1. Križevci, župna crkva sv. Ane: Pladanj s vrčem, pol. 18. st.

Krešimir Oremović

Kultura pavlina u Hrvatskoj, 1244-1786. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb 1989.

Katalog ČGP Delo, OOUR Globus, Izdavačka djelatnost, Zagreb 1989.

Izložba pod nas lovom Kultura pavl ina u Hrvatskoj 1244-1786. održana od 12. 5. do 3 1 . 10. 1989. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt ide u red najznačajnijih interdisciplinarnih pothvata koje j e naša sredina do danas imala pril iku upoznat i . Niz godina pr ipreman projekt, slobodno recimo grandioznih razmjera,

donio j e na uvid široj javnost i go lemo duhovno i materi jalno bogatstvo pavlina, samostanskog reda čija višestoljetna djelatnost na o v o m prostoru, pr ikazana u dijakronijskom presjeku, s p ravom navodi na razmišljanje o izuzetnom doprinosu ku l tu rnom razvoju naše sredine. U burn im stoljećima, u koj ima se izmjenjuju vladari i vladarske kuće, ratna razaranja često dovode stanovništvo do ruba egzistencije, a turski prodori p r e m a sjeverozapadu stavljaju u pitanje opstanak zapadne civilizacije na tlu Hrvatske , pavlini unatoč svim nedaćama uspijevaju ne s amo održati svoje institucije, već uvel ike usmjeravati kulturni i umjetnički razvoj svog okruženja. Prošlogodišnja je izložba di jelom odgovori la na pitanja vezana uz fenomen pavlina, no što j e m o ž d a važnije, s tudioznim pr is tupom spomenut im p rob lemima omogućen j e niz novih pitanja na koja će, zahvaljujući takvoj pr ipremi , biti m n o g o lakše tražiti odgovore . Velik broj eksponata m o g a o se na prvi pogled učiniti preopsežnim, ali ako se zna da je to nakon dugog v remena bio možda i jedini način da se restaurira mnoš tvo umjetnina, razlozi organizatora postaju jasni i prihvatlj ivi. U toku pe t m je sec i , k o l i k o j e t ra ja la i z l o ž b a s p o p r a t n i m predavanj ima, velik broj posjeti laca došao je u pril iku osobno

90

2. Anton Lerchinger: Portret Dioscoridesa, Olimje - svod ljekarne, 1780.

susresti sjaj pavl inske ostavštine, no ono što treba da nas posebno raduje jest katalog, nastao kao plod istraživanja koja su omogući la realizaciju te izuzetne kul turne priredbe. Već pri p rvom susretu s ka ta logom ponovo se valja prisjetiti svih stručnjaka koji su sudjelovali u tome nesvakidašnjem projektu. Kao plod suradnje n iza z n a n s t v e n i k a k a t a l o g se ne zadovo l j ava tek p u k i m nabrajanjem kataloških jedinica; u p rvom dijelu čak 27 stručnih t e k s t o v a p o k u š a v a rasvi je t l i t i raz l ič i te a spek te p a v l i n s k e djelatnosti kroz stoljeća, od pregleda povijesti reda, umjetničke p rodukc i j e n jegovih č l anova , dopr inosa razvoju škols tva , poljoprivrede, ljekarništva, do iskustava zaštitara stečenih radom na građi pr ipremanoj za izložbu. Drugi dio kataloga posvećen je upoznavanju čitatelja s eksponat ima zastupljenim na izložbi, pri čemu j e važno napomenut i da je kvaliteta svih reprodukcija, od kor ica do korica, iznimna. Iako na ovom mjestu nije moguće spomenuti sve prob leme i pravce istraživanja koje obuhvaćaju ti tekstovi, pokušajmo barem u kra tkom pregledu naznačit i najvažnije odrednice vezane uz višestoljetno djelovanje pavl ina u Hrvatskoj . U u v o d n o m tekstu, posvećenom izložbi i cijelom projektu, j edan

