Upload
others
View
6
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
1
KULTURNA DOBRA KAO NOSITELJI KULTURNIH I EKONOMSKIH
VRIJEDNOSTI
Iva Mrak 1
1 Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Radmile Matejčić 3, 51000 Rijeka, Hrvatska; E-
Mail: [email protected]
Sažetak:
Ekonomike i upravljanje kulturnim graditeljskim naslijeđem (baštinom) dio su ekonomika
kulture koje su razvijene na osnovi ekonomika okoliša, ali se razlikuju u nepostojanju
kompaktnog teorijskog modela kulturnog sektora (koje se sastoji od različitih disciplina kao
što su likovna umjetnosti, glazbena umjetnost, kazalište, književnosti, povijesti, povijesti
umjetnosti, arhitekture…). Kulturno graditeljsko naslijeđe zbog svojih je karakteristika dio
javne ekonomije i često meritorne naravi (toliko civilizacijski važno da država smatra da
mora biti dostupno građanima iako si oni sami, prema tržišnom principu, ne bi mogli
omogućiti pristup tim dobrima i uslugama, npr. obrazovanje), pa su u upravljanu kulturnim
naslijeđem izraženi problemi javnih dobara.
Kulturno graditeljsko naslijeđe dio je izgrađene strukture prostora, gdje se odvijaju
interakcije građevina i korisnika. Različita dinamika životnih ciklusa građevina i ljudskih
aktivnosti često dovodi do različitih konflikata te neadekvatnosti izgrađenog prostora
(funkcionalne, konstrukcijske, estetske, gospodarske…). Prilikom odlučivanja o mogućoj
transformaciji kulturne baštine (npr. o planiranju promijene namjene tijekom izrade
razvojnih planova i prostorno planske dokumentacije), potrebno je voditi računa o vanjskim
utjecajima koje baština ima na svoju okolinu, a posebno o kriterijima društvene održivosti.
Ključne riječi:
Kulturna graditeljska baština/naslijeđe; ekonomike kulture, vrijednosti, kulturni kapital,
životni ciklus;
1. Uvod
U razdoblju proširenja koncepta baštine i istovremenog smanjenja javnih resursa, sve
više pažnje poklanja se ekonomskom aspektu kulturnih dobara i aktivnosti, pa tako i baštine
(pokretne i nepokretne). Upravo zato se posljednih godina razvijaju ekonomike1 kulture koje
se bave svim kulturnim sferama (upravljanje muzejima, festivalima, arheološkim parkovima,
1 U članku se koristi pojam „ekonomika“ za znanstvenu disciplinu koja proučava ekonomsku sferu
ljudske djelatnosti, odnosno ekonomiju ili gospodarstvo.
2
graditeljskim naslijeđem..., ali i novim kulturnim i kreativnim industrijama). Polje
graditeljskog naslijeđa zauzima posebno mjesto u ekonomikama kulture. Kulturnu
graditeljsku baštinu ili naslijeđe obilježavaju kulturni aspekti, građevinska i arhitektonska
obilježja, prisustvo u prostoru i interakcija s ljudskim djelatnostima. Pri korištenju,
upravljanju ili odlukama o transformaciji graditeljskog naslijeđa, ne promatra se samo
umjetnički aspekt građevine, već se mora uzeti u obzir višedimenzionalnost karakteristika
naslijeđa, a posebno njen utjecaj na društvenu sferu. To posebno dolazi do izražaja pri izradi
prostornih planova i strategija razvoja, te odabira nove namjene za neko kulturno dobro,
čime se utječe na ekonomske aktivnosti, identitet stanovništva i na fizičke i kulturne
karakteristike samog dobra. Zato se pri ekonomikama i upravljanju baštinom, ne može
razmatrati samo jedan aspekt, npr. aspekt nekretnina, već se mora razmotriti niz obilježja
koja su karakteristična za pojmove kulture i vrijednosti.
Ekonomika graditeljskog naslijeđa dio je ekonomika kulture. Kao kulturno dobro,
graditeljsko naslijeđe ima obilježja javnog2 ili zajedničkog
3 dobra. Zbog toga je, pri
razumijevanju osnova ekonomika baštine, potrebno poznavati osnove javnih ekonomka.
Ekonomska disciplina značajna je i u definiranju vrijednosti baštine, a posebno je značajan
međusobni utjecaj ekonomske i kulturne vrijednosti.
Iako je kulturni aspekt najvažnije obilježje ekonomike baštine, graditeljsko naslijeđe
dio je i ekonomika nekretnina koje promatraju životni ciklus građevina.
Prostor u kojem se odvijaju ljudske aktivnosti sastoji se od kompleksnog sustava
prirodnog i izgrađenog prostora [1] koji se konstantno mijenjaju. Tijekom odabira i
planiranja transformacije prostora (urbanizacijom, promijenom funkcije postojeće zgrade,
izgradnjom nove zgrade na mjestu postojeće…) od posebne je važnosti omogućiti kontinuitet
aktivnosti i identiteta stanovništva [2]. Zbog toga, proces odluke u upravljanju prostorom,
mora voditi računa o društvenoj i kulturnoj održivosti promjene prostora te biti pomno
planiran, pri čemu je moguća upotreba pomoćnih alata za odlučivanje (decision-aid tools).
2. Ekonomike kulturnih dobara
Termin kultura ima dvostruko značenje, jedno koje potječe iz humanističkih znanosti
i promatra kulturu kao intelektualni i umjetnički razvoj, a drugo, koje potječe iz društvenih
znanosti, i promatra kulturu kao kvalitetu i način života [3]. Društvena klima i etička
2 Javna dobra karakteriziraju neiscrpnost (non-rivalry, gdje korištenje od strane jednog korisnika ne
isključuje druge korisnike) i neisključivost (non-excludability, gdje nije moguće efikasno isključiti
korištenje pojedinom korisniku). 3 Zajednička dobra karakteriziraju iscrpnost (rivalry, gdje korištenje od strane jednog korisnika
isključuje druge korisnike ili umanjuje njihovu korist) i neisključivost (non-excludability, gdje nije
moguće efikasno isključiti korištenje pojedinom korisniku), odnosno radi se o dobrima koje dijeli
jedna grupa ljudi.
3
uvjerenja imaju utjecaj na ekonomske strukture te se ekonomski sustav ne može promatrati
odvojeno od društvene sredine u kojoj se nalazi.
Suvremeni društveni trendovi poput produljenog životnog vijeka, višeg obrazovanja,
postmodernističkog i individualističkog stila života, povećali su korištenje kulturnog
naslijeđa.
Kultura utječe na prostor na više načina [4]:
- stvaranjem novih mogućnosti (kroz korištenje znanja za proizvodnju većeg dohotka i
kulturne razine);
- djelujući kao katalizator lokalnog razvoja;
- očuvanjem i ostvarivanjem prihoda od kulturne baštine kroz urbanu obnovu i
turizam;
- jačanjem društvenog kapitala (kroz aktivnosti koje pomažu razviti sposobnosti,
samopoštovanje, poštovanje, suživot i dijeljenje razvoja);
- diversifikacijom strategija ljudskog razvoja i izgradnjom znanja kroz aktivnosti
srodnih kultura;
- kulturnim obrazovanjem i aktivnostima namijenjenima poboljšanju društvene
kohezije;
- kulturnim turizmom (osigurava brzi ekonomski povrat i temelj za daljnje razvojne
projekte);
- razvojem vještina (kroz laboratorijske škole, stjecanje vještina, međusektorsku
suradnju, inovacije kroz stvaranje muzeja-laboratorija i arhiva-laboratorija za
istraživanje i razvoj intelektualnih proizvoda);
- društvenim razvojem za mlade, nezaposlene, male poduzetnike, obrazovanjem
(sudjelovanje i komunikacija zajednice, socijalna uključenost i cjeloživotno učenje);
- image-om područja (formiranjem kulturnih četvrti, galerija, arhiva, audiovizualnom
proizvodnjom, mrežom muzeja, pristupom usmjerenim stanovnicima i
posjetiteljima);
- poticanjem javno-privatnog partnerstva, i obrazovanjem.
