijesni lokalitet delmatske provenijencije, o čemu svjedoče ostci ilirskih gradina. Lokalitet potom naseljava slavenski etnički supstrat, što potvrđuje i svetište staroslavenskog božanstva Silvana. Iz rimskog i ranokršćanskog doba na šišem kliškom području nastaju gospodarski sklopovi – villae rusticae i kršćanski sakralni objekti. Na samoj tvrđavi nema takvih nalaza, osim jednog spolija uzetog s ranokršćanskog pilastra. U svom nezaobilaznom opusu De administrando imperio, car Konstantin spominje lokalitet Kleis ko strateško prometno mjesto uz prijelaz na rijeci Cetini (lat. Hippus) preko mosta Pons Tiluri. Kroničar Toma Arhiđakon u svojoj Historia Salonitana također navodi značaj tog lokaliteta. Dolaskom Hrvata Klis postaje njihovim administrativnim sjedištem – sijelom županije Primorje ili Parathalasaia (grč. Thalassa = val, a u širem značenju more). U 9. stoljeću tu boravi knez Trpimir, gdje u Rupotini podno Klisa gradi svoj kneževski dvor – curtis, a u samoj blizini, u Rižinicama, daje sagraditi kao donator benediktinski samostan s uklesanim tinntorskim natpisom Pro duce Trepim(iro) ili Trepim(ero).

17

Trpimir daje azil saskom, tj. franačkom benediktincu Gottschalku, proganjanom zbog tzv. heretičkog nauka u odnosu na učenja službenih katoličkih dogmi. Šubići su u posjedu kliškog kaštela početkom 14. stoljeća. Pogibijom kliškom kneza i kapetana Petra Kružića, tvrđavu osvajaju otomanske postrojbe 1537. godine. Turci će na Klisu ostati nešto više od 100 godina. Oslobađaju ga Mlečani pod zapovjedništvom generala Leonarda Foscola 1648. godine. Od izvornog izgleda utvrde sačuvana je pokoja naznaka iz predturskog razdoblja. Islamska arhitektura dobrano je oblikovala unutarnji pejzaž kliške utvrde. Ostali su ostaci džamije (s mihrabom – nišom okrenutom prema Meki pred kojom imam predvodi molitvu vjernika). Prostor je prenamijenjen u crkvicu sv. Vida. Od kasnoantičkog i bizantskog castruma, vjerojatno na istočnoj točci kliške hridine nije ostalo ništa. Mnogi građevni položaji nose nazive po svojim graditeljima ili po funkcionalnom obilježju: bastion Foscolo, avanzato, barutana, Oprah – kula.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:KlisPretpovijesni lokalitet; brojni nalazi i ilirskom plemenu Delmata; svetište boga Silvana. Car Konstantin u svom De administrando imperio lokalitet naziva Kleis kao važno strategijsko mjesto. Hrvati na Klisu osnivaju svoj upravljačko središte pod nazivom sijelo. Rimsko i ranokršćansko doba: ostaci ville rustica, poganskih svetišta i kršćanskih crkava (spolij iz V.-VI. st.). Rimski povjesničar Prokopije spominje bizantskog vojskovođu Konstancija i njegove ratove s Istočnim Gotima. Vjerojatno tada sagrađen castrum. Podno njega formira se suburbium; utvrda i varoš oblikuju se u XIII. st. – communitas Clisae. Uz zaravan Megdan sagrađene su: bazane, lazareti i karanten. U IX. st. na Klisu boravi knez Trpimir gdje ima svoj posjed (villa ili curtis). Klis vjerojatno sjedište (sijelo) županije koja se zvala Primorje ili na grčkom Parathalassia. Šubići iz loze Bribiraca u XIV. st. vladaju Klisom. Otomani osvajaju Klis 1537. Pogiba kliški kapetan i knez Petar Kružić koji je gradio u solinskom polju utvrde da ojača zaštitu Klisa. Uspostava kliško-ličkog sandžaka. Poslije Kandijskog rat, Mleci pod zapovjedništvom generala Leonarda Foscola oslobađaju Klis 1648. Današnji izgled Klisa: tek naznake iz predotomans-kog doba; ostaci džamije (danas crkvica sv. Vida), nema vidljivih tragova iz kasno-oantičkog i bizantskog castruma HVAR (GRAD)Grad i luka na jugozapadnoj obali istoimenog otoka, izuzetnoga kulturno-povijesnog naslijeđa, ali i snažno turističko središte sa stoljetnom turističkom tradicijom. Ugodna klima, obilje sunca, prirodne ljepote, raznovrsna hotelsko - ugostiteljska i sportsko - rekreacijska ponuda privlače u grad turiste i ljeti i zimi, a zbog klimatskih karakteristika razvio se i lječilišni turizam. Davne 1868. u Hvaru je osnovano Higijeničko društvo, koje se brinulo za ugodan boravak stranaca u gradu. Tako se, zapravo, počeo razvijati suvremeni turizam. Prvi je hotel, Carica Elizabeta, otvoren 1903. godine. Hvar posjeduje iznimnu spomeničnu baštinu: katedralu, franjevački samostan, hvarsko kazalište, tvrđave s prekrasnim pogledom na Paklene otoke i Vis. Među zanimljivim suvenirima i hvarskim proizvodima valja istaknuti jedinstvenu čipku od vlakana agave, koja se može kupiti u samostanu benediktinki, potom čuvenu hvarsku lavandu, osušen cvijet ili ulje, koja se može koristiti kao lijek, miris ili sredstvo protiv moljaca, te ulje od ružmarina. Veliku važnost u hvarskoj turističkoj ponudi imaju tradicionalne kulturne manifestacije: Hvarsko ljeto (srpanj-kolovoz-rujan), folklorne i zabavne priredbe te ribarske fešte. Od vjerskih blagdana posebnom svečanom procesijom slavi se Sv. Stjepan papa (2. kolovoza), ujedno i Dan grada, zatim Sv. Prosper (10. svibnja), Sv. Križ (14. rujna), procesija Velikoga petka i dr. Povijest i kulturna baštinaRimsko naselje bilo je uz luku (3. st. prije Krista), a kasnoantičko na podnožju brežuljka, gdje poslije 1278. počinje izgradnja gradskih zidina. U 13. st. na vrhu brežuljka podignut je gradski kaštel. 1551. sagrađena je nova tvrđava Španjol (88 m). Zapadna gradska vrata s kulom dao je podignuti pisac Marin Gazarović (1625.). Na brdu Sveti Nikola, gdje se nalazila stražarnica i uz nju kapelica, Francuzi su (oko 1810.) podignuli tvrđavu Napoleon (241 m), a na rtu nedaleko od franjevačkog samostana Bateriju (1811.). Na otočiću Gališniku, pred ulazom u luku, Austrijanci su izgradili malu tvrđavu. Središte staroga dijela grada oblikovano je u 15. stoljeću. Na sjevernom obronku iznad trga stoje, unutar gradskih zidova, dijelom sačuvane palače hvarskih plemića. Na južnom je obronku, na groblju, bivša crkva augustinaca - Sv. Mikula, s početka 15. stoljeća. Najmonumentalniji spomenik civilne arhitekture, Arsenal, građen je 1579. - 1611. na mjestu starijeg iz 1331. Pod velikim svodom (promjer luka 10 m) nalazilo se spremište za hvarsku galiju. Knez Pietro Semitecolo dao je 1612. podignuti jedan kat na Arsenalu i u njemu urediti kazališnu dvoranu, jednu od najstarijih u Europi, u kojoj su se davale dramske i operne predstave sve do 1796. Današnji oblik

18

dobila je obnovom 1880. Danas je u zgradi Arsenala Galerija suvremene umjetnosti “Arsenal”. Istočnu stranu trga zatvara renesansna katedrala sv. Stjepana iz 16. - 17. stoljeća, djelo domaćih majstora (Karlić, Pomenić). Uz katedralu je zvonik iz 17. stoljeća. Na baroknim kamenim intarziranim oltarima su slike Majke Božje sa svecima (Domenico Uberti, 1692.), Majka Božja s djetetom (13. st.), Pietá (Juan Boschetuso, oko 1520.) i Majka Božja sa svecima (Palma mlađi, 1627.). Lijevo od ulaza uzidan je kasnogotički reljef (kraj 15. stoljeća), a iznad njega reljef Bičevanje Krista, varijanta djela Jurja Dalmatinca s oltara sv. Staša u katedrali u Splitu. Gotička korska sjedala djela su domaćih majstora iz 1573. U riznici se, uz stare slike i liturgijske predmete, čuva i štap biskupa Pritića (rad Pavla Dubravčića iz 1509.). Usred trga, pred katedralom, stoji gradski bunar iz 1520. Sa sjeverozapadnog dijela trga ulica sa stubama penje se prema tvrđavi Španjol. Od te se ulice kod nedovršene palače Hektorović (kićena gotika 15. stoljeće) odvaja ulica koja ide usporedno s dužom osi trga. U njoj je nekoliko gotičkih, renesansnih i baroknih zgrada. Na samom početku uspona je Leroj, kula sa satom, dovršena u stilu renesanse u 16. stoljeću; zvono iz 1562. Uz kulu se naslanja Gradska loža, dovršena 1479. (na mjestu stare koja se spominje već 1289.). Na Ložu i na Leroj naslanjao se Knežev dvor, srušen 1903., a na njegovu je mjestu podignut hotel Palace. Na obali prema zapadnom dijelu luke diže se zvonik (oko 1550.) gotičko-renesansne dominikanske crkve sv. Marka, srušene 20-ih godina 19. stoljeća. Danas je u crkvi smještena arheološka zbirka i lapidarij. Na pošumljenom poluotoku Sveta Katarina stoji kula iz 1811., nadograđena na ruševine nekadašnjeg samostana sv. Venerande (16. stoljeće). Na tom je mjestu uređena ljetna pozornica; poprsje Hanibala Lucića djelo je Ive Kerdića. Zapadni put uz obalu vodi dalje do kupališta i do zone s vilama i hotelima Pharos i Amfora. U starom dijelu grada su crkvice sv. Kuzme i Damjana (15./16. stoljeće s drvenim stropom) i Sv. Duha (gotika, obnovljena 1494.); u njoj je slika Majke Božje sa sv. Nikolom Alessandra Varotari - Padovanina. Na istočnoj strani grada, izvan gradskih zidova, nalazi se renesansni ljetnikovac Hanibala Lucića (16. stoljeće). Na rtu između dvije uvale je franjevački samostan s crkvom Gospe od Milosti, sagrađeni 1465. - 1471. Zvonik su gradili početkom 16. stoljeća Blaž Andrijić i F. i N. Španić. U luneti na pročelju je reljef Madona s djetetom, djelo radionice Nikole Firentinca iz sredine 15. stoljeća. U crkvi su tri poliptiha Francesca da Santacrocea (jedan na glavnom oltaru, iz 1583., druga dva ispod orgulja), slike Krist na križu Leandra Bassana, Stigmatizacija sv. Franje Palme mlađeg (1617.), niz slika Muke Kristove Martina Benetevića (1599.) i dr. Rezbarena korska sjedala izveli su 1583. Frano Čiočić - Čučić i Antun Spija. Ispod glavnog oltara je grob Hanibala Lucića. Kroz klaustar se ulazi u samostanski refektorij sa zbirkom veziva (13.-15. stoljeća), iluminiranih rukopisa, dokumenata i knjiga (zbirka pomorskih karata Kaspijskog mora, oko 1525.). Među slikama ističe se monumentalna Posljednja večera (krug Palme mlađeg). Lijepe su šetnje do tvrđava Španjol i Napoleon na brdu iznad grada, otkuda se pruža pogled na okolicu grada, Paklene otoke i Vis.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:HvarGrčki Dimos. Citadela Foretica (XIII. st.). Francuzi podižu novu utvrdu (1810.). Arsenal (1579.). Iznad Arsenala municipalno kazalište (sadašnji izgled iz 1800.). Renesansna katedrala sv. Stjepana (sagrađena na temeljima benediktinske opatije): Domenico Uberti: Bogorodica s Djetetom; Scuola di Pisa: Pietà i Bogorodica sa svetima; Palma Mlađi: korske klupe restaurirane u XVI. st. Glavni trg: municipalni zdenac, palača Paladini (gotičko-renesansna), palača Hektorović (cvjetna gotika), Gradska loža. Franjevački samostan: renesansni klaustar i crkva Gospe od Milosti; u luneti portala. Zbirka: Firentičeva Bogorodica s Djetetom, tri poliptiha Francesca da Santa Crocea, Stigme sv. Frane Palme Mlađega, italo-bizantske ikone, grob Hanibala Lucića, samostanski refektorij: inkunabule, stari rukopisi, portolan i monumentalna Zadnja večera.