od njegovih pokretača, Vladimir Maleković , pokušava ukratko izložiti problemat iku bavljenja tom t e m o m ne zadržavajući se ni n a j e d n o m segmentu pojedinačno, trudeći se da ocrta pot rebu što k o m p l e k s n i j e g p r i s t upa p rezen tac i j i " d u h o v n e p r o p o r c i j e pavl inske epohe" . Provodeći nas po tom pu tov ima pavl inske povijesti , Ante Sekulić govori o prv im skupinama pust injaka uzmakl ih pred uzburkanim tokovima azijskotatarskih nasrtaja. Pustinjački red pos tupno postaje samostanskim i, čuvajući stegu i ustrojstvo, s v r emenom post iže feudalno-veleposjedničku m o ć . P rema navodima pavl inskih povjesničara, sv. Pavao Pustinjak ne zasniva red riječju ili p i s m o m nego više pr imjerom i nač inom života. Od pojave redovničkih zajednica na početku 13. stoljeća, višestrukog mijenjanja pr ivremenih regula do konačnog primanja Pravi la sv. August ina koja im propisuje legat pape Klementa V. kardinal Gentil is de Mon te Flor ido 1308. u Budimu, traje formiranje redovničke organizacije koja će umnogome promijeniti kul turne tokove na području Hrvatske . Svečano j e pavl inski red potvrđen - za sve krajeve i na svim područj ima gdje j e bi lo pavlinskih zajednica - bu lom Per sancte contemplationes studium, koju je objavio papa Ivan XXII . u Avignonu 16. s tudenog 1328.

9 1

3. Varaždin, Muzej grada Varaždina: Portret Ivana Zakmardija, protonotara kraljevstva hrvatskog, osnivatelja pavlinskih samostana u Olimju i Križevcima.

92

Autor nas po tom upoznaje s kronologi jom nastanka pojedinih samostana u Hrvatskoj od prvih u Dubici (1244) i u R e m e t a m a (1278) sve do posljednjih u Varaždinu i Požegi (1776). Od da tuma posebno značajnih za red j edan će imati dalekosežne učinke u potonjem razvoju pavl inskog školstva. Papa Bonifacije IX. dopušta redu na zahtjev poglavara izobrazbu i bogoslovski studij na sveučil išt ima u Beču, Krakovu, Parizu i drugdje (1401). Prodori Turaka u 16. stoljeću potresaju red do temelja. D a sve bude teže, to j e doba u kojem plamte sukobi luterana i katolika, što, dakako, ne zaobilazi ni pavl ine. Iduće, 17. stoljeće obilježeno je kao barokni preporod u redovničkom životu; obnova j e primarni zadatak svih nastojanja pavl inskih poglavara. Potkraj stoljeća nesnošlj ivost između hrvatskih i mađarskih redovnika doseže vrhunac , i posljedica j e d ioba na dvije provincije koju odobrava

