Embed Size (px)
Citation preview
Sadržaj
1. Uvod..............................................................................................................2
2. Povijest i razvoj kulutrnog turizma...............................................................4
3. Kulturni turizam Europske Unije..................................................................6
3.1. Definiranje kulturnog turizma.................................................................6
3.2. Okviri djelovanja Europske Unije u sferi kulturnog turizma..................7
3.3. Vijeće Europe..........................................................................................9
3.4. Kulturna prijestolnica Europe.................................................................11
4. Uloga države u kulturnom turizmu...............................................................14
4.1. Velika Britanija.......................................................................................14
4.2. Ostalo......................................................................................................15
5. Pravni slučajevi.............................................................................................17
5.1. Grčka – sloboda pružanja usluga............................................................17
5.2. Francuska – sloboda pružanja usluga.....................................................19
5.3. Italija – posebne dozvole za pokazivanje umjetnina..............................21
6. Politička napetosti u Europi..........................................................................23
7. Zaključak.......................................................................................................24
8. Literatura.......................................................................................................25
1. UVOD
Europska kulturna bašina je "jedna od najstarijih i najvažnijih generatora turizma1", koji je održao svoju glavnu ulogu u europskom turizmu sve do danas. Prema Europskoj Uniji, "turizam, a posebno kulturni turizam u širem smislu,...zaslužuje primarnu pozornosti u području politike i prava2". Kulturni turizam je postao prepoznatljiv kao važan čimbenik ekonomskih i društvenih promjena u Europi. Potičari uspoređuju kulturnu baštinu kao "talijanski General Motors" ili kao "naftnu industriju Francuske"3. Ove prikladne dramatične metafore odnose se na brzi rast i razvoj turizma i kulturne konzumacije. Čini se da kulturne i turističke industrije napreduju u svim europskim državama i regijama, zauzimajući mjesto prerađivačkoj industriji, potraživajući strateški najpovoljnije lokacije grada.
Kulturna potrošnja je narasla, a turizam je sve značajniji oblik kulturne potrošnje, koji je istovremeno potican i financiran od strane lokalnih, nacionalnih i nadnacionalnih tijela. To je odraz promjene od doba kada je proizvodnja vodila potrošnji, do ovog današnjeg kada potrošačko društvo i potrošnja potencira proizvodnju. Tržište kulturnog turizma u Europi postaje konkurentno. Sve veći broj gradova i regija u Europskoj uniji razvijaju svoje turističke strategije bazirajući se na promicanju kulturne baštine, što dovodi do ubrzanog rasta brojnih kulturnih atrakcija. Tradicionalne kulturne atrakcije kao što su muzeji i galerije moraju preispitati svoju ulogu kao izvora za generiranje prihoda s obzirom da ih sustiže nova generacija komercijalnih rastućih turističkih atrakcija. Otvaranje novih kulturnih turističkih destinacija u istočnoj i srednjoj Europi dodatno će pojačati odvlačenje pažnje europskim kulturnim turistima u budućnosti. Nema sumnje da je kultura važan europski turistički resurs, te da je održavanje konkurentnosti europskog turističkog proizvoda od vitalne važnosti i upravo su prema tome i nastale mnogobrojne organizacije i sektori u Europskoj Uniji koji se brinu za održivost svih, povezanih s time, projekata. Međutim, brojna pitanja okružuju korištenje kulturnih resursa od strane turista. Tko su turisti koji koriste kulturne ustanove? Zašto oni sudjeluju u kulturnom turizmu? Koliko je velik potražnja za kulturnim turizmom? Koji sadržaji kulture privlače kulturne turiste? Čiju kulturu konzumiraju kulturni turisti? Mnoge studije pokušali su dati odgovore na ova i brojna druga pitanja, ali sadržaj i cilj ovog rada nešto je sasvim drugačije. Kulturni turizam proučavat će se kroz pravnu prizmu Europske Unije, sagledavajući ga u okvirima koje su pravno dopuštena, poticana, usmjeravana4. Jedna važna prepreka za odgovore na takva pitanja je nedostatak podataka o kulturnom turizmu. Identifikaciju kulturnog turizma kao rastućeg tržišta u Europi baziran je više na tvrdnjama nego činjenicama, i više na izoliranim opažanjima nego sustavnim analizama. Stoga je teško dokazati koliko je važan kulturni turizam u Europi, već samo koliko brzo raste, ili da se identificiraju razlozi zbog kojih tako brzo raste. Ovaj seminarski rad nastoji dati neke osnovne podatke potrebne za analizu europskog kulturnog turizma, njegove uzroke, njen značaj i utjecaj i sve to u pravnim okvirima. Cilj rada je analiza značenja i važnosti kulturnog turizma u Europi koja se ubrzano mijenja. Na taj način, on istražuje kulturni turizam u kontekstu velikih društvenih, ekonomskih i političkih procesa koji su utjecali na njegov razvoj. Također se ispituju uzroci i posljedice, rast turističke potražnje i kulturne ponude u povijesnom kontekstu5.
1 Thorburn, A. Marketing cultural heritage: does it work within Europe? Travel and Tourism Analyst, December, 39-48. 1986.
2 Bernadini, G. Cultural Tourism and Regional Development. Tourism and cultural tourism in EC policy. In: Provincie Friesland, Leeuwarden, pp. 3-5. 1992.
3 Fanelli, F. Our museums are Italy's General Motors. The Art Newspaper, 33, 6-7. 1993.4 Richards, G. Cultural Tourism in Europe. CABI, Wallingford 11, 1996.5 Richards, G. Cultural Tourism in Europe. CABI, Wallingford. 1996.
2
Mnoge studije koje se bave "Europskom Unijom" su nešto više od zbirki pojedinih nacionalnih analiza, koje integracijom pružaju samo sažetak pregleda predstavljenih problema i pitanja. Ovaj seminar pokušava s integracijom otići korak dalje. Osnovno istraživanje je osnovano na temelju zajedničkih definicija kulturnog turizma, te prikupljanja komparativnih podataka o proizvodnji kulturnog turizma, spornim pravnim slučajevima i njihovim rješavanjem, a sve to u okviru 11 zemalja EU. Seminar je koncentriran na Europsku Uniju, ali je veza s drugim područjima u kojima je zaživio kulturni turizam moguć.
Prvo poglavlje uvodi u rad, postavlja svoju premisu koja će se na kraju potvrditi ili odbaciti. Nakon toga drugo poglavlje daje kratak presjek povijesnog razvoja kulturnog turizma u Europi koji je nadasve važan za upoznavanje same tematike. Naredno poglavlje pobliže će govoriti o kulturnom turizmu u Europkoj Uniji, točnije o definiranju kuturnog tuizma, tijelima zaduženima o provedbi, promociji i implementaciji kulturnog turizma u regije, gradove i države Eu-a, te o nastajanju prestižne nagrade Europske prijestolnice kulture. Četvrto poglavlje bavi se ulogom države u domeni kulturnog turizma. Ovdje je predstavljena Velika Britanija kao primjer s najdužnom tradicijom i najbolje umreženim sustavom za poticanje kulturnog tuirzm, ali isto tako i dobar primjer među dijeloga svih tijela javnog i privatnog sektora. Sljedeće poglavlje konkretno prelazi na pravne slučajeve koji su zabilježeni na Europskom sudu u Luksemburgu. Šesto poglavlje tiče se sadašnje situacije u EU i svih tenzija koje nastaju oko realizacije projekata kulturnog turizma. Nakon toga slijedi zaključak i popis literature.
3
2. POVIJEST I RAZVOJ KULTURNOG TURIZMA
Jedan od rijetkih područja sigurnosti u kulturnom turizmu jest težina njegove definicije. Nekoliko studija se suglasilo o tome što 'kulturna' kao element kulturnog turizma treba obuhvatiti. Istraživanja pokazuju da je broj turista koji posjećuju kulturne atrakcije i događaje značajna diljem cijele Europske Unije. Međutim, tradicionalni pogled kulturnog turizma kao ekvivalenta visoke kulturne atrakcije kao što su muzeji i spomenici sada izazva novu generaciju popularnih kulturnih atrakcije koje stvoraju baštinsku industriju. Međutim, rast broja kulturnih turisti ne prati rast kulturnih atrakcija. Iako istraživanje ATLAS6
kulturnog turizma ističe posebnosti kulturnih turista koji imaju specifične kulturne motive za posjećivanje kulturnih atrakcije, postoji malo dokaza da općenito tržište kulturnog turizma raste brže od bilo kojeg turističkog tržišta kao cjeline. Da bismo razumjeli zašto postoje neusklađenost između kulturne ponude i potražnje, ovo poglavlje analizira važane društvene čimbenike koji su presudili temeljnom razvoju kulturnog turizma. Turizam i kultura su u Europi oduvijek bili usko povezani. Europa je oduvijek bila važno odredište za one koji su privučeni bogatom kulturnom i povijesnom ostavština. Rimski "kulturni turisti", na primjer, sebe strm u kulturi drevne civilizacije nego svoje vlastite, kao što su Grčka i Egipatska7. Srednjovjekovni turisti su bili uglavnom hodočasnici, koji su položili temelje za neke od modernih 'kulturnih itinerera', kao što su hodočasnički put u Santiago de Compostella u sjevernoj Španjolskoj. Podrijetlo riječi 'turizam' se obično pripisuje Grand Tour-u, koji je nastao Britaniji u 17. stoljeću8. Towner definira Grand Tour kao: "turneju pojedinih gradova i mjesta u zapadnoj Europi poduzeta prvenstveno, ali ne iskljucivo zbog obrazovanja i zadovoljstva". Većina ranih "Grand turista" su bili aristokrati za koje je putovanje u kontinentalnu Europu predstavljalo oblik klasičnog obrazovanja. Obično u društvu tutora, oni su provodili dvije ili tri godine putujući po Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i Nizozemskoj, često posjećujući mjesta vezane za klasičnu kulturu. Tijekom 1780-ih priroda Grand Tour počinje se mijenjati i postaje dostupna i britanskoj srednjoj klasi9. Ova promjena je također smanjila obrazovni aspekt Tour-a, s manje sveučilišno obrazovanih turista i manje tutora koji prate svoje učenike. Prostorni raspored Grand Tour također se mijenjao, od 'Classical Grand Tour', koji se koncentrirao na kulturu drevnog klasičnog svijeta i renesansi, do 'Romantičnog Grand Tour', koji je više pozornosti posvećivao romantičnom pogledu na urbane i ruralne krajolike. Stoga se naglasak Tour pomaknuo dalje od obrazovnog aspekta kulture prema kulturi kao izvoru zadovoljstva i zabave. Dok srednjovjekovnog "turista" uglavnom vežemo uz rimokatoličku kulturnu tradiciju, na primjer kao hodočasnika u Santiago de Compostella ili Rimu, Grand Turisti su bili u stanju percipirati proizvode od različitih razdoblja i zajednica što je neizbježno doprinijelo na različite načine napretku europske kulture. Kako je rastao broj kulturnih turista koji su prikupljali kulturna iskustva diljem Europe, u isto vrijeme pristizali su kulturni artefakati iz svih krajeva svijeta kako bi ih se okupilo za organiziranje javne izložbe u prvom muzeja. Pojavom muzeja u Europi tijekom 18. i 19. stoljeću započela je fizička manifestacija građanske ideje koja je vodila univerzalnosti kulture. Organizirani muzeji dokazati su napredak ljudskog umjetničkog i industrijskog postignuća, a vrhunac predstavljaju proizvodi Modernity10. Muzeji postaju središta kulturno-turističkih napora i postaju pokazatelji napretka. Dostupnost muzejima, izložbama i drugim kulturnim manifestacijama u javnosti se potaknulo zanimanje za turizmom. Na tržištu
6 http://www.iztzg.hr 30.09.2010.7 M.. Tourism in History. From Imperial Rome to the Present. Stein and Day, New York. 1985.8 Hibbert, C. The Grand Tour. Putnam, London. 1969.9 Towner, J. The Grand Tour: a key phase in the history of tourism. Annals of Tourism Research12, 297-333. 198510 Horne, D. The Great Museum: The Re-presentation of History. Pluto Press, London. 1984.