Zbog izuzetnog utjecaja kulturnih dobara i aktivnosti na život stanovništva, Maurizio
Carta definira termin „kulturna armatura prostora“ (l’armatura culturale del territorio) pri
kojem smatra da su kulturna dobra koje se nalaze u nekom prostoru njegova osnovna
poveznica koja određuje identitet tog prostora čak i kad nije odmah jasno uočljiva, već čini
„nevidljivo pismo“, odnosno palimpsest koji ostaje čitljiv i nakon što se izvrše određene
transformacije prostora [5].
4
Iako je zaštita i restauracija kulturnih dobara, vrlo stara disciplina4, suvremeniji
pristup (očuvanje, prezentacija dobara javnosti, odlučivanje struke o vrijednosti umjetnine,
uloga kulture u formiranju nacionalnog identiteta...) se razvija nakon francuske revolucije, a
posebno od doba Napoleona. Tada se stvaraju velike umjetničke kolekcije u državnom
vlasništvu, formiraju se administrativni aparati, a uloga javne uprave u osiguranju resursa za
zaštitu dobara postaje izuzetno značajna.
Takav klasični pristup temelji se na odluci stručnjaka konzervatora o vrijednosti
kulturnog dobra, a snažna država osigurava sredstva za zaštitu spomenika izuzetne
vrijednosti. Širenjem definicije kulturnih dobara i kulturne baštine, stvara se sve veća
potreba za resursima, a društveni razvoj, npr. uključivanje manjina u odlučivanje tijekom 70-
ih (posebno u Sjedinjenim Američkim Državama) i sve brža promjena u okolišu, dovode do
svijesti o kriterijima društvene i kulturne održivosti. [7]
Tijekom ovog razdoblja razvijaju se znanstveni pristupi upravljanju kulturom
(dobrima i aktivnostima) i kulturnom baštinom (za razliku od prijašnjeg, gotovo isključivo
znanstveno-tehničkog pristupa) koji se očituju i u međunarodnim dokumentima (kao npr.
UNESCO-ove5 konvencije ili ICOMOS-ove
6 povelje). Definiraju se pojmovi prirodne i
kulturne baštine, osnovne kategorije i vrijednosti. Osim dokumenata o postupanju s
baštinom, definiraju se i postupanja s autorskim pravima, razvoj kreativne industrije,
informacija i slično.
Ovom velikom međunarodnom aktivnošću koju prate nacionalne politike i
istraživanja (npr. Antolović Jadran, Marasović Tomislav i Marasović Jerko…) sve više se
dolazi do zaključka da se polje kulture i baštine ne može promatrati odvojeno od ostalih
polja – karakteristika prostora i planiranja, ekonomskih tokova i upravljanja, društvenog
razvoja i odabira namjene… Zbog izuzetne kompleksnosti prostornih sustava i velikih
utjecaja promjena prostora na ljudski život (identitet, uključenost u društveni život,
ekonomske aktivnosti i standard života…) javlja se potreba za logičnim i racionalnim
sustavom upravljanja prostorom i prostornim transformacijama te instrumentima koji će
pomoći u predviđanju i kontroli mogućih rezultata i utjecaja politika i planova. Zbog toga se
u prostornom planiranju, a na temelju operacijskih istraživanja i metoda odlučivanja u
velikim kompanijama [8], razvijaju modeli predviđanja i vrednovanja rezultata (utjecaja)
transformacija prostora i velikih projekata.
4 Poznato je da su i faraoni obnavljali graditeljsku baštinu (kao u slučaju sanacije monumentalnog
kipa Ramsesa II u Velikom hramu u Abu-Simbelu), a stara Grčka i Rim ostavljaju brojne zapise o
značenju graditeljskog nasljeđa, kao i neke poznate radove, npr. obnova Pantheona u Rimu prema
narudžbi cara Hadrijana u 2. stoljeću. Iako se i kroz srednji vijek baština, npr. Rima koristi u nove
svrhe (a kod nas se npr. materijal rimskog grada Fulfinuma koristi za izgradnju drugih objekata),
interes za baštinu i njeno očuvanje javlja se ponovo tek s Petrarcom, Giottom i Brunelleschijem, u
14.stoljeću da bi se aktivnosti restauracije počele u snažno razvijati od 15.stoljeća. [6] 5 Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu.
6 Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline.
5
Iako struke uključene u konzervaciju i prostorno planiranje promiču koncept
integralnog pristupa baštini već od polovice 20. stoljeća (pa se promiču ideje integralnih
planova, buffer zona, ambijentalne zaštite, zaštite vizura…), u stvarnosti zaštita baštine se i
dalje često vrši „točkasto“ zbog otežane povezanosti korištenja baštine (posebno registriranih
ili posebnih kategorija kao arheološka nalazišta) i gospodarskih aktivnosti.
Ovom problematikom bave se razni autori, kao što je npr. David Throsby, čija je
knjiga Economics and Culture, obijavljena 2001. [9], godine izazvala revoluciju u pristupu
upravljanju kulturnim dobrima i aktivnostima, utjecala na definiciju discipline ekonomika
kulture te otvorila čitav niz novih tema i istraživanja.
Ekonomike kulture, kao novija disciplina koja se bavi proučavanjem kulturnih
dobara i aktivnosti, razvijene su na osnovi ekonomika okoliša, ali razlikuju se od ekonomika
okoliša prvenstveno u nedostatku kompaktnog teorijskog modela kulturnih sektora. Za
razliku od ekologije, kulturni sektor sastoji se od niza vrlo različitih kulturnih polja: od
povijesti, filozofije, književnosti, likovne umjetnosti i glazbene umjetnosti, lirike, dizajna,
arhitekture, filma, povijesti umjetnosti, arhivske djelatnosti… pa do kulturnih i kreativnih
industrija kao što su muzeji, galerije, kazališta, glazbena industrija, videoigre, kulturni
turizam… Unutar kulturnog sektora i kulturne proizvodnje, mogu se prepoznati (Slika 1. a)
različite sfere. Prva unutrašnja sfera odnosi se na osnovne kulturne aktivnosti (likovna
umjetnosti, književnost, ples...) sadrži najveći dio čiste umjetnosti i manje je komercijalna.
Druga sfera se sastoji od kulturnih sektora i industrije (muzeji, kazališta, izdavaštvo...) koje
je više okrenuto tržištu, a u trećem vanjsom sektoru kulturne kreativne proizvodnje i
industrije primarno je ekonomsko obilježje, dok je kulturni aspekt zastupljen kao ideja i
samo dijelom dio proizvoda. Sfere kulturnih sektora međusobno se nadopunjuju, ali su često
i konkurencija (npr. muzej i zabavni park). Kulturni proizvod (Slika 1. b), da bi se mogao
nazvati takvim mora sadržavati određene karakteristike: imati izraženu kreativnu dimenziju,
simboličku dimenziju i definirano autorsko vlasništvo. Kulturni proizvodi, više od ostalih
proizvoda ovise o okolišu u kojem nastaju.
Kulturna proizvodnja može se promatrati i sa gledišta osnovne razlike dva pristupa
kulturi (Slika 2.). Ako se kultura promatra s aspekta humanističkih znanosti, kao umjetnost,
tada kulturna proizvodnja može biti u obliku inovacije postojećih umjetničkih oblika i
aktivnosti ili u obliku kulturnih industrija kao što su to kazalište, izdavaštvo, glazbena
industrija ili film. Ako se pak kultura promatra s aspekta društvenih znanosti, kao društveno
postignuće, veliki dio kulturnih proizvoda su oni proizvodi koji ovise o kontekstu, a možemo
razlikovati gradski i ruralni kontekst. Tako se u gradovima razvijaju kulturne i kreativne
industrije, moda i tehnologije, za koje se ne može uvijek odmah, izvana, znati da su vezani
uz određeni prostor, već se uz određeni prostor vežu tradicijom ili marketingom (npr.
