Krunoslav Draganović

1. Uvod

Ovo izlaganje htio bih započeti kratkim osvrtom na život i djelo Krunoslava Draganovića i odnosu javnosti prema istome. Ono što me najviše fasciniralo i iznenadilo čitajući knjigu prof. Akmadže o životu K. Draganovića je činjenica da je jedan tako veliki humanitarac i domoljub ostao prilično nezapažen, ili bolje reći nepoznat široj javnosti. O njemu nećete čitati hrpu novinskih članaka (barem ne onih dostupnih široj javnosti), gledati razne TV priloge ili dokumentarne serijale, no po onome što sam ja doznao i pročitao u proteklih nekoliko dana o njegovom životu i djelu definitivno zaslužuje punu pažnju svakoga Hrvata, a i šire s obzirom da je nerijetko pomogao i ljudima drugih vjera i nacionalnosti. Vjerujem da će te i sami biti iznenađeni opsegom djelovanja, a samim time i shvatiti zašto je toliko pozornosti Draganović dobivao od UDB-e, kasnije SDB-a, o čemu ćete više čuti u kasnijim dijelovima mojeg izlaganja, odnosno od prof. Akmadže, jer teško je sažeti život Krunoslava Draganovića u jedan običan seminarski rad. S druge strane,. hio bih samo napomenuti da se literatura prema kojoj sam pisao ovaj rad, a to je knjiga prof. Akmadže Krunoslav Draganović – iskazi komunističkim istražiteljima, bavi ponajviše iskazima koje je Draganović osobno davao istražiteljima, koji su naravno njegovo subjektivno mišljenje (Draganovića, ne prof.) i subjektivni osvrt na događaje o kojima priča u gore navedenim iskazima. To napominjem jer će te na mnogo drugih mjesta dolaziti do informacija kako je Draganović, s jedne strane bio ratni zločinac, kako je pomogao (čak i nacističkim, ne samo ustaškim) ratnim zločincima u bijegu, kako je bio okorjeli ustaša i sl., dok će te s druge strane možda pročitati kako je bio suradnik UDB-e, kako je izdao hrvatsku emigraciju jer je pod relativno nerazjašnjenim okolnostima stigao u Jugoslaviju, i relativno dobro prošao nakon „obrade“ komunistčkim službi i istražitelja. Na svakome je da sam ocjeni i formira svoje mišljenje o Krunoslavu Draganoviću, a nadam se da će današnje predavanje barem malo pomoći u tome.

2. Dio – kratka biografija (do dolaska u Jugoslaviju)

Krunoslav Draganović bio je svećenij, povjesničar i političak koji je rođen 1903. godine u Brčkom. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Travniku i Sarajevu, a studirao je na Politehnici u Beču. 1925. prekida studij te u Sarajevu završava bogosloviju, da bi 1928. Bio zaređen za svećenika. 1932. Godine odlazi u Rim, a 1935. doktorira. U periodu od '35. do '40. godine obavljao je razne dužnosti u Sarajevskoj nadbiskupiji.

U prosincu 1940. odlazi na Bogoslovni fakultet u Zagreb gdje kao docent, a zatim i redoviti profesor predaje crkvenu povijest. Također u periodu od 42.-43. uređuje časopis Croatia Sacra. Nakon proglašenja NDH, točnije od svibnja 1941. postaje član Ravnateljstva za kolonizaciju, te kao izlasanik NDH u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomaže pri povratku u Hrvatsku zarobljenih hrvatskim vojnicima, pripadnicima bivše jugoslavenske vojske. Krajem kolovoza 1943.godine odlazi u Vatikan, gdje djeluje u hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomogao pri oslobađanju i zbrinjavanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njene kapitulacije. Za vrijeme boravka u Rimu, uspostavlja vezu sa britanskim i američkim diplomatima, te sa savezničkom vrhovnom komandom, od kojih traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaze za HOS i izbjeglice iz NDH. Kraj rata dočekao je u Rimu. Obilazi zarobljeničke logore u kojim se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Zahvaljujući njegovom osobnom zalaganju i pomoći, tisućama Hrvata i mnogim dužnosnicima NDH spašen je život te emigracija u nova boravišta. Uz sve to, redovito piše izvješća i podneske o stanju u Hrvatskoj, i stradavanju hrvatskoga naroda. Surađje s mnogim istaknutim emigrantima, sudjeluje u osnivanju Hrvatskog narodnog odbora, no razilazi se s njegovim predsjednikom Brankom Jelićem. U periodu od '53.do 58.godine djeluje najviše u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Pod pritiskom jugoslavenih vlasti, odlazi iz Zavoda. Rim napušta 1963.godine, te seli u Austriju iz koje 1967.godine pod nerazjašnjenim okolnostima dolazi u Jugoslaviju. Umire 1983.godine u Sarajevu, gdje se nakon oslobođenja bavio crkvenom poviješću i predavao na Visokoj bogoslovnoj školi.