HVAR (OTOK)Otok Hvar naseljen je još od prapovijesti, nakon čega su ga naselili Iliri, koji su došli u sukob s grčkim kolonizatorima u 4 st. prije Krista. U Oglavku i Koščaku (kraj Sućurja, na istočnom rtu otoka) živjela je ilirska kraljica Teuta. Brojne gomile na otoku još su iz ilirskih vremena. Grci su na otoku osnovali antički grad Faros (danas Stari Grad). Otok Hvar imao je važnu ulogu u vrijeme ilirsko - rimskih ratova, koji su završili pobjedom Rimljana. U rimsko doba otok gubi nekadašnje značenje. Nakon propasti Rimskog

19

Carstva Hvar je, zajedno s čitavom Dalmacijom, došao pod bizantsku vlast.U 7. stoljeću potpao je pod vlast Neretljana, s kojima je ušao u sastav Kraljevine Hrvatske (od 925. do 1102. godine). U idućim stoljećima Hvar je priznavao suverenitet hrvatsko - ugarskih kraljeva, bosanskog kralja Tvrtka, Dubrovačke Republike, Venecije, Francuske i Austrije. Poslije prvog svjetskog rata ulazi u sastav Italije, da bi 1921. ušao u sastav kraljevine SHS. Poslije 2. svjetskog rata dio je federativne Jugoslavije od koje se Republika Hrvatska osamostalila 1991. godine. U 16. i 17. stoljeću Hvar je bio centar hrvatske književnosti (Petar Hektorović, Hanibal Lucić). U gradu Hvaru i ostalim mjestima na otoku postoje brojna arheološka nalazišta i kulturne znamenitosti koje svjedoče o bogatoj i burnoj povijesti. Razvedena obala, brojne slikovite i kristalno čiste plaže, obilje sunca, netaknuta priroda, veoma bogata povijesna i kulturna baština, mirisi lavande, maslina i vina, kao i uvijek gostoljubivi domaćini razlozi su zbog kojih je otok Hvar nadaleko poznat.Znamenitosti- Hvarska tvrđava (fortica ili citadela) nalazi se na brdu iznad grada Hvara i sagrađena je početkom 16. stoljeća (za vladavine Venecije). Obnovljena je 1579. godine nakon što je oštećena u eksploziji baruta, a svoj današnji izgled dobila je nakon brojnih nadogradnji. Dodatno je pojačana za vrijeme francuske uprave, a vojarna i osmatračnica sagrađene su za vrijeme austrijske uprave. U tvrđavi se danas nalazi zbirka amfora i ostalih eksponata iz antike i srednjeg vijeka. Od tvrđave do gradskog trga pružaju se zidine koje su sazidane u srednjem vijeku. Tvrđava dominira gradom. Iz nje se pruža prekrasan panoramski pogled na grad Hvar i Paklene otoke.- Katedrala sv. Stjepana u Hvaru (lijevo) nalazi se na istočnoj strani glavnog gradskog trga. Sagrađena je na temeljima ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća. Sadašnji izgled dobila je u 16. i 17. stoljeću.- Arsenal u Hvaru sagrađen je u 13. stoljeću. Na katu iznad arsenala 1612. sagrađeno je kazalište, jedno od najstarijih u Europi i najstarije javno kazalište na svijetu.- Franjevački samostan u Hvaru sagrađen je u 15. stoljeću kao utočište za mornare. Unutar samostana nalazi se muzej s izloženim slikama, starim kovanicama, crkvenim knjigama i raznim drugim predmetima. Najpoznatiji izložak je slika “Posljednja večera”. - Gradska lođa sa satom u Hvaru (desno) iz 15. stoljeća jedini je ostatak bivše guvernerove palače.- Hektorovićeva palača u Hvaru jedna je od najljepših kasnogotičkih kuća. Počela se graditi 1463. godine i nije nikad završena. - Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu je utvrđeni ljetnikovac književnika Petra Hektorovića (1487. - 1572.), autora prvog realističnog epa hrvatske renesanse “Ribanje i ribarsko prigovaranje”.- Ostaci antičkog grada Farosa u Starom Gradu, najstarijem gradu na otoku i jednom od najstarijih u Europi, osnovanom od strane grčkih kolonizatora 384. ili 385. godine prije Krista i imao je status slobodne države (polis).- Crkva sv. Stjepana u Starom Gradu sagrađena u 17. i 18. stoljeću.- Crkva sv. Ante u Sućurju sagrađena 1663. godine. Za vrijeme Venecijanske uprave Sućuraj se nalazio na tromeđi triju država: Mletačke Republike, Osmanlijskog Carstva i Dubrovačke Republike. Brojne izbjeglice došle su u Sućuraj u 15. stoljeću, bježeći pred Turcima, te su postali stanovnici Sućurja i sagradili ovu crkvu. U crkvi je arheološka zbirka u kojoj se nalazi i dosta amfora koje su pronađene u moru oko Sućurja.- Svjetionik Sućuraj na istočnom rtu otoka Hvara sagrađen je 1889. godine. U blizini se nalazio i drugi svjetionik s početka 19. stoljeća, koji je srušen u 2. svjetskom ratu.- Tvrđava (fortica) u Sućurju; za vrijeme mletačko - turskih ratova Sućuraj je zapaljen i opljačkan tri puta pa je 1613. izgrađena ova tvrđava, oštećena u 2. svjetskom ratu.- Franjevački (bivši augustinski) samostan u Sućurju, za koji godina izgradnje nije poznata, ali je poznato da je prva rekonstrukcija izvršena 1309. godine, a posljednja 1994.- Crkva - tvrđava u Vrboskoj sagrađena 1575, kada je utvrđena stara crkva sv. Marije od Milosrđa. Crkva je jedna od najčuvenijih znamenitosti na otoku Hvaru. Nalazi se na brežuljku u centru Vrboske.- Mostovi u Vrboskoj, jer se mjesto nalazi u dnu dubokog i uskog zaljeva čije dvije obale povezuju brojni mostići.- Crkva sv. Ivana u Jelsi, sagrađena u 15. stoljeću, s trgom koji je okružuje i župnom crkvom najstariji je dio Jelse.- Grapčeva špilja kraj Humca, nedaleko od Jelse, bila je kultno mjesto Neolitskih otočana (5000. – 4000. godina prije Krista). Špilja se sastoji od velike i male dvorane okružene hodnicima i manjim prostorijama.

KAPELICA BLAŽENOG IVANA URSINIJA (TROGIR)Vidi pod ALEŠI ANDRIJA

20

KAŠTELASedam naselja (upravno grad Kaštela) u srednjodalmatinskom primorju sjeverozapadno od Splita.U antičko doba predio Salone i Traguriuma, s brojnim ladanjskim vilama. Početkom VII. st. Kaštelansko polje naseljavaju Hrvati, stvarajući naselja podno Kozjaka, a poslije postaje kraljevski posjed Trpimirovića, sa sjedištem u Klisu i gospodarskim dvorima u Biaćima. U vrijeme provale Turaka (15./16. stoljeće) splitski i trogirski posjednici kaštelanskih imanja osnivaju utvrđene građevine na obali, oko kojih se zbog sigurnosti nastanjuju stanovnici sela podno Kozjaka. - Kaštel Sućurac, prvi kaštel uz more, sagradio je na svojemu posjedu splitski nadbiskup A. Gualdo 1392., obnovio ga i proširio nadbiskup B. Averoldo 1488., a konačni oblik dao nadbiskup B. Zane 1510. Kaštel se sastoji od ostataka najstarije kule, ograđena dvorišta i utvrđene gotičke palače-ljetnikovca. Na mjestu starijega naselja na brdu nalazi se crkvica sv. Jurja od Putalja, na koju se odnosi povelja s darovnicom knezova Trpimira (852.) i Mutimira (892.) što se čuva u župnoj crkvi. - Kaštel Gomilicu sagradile su u prvoj polovici 16. stoljeća splitske benediktinke na posjedu (Pustica) koji im je 1078. darovao kralj Zvonimir. Tu su 1160. posvetile romaničku crkvicu sv. Kuzme i Damjana. Početkom 16. stoljeća podignut je na otočiću kaštel za obranu od Turaka. U naselju se nalazi barokna crkva sv. Jere, a u novoj župnoj crkvi je oslikano drveno raspelo, rad F. Bakotića (18. stoljeće). - Kaštel Kambelovac podignula je splitska plemićka obitelj Cambi 1589. Bio je okružen morem, ali je kasnijim nasipanjem spojen s obalom. Na obali se nalazi utvrđena kuća braće Cambi iz 16. stoljeća., a usred naselja cilindrična kula i palača s bogatim renesansnim balkonom. - Kaštel Lukšić sagradila je trogirska plemićka obitelj Vitturi krajem 15. stoljeća. Ima oblik velike utvrđene renesansne palače-ljetnikovca, nekada okružene morem, a danas spojene s kopnom. U sredini je dvorište s renesansnim trijemovima. Stara župna crkva iz 1515. je gotičko - renesansnoga stila. U novu župnu crkvu prenesen je u prošlome stoljeću oltar blaženog Arnira iz istoimenoga splitskoga samostana, rad Jurja Dalmatinca (1445.). U polju se nalazi crkvica sv. Jurja iz IX. st., a na mjestu nekadašnjega sela Ostroga crkvica sv. Jere iz XII. st. - Kaštel Stari sagradio je trogirski humanist, pisac i vojskovođa Koriolan Ćipiko 1481. Nakon požara obnovljen je 1492. S morske strane izgleda poput ljetnikovca, a u sredini je dvorište s trijemom. U naselju se nalazi renesansna crkvica sv. Josipa i barokna župna crkva.- Kaštel Novi sagradio je 1512. Pavao Ćipiko, nećak Koriolanov. Ima oblik samostalne kule. Renesansna crkvica sv. Roka iz 1586., gradska loža (18. stoljeće) i kula sa satom, važnije su građevine toga naselja. - Kaštel Štafilić nazvan je prema prvom vlasniku Trogiraninu Stjepanu Stafileu, koji je sagradio kaštel na otočiću i pomičnim ga mostom povezao s kopnom. Očuvana je kula, renesansna utvrđena zgrada, a u mjestu kaštel obitelji Pera. Župnu crkvu renesansno - baroknoga stila iz 18. stoljeća sagradio je Ignacije Macanović. Zapadno se nalazi nedovršena kula Nehaj. Na položaju dvora hrvatskih vladara Trpimirovića u Biaćima nalaze se ostaci crkvice sv. Marte.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:KAŠTELA

Kaštela su nekoć bila ager salonitanus. Nastali su oko sedam utvrđenih kašte- la (castelum=utvrda) u XV. i XVI. st. koja su pripadala svjetovnom i crkvenom plemstvu i imali su prije svega obrambenu funkciju protiv turskih nasrtaja.

Sućurac - Vlasništvo splitskih biskupa. Kaštel je sagrađen djelomice s ostacima kamenja antičke Salone. Barokna župska crkva. U blizini Trpimirova crkvica sv. Juraj u Putalju.

Gomilica - Nekoć vlasništvo splitskih benediktinki darovano od kralja Zvonimira. Iz toga doba ostatala je romanička jednobrodna crkvica sv. Kuzme i Damjana. U župskoj crkvi drveni barokni križ, rad F. Bakotića.

Kambelovac - Kaštel dala sagraditi splitska plemićka obitelj Cambi u XV. st. Okrugla kula dominira krajolikom. Uz nju je renesansni ljetnikovac obitelji Cambi.