Rimmel). Ruralni proizvodi se lakše identificiraju s kontekstom, ali ne moraju biti nužno
6
direktno vazani uz ruralnu proizvodnju (agroturizam, enogastronomija...), već mogu biti
vezani i na krajolik (rekreacija, odmor...).
Slika 1. (a) Ekonomska održivost kulture i kulturna održivost ekonomike, (b)
Karakteristike kulturnog proizvoda (na temelju [10])
Slika 2. Proizvodnja temeljena na kulturi
Za proizvodnju kulturnih dobara i usluga, potreban je kulturni kapital. Koncept
kulturnog kapitala razvijen je iz koncepata ekonomike okoliša kao što su prirodni kapital
(koji se sastoji od prirodnih obnovljivih i neobnovljivih resursa) i ekosustav (kao osnova za
održavanje kvalitete okoliša i biološke raznolikosti).
Kako, prema ekonomikama okoliša, u prirodi postoji protok okolišnih usluga koji se
temelji na prirodnom kapitalu, tako kulturni kapital stvara protok kulturnih usluga. Ove dvije
vrste kapitala moguće je samo djelomično zamijeniti drugim vrstama kapitala, ali nikada u
7
potpunosti. Ovo je glavni razlog potrebe očuvanja postojeće zalihe prirodnog i kulturnog
kapitala. Materijalni i nematerijalni kulturni kapitali zahtijevaju investicije i održavanje kako
bi se spriječilo pogoršanje njihovog stanja.
U slici 3 prikazan je odnos kulturne baštine i kulturnog kapitala. Materijalna i
nematerijalna kulturna baština je dio materijalnog i nematerijalnog kulturnog kapitala te
proizvodi određene ekonomske i kulturne proizvode i usluge, i to one vezane na proizvodnju
baštine te one vezane na proizvodnju novih kulturnih i ekonomskih proizvoda i usluga.
Proizvodnja baštine odnosi se na procese vezane uz baštinu, i to na dva načina:
proizvodnja baštine i aktivnosti kojima se valorizira baština (od fizičkih aktivnosti zaštite do
razvoja znanja i vještina koje se temelje na proučavanju baštine).
Slika 3. Ekonomski pogled na kulturnu baštinu
Pojam proizvodnje baštine temelji se na konceptu „društvene konstrukcije
stvarnosti“ („social construction of reality“) iz društvenih znanosti [11], prema kojem je
proces nastajanja kulturne baštine društveni proces temeljen na vrijednostima [7], u kojem
svaka generacija formira svoje značenje baštine, svojom intervencijom na baštini daje
vlastito značenje i time stvara novu baštinu koju prenosi sljedećoj generaciji. Baština nema
fiksno značenje u vremenu i prostoru te obzirom na različite društvene skupine, već se
baština stalno stvara i mijenja [12].
Proizvodnja novih ekonomskih i kulturnih proizvoda i usluga može obuhvaćati
proizvodnju osnovnih kulturnih industrija (kao npr. održavanje koncerata klasične glazbe,
postavljanje kazališne predstave ili izložbe u prostoru neke zaštićene zgrade, parka i slično
pa čak i kulturni turizam) ili pak proizvodnju kreativnih industrija (korištenje baštine u
snimanju serija, inspiracija u videoigrama i slično).
8
Osim ovih osnovnih tema, suvremena istraživanja ekonomika kulture bave se i
raznim drugim pitanjima kulture i gospodarstva koja dotiču sferu kulturne baštine: aspekt
utjecaja kulturnih fenomena u svakodnevnom životu, aspekt analize popularne kulture (sa
stajališta ekonomskih i društvenih odnosa), način na koje kultura i psihologija postaju objekti
ekonomije, te aspekt proizvodnje i potrošnje kulture analiziranih kao ekonomski procesi (kao
J. K. Galbraith, Baumol, Bowen ili Mossetto). Neke od glavnih tema su: istraživanja na
području vrijednosti, javnost kulturnih dobara, proces vrednovanja i valorizacije kao dva
odvojena pristupa pripisivanja vrijednosti7, sfere upravljanja, stvaranje dodane vrijednosti,
održivost i važnost ulaganja u baštinu, kulturu te ekonomika okoliša. [13]
3. Ekonomska istraživanja kao dio istraživanja o vrijednosti i složenoj društvenoj
vrijednosti
Suvremeni autori smatraju da društvena klima i etička uvjerenja imaju utjecaj na
ekonomske strukture, suprotno od klasičnih ekonomista koji vide ekonomsku disciplinu kao
odvojenu od utjecaja društvene okoline. Suvremeni ekonomski modeli temelje se na modelu
individualne korisnosti u kojem se individualne preferencije uzimaju kao dane, ali se iz
društvenih znanosti vidi da je vrijednost, pa tako i novčana vrijednost, društveni proizvod.[9]
Iz koncepta kulturne baštine kao kulturnog kapitala proizlazi da kulturno naslijeđe u
sebi sadrži kulturne i ekonomske vrijednosti [9] iz kojih se stvaraju kulturni i ekonomski
tokovi [14]. Ovaj pristup smatra kulturno naslijeđe dijelom proizvodne ekonomije, za razliku
od pristupa ekonomije prihoda koja kulturno naslijeđe promatra kao dio ekonomika
nekretnina. [15]
U ekonomikama kulture, ekonomska vrijednost razmatra se sa dva gledišta: strogo
ekonomskom analizom i kao dio povijesti ekonomske discipline. Ekonomska vrijednost
iskazuje se cijenom, no cijena ne odgovara u potpunosti ukupnoj vrijednosti dobra, što
primjećuje već i Adam Smith koji razlikuje uporabnu vrijednost i vrijednost razmjene
proizvoda koje ne moraju uvijek međusobno odgovarati.
Kulturna vrijednost, prema Throsbyu [91], je višedimenzionalno složena vrijednost i
sadrži: estetsku, duhovnu, društvenu, povijesnu, simboličku vrijednost i vrijednost
autentičnosti.
Kulturna vrijednost kulturne baštine često je usko povezana s umjetničkom
vrijednošću čije je osnovno obilježje "problematični" karakter - nedostatak svrhe čime
umjetničko djelo ne ulazi u ekonomske ili moralne kategorije, a čije upravljanje mora
uključivati ravnotežu između kategorija učinkovitosti, pravednosti i ljepote [16].
7 Vrednovanje ili procjena, ocijenivanje je postupak utvrđivanja vrijednosti nekog elementa putem
procesa dodijeljivanja ocjena, dok je valorizacija postupak dodavanja nove vrijednosti putem
izvršavanja neke aktivosti.
9
Određivanje društvene i kulturne vrijednosti zahtijeva načine vrednovanja koji se
razlikuju od uobičajenih ekonomskih procjena. Društvene i kulturne vrijednosti postoje u
svojoj biti i ne mogu biti u potpunosti predstavljene tržišnom cijenom.
Zbog toga neki autori kritiziraju metode novčanog vrednovanja (cijena putovanja ili
travel-cost method, spremnost na plaćanje ili willingness to pay, metoda hedonističkih cijena
ili hedonic prices…)8 kulturnog naslijeđa [4, 9, 16, 17]. Ekonomska vrijednost jača dojam
kulturne vrijednosti tako što je čini iskazivom, ali standardne ekonomske procjene kulturnih
dobara pokazuju nekoliko kritičnih točaka: društvene skupine nižih prihoda nisu u
mogućnosti iskazati svoje stavove putem novčanih procjena, isto vrijedi i za buduće
generacije9, a novčano se ne iskaze korektno niti vrijednost samog kulturnog dobra u
ekonomskom i kulturnom sustavu. Zbog toga se uključuju kvantitativni i kvalitativni
pokazatelji, oportunitetni troškovi10
, vanjski učinci (npr. pozitivni učinici umjetničke obrade
pročelja na prolaznike, dojam grada i identitet stanovnika...), privatni troškovi itd. [18]
Fusco Girard i Peter Nijkamp [19] iskazuju isto mišljenje i definiraju Ukupnu
ekonomsku vrijednost (“VET” - Valore Economico Totale) koja se sastoji od: izravne
uporabne vrijednosti, indirektne uporabne vrijednosti, vrijednosti opcije, vrijednosti
postojanja, vrijednosti ostavštine. Prema ovoj definiciji, vrijednost je društveno obilježje,
definirano s više gledišta.