3. Poslijeratni period

Gotov najveći problem u odnosima Jugoslavije i Sv. Stolice nakon drugog svjetskog rata odnosio se na djelovanje i odnos iseljenog svećenstva s političkom emigracijom. Komunističke vlasti u Jugoslaviji smatrale su da svećenstvo, osim što predstavlja oslonac Vatikanu u „obavještajnom“ radu, vrši i ostale protujugoslavenske aktivnosti. Samim time, kao jedan o najistaknutijih u tom krugu iseljenog svećenstva, na udar dolazi Krunoslav Draganović. Komunističkim vlastima u Jugoslaviji poseban je „trn u oku“ bio je Zavod Sv. Jeronima u Rimu. Tamo su još uz Draganovića, od istaknutijih, djelovali Ivan Tomas, Ante Matacin, Pavao Jesih, Antun Golik i dr.Uz gore navedni Zavod, djelovale su još mnoge svećeničke organizacije za koje su vlasti u Jugoslaviji smatrale da su većinom one stvorene zbog organiziranog djelovanja protiv Jugoslavije na svim poljima.Po saznanjima vlasti u Italiji je organizirano djelovala skupina svećenika predvođena Draganovićem, Zorićem (djelovao u Vrhovnom vijeću za emigraciju) i Simčićem. Vlasti su smatrale da namjeravaju razviti svoju aktivnost pod formom povijesnog instituta, da bi se kasnije Draganović formirao Socijalni odbor za pomoć hrvatskih izbjeglicama,

kako bi razvi osvoju aktivnosti i organizirao rad među izbjeglicama. Treba svakako istaknuti i razne akcije koje su svećenici u iseljeništvu pokretali kako bi upoznali svjetsku javnost o teškom položaju naroda i Crkve u Jugoslaviji. Među tim akcijama posebnu pozornosti treba dati „Memorandumu o vjerskim progonstvima i pravom položaju Hrvatske i njenog pučanstva“ kojega su uputili hrvatski svećenici SAD-a i dr.zemalja, vladama, političarima, novinarima i predsjednicima diljem svijeta. Memorandum je izazvao veliki odjek i žestoke reakcije jugoslavenske vlasti.Takvo je djelovanje iznimno smetalo komunističkoj vlasti koje su sve češće prosvjedovale kod biskupa u domovini, a gotovo svaka kritika bila je upućena na djelovanje Draganovića. Optužbe su najčešće bile na račun „ustaške promidžbe“ na Radiu Vatikan, gdje je glavnu riječ kao urednik emisija imao „ratni zločinac“ Draganović, a pomaže mu „ustaša“ spiker Ivan Tomas.Kao što je već prije napomenuto, posebnu pozornost su komunističke vlasti usmjerile na Zavod sv. Jeronima u Rimu. Za njih je to bilo utočište ustaškog iseljeništva, te su iz toga razloga vlasti bile sve bliže tome da ne puste mlade svećenike na školovanje u Rim (do čega je na kraju i došlo), jer su se bojale utjecaja iz Zavoda, a tu se ponajprije misli na Draganovićev utjecaj. Dragnović je u Zavod došao još 1943., te je koristio Zavod i njegova sredstva za organizaciju prebacivanja dužnosnika NDH i ostalih izbjeglica na zapad. Pritisak na Draganovića da napusti Zavod bio je sve veći, a u akciju njegova izlaska iz Zavoda uključio se i nadbiskup zagrebački Franjo Šeper čije je mišljenje kako Draganović ne bi smio djelovati u Zavodu došlo i do Rima. S druge strane, Draganović nije imao ništa protiv da napusti Zavod, ali je htio da crkvene vlasti pokušaju što veću „korist“ postići kod komunističkog režima na temelju njegova odlaska iz Zavoda.No, desilo se upravo suprotno. Nakon što je Draganović otišao iz Zavoda, komunističke vlasti i dalje nisu dopuštale mladim bogoslovima odlazak u Rim pod izlikom kako se u Zavodu i dalje nalaze ustaški elementi. Treba također napomenuti kako su jugoslavenske vlasti i kasnije prigovarale da Draganović i dalje, iako je formalno izašao iz Zavoda, stanuje u neposrednoj blizini Zavoda u koji ima neograničen pristup.Zanimljiv je i jedan razgovor 1961.godine između zagrebačkog nadbiskupa Šepera i Rudolfa Pukljaka, suradnika UDB-e i ekonoma Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa. Tada se Šeper požalio kako Draganović vodi kampanju protiv njega u iseljeništvu, te kako Draganović sve više gubi ugled kod svećenika jer se sve više ponaša kao političar. Također je Pukljak u jednom izvješću napisao kako mu je Šeper u jednom razgovoru kazao kako Draganović i još nekih iseljenici žele da biskupi prema vlastima nasupte ratnički.Šezdesetih godina, pošto se jugoslavenske granice otvaraju i sve veći broj Hrvata odlazi na privremeni rad u inozemstvo, Draganović sve više preuzima brigu oko zapošljavanja hrvatskih radnika u SR Njemačkoj.