4
putovanja sve je veći broj srednjeg staleža koji postaju gotovo ravnopravni u 19. st. kada je Thomas Cook ponudio prve "paket ture" bazirane na kulturi u europske destinacije poput Italije i Grčke. Kulturni motivi za putovanje, ostaju relativno važni u europskom turizmu sve do prvog svjetskog rata. Tijekom prijeratnim godinama, došlo je do značajnog rasta domaćeg turizma u sjevernoj Europi, potaknutim politikom plaćenog godišnjeg odmora. Velik dio ovog turizam se temelji na kupalištima ili ruralnim destinacijama, te je dizajniran da osigura odmor i opuštanje u kratkim vremenskim intervalima kao predah od posla. Prije drugog svjetskog rata, turizam je još uvijek u osnovi privilegija manjine. U Velikoj Britaniji, za primjer, 1930.-te godine samo je 30% stanovništva uzelo godišnji odmor11. Nakon rata, dugo razdoblje neprekinutog ekonomskog rasta u Europi stimulirao je potrošački bum, što je dovelo do veće i bogatije turističke potrošnje. U početku, međunarodni europski turistički tokovi kretali su se od sjevera prema jugu, s uglavno turistima iz relativno prosperitetnih zemalja iz sjeverozapadne Europe prema željnom suncu na mediteranskim plažama. Pojava masovnog europskog međunarodnog turizma tijekom 1960-ih bio je baziran na standardiziranim proizvodima koje su nudili turoperatori sa sjedištem u sjevernoj Europi. Ideja o stvaranju paketa sa kulturom kao središnjim elementom bio je ograničen na germansko tržištime. Europska turistička tržišta sazrijela su 1970-ih i 1980-ih, što je dovelo do sve više segmentiranih i specijaliziranih tržišta. Za masovno tržište operatera, kultura je inherentni proizvod, a ne niša na tržištu sama po sebi. Povećanje segmentacija tržišta stvorilo je nove mogućnosti za operatore specijaliste kulturnog turizma. Turistička politika počela se uzimati ozbiljnij, prvenstveno jer su vlade prepoznale prihode, ali i druge pozitivne karakteristike turizma kao što je otvaranje novih radnih mjesta. Također se sve više turizam počeo kontrolirati jer su se osvjestile i mnoge negativne posljedice kao što je utjecaj masovnog turizma na kulturu i okoliš. Individualni turisti, umorni od borbe za sve oskudniji prostor na mediteranskim plažama, počeli su tražiti alternativna mjesta, često s kulturnim atrakcija12. Kroz godine struktura turističke potrošnje se dramatično promijenila. Potrošnja svih oblika kulture se proširila, došlo je do demokratizacije kulture i dogodio se rast srednje klase što je otvorilo 'high' kulturu do šire publike. Kako je turistička i kulturna potrošnja rasla, tako se i odnos između kulture i turizma transformirao. Danas muzeji i ostale kulturne institucije otvoraju svoja vrata za posjetitelje i aktivno se natječu s ostalim atrakcije za slobodno vrijeme posjetitelja i njihov rashod.Kultura je sastavni dio raznolikost unutar zemlje ili između zemalja formiranja međunarodnih društava. Kultura uključuje posjete muzejima, umjetničkim aktivnostima, galerijama, zonama kulturne baštine ili tradicijske kulture, također uključuje i stil života koji čine vjerovanja, jezik, prehrambene navike, odijevanje ljudi, arhitekturu, i srodne atmosfera13.Posebno je od početka 1990-ih, pokrenuta integracije društveno-kulturne i ekonomske suradnje među zemljama EU. U tom procesu integracije, kultura se pojavila kao značajan alat. Kulturna akumulacija oblikovala je društvene strukture koje su provedene izvan postojećih kultura, što dovodi do uvođenja novih kultura i novih prioriteta, drugačije organiziranih organizacije koje su tu kulturu "prodavali", dok su vlade oblikovale zakonodavstvo kako bi sve bilo kontrolirano.
Slobodno se može zaključiti da je krajem prošlog stoljeća, a i nastavkom u ovom stoljeću, došlo do globalizacije kulture. Kulturni turizam sprječava nestanak lokalnih kulturnih vrijednosti što time dopušta uključivanje sektora turizma i kulture na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini. Sve je to, kao i međunarodna prezentacija i dostupnost, osigurano upravo kroz pravo Europske Unije.
11 http://www.team-research.com/atlas/ 1.10.2010.12 Law, C.M. Urban Tourism. Attracting Visitor to Large Cities. Mansell Publishing Ltd, London. 1993.13 www.wto.com 2005.
5
3. KULTURNI TURIZAM EUROPSKE UNIJE
Rad Europske Unije u poljima kulture i turizma uvelike se razlikuje od prkse koju primjenjuju druge velike međunarodne organizacije kao što su UNESCO i Vijeće Europe. No unatoč različitostima među tim organizacijama postoji konstantna suradnja. Pogledom na strukturu Europske Unije teško je uoćiti koji se konkretni sektori bave kulturnim turizmom iako, naravno, oni postoje. Stoga je potrebno prvo sagledati sektore koji se bave turizmom i one koji se bave kulturom, potrebno je proučiti njihove zakonitosti i način djelovanja kako bi se mogle razumjeti institucije koje se bave kulturnim turizmom kao takvim. Važno je napomenuti kako svi programi kulture i turizma spadaju u nadležnost Europske komisije kao izvršnog tijela Europske Unije14.
3.1. Definiranje kulturnog turizmaMacCannell15 (1976:25) govori o 'kulturnim produkcijama', a to je izraz koji se ne
odnosi samo na proces kulture, nego i na proizvode koji proizlaze iz tog procesa. MacCannell identificira turizam kao idealnu arenu u kojoj se istražuje priroda takve kulturne proizvodnje, a pojam kulturnog turizma možda tu ideju privodi k logičnom zaključku. Međutim, niz samostalnih kulturnih proizvoda je ogroman, a izraz 'kulturnog turizma' bio korišten za opisivanje konzumaciju/potrošnju umjetnosti, baštine, folklora i cijelog niza drugih kulturnih manifestacija. Takva široka mogućnost uporabe pojma,a još uvijek bez i jedne široko prihvaćene definicije kulturnog turizma16.Tipičan popis lokacija ili atrakcije koje se smatra važnima za privlačenje kulturnih turista osigurava ECTARC17.a) arheološki lokaliteti i muzejib) arhitektura (ruševine, znamenite zgrade, cijeli gradovi)c) umjetnost, skulpture, obrti, galerije i festivali, događajid) glazba i ples (klasična, narodna, suvremena)e) drama (kazalište, filmovi, dramatičari)f) proučavanje jezika i književnosti, izleti, događanjag) vjerske fešte, hodočašćai) potpuna (folk ili primitivna) kultura i sub-kultura.Ove značajke su jasno usmjerena prema pojmu kulturnog turizma kao 'visoke kulture',i prema potrošnji kulturnih proizvoda, a ne sudjelovanju u kulturnomprocesu.Drugi se pristup općenito može se nazvati konceptualni pristup. Kao što je s turizmom općenito, konceptualna definicija kulturnog turizma pokuša opisati motive i značenja u prilogu kulturnog turizma. Na primjer, kulturni turizam je definiran prema McIntosh i Goeldner18 (1986) kao "svi aspekti putovanja, pri čemu su putnici saznali o povijesti i baštini drugih ili o njihovom suvremenom načinu života i razmišljanja". Drugim riječima, kulturni turisti uče o proizvodima i procesima drugih kultura. Dok s druge strane, Wood19 vidi "ulogu kulture kao kontekstualno, gdje je njegova uloga da oblikuje turističko iskustvo situacije općenito, bez posebnog naglaska na jedinstvenost određenog kulturnog identiteta", za razliku
14 Jelinčići, D.A. Abeceda kulturnog turizma. Meandarmedia, Zagreb, 2008. str. 116.15 MacCannell, D. The Tourist: a New Theory of the Leisure Class. Macmillan, London 197616 Richards, G. Cultural Tourism in Europe. In: Cooper, C.P. and Lockwood, A. (eds) Progress in Tourism,
Recreation and Hospitality Management volume 5, pp. 99-115. 1993.17 ECTARC. Contributing to the Drafting of Charter for Cultural Tourism. European Centre for Traditional and Regional
Cultures, Llangollen, Wales. 1989.18 MacIntosh, R.W. and Goeldner, R. Tourism: Principals, Practices, Philosophies. Wiley and Sons, New York. 198619 Wood, R.E. Ethnic tourism, the state and cultural change in Southeast Asia. Annals of Tourism Reseach 11, 186-197.
1984
6
od etničkog turizma, koji je "direktno fokusiran na ljude koji žive izvan kulturnog identiteta čija se posebnost prodaje za turiste ". Drugim riječima, Wood tvrdi da ako se radi o "prodavanju" etničke pripadnosti kao proizvodu, radi se o etničkom turizamu, a ne kulturnom turizmu. Definicija usvojena na početku ATLAS Research Project20 temelji se uglavnom na definiciji korištenoj od Irske turističke zajednice21 iz njihove studije i o resursima kulturnog turizma za EU. Ta osnovna definicija je proširena i kasnije pročišćena u svjetlu istraživanja iz ATLAS projekt. Tekuće ATLAS definicije su: Konceptualna definicija - "Kretanje osoba prema kulturnim atrakcijama daleko od svojih normalnih mjesta stanovanja, s namjerom da prikupe nove informacije i iskustava kako bi zadovoljili svoje kulturne potrebe ". Tehnička definicija - "Sva kretanja osoba prema određenim kulturnim atrakcijama, kao što je baština, umjetničke i kulturne manifestacijama, umjetnost i drama izvan normalnog mjesta stanovanja".