Vrijednost (kao opći pojam) je složena, neovisna o razmjeni, a povezana je s
vlastitom unutarnjom (intrinsičnom) vrijednosti sustava. U ekonomikama okoliša, vrijednost
ekosustava je kombinacija unutarnje intrinsične vrijednosti sustava (karakteristične za
oskudne i nezamjenjive resurse) i instrumentalne vrijednosti (ovisne o korištenju resursa).
Instrumentalna vrijednost može se izraziti ekonomskim procjenama, a intrinsična vrijednost
se može procijeniti novčano samo u onom dijelu koji je vezan na korištenje i razmjenu
dobra.
Kulturno naslijeđe također obilježava kompleksna vrijednost koja se sastoji od
uporabnih vrijednosti i intrinsičnih unutarnjih vrijednosti (neponovljivost, autentičnost,
psihološke i društvene vrijednosti...) koje se mogu izraziti ne-novčanim procjenama. Zbog
tih razloga Fusco Girard i Nijkamp definiraju Složenu društvenu vrijednost (Valore Sociale
Complesso [192]) koja je važna za identifikaciju održivog korištenja kulturnog naslijeđa, a
koja se vrednuje ekonomskim i izvan-ekonomskim procjenama. Ova kompleksna vrijednost
odražava dinamički odnos korištenja i ostalih vrijednosti koje ovise o ljudskim zajednicama.
Koncepti Ukupna vrijednost ekosustava i Složenih društvenih vrijednosti imaju
zajedničko to što se ne mogu izraziti samo novčanim vrijednostima, već zahtijevaju
8 Za pregled metoda procjene na osnovi novčane vrijednosti pogledati npr. [4].
9 Kako se radi o pitanjima s dugoročnim utjecajima, moraju se uzeti u obzir i mišljenja budućih
generacija, što nije moguće izvesti na način koji zahtijeva njihovu prisutnost u sadašnjosti. 10
Mogućnost gubitka mogućih koristi dobivenih ulaganjem u neku drugu alternativu.
10
višekriterijsko vrednovanje. Kulturno naslijeđe nema intrinsičnu vrijednost stabilnosti života
i ekosustava, ali pridonosi stabilnosti urbanih (ljudskih) ekosustava (očuvanje identiteta,
jedinstvo, društvena stabilnost...).
Održiva transformacija kulturnog naslijeđa, je prema toma, ona transformacija u
kojoj je prisutna društvena održivost preobrazbe, odnosno gdje su neto prednosti
transformacije veće od Složenih društvenih vrijednosti koje se ostvaruju zaštitom baštine.
4. Javni karakter kulturnih dobara
Kulturna dobra mogu biti privatna (private), javna (public) ili zajednička (common),
a obilježavaju ih vanjski efekti (externalities). Prednosti koje proizlaze iz kulturnih dobara
mogu biti privatne, javne i zajedničke, ali često ne ovise o vlasništvu.
Javni i često meritorni karakter kulturne baštine obilježen je često problemima
tipičnim za ekonomiju javnih dobara, kao što su: problem slobodnih jahača (free riding, u
kojem neki korisnici izbjegavaju plaćanje usluge), neiscrpnost (non-rivalry, gdje korištenje
od strane jednog korisnika ne isključuje druge korisnike), neisključivost (non-excludability,
gdje nije moguće efikasno isključiti korištenje pojedinom korisniku), tržišni neuspjeh
(market-failure, gdje tržište ne može biti efikasno i osigurati efikasnu ponudu i raspodjelu
proizvoda i usluga) i "tragedija zajedničkih dobara“ (tragedy of commons) [20] koja pokazuje
da oni koji koriste zajedničke resurse ne paze na njihovo očuvanje, odnosno ponašaju se s
ciljem postizanja najveće moguće individualne dobiti, jer dobit mogu prisvojiti, a resurs ne
(ako jedan pojedinac ne prisvoji dobit, prisvaja ju drugi).
Korištenje kulturne baštine često pokazuje obilježja tipična za luksuzna dobra kao
što su niski elasticitet potražnje na promjenu cijena (promjena cijena ne utječe bitno na
količinu korištenja resursa) i rastuća marginalna korist (s većim korištenjem resursa, raste
zadovoljstvo korištenjem, npr. posjećivanjem kazališnih predstava korisnik uči i idući puta
može lakše pratiti predstavu…). Zbog polujavnog karaktera kulturne baštine, može se
primijeniti diskriminacijska politika cijena kako bi svi platili cijenu odgovarajuću vlastitim
platežnim sposobnostima (npr. mogu se postaviti različite cijene različitim danima, ili u
različitim terminima, kako bi se ostvario najveći učinak ukupnog broja posjetitelja i ukupne
prikupljene svote i ujedno svim korisnicima omogućilo najveće moguće zadovoljenje
kulturnom uslugom smanjenjem opterećenja u vršnim terminima). Pozitivni vanjski učinci
djelomično su privatni i različiti potrošači ih mogu prisvojiti u različitim količinama (npr.
prisustvo umejtnički obrađenih pročelja ili parkovne arhitekture). Isto tako se pak pozitivni
vanjski učinci kulturne baštine kao javnih dobara ne mogu u potpunosti privatizirati što
dovodi do problematičnih tržišnih procjena („koliko vrijedi Kolosej?“).
Meritorna dobra kao kulturna dobra proizvode se u Baumolovom procesu kojeg
obilježava povećanje graničnih troškova i smanjenje granične produktivnosti te niska
11
zamjenjivost rada kapitalom. Kulturna dobra proizvode pozitivne vanjske učinke (kao npr.
turizam) i negativne vanjske učinke (kao npr. zagađenje), ovise o modi i potiču potrošnju
komplementarnih dobara11
(npr. korištenje usluga jednog muzeja obično potiče korištenje
drugog muzeja, ali i knjiga; gledanje serije koja je snimana u povijesnom ambijentu potiče
kulturni turizam…). [16]
Munda i Nijkamp [21] navode razloge tržišnog neuspjeha u mjerilu tržišta i njegovoj
distribuciji te identificiraju tri osnovne sukobljene vrijednosti u ekonomiji: djelotvornost
raspodjele resursa, pravednost raspodjele resursa i mjerila održivosti12
. Te karakteristike
kulturne baštine, pogotovo tržišni neuspjeh u području očuvanja zbog javnog karaktera,
zahtijevaju propise [23] i posebne financijske alate [24, 16]. Neki autori smatraju i "ne-
tržišni neuspjeh" kao jedno od obilježja baštine, npr. neuspjeh kratkoročnih državnih akcija
koje ne uzimaju u obzir potrebe očuvanja baštine (kao što su ograničenje prometa, zagušenja,
zagađenja...) [25]. Posebno važan primjer su umjetnički gradovi u kojima se sudaraju
potražnja kulturne sfere i izvan-kulturne sfere.
Tržišni neuspjeh u području zaštite baštine ovisi i o vrsti pristupa. Tijekom povijesti
izmijenili su se različiti pristupi korištenja baštine: prvo ponovna uporaba, zatim očuvanje
dobara posebne važnosti (koju procjenjuju stručnjaci), dok se danas pokušava očuvati sve
veći broj kulturnih dobara. Tržište funkcionira u prva dva slučaja, ali ne u trećem koje
zahtijeva intervenciju izvan tržišta.
5. Proces vrednovanja i valorizacije kao dva odvojena pristupa određivanja vrijednosti
Procesi vrednovanja i valorizacije su dva odvojena procesa dodjeljivanja vrijednosti,
gdje se proces vrednovanja sastoji od procjene postojeće vrijednosti, a valorizacija od
dodavanja nove vrijednosti.