Lukšić - Sagrađen 1487. za trogirsku braću Jerolima i Nikolu Vitturi. Dvorac-utvrda je s unutrašnjim dvorištem i arkadama. Pokretni most je spajao dvorac s kopnom (kao i u drugim kaštelima). Stara župska crkva je u tranzicijskom gotičko- renesansnom stilu s drvenim baroknim oltarima. Djelo domaćeg majstora Ivana Rudičića. U novoj župskoj crkvi je Dalmatinčevo remek-djelo - grob bl. Arnira s motivom lapidacije splitskog nadbiskupa Arnira u Poljicima. Mala crkvica s grobom legendarnih Miljenka i Dobrile.

Stari - Kaštel dao sagraditi trogirski humanist Koriolan Ćipiko 1476. Sjeverno pročelje kaštela je fortificirano a južno ima ladanjski izgled. Renesansna crkvica sv. Josipa. Župska crkva je u baroknom slogu.

21

Novi - Trogirski plemić Pavao Ćipiko, Koriolanov nećak, tu je sagradio svoj obiteljski kaštel 1512. Mala renesansna crkvica sv. Roka. U središtu mjesta munici-palna loža iz XVIII st.

Štafilić - Dao ga je sagraditi Trogiranin Stjepan Stafileo. Sačuvana nekadašnja kula. Tu je također renesansni kaštel obitelji Pera. Nešto podalje od mjesta je Kula Nehaj - ljetnikovac splitske obitelji Papalić.

KOR SPLITSKE PRVOSTOLNICEU koru katedrale dograđenom početkom 17. stoljeća sačuvana su dva duga naslona rezbarenih korskih klupa, stilom blizu Buvininih vratnica. Vodoravni pojas s tokarenim rešetkama i geometrijskim prepletima, napučenima rezbarijama životinja i bilina iz srednjovjekovnog bestijarija i herbarija, te s prikazima evanđelista, apostola i gradskih zaštitnika (sv. Dujam, sv. Staš, sv. Kuzma, sv. Damjan).U koru je izloženo i 6 velikih slika iz ciklusa života sv. Dujma, od njegova poslanstva u Dalmaciju gdje je propovijedao kršćanstvo do mučeničke smrti. Naslikao ih je u Splitu Pietro Ferrari, između 1683. i 1685. narudžbom nadbiskupa Stjepana Cosmija.U koru se nalazi 6 slika Matije Ponzonija – Pončuna, rodom s Raba, koji je obilježio slikarstvo prvih desetljeća 17. stoljeća u Splitu i u Dalmaciji.U koru se nalazi i veliko polikromirano Raspeće u obliku slova γ (arbor vitae – drvo života), impresivna skulptura iz sredine druge polovice 14. stoljeća, djelo kipara čija raspela vidimo još u krstionici u Piranu, u katedrali u Krku, te u zbornoj crkvi u Kotoru.

MAUZOLEJ – DIOKLECIJANOVA PALAČA (Ovdje se valjda ne misli i na kasniju katedralu! Barem tako ne piše!!)Vanjski oktogon Mauzoleja bio je obrubljen trijemom na 24 stupa. Između niša unutarnje rotonde, nad osam korintskih stupova od ružičasta granita diže se još 8 manjih. Na vijencu koji teče između prvog i drugog reda stupova nalaze se reljefni prikazi Erota u lovu, maske i ljudske glave. Prikaz glave Hermesa Psychopomposa, Hermesa, vodiča duša u podzemni svijet, ukazuje na funeralnu simboliku. Osobito su zanimljiva dva medaljona u kojima arheolozi prepoznaju portrete cara Dioklecijana i žene mu Priske, koji su trebali biti pokopani u Mauzoleju. Priska, međutim, nikada nije bila proglašena augustom, pa bi ženski ik u tom medaljonu (s kulom kao krunom na glavi) mogao predstavljati personifikaciju čitavog novoutemeljenog Dioklecijanovog zdanja (“Tihe”).Kupola Mauzoleja je zidana bez drvenih svodnih skela, slaganjem opeka u obliku lepezastih obrazaca, a u zadnjoj trećini kupole slaganjem u krugovima. Izvorno je trebala biti pokrivena svjetlucavim mozaikom, koji je dokumentiran u obližnjem Vestibulu. MAJSTOR BUVINA (uglavnom o vratnicama; ako imate više o njemu, nadopišite pa javite!!)Poznat po dokumentima i kao slikar (nažalost, njegova velika freska s likom Sv. Kristofora na Peristilu je propala), izrezbario je 1214. na golemim drvenim vratnicama (orahovina) splitske katedrale, Dioklecijanova Mauzoleja, 28 polja s reljefima prizora iz Kristova života od Navještenja do Uzašašća. Sastoje se od dva krila s po 14 kaseta, na kojima su izrezbareni, nekoć pozlaćeni i obojani prizori iz Evanđelja. Odlično očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvinina vrata su raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne, od drvenih - osim glasovitih ranokršćanskih iz 5. st. a na crkvi sv. Sabine u Rimu i romaničkih sv. Marije u Kölnu - do 13. st. sačuvana su još jedva koja vrata. Dosljedno romaničkom oblikovnom principu komponiranja većih cjelina adicijom relativno samostalnih dijelova, svaka scena Buvininih vratnica dvostruko je uokvirena. Vanjski okvir s biljnom viticom protkanom likovima ljudi koji zoblju grožđe i životinja i ptica konstruktivna je okosnica krila vrata, a unutrašnji skošeni okvir s pleternim i vitičastim ornamentom uokviruje scene. Nasuprot tematskoj opsežnosti ikonografskog programa, kompozicije prizora reducirane su na najnužnije, kao što su i modelacija i oblikovanje krajnje sažeti, a to rezultira jasnoćom i preglednošću. Originalnost djela je u tome što Buvina crpe podjednako iz zapadnih (Samaričanka) i istočnih ikonografskih vrela (silazak u limb), služi se različitim likovnim predlošcima od bizantskih bjelokosti do romaničkih minijatura (Bičevanje), a sve te uzore kombinira slobodom “periferijskog” majstora, prerađuje i reinterpretira (polaganje u grob, Pranje nogu), ili ponekad naivno preinačuje ne pridržavajući se ikonografskih normi (izostavlja golubicu Sv. Duha u sceni krštenja; pet, umjesto tri, apostola prisustvuje molitvi na Maslinskoj gori gdje se Bog Otac javlja s Kristovom aureolom; u sceni Hapšenja Petar siječe uho rimskom vojniku umjesto sluzi svećenika, itd.). Svoje likove pokrenuo je Buvina emocijama, što prvenstveno izražava naglašenim gestama a time ujedno komunicira s gledaocem. Prizori Posljednje večere ili Svadbe u Kani pokazuju dosljednost kojom majstor komponira po metodama svog doba: likovi za stolom ponavljaju izokefalijom horizontale okvira, kao i

22

dugački stol, a s donjim rubom okvira stol ujedno formira novi pravokutnik u koji se moraju stisnuti preostali likovi (zakon kadra), a jedino Krist zauzima čitavu visinu polja (po hijerarhijskom principu ikonografske perspektive). Istodobno se prostorni planovi, umjesto slijeda po dubini, prevode u niz horizontalnih pojaseva jedan iznad drugoga (vertikalna perspektiva).

MEŠTROVIĆ IVAN (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, gdje je i pokopan 24. siječnja 1962. godine. Kao dijete, Meštrović je dok je čuvao ovce, slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču, radi čega je u najkraćem roku morao naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij. Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom prvom suprugom Ružom Klein.Godine 1908. seli se u Pariz, a skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj, da bi se poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču, Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu, nastavivši s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.Putovanja po čitavom svijetu se nastavljaju, pa svoja djela izlaže u Brooklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini (1927.)Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana se prebacio u Veneciju, pod izlikom da izlaže na Venecijanskom Biennaleu, nakon čega odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu, a brata Petra su zatvorile komunističke vlasti.Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Damm.Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split) posjetivši Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama i Josipa Broza Tita.Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, ubio se 1961. godine. Kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka, Meštrović je napravio četiri njihove glinene skulpture.Nekoliko mjeseci kasnije Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

Prema Meštroviću, misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, “otisci besmrtnog bića”. Uz herojsko - nacionalni i intimistički

23

ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. “gotizirajućega”, secesionističkoga i ekspresionističkog stila.

- “Gotizirajuća ekspresivna mistika” našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu u Splitu, s velikim drvenim Raspelom iz 1917. i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života iz 1917.-1953.

- Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika.

- Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

ILI SKRAĆENO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:Meštrović IvanMeštrovićev kiparski opus u Splitu: Galerija Meštrović s Kašteletom, Grgur Ninski, Marko Marulić, pjesnik Luka Botić. Zagreb: Zdenac života i Meštrovićev atelier, Medulić, Strossmayer, Bošković, Tesla . Šibenik: Juraj Dalmatinac. Brist: Andrija Kačić Miošić. Izvan prostora Hrvatske: Avala (Beograd) Spomenik neznanom junaku, Njegošev mauzolej na Lovćenu (Crna Gora), Indijanci u Chicagu, spomenik jednom rumunskom vladaru u Bukureštu. Dublin - The National Museum of Decorative Arts and History: medalja-lira (instrument čiji će lik biti utisnut uskoro na kovanicu od 10 € u Irskoj).

Vidi još i pod DALMATINSKI KIPARI 19. I 20. STOLJEĆA

MLETAČKI SPLITOd 15. stoljeća pa sve do do pada Mletaka 1797. godine, Split se zajedno sa cijelom Dalmacijom nalazio je pod mletačkom vlašću.Prve provale Turaka na splitsko područje bilježe se već od početka 16. stoljeća. Kako su za vrijeme turskih osvajanja, dijelom splitskog zaleđa zavladali Osmanlije, Split se počeo razvijati kao grad na granici i kao uvozno - izvozna luka (krajem 16. stoljeća osnovan je lazaret i splitska skela).Za vrijeme Ciparskog rata, Turci su 1571. godine napali sam grad, ali bili su odbijeni (sljedeće godine kuga je poharala grad ostavivši svega 400 ljudi sposobnih za oružje).Godine 1608. epidemija kuge usmrtila je 2/3 građana (umrlo 2700 građana, a ostalo ih 1045. (otvoreno kužno groblje na Sustipanu).Tijekom Kandijskog rata mletačka vojska i Splićani osvojili su 1648. godine tvrđavu Klis, ključno strateško uporište u srednjoj Dalmaciji. Međutim, ni tada ne prestaje osmanlijska prijetnja, jer Turci 1657. godine u tri navrata napadaju Split i zauzimaju nedovršenu tvrđavu Gripe, koju su građani uspjeli preoteti.Propašću Mletačke republike 1797. prestaje mletačka vlast u Splitu. Važno je napomenuti da je u doba renesanse, usprkos brojnim ratovima, grad bio značajno kulturno središte u kojem je djelovao jedan od prvih hrvatskih književnika, pisac Marko Marulić, autor poznatog epa Judita.

OMIŠSAMO SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:OmišRimski Oneum. Grad je utvrđen već u srednjem vijeku. Suksesivno pripada obitelji Kačić, knezovima Pribirskim te MleČanima. Dobro sačuvana južna gradska vrata s bedemima i tvrđa Fortica. Na proširenoj "placeti" župska crkva sv. Ivana Nepomuka s lijepim portalom i zvonikom. Dvije oltarne pale Mattea Ignolija. Malo dalje crkvica sv. Duha iz XVI. st. oltarnom palom Silazak Duha Svetoga, rad Palme Mlađega. Kula sa satom. Kuća obitelji Radman (zbirka antičkih, gotičkih i renesansnih predmeta)

PERISTIL – DIOKLECIJANOVA PALAČA

24

Glavne ulice spajaju se u središtu Palače. Južno od njih, u produžetku Carda, nalazi se otvoreni prostor – Peristil, uokviren sa istočne i zapadne strane monumentalnim stupovljem s lukovima, usmjeren prema protironu, odnosno Vestibulu careva stana. Peristil je bio namijenjen kultu Dioklecijana, koji je prisvojio naslov Jovius, tražeći da ga se po kompliciranoj dvorskoj etiketi, koju je uveo po uzoru na orijentalne careve, štuje kao sina Jupiterovog, i da se, od 267. godine na dan 21.07. slavi njegovo božansko rođenje. Arhitektura tog prostora stajala je u korelaciji za zahtjevima novog ceremonijala adoracije. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela Protirona, pristupa mu se u adoraciji, klečeći mu se ljube skuti njegova grimizna plašta ili se pred njim pada ničice u prostraciji, ležeći cijelim tijelom na podu. Kultnu funkciju Peristila potvrđuje i snižena niveleta njegova pločnika u odnosu na ulice sjeverno od njega, od kojih je vjerojatno odijeljen i rešetkastim pregradama. Crvena boja granitnih stupova u južnoj polovici Peristila također naglašava ceremonijalnu funkciju tog prostora (od Dioklecijana purpurna boja postaje bojom cara, koji je odjeven u grimiz).Nakon što se u 13./14. stoljeću oblikovao novi gradski trg – Platea Sancti Laurenti – s novom vijećnicom, Peristil postaje vjersko središte Splita.

