KUĆA OD ZDENCA

Željko Grabarević

2

Sadržaj

ROSTOCK 6

MAMA 7

MARTINJE 8

SMRT PSA 9

SINUSOIDA 10

GENESIS 11

ODRAZI I. 12

ODRAZI II. 13

ODRAZI III. 14

PUTOVANJE 15

DAROVI 16

STVAR MATEMATIKE 17

STVAR LOGIKE 18

VATRA 19

NJEŽNOST 20

RIJEČI 21

POGLED 22

HRID 23

DOBRO I ZLO 24

OSAM PRAVILA 25

MOST 26

JEDNOROG I TRAVA 27

GMIZAVCI XIV. GENERACIJA 29

ODNOS ZMAJEVA I ZEMLJOVIDA 30

3

SMRAD 31

ADAGIO 32

STRAH I. 33

STRAH II. 34

BREZA 35

AMADEUS 36

ŠUMA 37

SNAGA 38

PLAŽA 39

ZLATNA ULICA 40

VIA MALA 41

LIŠĆE 42

DRVO 43

DRVA U KAMINU 44

LISTOPADSKO PREDVEČERJE 45

JEDNOSTAVNE STVARI 46

ILI 47

MARKE I LIVADA 49

OBIČNA PJESMA 50

NE TRAŽEĆI PUSTOLOVINU BIO SAM 51

SUROGAT 52

DOMOVINA 53

MOJE KĆERI 54

USPAVANKA 55

LJUBAV 56

OTAC I SIN 57

4

MOJ PRIJATELJ SLIKAR 58

TATI 59

MIRIS KNJIGE 60

KUĆA OD ZDENCA 61

PERIVOJ 62

ODMOR 64

NA KRAJU UVIJEK OSTAJE LJUBAV 65

PUT U RAJ 66

SMIJEH 67

IZRANJANJE 68

BOGATAŠ 69

SLABOST 70

U OLUJI 71

PLES 72

HODOČASNIK 73

RAISON D’ÊTRE 74

KAMEN 75

SJENE 76

PJESME 77

5

ODRAZI

6

ROSTOCK You have been loved, slušam uz ritam betonskih kvadrata. Svi spavaju u sutonu raspršenog sivila s čudnim sjajem iznutra, dok George Michael pjeva o utjehi koje nema. Nije noć i nije dan i, čini mi se, ovo je doba vječno. Nema razloga za sunce i mjesec u raspršenoj magli koja obasjava mrak i čini farove atributom nepovjerenja u dano svjetlo. Dimnjaci nuklearke spojeni sa svojim dimom koji s neba pada i svijetli na kilometre, ali ne obasjava ništa. I ne treba, jer svaka stvar ima svoj sjaj. I možda ipak ima utjehe u ljubavi i razloga za pjesmu koja lomi srce.

7

MAMA mami Kati Četiri. Manje četiri. Ništica. Ni jedan. Od četiri. Jedan, dva tri, četiri. Brojanje oduzimanjem. Svi. Do jednoga. Četiri bila. Ti imaš samo jednog. Tri dana si izdržao. Bez njega. Zar nije dosta? Dokada ću trajati sama? ¼ + ¼ + ¼ + ¼ = 0. Pravilo zbrajanja raščetveravanja.

8

MARTINJE Ne boj se pajdaš, još ima rezečega vina, starih brajdi i još starejših priča. Još nam nekaj znače kantuš ministri, stoloravnatel, fiškuš, martinje i bregi. Ne boj se pajdaš, još su pajdašice vite, oble, mazne i kak treba zbite. Još uvek im samo pogled treba da ti srdce, mesto v prsima, v grlu zaklikne. Ne boj se pajdaš, još ni dotud došlo da si sam kak vuk, tak grdo još ni. Ak’ se samo jenput najdemo v kleti v obleki staroj i z lampašom saki, navek smo pajdaši, jer nas veže skupaj, starinski sklad stola, pajdaštva i srdca. Ne boj se pajdaš, još je nami važno popevati stiha, nekaj po domače i ak’ sklopiš oči, crpsti iz davnine obloge i melem, utjehu i nadu za dušu stremeču, za dušu hrvatsku.

9

SMRT PSA Grči se u užasu i bolu. Umire bez razloga i iz čista mira. Ne razumije. Strah ga je samog dok život blijedi. A mazili su ga prije par sekundi. Njegovi, voljeni, jedini.