Kulturne i ekonomske vrijednosti imaju međusobni utjecaj, suprotno od
tradicionalne ekonomske pretpostavke da su sklonosti dane ili da se mogu smatrati danima.
Kulturna i ekonomska valorizacija baštine prate suprotne smjerove13,14
(Tabela 1.).
Kulturni pristup kreće od identificiranja baštine putem stručne procjene, zatim pristupa
konzervaciji, razrađuje niz povezanih proizvodnih proizvoda i usluga i na kraju pristupa
valorizaciji (npr. informacijama, marketingom…) i upravljanju baštinom. Ekonomski pristup
kreće od ideje valorizacije i upravljanja, razrađuje proizvode i usluge koje se mogu
11
Komplementarna dobara su ona čija je potrošnja povezana, npr. olovka i gumica. 12
O konceptu kapaciteta, carrying capacity, pogledati npr. [22, 16]. 13
Prema [4]. 14
Prema Klameru: „Da li će i kako odnos između kulturnog i ekonomskog kapitala biti iskorišten
ostaje pitanje. Kada ljudi "investiraju" u svoj kulturni kapital radi financijske dobiti, djelotvornost
njihova ulaganja će biti manja nego da je ulaganje imalo samo kulturnu namjenu.“ (“Whether and how
the relationship between cultural and economic capital can be exploited remains a question. When
people "invest" in their cultural capital for the purpose of economic gain, the efficacy of their
investment will be less then if the investment had only a cultural purpose”) [26].
12
proizvesti iz resursa „kulturno dobro“, konzervira kulturno dobro samo u onoj količini i na
onaj način koji je neophodan radi ekonomskog korištenja baštine i tek na kraju pristupa
istraživanju baštine i to samo u najmanjem obimu koji je potreban kako bi se informacije
mogle koristiti za proizvodnju proizvoda i usluga. Dakle, kulturnom pristupu istraživanje i
zaštita baštine su osnovni razlozi djelovanja, a proizvodnja i upravljanje se vrše samo
onoliko koliko je potrebno da bi mogao vršiti kulturni pristup, dok je u ekonomskom
pristupu očuvanje baštine instrumentalno ekonomskim ciljevima.
Čak su i pristupi definiranju vrijednosti različiti [4] (Tabela 2.). Kulturni pristup u
baštini razmatra kulturnu vrijednost baštine, a proizvodi istraživanje i shvaćanje koje širi
putem obrazovnih usluga i kreativnih industrija. Osnovne vrijednosti prema kojima vrednuje
i identificira baštinu su jedinstvenost (prema kriterijima jedinstvenosti i nezamjenjivosti) i
autentičnost (traži se što bolje očuvanje postojećeg stanja, odnosno konzervacija materijalnih
podataka, i uvođenje što manje promjene fizičkim intervencijama). Ekonomski pristup u
baštini vidi kapital koji može proizvesti tok proizvoda i usluga. Ovi proizvodi i usluge se
razmjenjuju za novac. Sama baština je sekundarna, svaka element je zamjenjiv nekim
drugim kulturnim dobrom ili uslugama, a baština se prilagođava proizvodnji, a ne obrnuto.
Kulturni pristup valorizaciji baštine Ekonomski pristup valorizaciji
baštine
1. Identifikacija baštine Valorizacija i upravljanje
2. Konzervacija Proizvodnja i difuzija (proizvoda i
usluga)
3. Proizvodnja i difuzija (proizvoda i
usluga)
Ciljana konzervacija
4. Valorizacija i upravljanje Identifikacija baštine – ciljana i s
ograničenim poznavanjem baštine
Tabela 1. Pristupi valorizaciji baštine
Kulturni pristup definiranju
vrijednosti baštine
Ekonomski pristup definiranju
vrijednosti baštine
Baština Kulturna baština Kapitalna baština
Difuzija Obrazovne usluge, inspiracija za
novu kreativnost
Tok usluga koje se plaćaju direktno
ili indirektno
Jedinstvenost Kriterij jedinstvenosti i
nezamjenjivosti
Zamjenjiv nekim drugim kulturnim
uslugama
Autentičnost Konzervacija sa manje promjena
radi očuvanja autentičnosti
Prilagodba proizvodnji usluga
Tabela 2. Pristup definiranju vrijednosti baštine
13
U sferi kulturnih dobara može se identificirati nekoliko sektora upravljanja: privatni,
javni i treći sektor (kao institucionalni okvir za darove i donacije, npr. nevladine
organizacije) [27].
Različiti sektori upravljanja utječu na formiranje ekonomske i kulturne vrijednosti
dobara i usluga. Ekonomska vrijednost formirana na tržištu (putem privatnog sektora)
proizvodi odnos: tko plaća = tko dobiva = tko brine. Vrijednost formirana subvencijama
(putem javnog sektora) proizvodi odnos: tko plaća = stanovništvo (kroz poreze, a odlučuje
samo posredno), tko dobiva = kulturni sektor i stanovništvo, tko brine = javna uprava. U
slučaju darovanja (treći sektor upravljanja) imamo: tko plaća = donator, tko dobiva =
kulturni sektora i stanovništvo, tko brine = donator.
Izbor različitih oblika upravljanja ovisi o cilju koji se želi postići. Uloga trećeg
sektora je poticanje i garancija društvene odgovornosti, tržište povećava izbor potrošača,
uloga javnog sektora je garantirati solidarnost i kolektivni interes.
Svaka sfera interakcije i razmjene ima i negativna obilježja. U trećem sektoru to su
pojava potiskivanja konkurencije, drugačijih ideja i ovisnost o donacijama, na tržištu dolazi
do tretiranja ljudi kao objekata, kod javnog sektora dolazi do sporosti i neefikasnosti
uzrokovane birokracijom, anonimnošću i nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti. Proces
odluke je također različit u različitim sferama razmjene. Tržište karakterizira
decentraliziranost, javni sektor centraliziranost odlučivanja, a treći sektor se organizira i
dogovara mrežno. Svaki sektor ima vlastiti način komunikacije koji često dovodi do
konflikta pri međusobnoj suradnji. [27]
6. Naslijeđe kao ekosustav
Ekonomike kulture su razvijene na temelju ekonomika okoliša pa se tako, prema
konceptu ekosustava, kulturno naslijeđe smatra kulturnim ekosustavom. Kulturno naslijeđe
kao kulturni ekosustav ovisi o prirodnim i ljudskim zakonitostima koje mogu dovesti do
nepovratne razine oštećenja. Postoji kritična točka kvalitete kulturnog naslijeđa iznad koje
postoji prirodni interes za njegovo očuvanje, a ispod koje taj interes prirodno nestaje. Ova
karakteristika naslijeđa omogućuje i aktivnu manipulaciju. Pod utjecajem određenih
ekonomskih interesa, može se dogoditi da se namjerno odgađa sanacija baštine kako bi se
dostigla takva razina štete koja bi potakla rušenje postojeće građevine i izgradnju novog
objekta. [28]
Sukladno tome, postoji određena razina ulaganja u održavanje baštine koja
predstavlja ključnu točku u privlačenju naknadnih investicija. Iznad ove točke, ulaganja
omogućuju održavanje obilježja kulturne baštine u takvom stanju da kulturna baština
predstavlja interes za privatne i javne investicije. Odgovarajuća ulaganja javnog sektora su
ona ulaganja koja proizvode barem minimalne potrebne uvjete za privlačenje privatnih i
14
daljnjih javnih ulaganja. Također je važno da javni sektor ulaganjem reagira protiv
organiziranog uništavanja baštine. Ispod kritične točke nalaze se nezadovoljavajuća ulaganja
koja dovode baštinu u takvo stanje da ne može privući dovoljno interesa za daljnje ulaganje
u njeno održavanje.
Odgovornosti javne uprave, kako bi održala baštinu iznad kritične točke,
obuhvaćaju: politike informiranja, planiranje, obrazovne aktivnosti potrebne za očuvanje,
subvencije, poticaje za inovacije, prilagodbu zakona o vlasničkim odnosima i slično. Civilno
društvo sudjeluje preko udruga za očuvanje, obrta, poduzeća i udruga za upravljanje.