PJACA – NARODNI TRG – SPLITPosebnost prostora novooblikovanog gradskog trga (Platea Sancti Laurenti spominje se prvi put 1255.) oblikovan je u novom dijelu grada izvan zapadnih zidina Dioklecijanove palače. Do današnjeg oblika rastvorio se 1821. nakon rušenja sklopa kasnogotičkog (15. stoljeće) Kneževa dvora, vijećnice i kazališta, s tamnicom u prizemlju, na njegovoj SZ strani. Sačuvana je samo gradska loža pod zgradom bivše Vijećnice koja je služila za sjedište Etnografskog muzeja, a danas služi kao izložbeni prostor. Neposredno pred zapadnim vratima Dioklecijanove palače nalazi se sklop palača s romaničkom kulom koja nosi sat iz 15. stoljeća i s ložom gradske straže (danas apoteka) pregrađenim u barokno doba. Nasuprot je kasnoromanička palača korčulanskog kneza Ćubrijana Žaninića (Ciprian de Ciprianis), vlastelina kralja Tvrtka, sa slikovitim ugaonim heksaforama na katu i s kipom sv. Antuna Opata (1394.)

PODRUMI – DIOKLECIJANOVA PALAČAKroz mala vrata koja su urenesansno doba nazvana Porta Aenea – Mjedena vrata i koja su služila za carev pristup lađi, ulazi se u “podrume” – zapravo u prizemne dvorane kojima je funkcija bila da izdignu prostore careva stana u gornjem katu. Podrumi Dioklecijanove palače omogućuju da na temelju njihovih konstruktivnih elemenata donekle možemo mentalno rekonstruirati izgled gornjih odaja, a nekima od njih shvatiti i izvornu namjenu. Dio podruma koristio se u ranom srednjem vijeku za stanovanje, a u jednoj dvorani pronađeni su dijelovi turnjačice za proizvodnju ulja i vina. Kroz srednjovjekovna stoljeća pretvoren je, međutim, u monumentalnu otpadnu jamu kuća, koje su usitnile izvornu strukturu rezidencijalnog dijela Palače.

POLJUDSKI SAMOSTAN – SPLITFranjevački samostan u Poljudu podignut je sredinom 15. stoljeća. U renesansnom samostanskom klaustru nad kojim se diže slikovita kula nalazi se niz nadgrobnih ploča splitskih plemićkih obitelji, među njima ona biskupa humaniste Tome Nigrisa, prijatelja Marka Marulića, čiji portret je 1527. naslikao Lorenzo Lotto (izložen u dragocjenoj samostanskoj Zbirci). Na glavnom oltaru u crkvi je poliptih Girolama da Santacroce, potpisan i datiran s 1549. godinom. Sv. Duje naslikan na poliptihu drži u ruci izvanredno vjerno prikazani model Splita prve polovine 16. stoljeća.U crkvi je i slika Francesca da Santa Croce (1516. – 1584.) s prikazom Gospe s Djetetom i malim sv. Ivanom Krstiteljem između sv. Petra i sv. Klare slikane za oltar u kapeli obitelji Benedetti. Zanimljiva je i oltarska pala Benedetta Diane (oko 1460. – 1525.) s prikazom Bogorodice pomoćnice kršćana između sv. Ludovika Tuluškog i sv. Sebastijana, koja plaštom zakriljuje članove bratovštine – slika puna tjeskobne atmosfere epidemija kuge koje su harale Splitom u 15. i 16. stoljeću, a osobito velika oltarna slika Bezgrešnog začeća BDM (pala portante), koju je 1727. naslikao Mihovil Luposignoli, inače arhitekt i graditelj oltara, ovdje kopirajući straiju palu. U donjem dijelu je umetnuta ikona iz sredine 15. stoljeća. U disputi o dogmi Bezgrešnog začeća, u prednjem planu, sudjeluje i Muhamed, što je, prema lokalnoj legendi, spasilo crkvu za jednog od turskih prodora na splitski poluotok. U samostanskom muzeju izloženi su i osobito dragocjeni kodeksi oslikani minijaturama fra Bone Razmilovića sredinom 18. stoljeća.Nedaleko od samostana u Poljudu nalazi se crkva sv. Trojice iz 9. stoljeća, najbolje sačuvani primjer starohrvatske crkve karakterističnog šesterolisnog tlocrta.

PREDROMANIKA I ROMANIKA U SPLITU

25

Predromanika (više u skripti od Dijane Aračić, prof. u PREGLED UMJETNOSTI U DALMACIJI PO STILSKIM RAZDOBLJIMA, str. 6 – 8)Predromanika je stilsko razdoblje koje traje od ranog srednjeg vijeka do pojave romanike u 11. stoljeću. Zasniva se na iskustvima ranikršćanske umjetnosti u okolnostima nastalim propašću Rimskog Carstva i velike seobe naroda. U hrvatskoj umjetnosti, predromanici pripadaju mnogi spomenici graditeljstva i kiparstva, osobito na obali i priobalju. Graditeljske tipove možemo svrstati nja longitudinalne i centralne građevine, a trobrodne bazilike i križne građevine, jednobrodne kapele i oratorije razvijenog tlorisa. Sve ranosrednjovjekovne građevine bile su ukrašavane (portali, prozorski okviri, tranzene, vijenci i stupovi), a javlja se i ukrašeni crkveni namještaj (oltari, ciboriji, oltarne ograde – septum, pergula). Karakterističan motiv je pleter. U većim crkvama nad oltarom se podiže ciborij na četiri stupa. U riznicama dalmatinskih crkava sačuvalo se i nekoliko predmeta koji se mogu datirati u najranija stoljeća po doseljenju Hrvata u Dalmaciju, koji su najvjerojatnije doneseni posredstvom hodočasnika iz Palestine. To su manji križevi – relikvijari poznati po nazivu enklopij, a u riznici splitske katedrale se čuvaju dva.Ostaci predromaničkog naslijeđa su rijetki, a najviše do izražaja dolaze u Splitu., a adaptaciju prethodnih gradnja dokumentiraju i povijesni izvori (Kronika Tome Arhiđakona). SAKRALNI OBJEKTI NASTALI U Splitu u ranom srednjem vijeku su:

- sv. Eufemija i ženski benediktinski samostan (van gradskih zidina)- sv. Ciprijan, sv. Mihovil na obali, sv. Julijana, crkva i trg sv. Lovre, sv. Duh, sv. Marija de

Taurello (zapadno predgrađe)- sv. Petar na Lučcu, sv. Mikula u Varošu (izvangradska pučka naselja)- sv. Feliks, sv. Petar de Solurat, sv. Filip i Jakov, benediktinska Opatija sv. Stjepana na

Sustipanu (zapadna obala gradske luke)- sv. Petar, sv. Bazilija, sv. Dujma, sv. Mihovil in Collibus, sv. Cirjak, sv. Benedikt, sv.

Nikola, sv. Marija na Spinutu (ranosrednjovjekovne marjanske crkvice)- bazilikalno sklop sv. Andrije na Solinskoj cesti, sv. Kasijan na Sukoišanu, sv. Nikola na

Glaviničinama, sv. Marija na Poljudu, sv. Trojica, sv. Pavle i Toma uz sjevernu obalu (sjeverno od srednjovjekonog grada)

- Gospa od Pojišana, sv. Mande na Škrapama, sv. Izidor na Sućidru, sv. Kuzma i Damjan, Gospe od Žnjana, sv. Lovre u Pazdigradu, sv. Petar u naselju Kamen, sv. Lovre u Stobreču i benediktinski samostan (istočni predjeli splitskog poluotoka)

- Katedrala sv. Marije (sv. Dujma), krstionica sv. Ivana (u kripti sv. Toma), sv. Mate (mauzolej splitskih nadbiskupa), Cibelin hram, sv. Martin, sv. Teodor, sv. Nikola de Sdoria (preobrazba Dioklecijanove palače – predromanička prilagodba ranijih antičkih građevina)

Romanika (više u skripti Dijane Aračić, prof. PREGLED UMJETNOSTI U DALMACIJI PO STILSKIM RAZDOBLJIMA, str. 9 – 12)Romanika je stilsko razdoblje u zapadnoeuropskoj umjetnosti koje traje od oko 1000. – 1250. godine, a u crkvenoj je arhitekturi zadržala tlocrtni raspored ranokršćanske bazilike. Uz pročelje crkve nalazi se zvonik, u većem broju slučajeva odvojen od crkve. Opća značajka stila je masivnost zidova, jednostavna i logična konstrukcija te bogata horizontalna raščlanjenost zidne plohe. U Hrvatskoj je romanika zastupljena reprezentativnim spomenicima, naročito u jadranskim gradovima. Romanički stil najviše su raširili benediktinci, koji u 11. stoljeću imaju u Hrvatskoj više od 40 samostana. Kod stvaranja regionalnih inačica važni su i utjecaji talijanskih pokrajina Apulije, Lombardije, Venecije, a u sjevernim krajevima Hrvatske iz Mađarske. Među brojnim umjetničkim ostvarenjima većinom anonimnih autora, do izražaja dolaze jake ličnosti domaće sredine Andrija Buvina i majstor Radovan. Obzirom na umjetničku djelatnost u Dalmaciji, može se govoriti o tri područja na kojima se očituju stilske srodnosti na spomenicima. Drugo područje obuhvaća Split i Trogir sa spomenicima od početka do kraja 13. stoljeća, gdje se susreću utjecaji s juga Italije u arhitekturi, a u skulpturi iz Lombardije i Emilije. Trogir i Split kroz čitavo su razdoblje 13. stoljeća povezani svojim kiparskim radionicama, a Radovan je u svakom slučaju najznačajniji kipar na Jadranu u 13. stoljeću. Ova dva grada imaju dva reprezentativna objekta kasne romanike13. stoljeća – trogirsku katedralu (majstor Radovan izradio je portal katedrale započet 1240. godine) i splitski zvonik katedrale, gdje se također vidi Radovan utjecaj (u podnožju zvonika lijevo i desno od luka nalaze se dva lava slično oblikovana onima u Trogiru). Čak su i propovjedaonice dvaju katedrala međusobno veoma slične.U Splitu se sačuvalo dosta romaničkih skulpura (npr. kod sv. Duha i u crkvi na Sustipanu), a Split se može pohvaliti i dvama reprezentativnim spomenicima romaničkog duboreza – drvene vratnice katedrale, djelo

26

majstora Buvine iz 1214. i korske klupe u katedrali, koje su se izvorno nalazile u nekoj drugoj crkvi, vjerojatno u benediktinskom samostanu na Sustipanu, te još jedan spomenik duboreza – reljef koji potječe iz sv. Luke, a predstavlja Krista među splitskim zaštitnicima sv. Dujmom i sv. Stašom.U Splitu je sačuvano i građevina romaničke stambene arhitekture, a iako ih je većina pregrađena, mogu se lako sagledati oblici stambenih kuća iz doba romanike – kuća podignuta pored sjevernih gradskih vrata palače, troetažni reprezentativni objekt s fasadom od fino klesana kamena, skladno dekoriranom biforom i više prozora na katovima, a njeni elementi uklopljeni su postojeću rimsku arhitekturu. Romaničko slikarstvo u Splitu pokazuje izraziti toskanski utjecaj. Najstarija je, izgleda, slika Gospe od Žnjana, koja se nešto odvaja od ostalih triju slika Bogorodice – ikona Gospe od Zvonika, ikona Gospe sa Sustipana i slikano raspelo u samosatnu klarisa. U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se mali triptih koji na središnjoj tabli ima poprsje Bogorodice s Kristom, a na krilu sv. Nikolu i sv. Franu. Djelo je to slikara iz mletačkog kruga sa početka 14. stoljeća.