10

SINUSOIDA Skupa smo došli. Običan disko, obična glazba, dosada sama. Ti sjediš mirno, gledaš okolo i ubijaš vrijeme. A onda ustaješ, bez mene, sama i plešeš polako, samo za sebe. Ko sinusoida, niz muziku kliziš, u ritmu svome i ritmu svih žena. Ko sinusoida uzbibana, ti ne mamiš svjesno ti se samo gibaš, ti drukčije ne znaš.

11

GENESIS I. Dok nas nije bilo, postojala je svijest po sebi i o nama. Bezdaljina, beztežina, beztrajanja, bezbrzina. Sama. Onda se proširila unutar sebe i stvorila zvijezde. II. Nema kraja šestom danu, šesti dan i dalje traje. Knjiga postanka nije zatvorena. U prvom smo tjednu i on još daje. III. Najbliži mi je nakon završena posla. Tada zajedno sjedimo i gledamo, ispunjeni srećom, ono što smo stvorili.

12

ODRAZI I. Kao što se žaba bolje ogleda u vodi, kao što se voda bolje ogleda u moru, kao što se more bolje ogleda u nebu, tako se ti bolje ogledaš u meni.

13

ODRAZI II. Ne prepoznajemo druge zato što ne gledamo njih, nego njihov odraz u nama. I tako većina druge gleda, a vidi sebe sama. Jedino ljubav zastore sklanja i tebe u meni i mene u tebi na isto platno odcrtava.

14

ODRAZI III. I rekao je: “Mi smo njegov odraz u zrcalu. Kada se pomakne i mi nestanemo, ali ako se zrcalo razbije ostaje samo on.” I još je rekao: “Ali, zrcalo i odraz su isto. Naš odraz je zrcalo drugima, i kao i svemir, samo u drugima postojimo.” I gledao me vedro, sretno se smijući, i bio je predblagdanski miris kolača, dobar, topao, domaći.

15

PUTOVANJE Ako kaniš putovati, prvo se operi. Speri sa sebe sve što te pokriva. Kada završiš, vidjet ćeš da te nema. Čarobnom ništicom dotaknuto, sve što dijeliš sobom postaje beskonačno. I kao što je besplatno sve što je neprocjenjivo, shvatit ćeš da ne trebaš putovati da bi došao kući.

16

DAROVI Pritisnut darovima koje svima dajem, koje svima nudim, a koje nitko neće, tonem sve dublje u blato srca i u duha smeće. I, nadam se, možda se jednom dovoljno zgusnem, zgusnem dovoljno tvrdo, dovoljno čisto da me Ti prepoznaš i da ti blizu srca, napokon, u kolajni oko vrata zasvjetlucam.

17

STVAR MATEMATIKE Jedan više dva daju tri. Jedan čini tri. Tri nema bez jedan. Tri je jedan. Jedan više osam daju devet. Jedan čini devet. Devet nema bez jedan. Devet je jedan. Jedan više beskonačno manje jedan daje beskonačno. Jedan čini beskonačno. Beskonačno nema bez jedan. Beskonačno je jedan.

18

STVAR LOGIKE Nema razlike između sna i jave. U beskraju mora biti moj san. Moja java mora biti sanjana. U beskraju.

19

VATRA Moj mačak i ja znamo: kao što je ljubav više od ljubljenja, tako je vatra više od gorenja, a plamenovi su srodniji zvjezdama nego nama.

20

NJEŽNOST Izvire u oku, u dodiru je skrita, iz osmijeha zrači. Važno je znati. Od svih dobrota samo ona drugog treba da bi mogla biti, blažiti i sjati.

21

RIJEČI Sve je već rečeno. Zato, hvala Bogu, na neznanju i zaboravu koji svaku riječ uvijek iznova čine svježom i ponovno punom. Ali ipak, osjetim se prevareno kad shvatim da su i moje suze samo drugog plača jeka.

22

POGLED Oči i pogled nisu jedno. Pogled neki put oči ima, a neki put vidi sam. Uvijek nam je nekako znano, kada je u očima, a kada luta tko zna kamo.

23

HRID Neki su ko hrid. Kad je mirno, jedva se vide, a u oluji pršte pjenu za visine i sijeku more za dubine. Uvijek su izvan, sami. Zavide pijesku i morskoj travi: kako bi lijepo bilo zrnce biti i na dnu za more ne znati. No, dok se grohotom tresu i grme, ponekad i vodu samu razlome te dno prepozna nebo, zvijezde i more.