Sv. Stolica 1699. Središte nove redodržave postaje Lepoglava. Z a život reda presudnim se pokazao novi svjetonazor formiran za vladavine Marije Terezije i njezina re formama još sklonijeg sina Josipa II. Unatoč pokušaj ima poglavara reda da u Beču spase što se spasiti dade, pavlini su svrstani u skupinu redova publ ice non servientes. Odluka o ukinuću potpisana j e 7. veljače 1786. Udio pavl ina u povi jesnim zbivanjima fizički se zaustavlja na tom mjestu, no njihovo nasljeđe ostaje živo do danas . U osvrtu na pavl ine i njihove feudalne posjede Josip Adamček daje uvid u nas tanak materijalne pod loge na kojoj se stvarala pavl inska kultura. Prepoznajući u njima tipične crkvene feudalce, upućuje zamjerku pojedinim autor ima koji , p r ema njegovu miš l j en ju , f a sc in i r an i v i s o k i m u m j e t n i č k i m i l i t e r a r n i m d o s t i g n u ć i m a pav l ina , po jednos tavn ju ju i oc jenu n j ihove povijesne uloge. U toku stoljeća, zahvaljujući legat ima i kupovini , pavlini konstantno povećavaju svoje posjede da bi s v r emenom raspolagali i znatnim sredstvima koja su mogl i ulagati u nove pos love , a bavili su se i novčars tvom. Milan Kruhek u svom prilogu donosi abecednim redom povijesno-topografski pregled pavl inskih samos tana u Hrva tskoj . Uz preglednu kartu susrećemo tu i osnovne povi jesne poda tke o svakom od samostana, te kratak izvješaj o t renutnom stanju za tečenom na terenu, što upućuje i na m o g u ć e pravce daljnjih istraživanja. Problemat iku srednjovjekovne arhitekture pavl inskih samostana obradio j e Zorislav Horvat . U skladu sa ž ivotnim opredjeljenjem pavl ina njihovi su samostani u to vr i jeme mal i i skromni . Logika gradnje teži koncentracij i zgrada duž sve četiri strane klaustra. Autor predlaže regionalnu podjelu te arhitekture koja is todobno definira i stilske karakterist ike građevina, te moguće pravce utjecaja. Đ u r đ i c a Cv i t anov ić autor j e r ada p o s v e ć e n o g arh i tek tur i pavl inskog reda u ba roknom razdoblju. Povijesni okviri toga razdoblja označeni su težnjama za re inkorporaci jom Slavonije nakon povlačenja Turaka i mi rn im razdobl jem u životu Istre i Hrva t skog pr imorja nakon aus t r i j sko-veneci janskih ra tova. Pr i l ikom obnavljanja crkava i samostana načet ih ra tovima i z u b o m vremena pavlini su se pokazal i kao poš tovaoci tradicije, čuvajući i rekonstruirajući stare objekte. U tom razdoblju obnavlja se i dograđuje samostan u Lepoglavi kao najveći u Hrvatskoj . K a d a grade nove objekte, pavlini se odlučuju za suvremena barokna rješenja. Dobar j e primjer njihova rezidencijalna palača u Varaždinu. R a d Mari je Mirković posvećen j e pav l in skom sl ikarstvu i ponajboljem od pavlinskih slikara Ivanu Krstitelju Rangeru. On uspješno spaja sjevernotalijanske i južnonjemačke stilske utjecaje s pav l inskom ikonografijom, stvarajući tako jedins tven slikarski opus . Njegov će se utjecaj odraziti u slikarstvu druge polovice 18. stoljeća, kada niz slikara s više ili manje uspjeha nastavlja n jegov im nač inom. Kraj b a r o k n o g razdobl ja karakter iz i ra razgrađivanje tzv. pavl inske radionice, a utjecaj na zagorske i štajerske slikare zamire nakon ukinuća reda. Pavl inskim sl ikarstvom 17. i 18. stoljeća bavi se i Đurđica Cvitanović. Radovi tog razdoblja, iako tek fragmentarno očuvani , pokazuju visoke umjetničke standarde. Zapl jene i raznošenje potkraj 18. stoljeća rezultiraju današnjim tek djelomičnim uvidom u bogats tvo toga materijala. Radovi pavl ina Luke Markgrafa, Franje Bobica, Ivana Krstitelja Rangera i kasnije Gabrijela

4. Varaždin, Kapucinski samostan, oltar u sakristiji: Sv. Franjo i Marija zavjetuju grad Varaždin Presv. Trojstvu, oko 1700.