Pokroviteljstvo također može biti važan resurs za zaštitu i valorizaciju baštine, u adekvatnom
kulturnom i zakonodavnom okruženju.
7. Paradoksi zaštite baštine
Nakon Drugog svjetskog rata počinje proces inflacije baštine zbog širenja značenja
baštine koja obuhvaća sve duže razdoblje – “povijesna adicija” (od antičkog vremena do
novijeg pa i suvremenog datuma) i sve širu definiciju kulturne baštine (“proširenje tipološke
definicije”) te ne uključuje samo posebno važne spomenike već i manje objekte, zbirke
predmeta i različite šire pojmove spomenika, uključujući povijesne i urbane krajolike,
industrijska i ruralna područja, kao i nematerijalnu baštinu [29]. Ovaj proces, očekivano,
donosi rast troškova očuvanja.
Nametanje ograničenja privatnom vlasništvu je dodatni uzrok zbog kojeg se privatni
sektor često povlači iz upravljanja baštinom ostavljajući rastuću potrebu za javnom
intervencijom. Brojne intervencije javnog sektora moraju se dakle vršiti ograničenim
resursima što dovodi do posljedično niske razine zaštite.
Trend rasta baštine tako stvara paradoks - veća potražnja u očuvanju baštine dovodi
do manje količine i kvalitete očuvanja [30].
Širina koncepta baštine uključuje i vjerojatni rast baštine za buduće naraštaje i
sukladno tome rast obveza za očuvanje [29].
Iako registracija baštine ne zahtijeva znatna financijska sredstva, sam upis u registar
ne štiti baštinu koju se nastoji očuvati, već očuvanje zahtijeva kontinuirano održavanje [31].
Rizik je još ozbiljniji u slučajevima gdje elementi baštine privlače puno posjetitelja i gdje su
izloženi eroziji zbog prekomjernog korištenja, kao u slučaju poznatih kulturnih meta.
Peacock [32] pokazuje da postoji održiva razina raspodjele baštine i u odnosu na
druge aktivnosti javnog sektora. Očuvanje baštine zahtijeva korištenje resursa koji bi inače
mogli biti korišteni za druge svrhe. Iz tog razloga postaje neophodno dokazati da očuvanje
baštine podrazumijeva veće blagostanje od alternativnih aktivnosti (zdravstvo, okoliš...).
Primjer umjetničkih gradova [16] (i u širem pogledu kulturnih meta) pokazuje da
ulaganje u naslijeđe nije uvijek produktivno i da efikasnost može varirati ovisno o modelu
15
formiranja umjetničkih gradova, odnosno o tome da li je riječ o "ekspanzivnim" ili
"redukcijskim" modelima. „Ekspanzivni" model – „iz trgovanja u umjetnost“ (“modeli ovisni
o ekonomiji”) predstavlja povećanje marginalne produktivnosti tijekom vremena s baštinom
kao posljedicom gospodarskog bogatstva grada. Suprotno tome, u "reduktivnom" modelu -
"od umjetnosti do trgovanja“ (neki od “modela ovisnih o kulturi”) u kojima je umjetnost
temelj rasta grada, grad se obogaćuje prodajom svojih resursa što vremenom uzrokuje
njegovo uništenje.
U tom slučaju proizvodnja "umjetničkih" usluga radi se javnim sredstvima sa
smanjenjom produktivnošću što pokreće negativan začarani krug (vicious circle) koji dovodi
do društvenih troškova i „provlačenja“ (free riding-a) tvrtki koje povećavaju pritisak
korištenja baštine iako je ne koriste s u kulturne svrhe.
Čak i subvencije imaju drugačiji učinak u navedena dva slučaja. Poticaji u
pozitivnim začaranim krugovima (virtuous circles) omogućuju rast potražnje i korisne su
dok ne dođe do zagušenja, nakon čega su potrebni poticaji za proširenje granica zagušenja,
odnosno povećanja kapaciteta. U negativnim začaranim krugovima poticaji su
kontraproduktivni - potiču korištenje postojećeg fonda i njegova uništenja ako ne dolazi do
ponovnog pokretanja proizvodnog procesa ili muzeifikacije grada.
Dakle, ukratko se može reći da u konzervaciji postoje značajni paradoksi:
ekonomske mogućnosti očuvanja se smanjuju s povećanjem namjere očuvanja; konzervacija
usmjerena na prijenos baštine i povećanje izbora budućih naraštaja podrazumijeva smanjenje
izbora sadašnje generacije; sredstva dana jednom cilju oduzeta su drugom cilju [28].
8. Potražnja baštine
Jedna od karakteristika baštine je istovremenost različitih namjena – prodaje se
različitim korisnicima (multi-sold), što zahtijeva upravljanje s različitim pristupima za
različite tipove korisnika. [29] Korisnici baštine su raznoliki i imaju različite potrebe. Opća
javnost (klijenti, pretplatnici/članovi udruga, izravni i neizravni korisnici, financijeri,
donatori...) predstavlja društvenu potražnju za koju naslijeđe ima odgojnu ulogu, a javnost
obavlja čin prisvajanja baštine na razini društva, simboličkog značenja i izgradnje kolektivne
memorije. Specijalizirana javnost predstavlja specijaliziranu potražnju kroz promišljanje i
specijaliziranu obuku kroz koju otkriva smisao baštine. Ove dvije potražnje nisu odvojene,
već utječu jedna na drugu (Slika 4.)
Potražnju baštine i kulturnih dobara obilježava niska elastičnosti potražnje u odnosu
na cijene. Osim besplatnog ulaza, promijena cijene nema značaji utjecaj na korištenje
kulture. Ovo obilježje kulturnih dobara omogućava povećanje broja posjeta i definiranje
cijena prema kategorijama korisnika. Društveno-ekonomska obilježja korisnika (obično
visokoškolsko obrazovanje), omogućuju oblikovanje ponude na osnovi pojedinačnih
16
korisnika i posebnih kategorija korisnika (partnerstvo, redoviti posjetitelji koji se mogu
uključiti u aktivnosti strukture ili ponuda za nove posjetitelje...).
Slika 4. Različite vrste javnosti i njihove uloge (prema [10])
Slika 5. Komodifikacija15
povijesti
15
Proces kojim se neki proizvod ili usluga pretvaraju u komercijalni proizvod [29].
OSTALI RESURSI
POVEZIVANJE
Pakiranje informacija
AGENCIJE ZA NASLIJEĐE
PROIZVODI NASLIJEĐA
INDUSTRIJE NASLIJEĐA
ODAB I R
CI LJANJE
RESURSI NASLIJEĐA
17
Kulturna baština, kao kulturni kapital se u ekonomikama kulture promatra s aspekta
proizvodnje i sa aspekta korisnika. S aspekta proizvodnje važan je proces komodifikacije
povijesti u kojem se proizvod ili usluga koji nastaju stavljanjem baštine u ekonomski sustav,
pretvaraju u komercijalni proizvod i stavljaju a tržište (Slika 5.). U ovom procesu
administrativno ili upravno tijelo (javne uprave, neprofitabilne organizacije, privatnog
poduzeća) - „agencija za naslijeđe“ upravlja resursom-baštinom. Nakon odabira onih
karakteristika baštine koje mogu poslužiti za proizvodnju toka kulturnih proizvoda, agencija-
upravitelj povezuje te karakteristike s ostalim potrebnim resursima u procesu povezivanja
različitih resursa u svrhu proizvodnje. Putem marketinških strategija, agencija-upravitelj,
definira ciljne skupine korisnika i pristup odabranim korisnicima te proizvodi ciljane
proizvode na temelju baštine. Nakon formiranja proizvodnja i pokretanja aktivnosti
proizvodnje, nastaju industrije naslijeđa kojima se proizvode kulturni proizvodi i usluge
orijentirani kulturnoj potražnji. [29]
S aspekta korisnika, kulturna baština ima sljedeće karakteristike: društveno-kulturno
okruženje, a ne sama vrijednost u novcu, određuje razinu iskorištenosti (potrebno je povoljno
okruženje, u kojem su važne i ekonomske karakteristike i kulturne karakteristike okoliša), a
zadovoljstvo korištenjem se poboljšava komunikacijom s korisnicima; postojanje
funkcionalnog rizika na temelju javnog mnijenja određuje razinu iskorištenosti (ako se ne
poznaju karakteristike proizvoda riskira se loše iskustvo, zadovoljstvo se poboljšava
komunikacijom s korisnicima), ekonomski rizik vezan za troškove putovanja i
oportunitetnog troška (opportunity cost), društveni i psihološki rizik dojma o sebi samom
(poboljšava se komunikacijom).