24

DOBRO I ZLO Dobro ne prepoznaje zlo i ne prihvaća da ono postoji. Srž zla je pokušaj dokazivanja sebe izvan dobrote.

25

OSAM PRAVILA Ostalo postoji zbog tebe. Ti postojiš zbog ostalog. Bog može postojati bez tebe. Ostalo ne može postojati bez Boga. Ljubav je mehanizam usvajanja ovoga. Mržnja je iluzija. Dobro je usvojenje ovoga. Zlo je priznavanje samo prvoga.

26

MOST Ne boj se crnoga, koščatoga kosca. On ne postoji. Na kraju, doći će ti netko koga se ne bojiš. Netko, prije tebe otišli, kojega još voliš, pokazat će ti put i reći sve što moraš znati o prelasku mosta između sna i života.

27

JEDNOROG I TRAVA Nema kraja onome što znaš. Zapamti, sve što sanjaš, imaš. Uvjeri se da su stvarni. Sni i dani. Da su isti jednorog i trava i da je svejedno otkuda dolaze rime, note, Hobiti i muze.

28

JEDNOSTAVNE STVARI

29

GMIZAVCI XIV. GENERACIJA Puni snage, ponosa i prkosa. Puni pameti, ljubavi i znanja. Ipak smo trebali ostati skupa, vatreni, potrebni, bitni. Ali, svijet živi od laži u društvu pravila jalnih i kukavnih. Teško smo shvaćali da dobro nije samo po sebi prihvatljivo i u međuvremenu pušili kad god smo sanjali, radili i poklanjali. Jedino nas ljubav nije prevarila. Ali, siti smo već i dosta nam je hipokrizije, arogancije, demagogije glupih, slabih, malih, prestrašenih kojekakvih šefića, lopova i gnjida. Nemaju ispriku, čak ni objašnjenje, pa nema ni razumijevanja ni oprosta. Sve što nam čine i što su nam činili bit’ će naplaćeno i tringelt će nam dati.

30

ODNOS ZMAJEVA I ZEMLJOVIDA Crtala su se upozorenja, nekad, na bijelom dijelu zemljovida. Iza znanog. Pazi!!! Tamo zmajeva ima. Sada je sve istraženo. I zmajevi nemaju granica.

31

SMRAD Oni ne hodaju već gmižu i kližu u sluzi koju sami luče. Jedina im sreća kad nekoga muče, ali jačega uvijek bez prigovora ližu. Nisu oni jadni, kak’ ih drugi sude, to je njihov izbor, oduvijek su takvi. Bože, voliti ih trebam, znam, ali kako god ih taknem, oni smrde.

32

ADAGIO Rabindranatu U Adagiu ljubav izvire iz Šantiniketana. Teče kao samotok gusta i mirisna, puna zvončića, vjetra, iskrica i cvijeća. Opijen sam tim vinom i, ko glazbena vilica dotaknut istinom, treperim sve više i više, dok ne stignem do tišine. Ni on ni ja ne slutimo otkuda i otkada ono zrije, ali znamo da samo dolazi i više ga ima što se više toči.

33

STRAH I. Saint-Exupéryu Ti misliš, Mali Prinče, smrt nije kraj i svrha. Smrt je samo način otvaranja vrata i produžetka puta. Ali mi poznajemo zmije i poklone što daju. I priznajem, ne čujem zvijezde što se smiju i, bojim se, možda je ovca pojela ružu na kraju.

34

STRAH II. Bojim se slabosti. Strah me da ne otkriju kako sam nesiguran i kako se bojim. I tako, dok glumim sebe, sve mi prijeti. No, znam da nema straha izvan mene.

35

BREZA Cesariću Po svemu u sebi i oko mene osjećam, došlo je vrijeme davanja. Pretrglo se previše niti krhka tkanja koje nas čuva od praznine. Ako nismo zajedno, nismo nigdje, jer jedino ljubav vezuje i vrijeme i daljine. Možda se davanjem nove niti spletu i tako nas ponovno spoje u jedno s brezom, ovdje.

