Krstašice - kupusnjače (Brassicaceae)

Uvod

Krstašice ili kupusnjače (Brassicaceae) velika i ekonomski veoma značajna

biljna porodica u redu Brassicales sa ukupno 7 887 vrsta. Ova porodica raširena je po svim naseljenim kontinentima a najgušće u gusto naseljenim područjima Europe i Sjeverne Amerike. Sedam vrsta među njima je invazivnih a pripadaju rodovima Alliaria (Alliaria petiolata), Brassica (Brassica elongata i Brassica tournefortii), Cardamine (Cardamineflexuosa i Cardamineglacialis) i Lepidium (Lepidium latifolium i Lepidium virginicum).

U čovjekovoj prehrani najveći značaj ima kupus koji se razvio iz divljeg kupusa Brassica oleracea. U ovu grupu ide najveći broj povrtnih vrsta. Zajedničke su im značajke dosta vlage u tlu i u zraku, otpornost prema blažem mrazu, te dobro uspijevanje na tlu pognojenom organskim gnojivima.

Ova porodica obuhvaća veliki broj povrćarskih vrsta kod kojih se za ishranu koriste različiti biljni dijelovi. Biljke se odlikuju velikom raznolikošću u morfologiji vegetativnih dijelova i velikom sličnošću reproduktivnih organa. Većina ovih vrsta su dvogodišnje, osim kineskog i pekinškog kupusa i brokule, ranih sorti cvjetače, brokule i korabice koje su jednogodišnje. Građa cvijeta, cvata, ploda i sjemena i kotiledonih listića je ista. Sjeme kopusnjača međusobno se može razlikovati mikroskopski samo po građi sjemenjača. Prve jasne razlike nastaju pojavom prvog pravog lista, a rastom vegetativnih organa one postaju sve značajnije i najveće su u fazi tehnološke zrelosti. Kupusnjače su dikotiledone biljke koje niću sa dva bubrežasta srcolika klicina listića, zelene boje i hipokotiledonom sa slabijom ili izreženijom ljubičastom bojom.

U grupu kupusnjača ubrajaju se glavičasti kupus, lisnati kelj (raštan), kelj glavčar, kelj pupčar, cvjetača, brokula, kineski i pekinški kupus, i korabica.

Sve kupusnjače pripadaju istoj vrsti Oleracea, ali se razlikuju po varijetetima i

po različitom jestivom dijelu biljke. Postoje slijedeće varijante:

1. KUPUS – Brassica oleracea var. capitata forma alba i rubra;

2. KELJ – Brassica oleracea var. sabauda;

3. LISNATI KELJ (raštan) – Brassica oleracea var. acephala;

4. KELJ PUPČAR – Brassica oleracea;

5. CVJETAČA – Brassica oleracea var. botrytis;

6. BROKULA – Brassica oleracea var. botrytis, sub-var. cymosa, subvar. italica;

7. KINESKI KUPUS – Brassica oleracea var. chinensis;

8. PEKINŠKI KUPUS – Brassica oleracea var. pekinensis;

9. KORABICA – Brassica oleracea var. gongylodes. Sve navedene povrćarske kupusnjače pripadaju familiji BRASSICACEAE, vrsti

Brassica oleracea. One imaju dosta zajedničkih značajki:

1. Dijelovi kod svih kupusa su lisnati dijelovi uvijeni u vidu glavice, glavičice, rozete ili

slobodni. Kod cvjetače i brokule to su nerazvijene, preobražene cvati, a kod korabe

zadebljali dijelovi stabljike.

2. Vrlo slična građa generativnih organa. Cvat im je u obliku metlice. Sve imaju plod u

obliku ljuske, koja ima pregradu (septum) sa čije obje strane su smještena sjemena.

Sjeme im je sitno, okruglo, apsolutne težine oko 3 g, braunasto crvene boje sa

neznatnim nijansama.

3. Sve kupusnjače, uspješno se uzgajaju u prohladnim i vlažnim područjima, ali su

fleksibilne, prilagodljive na hladnije, odnosno toplije klimate u kom slučaju su prinosi

umanjeni. Sjeme kupusnjača počinje klijati na 2-3 °C, ali usporeno, dok je optimalna

temperatura od 18 do 20 °C, kada biljke niknu za 3-4 dana. Mlade biljke, u fazi

klicinih listića, mogu izdržat kraće mrazove do -5 °C, što izdrži dobro kaljeni rasad.

Optimalna temperatura za rast je između 15 i 18 °C. Temperature preko 25 °C

negativno djeluju na uspješno formiranje jestivih dijelova biljaka.

4. Kupusnjače cvjetaju obično u drugoj godini proizvodnje, iako se to može dogoditi i

u prvoj godini ako biljke prođu kroz stadij jarovizacije, ali na to ima utjecaj poodrijetlo

sorte i uvjeti uspijevanja.

5. U odnosu na svjetlosni režim kupusnjače su biljke dugog dana. Najveće zahtjeve

za svjetlošću imaju mlade biljke, naročito u vrijeme uzgajanja rasada, dok u ostalom

dijelu vegetacije imaju umjerene zahtjeve.

6. Kupusnjače imaju razgranat korjenov sustav a biljke formiraju nadzemni dio sa

velikom transpiracijskom površinom i zbog toga se mora računati na dodavanje većih

količina vode putem navodnjavanja, naročito u fazi intenzivnog rasta.

7. Kupusnjače se uspješno razvijaju na plodnim, srednje teškim tlima sa dobrim

zračnim i vodnim uvjetima. Odgovaraju im tla sa visokom razinom podzemnih voda,

ali ne podnose puno površinske vode (zabarivanje).

Najzad, treba naglasiti da ima i drugih manjih odnosno neznatnih zajedničkih

karakteristika, odlika i sličnih zahtjeva o kojima će se govoriti prilikom obrade

pojedinačnih kultura u nastavku.

Uvjeti uspijevanja

Kupusnjače imaju vrlo slične zahtjeve prema uvjetima sredine, iako postoje

razlike koje su rezultat različitog podrijetla.

Temperatura - kupusnjače su relativno otporne na niske temperature, niću već

na temperaturi od 2 – 3 °C, ali veoma sporo. Optimalna temperatura za nicanje je od

17 – 20 °C . U fazi klicinih listića biljke mogu podnijeti kratkotrajne mrazeve i do – 5

°C. Rasad raste ujednačeno pri temperaturi od 5 – 8 °C ali optimalna je 13- 17 °C,

odnosno kod cvjetače od 15 – 18°C. Dobro kaljen rasad kupusnjača pri sadnji može

podnijeti mraz od -5 do -6 °C. Optimalna temeratura za rast kupusnjača je od 15 -18

°C. Visoke temperature preko 25 °C, usporavaju rast i oblikovanje glavice odnosno,

glavice su rastresite, a kod cvjetače se pojavljuju zeleni listići u cvatu. Na visoke

temperature najotporniji je lisnati kelj i koraba, a najmanju otpornost ima pekinški

kupus. U fazi razvijene lisne rozete kupusnjače su najotpornije na niske temperature.

Rane sorte kupusnjača, ponajviše cvjetače, u tehnološkoj zrelosti su osjetljive na

niske temperature od – 2 do – 3 °C, a kasne sorte mogu podnijeti mrazeve od -5 do –

8 °C.