RADOVANOV PORTAL – TROGIRIstinski zaštitni znak trogirskog kiparsta jest majstor Radovan, najznačajniji kipar hrvatske srednjovjekovne umjetnosti. Potpisao se na zapadnom (glavnom) portalu trogirske katedrale u zapisau koji teče pod lunetom i reljefima Navještenja sa strana: FUNDATUR VALVE POST PARTUM VRGINIS ALME PER RADUANUM CUNCTIS HAC ARTE PRECLARUM UT PATET EX IPSIS SCULPTURIS ET EX ANAGLIPHIS ANNO MILLENO DUCENO BISQUE VICENO PRESULE TUSCANO FLORIS EX URBE TREGUANO. Ti metrički stihovi donose pored imena autora i godine početka gradnje portala i ničim pretjeranu ocjenu njegova djela: OVA VRATA PODIŽE RADOVAN NAJBOLJI OD SVIH U OVOJ UMJETNOSTI, KAKO OČITUJU KIPOVI I RELJEFI, GODINE 1240. POSLIJE PORODA ČASNE DJEVICE A ZA BISKUPOVANJA TOSKANCA TREGUANA IZ FIRENCE.Biskup Treguan umro je 1254. godine. Stoljeće – dva ranije zacijelo bi zbog svojih zasluga bio proglašen blaženim ili svetim. Naslijedio ga je redovnik Kolumban, izabran izravno od pape i posvećen u Rimu, uz kojeg treba vezati drugu, završnu fazu Radovanova portala, predvorje katedrale, podizanje pulpita, ciborija, moćnika ruke bl. Ivana i izvanrednog poliptiha glavnog oltara, nedavno otkrivenog u korskim klupama u kojima je bio preupotrijebljan kao sirova drvena građa u barokno doba. U središtu zone portala nalazi se luneta unutar koje je Radovan uspio u jedinstvenu kompoziciju povezati prikaze Kristova rođenja, Putovanja triju kraljeva i Poklonstva pastira. Na dva kraja pri dnu luka koji se svija oko lunete majstor je prikazao Navještenje, po sredini luka Poklonstvo kraljeva, desno još Josipov san, a sa strana grupe anđela u slavi. Radovanova luneta prvi je europski timpanon koji Kristovo rođenje uzima za centralnu temu čitava pročelja. Polazište u čitanju jest luneta – isklesana “a double face” s prikazom Rođenja na prednjoj i sa znakom križa na stražnoj strani, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičkim vjeronaučnim deklaracijama. Vanjski okvir portala snažno je naznačen kipovima lavova na konzolama. Desno je lav koji gnječi zmaja, lijevo lavica koja u šapama drži janje, dok pod njom spavaju dva lavića.Na podnožju portala isklesano je osam telamona koji na svojim plećima nose pilastre portala.Na čeonoj strani pilastara uz vrata niže se nepotpuni ciklus Mjeseci u godini (Ožujak i Travanj s lijeve, Prosinac, Siječanj i Veljača s desne strane) prikazanih kroz karakteristične radove i s odgovarajućim znakovima zodijaka. Tako se mu cijeloj donjoj zoni razvija sustav prizora s temom grijeha i stanja ljudskog roda prije donošenja prvih zakona. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno. Prvotni arhitektonski i ikonografski program Radovanovog portala značajno proširen već sredinom druge polovice 13. stoljeća, ali i preinačen, predstavlja usklađenu cjelinu. Na izradi novog ranogotičkog okvira sudjelovalo je nekoliko majstora, a sadržaj mu podcrtava temu Grijeha i Otkupljenja ljudskog roda. Kipovi golih Adama i Eve postavljeni na lavove predstavljaju Istočni grijeh, a prizori iz Kristova života i Muke predstavljaju Otkupljenje čovjeka. Na vanjskim pilastrima (na mjestu gdje je Radovan bio predvidio prikaze ostalih Mjeseci) isklesao je šest apostola, također u nepotpunu nizu, kao posrednici Otkupljenja. Na drugom vanjskom luku, koji se razvija oko lunete u jezgri gornje zone, nižu se prizori: Bijeg u Egipat (na lijevom kraju), Krštenje u Jordanu (na suprotnoj strani), Iskušenje Krista u pustinji (iznad Krštenja), te ulazak u Jeruzalem, Pranje nogu, Uhićenje i Bičevanje Kristovo, Raspeće i Uskrsnuće s Tri Marije.

SALONA – ANTIČKI POLIS(preuzeto iz Belamarićeve knjige OD PALAČE DO GRADA)

27

Salona je bila uporište i luka ilirskih Delmata, koja se zarana našla u sferi interesa Grka u Jadranu. Julije Cezar, koji je tada bio namjesnik Ilirika, podiže je u rang kolonije – Colonia Martia Iulia Salona – središte provincije Ilirika, kasnije Dalmacije. Postaje kozmopolitsko središte Jadrana, a cvat doživljava u Dioklecijanovo doba kada dobiva počasni naslov Valeria, koji kao gentilno ime pripada samom caru. Iz prve rimske faze sačuvan je dio trakta gradskih zidina s monumentalnim vratima i kulama (Porta Caesarea). Grad se ubrzo širi prema zapadu i istoku, te je u 2. stoljeću opasan novim bedemima. Forum se nalazio u središtu grada pri moru. Tijekom 1. stoljeća uz njega su prigrađeni teatar i terme. Mnogo bolje sačuvani sklop termi nalazi se istočno od kasnije biskupske bazilike u istočnom dijelu grada, gdje je istražena i raskošna villa urbana poznata po mozaicima s prikazima Apolona, Orfeja, Tritona (u splitskom Arheološkom muzeju). U SZ kutu grada je u 2. stoljeću podignut amfiteatar u sklopu fortifikacijskog sustava. Velika gradska nekropola na kojoj su stajali neki od najpoznatijih solinskih sarkofaga nalazila se uz cestu koja je vodila prema Traguriju (necropolis in horto Metrodori).

SALONA – MANASTIRINEGroblje u Manastirinama najznamenitije je od svih dosada otkrivenih starokršćanskih grobišta pod vedrim nebom – sub divo – bilo radi neprekinutog niza spomenika kroz više vijekova, bilo radi množine sarkofaga i mnogih natpisa, važnih s povijesnog i juridiučkog gledišta, ali poglavito stoga što je ovo groblje povijesnih salonitanskih mučenika. Ovo se groblje može ponositi s još nečim, jer ima jednu prednost s kojom se može natjecati s grobištima Vječnog Grada. Povijest njegovih mučenika koji su preneseni u krstionicu sv. Ivana lateranskog od jednog pape Dalmatinca, Solinjanina, usko je vezana s Lateranskom bazilikom, s onom maticom crkava: “omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput”. Manastirinama je to ime nadjenula mjesna tradicija koja vrlo često u ruševinama starih zgrada vidi tragove i ostatke manastira (monasterium). Ovaj je arheološki lokalitet osobito važan za povijest crkve jer je na njemu pokopan Dujam, solinski biskup i mučenik, poslije splitski patron, pogubljen za progona kršćana 304. godine u doba cara Dioklecijana. Ostaci mnogih grobnih kapela sa sarkofazima, koje su nastajale uokolo njegova groba, te crkava koje su tu sagrađene u nekoliko slojeva (graditeljskih faza), predstavljaju u današnjem obliku vrlo teško čitljivu arheološku sliku.

SALONA – EPISKOPALNI CENTARBlizu spoja sjevernog i zapadnog bedema istočne Salone (urbs orientalis), nedaleko Porta Caesarea, u jednoj privatnoj kući bio je u drugoj polovini 3. stoljeća uređen mali oratorij. U novom kršćanskom središtu Salone, malo istočnije, podignuta je u 4. stoljeću basilica urbana, a potom, u 5. stoljeću, nova, znatno veća: ... nova post vetera... kako veli natpis na mozaiku njena svetišta, u kojemu se spominju biskup Simferius i njegov nasljednik i nećak Hesihije, koji je 418. godine stekao i naslov metropolite Dalmacije. Uz nju je prigrađena krstionica sa svečanom dvoranom konsignatorija za pripremu katakumena u kojemu je otkriven krasan mozaik s prikazom dvaju simboličkih jelenova koji piju s izvora, sa stihom iz 41. biblijskog psalma (SICVT CERVVS DESIDERAT AD FONTES AQVARVM ITA DESIDERAT ANIMA MEA AD TE DEVS – KAO ŠTO JELEN ŽEĐA ZA VODOM, TAKO MOJA DUŠA, GOSPODE, ŽUDI ZA TOBOM). Uz spomenutu baziliku u 6. stoljeću prislonila se nova, križna tlocrta, oblikujući karakterističan sklop dvojnih bazilika (geminae). Bile su povezane narteksom, a čitav sklop je organski bio spojen s episkopalnom palačom.

SALONA – AMFITEATAR U SZ kutu grada početkom 2. stoljeća je podignut amfiteatar, u sklopu izgradnje zapadnog bedema Salone. Premda je dobrim dijelom srušen u 17. stoljeću da bi se spriječilo utvrđivanje turskih četa, a potom je služio i kao “kamenolom”, može se precizno rekonstruirati njegov izvorni izgled. Dužina mu je iznosila 124,75 m, širina (po kraćoj osi) 100,65 m, a sama arena bila je dugačka 64,30 m, široka 40,20 m. Gledalište je imalo 13 400 sjedaćih, a procjenjuje se da je mogao odjednom primiti oko 20 000 gledalaca (malo više od nešto starijeg pulskog amfiteatra). Vanjski plašt nose čvrsti piloni s prislonjenim stupovima na kojima počiva trabeacija katova. Njegov položaj u SZ uglu gradskih zidina i temeljenje dijelom na strmini tupinastog brežuljka na tom mjestu uzrokovali su da glavni ulazi budu na jugu i istoku, odnosno da je sjeverni dio građevine bio bez podgrađa. Gledalište je bilo disponirano kružnim hodnicima i radijalno postavljenim stubištima. Maenianum summum, gledalište natkriveno trijemom na vrhu amfiteatra sa stajaćim mjestima, bio je otvoren prema vani kvadratnim prozorima između kojih su se dizali jarboli za razapinjanje šatora (vela). Po sredini donjeg menijana nalazile su se počasne lože (raskošno preuređene u Dioklecijanovo vrijeme – s pregradnim stupovima s hermama). Na sjevernoj strani za gradske magistrate, na južnoj za namjesnika provincije. Ispod gledališta po dužoj osi nalaze se široki ulazi (porta pompae) za ekipe protivnika u borbi, s kavezima za životinje (carcera) na istočnoj strani. U Dioklecijanovo doba sagrađen je i

28

podzemni koridor za brže uklanjanje ubijenih i ranjenih u areni. U nadsvođenim ćelijama za gladijatore ispod južnog dijela gledališta nalazili su se i Nemezeji, svetišta božice osvete koju su gladijatori štovali. Na istom mjestu kasnije su bili oratoriji kršćanskih mučenika. S juga amfiteatra bilo je groblje gladijatora. Ostaci amfiteatra stradali su osobito 1647. godine, kada ga je L. Foscolo dao porušiti u strahu da se Turci u njemu ne utabore. Mletačka uprava plaćala je ponekad svoje činovnike solinskim kamenom, a uredno se godinama odnosio u Mletke.

SECESIJA U SPLITUSecesija je najviše traga ostavila na obiteljskim kućama i vilama. Poznatije su Sumporno kupalište arhitekta Kamila Tončića iz 1903. godine, kuća arhitekta Š. Nakića na Pjaci, Vila Plevna kod parkinga na Usjeku, zgrada gimnazije iz 1911. godine (historicizam i secesija) u Zagrebačkoj ulici, itd.