36

AMADEUS Requiem O Wolfi, o prijatelju, o brate! U strahu svijetliš pred zmajem i misliš da ti je svjetiljka mala, a svjetlo preslabo. Ti ipak svijetliš do zadnje sekunde, očajan zviždučeš sebe, a mene u prsima guši kad te slušam kako nudiš. Kako nudiš nepotrebno ono što se samo daje i što svi u tebi čuju, i glas i glazbu, i sklad i vječno.

37

ŠUMA Tolkienu Ja svoju šumu imam. Ponekad u snu je vidim i u javi je čekam. Ona se, ko Jelena, tik iza vida skriva, a u njoj su stabla, svako živo i sveto i čvrsto ko piramida. Sunce tamo, kao kroz vitraje, kroz grane riše, predjele tople, predjele jasne, predjele tiše. I hodam tuda, s jelenom i vilenjakom skupa, koji me pobjeći mame u luke sive u luke bliske, u luke davne, govoreći o zemlji gdje čovjek je čovjek, ljubav je ljubav i tuga je odjek nečeg čega nema više. Ali rano je još za Sive luke, znam da i u ovome glibu šumske mladice niču, koje trebaju nečije ruke. Ipak u meni, svaki dan, sve je dublji zeleni hlad.

38

SNAGA Zdenki Samo tihi i plahi mogu se smijati. Samo dobri i vedri srcem vide, ne odustaju i ne traže ništa osim da uzmeš što ti daju. Odbijanje ih često zbuni, ali blago onima koji se još razočarati mogu.

39

PLAŽA Došli su na plažu. Uz nas. Boje se svega. Tata, mama i dva dječaka. Pogledavaju nas, trepereći, misleći da ćemo ih potjerati. Tata i mama se ne skidaju, nego stoje uz dva raširena ručnika. Zauzimaju malo prostora. Mama u cipelama hoda po šljunku uz rub mora, pazeći na djecu koja ne znaju plivati. Zna da je svi gledaju. Tata puši i pravi se da nije ovdje. Pomakli smo se, dajući im više mjesta. Nisu ga zauzeli, nego nas pogledavaju s plahim nerazumijevanjem. I iznenada, iako se ništa nije promijenilo, i sunce je potamnilo i more je posivilo.

40

ZLATNA ULICA Hradčani Zlatnom ulicom idem i pokušavam čuti ljude. Rano popodne rasipa sunce na kameni pločnik i kuće koje šute. Na dnu su vrata koja vode nekud. Nikog nema. Kao da svi znaju da je ovo put, i da tu ne ostaju.

41

VIA MALA Postoje mjesta za bića tuge. Znamo oduvijek jedni za druge, ali vjerujemo da su tlapnje sve drevne magle i sve čudne slutnje. Šapate jezivih stradanja čujemo iz kamenja i granja i kosa nam se diže na glavi dok bježimo od odjeka koraka koji nisu naši. Kad dođemo na toplinu svjetla puni prkosa, ne priznajemo ništa. Ali, znamo da nikad tamo sami ne bismo bili jer vidjeli smo sjenu nečeg što prema nama klizi.

42

LIŠĆE Govori mi bojama. Svakoga listopada. O sebi i stablima. O tome kako je lakše letjeti nego ostati i, još o tome, kako je lakše mijenjati nego trajati.

43

DRVO Stablo je drveno. Ima lišće. Zeleno. Diše za mene. Blaži mi oči. Mogu ih sklopiti, ali znam, tu je. Tu i svuda oko mene. Naslanjam se i toplo je. Prihvaća me. Nemamo problema.

44

DRVA U KAMINU Volim gledati vatru u kaminu dok pijuckam kavu u kasno popodne. Hipnotiziran zurim u drva što gore i nestaju polako u plamenu i dimu. I dođe mi ih žao. Ta ona su poluživa, bila su zelena i bila su divna i mnoga bi od njih proklijala snova, al’ ne u košari i ne pored zida.

45

LISTOPADSKO PREDVEČERJE Volim zeleno, volim hladno, volim listopadsko predvečerje, volim tiho, volim jasno. Tada, premda bez glasa, sve bruji i tada, premda svježe, sve vrije. Jedino bistrina sve je dublja, i dio sam nje i plamtim ko zublja.

46

JEDNOSTAVNE STVARI Mačji zatiljak i uši. Prvi zub ispod jastuka. Domaća juha. Okus zraka u vjetru. Njen obris. I oči. Čine glazbu. Čuju se u njoj kad ih nema. Traže i zovu. Odzvanjaju u tebi jedino važnim, jednostavnim, malim.