Sve kupusnjače koje su otporne na niske temperature karakteriziraju se jačom

obojenošću antocijanom. Kod glavičastih kupusnjača vrlo je nepovoljno smrzavanje i

odmzavanje glavica što dovodi do propadanja prvo vanjskih a zatim pri dužem

djelovanju i unutarnjih listova glavice. Optimalna temperatura za cvjetanje je oko 20

do 22 °C i tada su sve kupusnjače osjetljive na niske ali i na visoke temperature koje

sprečavaju klijanje polena. Kupusnjače obično cvijetaju u drugoj godini vegetacije,

poslije prolaska stadija jarovizacije.

U određenim uvjetima, dvogodišnje kupusnjače mogu cvjetati u prvoj godini pri čemu

cvjetanje može nastupiti i bez obrezanja karakterističnih organa koji se koriste za

ishranu. Velik utjecaj na cvjetanje ima podrijetlo sorte i uvjeti uspijevanja. Sorte

nastale u južnim geografskim širinama imaju kratak stadij jarovizacije i one u

pojedinim godinama cvjetaju pri ranoj sadnji na otvorenom polju, kada su biljke

izložene temperaturi pogodnoj za prolaženje stadijima jarovizacije.

Svjetlost – kupusnjače su biljke dugog dana. Pri drugom danu, pojedine sorte,

brže formiraju listove, što je značajno za uzgoj ovih kultura na sjevernim geografskim

širinama. Kupusnjače imaju umjerene zahtjeve prema svjetlosti. Najveći zahtjevi za

svjetlošću se u prvim fazama rasta i razvoja. Za proizvodnju rasada potrebno je dosta

svjetlosti i zato rasad ne smije biti gusto posijan, jer u suprotnom dolazi do

izduživanja internodija i do slabog rasta listova. U fazi formiranja organa za ishranu,

zahtjevi kupusnjača su mali, čak kod cvjetače direktna sunčeva svijetlost i visoke

temperature utječu na formiranje sitnih, rastresitih cvati, što sve znači znatno

smanjenje kvaliteta.

Voda - kupusnjače spadaju u vrste sa visokim zahtjevima za vodom, jer je

osnovna masa korijena rasprostranjena u oraničnom sloju, a biljke formiraju veliku

vegetativnu masu, što utječe na visoku transpiraciju i potrebu za vodom. Potrebe za

vodom su uvjetovane i fazom rasta. Najveća potreba za vodom je u fazi intenzivnog

rasta rozete i oblikovanja organa za ishranu. Potrebe za vodom su uvjetovane i

mjestom i vremenom proizvodnje.

Najveći zahtjevi su u toku žarkih dana lipnja i srpnja i veći su nego u jesen, u

vrijeme formiranja glavice kada formiranje glavice pada u vrijeme nižih temperatura i

veće vlažnosti, što smanjuje isparavanje vode iz tla. Za rane sorte kupusa optimalna

vlažnost je 60 -70% PVK, a za kasne sorte - kupusa i ostale kupusnjače je 70 -80%

PVK.

Nedostatak vlage u tlu zaustavlja rast kupusnjača, listovi ostaju sitni, znatan

broj biljaka formira male, rastresite glavice, a kod korabice dolazi do brzog starenja.

Visoka vlaga u tlu nepovoljno djeluje na kupusnjače, pojavljuje se jača pigmentacija

antocijanom, prinosi se znatno smanjuju, kupusnjače prekidaju vegetaciju pri vlazi u

tlu od 40% PVK. Optimalna vlažnost zraka za rast kupusnjača je 60 -90%. Potrebe

kupusnjače za vodom ukazuju na to da se kod nas kupusnjače, posebno pri kasnoj

proizvodnji, mogu proizvoditi samo u uvjetima navodnjavanja.

Tlo - srednja teška tla sa dobrim zračnim i vodnim svojstvima, uz dovoljno

hraniva, najpovoljnija su za uzgoj kupusnjača. Kupusnjače kod nas, posebno kasne

sorte kupusa dobro uspijevaju na strukturnim, plodnim ali i ne težim tlima. Vrlo dobro

reagiraju na organska gnojiva. Bijeli i crveni kupus imaju izrazite zahtjeve za dušikom

i fosforom, a malo manje za kalijem. Kupusnjače dobro uspijevaju na tlima sa

visokom podzemnom vodom, ali ne podnose terene sa puno površinske vode.

Kupusnjače ne uspijevaju na kiselim tlima. Za uspješnu proizvodnju

najpovoljnija su tla neutralne do slabo kisele reakcije. Najmanje zahtjeve ima

korabica dok cvjetača i pekinški kupus imaju velike zahtjeve za kvalitetom tla.

Kupus (Brassica oleraceae L.var. capitata)

Kupus je jedna od najvažnijih vrsta lisnatog povrća. Troši se tijekom cijele godine, svjež (sladak) ili konzerviran (kiseli). Od njega se prave salate, različita jela i poslastice. Kupus je dvogodišnja zeljasta biljka. Prve godine formira vegetativne organe (korijen, stabljiku, listove), a druge generativne (cvjetnu stabljiku, cvjetove, plodove i sjeme).

Kupus se uzgaja radi velikog pupoljka, koji nastaje rastom lišća na skraćenoj stabljici (kocenu) te obavijajući pup tvori "glavicu kupusa". Pup je "aktivan i zatvoren" odnosno raste i razvija lišće, ali ono ne tvori rozetu već glavicu. Oprašuje se ksenogamno (entomofilno, pomoću kukaca). Oko 45-60 dana nakon nicanja raste lišće odnosno ovo razdoblje otpada na rast presadnica. Nakon presađivanja dolazi do pojačanog rasta lisne mase, a pojačano formiranje glavice počinje nakon što se razvila glavnina lisne mase, a to je u posljednjih 4-7 tjedana prije tehnološke zrelosti.

Kupus ima relativno snažno razvijen korijen s dosta sitnih korjenčića

Slika 1. Kupus (Izvor: fotodokumentacija)

Osim prehrambene vrijednosti kao hrane za siromašne, zeljasto povrće ima mjesta i u specifičnim jelovnicima sladokusaca. Prehrambena vrijednost zeljastog povrća zavisi od sortimenta i vremena (mjesto uzgoja), primijenjenoj tehnologiji te o vremenu uporabe za hranu. Prehrambena vrijednost zeljastog povrća u izrazito povoljnom aminokiselinskom sastavu njegovih bjelančevina, visokom sadržaju vitamina C, karotena, vitamina B kompleksa te u sadržaju kalcija i željeza.

Kupus je bogat vitaminom C kojeg ima i u kiselom kupusu, zbog čega je to važna vitaminska hrana tijekom zime. Od mineralnih tvari ističe se sadržaj željeza, kalcija i kalija. Kupusi sadrže tiocianate, indol - 3 - carbinol, lutein, zeaksantin, sulforafanin i izotiocianate. Ovi spojevi su moćni antioksidansi i poznato je da pomažu u zaštiti od raka dojke, debelog crijeva, raka prostate kao i u smanjenju razine LDL ili "lošeg kolesterola" u krvi. Sok kupusa ima ljekovito svojstvo, poznat je tzv. vitamin U, koji se koristi za liječenje želučanih bolesti, posebno čira.