93

Tallera svjedoče o produkcij i koja j e bila kadra kvanti tat ivno i kval i tat ivno potpuno zadovolji t i pot rebe reda. Sličnu situaciju predočuje n a m i istraživanje Doris Baričević vezano uz barokno kiparstvo u pavl inskim crkvama. Uz pavlinske kipare pojavljuju se u tom razdoblju i majstori iz građanskih sredina. Kipari 17. stoljeća ug lavnom ostaju anonimni , iako v e o m a talentirani, a dominantni su majstori 18. stoljeća redovnici Pavao Riedl , koji djeluje u Istri i Hrva t skom primorju, te Aleksije Koniger u Lepoglavi . Oboj ica rade u kamenu i drvu. Ovaj posljednji, radeći isključivo za potrebe reda, dokazao se kao

majstor srednjoevropskog formata. N e manje značajnu ulogu u tom razdoblju igra kamena plastika, pogo tovo bogata dekoracija crkvenih pročelja pavlinskih crkava (Lepoglava, Remete) , koja se ubraja među najbolja ostvarenja toga sti lskog razdoblja kod nas . K a o posebno poglavlje u povijesnoj i kul turno-umjetničkoj ulozi p a v l i n a R a d m i l a Mate j č i ć obrađu je n j ihovu v i šes to l je tnu p r i s u t n o s t na feudu F r a n k o p a n a u H r v a t s k o m p r i m o r j u . Frankopani se na tom području pokazuju kao darežljivi zakladnici zahvaljujući koj ima nastaje niz izuzetnih umjetnina.

94

Ivo Lent ić objašnjava razloge zbog kojih, kada j e riječ o djelima pavl inskog zlatarstva, m o r a m o govori t i up ravo o os tac ima ostataka. Riznički popisi reda otkrivaju n a m o kakvu j e blagu bila riječ, no nakon ukinuća reda većina j e zlatarskih radova nestala i zametnuo im se svaki trag, a ono malo p redmeta što je preostalo "u potpunost i se uklapa u sliku zlatarstva u Hrvatskoj u 17. i 18. stoljeću". Sličnu j e sudbinu doživjelo i c rkveno ruho koje obrađuje Jelena Ivoš, napominjući da su to izuzetno kvali tetni radovi po svemu ravnopravni s evropskim kompara t ivn im materi jalom. Rad Sergeja Vrišera, posvećen pav l inskom Olimju, nastao j e sa željom da se sažeto pr ikažu povi jesno-umjetničke značajke toga kompleksa i utjecaj što ga je na štajersku kul turu imalo pavl insko razdobl je od 1663 . , k a d a p ro tono t a r h r v a t s k o - s l a v o n s k o g kraljevstva Ivan Zakmardy de Dyankoch predaje objekt pavlinima, sve do 1782., kada Josip II. ukida samostan. Ol imski kompleks mješavina j e različitih per ioda i stilova. Ovdje zat ječemo na djelu Rangera i Lerchingera, a po nek im pre tpos tavkama i kipara Konigera . Samostansku apoteku osl ikao j e Lerchinger koristeći se ikonografijom koja se bazira na pavlinskoj ljekarničkoj predaji još iz 13. stoljeća. T e m a članka Nele Tarbuk vezana j e uz djelovanje pavlinskih stolara u ba roknom razdoblju. Pažnju posebno usmjeruje na sakristijske ormare kojih j e specifičnost u tome što j e niz tih stolarskih djela i oslikan. Os im ormara značajna je i produkcija crkvenih klupa. U v i d o m u sačuvani materijal postaje j asno d a j e red u toku 17. i 18. stoljeća okupljao vrsne majstore od kojih su se mnogi izdigli iznad obične zanatske vještine. Josip Bratulić u svom radu posvećenom književnoj djelatnosti hrvatskih pavl ina ukazuje na to "da do danas n e m a m o ni osnovnih pomaga la kao što su pouzdane biografije i bibliografije pavl ina koji su se bavili knj iževnim radom, kako na la t inskom tako i na hrva tskom jeziku". Pavlinski povjesničar Nikola Benger prvi pokušava u 18. stoljeću srediti pavl insku književnu zaostavštinu, no tek s djelomičnim uspjehom. Potkraj stoljeća arhivi su i biblioteke devastirani, a mnogi radovi propali . U naš im krajevima pavl inska je odlika paralelno služenje glagolj icom i hrvatskim uz latinski jez ik kao s lužbenim i l i turgijskim jez ic ima. M e đ u sačuvanim djelima većina se bavi poviješću reda, c rkvenim i svjetovnim pravom, propovi jedima na hrva tskom i lat inskom, te obrazovanjem. S jačanjem reda pojavljuju se i dva važna enciklopedijska djela: Gazophi lac ium - latinski i hrvatski rječnik u dva dijela Ivana Belostenca, i Cvet sveteh, enciklopedija svetaca Hil lar iona Gašparotija. Iako se pavlinski povjesničari ug lavnom bave redom, njihovi radovi uvel ike korespondiraju s is todobnim zbivanjima u okruženju. Najznačajniji su među njima Andrija Eggerer i Ivan Kriš tolovec. Posebna književna aktivnost vezana je uz djelovanje sveučilišta u Lepoglavi. Reforma školstva u vri jeme Marije Terezije, ukidanje isusovačkog i pavl inskog reda bitno su se odrazili i na književne i kul turne pril ike u Hrvatskoj . Zbog takvih okolnost i i hrvatski narodni preporod kasni za cijele dvije generacije. Ante Sekulić u svom osvrtu na pisce povijesti reda navodi najznačajnije autore, a uz to i ocjenjuje važnost pojedinih djela. N a kraju naglašava i vrijednost istraživanja što ih oko sredine ovog stoljeća obavlja Kami lo Dočkal . Prilog Franje Emanue la Hoška bavi se pav l inskom prosvjetnom aktivnošću. Od ranog 16. dokraja 18. stoljeća pavlini organiziraju