47

ILI Kupiti? Ili ne? Ako kupim, trebam li? Ili ne? Ako želim, onda trebam. Ili ne? Ja sam sretan ako imam to što trebam. Ili ne? Što ne želim to već imam, pa ne trebam. Ili ne?

48

KUĆA OD ZDENCA

49

MARKE I LIVADA Stošezdeset tisuća maraka za malu livadu punu trave i jaglaca. Trudim se razumijeti. Marke i livadu. Livada je stvarna. Šušti pod nogama, malo prašna. Marke su vrijeme. Trideset godina da zavrijedim livadu. Ne može biti. Za trideset godina sam napravim livadu na Mjesecu. Djeca dobiju djecu za trideset godina. Ja umrem za trideset godina, za livadu. Nešto nije u redu, ali odgovor je blizu. Livada me ima do samoga kraja, zbog vremena. Ono je sporo, valjda.

50

OBIČNA PJESMA U ovoj pjesmi nema vječnih tema. Nema pouka ni saznanja. Pišem pjesmu o snijegu, planovima, o brvnari i poljupcima. O svemu bliskom, o prijateljima, o ženama, o autu i cigarama. Nema u njoj dobra, nema zla, nema smrti ni rađanja. Obična pjesma o običnoj šetnji i večeri kod Borka. Ništa ne znam o bilo čemu i ne tiče me se ništa, ali vesele me vatra i kava i Voyager i gitara. I sretan sam dok ti na praznom zidu držim nove slike i ti me sidriš sa stotinu pitanja – da li je dobro ovdje, tamo je krasno, sada se vide, ipak, mrak je ili možda nije…. Dosta je velikih stvari, vječnih dilema i glavobolnih misli. Čuje se auspuh, trebam nove gume, kćer mi kašlje. Novi kaput. Zumbuli su Sanji provirili. Susjedi su loši. U utorak idem na put. Al’, onda te pogledam princezo, i šapnem – nemoj se čuditi, znam, znam malena, iza svega sivog, svijet je ipak zlatno-žut.

51

NE TRAŽEĆI PUSTOLOVINU BIO SAM NA BRIJEGU I VIDIO SAM: niski, oštro ograničeni, nepravilni, čisti, hladni, tamnosivi, brzi oblaci, definiraju zrak i vjetar, kišu ne, nikako kišu, ona ih stapa sa mnom i čistinama na vrhu vrleti, pa ne mirišu više po snazi i nadanjima, nego po zemlji i borovima, ali kad prestane, spoji se miris kiše i oblaka u miris beskrajne, obećane zemlje

52

SUROGAT Bez konjskih sapi. Bez hrastove kuće i bez kamenog dvorca. Bez sjećanja i trajanja. Bez djedovine. Bez povratka kući. Bez hrasta u dvorištu. Bez groblja. Prazni.

53

DOMOVINA Moja domovina ima tvoje lice i ruke. Slušam je glazbom dječjeg smijeha, gledam listopadskim sutonima, mirišem prahom makadama i slijedim duborezom muke.

54

MOJE KĆERI Najviše ih volim buditi. Ne brane se pospane. Kovrčicama uokviruju toplinu obraza i pitomost očiju. Nisu još zapravo budne i ne trebaju glumiti odrasle, pa su kakve jesu. Male, meke, tople. Moje.

55

USPAVANKA Spavaj ljubavi. Dobra bek-baba uvijek pobijedi zločestu bek-babu. Ničeg nema što ti ne pripada. U tvom svijetu čuda cvrčo, samo istinom te mazim. U polusnu slušaš ritam srca i dobro je oko nas i u nama. Spavaj mazo. Dobro je toplo, dobro je blizu, dobro miriše kao ti.

56

LJUBAV Kažu mi: Zašuti! A ja ih samo gledam i ništa ne pričam. Glasna je ljubav kojom ih diram i šutim.