Uvjeti uspijevanja

Kupusnjače imaju vrlo slične zahtjeve prema uvjetima sredine, iako postoje

razlike koje su rezultat različitog podrijetla.

Temperatura - kupusnjače su relativno otporne na niske temperature, niću već

na temperaturi od 2 – 3 °C, ali veoma sporo. Optimalna temperatura za nicanje je od

17 – 20 °C . U fazi klicinih listića biljke mogu podnijeti kratkotrajne mrazeve i do – 5

°C. Rasad raste ujednačeno pri temperaturi od 5 – 8 °C ali optimalna je 13- 17 °C,

odnosno kod cvjetače od 15 – 18 °C. Dobro kaljen rasad kupusnjača pri sadnji može

podnijeti mraz od -5 do -6 °C. Optimalna temeratura za rast kupusnjača je od 15 -18

°C. Visoke temperature preko 25 °C, usporavaju rast i oblikovanje glavice odnosno,

glavice su rastresite, a kod cvjetače se pojavljuju zeleni listići u cvatu. Na visoke

temperature najotporniji je lisnati kelj i koraba, a najmanju otpornost ima pekinški

kupus. U fazi razvijene lisne rozete kupusnjače su najotpornije na niske temperature.

Rane sorte kupusnjača, ponajviše cvjetače, u tehnološkoj zrelosti su osjetljive na

niske temperature od – 2 do – 3 °C, a kasne sorte mogu podnijeti mrazeve od -5 do –

8 °C.

Sve kupusnjače koje su otporne na niske temperature karakteriziraju se jačom

obojenošću antocijanom. Kod glavičastih kupusnjača vrlo je nepovoljno smrzavanje i

odmzavanje glavica što dovodi do propadanja prvo vanjskih a zatim pri dužem

djelovanju i unutarnjih listova glavice. Optimalna temperatura za cvjetanje je oko 20

do 22 °C i tada su sve kupusnjače osjetljive na niske ali i na visoke temperature koje

sprečavaju klijanje polena. Kupusnjače obično cvijetaju u drugoj godini vegetacije,

poslije prolaska stadija jarovizacije.

U određenim uvjetima, dvogodišnje kupusnjače mogu cvjetati u prvoj godini pri čemu

cvjetanje može nastupiti i bez obrezanja karakterističnih organa koji se koriste za

ishranu. Velik utjecaj na cvjetanje ima podrijetlo sorte i uvjeti uspijevanja. Sorte

nastale u južnim geografskim širinama imaju kratak stadij jarovizacije i one u

pojedinim godinama cvjetaju pri ranoj sadnji na otvorenom polju, kada su biljke

izložene temperaturi pogodnoj za prolaženje stadijima jarovizacije.

Svjetlost – kupusnjače su biljke dugog dana. Pri drugom danu, pojedine sorte,

brže formiraju listove, što je značajno za uzgoj ovih kultura na sjevernim geografskim

širinama. Kupusnjače imaju umjerene zahtjeve prema svjetlosti. Najveći zahtjevi za

svjetlošću se u prvim fazama rasta i razvoja. Za proizvodnju rasada potrebno je dosta

svjetlosti i zato rasad ne smije biti gusto posijan, jer u suprotnom dolazi do

izduživanja internodija i do slabog rasta listova. U fazi formiranja organa za ishranu,

zahtjevi kupusnjača su mali, čak kod cvjetače direktna sunčeva svijetlost i visoke

temperature utječu na formiranje sitnih, rastresitih cvati, što sve znači znatno

smanjenje kvaliteta.

Voda - kupusnjače spadaju u vrste sa visokim zahtjevima za vodom, jer je

osnovna masa korijena rasprostranjena u oraničnom sloju, a biljke formiraju veliku

vegetativnu masu, što utječe na visoku transpiraciju i potrebu za vodom. Potrebe za

vodom su uvjetovane i fazom rasta. Najveća potreba za vodom je u fazi intenzivnog

rasta rozete i oblikovanja organa za ishranu. Potrebe za vodom su uvjetovane i

mjestom i vremenom proizvodnje.

Najveći zahtjevi su u toku žarkih dana lipnja i srpnja i veći su nego u jesen, u

vrijeme formiranja glavice kada formiranje glavice pada u vrijeme nižih temperatura i

veće vlažnosti, što smanjuje isparavanje vode iz tla. Za rane sorte kupusa optimalna

vlažnost je 60 -70% PVK, a za kasne sorte - kupusa i ostale kupusnjače je 70 -80%

PVK.

Nedostatak vlage u tlu zaustavlja rast kupusnjača, listovi ostaju sitni, znatan

broj biljaka formira male, rastresite glavice, a kod korabice dolazi do brzog starenja.

Visoka vlaga u tlu nepovoljno djeluje na kupusnjače, pojavljuje se jača pigmentacija

antocijanom, prinosi se znatno smanjuju, kupusnjače prekidaju vegetaciju pri vlazi u

tlu od 40% PVK. Optimalna vlažnost zraka za rast kupusnjača je 60 -90%. Potrebe

kupusnjače za vodom ukazuju na to da se kod nas kupusnjače, posebno pri kasnoj

proizvodnji, mogu proizvoditi samo u uvjetima navodnjavanja.

Tlo - srednja teška tla sa dobrim zračnim i vodnim svojstvima, uz dovoljno

hraniva, najpovoljnija su za uzgoj kupusnjača. Kupusnjače kod nas, posebno kasne

sorte kupusa dobro uspijevaju na strukturnim, plodnim ali i ne težim tlima. Vrlo dobro

reagiraju na organska gnojiva. Bijeli i crveni kupus imaju izrazite zahtjeve za dušikom

i fosforom, a malo manje za kalijem. Kupusnjače dobro uspijevaju na tlima sa

visokom podzemnom vodom, ali ne podnose terene sa puno površinske vode.

Kupusnjače ne uspijevaju na kiselim tlima. Za uspješnu proizvodnju

najpovoljnija su tla neutralne do slabo kisele reakcije. Najmanje zahtjeve ima

korabica dok cvjetača i pekinški kupus imaju velike zahtjeve za kvalitetom tla.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KUPUSA

Plodored - kupus dolazi na prvom mjestu u plodoredu. S obzirom na to da ima veliku vegetativnu masu, vrlo dobro usvaja hraniva iz organskih gnojiva. Dobre pretkulture su krastavac, mahunarke, krumpir i trave, a za proizvodnju kasnog kupusa i strnih žita, a ne treba ih uzgajati na istom mjestu 3-4 godine.

Smanjenje prinosa pri uzgajanju u monokulturi je praćeno i širenjem bolesti i štetnika. S obzirom na uvjete uspijevanja i dužinu vegetacije, kupus je važna kultura u intenzivnom povrćarskom plodoredu. Poslije ranog kupusa može se uzgajati veći broj kultura, a kasne sorte kupusa predstavljaju drugu kulturu u povrćarskom ili kombiniranom plodoredu. Trebaju ga uzgajati uz rajčicu i kadificu što smanjuje napad štetočinja, uz obavezno malčiranje tla organskim malčom ili folijom.