3.2. Okviri djelovanja Europske Unije u sferi kulturnog turizmaOriginalni Ugovor iz Rima (1957) nije predvidio nikakvu specifičnu kulturnu ulogu za
Europsku Uniju, na koju se tada gledalo kao na prvenstveno ekonomsku uniju. Kako kultura postaje sve važnija u ekonomskoj sferi u aktivnosti tijekom 1960-ih i 1970-ih, to postaje sve teže za EU da se suzdrži od intervencije u kulturnim pitanjima. U stvari, Jean Monnet je naglas rekao: "ako mi je sve to učiniti opet, ja bih početi sa kulturom". Čime se nedvojbeno ističe važnost i primarnost kulture kao polazišne točke svih ostalih međunarodnih poslova i gospodarskog razvoja. Pozivi za EU da se aktivno uključi u područje kulture nastao je u kasnim 1960-im i početkom 1970-ih. Godine 1974, Europski parlament donio je rezoluciju kojom se poziva na uniju djelovanja u području kulture, i doneseno je rješenje o mjerama za zaštitu Europske kulturne baštine. Napredak je bio spor do 1977, kada je Komisija odlučila reinterpretirati Rimski ugovor, koji je sada bi primjenjiv na područje kulture kao i drugih područja društvenih i ekonomskih aktivnosti. Kultura je definirana kao "društveno-ekonomska cjelina formirana od osoba i poduzetnika posvećena proizvodnji i distribuciji kulturnih proizvoda i usluga". To je zapravo ekonomska definicija što je omogućilo EU-a da intervenira u kulturi po ekonomskim osnovama. Godine 1982, Komisija je naglasila prirodu takve intervencije, ostavljajući većinu kulturnih aktivnosti za države članice, a ograničavajući direktne akcije EU-u u 'high profile inicijative' dizajnirane kako bi poboljšale imidž Unije. Ove mjere uključuju stvaranje EU za mlade orkestare, obnovu Partenona, lansiranje Europskog grad kulture i sl. Unatoč prepoznavanju važnosti kulture, djelovanje EU "ocjenjeno je kao nekoherentano, loše uređeno i zasigurno neadekvatno na tržištu" (European Commission, 1992a). Više usklađeno djelovanje u području kulture započelo je 1987-te, kada je osnovan Odbor za kulturu, i tada je EU postavio svoju kulturnu ulogu u dokument (European Commission, 1987). Rastući interes Eropske Unije prema kulturi konačno je konsolidirano 1991. uključivanjem u člank 128 Ugovora iz Maastrichta, koji izričito određuje kulturnu ulogu za Uniju. Djelovanje Unije predviđeno je u sljedećim područjima:
Unapređenje znanja i širenje kulture i povijesti europskih naroda; Očuvanju i zaštiti kulturne baštine od europske važnosti; Ne-komercijalne kulturne razmjene; Umjetničkog i književnog stvaranja, uključujući i audio-vizualni sektor
20 Bonink, C. Richard, G. Cultural Tourism in Europe. A Transnational Research. 199221 ITB definicija je "Kulturni turizam je turistički poduzet s namjerom, u cijelosti ili dijelomično, zbog povećanja nečijeg
uvažavanje kulturnih europskih resursa "(Irski Turistička zajednica, 1988:3).
7
U svom pregledu iz 1992. Komisija je identificirala dva puta "kulturni izazov" pred kojim se Unija nalazi u svojoj novoj ulozi: "Kulturna akcije trebale bi doprinijeti procvatu nacionalnog i regionalnih kulturnih identiteta i u isto vrijeme pojačati osjećaj da, unatoč kulturnioj raznolikosti, Europljani dijele zajedničke kulturne baštine i zajedničke vrijednosti". Osnovni ciljevi kulturne akcije Unije su stoga:
Očuvati europsku prošlost pomažući u cilju zaštite i podizanja svijesti o našoj zajedničkoj kulturnoj baštini u svim njegovim oblicima;
Generirati okruženje pogodno za razvoj kulture u Europi; Osigurati utjecaj da se europska kultura osjeća u cijelom svijetu kroz
poticanje suradnje s ne-članica.Uloga kulturne baštine smatra se vrlo važnom u postizanju tih ciljeva, te je zbog toga 1995. u vodiču EU-e sastavljen posebni program za kulturnu baštinu, pod nazivom " Raphaël" čiji su glavni ciljevi bili:
Pridonijeti očuvanju i promicanju kulturne baštine; Poticanje suradnje i udruživanja znanja, stručnosti i prakse u području baštine na
europskoj razini; Poboljšati javni pristup baštini i pružanje informacije o tome za javnost u cjelini
kako bi se pridonijelo afirmaciji europskog građanstva kroz veće poznavanje baštine;
Podrška za obogaćivanje međusobnog razumijevanja i prakse, te ostvariti Europupotencijala;
Poticati suradnju s ne-članica i drugim međunarodnim organizacijama, a posebno s Vijećem Europe22
U ostvarenju tih ciljeva, aktivnosti će se preuzeti u programu Raphaël između1996. i 2000. za razvoj i promicanje kulturne baštine, poticanje mreža i inovacijate razvoj suradnje i partnerstva. Predloženi proračun za program je 70 milijuna eura, od koji će 50% biti dodijeljeno za razvoj i promicanje baštine, uključujući pomoć za oko 250 mjesta i 10 projekata "nezaboravni krajolici". Turizam ima, dakle, važnu ulogu u ostvarivanju kulturnih ciljeva Europske Unije. Turizam može pomoći u očuvanju i povećanju svijesti o kulturnoj baštini, te biti važan u prijenosu Europskih kultura u druge dijelove svijeta. Isto tako Europska komisija priznaje, (1992b), posjećivanja su potrebna kako bi se osiguralo da Europska kulturna baština preživi rast turizma. Razvoj politike turizma Europske Unije reflektira se na kulturnu politiku. Turizam nije bio izričito naveden u Ugovoru iz Rima, i tako su mjere koje se tiču turizam razvijene uglavnom u kontekstu širih ekonomskih ili tržišnog natjecanja. Prijedlozi za djelovanje Unije u oblasti turizma su se počela pojavljivati u 1983, kada je važnost koordiniranosti turističke politike u svim područjima aktivnosti EU-a postalo jasno. Međutim, sve do Jedinstvenog europskog akta iz 1986. turizam se nije u cijelosti prihvatio kao prostor za intervencije EU23. Prvi formalni sastanak europskih ministara turizma se održao u prosincu 1988, a nakon prijedloga Komisije, 1990. je bila određena kao Europska godina turizma. Veliki broj poduzetih akcija u 1990. bile su vezane za kulturni turizam24 (Long i Richards, 1995). EU se sada smatra važnim čimbenikom za poticanje kulturnog turizma u Europi kao 'novog turističkog proizvoda', koji mogu pridonijeti poboljšanju konkurentnosti europskog turizma, pružanje usluga zapošljavanja, smanjenju pritiska na okoliš i razvijanju veće kvalitete turističkog proizvoda. Stoga se kulturni turizam smatra kao važna karika u razvoju održivog turizma Europe25.
22 http://www.cor.europa.eu/ 30.09.2010.23 Von Molkte, H. Quality Tourism on a European Scale. Forum dello Sviluppo. Turin. 1993.24 Long, J. Richards, G. European Tourism: Changing Economic and Cultural Dimensions of Tourism in a
Unifying Europe, Paper Presented at the European Leisure Studies Grupe Winter University Bilbao, 199525 Von Molkte, H. Quality Tourism on a European Scale. Forum dello Sviluppo. Turin. 1993.
8
Unatoč rastu prepoznavanja važnosti turizma u okviru Komisije, politika EU-aprema turizmu još je ograničena činjenicom da se turizam, kao i kulture, ne spominje izričito kao područje djelovanja u Ugovoru iz Rima. To znači da intervencije EU uturizam, kao u području kulture, mogu biti opravdane ako se stimuliraju gospodarske aktivnosti. Tada je postojala mogućnost da će to promijeniti nakon ratifikacije Ugovora o Europskoj uniji u 1996. DGXXIII je guranje za turizam koji će biti uvršteni u novi ugovor, a vjerojatno je da će se za kulturu također formirati specifičan prostor za djelovanje Unije. Nakon 1996, dakle, moguće je da opseg aktivnosti za provedbu turističke politike na razini Europske unije budu uvelike poboljšane.Iako su turizam i kultura navedene u novom Ugovoru, djelovanje EU-a i dalje će biti ograničeno važnim pojmom "subsidijarnosti". Supsidijarnost znači da se nikakve akcije neće poduzeti na europskoj razini, a koje bi se mogle poduzeti na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Ovo podrazumijeva da se djelovanje EU-a u području kulturnog turizma, kao i u svim drugim područjima politike, svodi na transnacionalnu prirodu, i ne treba duplicirati aktivnosti koje bi se mogle poduzeti od strane nacionalnih ili regionalnih tijela. To objašnjava zašto su neke mjere EU-a koje financira programe kulturnog turizma...Programi su skloni koncentraciji na transnacionalni kulturni itinerer i marketing u pograničnim područjima, što jasno zahtijeva transnacionalnu suradnju kako bi uspjeli. DGXXIII je podržao više od 50 projekata vezanih za razvoj kulturnog i seoskog turizam od 1991. godine26. Na primjer, fenička Ruta - projekt koji ima za cilj povezati područja oko Sredozemlja koja su naselili Feničani, i to kroz niz knjiga vodiče, kulturne ture i stvaranje turoperator paketa. Ruta do Roots Projekt ima nišu tržišta od Europe do Amerike, koja se bazira na one turiste čiji su preci emigrirali iz Starog svijeta. Projekt će povezati veće luke koje koriste iseljenici, kao što su Rotterdam, Bremen, Hamburg i Liverpool s glavnom regijom iseljenicke zajednice, kao što je Saska u Njemačkoj27. Ovi projekti su napravljeni kao pilot-projekti koji promoviraju i pomažu razvoju kulturnog turizma i osmišljeni su djelovati kao katalizatori kretanja po drugim zemljama i regijama. Međutim, EU može pomoći razvoju kulturnog turizma u određenoj zemlji ili regiji ako se zaključi da je to važno za europski turizam u cjelini. Ovaj argument se koristi za financiranje radova obnove na spomenicima i mjestima "koja su osobito važna europska kultura dobra"28. Godine 1993, 4,25 milijuna eura je dano 'simboličkom' restauratorskom projekatu u Grčkoj (Mount Athos u Makedoniji i Akropola u Ateni) i Portugalu (Chiado u Lisabonu). Većina sredstava EU-a za turizam potrebno je kanalizirati kroz fondove regionalnog razvoja, koji su odgovorni DGXVI.
3.3.Vijeće EuropeVijeće Europe osnovano je 1949, a njegov je cilj "postići veće jedinstvo između svojih
članica za očuvanje europske baštine te da olakšaju njihov ekonomski i socijalninapredak kroz diskusiju i zajedničko djelovanje u ekonomskim, socijalnim, kulturnim, obrazovnim, znanstvenim, pravnim, upravnim stvarima i održavanjem ljudskih prava itemeljnih sloboda"29 (Darvill, 1994:64). Vijeće Europe je inter-nacionalno tijelo, koja se oslanja na koordinirane akcija po pojedinim nacionalnim državama. Ono nema određene ovlasti izvan onih koje imaju nacionalne članice, i nema neovisan izvor financiranja. Glavna zadaća Vijeća Europe u području kulture jest koncept kulturne demokracije, preuzima ulogu animatora, utječe na kulturne industrije i financiranje kulture30 (Fisher, 1990). Vijeće Europe je posebno aktivano na području kulturne baštine, i vidi kulturni turizam kao sredstvo za
26 European Commission. The Role of the European Union in Tourism. DGXXIII. Brussels 1995.27 Bonink, C. Richard, G. Cultural Tourism in Europe. A Transnational Research. 199228 European Commission. Eurotourism: Countryside and Culture. DGXXIII. EC. Brussels29 http://ec.europa.eu/index_en.htm 2.10.2010.30 Fisher, R. Who Does What in Europe? Arts Council, London 1990.