57

OTAC I SIN Prvi put te posjećujem ovdje. U betonskoj si kocki s imenom, prezimenom, godinom, križem i nepopunjenim mjestom. Svuda oko mene upaljeno groblje. Htio bih ti nešto reći, ali ovako mi je čudno. Kao zaleđen stojim tiho, ne mogu otići. Kao i obično, kad je prekasno, razumijem bolje nego prije. Sada shvaćam tvoje snove i, čak niti izgovorene, čežnje. Odustao si prerano, bez ičega da te grije, videći u meni, možda, ispunjenje. A malo sam trebao dati. Podijeliti s tobom malo misli i planova, poneki san i, između dva prsta, želja. Potražiti savjet, doći po utjehu, u miru, uz pivo, komentirati neku tekmu. Pokazati što osjećam, koliko mi trebaš, koliko mi je važno vidjeti ti lice, bez žurbe poslušati što mi želiš reći i s brajde potjerati ptice. Mislio sam, stignem, uvijek ima dana. Bez razloga, najave i plana, jednom ću doći, ovaj tjedan možda, još je lijepo vrijeme, popit ćemo kavu, zafrkavat staru… I sada stojim u tišini, gledam krizanteme i, kao uvijek, šutim i plačem iznutra za tebe i sebe i nije mi lakše i ne osjećam se bolje i nisam dobio odrješenje. Bog, stari.

58

MOJ PRIJATELJ SLIKAR Vidim tišinu koju moj prijatelj slika. Gledam miris makije u skrivenu pejsažu. Naravno, more je blizu, a i ja sam tu negdje odmah iza ugla.

59

TATI Sram ih bilo, rekao je, sram ih bilo, drhtao je. Ne znam zašto tako blago, ne znam koga, kao dijete, sram ih bilo. I umro je tiho, u mukama, nikom važan, samo nama. Al’, u meni se plima diže neisplakana iz tišine koja topi, koja briše sva vrijeđanja, sve užase, sve sramote, sve grozote, kad pomislim, sram ih bilo. Ja ne šutim, ja ne šapćem, ko nevera, sada grmim, kao jugo sada plačem. ‘Mjesto nježnih, ‘mjesto slabih, ‘mjesto dobrih, ‘mjesto malih. Kad se sjetim, sram ih bilo.

60

MIRIS KNJIGE Miris knjige čine kako slijedi: papir, mudrost, tlapnje, crnilo, ljepilo, čežnje. Malo sjedih vlasi tu je, jedan skrovit san, puno veselja, dostojanstva trag. Okupan je nadom i, kao kruh, uvijek poseban, čaroban, potreban i svečan.

61

KUĆA OD ZDENCA Sanjam kuću sa zelenim rebrenicama. Bijelu kuću s kamenim trijemom i puzavicama uz sjevernu stranu. Sanjam vrt sa šljunčanim stazama i oko grmlja tamnu travu. Sanjam miris lipe. Kraj zdenca klupu. Odsjaj vode. Kao svjetlost u oku, dolazi iz dubine. Sanjam svježinu kojom dišem duboko i polako, sretan dok čekam svoje da im kažem sve što nisam, sve što znaju, sve što trebam. Ali, reći im moram odmah, još dok na trijemu sanjam glasove dragih što mi se bliže šljunčanom stazom oprost noseći. Od zdenca.

62

PERIVOJ Opet si ljubomorna, sjetna i tužna na neki dio mene koji nije tvoj. I gledaš me sva tiha, meka i suzna, dok u meni diše zeleni perivoj. Perivoj stabala koji iz tebe rastu i svaki im list ima svoju sjenu, vjetar i rosu, ali, kad dođe vrijeme, svaki u svojoj boji, listovi zlatni, listovi crveni, tebe rese, listovi tvoji. Tako i ja sve što sobom nosim tebi dajem, ne što moram, ne što trebam, ne što hoću. Ja ne znam drukčije, ja na drugi način ne mogu.

63

HODOČASNIK

64

ODMOR Nisam ja napisao: Bijah uzvanik na svetkovini ovoga svijeta i zato mi je život blagoslovljen. Moje su oči vidjele i moje su uši čule. Na toj svečanosti, pade mi u dio da sviram na svom glazbalu i ja sam svirao što sam bolje mogao. I sada pitam, nije li konačno došlo vrijeme da uđem, lice ti vidim, i tihi svoj pozdrav tebi prikažem. (Tagore) Ali, trebao sam. Jer to je moja duša napisala. I stvarno sam svirao što sam bolje znao. Sada sam umoran i oči me peku. Trebam tišinu. Često. Prašinu koja teče kroz prste. Šumu. Sve svoje smireno složene spise, ostavio bih braći. Sretan. I otišao sljedeći tvoje stope. Stazom prema klupi kraj zdenca.