SPLITSKE BAROKNE ZIDINE Splitski barokni bedenmi iz 17. stoljeća, uključujući i utvrde Gripe i Bačvice, izuzetan su frtifikacijski zahvat koji se po obujmu radova, uloženim financijskim sredstvima i broju angažiranih izvođača i graditelja može usporediti s gradnjom carske palače u Splitu. Iako nikada u potpunosti završeni, budući da je s vremenom minula opasnost od Turaka, predstavljaju najcjelovitiji barokni fortifikacijski sustav na istočnoj obali Jadrana. Gradnja splitskih bedema skoro je isprazila komunalnu riznicu. Radi bedema trebalo je porušiti na stotinak kuća i nekoliko crkava i samostanskih kompleksa. Novac koji bi se u normalnim uvjetima usredotočio na gospodarski razvoj, u slučaju Splita bio je usmjeravan na ovaj “faraonski” projekt. Bedemi, za razliku od drugih velebnih graditeljskih djela, kao nužno zlo, rijetko opstaju poslije nestanka neposredne opasnosti. Novi urbanistički postulati za više prostora, svjetla i zelenila bili su u 19. i dobrom dijelu 20. stoljeća kobni za cjeloviti opstanak splitskih baroknih bedema. U vrijeme prvih otomanskih provala na splitsko područje u 16. stoljeću, grad su branile preuređene utvrde zidina Dioklecijanove palače i neki manji fortifikacijski objekti u zapadnom predgrađu Splita. Tek u vrijeme Kandijskog i Morejskog rata pristupa se sustavnijoj gradnji fortifikacijskih objekata. Pojačavaju se postojeće vetusne i slabe zidine. Splitske barokne utvrde prepoznatljive su po svom bastionskom frontu udovoljavajući postulatima novotalijanske fortifikacijske škole. Karakteristično za splitske bastione je da nisu bili nasuti po cijeloj površini (tzv. šuplji bastioni). Bili su flankirani sa jakim grudobranima po rubovima. Laki su topovi bočnom vatrom branili kortine. Flanke su bile približno postavljene pod pravim kutom u odnosu na kortine. To je omogućavalo topništvu kod sukoba na bližoj udaljenosti bolji obrambeni učinak. Utvrde su se u prošlosti nazivale po imenima svetaca ili vladara i mjesnih velomože i dostojanstvenika. Iako se točno znaju imena splitskih baroknih fortifikatora, svi splitski bastioni nose imena tadašnjih generalnih providura: ANTONIO BERNARDO, ANDREA CORNER, GIROLAMO CONTARINI, CATTARINO CORNER i ANTONIO PRIULI. Uz privolu mletačkog generala Leonarda Foscola i ostalih generalnih providura, za gradnju splitskih fortifikacijskih objekata naveliko se devastirala antička Salona, čije je obrađeno kamenje alimentiralo splitsku gradnju.

SA SLAJDOVA OD DR. STJEPANA LAPENDE:SPLITSKE BAROKNE UTVRDE I BEDEMI

Utvrda Gripe - fortifikacijski objekt sjeveroistočno od grada jedini sačuvan do danas kaotakav. Građen je po nacrtima mletačkog vojnog fortifikatora Alessandra Magliae u doba Kan-dijskog rata između 1648. 1657.

Bastion Priuli pučki nazvan Bašćun, smješten na vrhu Marmontove ulice kod kina Tes-la i okolnog prostora čiju je gradnju započeo Priuli 1667. Iako završen, bastion nikada nije biou cijelosti popunjen zemljom. Teško oštećen probojem Marmonove ulice 30.tih godina proš-loga stoljeća koja se vezala na crkvu Gospe od Zdravlja.

Bastion Contarini također nazivan bastion sv. Jeronima bio je lociran na prostoru današ-njih gimnazija iznad Pazara i nekadašnjeg željezničkog usjeka. Ostala donekle zapadna strananasuprot gradskom Đardinu.

Bastion Cornaro pučki nazvan Bolnički bastion nalazio se na prostoru oko današnje Galerije umjetnina kod gradskog Đardina sagrađenog na nekadašnjoj kortini. Ovaj središnji, sjeverni bastion započeo je graditi 1660. generalni providur Andrea Coner. Njegov je klin na današnjoj Manuškoj poljani porušen 1935 radi regulacije prometa. Najbolje sačuvani bastion.

29

SPLITSKI HUMANISTI15. i 16. stoljeće obilježeno je jakom humanističkom djelatnošću s počecima umjetničke literature na hrvatskom jeziku, u čemu se osobito istakao krug oko Marka Marulića – središnjeg lika splitske književne renesanse i oca hrvatske književnosti. U Marulićevu djelu križaju se tri pjesničke tradicije: latinska, talijanska i hrvatska. Autor je Judite, prve knjige tiskane na hrvatskom jeziku, a europsku slavu stekao je svojim djelima na latinskom jeziku. Bio je izraziti humanist, a pokopan je u crkvi sv. Frane na Obali, u malom splitskom Panteonu. Meštrovićev brončani Marulić podignut je na splitskom Voćnom trgu.Ostali humanisti (nadopuniti!!): Toma Nigris Mrčić, humanist i diplomat, Dmina Papalić, Franjo Božićević...

SPLITSKI BAROKBarok je umjetnički stil 17. i 18. stoljeća nastao razvojem renesansnih oblika 16. stoljeća tako da se pravilna geometrijska tijela i likovi razbijaju u svojim okvirima, konture tijela i likova postaju mekane i razigrane, a arh. mase se rastvaraju. Družba Isusova kao važan provoditelj protureformacije donosi barok u gradove u koje dolazi.U Dalmaciji je barok u 17. stoljeću jako vezan uz renesansnu tradiciju. U Splitu mletački arhitekt F. Melchior gradi crkvu sv. Filipa u stilu provincijskog mletačkog tipa jednobrodne crkve s malim bočnim kapelama. Na profanu arhitekturu utječe aktualna opasnost od Turaka, pa se grade fortifikacije Vaubanova tipa. U 17. stoljeću gradi ih A. Magli u Splitu i Klisu. Palače na jugu Hrvatske su mediteranske, pretežno renesansne koncepcije – palače Milesi i Cindro u Splitu. U primorskim gradovima građanske i težačke kuće oživljene su balaturom. Kasnomletački barok (u slikarstvu) s utjecajima S. Riccija zastupa niz slika u kojima je već nagoviješten klasicizam (bratovština sv. Duha u Splitu). Portreti slikani između 1650. godine i kraja 18. stoljeća posebno su područje baroknog slikarstva – portretiraju se većinom članovi velikaških i plemićkih familija, vladari, rjeđe svećenici, a još rjeđe građani. Značajnu zbirku portreta u Splitu ima Galerija umjetnina. U doba baroka iluminatori su konzervativni, ali se tu i tamo jave barokni elementi (Split, Poljud, koreali na pergameni B. Razmilovića, oko 1675. godine.)

SPLITSKI MUZEJIARHEOLOŠKI MUZEJ Utemeljen 1820. godine, najstariji je muzej u Hrvatskoj. Posjeduje bogati fond arheoloških predmeta iz prehistorije, iz doba grčke kolonizacije Jadrana, rimskog razdoblja, starokršćanskog razdoblja te ranog srednjeg vijeka. Spomenici pretežno potječu sa prostora srednje Dalmacije, najvećim dijelom iz Salone, a muzej posjeduje i bogatu biblioteku s arheološkom i povijesnom literaturom od oko 30 000 svezaka. Uz ovaj muzej vezani su i počeci arheološke znanosti u Hrvatskoj, a svjetski ugled pribavio mu je njegov dugogodišnji ravnatelj don Frane Bulić, osobito nakon održavanja 1. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju (Solin – Split 1894. godine).

MUZEJ HRVATSKIH ARHEOLOŠKIH SPOMENIKA (HAS)Utemeljen u Kninu 1893. godine, poslije 2. svjetskog rata preseljen je u Split, a od 1976. godine nalazi se u sadašnjoj zgradi. Posjeduje bogatu zbirku ranosrednjovjekovnih kamenih spomenika, kao i zbirke oružja, oruđa, nakita, novca i predmeta svakodnevne upotrebe.

GALERIJA UMJETNINAOsnovana 1931. godine, a odneavno je dobila za svoje domicilno sjedište prostore Stare bolnice pred sjevernim zidom Dioklecijanove palače. Stalno su izložene slike i skulpure od 14. stoljeća do najnovijeg doba. MUZEJ GRADAOsnovan je 1946. godine. Smješten je u SI dijelu Dioklecijanove palače u sklopu srednjovjekovnih zgrada među kojima središnje mjesto zauzima kasnogotička palača obitelji Papalić, projekt i djelo Jurja Dalmatinca. U stalnom muzejskom postavu izložen je isječak iz povijesti gradaiz razdoblja kad je Split bio autonomna gradska komuna (12. – 14. stoljeće) i razdoblje mletačke uprave (15. – 18. stoljeće) gdje središnje mjesto pripada književnom krugu Marka Marulića.

ETNOGRAFSKI MUZEJOsnovan je 1910. godine. Prikazuje kroz niz zbirki prepunih raritetnih artefakataetnografiju cijele Dalmacije. U vitrinama koje je projektirao utemeljitej muzeja, arhitekt K. Tončić, izložene su najtipičnije

30

nošnje ijelog područja, a u muzeju su prikazani i različiti zanati: lončarstvo, pletarstvo, te rukotvorine (drvorezbarstvo, prerada vune i sl.), različit srebrni nakit, tipovi oružja i razni instrumenti. Muzej je smješten iza Vestibula Dioklecijanove palače.

GALERIJA MEŠTROVIĆOsnovana je darovnicom Ivana Meštrovića, a otvorena je 1952. godine u zgradi koju je po vlastitom planu podigao Ivan Meštrović između 1931. i 1939. godine i u kojoj je živio sa svojom drugom ženom i njihovo četvero djece do Drugog svjetskog rata. U parku su izložene brončane skulpture, a u dvoranama Galerije čuvaju se umjetnine od mramora, kamena, drva, bronce, uljene slike na platnu te razni crteži. Dio umjetnina izložen je u Meštrovićevom kašteletu, nekada ljetnikovcu stare splitske obitelji Kavanjin – Capogrosso iz 17. stoljeća.

POMORSKI MUZEJ(nadopuniti!!)

PRIRODOSLOVNI MUZEJ(nadopuniti!!)

KUĆA SPLITSKOG SPORTA (nadopuniti!!)

STAROHRVATSKI SOLINStarohrvatski Solin razvio se uz rijeku Jadro, istočno od ruševina antičkog grada. Dobro su istražene crkve podignute od hrvatskih srednjovjekovnih vladara: crkva sv. Marije i crkva sv. Stjepana, kraljevski mauzoleji, uz današnju Gospu od Otoka, gdje je pronađena glasovita ploča s natpisom kraljice Jelene, crkva u Gradini (koja bi mogla biti adaptirana ranokršćanska građevina) i krunidbena Zvonimirova “Šuplja crkva” iz 11. stoljeća, nastala na temeljima jedne od najmonumentalnijih ranokršćanskih bazilika na istočnoj obali Jadrana. Malo dalje nalaze se ostaci benediktinskog samostana na Rižinicama pod Klisom. U okolici je istraženo i više starohrvatskih nekropola s bogatim nalazima koji su prezentirani u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i u Arheološkom muzeju.

SVETI JEROLIMSv. Jerolim (sv. Jere) živio je krajem 4. i početkom 5. stoljeća. Bio je romanski Dalmatinac (ne Hrvat kako ga se voli nazivati, jer Hrvati tada još nisu bili naselili ove prostore). Po naredbi ondašnjeg pape prevodi Bibliju sa grčkog na latinski jezik, što se naziva Vulgata. U ikonografiji ga se prikazuje kao čovjeka odjevenog u kostrijet u špilji uz lava i sa sv. Pismom u rukama. Zaštitnik je egzegeta, prevoditelja, te Dalmacije i Hrvatske uz sv. Josipa (tu odluku donio je hrvatski Sabor).CRKVE U SPLITU, OKOLICI, ZAGORI I NA SREDNJEDALMATINSKIM OTOCIMA posvećene sv. Jerolimu:

- Sv. Jere, Marjan, Split- Srednjovjekovna crkvica, Stari Grad, otok Hvar- Južna padina Gradine, otok Vis

Sv. Jerolim spominje se i kod Andrije Alešija (baptisterij uz trogirsku katedralu) i na kamenom triptihu ispod kora u trogirskoj katedrali.