Obrada tla - predstavlja osnovu za uspješnu proizvodnju kupusa. S obzirom na različite termine proizvodnje kupusa obrada može biti proljetna - obavlja se neposredno pred sadnju kupusa i ljetna - koja se obavlja za proizvodnju kasnog kupusa. Ljetna obrada se sastoji od plitkog ljetnog oranja ( 20 cm) i istovremenog kultiviranja, odnosno površinske pripreme tla.

Osnovni način proizvodnje je iz rasada, iako se može proizvoditi i direktnom sjetvom iz sjemena. Proizvodnja kupusa iz rasada ima prednost u organskoj proizvodnji. To znači manje sjemena i olakšanu njegu najmlađem rasadničkom razdoblju rasta, što se održava na cjelokupnu proizvodnju.

Sjetva i sadnja - sjetva kupusa mora biti brižljivo obavljena kako bi se dobio jednolični sklop biljaka. Stoga je najbolje sijati u redove, s razmakom između redova 8-12 cm, a između biljaka u redu oko 3 cm. Ovisno o vlažnosti i kakvoći tla, dubina sjetve je 1-2 cm. Utrošak sjemena je 500 sjemenki/m2 (250 biljčica na m2). Kod rane proizvodnje presadnica u negrijanom prostoru treba obratiti pozornost na temperature jarovizacije (0-10 ºC). Starije presadnice brže prolaze kroz stadij jarovizacije od mlađih.

Vrijeme sjetve, odnosno sadnje ovisi od regije i svrhe proizvodnje. To znači da se za uspijevanje u proljeće i tijekom ljeta (svibnja-rujna) koriste sorte kratke vegetacije i srednjekasne, a za kiseljenje i skladištenje kasne sorte, a za zimsku proizvodnju specijalne otporne sorte.

Vrijeme sjetve određuje se prema vremenu sadnje. Vrijeme proizvodnje rasada pri povoljnim uvjetima traje 4-5 tjedana kada biljke formiraju 4-5 listova. U proizvodnji rasada kupusnjača mogu primijeniti svi načini proizvodnje: golih žila, kontejnerski. Za ranu proizvodnju to je kontejnerska, a za kasnu to je rasad golih žila. Pri proizvodnji u kontejnerima, pri veličini stanice od oko 30 cm3 iz četiri kontejnera/m2 može se proizvesti do 600 komada rasada.

Takav rasad se i pri nepovoljnijim uvjetima bolje ukorjenjuje. U slučaju nepovoljnih uvjeta u vrijeme sadnje, takav rasad može se pohraniti na nekoliko dana.

Tablica 1. Vrijeme proizvodnje kupusa

Proizvodnja Sjetva Rasađivanje Berba

Rana 20.2.-10.3. 20.3.-10-4. 20.5.-30.6.

Ljetna 15.3.-10.4. 15.4.-15.5. 20.6.-30.8.

Jesenja 25.4.-10.6. 5.6.-10.7. 20.9.-15.11.

Zimska 5.-15.9. 10.10.-20.10. 25.4.-15.5.

Ova proizvodnja je uvijek rizična, s obzirom na to da u slučaju oštrih i dugih

zima, kao i jakih golomrazica može doći do masovnog izmrzavanja iako se koriste hibridi nastali križanjem kupusa i kelja, kao i specijalni hibridi otporni na niske temperature.

Dobar kvalitet rasada kupusa postiže se redovitim mjerama njege: održavanjem optimalne temperature, vlažnosti i posebno svjetline uz provjetravanje i prihranjivanje u fazi 2-4 lista i odgovarajuće kaljenje rasada. Rani kupus se rasađuje kad prođe opasnost od jačih mrazeva, krajem ožujka i početkom travnja mjeseca. Za ranu proizvodnju treba odabrati snažan i dobro razvijen rasad. Za srednje ranu proizvodnju kupus se rasađuje početkom svibnja, a za kasnu proizvodnju tijekom prve polovice srpnja. Rasad pri rasađivanju treba imati 5-6 dobro razvijenih listova. Na malim površinama sadnja je ručna, a na većim strojna kako običnog rasada, tako i kontejnerskog. Prije sadnje tlo treba biti dobro pripremljeno, a sadnju treba pratiti i navodnjavanje, radi boljeg primanja biljaka.

Gustoća rasađivanja ovisi od sorte, plodnosti i vlažnosti tla. Razmak biljke od biljke u redu može biti od 30-80 cm, a ovisi od krupnoći sorte. Pri međurednoj obradi traktorskim kultivatorom razmak treba biti od 80-100 cm između redova. Kada se kupus sadi ručno, rasad se sadi do prvog lista (vršni pup mora ostati izvan tla) i odmah se mora zalijevati ili se sadi strojno, te se istovremeno i zalijeva.

Sortiment - Kupus bijeli - formira glavicu bijele boje koju okružuju listovi svijetlo zelene boje. Prema obliku glavice su najčešće okrugle, ali ima i okruglo-spljoštenih, jajolikih i srcolikih. Mlađi listovi su svijetlo zelene boje, a oni stariji tamnije zelene. Za formiranje glavice optimalne temperature su 15 – 18 °C.

Slika 2. Sadnja kupusa (Izvor : fotodokumentacija)

Slika 3. Kupus bijeli (Izvor: http://www.plodovizemlje.hr)

Slika 4. i 5. Rinda F1 (Izvor: http://www.semena.org) i Tucana F1 (izvor: http://legumescu.ro)

Slika 6. i 7. Drago F1 i Drago F1 (Izvor: http://www.elsoms.com)

Slika 8. Gonzales F1 (Izvor: http://www.elsoms.com)

Kupus crveni - uzgaja se za potrošnju u svježem stanju. Od sorata crvenog

kupusa za ranu proizvodnju najviše se uzgaja Erfurtski kupus. Vegetacija mu traje 100 - 120 dana. Oblikuje male i čvrste okrugle glavice. Namijenjen je isključivo za potrošnju u svježem stanju. Od kasnijih sorata, najčešće se uzgaja sorta Holandski kupus, koji oblikuje velike okrugle glavice tamnocrvene boje (antocijanin). Također je namijenjene za potrošnju u svježem stanju.

Za sorte korištene tijekom zime na područjima blage klime mogu se uzgajati i križanci između kupusa i kelja, koji su znatno otporniji na niske temperature od kupusa.

Slika 9. Crveni kupus (Izvor: http://zecovi.net )

Slika 10. Križanci kupusa i kelja otporni na niske temperature (Izvor: AgBase)

Uz stare udomaćene sorte preporučuju se i hibridi kupusa. Njihova je osnovna

značajka ujednačenost glavica te jednolično dospijevanje za tržište. Otporniji su na bolesti i imaju intenzivniji porast, a uz primjenu navedene tehnologije daju znatno veće i stabilnije prinose te bolju kvalitetu. Gnojidba - kupus s prinosom od 10 t glavica iznosi 20 kg N, 7,2kg P2O5 0,32 kg K2O i 1,5kg MgO. Količina hraniva vrste gnojiva određuje se prema plodnosti tla i iznijetim količinama hraniva. Pored kompostiranog stajnjaka i komposta (certificiranog) treba uzeti u obzir i primjenu zelenog gnojiva. U nedostatku fosfora

treba dodati koštano brašno, a kalij može se osigurati gnojivom (dozvoljenim) s većim sadržajem kalija, a i magnezija.