9
širenje svijesti o Europskoj baštini. Također se sve više gleda na turizam kao izvor potpore financiranja kulture. Ciljevi Vijeća Europe u odnosu na kulturni turizam su prije svega kultura, a to je značajka koja se jasno razlikuje od politike Europske unije.Instituciju itinerara prvi su osmislili u Vijeću Europe, a neformalni početak ideje datira još iz 1964. godine dok se formalni početak kulturnih puteva bilježi 1980. s hodočasničkim itinerarom u Santiagu de Compostela. Tako danas postoji dvadesetak tema prema kojima se kreiraju kulturni putevi, kao npr. Ciganski putevi, Putevi gradova otkrića, Putevi Vikinga, Mozart-ov put, Putevi Kelta, Putevi baroka, Put svile i tekstila, itd. Kako bi se uključili u sustav kulturnih itinerara, projekti moraju zadovoljiti određene kriterije. Europska Unija posve se razlikuje od prethodnih dviju organizacija po svom načinu rada. Načelno, ona u sektoru kulture djeluje putem programa "Culture 2000", a financiranje omogućuje samo zemljama članicama EU kao nositeljima projekta. To ne znači da zemlje ne-članice ne mogu sudjelovati u projektu, ali samo kao zemlje partneri zemlje/zemalja članica. Osim tog nedostatka, već smo spomenuli nedostatak nekategoriziranja ne-materijalne baštine odnosno kulturnog turizma kao interdisciplinarnog sektora. Ipak, upravo kulturni turizam ovdje nalazi plodno tlo, jer mu se omogućuje financiranje u nekim drugim fondovima EU. To su tzv. Strukturni fondovi koji su prvotno namijenjeni nekim potpuno drugačijim sektorima, poljoprivredi, društvenom ili regionalnom razvitku, ili urbanizmu, npr. Tu kulturni turizam može dobiti zeleno svjetlo kao motor održivog razvitka pa projekti te tematike često pribjegavaju takvim načinima financiranja. Tako će kultura unutar EU često aplicirati na obrazovne programe (SOCRATES, TEMPUS, YOUTH), programe informatičkog društva (E-culture, Information Society for All, E-continent), regionalnu ili strukturnu politiku (Regional Development Fund, European Social Fund), istraživačke i razvojne programe (ESPRIT, Telematics Application), programe suradnje s trećim svijetom (PHARE, TACIS, MEDA). Također postoje i specifični EU dogovori koji se tiču tehnologije i znanosti, a uključuju i pitanja kulturne baštine31.
Pitanja interesa Vijeća Europe u širem području kulture obuhvaćaju: Ljudska prava (uključujući i kulturna prava); Inter-kulturne i multi-kulturne; Kulturni identitet; Priznavanje manjina; Kulturne tolerancije i solidarnosti; Novi humanizam32
Ove početne rasprave dovele su 1987. do niz aktivnosti s ciljem određivanja "Europske kulturne rute", povezane na međudržavnoj razini (Vijeće Europe, 1988). Projekt Kulturnih itinerara ima tri cilja:
Stvaranjem zajedničkih kulturnih identitet, kultura dolazi više do izražaja i postaje bolje cijenjena te dovodi europsku javnost licem u lice sa svojim zajedničkim kulturnim identitetom;
Očuvanje i unapređenje europske kulturne baštine kao sredstva za poboljšanje dnevnog života i kao izvor društvenog, ekonomskog i kulturnog razvoja;
omogućiti javnost novim opseg za ispunjenje slobodnog vremena u posebnim mjestima kulturnog turizma
Pristup Vijeća Europe danas počinje također utjecati na razvoj kulturnog turizma izvan Europe. Model Vijeće Europe bio usvojen od strane UNESCO-a za njihov Projekt Svile čiji je cilj "da ljudi koji žive danas osvjeste potrebe za obnovljenim dijalog među sobom, te da im se
31 http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23211 06.08.2010.32 http://ec.europa.eu/index_en.htm 2.10.2010.
1
pomogne otkriti povijesni rekord od ljudskog razumijevanja i komunikacije koja je dalauzajamno obogaćivanje različitih civilizacija uz te ceste". Vijeće Europe je također imalo ulogu u promicanju očuvanja kulturnih krajolika. Vijeće u Europi je stoga u procesu izrade europske Preporuke o očuvanje i gospodarenje važnim kulturnim područjima33 (Darvill, 1994)
3.4. Europska prijestolnica kulture
Europski glavni grad kulture je naslov koji se godišnje dodjeljuje barem jednome europskom gradu kojeg Europska Unija odredi na razdoblje od jedne godine, tijekom koje mu se ukazuje prilika u najboljem svjetlu prikazati svoj kulturni život te svoju kulturno-povijesnu baštinu. Sve je započelo na prijedlog tadašnje grčke ministrice kulture Meline Mercouri. Europski grad kulture je začet 13.lipnja 1985. odlukom Viječa ministara kao sredstvo zbližavanja građana Europske unije (odnosno Europske zajednice, kako se EU tada zvala). Prijedlogom je predviđeno svake godine imenovati jednu Europsku prijestolnicu kulture, s ciljem jačanja europske integracije. Otada je ova inicijativa sve uspješnija među europskim građanima te ima sve snažniji kulturni i socijalno-ekonomski učinak na mnogobrojne posjetitelje koje privuče34.
Grad koji je započeo ciklus ovog, sada već tradicionalnog, kulturno-turističkog odabira – bila je Atena. Godine 1991. organizatori raznih dotadašnjih Europskih gradova kulture stvorili su Mrežu Europskih glavnih gradova i mjeseci kulture, omogućivši na taj način razmjenu i širenje informacija, posebno korisnih budućim organizatorima ovih događanja. Riječ je o neprofitnoj organizaciji sa sjedištem pri Ministarstvu kulture, istraživanja i visokog obrazovanja Luksemburga, koja usko surađuje s europskim institucijama. Ova je mreža 1994. provela studiju o utjecaju Europskoga grada kulture od njegova osnutka, a od 2006. u svakoj Europskoj kulturnoj prijestolnici, kao i u onim bivšima, predstavlja putujuću izložbu «Putovanje u svijet: Glavni gradovi kulture» («A Journey to the World: Cultural Capitals»). Izložba je po prvi put bila postavljena u Patrasu 21.ožujka 200635. Brojni europski gradovi dosada su iskoristili tu titulu za preobražaj vlastite kulturne osnove, te tako izmijenili način na koji ih svijet promatra. Kad grad dobije naslov Europskoga glavnog grada kulture, tijekom cijele jedne godine u njemu se održavaju različite kulturne manifestacije i umjetničke priredbe, a postavljaju se i zanimljive instalacije kao što je npr. «Šuma naopako» («La forêt suspendue») na jednome od najpoznatijih trgova Lillea 2004. godine. Jednogodišnjim nošenjem ove titule izabrani se gradovi nadaju povećanoj inozemnoj pozornosti i velikom broju posjetitelja. Godine 1999. Europski grad kulture preimenovan je u Europski glavni grad kulture, te je od tada financiran kroz program Culture 2000. 25. svibnja 1999. odlukom Europskog parlamenta i Vijeća EU-a ova godišnja priredba integrirana je u Okvirni program rada EU-a te je uveden i novi način izbora gradova za razdoblje 2005.- 2019. Sve do 2004. godine Europske prijestolnice kulture birane su na osnovi međuvladinih dogovora zemalja EU-a; države članice su jednoglasno odabirale gradove koji su najvjerojatniji predstojeći domaćini manifestacije, a Europska komisija bi svake godine izabranome gradu davala financijsku pomoć za pripremu manifestacije. Od 2005. institucije EU-a sudjeluju u procesu izbora gradova domaćina. Na taj se način izbjegava prežestoka konkurencija u nadmetanju za tu prestižnu titulu i olakšava sām izbor36
Ciljevi djelovanja EU u području kulture formulirani su u Glavi XII. Ugovora o EZ-u. Sukladno članku 151, aktivnosti Unije usmjerene su prema poticanju suradnje među državama članicama i po potrebi, podupiranju i dopunjavanju njihova djelovanja u:
33 Darvill, T. Planning, tourism and culural landscape. Tourism Recreation Research. 1994.34 http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=305835 http://en.wikipedia.org/wiki/European_Capital_of_Culture36 http://hr.wikipedia.org/wiki/Europski_glavni_grad_kulture 18.05.2010.
1
poboljšanju poznavanja i popularizaciji kulture i povijesti europskih naroda, očuvanju i zaštiti kulturne baštine od europske važnosti, nekomercijalnoj kulturnoj razmjeni, i umjetničkom i književnom stvaralaštvu, uključujući audiovizualni sektor37.
U provedbi tih ciljeva, EU nastoji poštivati nacionalnu i regionalnu raznolikost kultura država članica, no u prvi plan stavlja njihovo zajedničko kulturno naslijeđe.
Od 1992. godine, kad je Ugovorom iz Maastrichta prvi put formalno prepoznata kulturna dimenzija europskih integracija, EU je u raznim programima nastojala poticati europsku kulturnu raznolikost i razvijati europske kulturne industrije. Budući da zapošljavaju oko sedam milijuna ljudi, na europske kulturne industrije sve se više gleda kao na važan gospodarski čimbenik te EU nastoji osigurati uvjete za veću konkurentnost tog sektora i na međunarodnoj razini. Osim težnje k stvaranju dinamičnog okruženja za kulturne industrije, putem povoljnijega regulatornog režima, lakšeg pristupa financiranju, sudjelovanja u istraživačkim projektima i bolje suradnje s partnerima u Uniji i izvan nje, kulturnu dimenziju uključuje se i u niz drugih politika EU kao npr. obrazovanje, znanstveno istraživanje, nove tehnologije i informacijsko društvo, vanjske odnose te socijalni i regionalni razvoj. Europski socijalni i regionalni fondovi potroše na godinu ukupno oko 500 milijuna eura za projekte s kulturnom dimenzijom. Nakon nekoliko pokusnih programa kulturne suradnje među državama članicama u devedesetima (Kaleidoscope, Ariane, Raphael). Europska je komisija 2000. godine usvojila program Kultura 2000, koji je uveo novi pristup kulturnom djelovanju. Program Kultura 2000 provodio se u razdoblju od 2000. - 2006. i glavni ciljevi bili su promicati kulturnu raznolikost i širiti kulturnu baštinu. Okvirni Program Kultura 2007-2013, čija je provedba započela 1. siječnja 2007, zamijenio je Program Kultura 200038. Cilj programa je unapređivanje zajedničkog europskog kulturnog prostora promicanjem prekogranične mobilnosti kako kulturnih djelatnika tako i kulturno-umjetničkih djela te poticanjem međukulturnog dijaloga. Među važnim programima nalazi se upravo program Europske prijestolnice kulture (European Capitals of Culture).
U području kulture, Vijeće donosi odluke jednoglasno, u postupku suodlučivanja s Europskim parlamentom i nakon savjetovanja s Odborom regija. Riječ je uglavnom o poticajnim mjerama ili preporukama, koje isključuju bilo kakvo usklađivanje zakona i drugih propisa država članica. S ciljem promidžbe Europske kulturne strategije uspostavljene su platforme organizirane u tri područja: interkulturalni dijalog, pristup kulturi, kulturne industrije. Najkasnije četiri godine prije pokretanja događaja, države članice u redu za naslov mora predstaviti primjenu jednog ili više gradova u Europskom parlamentu, Vijeću, Komisiji i Odboru regija, po mogućnosti uz preporuku. Iako države članice ima pravo podnijeti samo jedan grad 'aplikacija, duh Odluke poziva na stvarnom natjecanju. U praktičnom smislu, to je odgovornost vlada država članica u određenoj godini poslati pismo europskih institucija imenovanje kandidata gradova. Gradovi zainteresirani za naslov će se morati obratiti državnim tijelima kako bi ih obavijestili o svojoj želji da se prijave. U pismu upućenom od strane vlade države članice biti u pratnji datoteka aplikacije za svaki od kandidata gradova. Izvještaj se šalje Komisiji, Parlamentu, Vijeću i Odboru regija, ona tada postaje javni i mogu se širiti od strane medija. Europski parlament može proslijediti Komisiji mišljenje o imenovanju (i) u tri mjeseca nakon primitka izvješća. Godina 2008. proglašena je godinom interkulturalnog dijaloga kako bi se prepoznala i naglasila kulturna raznolikost kao jedinstvena prednost. Time se potiče istraživanje i upoznavanje bogate kulturne baštine te otvara mogućnost za učenjem iz različitih kulturnih tradicija. Godinom kreativnosti i
37 http://ec.europa.eu/culture/index_en.htm38 http://ec.europa.eu/culture/our-programmes-and-actions/doc413_en.htm
1
inovacija proglašena je 2009. s ciljem naglašavanja važnosti kreativnosti i inovacija u individualnom, društvenom i gospodarskom napretku.