ŠIBENIK – OPĆENITO/

ŠIBENIK – GRADSKE UTVRDE

31

Srednjovjekovni Šibenik rastao je amfiteatralno oko luke, s tri usporedne aglomeracije: DOLAC (najzapadniji dio, formiran od izbjeglica iz Biograda početkom 12. stoljeća, gdje je prva gradska luka), GORICA (najsjeverniji) i GRAD S DOBRIĆEM i predjelom oko katedrale. Gradske utvrde iz tog vremena , koje su se pružale od kaštela uz crkvu sv. Krševana prema moru, sačuvane su fragmentarno. Unutar dvostrukog pojasa srednjovjekovnih zidina koje su se okomito spuštale prema obali Kvartira, nalazila se izravna komunikacija tvrđave s lukom. Za Kandijskog rata, povrh grada su izgrađene tvrđave sv. Ivan i Šubičevac (Forte Barone = baron Degenfeld). Stoljeće ranije Šibenik postaje najvažnijom vojno – strateškom točkom mletačkog Jadrana. Stoga je na ulazu u Konal, na plićacu Ljuljevcu gdje je do tada stajao benediktinski samostan sv. Nikole, prema nacrtima glasovitog mletačkog arhitekta Gian Girolama Sammichelija 1540. godine započela gradnja zasigurno najljepše renesansne utvrde na našoj obali. Ona je trokutna tlocrta: korpus ztvrde na južnoj strani završava dvama polubastionima s “ušima”, rondelom na sjeveru. Glavni ulaz je s mora, u istočnoj kortini uza sam rondel. Međutim, tvrđava je bila više prelijepa za gledanje, negoli korisna.Nepravilni raster ulica prilagođava se nagibu brežuljka na čijem je vrhu tvrđava sv. Ane (izvorno sv. Mihovila; u osnovi iz 14. stoljeća, s pojačanjima iz 16. i 17. stoljeća), uz koju se nalazi slikovito gradsko groblje.

ŠIBENIK – NAKIĆEVE ORGULJE /

TETRARHIJATetrarhija = Vladavina četvorice (2 augusta i 2 cezera koja su im podčinjena)Svativši da Carstvo opsjednuto barbarima traži stalnu vojsku i cara blizu svih granica, Dioklecijan je 01. 04. 286. godine uzvisio na čast augusta i svog kolegu Maksimijana. Dioklecijan se počastio naslovom Jovius (sin Jupitrov), a Maksimijan se prozvao Heraclius (rođen u blizini Sirmiuma kao seljačko dijete, Maksimijan je ostao do kraja života nepismen). Maksimijanu je predao zapadni dio imperija na upravljanje, a Dioklecijan je nastavio neposredno upravljati istočnim dijelom carstva i Egiptom, s prijestolnicom u Nikomediji, na zapadnoj obali Male Azije. Može se reći da je njegovom zaslugom Rimsko Carstvo, barem na istoku, bilo spašeno, a u većini periodizacija rimske povijesti, smatra se da s njim počinje kasnoantičko razdoblje.Državni problemi nalagali su da dva augusta 293. godine podijele vlast s dvojicom cezara, koje su posinili, učinivši da ostave svoje supruge i ožene njihove kćerke: Galerije (s nadimkom Armentarius, po njegovu prvotnu zanimanju – pastiru) je oženio Dioklecijanovu Valeriju, a Konstancije (s nadimkom Klor radi bijele puti) Maksimijanovu pokćerku Teodoru. Neobično jedisntvo tetrarha u svemu lojalnih Dioklecijanu, suvremenici su uspoređivali s harmonijom glazbenog zbora. Porfirne statue tetrarha otete 1204. iz Konstantinopolisa (otada na uglu bazilike san Marco u Veneciji) insistiraju na jedinstvenosti njihovih vojničkih odora, čak i na fizionomijskoj sličnosti. Na Clerisseauovom crtežu Zlatnih vrata (poslije 1754. godine) prikazana su četiri postolja na kojima su stajali kipovi tetrarha.

TROGIRSKA PRVOSTOLNICAGradnja današnje katedrale (nakon što je u mletačkom rušenju grada stradala starija iz 1171. godine) započela je samim početkom 13. stoljeća, osigurana višestrukim potvrdama beneficija ugarskih kraljeva. Romanička katedrala koncipirana je kao trobrodna bazilika s glavnom lađom znatno širom i višom od bočnih. Zidni plašt raščlanjen je izvana i iznutra pilastrima između kojih su uski prozori. Pod strehama krovova teku vijenci visećih lukova. Apside romaničke katedrale nalaze se samo dvadesetak metara od trase nekadašnjih istočnih gradskih zidina nad morskom obalom. U luneti južnih vrata nalazi se natpis iz 1213. godine koji spominje biskupa Treguana “toskanskog roda” i gradskog kneza Iliju, vjerojatno od roda Kačića. Glavni portal započet je 1240. godine, a gradnja katedrale dovršena je 1251. godine. Velika prozorska ruža (oko 1370. godine) sred zapadnog pročelja ugleda se na onu s transepta bazilike San Marco u Veneciji. Na manjoj kružnoj prozorskoj tranzeni poviše nje, nalazi se grb kralja Ludovika Anžuvinca koji pridržavaju anđeli (atr. Nikoli Dente – Corvu, osrednjem mletačkom kiparu koji je radio lunetu glavnog portala dominikanske crkve). Početkom 15. stoljeća nad bočnim su brodovima oblikovane terase – lođe, u kojima se sve do početka 17. stoljeća projektiralo i klesalo za katedralu (v. Čitave spletove nacrta urezanih u pločniku). Figuralne odvode za kišnicu koja je padala na terasu nad južnim brodom, isklesao je 1417. godine Petar Pozdančić. Kapele i sakristija na sjevernoj strani izgrađeni su kroz 15. stoljeće, nakon što su srušene kuće koje su dijelom dodirivale katedralu s te strane. Prostor između pročelja katedrale i Velike palače Cipiko (zove se danas i Cimatorij, staro groblje) uredio je Tripun Bokanić 1601. godine.

32

Zvonik trogirske katedrale započet je s gradnjom polovinom 13. stoljeća, a dovršen je 1603. godine. Zvonik visok 47 metara kakvog ga vidimo danas, nastao je u obnovi čitavog katedralnog sklopa teško oštećenog u bombardiranju grada u lipnju 1420. 1422. godine radove na ponovnoj gradnji prvog kata vode Matija Gojković i majstor Stjepan, vjerojatno otac Ivana Duknovića. Drugi kat nosi sve stilske značajke mletačke cvjetne gotike i pretpostavlja se da je na njemu radio Lorenzo Pincino, koji je do 1441. bio protomajstor šibenske katedrale. Ta dva vitka, transparentna kata trogirskog zvonika zacijelo predstavljaju refleks na gradnju splitskog zvonika. Zadnji kat s piramidom dovršio je T. Bokanić reutilizirajući dobar dio već postojećih dijelova kasnogotičkog završnog kata zvonika, koji je vjerojatno već sredinom 15. stolječa bio dovršen, ali je koncem sljedećeg stoljeća bio toliko oštećen da ga je u tom dijelu trebalo temeljito popraviti i preoblikovati... četiri statue Alessandra Vittorije premješteni su iz kapele bl. Ivana Trogirskog uz atiku zvonika sredinom 17. stoljeća (originali su 2001. zamijenjeni kopijama). Na vrhu završene piramide je metalna pozlaćena kugla s relikvijama za zaštitu od gromova. Svako zvono imalo je svoje pučko ime. Jedno je izlio 1629. godine Jean Guillard iz Lorene. Istinski znak trogirskog kiparstva je majstor Radovan. O Radovanovom portalu vidi pitanje

RADOVANOV PORTAL – TROGIR.Radovanovim nastavljačima u drugoj polovini 13. stoljeća treba pripisati ciborij i osmerostranu propovjedaonicu. Gotičke kipove Navještenja Marijina na ciboriju potpisao je majstor Mavar, malo iza 1331. Kipove sv. Lovre i bl. Ivana Trogirskog uz glavni oltar, kao i anđele na oltaru u kapeli bl. Ivana Trogirskog, klesao je 1738. Giuseppe Toretti. Desno od glavnog oltara nalazi se zdenac, gdje je prema tradiciji pronađeno tijelo bl. Ivana Ursinija. Lijevo od glavnog oltara još se vide reljefi i dekorativne slikarije preostali od gotičke kapele bl. Ivana Trogirskog (sarkofag je prebačen na oltar nove kapele tek 1681.). Ta kapela, s izduljenim bačvastim svodom(nalazila se na mjestu još starije koja se spominje u čudesima svečeva života) imala je dvoja vrata s kovanom ogradom prema sjevernom brodu, odnosno prezbiteriju katedrale. Na njoj su 1331. radili mletački majstori, a bila je dovršena nakon Velike kuge 1348. godine.Nad središnjim dijelom glavne lađe katedrale visi veliko raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina, vraćeno 2001. na mjesto za koje je izvorno bilo slikano, čak i na isti koloturnik. Stoji visoko nad ulazom u prezbiterij, čije je korske klupe od 1439. rezbario Trogiranin Ivan Budislavić. Blaževo raspelo zaključak je preoblikovanja unutrašnjosti katedrale (nakon bombardiranja 1420.). Između 1427., kada se izradio svod nad prvim travejom i 1442., kada s sa skradinskih slapova dobavljala sedra za gradnju svoda zadnjeg, petog traveja, dovršena je potpuna, kasnogotička obnova unutrašnjosti katedrale. Svodove proviđene s interesantnom arhitektonskom plastikom radili su majstori Stjepan, Nikola Račić, Marin radoj i mletački majstor Maro Gruatto. U sjevernoj apsidi nalazi se oltar sv. Križa s drvenim raspelom donešenim iz Venecije 1509. godine.U južnoj apsidi nalazi se oltar sv. Kuzme i Damjana, srednjovjekovnih suzaštitnika katedrale. Pred njima je grobnica Koriolana Cipika.Između kapele bl. Ivana i kapele sv. Jerolima nalazi se oltar Imena Marijinog, koji je podigla obitelj Garagnin.Na južnom zidu su oltar sv. Augustina s palom klasicističkog slikara Teodora Matteinia i oltar s palom Benedetta Code (učenik G. Bellinija) koji je sredinom prve polovice 16. stoljeća slikao i dva niza svetaca, arhanđela i proroka s Kristom i Bogorodicom, koji su izvorno činili dio poliptiha glavnog oltara, a sada vise na pilonima u srednjoj lađi.Na sjevernoj strani katedrale zavjetom Nikice Sobote sagrađena je kapela sv. Jerolima (1438. – 1436. majstori Nikola Račić i Marko Gruatto), a 1447. započelo je temeljito preoblikovanje sakristije. Dovršava je A. Aleši 1460., a te iste godine počinje sa gradnjom krstionice, koja je zatvorila dotadašnji prolaz kroz predvorje katedrale. Nad njenim raskošno ukrašenim portalom je monumentalni reljef Krštenja Kristova – pored reljefa sv. Jerolima u spilji nad oltarom u unutrašnjosti krstionice – vjerojatno najvažnije djelo Andrije Alešija. Dovršena je 1467. uz punu suradnju Nikole Ivanova Firentinca, kao karakterističan primjer sinteze kasnogotičkih i ranorenesansnih stilskih značajki, ne bez ugledanja u splitsku krstionicu (bivši Jupiterov hram s kasetiranim svodom). Na oltaru je Firentinčev kip sv. Ivana Krstitelja. O kapeli bl. Ivana Ursinija (skraćena verzija) vidi pitanje ALEŠI ANDRIJA. Za proširenu verziju vidi Belamarićev dio skripte TROGIR – KATEDRALA.Trogirani su se uspoređivali u najvećoj mogućoj mjeri sa bazilikom sv. Marka u Veneciji. Gledalo se da i veliki svjećnjak iz 1561. u obliku križa u katedrali bude što sličniji, da svjetlo u unutrašnjosti dolazi kroz rozetu sličnu marcianskoj, da orgulje budu jednako veličanstvenog zvuka kao one u San Marcu. I jedne i druge izradio je čuveni fra Urbano (čak prije u Trogiru, 1484. godine), a vratnice im je oslikao Gentile Bellini s likovima sv. Jerolima i sv. Ivana. Barokne orgulje kojima također nije bilo premca na obali