Putem organskih gnojiva treba unijeti 120-130 kg N, 80-100 kg P2O5 i 130-140 kg/ha K2O. Folijarnu prihranu ili fertigaciju treba obaviti s tekućim organskim gnojivom i fito-eko preparatima.

Simptomi nedostatka pojedinih elemenata manifestiraju se vrlo slično na svim kupusnjačama, naročito u fazi lisne rozete, a specifične reakcije su svojstvene za organe koji se koriste u prehrani. Tako nedostatak dušika dovodi da listovi budu blijedozelene, zaostaju u porastu i postupno otpadaju. Nedostatak kalija se manifestira sušenjem rubova listova i nekrotičnim pjegama između lisnih živaca. Nedostatak fosfora usporava rast biljke, listovi dobivaju ljubičastu, a kod karfiola cvat poprima crvenkastu nijansu. Nedostatak magnezija i željeza, također, dovodi do kloroze listova. Nedostatkom kalcija formiraju se sive pjege na vrhu i obodima listova. Nedostatak bora vodi ka uvrtanju listova (dolje), kloroze listova, deformaciji vegetativnog vrha i šupljikavosti stabljike.

Berba i prinos - kupus se bere tako da se glavice režu iznad prve etaže donjeg lišća. Rani kupus se bere u 2-3 navrata, a kasni kupus se mora brati obavezno prije jakih mrazeva i temperature od -5 °C.

Ako za vrijeme berbe nastanu niske temperature tada se berba prekida i čeka se povoljniji trenutak. Berba je ručna, a na većim gospodarstvima posebnim transporterima olakšava se pakiranje.

Prinos ranih sorata odnosno hibrida je od 30-40 t/ha, srednje ranih oko 60 t/ha, a kasnih više od 80 t/ha.

Njega usjeva

Nekoliko dana nakon rasađivanja obavlja se kontrola stanja usjeva. Ako nedostaje više od 10% biljaka popunjavaju se prazna mjesta. Sljedeća mjera njege je međuredna obrada. Prvo kultiviranje se izvodi 3-5 dana poslije sadnje, a sljedeće poslije svakoga navodnjavanja. Dubina kultivacije je najviše 5 -10 cm, zbog plitkog korijena. Međuredna obrada se izvodi sve dok se ne zatvore redovi.

Navodnjavanje - u našim uvjetima je to obavezna agrotehnička mjera. Za uspješnu i sigurnu proizvodnju kupusa norme zalijevanja su od 20 – 40 mm. U sušnom razdoblju ne treba odjednom puno vode, jer dolazi do pucanja glavice.

Kod biljaka sa vrlo jedrim glavicama na manjim površinama može se primijeniti „kirenje“. To je blago povlačenje biljaka nagore kako bi se prekinuo dio korjenčića, a time se smanjuje uzimanje vode i hrane, usporava bolest biljke kao i pucanje glavice. Ova pojava je prisutna kod starih sorti kada su češće i obilne padaline u jesen, dok su novi hibridi otporni na pucanje.

BILOŠKA KONTROLA BOLESTI, ŠTETNIKA I KOROVA

Preventivne mjere čine osnovu zaštite. Pojava guka na korijenu kupusa (Plosmodiophora brassicae) je znatno manja ako su u plodoredu uključeni mahuna, heljda, krastavac i rajčica. Raž reducira intenzitet zaraze na kupusu u većem postotku od ostalih biljnih vrsta u plodoredu. Uključivanjem žitarica (ječam, zob, pšenica) i kukuruza u plodored smanjuje se pojava bijele truleži. Mada repa i stočni grašak kontroliraju korove i povećavaju dušik u tlu, one su i dobri domaćini za bolesti korijena poput Rhizoctonia i Pythium, pa ih treba izbjegavati u smjeni usjeva s kupusom. Zob u smjesi sa stočnim graškom, kao zeleno gnojivo, smanjuje brojnost

korova i poboljšava strukturu tla, zaorava se prije rasađivanje kasnog kupusa (ljeto), a stočni grašak (često s zobi) regulira korove i povećava sadržaj dušika. Bolesti - Lisna pjegavost (Alternaria) se suzbija sredstvima na bazi Streptomyces lydicus, Streptomyces griseoviridis, te preparatima poput ulja ružmarina, timian, klinčića, nim ulja, zatim bakar hidroksid i kalij - bikarbonat.

Slika 11. i 12. Lisna pjegavost i Crna trulež (Izvor: http://www.medjimurje.hr)

Crna trulež (Xonthomonas compestris) se suzbija preparatima na bazi Bacillus subtilis, zatim bakar - hidroksidom, vodik peroksid/dioksid ili biofungicidima na bazi Reynoutria sacholinensis. Komponente bakra nije dopušteno unositi dok je vrijeme vlažno.

Plamenjača (Peronospora parositico) treba suzbijati preparatima poput: bakar hidroksid, vodikov peroksid i kalij - bikarbonat.

Slika 13. Plamenjača kupusa (Izvor: http://www.taringa.net)

Fuzarijum (Fusorium oxysporum) se suzbija sredstvima na bazi Streptomyces griseoviridis, zatim sredstvima na bazi Trichoderma horzionum Rifai i vodik peroksid / dioksidom. Ovi biofungicidi se upotrebljavaju i za tretiranje sjemena ili se unose između redova u vrijeme rasađivanje.

Slika 14. Fusarijum kupusa (Izvor: http://www.tehnologijahrane.com)

U suzbijanju bolesti guke- kila (Plasmodiophora brassicae) koriste se preventivne mjere kao plodored, nezaraženo sjeme, sanitarne mjere kao i uzgoj aromatičnog bilja, kao što su višegodišnja kadulja, menta, ili timijan, koji osiguravaju učinkovitu kontrolu kila kada se uzgajaju 2-3 godine za redom.

Slika 15. Kupusna kila (Izvor: http://www.pisvojvodina.com)

Protiv Pseudomonas spp., Erwinia carotovoro se upotrebljava vodik peroksid / dioksid a protiv bijele truleži (Sclerotinia scierotiorum) koriste se sredstva na bazi Streptomyces lydicus i Coniothyrium minitans ili bakar - oktanat. Štetnici - najčešće štetnici na kupusu su gusjenice velikog i malog kupusara. Za suzbijanje se koriste bioinsekticidi - Azadiraktin, prirodni piretrin, ekstrakt češnjaka.

Kupusna lisna uš se suzbija sredstvima kao što su: azadirahtin, piretrin, macerat češnjaka, ulje češnjaka, cedrovo ulje, nim ulje, ulje soje, zatim prirodni piretrin i sapuni (kalijeve soli i masne kiseline). Radi smanjenja štetnosti kupus treba uzgajati uz biljke prijatelje - rajčica ili dragoljub.

Kupusna bijela mušica-moljac se suzbija bioinsekticidima na bazi Bacillus thuringiensis ili sredstvima na bazi Beauveria bassiono. Od bioloških sredstava koristi se azadiraktin, prirodni piretrin, kalijeve soli i masne kiseline, macerat češnjaka i ulje soje. Buhač se suzbija bioinsekticidima poput preparata Spinosad, Piretrin, kalijeve soli i masne kiseline, cedrovo i sojino ulje. Kupus treba uzgajati uz kadifice i rajčicu.