Sudjelovanje u kulturnom turizmu je stimulirano je od strane širokog spektra društvenih promjena, uključujući i porast razine obrazovanja i povećanje slobodnog vremena. Brojna istraživanja naznačila su, međutim, da je posjedovanje kulturnog kapitala dobar pokazatelj potencijalne kulturne turističke potrošnje. To znači da je kulturni turizam koncentriran osobito među 'novom srednjom klasom', za koju je obrazac stjecanja visoke razine kulturnog kapitala važan izvor razlika. Razvoj kulturnog kapitala se kroz potrošnju također koncentrirano prostorno, zbog akumulacije "pravog kulturnog kapitala" u specifičnim lokacija. Kulturna turistička potrošnja je stoga postala visoko društveno i prostorno koncentrirana. Učinci koncentracije društvene moći stvoriti su velike društvene i kulturne udaljenost između kulturnih turista i njihovih domaćina. Učinci prostorne koncentracije mogu uključivati fizičko uništenje samih predmeta i društvene strukture koju kulturni turisti dolaze vidjeti. Postoje znakovi rasta, međutim, lokalne kulture su također dovoljno otporne od apsorpcije i okreću se kreativnoj upotrebi promjena nastalih pod utjecajem turizma.
1
4. ULOGA DRŽAVE U KULTURNOM TURIZMU EU
Kao što se vidjelo iz prethodnih poglavljia, politike koje se odnose na kulturni turizam se razvijaju u rasponu od različitih mjerila u Europi. Sva lokalna, regionalna, nacionalna i transnacionalna tijela su pomogle odrediti oblik kulturnog turizma u svim područjima Europe. Ovo poglavlje razmatra razvoj i utjecaj politike na tim različitim razinama, i odnosa među njima.
4.1. Velika BritanijaRichards (1995) je proučio razvoj turističke politike u Velikoj Britaniji u odnosu na
velike političke, gospodarske i socijalne trendove. U neposrednoj poslijeratnoj fazi 'tradicionalnih pluralizma', turistička i kulturna politika razvijeni su kroz dobrovoljni sektor inicijativa, podržanih od strane države u kojoj se mogu identificirati značajne eksternalije, kao što su bilance plaćanja naknade. Sve veća važnost turizma i kulturne potrošnje tijekom 1960-ih dovela je do novih "dobrih reformi" stila politike, koji je bio obilježen zabrinutošću za pristup turizmu, potrošnju i slobodnim vrijemenom demokratizacije kulture. Povećana državna intervencija u turizmu i kulturi u ovom trenutku uključuje stvaranje turističke zajednice i slobodnog vremena. Široki politički konsenzus podupire takve intervencije, a počeo se pojavljivati 1970-ih, jer je naftna kriza i ekonomsko restrukturiranje prisililo mnoge europske vlade da značajno smanje javnu potrošnju39. Odgovornost za sektor kulturnog turizma podijeljen je između lokalnih, regionalnih i državnih vlasti. Krovna organizacija na državnoj razini odgovorna za kulturni turizam je Department for culture, media and sport, koji je nacionalno tijelo, a ima ulogu ministarstva. Unutar DCMSA postoji uprava odgovorna za turizam koja prilično uspješno i aktivno vodi turističku politiku Velike Britanije. DCMS je odgovoran za kreiranje politike umjetnosti, sporta, turizma, knjižnica, muzeja i galerija, televizije i radija, filma, glazbene industrije, za slobodu i regulaciju tiska, za koncesije, igara na sreću i povijesni okoliš. Odgovoran je i za popisivanje povijesnih građevina i spomenika. Turistička politika usredotočuje se na poboljšanje strukture, promidžbe, podataka, kvalitete i vještina. Godine 2001., osnovano je turističko tijelo Tourism alliance, koje ima ulogu prezentiranja vlastitih pogleda na britanski turizam, vladi Velike Britanije, te kataliziranja akcija koje joj pomažu u provođenju turističkih politika. Na prvom mjestu ono pomaže svim poslovnim subjektima vezanih za turističku industriju, te lobira za njih u Britaniji i pri EU. Visit Britain je organizacija, koju sponzorira britanska vlada, a bavi se promidžbom Britanije kao turističke destinacije u inozemstvu, odnosno Engleske na domaćem tržištu. Važno je napomenuti da DCMS propisuje, odnosno regulira kulturne i turističke politike, ali ih izravno ne provodi, već su za to zadužene lokalne vlasti. Godišnje se na kulturne i rekreacijske usluge potroši oko tri milijarde funti, a lokalne vlasti imaju ulogu čelnika u provođenju koordiniranih usluga i komunikaciji s lokalnim zajednicama. DCMS ima sveobuhvatnu odgovornost za politiku baštine u Engleskoj, pa tako financira i English heritage, koji usko surađuje i s Uredom zamjenika premijera, koji je pak zadužen za planiranje, izgradnju, promet i sustavni okvir unutar kojeg su određene sve odluke koje se tiču povijesnog okoliša, te s Ministarstvom okoliša, prehrane i ruralnih pitanja.Britanski model upravljanja kulturno-turističkim resursima umnogome se oslanja na lokalnu i regionalnu vlast. Svaka regija ima svoju politiku planiranja, a turizam je često jedan od osnovnih elemenata takve politike. Jedna je od relevantnih organizacija za britansku baštinu kao kulturno-turistički resurs, Nacionalna lutrija, koju je 1993.g. osnovao Parlament. Od
39 Richards, G. The Politics of National Tourism Policy in Britain. Leisure Studies 14, 153-173. 1995
1
svake funte, kojom je kupljena srećka, 28 penija izravno odlazi na slijedeće kategorije: umjetnost, dobrotvorne ustanove, baštinu, sport, zdravstvo, obrazovanje i okoliš40.
4.2. Ostale državeSlični trendovi u razvoju politike mogu se naći i u drugim zapadnoeuropskim
zemljama. U Njemačkoj i Nizozemskaoj na primjer, državne potpore za nacionalne turističke organizacije su smanjene, te je u Švedskoj odgovornost za promociju turizma u potpunosti prebačen na privatni sektor (Richards, 1995). U Italiji, Ministarstvo turizma je bio demontirano. U kulturnom sektoru, javnie subvencije sve više zamjenjuju strani komercijalni izvori (npr. Nacionalni Loto u Velikoj Britaniji) ili dobrovoljni sektor podrške (Kao što su stvaranje Otvoren spomenik Udruga u Nizozemskoj, odnosno prijedloga za 'National Trust' u Francuskoj). Turizam i kultura sve se više sagledavaju kao produktivni aktivnosti koje su u mogućnosti financirati sami sebe kroz komercijalne djelatnosti, ili kroz direktnu ili indirektnu podršku sudionika. Sadašnja politička klima za turizam i kulturu u Europi, potiče proizvodnju, ali ne subvencioniranje potrošnje. U takvoj klimi nije čudno da politike koje se odnose na turizam i kulturu pokazuju visoki stupanj konvergencije, tako što turizam i kultura postaju primarni elementi strategije gospodarskog razvoja usmjerenog na stvaranje radnih mjesta i prihoda, dok je raspodjela društvene i kulturne koristi (kao što su socijalni turizam ili pristup kulturi) prepuštena tržišnim silama. Utjecaj promjene gospodarskih i socijalnih uvjeta u sferi kulturni i turističke politike je možda najvidljivija u europskim gradovima. Gradovi su posebno teško pogođeni gospodarskim i socijalnim prijelaznim razdobljem koji su devastirali prerađivačke industrije i stvorili problem strukturne nezaposlenosti. Kultura i turizam su oboje postali središnje urbana pravila dnevnog reda kao što su oni percipiraju kao važno za gospodarske revitalizacije gradova, koji su alat za društvene integracije i emancipacije multietničkim zajednicama i obnavljanje javne funkcije zapuštenu unutrašnjeg grada područja41. Turizam i kulturne politike stoga su postali integrirani u strategijama gospodarskog razvoja, te su se definicije 'kultura' i 'turizam' proširile olakšavajući nove gospodarske uloge koje su im dodijeljene. Konvergencija strategije kulturnog turizma usvojena od strane gradova diljem Europe, i povećanje suradnje između gradova vidljiva na europskoj razini odražava činjenicu daglobalizacija efektivno odvoja od gradskog identiteta nacionalni identitet. Gradovi se sada samostalno pozicioniraju u europskom kulturnom, a ne ancionalnom kontekstu42.Divergentnih interesa državne i lokalne kulturnog turizma politika stvara probleme koordinacije između različitih razina stvaranja politika koje su raspravlja u sljedećem odjeljku. što je na lokalnoj razini, razvoj turističke politike na nacionalnoj razini u Europi obično ima dvostruki cilj stvaranja ekonomskih koristi i podržava kulturu, ali na nacionalnoj razini je obično "nacionalne kulture" koje se promovira. Od 19. stoljeća, kultura je služila kao sredstvo za jačanje osjećaja nacionalnog identiteta i koheziju. Demokratizacije kulture bio je koncipiran tako da podupire nacionalne kulture i kulturne politike u cilju promicanja pristupa visoke kulture. Nedavna konvergencije kulturnih i gospodarskih politika zato je stvorio izazova za uprave koji su nastali na strogim podjelama između kulturnog i gospodarske sfere, te između visoke i popularne kulture. u Nizozemskoj, na primjer, odvojene ministarstva kulture i ekonomskih Daljnje važan aspekt nacionalne kulturne politike koja se tiče turizma je zaštita 'nacionalne baštine' koja obično sprečavanja da djela idu u inozemstvo, ali također i kroz povremenu repatrijacija djela koja su stečena od strane inozemnih vlasnika. Većina zemalja
40 Jelinčići, D.A. Abeceda kulturnog turizma. Meandarmedia, Zagreb, 2008.41 http://wwwculturaltourismdc.org/ 42 http://www.gdrc.org/
1
regulirala je propise koji se tiču izvoza "kulturnih dobara" (što često znači starina). U Grčkoj (i Egiptu – koji sad nije predmet rasprave), na primjer, sve starine se smatraju vlasništvo države, i ne mogu se izvoziti. U Britaniji su zakoni nešto fleksibilniji, što novije argumente o izvozu "nacionalno blago", kao što su kip tri gracije ilustriraju. Borba između mjesta specifične baštine i globaliziranom tržištu snage Zato regulirano politike Vlade. Potrebno je zadržati važne elemente baština je postala još važnije kao kulturni turizam je porastao, a konkurencija na privući posjetitelje kulturnih povećao. Akropola u Ateni, na primjer, ima privukao mnogo pažnje kao fokus međunarodnog red vlasništvo nad kulturne baštine. Partenon, izgrađene na Akropoli u petom stoljeću prije Krista, bio je ukrašen super mramorne skulpture. Ove je preživio gotovo netaknuti sve do okupacije Grčke od strane Turaka u 17. stoljeću. Lord Elgin, britanski veleposlanik u Otomanskom carstvu na kraju 18. stoljeća, bio je zaprepašten da otkrijete da Partenon je brzo postaje ruševina. On je dobio dozvolu od turskih vlasti što mu omogućuje da uklonite skulpture od stranice, da bi, kako je vjerovao, da će ih spasiti od uništenja. 'Elgin klikeri', kako su postali poznati, uključujući i polovicu originalnih friza, kasnije su predstavljeni u Britanskom muzeju.