srednjoškolsku i sveučil išnu nastavu. Gimnazi ja u Lepoglavi (1503-1526) djeluje u ozračju tzv. korvinske renesanse , a glavni j e akter prosvjetne aktivnosti lepoglavski prior M a r k o iz Dubrave . Akt ivnost škole obnovljena je 1582., u vr i jeme pr iora Stjepana Trnavl janina , u želji da se zaustavi odljev mlad ih ljudi u protestantske škole u Austriji i Njemačkoj . U trenutku kada isusovci preuzimaju na sebe protureformnu djelatnost, ta se škola gasi. U toku 17. stoljeća pavlini osnivaju škole filozofije i teologije, najprije filozofski studij u Wiener Neus tad tu 1645. , a po tom prior Pavao Ivanović seli školu u Lepog lavu 1654. i združuje nastavu s teologijom. Pavlinski pr is tup t im znanos t ima ostaje trajno obilježen Aris totelom i sv. T o m o m Akvinsk im. Spomenute obrazovne ustanove postaju akt ivne i na drugim područj ima, poput leksikografije, historiografije, hagiografije, homile t ike i oba prava. Lovro Županović upućuje nas u pavlinski doprinos glazbi, posebno se osvrćući na djelovanje A m a n d a Ivanč ica por i j ek lom iz Gradišća. Ivančićeva glazbena djelatnost b i tno j e obil ježena izražajnošću baroknog razdoblja. U svojim djelima duhovnog karaktera kao i u s imfoni jama pr idonosi nadasve razvi tku simfonije kao forme, a t ime i cjelokupnoj evropskoj glazbenoj kulturi . Ladislav Šaban osvrće se također na odnos pavl ina p r ema glazbi. Red njeguje t radicionalno koralno pjevanje, g lazbene se knjige stoljećima prepisuju, a u toku 16. i 17. stoljeća rade na stvaranju i obogaćivanju hrvatskoga pučkog pjevanja. S toga j e vel ika šteta što nijedan i luminirani kodeks nastao u l epoglavskom skriptoriju nije sačuvan. Pri log Jagode Meder govori o orguljama pavl inskih samostana u Hrvatskoj . U razdoblju od 1779. do 1786. go tovo svi samostani raspolažu orguljama. Tri su najbolje sačuvana instrumenta: lepoglavski iz 1649., Eis love orgulje u Sve t icama iz 1761 . i orgulje is tarskog samostana Sveti Petar u Šumi za koje se p re tpos tav l j a da su E i s lov rad. U z n e s u m n j i v u kva l i t e tu ins t rumenata zanimljiv j e i njihov dijalog s onodobn im sti lskim htijenjima kada j e riječ o načinu dekoriranja kućiš ta u koja su smještani. Pri log pavl ina razvitku, širenju i unapređivanju pol joprivrede i l jekarništva obrađen je u č lanku Ivana Šugara . Baveć i se pol joprivredom, pavlini s nekim kul turama post ižu v e o m a dobre rezultate, a zaslužni su i za prenošenje nekih sorti loze na sjever, u hladnije krajeve Hrvatske. Iako j e poznato njihovo višestoljetno bavljenje l jekarništvom, na osnovi oskudnih poda taka vr lo j e teško reći kol iko su napredoval i u stvaranju vlastit ih receptura. Marija Mirković , govoreći ovaj put o pavl inskoj ikonografiji , uvodi nas u još j edan zanimljiv segment njihove l ikovnost i u sprezi s intelektualnom aktivnošću. Razumlj ivo j e da se pavl inska ikonografija zasniva na momen t ima karakter is t ičnim za identitet reda. Dominiraju teme posvećene sv. Pavlu Pustinjaku, sv. Antunu Opatu, a nadasve se naglašava štovanje Blažene Djevice Marije. Pavlinski povjesničar Eggerer piše d a j e 1672. u njegovu redu 80 crkava posvećeno Mariji. Ono što se doživl java kao presudno pri spomenu pavl inske ikonografije jes t činjenica da se u n u t a r r e d a k o n s t a n t n o s u s r e ć u v r s n i u m j e t n i c i s v i sokoobrazovanim teolozima, što dovodi do vrlo promišl jenih i kval i tetno prezentiranih programa. Ikonološka istraživanja i nadalje će biti nužna kako bismo što cjelovitije mogl i prepoznavat i danas već podosta udaljene pavl inske poruke .