33

izgradio je Nakićev učenik Gaetano Callido, koji je istodobno zamijenio i fra Urbanove orgulje u San Marcu.S lijeve strane uz glavna vrata pod korom, uzidan je renesansni kameni triptih, djelo radionice A. Alešija i N. Firentinca (oko 1480.) s prikazom Gospe s Djetetom između sv. Jerolima i sv. Ladislava. Na pilonima u srednjoj lađi vise velike barokne slike s prizorima čudesa trogirskog zaštitnika. Izložena je i slika Bogorodice s Djetetom između sv. Sebastijana i sv. Roka Lorenza Luzza (1511./1512.), kao i dvije ovalne slike Francesca Migliorija (Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim te Krist i rimski satnik) pod korom, uz glavna vrata crkve. Poviše korskih sjedala na pilonima su izložene slike s prikazima sv. Augustin s Trogiraninom bl. Augustinom Kažotićem Palme Mlađeg, te sv. Magdalene i Polaganja u grob, koje su se pripisivale Alessandru Padovaninu.Rezbareni i intarzirani kasnogotični ormar u sakristiji rad je Trogiranina Grgura Vidova (1457.), a u Riznici se čuvaju liturgijski predmeti i moćnici, te više baroknih slika. Sve su umjetnine nedavno odlično restaurirane i interpretirane. Najvažniji izložak je ruka bl. Ivana Trogirskog, uz koju je u Dalmaciji vezana čuvena legenda (više o legendi u skripti od Belamarića – TROGIR – KATEDRALA).

UNUTRAŠNJOST SPLITSKE PRVOSTOLNICELijevo od ulaza u katedralu nalazi se vitka šesterostrana propovjedaonica iz početka druge polovice 13. stoljeća. Ažurirani kapiteli mramornih stupova izravno se ugledaju na one sa ciborija katedrale u Bariju. Propovjedaonica je nastala darom Kolafise, udovice kneza Ivana Frankopana 1257. godine. Građena je od skupocjenog crvenog i zelenog porfira koji potječe vjerojatno od razvrgnutog namještaja Dioklecijanova mauzoleja – možda i od careva raznesenog sarkofaga.Desni bočni ciborij pod kojim se vidi lik sv. Dujma na sarkofagu podigao je Bonino da Milano 1427. u kanogotičkom stilu. Unutrašnji dio baldahina ciborija freskama je ukrasio 1429. splitski slikar Dujam Vušković. Uklanjanjem baroknog antependija (u konzervatorskom zahvatu 1958.) otkriven je antički sarkofag s likom Dobrog pastira, zatvoren s desne strane s reljefnom pločom iz starohrvatskog doba. Oltarska menza s natpisom u ritmiziranim stihovima koji teku njenim rubom je iz sredine 13. stoljeća.Oltar sv. Staša (Anastasius – tangar, solinski mučenik bačen u Jadro s mlinskim kamenom oko vrata) izradio je 1448. najbolji hrvatski graditelj i kipar svog doba Juraj Matejev, arhitekt glasovite šibenske katedrale. Na sarkofagu je osobito lijep reljef Bičevanja Kristova, koji predstavlja izvornu Jurjevu plastičnu preradbu jednog Donatellovog crteža.U sjevernoj niši nalazi se novi oltar sv. Dujma, rad mletačkog kipara Giovanni Maria Morlaitera, u koji su 1770. prenesene iz starijeg kasnogotičkog oltara moći sv. Dujma. Najljepši dio predstavlja reljef s prikazom dekapitacije sv. Duje na antependiju, iz kojeg izbija razigrani duh rokokoa. Nad oltarom na svodu stoji ciklus slika s prizorima iz Marijina života, koji se pripisivao splitskom slikaru Marju Capogrossu, rođenom u gradu 1628., a odnedavna Pieteru de Costeru, mletačkom slikaru flamanskog podrijetla (Antwerpen 1612./1614. – Venecija 1702.)Glavni oltar podignut je između 1685. i 1689. Osobito je lijep rezbareni svod u čije kasete je uklopljeno deset sličicaeuharistijske tematike iz Starog zavjeta, radovi Matije Ponzonija – Pončuna, rodom s Raba (1583. – iza 1663., prije 1675.), koji je obilježio slikarstvo prvih desetljeća 17. stoljeća u Splitu i Dalmaciji. U Split je došao pozivom brata Sforze Ponzonija, koji je bio splitski nadbiskup (1616. – 1640.). U koru katedrale visi još 6 njegovih slika. O koru katedrale vidi pitanje KOR SPLITSKE PRVOSTOLNICE. Uz južna vrata katedrale postavljeno je kasnogotičko polikromirano raspelo koje je izrezbario kanonik splitske stolnice Juraj Petrović malo iza sredine 15. stoljeća.U Riznici katedrale poviše sakristije čuva se Evanđelistar sv. Dujma (druga polovina 6. stoljeća), najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu Hrvatske, u Split dospio zajedno sa moćima sv. Dujma iz Solina. Tu su i drugi srednjovjekovni kodeksi, dragocjeni arhivski dokumenti, rukopis Tome Arhiđakona (+1268.) – Historia Salonitana, brojni moćnici, srebrna pala s oltara sv. Dujma iz prve polovice 14. stoljeća. Među slikarskim djelima ističe se više ikona koje se smatraju djelima jedne splitske romaničke radionice s kraja 13. stoljeća, u kojoj su se spajali utjecaji toskanske romanike s bizantinizirajućim stilskim crtama.

VOTIVNE KAPELICE – PERISTIL/

VRATA DIOKLECIJANOVE PALAČEZlatna vrata

34

Sjeverno pročelje Dioklecijanove palače branile su, osim dviju do danas sačuvanih ugaonih kula kvadratična tlocrta, i dvije osmerokutne uz vrata, te po jedna pravokutna kula između osmerostranih i ugaonih. Izvorni lučni otvori na gornjem katu s vremenom su zaziđani. Sjeverna vrata Dioklecijanove palače nazivala su se u srednjem vijeku, a možda već i u kasnoantičko doba PORTA ROMAE, odnosno PORTA AUREA – Zlatna vrata, budući da je to bio glavni ulaz u Palaču iz Salone. Branio ih je par oktogonalnih kula i unutrašnje dvorište (Propugnaculum - “ljudolovka”). Za poimanje izvornih proporcija vrata valja zamisliti da je razina izvornog pločnika za oko 1,5 m bila niža od današnje. Zlatna vrata su zarana bila zazidana. Već u 5./6. stoljeću bila je u stražarskom hodniku nad njima “ugrađena” crkvica posvećena sv. Martinu, kasnije više puta prepravljana.Zlatna vrata su među najočuvanijim primjerima svoje vrste u antičkoj arhitekturi. Nedostaju samo stupovi koji su uokvirivali niše i kipovi u njima. Na četiri sačuvana postamenta na vrhu zida, stajale su po svemu sudeći statue četvorice suvladara – tetrarsi Dioklecijan i Maksimijan te Galerije i Konstancije Klor. Srebrena vrata Srebrena vrata u svom izvornom obliku ponavljaju izgled Zlatnih vrata, tek s ponešto skromnijim ukrasom. Desno od njih bila su 1764. otvorena nova gradska vrata. Srebrena vrata, unutar čijeg dvorišta je u barokno doba podignuta crkva Dušica, bila su već u srednjem vijeku radi sigurnosti zazidana. Temeljito su restaurirana 1952. nakon bombardiranja savezničke avijacije u Drugom svjetskom ratu. Tada je obnovljena i izvorna razina antičkog pločnika decumanusa s kojeg se pruža impresivan pogled na katedralu sa zvonikom i Peristil.Željezna vrataZapadna vrata Dioklecijanove palače u srednjem su se vijeku zvala PORTA FRANCHE – slobodna vrata, možda stoga što su bila jedina gradska vrata koja se nisu zatvarala nakon što je grad utvrdio novu jezgru prema zapadu u razvijenom srednjem vijeku. U to doba “inter ambas portas” – u dvorištu između dvostrukih vrata se sudilo, donosile su se isprave, a taj prostor se smatrao i azilnim mjestom za odmetnike od pravde. U samim vratima (Porta ferrea) među pragovima se još vidi okomiti utor, a u arhitravu prorez kroz koji su vitlombila podizana masivna drvena okovana vrata. Po sačuvanim tragovima na zidovima stražarskog hodnika iznad njih i na kamenim pločamanad tim prolazom moguće je predstaviti nekadašnju konstrukciju za dizanje vratnica.Budući da je razina pločnika danas viša od izvornog za 1 m, i ova vrata (kao i Zlatna) su izgubila prvotnu eleganciju pravokutnog otvora. Željezna vrata bila su branjena parom osmerostranih kula, kao Zlatna i Srebrena vrata. Od desne kule sačuvali su se vidljivi ostaci u maloj slastičarnici pred samim vratima.

ZVONIK SPLITSKE PRVOSTOLNICEZvonik katedrale najizvornija je dalmatinska srednjovjekovna građevina. Po vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu i po samoj ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje – na Jadranskoj obali nema mu analogija. Njegovo prizemlje predstavlja zapravo obnovu ideje antičkog slavoluka, a u elevaciji se – u vijencima, kapitelnoj zoni, u formatu otvora i lukova – akodira s arkadama Peristila i trabeacijom periprera mauzoleja. Između 1890. i 1908. bio je iz temelja restauriran uz više izmjena izvornog izgleda, osobito u završnom katu. Nad klesanim lavovima u prizemlju zvonika poviše ulaza u predvorje katedrale nalaze se dvije skupine dostojanstvenika koji simbolički zajednički nose teret stupova. Glave središnjih likova bijahu namjerno otučene za vrijeme mletačke uprave gradom jer se vjerovalo da predstavljaju donatore zvonika – hrvatsko – ugarskog kralja Belu IV. i ženu mu Mariju. Nad portalom mauzoleja nalazi se maleni sarkofag dviju njihovih kćeri, umrlih od kuge na Klisu 1242. godine. Pored skulpturalnih djela, poput velikog Navještenja (najmonumentalnije djelo splitske romanike) i Rođenja Kristova iznad dvaju ulaza u zvonik (gdje su naknadni ugrađeni, doneseni sigurno s oltara iz unutrašnjosti katedrale), ističu se i reljefi magistra Otta (po imenu bi se reklo nekog teutonskog majstora). Osim reljefa s prikazom lokalnih zaštitnika sv. Staša i sv. Dujma, gdje je sv. Petar prikazan gotovo poput ministranta, tumačeći legendu o apostolskom poslanju sv. Dujma i apostolskom podrijetlu splitske crkve, majstor Otto je izradio i frontalni luk na zvoniku s prikazom lova.

ZVONIK NA ŽELJEZNIM VRATIMANad unutrašnjim stražarskim hodnikom u Željeznim vratima, nad nekadašnjim Decumanusom, u 5./6. stoljeću bila je podignuta crkvica sv. Teodora (zaštitnik bizantske vojske), od srednjeg vijeka poznatija kao Gospe od Zvonika. Preuređena je 1088./1089. godine podizanjem zvonika, najstarijeg sačuvanog na hrvatskoj obali Jadrana. U unutrašnjosti crkvice otkriven je zabat oltarske pregrade s imenom gradskog priora Furmina (suvremenika hrvatskog kralja Zvonimira), koji je financirao restauraciju sklopa. Na

35

glavnom oltaru je kopija (original je u Riznici katedrale) najljepše dalmatinske ikone – čudotvorne “Gospe od Zvonika”, koju su pohodile Splićanke pred porodom, djelo vodećeg majstora lokalne slikarske škole s konca 13. stoljeća.

36