Kampanja protiv Draganovića je šezdesetih godina došla do vrhunca. Tražilo, se preko tajnika zagrebačke nadbiskupije Mije Pišonića, od voditelja „Caritasa“ Karla Bayera da Draganovića makne sa pozicije savjetnika prilikom dodjele pomoći za Jugoslaviju, na što je Pišonić odgovorio da Draganović više nije u izvršnom odobru Caritasa, osim što se nastoji uplitati u njegov rad. Također, 1962.godine opet su na dnevni red došli Draganovićevi dolasci u Zavod, a napadalo se i rektora Kokšu. Na te je optužbe od strane Komisije za vjerska pitanja NRH Šeper odgovorio kako je Draganović došao nenajavljen.Simon Wiesenthal, Eichmann, Bormann.

4. Povratak u Jugoslaviju 1967.

Mnogo je teorija ispisano o povratku Draganovića u Jugoslaviju. Dok su neki smatrali kako je otet od strane jugoslavenskih vlasti u Italiji te tajno prebačen u Jugoslaviju, bilo je i onih koji su smatrali kako se svojevoljno vratio. Bilo je tu i glasina kako je Draganović cijelo vrijeme bio dvostruki agent. O misteriju njegova povratka dovoljno govorio činjenica da čak niti američki obavještajci nisu imali podatke koji bi razjasnili njegov povratak. S obzirom na veliki broj teorija s raznih strana (od njegovih bliskih suradnika poput Cecelje koji je tvrdio da se sam vratio, pošto je izgubio utjecaj u iseljeništvu, do knjige „Špijun u mantiji“ koju je napisao Siniša Ivanović, u kojoj tvrdi kako se Draganović svojevoljno vratio uz posredovanja agenta „Zlatko“, zatim postoji teorija u kojoj je Dragunović otet jer je istraživao i namjeravao napisati knjigu o tragediji kod Bleiburga), pokušati ću se zadržati na onoj najrealnijoj (po mome mišljenju), da je UDB-a, odnosno SDB imao prste u njegovom povratku, iako je i sam Draganović odbijao vjerovati u to da su ga na prevaru u Jugoslaviju prevezli poznanici. Sam povratak se desio 10.rujna 1967., kada je Draganović prešao talijansko-jugoslavensku granicu. Draganović je poznavao dvojicu turskih iseljenika jugoslavenskog podrijetla, Asima i Ćazima Šahinpašića. Isti su se bavili švercom, čak i opojnih droga, no Draganoviću su ponajviše služili kako bi ga opskrbili raznim dokumentima i podacima. Po Draganovićem riječima (svjedočanstvo diktirano dr. Zvonimiru Baotiću, uoči njegove smrti), sam povratak u Jugoslaviju se zbio na sljedeći način. Nakon mise kraj Trsta, Dragunović je sa svojim poznanicima, jednim od braće Ćazimpašić (Asimom), i izvjesnim Ivanom Galićem trebao poći u restoran na doručak koji se nalazio na samoj granici s Jugoslavijom. Prilikom putovanja prema gore navedenom restoranu navodno su se izgubili, te su izašli ravno pred jugoslavensku karaulu na granici. Nakon što je iz nje izašao vojnik, Galić je kao vozač pokušao pobjeći, no auto je jednostavno stajao na mjestu. Draganović sam je pomišljao na bijeg, no zbog svojeg zdravstvenog stanja bio je svjestan da neće daleko stići. Vojnik je pozvao vlasnika iz vozila te zatražio papire. U tome trenutku Draganović je pomislio da će im turska putovnica Asima Ćazimpašića pomoći, no nakon što se Asim neko vrijeme zadržao u karauli,

pozvaše vojnici Draganovića u karaulu. Nakon što su ga pretražili, pronašli su njegovu putovnicu te su ga zavezali lisičinama. Nakon toga Draganovića voze u Ljubljanu, a zatim u Beogradu gdje su i dobiveni iskazi koji se nalaze u knjizi koju je napisao prof. Akmadža.Razlog zbog kojeg mislim da je najvjerovatnija teorija kako je Draganović na prijevaru odveden u Jugoslaviju je pod broj jedan, da su Ćazimpašić i Galić bili suradnici UDB-a, a pod broj dva da je pokrenuta akcija „Franjo“ (smatra se da je pseudonim Franjo korišten za Draganovića), za koju je u studenom 1967.godine zatraženo da se legalizira.

5. Puštanje na slobodu

Nakon odluke političkog rukovodstva da se obustavi kanzeni postupak protiv Draganovića, on je početkom 1968.godine pušten na slobodu. Nakon njegova puštanja najviše je „prepirke“ bilo oko njegovog smještaja, odnosno o njegovom daljnjem radu i djelovanju. Uvjeti za puštanje na slobodu su bili da prestane sa bilo kakvim javnim političkim djelovanjem te da se posveti znanstvenom radu. Pokušalo ga se i „odseliti“ u Hrvatsku, no hrvatsko rukovodstvo nije niti pomišljalo na to, tako da je ostao u Sarajevu gdje je proveo ostatak života u samostanu, gdje je angažiran u Visokoj bogoslovnoj školi. Iako se Komisija za vjerska pitanja BiH protivila tome, Sarajevska nadbiskupija je ustrajala na tome, tako da je Draganović počeo predavati na V.B.Š. Umire 1983.godine.