Grci su se gorko zamjerili uklanjanje dijelova najvećih simbola antičke Grčke, najvažnijeg nacionalnog spomenika. Bilo je brojnih pokušaja povratka "Elgin Marbles" u Grčku, a bilo je čak i naznake da je u ranim 1960-ih britanski Foreign Office imao neke simpatije prema Grčkom stavu43 (Bailey, 1994). Međutim, položaj Britanskog muzeja je uvijek bio pravno dobivene, i time muzej ima pravnu obvezu ne bacati svoje akvizicije. Također se tvrdi da u "Marbles" trenutno uživaju milijuni posjetitelja Britanskog muzeja, a mnogi kustosi muzeja su zabrinuti zbog presedana koji bi mogao vratiti to umjetničko bogatstvo u prvobitnu matičnu državu.
43 Baily, M. Britain's Foreign Office would have returnes the Elgin Marbles. The Art Newspaper no. 34,17. 1995.
1
5. PRAVNI SLUČAJEVI EUROPSKOG SUDA U LUKSEMBURGU44
Ovo poglavlje bavi se konkretnim pravnim slučajevima koji su se sudili na Europskom sudu u Luksemburgu od 1989. do 1991. godine. Radi se o slučajevim s kojima su se susrela pojedine članice Europske Unije prije nego li su se uskladili pravni akti o tržišnom natjecanju na razini cijele EU. Zanimljivi su koraci, argumenti i rješenja svkog pojedinog slučaja koji zasigurno znače mnogo i u današnjem funkcioniranju pravnog sustava turizma, a time i kulturnog turizma.
5.1. Grčka (slučaj C-198/89) - turistički vodiči morali su imati posebne dozvole za pokazivanje umjetnina
Spor se vodio između Komsije Europskih zajednica i Grčke (Helenske repubilke). Prijava se temelji na stvaranju pružanja usluga turističkih vodiča prateće grupe turista iz druge države članice, gdje se one usluge sastoje u djelatnosti navedenih u članku 1. (1) Zakona br 710 od 27. rujna 1977. za turističke vodiče (NN Journal of Helenske Republike br 283), kojim je vodič turistima, na mjestima osim muzeja ili povijesnih spomenika koji može biti posjećen samo uz stručno vodstvo, u skladu s posjedovanjem dozvole koji zahtijeva specifične obuke, čemu svjedoči diplomom, Republika Grčka ima nije ispunila svoje obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ, Sud je na sjednici 5. prosinca 1990. dao sljedeću presudu:
Komisija je donijela program na temelju članka 169. Ugovora o EEZ za izjavu da je stvaranje pružanje usluga turističkih vodiča prateće grupe turista iz druge države članice na temu posjedovanja dozvole koji zahtijeva specifične obuke, čemu svjedoči diploma gdje se one usluge sastoje u vođenju turista, na mjestima osim muzeja ili povijesnih spomenika koji mogu biti posjećene samo sa specijaliziranim stručnim vodičima, Republika Grčka nije uspjela ispuniti svoje obveze iz članka 59. Sporazuma. Odredbe u pitanju u ovoj aplikaciji su sadržane u člancima 1. (1) Zakona br 710 od 27. rujna 1977. za turističke vodiče (Službeni list Republike Grčke, broj 283). Prema tim odredbama, turistički vodiči su osobe koji prate stranog turista ili nacionalnog ili posjetitelja u zemlju, vode ih i pokazuju im lokalne znamenitosti, povijesne ili antičke spomenike, umjetnička djela svakog razdoblja, i objašnjavaju njihovo značenje, njihovu namjenu i povijest, i dajući im opće informacije o klasičnoj i suvremenoj povijesti Grčke. Grčka nije u skladu sa zahtjevima zakona Zajednice, osobito članka 59. Ugovora o EEZ, u odnosu na pružanje usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice. Komisija je zatražila od grčke vlade da usvoje mjere potrebne za usklađivanje s njom u roku od dva mjeseca. S obzirom da se grčka vlada nije slagala sa tim gledištem, Komisija je donijela ovaj postupak.
Valja naglasiti da djelatnosti turističkog vodiča iz države članice, osim Grčke, koji prati turiste na organizirani obilazak iz te druge države članice do Grčke može biti pod dva različita seta zakonskih pravila. Tvrtka osnovana u drugoj državi članici može sama angažirati vodiča. U tom slučaju je tvrtka pruža uslugu turistima kroz svoje vodiče. Tvrtka može također uključiti samozaposlene turističke vodiče osnovane u toj drugoj državi članici. U tom slučaju, služba osigurava vodiča za putovanje tvrtke. Takve usluge, koje su ograničenog trajanja i nisu regulirane odredbama o slobodi kretanja roba, kapita i osoba, predstavljaju aktivnosti i obavljaju se uz naknadu u smislu članka 60. Ugovora o EEZ. U vezi toga grčka Vlada je tvrdila da se članak 59. Ugovora primjenjuje samo onda kada se osoba koja pruža usluge i primatelji osnovani u različitim državama članicama.
44 h ttp://curia.europa.eu/en/content/juris/index.htm
1
Iako Članak 59. Ugovora izričito promatra samo situaciju osoba koja pruža usluge koja je osnovana u državi članici, osim da je osnovana u kojoj i primatelj usluge, svrha tog članka je ipak da se ukinu ograničenja slobode pružanja usluga od strane osoba koje nisu osnovane u državi u kojoj se usluga pruža. To je samo kada su svi relevantni elementi djelovanja u pitanju zatečeni u jednoj državi članici da se odredbe Ugovora o slobodi pružanja usluge ne mogu primjenjivati (presuda u predmetu 52/79 Procureur du Roi v Debauve [1980] ECR 833 , na stav 9). Prema tome, odredbe članka 59. moraju se primjenjivati u svim slučajevima u kojima osoba koja pruža usluge uslugu pruža u državi članici, osim u kojoj je osnovan, gdje god su primatelji tih usluga mogli biti odreženi.
Nadalje treba naglasiti da članci 59. i 60. Ugovora zahtijevaju ne samo ukidanje svake diskriminacije osoba koja pruža usluge na račun njegove nacionalnosti, ali i ukidanje bilo kakvih ograničenja slobode pružanja usluga nametnute na tlu da osoba koja pruža usluge je osnovana u državi članici, osim one u kojoj je pružena usluga.Međutim, s obzirom na specifične zahtjeve u odnosu na određene usluge, činjenica je da države članice čine pružanje istih pod uvjetima kao za kvalifikacije osobe pod uvijetom da njima, u skladu s propisima koji uređuju takve aktivnosti u okviru svoje nadležnosti, ne može biti smatrano u skladu s člancima 59. i 60. Ugovora. Ipak, kao jedan od temeljnih načela Ugovora je sloboda pružanja usluga može biti ograničena samo pravilima koja su opravdana u općem interesu te se primjenjuju na sve osobe i poduzeća koja djeluju na teritoriju države u kojoj je pružena usluga. U skladu s tim zahtjevima i s člancima 59. i 60. Ugovora samo ako je utvrđeno da je s obzirom na aktivnosti u pitanju slučaju bitnih razloga koji se odnose na javni interes koji opravdava ograničenja slobode pružanja usluga, te da javni interes već nije zaštićen po pravilima države osnivanja i da se isti rezultat ne može se dobiti za manje restriktivna pravila.
Grčka vlada tvrdi da je po pitanju zakonodavstva opravdan opći interes u pravilnom razumijevanju umjetničke i arheološke baštine u zemlji i za zaštitu potrošača. S time u vezi, ona naglašava temeljnu razliku između pismenog i usmenog prijenosa informacija o toj baštini. U svom prikazu, grčke vlasti reguliraju kvalitetu tiskanih materijala koji cirkuliraju unutar zemlje i paze da materijal koji bude rasprostranjen izvan Grčke predstavlja na ispravan način umjetničke i kulturne baštine u zemlji. Kontrola informacija koju usmeno priopćavaju turistički vodič određenoj grupi turista bi s druge strane, bilo teže. Grčka vlada smatra da je zakonodavstvo u pitanju sve više opravdano jer u nekim državama članicama okupacije turističkih vodič mogu biti provedene na radu bez kvalifikacija. Opći interes odgovarajućeg razumijevanja umjetničke i arheološke baštine u zemlji i za zaštitu potrošača može predstavljati najvažniji razlog koji opravdavaju ograničavanja slobode pružanja usluga. Međutim, zahtjev po pitanju sadržanom u grčkom zakonodavstvu ide dalje od onoga što je potrebno osigurati zaštiti interesa pošto ga čini djelatnost turističkog vodiča prateće grupe turista iz druge države članice na temu posjedovanje dozvole. Prateće usluge turistima se izvodi u vrlo specifičnim uvjetima. Samostalni ili zaposleni turistički vodič putuju s turistima te ih prate u zatvorenim skupinama, u toj grupi su privremeno premješteni iz države članice osnivanja do države članice koju posjećuju. U tim okolnostima dozvola je uvjet nametnut od strane države članice odredišta te ima za posljedicu smanjenje broja kvalificiranih turističkih vodiča koji prate turiste u zatvorene skupine, što može dovesti touroperatora da pribjegne umjesto da zaposli lokalne vodiče ili ustanovljene u državi članici u kojoj se usluge izvode. Međutim, posljedica koju mogu imati je nedostatak da turisti koji su primatelji usluga nemaju vodiča koji je upoznat sa njihovom jezikom, njihovim interesima i njihovim specifičnim očekivanja.
1
Grčka vlada dalje tvrdi da je nemoguće pomiriti stajališta Komisije izražena u njihovoj primjeni sa poduzetim mjerama koje je u isto vrijeme sa pogledom na usvajanje prijedloga za direktivu o općem sustavu priznavanja stručnog obrazovanja i obuke (1989 Official Journal C 263, p. 1), koji nadopunjuje Vijeće Direktive 89/48/EEC od 21. prosinca 1988. na opći sistem za priznavanje visokoškolskih diploma koji se dodjeljuje po završetku stručnog obrazovanja i osposobljavanje od najmanje tri godine trajanja (Official Journal 1989 L 19, p. 16). Istina je da je u slučaju zanimanja u odnosu na koje je Zajednica postavila nema minimalne razine potrebnih kvalifikacija, te da prijedlog za direktivu dopušta državama članicama kako bi sami utvrdili minimalnu razinu. On dakle mora održavati pružanje usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice, gdje se one usluge sastoje u vođenju takvih turista u mjesta osim muzeja i povijesnih spomenika koji mogu biti posjećeni samo s specijaliziranim profesionalnim vodičima, pod uvjetom da posjeduju dozvole koji ispunjava specifične obuke, čemu svjedoči diplomom, Republika Grčka nije uspjela ispuniti svoje obveze iz članka 59. ovog Sporazuma.
Na tim osnovama Sud izjavljuje da kod pravljenja pružanja usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice, gdje se one usluge sastoje u vođenju takvih turista na drugim mjestima osim muzeje ili povijesne spomenike koji mogu biti posjetio samo sa specijaliziranim profesionalni vodič, pod uvjetom da posjedovanje dozvole koji zahtijeva specifične obuke svjedoči diplomu, Republika Grčka nije uspjela ispuniti svoje obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ. Budući da je Republika Grčka je bila neuspješna ona mora biti naređeno da plati troškove.