Tu je i potražnja zastarjelosti (ili oštećenja) koja proizlazi iz sukoba u očuvanju i
obnovi baštine. Može se raditi o „negativnoj“ potražnji vezanoj na neki alternativni oblik
korištenja prostora ili čak potražnji izvan kulturne sfere koja dovodi do pretjeranog
korištenja baštine i oštećenja resursa (npr. umjetnički gradovi).
9. Koncept životnog ciklusa baštine i obveza upravljanja baštinom
Graditeljska baština osim kulturnog aspekta ima i građevinski aspekt koji se
promatra kroz ekonomike nekretnina gdje je koncept životnog ciklusa građevine u
prostornim sustavima ključan za razumijevanje dinamike očuvanja građevine i nove
izgradnje. U interakciji između ljudi i fizičkog kapitala (prirodnog, izgrađenog, nepokretnog
i pokretnog) fizički kapital se stvara, ali i troši.
Potražnja i ponuda nekretnina i infrastrukture ovise o privremenoj situaciji
(aktivnostima, interakciji...) koja je i razlog rasta ili propadanja prostornog sustava. No
utjecaj prostora i aktivnosti ide i u suprotnom smjeru. Dostupnost i kapaciteti postojećih
prostora za smještaj aktivnosti određuju razvoj društvenih aktivnosti. Ta interakcija je
18
osnova sukoba između trajanja (životnog ciklusa) fizičkih elemenata i ljudskih aktivnosti
koje se puno brže mijenjaju. [12]
Ekonomski model jedne građevine temelji se na životnom ciklusu (life cycle) u
kojem možemo prepoznati sljedeće faze: korištenje za prvotno namijenjenu svrhu (ova faza
može biti produljena redovnim održavanjima), stanje "zastarijevanja" koje zahtijeva obnovu
(moguću više puta), nova izgradnja (početak novog životnog ciklusa). Zastarjelost može biti
funkcionalna, estetska i gospodarska. Ekonomsko zastarijevanje obično potiče donošenje
odluka o izboru između očuvanja i nove izgradnje. [12]
Životni ciklusa baštine u ekonomikama nekretnina prati usporedbu troškova i koristi
u najvažnijim trenucima: namjena zemljišta prije izgradnje (kao predfaza), izgradnja,
korištenje zgrade, zastarijevanje zgrade i zemljišta, obnova, izbor između nove izgradnje i
konzervacije, a eventualno i rušenje te pvratak na fazu zemljišta. Faze životnog ciklusa
uključuju i varijacije: prisustvo ili neprisustvo financijskih dugovanja, različita artikulacija
tokova troškova i koristi, odabir diskontnih stopa16
.
Odluka o pokretanju novog životnog ciklusa temelji se na procjeni mogućih koristi i
troškova. Prednosti očuvanja se mogu identificirati kao: kontinuitet u promjeni korištenja
ljudskog okoliša, kulturna kvaliteta baštine, korist vlasnika, lokalne zajednice i posjetitelja.
Troškovi su: troškovi operativnog i tehničkog održavanja, dodatni troškovi za vlasnike i
korisnike (privatni oportunitetni trošak), troškovi države (poticaji) i neizravni troškovi za
društvo (društveni oportunitetni troškovi).
Integralni pristup zaštiti razmatra najvažnije elemente: izbor korištenja, dionike
(stakeholders) i vrednovanje. Vrednovanje mora uzeti u obzir oportunitetni trošak za
investitore i vanjske efekte koji se ne mogu izraziti putem novčane vrijednosti. Pri tome se
često ne vodi računa da je očuvanje gotovo uvijek ekonomski isplativije od nove izgradnje.
Naime, ukupna vrijednost očuvanja građevine je jednaka vrijednosti očuvane građevine
uvećanoj za vrijednost nove građevine izgrađene u budućnosti, dok su troškovi jednaki
troškovima očuvanja građevine uvećanim za troškovi izgradnje. Suprotno tome, vrijednost
nove izgradnje je u segmentu očuvanja postojeće građevine jednaka nuli te je ukupna
vrijednost jednaka samoj vrijednosti nove građevine, dok su troškovi nove izgradnje jednaki
troškovima gubitka postojeće građevine uvećanim za troškove uklanjanja postojeće i
izgradnje nove izgradnje.
Razlika koristi i troškova za različite društvene sektore zahtijeva njihovo poznavanje
i artikulaciju, kao kroz primjenu Procjena utjecaja na zajednicu (Community Impact
16
Diskonta stopa je kamatna stopa po kojoj se obračunava sadašnja vrijednost očekivanih tokova
prihoda i budućih vrijednosti. U javnoj ekonomiji kamatne stope se ne odabiru prema stopama
komercijalnih banaka, već ih određuje središnja banka. O odabiru diskontne stope pri upravljanju
javnim i meritornim dobrima pogledati npr. [12,33].
19
Evaluation CIE) [12] ili drugih višekriterijskih modela često uz pomoć specifičnih aplikacija
koje pomažu u određivanju utjecaja prostornih transformacija i njihovo vrednovanje.
10. Zaključak
Institucija tržišta (orijentirana na učinkovitost i smanjenje troškova) ne pruža
adekvatne mogućnosti za rast društvenih i kulturnih vrijednosti pa u području kulture dolazi
do neuspjeha tržišta zbog neučinkovitosti u proizvodnji i raspodjeli dobara i usluga.
Neefikasnost tržišta obilježava i glavninu infastrukture17
koja je potrebna za razvoj
društvenog i kulturnog kapitala: tehničku, ekološku, institucionalnu, društvenu/civilnu,
kulturnu i etičku, a efikasnost tržišta se pokazuje tek u ekonomskoj i financijskoj sferi.
Zbog toga se ekonomike kulture razvijaju kao posebno područje ekonomika na
temelju ekonomika okoliša. Pitanja okoliša i baštine pokazuju mnoge zajedničke probleme:
neefikasnost tržišta, održivost, pitanje vrijednosti koja se ne može u potpunosti izraziti
novčano, otpornost obzirom na transformacije, važnost prostornog, ekološkog, ekonomskog,
društvenog i kulturnog sustava za njegove dijelove i za čovjeka...
Osnovni pojmovi koji se razvijaju su pojmovi kulturnog kapitala i kulturnog
ekosustava kao osnova za održavanje kvalitete izgrađenog okoliša i kulturne raznolikosti.
Kako priroda stvara protok okolišnih proizvoda i usluga, tako kulturni kapital stvara protok
kulturnih proizvoda i usluga. Kako bi se spriječilo pogoršanje stanja materijalnog i
nematerijalnog kulturnog kapitala, potrebne su investicije radi održavanja postojeće razine
baštine. To je posebno važno kod područja koja privlače mnogobrojne posjetitelje, u broju
iznad svog kapaciteta, u slučaju kada je prisutna potražnja izvan sfere kulturne koja ne
investira u daljnju proizvodju i održavanje kulture, a koristi iste resurse kao i kulturna
potražnja.
Prema Hutter, baština je ekosustava u kojem oštećenja mogu doći do kritične
„nepovratne“ točke iznad koje se interes za baštinu prirodno održava, a ispod koje nestaje.
Ovo obilježje baštine ostavlja mogućnost za pojavu manipulacije u slučaju „negativne
potražnje“.