Protiv sovica se koriste bioinsekticidi i primjenjuje se okopavanje. U borbi s Grčicama treba primjenjivati solarizaciju a puževi se suzbijaju

željeznim fosfatom i Spinosad - om (azadiraktin), te maceratom češnjaka, kao i mamcima - klopkama. Pepel i dijatomejska zemlja sprečavaju da kupusna muha položi jaja u tlo. Kupus može se zaštiti od kupusne muhe i malčem.

Korovi - u organskoj proizvodnji borba protiv korova vodi se preventivno (izbor parcele, plodored) primjenom agrotehničkih mjera i mehaničkim uništavanjem korova. Uspješno reguliranje korova u organskoj proizvodnji povrća temelji se na kombinaciji različitih strategija povezanih s plodoredom i specifičnostima kao što su pokrovni usjevi, združeni usjevi, suhi i zeleni malč i primjena kvalitetne i pravovremene obrade tla, kao i korištenje odgovarajućih uređaja.

Solarizacija je metoda koja se primjenjuje u organskoj proizvodnji povrća radi uništavanja zemljišnih patogena i korova u plastenicima i na manjim površinama (vrtovima). Sastoji se od pokrivanja vlažnog tla s čistom prozračnom polietilenskom folijom, minimalno četiri tjedna, tako da tlo prilikom izlaganja sunčevim zrakama postane dovoljno zagrijano da uništi nematode, sjeme korova i mikrobe.

Specifičnost u organskoj proizvodnji je korištenje industrijski ili u domaćinstvu načinjenih biljnih fito–eko preparata koji se primjenjuju folijarno (preko lista).

Ovi proizvodi djeluju baktericidno i fungicidno ili na različite načine smanjuju napad štetočinja. Najčešće se sastoje od organskog gnojiva i ekstrakta jedne ili više biljnih vrsta. Primjena fito–eko preparata održava dobru zdravstvenu kondiciju biljaka, stvarajući veću otpornost biljaka. Oni su na bazi biljaka, humusa i bakra.

Tablica 2. Direktne mjere reguliranja korova (Izvor: B.Lazić i suradnici, 2013.)

Tlo Prednosti Nedostatci

Otvoreno polje

Dozvoljeno je strojno ili ručno okopavanje, reguliranje korova koji raste između i unutar redova, bolja mineralizacija organske tvari čini gnojiva dostupnim organskim proizvodima.

Ručno reguliranje korova zahtjeva vrijeme i može biti skupo.

Malč Poboljšava strukturu tla, čuva vodu u tlu, poboljšava mikrobiološku aktivnost, regulira korov koji raste unutar redova.

Korov raste kroz malč

Živi malč Pokrovne biljke

Poboljšava strukturu tla, konkurira korovima, poslije zagrtanja te osigurava hraniva (pokrovne biljke).

Živi malč zahtjeva potiskivanje djelomičnom obradom ili kosidbom.

Kontrola korova započinje plodoredom, obradom, među redom kultivacijom i primjenom plamen - kultivatora.

Berba i čuvanje kupusa Berbu - treba obaviti kada su pokrovni listovi otvoreni a glavica formirana, izražena i čvrsta na dodir. Vrijeme berbe se zasniva na odnosu težine prema veličini glavice. Zreli kupus ima bolju i dužu mogućnost čuvanja nego nedozreli, jer su glavice kod zrelog kupusa dosta zbijenije.

Kupus namijenjen čuvanju se uglavnom ubire ručno. Mehanizirana berba se primjenjuje kod kupusa namijenjenog za preradu. Odlaganje berbe samo za nekoliko dana može dovesti do pucanja glavica. Takve glavice uslijed vlažnog vremena su podložne nastanku raznih bolesti. Proljetne i ljetne sorte kupusa mogu dati naknadni prinos, nakon uklanjanja glavnog pupa - glavice. Ovo je moguće postići ako se odsijecanje glavice od stabljike obavi na 10 cm iznad tla, odnosno neposredno ispod same glavice - osnove rozetnih listova. Nakon berbe glavica, oštrim nožem treba zasjeći dio preostale stabljike i nakon nekoliko tjedana uz osiguranje vlage i hraniva doći će do razvoja nekoliko malih glavičica koje predstavljaju dopunsku - drugu berbu. Čuvanje - rane sorte mogu se čuvati od 3-6 tjedana a kasne sorte 5-6 mjeseci. Kupus namijenjen duljem skladištenju (tijekom 5-6 mjeseci) mora se čuvati na 0 °C i 98-100% relativne vlažnosti zraka. Preporučljive temperature za transport su od 0-4 °C. U fazi rashlađivanja glavica potrebno je ostvariti intenzivnu razmjenu topline (brzina strujanja zraka 2-3 m/s). Kasnije tijekom čuvanja rashlađenih glavica, poželjna je manja brzina strujanja od 0,1 do 0,5 m/s, jer se brzom cirkulacijom povećava isušivanje kupusa. Glavičasti kupus ima vrlo nizak intenzitet disanja (ovisno o sorti i temperature čuvanja) i produkciju etilena. Najbolje je ako se u skladištu čuva samo kupus. Kupus nikada ne treba čuvati s voćem, zbog inkompatibilnosti, posebno ne s jabukama. Čuvanje kupusa može se produžiti u rashladnim sustavima s kontroliranom atmosferom. Za preporuku je kontrolirana atmosferu od 2-3% kisika i 3-6% CO2 . U

ovim uvjetima kupus može se očuva i do 9 mjeseci. Ozljede izmrzavanja se javljaju na temperaturama nižim od -0,9°C, a smrzavanje je na -1 °C. Kasne sorte kupusa (futoški) se dugo i dobro čuvaju u kućnim uvjetima, spremištima i nadzemnim trapovima. Osjetljiv je na prisutnost etilena. Najvažnije bolesti pri čuvanju kupusa su Botrytis i Scerotinia.

Cvjetača (Brassica oleracea L. var. botrytis L.)

Korijen je snažan i razgranat, a uglavnom se nalazi u površinskom sloju tla do

30 cm dubine. Stabljika: sastoji se od nodija i internodija, koji su u prvom dijelu vegetacije jako skraćeni te izduži se te dosegne do 40 cm visine. Listovi su izduženi, 25 - 45 cm dužine, a oko 15 cm širine s jako izraženom glavnom žilom. Različitih su nijansi zelene boje i prekriveni voštanom prevlakom.

Jestivi dio cvjetače je zametak cvata, koji se može nazivati glava. Glava se sastoji od hipertrofirane, kratke, debele, razgranate cvjetne stabljike. Cvjetna stabljika se sastoji od nediferenciranih cvatova i zametaka cvjetova, koji čine čvrstu i zbijenu glavicu.

Cvat može biti različitog oblika, kao i različite boje, a ako se ne ubere u tehnološkoj zriobi, cvjetna grana se izdužuje te nosi cvjetove koji su slični kao i kod ostalih kupusnjača.

Sjeme je malo sitnije od ostalih kupusnjača, a u 1 g može biti do 500 sjemenki.

Slika 17. i 18. Cvjetača (Izvor: http://www.ljekovitebiljke.bloger.index.hr)

Cvjetača je značajna namirnica u ljudskoj prehrani, a naročito je pogodna za bolesnike i malu djecu. U svježem stanju služi za pripremu različitih jela, koristi se kuhana ili pohana, te kao dodatak raznim jelima i juhama. Značajna je i u prerađivačkoj industriji.