5.2. Francuska (slučaj C-154/89) - turistički vodiči morali su imati posebne dozvole za pokazivanje umjetnina
Ovaj je slučaj gotovo jednak svojom problematikom i sadžajem kao i prethodno opisani slučaj slobodne pružanja usluga od osoba koji nisu osnovani u državi u kojoj se usluga pruža(C-198/89), razlike se očituju u sljedećim stavkama:
Podnositelj zahtjeva je Komisija Europskih zajednica, okrivljenik je Francuska Republika.Predmet je jednak, Francuska nije uspjela ispuniti svoje obaveze usklađivanja svojih obveza iz članka 59. Ugovora o EEZ. Presuda Suda - Odredbe u pitanju u ovoj aplikaciji su članci 1. (c) i 10. Zakon br 75-627 od 11. srpnja 1975. propisivanjem uvjeta za obavljanje aktivnosti koje se odnose na organizaciju putovanja i izleta (Official Journal of Francuska Republika od 13. srpnja 1975, str 7.230) i njegove provedbene uredbe, Dekret broj 77-363 od 28. ožujka 1977 (Službeni list Republike Francuske od 3. travnja 1977, str 1890), kako je izmijenjen i dopunjen Uredbom broj 83/912 od 13 listopada 1983. Pod tom odredbom, turistički vodiči su fizičke osobe čiji je zadatak voditi francuske ili strane turiste, a posebice za obavljanje vodstva u javnim prometnicama, muzejima i povijesnim spomenicima i za javni prijevoz. Komisija je na temelju članka 169. Ugovora o EEZ, 21. studenog 1986, uputila francuskoj vladi pismo formalne obavijesti. Prema pismu koje Francuska nije u skladila sa zahtjevima zakona Zajednice, osobito člankom 59. Ugovora o EEZ, u odnosu na pružanje usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice, gdje je uvjet da je usluga u krugu djelovanja pojedinih odjela ili općina. Pismom od 5. ožujka 1987. francuskih vlasti izazvno je gledište Komisije. Dana 2. svibnja 1988. Komisija je izdala obrazloženo mišljenje u kojem je ponovila svoje gledište i zatražila od francuske vlade da usvoje mjere potrebne za usklađivanje s njom u roku od dva mjeseca. Budući da nije primljen nikakav odgovor Komisija je donijela odluku o pokretanju postupka.
1
Prema tome, odredbe članka 59. moraju se primjenjivati u svim slučajevima u kojima osoba koja pruža usluge pruža te usluge u državi članici, osim u kojoj je osnovana, gdje god primatelji tih usluga mogu biti uspostavljeni.Međutim, s obzirom na specifične zahtjeve u odnosu na određene usluge, činjenica je da države članice čine pružanje istih pod uvjetima kao za kvalifikacije osobe pod uvijetom da njima, u skladu s propisima koji uređuju takve aktivnosti u okviru svoje nadležnosti, ne smatra se u skladu s člancima 59. i 60. Ugovora. Ipak, kao jedan od temeljnih načela Ugovora o slobodnom pružanju usluga ona može biti ograničena samo zbog pravila koja su opravdana u općem interesu te se primjenjuju na sve osobe i poduzeća koja djeluju na teritoriju države u kojoj je pružena usluga, u onoj mjeri u interesu da se ne štiti pravila kojima je pružatelj takvih usluga predmet u državi članici u kojoj je on uspostavljen. Francuske vlade tvrdi da francuski zakon nastoji osigurati pitanje zaštite općih interesa koji se odnose na pravilno razumijevanje mjesta i stvari od povijesnog interesa i najšire moguće širenje znanja o umjetničkim i kulturnim baštinama u zemlji. Prema francuskoj vladi, ti interesi nisu adekvatno zaštićeni od pravila davatelja usluga, u ovom slučaju tvrtke koja organizira putovanja. Međutim, zahtjev po pitanju francuskom zakonodavstvu ide dalje od onoga što je potrebno osigurati za zaštitu interesa, djelatnosti turističkog vodiča prateće grupe turista iz druge države članice potražuje posjedovanje dozvole. Slijedi da se u pogledu razmjera ograničenja nameće, u pitanju je nerazmjeran odnosu na cilj progonitelja, i to kako bi se osiguralo pravilno razumijevanje mjesta i stvari od povijesnog interesa i najšire širenje znanja o umjetničkoj i kulturnoj baštine države članice u kojoj se provodi putovanje.Francuske vlade dalje tvrdi da je nemoguće pomiriti gledišta Komisije kao što je izraženo u njegovoj primjeni sa poduzetim mjerama koje je u isto vrijeme sa pogledom na usvajanje prijedlog za direktivu o Drugom općem sustavu za priznavanje stručnog obrazovanja i obuke , koji nadopunjuje Direktiva Vijeća 89/48/EEC od 21. prosinca 1988. na opći sistem za priznavanje visokoškolskih diploma koje se dodjeljuju po okončanju profesionalnog obrazovanja i osposobljavanja od najmanje tri godine trajanja .On dakle mora održavati da pružanje usluga turističkih vodiča bude na putuju s grupom turista iz druge države članice, gdje se one usluge sastoje u vođenju takvih turista u mjesta u pojedinim odjelima i općinama osim muzeja i povijesnih spomenika koji mogu posjetiti samo uz specijaliziranog profesionalnog vodiča, pod uvjetom da posjeduje dozvolu koje zahtijeva stjecanje određenih kvalifikacija, normalno dobivenih uspjehom na ispitu, Republike Francuske nije uspjela ispuniti svoje obveze iz članka 59. ovog Sporazuma.
Na tim osnovama, SUD izjavljuje da kod pružanje usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice, gdje se one usluge sastoje u vođenju takvih turista u mjesta u pojedinim odjelima i općine osim muzeje ili povijesne spomenike koji mogu biti posjećeni samo uz specijalizirane profesionalne vodiče, pod uvjetom posjedovanje dozvola koje zahtijeva stjecanje određenih kvalifikacija, normalno dobiveni uspjeh na ispitu, Republike Francuske nije uspjela ispuniti svoje obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ; te je zbog toga Francuske Republike dužna platiti troškove suđenja.
5.3. Italija (slučaj C-180/89) – turistički vodiči morali su imati posebne dozvole za pokazivanje umjetnina45
45 http://eur-lex.europa.eu/en/index.htm
2
Prethodna dva slučaja govore o pravnoj praksi Europskog suda. Kako bi zaključili problematiku slobode pružanja usluga za području Europske Unije, važno je upoznati još jedan vrlo sličan slučaj u kojemu je okrivljenik Republika Italija. Bit će istaknute jedino razlike od prijašnjih slučajeva, u izbjegavanju ponavljanja.
Datuma 24. svibnja 1989 Komisija je donijela program na temelju članka 169. Ugovora o EEZ za izjavu da je ostvarano pružanja usluga turističkih vodiča prateće grupe turista iz druge države članice na temu posjeda dozvole koji zahtijeva stjecanje određenih kvalifikacija dobivenih uspjehom u ispitivanju, u odnosu na vođenja mjesta osim muzeja ili povijesnih spomenike koji mogu biti posjećeni samo sa specijaliziranim stručnim vodičima, Republika Italija nije uspjela ispuniti svoju obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ. Talijanska Vlada ističe da se domena djelovanja turističkog vodiča mora razlikovati od onog kurirske službe. To je jasno iz četrnaestog recital u preambuli i članka 2 (5) Direktive Vijeća 75/368/EEC od 16. lipnja 1975. o mjerama olakšanja učinkovitog ostvarivanja slobode poslovnog nastanka i slobode pružanja usluga u odnosu na različite aktivnosti i, posebno, prijelazne mjere u pogledu tih djelatnosti, te da su samo kurirske okupacije bile predmetom prava Zajednice usklađivanje. U skladu s tim, ovlaštenje okupacije kurira ni na koji način ne podrazumijeva pravo djelovanja kao turističkog vodiča.Taj argument ne može biti prihvaćen. To samo treba naglasiti da Povjerenstvo ni na koji način nije tvrdilo da su ta dva zanimanja identična. U svojoj primjeni odnosi se samo na djelatnosti turističkog vodiča obavljenih od strane osobe koja putuju s grupom turista, a ne povećanju pitanje da li ta osoba također djeluje kao kurir. Stoga je potrebno ispitati da li je, u nedostatku bilo nedostataka usklađivanja Zajednice, primjena talijanskog zakonodavstva po pitanju turističkih vodiča pratećih grupa turista iz druge države članice je u skladu s člancima 59. i 60. Ugovora o EEZ. Talijanska vlada tvrdi da zakonodavstvo po pitanju usmjereno na zaštitu općeg interesa potrošača što se odnosi na zaštitu i očuvanje nacionalnih povijesne i umjetničke baštine. Što se tiče zaštite potrošača, piše da zakonodavstvo nastoji osigurati kvalitetu pružene usluge, kako bi se zaštitili njihovi stvarni primatelji, odnosno turisti. Interes za očuvanje nacionalne povijesne i umjetničke baštine je zaštićen od turističkih vodiča, koji predstavljaju posrednike između posjetitelja i kulturnog dobra. U konkretnom slučaju organizirani obilazak skupina stranih turista, zaštita interesa koji je važan utoliko što, obzirom da jr njihovo različito kulturno porijeklo i ograničeno trajanje takvih posjeta, turisti zadržavaju samo takvu sliku i znanje o kulturnom dobru kao što im može prenijeti turistički vodič. Opći interes u području zaštite potrošača i očuvanja nacionalne povijesne i umjetničke baštine može predstavljati najvažniji razlog koji opravdavaju ograničavanja slobode pružanja usluga. Međutim, zahtjev u pitanju sadržanom u talijanskom zakonodavstvu ide dalje od onoga što je potrebno osigurati zaštiti interesa, pošto ga čini djelatnosti turističkog vodiča prateće grupe turista iz druge države članice na temu posjedovanje dozvole.U tim okolnostima dozvola je uvjet nametnut od strane države članice odredišta i ima za posljedicu smanjenje broja kvalificiranih turističkih vodiča koji prate turiste u zatvorenim skupinama, što može dovesti tour operatora da pribjeći umjesto da lokalne vodiče zaposleni ili ustanovljen u države članice u kojoj se usluga koje se izvode. Štoviše, profitabilno poslovanje takvih grupa ovisi o komercijalnom ugleda operatora, koji se sučeljava s konkurentnim pritiskom od drugih tvrtki; treba održavati taj ugled i natjecateljski pritisak te sebe natjerati da se selektivno zapošljavaju turistički vodiči i započnu određene kontrole nad kvalitetom svojih usluga.Konačno, talijanska vlade tvrdi da je nemoguće ograničiti primjenu zakonodavstva u pitanju vodstva nekog muzeja, spomenika i kulturno specifičnih ili povijesnih znamenitosti koje su otvorene za javnost. On smatra da, ako taj zakon po pitanju samo vrlo ograničenog broja
2
takvih objekata ili mjesta, zahtjevi za zaštitu potrošača i nacionalne kulturne baštine nisu pravilno ispunjeni. Ako se zakonodavstvo, naprotiv, primjenjuje na sve predmete ili mjesta od velike kulturne važnosti to be si neizbježno primjenilo na predmete i mjesta obično posjećenih od turista na njihovim organiziranim izletima.Istina je da je Komisija isključila iz njegove primjene vodstva pojedinih muzeja i spomenika koji mogu biti posjećeni samo sa specijaliziranim vodičima. Ipak, kao što je objašnjeno u raspravi, izuzimanje se odnosi samo u slučajevima u kojima, zbog određene karakteristike pojedinih mjesta, nacionalno zakonodavstvo zahtijeva specifične kvalifikacije dodatne za one potrebne kako bi se dobila dozvola turističkih vodiča po pitanju ovog postupka.Nasuprot argumente od talijanske Vlade, činjenica da je ta isključenosti samo ograničen opseg koji ne može utjecati na zaštitu potrošača i kulturne baštine. Jasno je iz gore navedenih razmatranja koja osim u tim određenim mjestima, kao što je zaštita u svakom slučaju na odgovarajući način zajamčena u odnosu na turističke vodiče koji pružaju svoje usluge u zatvorene grupe turista na putovanju od druge države članice. On dakle mora održavati tako što pružanje usluga turističkih vodiča prateći skupinu turista iz druge države članice, u odnosu na vodstva mjesta osim muzeje i povijesne spomenike, gdje je potrebna specijalizirana vodič, pod uvjetom da posjeduje dozvola izdaje nakon stjecanja određenih kvalifikacija dobivenih uspjehom u ispitivanju, Republika Italija nije uspio ispuniti svoje obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ. Na tim osnovama, Sud izjavljuje da kod pravljenja pružanja usluga turističkih vodiča koji putuju s grupom turista iz druge države članice, u odnosu na vodstva mjesta osim muzeje ili povijesne spomenike, gdje je potrebna specijalizirana vodič, pod uvjetom da posjeduje dozvolu izdaje nakon stjecanja određenih kvalifikacija, dobivenih uspjehom u ispitivanju, Republika Italija nije uspio ispuniti svoje obveze iz članka 59. Ugovora o EEZ; te zbog toga Talijanska Republika plaća troškove suđenja
Prema svim izloženim studijama ustvđuje se besprijekorna dosljednost Europskog suda. Sve zemlje članice imale su određeni vremenski rok za prilagodbu svog zakonodavstva i usklađivanjem s zadanim odredbama Ugovora. U posljednjim godinama ne bilježe se slični slučajevi.