Kulturna baština sadrži ekonomske, ali i kulturne i društvene vrijednosti koje se ne
mogu u potpunosti izraziti novcem i cijenom. Vrednovanje tih vrijednosti zahtijeva upotrebu
višekriterijskih analiza i suradnju različitih društvenih sektora. To posebno dolazi do izražaja
u procesu planiranja i odluke o očuvanju ili novoj izgradnji gdje se moraju uzeti u obzir
dobit i trošak s različitih aspekata (ekonomskog, društvenog, kulturnog, financijskog18
...) i to
17
Prema teoriji sustava, čovjek živi u ekosustavu koji se sastoji od sastoji iz različitih dijelova
prostora: fizičkog sustav, sustav aktivnosti, sustav vrijednosti. [1] Ovi sustavi sastoje se od elemenata
koji se mogu smatrati infrastrukturom potrebnom za život i djelovanje čovjeka. 18
Ekonomski aspekt je opći aspekt organiziranja ljudskih aktivnosti proizvodnje, razmjene i potrošnje
dobara i usluga na nekom području, financijski aspekt razmatra upravljanje financijskim fondovima,
20
uključujući cijenu (sa svih aspekata) gubitka postojeće građevine. U tom kompleksnom
procesu mogu se koristiti razni oblici sudjelovanja javnosti i instrumenata pomoći u
odlučivanju.
Literatura:
1. Chadwick, G., A Systems View of Planning, Towards a Theory of the Urban and
Regional Planning Process, Pergamon Press: Oxford, 1981.
2. Mela, A., Belloni, M. C., Davico, L., Sociologia e progettazione del territorio, Carocci
editore: Rima, IT, 2000.
3. Griswold, W. Cultures and Societies in a Changing World; Pine Forge Press: Thousand
Oaks, CA, USA, 1994.
4. Greffe, X. La gestione del patrimonio culturale; FrancoAngeli: Milano, IT, 2003.
5. Carta, M. L’armatura culturale del territorio. Il patrimonio culturale come matrice di
identità e strumento di sviluppo, FrancoAngeli: Milano, IT, 2002.
6. Jokilehto, J. I., A History of Architectural Conservation, D.Phil thesis, I.A.A.S. York,
1986.
7. Avrami, E., Mason R., de la Torre, M. (eds), Values and Heritage Conservation,
Research Report, Los Angeles, The Getty Conservation Institute: Los Angeles, USA,
2000.
<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/values
rpt.pdf >, 2013.
8. Zeleny, M. Multiple criteria decision making, McGraw-Hill Book: New York,
Company, 1982.
9. Throsby, D. Economics and Culture; Cambridge University Press: Cambridge, UK,
2001.
10. Greffe, X. Cultura e sviluppo locale, OECD, Provincia Autonoma di Trento: Nicolodi,
Trento, IT, 2005.
11. Berger, P. L. i Luckmann, Th. The Social Construction of Reality, Doubleday and Co.: Garden
City, New York, USA, 1966.
12. Lichfield, N. Economics in Urban Conservation; Cambridge University Press:
Cambridge, UK, 1988.
13. Mason, R. (ed), Economics and Heritage Conservation: Concepts, Values, and
Agendas for Research, in Economics and Heritage Conservation, A Meeting Organized
budžetom, raspodjelom resursa radi stvaranja novčanih tokova, upravljanja rizikom, porezom,
zaduživanjem, štednjom ili investicijama.
21
by the Getty Conservation Institute, December 1998, Los Angeles, Getty Conservation
Institute: Los Angeles, CA, USA, 1998.
<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/econrp
t.pdf f>, 2013.
14. Santagata, W. U Throsby, D., Economics and Culture; Cambridge University Press:
Cambridge, UK, 2001.
15. Fusco Girard, L. i Forte, B. (eds), Città sostenibile e sviluppo umano; FrancoAngeli:
Milano, IT, 2000.
16. Mossetto, G. L’economia delle città d’arte. Modelli di sviluppo a confronto, politiche e
strumenti di intervento; EtasLibri: Milano, IT, 1992.
17. Frey, B. i Oberholzer-Gee, F. „Public Choice, Cost-Benefit Analysis, and the
Evaluation of Cultural Heritage“. U Sir Peacock, A. (ed), Does The Past Have a
Future?; The Institute of Economic Affairs: London, 1998, str. 27-54.
18. Amata, G., “Per la valutazione economico-sociale del patrimonio archeologico”. U
Amata, G. (ed) Il messaggio della memoria. Un nuovo approccio per la vaultazione dei
beni culturali ed ambientali; C.U.E.C.M.: Catania, 1991.
19. Fusco Girard, L., Nijkamp, P. „La valutazione nel livello tattico ed attuativo/gestionale
dello sviluppo sostenibile“. U Fusco Girard, L., Nijkamp, P. (eds) Le valutazioni per lo
sviluppo sostenibile della città e del territorio; FrancoAngeli: Milano, IT, 1997.
20. Hardin, G. "The Tragedy of the Commons". Science, 1968., 162 (3859), str. 1243–1248.
21. Munda, G. i Nijkamp, P. “Policy analysis for sustainable development: an operational
approach to natural park management”. U Coccossis, H. i Nijkamp, P. (eds), Planning
for Our Cultural Heritage; Ashgate Publishing Limited: Avebury, UK, 1995, str. 69-88.
22. Costanza, G. (ed), Ecological Economics. The Science and Management of
Sustainability; Columbia University Press: New York, USA, 1991.
23. Benhamou, F. “The Evoultion of Heritage Policy. The Case of France”. U Sir Peacock,
A. (ed), Does The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs: London,
1998, str. 75-96.
24. Schuster, J. M., de Monchaux, J., Riley, Ch. A. II (Eds); Preserving the Built Heritage.
Tools for Implementation, Salzburg Seminar; University Press of New England:
Hanover, D, London, UK, 1997.
25. Dick Netzer, „International Aspects of Heritage Policies“. U Sir Peacock, A. (ed), Does
The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs: London, 1998, str. 142-
143
26. Klamer, A., “Social, Cultural and Economic Values of Cultural Goods”. Prvotni naziv
"Cultural Goods are Good for More Than Their Economic Value", Cultural Economics,
Japanese Association for Cultural Economics (3) 3: 17-38, March 2003, Cultural and
22
Public Action, V. Rao and M. Walton (eds), Stanford University Press, 2004,
<http://www.klamer.nl/articles/culture/art.php>, 2013.
27. Bluestone, D., Klamer, A., Throsby, D., Mason, R., “The Economics of Heritage
Conservation: A Discussion”. U Mason, R. (ed), Economics and Heritage
Conservation: Concepts, Values, and Agendas for Research, in Economics and
Heritage Conservation, A Meeting Organized by the Getty Conservation Institute,
December 1998, Los Angeles, Getty Conservation Institute: Los Angeles, CA, USA,
1998, str.19-22
<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/econr
pt.pdf f>, 2013
28. Mossetto, G., Vecco, M. „L’economia e la gestione del patrimonio edificato“. U
Mossetto, G., Vecco, M. (eds) Economia del patrimonio monumentale; FrancoAngeli:
Milano, IT, 2001.
29. Ashworth, G. J., Howard, P. Dimensions and scope of heritage. U Ashworth, G. J.,
Howard, P. (eds) European Heritage Planning and Management; Intellect: Exeter, UK,
1999.
30. Benhamou, F., L’economia della cultura; Il Mulino: Bologna, 2001. Originalno izdanje:
L’économie de la culture; La Découverte: Paris, 1996.
31. Antolović, J. Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine; Mikrorad: Zagreb, HR,
1998.
32. Sir Peacock, A. “The Economist and Heritage Policy: A Review of the Issues”. U Sir
Peacock, A. (ed), Does The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs:
London, 1998, str.1-26.
33. Coccossis, H. i Nijkamp, P. (eds), Planning for Our Cultural Heritage; Ashgate
Publishing Limited: Avebury, UK, 1995.