Od ove biljke koriste se skraćeni, jako zadebljali dijelovi cvati, skupljeni u zbijenu glavicu - ružu. U tehnološkoj zrelosti glavica - ruža ima znatnu hranjivu vrijednost, prijatan ukus i zato se ubraja u delikatesno povrće.

U 1 kg cvjetače nalazi se oko 324 mg fosfora, 99 mg kalcija, 5 mg željeza, bogata je vitaminom C 690 mg, zatim ima oko 1,1 mg vitamina B1, 1,0 mg vitamina B2. Cvjetača sadrži oko 2,2% ugljikohidrata, 1,1% bjelančevina, te ulja oko 0,1%.

Energetska vrijednost 1 kg cvjetače iznosi oko 1,0 kJ.

Uvjeti uspijevanja

To je biljka umjerene klime. Klija već na 1 °C, a optimum za rast je oko 18 °C. Zahtijeva visoku relativnu vlažnost zraka od oko 85% i relativno visoku vlažnost tla oko 80% PVK. Visoke temperature preko 0,25 °C uz sušu, negativno utječu na cvat.

To je biljka dugog dana. Najbolje uspijeva na srednje teškim i bogatim tlima. Dolazi na prvo mjesto u plodoredu. Za 10 t prinosa iznosi 28 kg N, 10,3 kg P2O5 0,30 kg K2O i 1,2 kg MgO.

Gnojidba je kao kod kupusa. Cvjetača reagira na nedostatak mikroelemenata i

dušika. Pri nedostatku dušika stvaraju se zakržljale cvati, a posebno je osjetljiv na nedostatak bora.

Cvjetača se proizvodi iz rasada, a sjetva se podešava prema roku rasađivanje, uzimajući u obzir da je rasad spreman za rasađivanje za 5-6 tjedana. Cvjetača je vrsta gdje se izborom sorti s uzgojem na polju, u zaštićenom prostoru i uz dorastanje može postići cjelogodišnja proizvodnja.

Nakon nicanja u početnoj fazi rast je malo sporiji (prvih 15 dana) a poslije toga je dosta ujednačen i najintenzivniji pred formiranje cvati (od 30-60 dana).

UZGOJ (PROIZVODNJA) CVJETAČE

Uzgaja se iz rasada na isti način i u sličnim rokovima kao kupus. Za uspješnu proizvodnju od izuzetnog je značaja izbor sorte (određenog tipa)

na temelju dužine vegetacije, krupnoće cvati, zbijenosti i obojenosti i osjetljivosti na biotičke čimbenike prije svega, na temperaturu. Novi hibridi omogućuju jednovremeno formiranje cvati, a to znači mogućnost jednokratne berbe i primjenu mehanizacije za berbu. Prema dužini vegetacije od rasađivanje do berbe sorte se dijele na: rane (60-100), srednje kasne (101-130), kasne (131-200) i ozime (više od 200 dana). Za sjetvu/sadnju cvjetače koriste se sorte i hibridi s popisa dozvoljenih kultivara.

Valtos F1 je hibrid cvjetače nove CMS generacije (citoplazmatska muška sterilnost), uspravnog habitusa i odlične lisne pokrivenosti. Cvatovi su krupni, teški i čvrsti, vrlo ujednačeni - gotovo istovjetni, snježno bijele boje. Pogodan je za proljetnu i jesensku sadnju. Dužina vegetacije je 85 - 90 dana. Odlikuje se izvanrednom otpornošću na bolesti, uključujući i bakterijsku bolest Xanthomonas

Slika 19. i 20. Hibridi Valtos F1 Cortes F1 (Izvor: foto dokumentacija)

Cortes F1 - hibrid prikladan za rani proljetni, rani ljetni, kasni ljetni i jesenski

uzgoj. Glavice postižu masu 1,5 - 2 kg, a vegetacija mu traje oko 82 dana. To je hibrid sa jako teškim, zbijenim, snježno bijelim, dobro pokrivenim cvjetovima. Biljke su srednje bujnog rasta. Koristi se i za svježu potrošnju i za preradu.

Amfora F1 - srednje kasni hibrid dužine vegetacije 92 dana. Cvat je piramidalnog oblika, žutozelene boje, kompaktna, prosječne mase 500 -700 g. Biljka je srednje bujna, a listovi sabljasti i uspravni plavozelene boje. Preporučuje se uži razmak sadnje sa sklopom biljaka od 30 000 po hektaru.

Solis F1 - dužina vegetacije 58-65 dana od presađivanja. Pogodan je za proizvodnju u niskim tunelima ili na otvorenom polju. Visoko je tolerantan na fiziološke poremećaje. Cvat je bijele boje, fine površinske zrnatosti, dobro zaštićena lišćem. Preporučeni razmak sadnje iznosi 55 x 45 cm (40 400 biljaka po ha).

Slika 21. i 22. Hibridi Amfora F1 i Solis F1 (Izvor: http://www.syngenta.com)

Livingstone F1 - dužina vegetacije je 68 dana. Preporuča se za ranu proizvodnju na njivi sa ili bez korištenja agrotekstila. Dobro podnosi temperaturne razlike i fiziološke poremećaje. Biljka s jako razvijenim listovima koji odlično pokrivaju cvat, koja je zaobljena, snježno bijela, zatvorena i teška, te nije podložna bojanju (antocijani). Preporučeni razmak sadnje 55 x 45 cm (40 400 biljaka po ha).

Slika 23. i 24. Livinngstone F1 i Bruce F1 (Izvor: http://www.syngenta.com)

Bruce F1 - dužina vegetacije je 65-70 dana. Preporuča se za ranu proizvodnju

na otvorenom sa ili bez korištenja agrotekstila. Može se proizvesti i u jesen, ali preporučamo samo u plastenicima. Dobro podnosi zahlađenja. Hibrid je s jako razvijenim listovima i odličnim samopokrivanjem cvata. Cvat je snježno bijela, vrlo ujednačena, teška i zbijena, nije podložna promjeni boje (antocijani). Preporučeni razmak sadnje 55 x 45 cm (40 400 biljaka po ha).

Korlanu F1 - dužina vegetacije 75-80 dana. Listovi su uspravni. Izvanredno samopokrivanje, a podnosi visoke temperature. Cvat je izbočena, teška, snježno bijela i višestruko pokrivena. Lagan je za berbu zbog izdužene stabljike. Preporučeni razmak sadnje 65 x 50 cm (30 700 biljaka po hektaru).