2
6. POLITIKA NAPETOSTI U EUROPI
Različiti konteksti, ciljevi i primjena politike kulturnog turizma na različitim razinama neizbježno dovodi do napetosti između politika koje se provode na različitim administrativnim razinama. Kao što je Ashworth (1992) istaknuo, uspjeh baštine turizma ovisi o njegovoj sposobnosti da privlači turiste. Jedinstvo "europske kulture", dakle može se činiti kao odgovarajući proizvod EU za tržište Amerike ili japana, ali to će vjerojatno žestoko odupirati nacionalni turizam uprava zato što ljubomorno čuvaju svoje nacionalni identitet. Homogenost proizvoda nacionalne baštine zauzvrat će vjerojatno predstavljati otpor od strane regionalnih i lokalnih tijela, s interesom očuvanja i promicanja vlastite kulture. Kako Europa sve više postaje "Europa regija", ovaj problem će se vjerojatno povećati. Rastuća konkurencije u ponudi kulturnog turizma bit će vjerojatno pogoršana činjenicom da se baza tržišta za kulturni turizam ne širi tako brzo kao što je bio slučaj krajem prošlog stoljeća46. Budući razvoj kulturnog turizma u Europi će se stoga vjerojatno svesti na sve veći broj kulturnih turističkih proizvoda koji "jure" stabilnu i relativno malu skupinu upmarket turista. Na svim razinama političkog odlučivanja ostaje od presudnog značaja i umnogome neriješeno pitanje: učinkovitosti. Kulturni turizam promovira se tijelima javnog sektora diljem Europe, a opet u kojoj mjeri kulturni turizam ispunjava jedan od temeljnih ciljeva koje su mu dodijeljene, u prvom redu stvaranje prihoda i potporu i širenje kulture - u velikoj mjeri nepoznato. Izolirana istraživanja ekonomskog utjecaja su pokazala koliko je novca utrošeno od kulturnih turista u različitim, no to dovodi do pitanja koliko je kulturni turizam isplatim s obziorm na količinu uloženog novca, a također je pitanje koliko se tog novca vraća u sektor kulture.Ako dugoročne koristi od razvoja kulturnog turizma postalu jasniji, trenutni entuzijazam za takav razvoj među kreatorima politike mogao bi biti odbijen.U procjeni koristi od razvoja kulturnog turizma, ključno pitanje ostaje: čija se kultura razvija, i za koga? Ovo pitanje je istaknuo političku borbu oko događaja Europski grad kulture 47
Rastući gospodarski fokus događaja je doveo do optužbe da se lokalna kultura ignorira u korist više globalizirane, te stoga više međunarodno dostupne kulture, te da su interesi posjetitelja iznad one lokalnog stanovništva. Mnogi autori su također tvrdili da ne bismo trebali izgubiti iz vida činjenicu da postoje temeljne kulturne vrijednosti, kao i ekonomske. Na primjer, izvješće na engleskoj konferencije o Ruti Svila u 1992. (Thomas, 1992:13) napominje: "Vijeće Europe je jedan od rijetkih europskih institucija koje mogu koristiti programe kulturne suradnje kako bi pomogli Europi, cijeloj Europi, od apsurda sukoba između jedinstva i raznolikosti u kojoj je duboko zaključana. Drugim riječima, u vrijeme kada su se vodili nacionalistički ratovi na europskom tlu, ne može biti posao Vijeća Europe promicati aspekte 'ekonomske proizvodnje' kulturnog turizma. Upravo suprotno, njegova je uloga u avangardna, i na strani moralnih vrijednosti ". Iako komodifikacija kulture implicira da razvoj kulturnog turizma može biti neukusana nekima, povećanje konvergencije ekonomskih i kulturnih politika na svim upravnim razinama u Europi, čine ga sve teže ignorirati. Od teorijskih perspektiva, rast interesa u lokalnim kulturama može biti povezano s otuđenosti i nesigurnosti uzrokovanom globalizacijom i vremensko-prostornom kompresijom, ali na praktičnoj razini, kultura je jedno od rijetkih sredstava koje političari mogu koristiti za stvaranje konkurentske prednost za svoje zemlje ili regije u sve konkurentnijem europske i globalnom turističkom tržištu.
46 http://portal.unesco.org47 http://www.tourismlaw.eu/
2
7. ZAKLJUČAK
Kulturni turizam pruža razvoj, uz to je agent društvene promjene koja donosi osjećaj zajednice u društvu i aktivnost u suvremenim međunarodnim odnosima. Od druge polovice 1990-ih, Europska Unija je odredila turističke politike svojstvene EU. Turizam je odigrao ključnu ulogu u formiranju identiteta Europe, potičući male i srednje velike tvrtke u sektoru turizma i povećavajući poticaje strukturalnim i regionalnim fondovima. EU nastoji otkriti svoj kulturni identitet i baštinu.
Kulturna politika i zakonodavstvo EU-a je bila izdana kako bi poticala nacionalne kulture i njihovu valorizaciju. U tu svrhu, razvili su se temeljni projekti za društveni pokret u području kulture; Doprinos izvoza kulture zemalja članica uz poštivanje nacionalne i regionalne raznolikosti, također u isto vrijeme, s naglaskom na kulturno nasljeđe. Poticanje formiranja suvremene kulturne formacije razvilo je suradnju i međunarodne organizacije među zemljama članicama zemljama trećeg svijeta što Europskoj Uniji daje sigurnost u napredovanju, ali i veću kontrolu nad prihodima zastalih uslijed implementacije kulturnog turizma. Gradovi su odustali od resursa prošlosti i počeli biti orjentirani na obrasce suvremene kulturne kako bi naglasiti svoje kulturne proizvode. Kao što je vidljivo, kulturne atrakcije mogu igrati vrlo važnu ulogu u kulturnom turizmu i povećavati broj turista. Prema istraživanju provedenom od strane Europske komisije, 60% europskih turista zainteresirano je za kulturu u procesu njihova putovanja dok je cilj 20% turističkih posjeta u Europskoj Uniji privučeno kulturnim atrakcijama.
Konkurencija kulturnog turizma povećava se iz dana u dan između gradova Europe. U skladu sa zajedničkom kulturnom politikom, ECC48 organizacija kroz svoje projekte valorizira kulturne vrijednosti grada gdje se fokus kulture usmjerava na identitet grada pod uvjetom da se naglašava ugled grada i njegova pretvorba u centralnu turističku atrakciju. Kroz pravne aspekte i konkretne slučajeve objašnjene su prepreke u prošlost koje su se događali kroz godine usklađivanja svih pravnih akata na velikm području Europske Unije. To je dakako potrajalo jer nije bilo jednosvatno svakoj članici napustiti djelomično svoju pravnu praksu i prihvatiti onu nametnutu novostvorenim europskim kriterijima, no izbora nije bilo. Današnje se pravne bitke vode oko umjetničkih djela i mjestu kojemu pripadaju, no to postaje raritet.
48 European Cultural Committe
2
8. LITERATURA
Baily, M. Britain's Foreign Office would have returnes the Elgin Marbles. The Art Newspaper no. 34,17. 1995.
Feifer, M.. Tourism in History. From Imperial Rome to the Present. Stein and Day, New York. 1985.
Richards, G. Cultural Tourism in Europe. CABI, Wallingford. 1996.
Richards, G. The Politics of National Tourism Policy in Britain. Leisure Studies 14, 153-173. 1995
Bonink, C. Richard, G. Cultural Tourism in Europe. A Transnational Research. 1992
Jelinčići, D.A. Abeceda kulturnog turizma. Meandarmedia, Zagreb, 2008.
Thorburn, A. Marketing cultural heritage: does it work within Europe? Travel and Tourism Analyst, December, 39-48. 1986.
Bernadini, G. Cultural Tourism and Regional Development. Tourism and cultural tourism in EC policy. In: Provincie Friesland, Leeuwarden, pp. 3-5. 1992.
Fanelli, F. Our museums are Italy's General Motors. The Art Newspaper, 33, 6-7. 1993.
Hibbert, C. The Grand Tour. Putnam, London. 1969.
Towner, J. The Grand Tour: a key phase in the history of tourism. Annals of Tourism Research12, 297-333. 1985
Horne, D. The Great Museum: The Re-presentation of History. Pluto Press, London. 1984.
Law, C.M. Urban Tourism. Attracting Visitor to Large Cities. Mansell Publishing Ltd, London. 1993.
Tomlinson, J.Cultural Imperialism: a Critical introduction Pinter, London. 1991
Urry, J. The Tourist Gaze: Leisure and Travel in Contemporary Societies. Sage, London. 1990.
European Commission. The Role of the European Union in Tourism. DGXXIII. Brussels 1995.
Bonink, C. Richard, G. Cultural Tourism in Europe. A Transnational Research. 1992
European Commission. Eurotourism: Countryside and Culture. DGXXIII. EC. Brussels
Fisher, R. Who Does What in Europe? Arts Council, London 1990.
2
http://ec.europa.eu/index_en.htm 2.10.2010.
http://www.iztzg.hr 30.09.2010.
http://portal.unesco.org
http://www.tourismlaw.eu/
http://eur-lex.europa.eu/en/index.htm
h ttp://curia.europa.eu/en/content/juris/index.htm
http://wwwculturaltourismdc.org/
http://www.gdrc.org/
http://ec.europa.eu/culture/index_en.htm
http://ec.europa.eu/culture/our-programmes-and-actions/doc413_en.htm
2