95

Ante Sekulić detaljno nas upoznaje sa svakodnevnim ž ivotom pavl ina. Zahtjevi koje j e život u zajednici postavljao pred redovnike bili su vrlo teški, načelo moli tve i rada gotovo ih j e po tpuno apsorbiralo. Imajući sve to na umu lakše je shvatiti go lema dost ignuća reda kroz stoljeća. Upute koje za daljnja istraživanja daje članak Andrije Lukinovića bit će vrlo korisne svima koji se pr ihvate proučavanja pavl inske arhivske građe. Sl ičnog su karaktera i iduća dva pri loga Ante Sekulića. U p r v o m se na osnovi dosadašnjih istraživanja pokušava sačiniti popis pavl inskih vrhovnih poglavara , a drugi se bavi sistematizacijom

podataka vezanih uz smještaj vrela za povijest pavlina. Taj impresivan niz stručnih tekstova zaključuje prilog A l m e Or l ić , nas tao zahval jujući i skus tv ima sabran im u vr i jeme restauratorskih radova na eksponat ima što su tek imali biti izloženi u Muzeju. Sabirući dojmove s izložbe i one koji se javljaju dok či tamo radove objavljene u kata logu postaje n a m ja sno da j e napravljen odlučan korak u sjedinjavanju dosad stečenih znanja o pavl in ima u Hrvatskoj . Iako ovdje nije riječ o sintezi, ovako prezent i rana dosadašnja iskustva bit će kvali tetan oslonac za svako buduće istraživanje.