65

NA KRAJU UVIJEK OSTAJE LJUBAV Istina. Ljubav mi ostaje. Zauvijek. Moja ljubav. U meni. Živi. Istina. Do smrti. Znači uvijek. Što god da mi se dogodi. Imam ljubav. Istina. Svoju. Prema kojoj sam nevažan. Uvijek ostaje ljubav. Znam. Napokon razumijem. Ljubav. Istina! Istina! Istina!

66

PUT U RAJ Uvijek idem. Isti. Ne odustajem. Nikad.

67

SMIJEH Smijeh sam izgubio negdje putem. Imam smješak, nađe se i osmijeh, ali, nekako, više se ne smijem. Ništa nije smiješno. Ne ide više. A smijali smo se, Bože, smijali smo se, Čak i samom smijehu. Ja najviše. Nisam ga sačuvao i nitko, osim mene, nije za to kriv, ali bez smijeha sam lomljiv, a vino mi, već predugo, nije pitko. Danas se vraćam, polako, istom cestom. Naporno je. Puno blata ima, ali znam da vrijedi, još čekaju me u daljini radost, sunce i vedrina.

68

IZRANJANJE Sahranjeni duboko, pokriveni smijehom, izranjaju u jesen, otopljeni kišom, utješeni lišćem. Samo ih takve mogu opet gledati. Snove svoje zakopane.

69

BOGATAŠ Ništa ne trebam. Sve imam. Oblačiće nezaboravka, miris medovine, tiho sunce u kasno popodne. I mačka imam, i tamnu šumovitost gore, i klempušu lajavu, i vrapcima pozdravljane zore. Al’ imam i oči u kojima jesam, kojih sam dio, u kojima sam snivan. U njima ću treperiti i kada jednom zaspem jer ljubav traje i kada više nisam. Stoga, ništa ne trebam, svega imam i puno mi je srce i dosta mi je.

70

SLABOST Nezadovoljan sam sobom. Znam što treba i što valja, al’ ne radim to što moram, nego činim to što žele. Pa mislim: - Da ih nema, radio bih to što trebam, ne što oni hoće, i bio bih sretan. Ali, onda, pitam se, kome bih radio to što želim ako nemam njih da im predam to što sanjam?

71

U OLUJI Podivljaloga vranca ne možeš koncem vezati. Osim, možda, ako je crn.

72

PLES Letim! U ritmu! Bez pokreta. Glava i sklopljene oči odaju ples. Ništa me ne koči.

73

HODOČASNIK Sada idem drugdje. Sada gledam dalje. Nigdje nisam stigao i ništa nisam vidio. Ali, kao lećom, skupljam pjesmom svjetlost stvarnosti i udivljen pratim žarište puta.

74

RAISON D’ÊTRE Moje su pjesme kao odrezana grana s pupovima. Procvjeta u proljeće kad i cvijeće na drveću. Uzaludno, nekorisno, besplodno, ali ipak cvate. Nećeš se zasladiti njihovim plodovima, ali ipak za te, kad ih gledaš bespomoćne, tebi nešto znače. One su odsjaj živoga stabla i, možda, ako ih u sebe zatakneš, možda i u tebi nešto izraste.

75

KAMEN Ja, kamen, hladan, stamen. Uzgajam nježnost. Mahovinu. Bez sunca. Na sjevernom uglu. Vlažan. Ružan. Bez koristi. U mahovini rastem u ljepoti.

76

SJENE One su znale. Odmah. Sjenovit je svijet od dviju dimenzija. Pitam se, kao što je sjenama svjetlo oduzeto, kakvo sunce je nama uskraćeno i što nas zaklanja od pravoga vida. Možda treba, kao dijete, naći rub prostora i tamo kutom oka vidjeti odsjaj i naslutiti izvor duge.

77

PJESME I. Tonem u pjesme boje tamnog zlata. Tonem u pjesme, jer me one hoće. Tamo sam svoj. Miran, sretan, vedar. II. Pitaju me. Kako to da su mi pjesme tako raznolike i otkud mi snovi za takvu šarolikost? Ne razumijem ih. Pa ja stalno istu pjesmu pišem. III. Uvijek sam želio pisati pjesme. To je uglavnom sve što se ima reći o pjesmama i o meni.