Slika 25. i 26. Korlanu F1 i Lecanu F1 (Izvor: http://www.syngenta.com)

Lecanu F1 - formira cvat u uvjetima visokih temperatura kada to drugi hibridi

ne mogu. Dužina vegetacije je 75-80 dana od presađivanja. Listovi uspravni, srednja snaga porasta. Hibrid je s odličnim samopokrivanjem. Cvat je snježno bijela i teška te

dugo čuva kvalitetu nakon berbe. Preporučeni razmak sadnje 65 x 50 cm (30 700 biljaka po hektaru). Od kvalitetnih svojstava za tržište poželjna je čvrsta, bijela cvat, fine teksture, srednje veličine do 1 kg. Za preradu koriste se sorte s većim cvatima, koje se lako razdvajaju na grane. Otpornost na rastresitost i prorastanje brakteja, kao i otpornost na štetočinje i klimu pripadaju među najznačajnija proizvodna svojstva. Razmak sadnje ovisi o bujnosti sorte. Rane sorte koje su manje bujnije obično se sade na razmak 50 x 50cm ili slično, odnosno oko 4 biljke/m2. Za bujnije sorte obično se planira veći razmak redova: 60 do 80, i razmak u redu 40 do 70 cm. Najbujnije ozime sorte sade se po 2 biljke/m2. ˝ Danas je sve popularnije uzgoj "mini cvjetače" veličine cvati 5 do 8 cm. Izabrane sorte sade se u sklopu 20 do 40 biljke/m2. Prinosi po jedinici površine manji su, ali postiže se veća cijena. Taj se karfiol naročito cijeni u ugostiteljstvu i malim domaćinstvima. Nepovoljni uvjeti tijekom proizvodnje često uzrokuju fiziološke poremećaje, koji djelomično ili u potpunosti umanjuju tržišnu vrijednost. Prorastanje brakteje uz pojavu sitnih listova, koji prorastaju kroz cvat (ružu) nastaje rastresita cvat. U početku ti listovi su bijeli, a kasnije postaju zeleni. Ova pojava uvjetovana je niskim i visokim temperaturama, ali također postoje sorte kod kojih je ona vrlo često izražena.

Pupoljčenje je pojava malih cvjetnih pupova na površini "rule", što smanjuje kompaktnost. Na ovu pojavu najviše utječu visoke temperature u završnoj fazi formiranja ruže, ali i šok pri sadnji, posebno nekvalitetnog, sitnog rasada.

Jalovost, odnosno izostanak zametanja cvati je posljedica negativnog utjecaja niskih temperatura (oko -10°C) tako da se formira samo lisna rozeta.

Iscvjetavanje nastaje kada poslije rasađivanje nastaju niže temperature (1-5 °C) pogodne za razvoj generativnih organa.

BIOLOŠKA KONTROLA BOLESTI, ŠTETNIKA I KOROVA

Ekonomski najznačajnije bolesti na cvjetači su: Kupusna kila (Plasmodiophora brassicae), Plamenjača kupusa (Peronospora parasitica), Pythium spp., Rhizoctonia solani, Olpidium brassicae, Alternaria. Fuzarijsko venuće (Fusarium oxysporum–conglutinans), Venuće izazvano fitoftorom (Phytophtora megasperma), Bijela hrđa (Albugo candida), Suha trulež kupusa (Phoma lingam), Mumifikacija glave kupusa (Sclerotinia sclerotiorum), Pepelnica (Erysiphe cruciferarum), te Koncentrična pjegavost kupusnjača (Alternaria spp.).

Štetnici - Kupusni buhač najveće štete čine odrasli oblici hraneći se lišćem mladih biljčica.

Slika 27. Kupusni buhač (Izvor: http://pinova.hr/hr)

Kupusni moljac - prezimljuje kukuljica a ponekad i leptir. U travnju izlijeću leptiri polažu jaja iz kojih se za 3-7 dana razviju gusjenice koje čine štete izjedajući lišče u razdoblju od 9-14 dana kada se zakukulje.

Slika 28. Ličinka kupusog moljca (Izvor: http://pinova.hr)

Tablica 3. Ključ za prepoznavanje šteta od štetnika (Izvor: Štetočinje povrća, M. Maceljski i suradnici)

Lišće izgrizeno, sluzavi tragovi Puževi

Nadzemni dijelovi žute, vanjsko lišće propada Nematode smeđe pjegavosti korijena

Srčano lišće zakovrčano prema dolje, glava nema kupusna muha

Rubovi lišća se kovrčaju, lišće se suši, na naličju sitni kukci pokriveni ljepljivom prevlakom kupusna lisna uš

Lišće puno svijetlih točkica, suši se, na lišću šareni crvenkasti ili zelenkasti plosnati insekti kupusne stjenice

Lišće puno okruglastih rupica i sitnih kukaca koji skaču kupusni buhači

Lišće izgrizeno u obliku prozorčića ili čipke, kasnije jače izgriženo, glave izbušene; gusjenice zelenkaste sužene prema obim stranama, 12 mm kupusni moljac

Lišće izgriženo, velike rupe, katkad ostaju samo žile

Gusjenice šarene (crno-žuto-zelene), žive u skupini, 5 cm kupusari

Zelene ili zeleno smeđe, pojedinačne do 4 cm lisne sovice

Tamne pruge, periodično masovno, do 4 cm žuta kukuruzna sovica

Na peteljkama lišća i glava žute, kasnije crne kvržice duhanov trips

Berba, čuvanje i dorastanje Berba - bere se na temelju veličine i kompaktnosti cvati. Cvat je prispjela za berbu ako je ostvarila promjer od 11 do 15 cm. Gubitak ili izvirivanje određenih dijelova cvasti, stvara "rižin izgled" i ukazuje na prezrelost. Biljke se mogu cijele čupati, a zatim se režu lisne drške vanjskih listova u osnovi, ostavljajući vijenac od 3-5 listova.

Berba je sukcesivna, a prinos je 20-50 t/ha. Cvat mora biti cijela, zdrava, čista, bez svake vidljive strane tvari, bez stranog mirisa.

Za plasman na tržište može se pripremiti na nekoliko načina: sa zdravim lišćem koje potpuno prekriva ružu; listovi se obrežu najviše 3 cm iznad površine cvati, a stabljika ispod zadnjeg lista; obrezuju se svi listovi osim najviše 5 listova svijetlozelene boje, koji priliježu uz ružu; ruža bez lišća se omota termo rezistentnom PE folijom. Cvjetača se pakira u drvene ili kartonske kutije. Čuvanje - optimalna temperatura za čuvanje je 0 °C a relativna vlažnost zraka treba se kretati od 95-98%. Cvjetača može uspješno očuvati kvalitetu tijekom tri tjedna. Vrlo je osjetljiv na prisutnost etilena. Čak i uslijed vrlo niskog prisustva etilena tijekom distribucije i kratkotrajnog čuvanja nastaje promjena boje cvati, nastanak žutila i odvajanje lisnih drški pokrovnih listova od cvati. Tijekom čuvanja cvjetaču ne treba miješati s jabukama, dinjama i rajčicom. Kontrolirana ili modificirana atmosfera pruža slabije pogodnosti pri čuvanju cvjetače.

Ozljede izmrzavanja započinju na -0.8 °C, što uključuje omekšavanje i pojavu sive boje na cvatima i uvenuću zelenih listova oko cvati, a ubrzo počinje i razvoj bakterioza (Erwinia i Pseudomonas). Dorastanje - za dorastanje se sije krajem srpnja na otvorenim lijehama, rasađuje se u kolovozu i rujnu. Prije velikih hladnoća se vadi s grumenom zemlje i presađuje u hladne lijehe, plastične tunele ili podrume. Biljke se drže u mraku pri temperaturi od 1-3 °C. Dorastanje ide na račun prelaska hraniva iz listova u cvat. Polako dorasta i bere se od studenog do veljače. Sa jednog m2 dobije se 5-15 kg.

Brokula (Brassica oleracea L. var. italica Plenck.)

Porijeklom je s područja Mediterana, odnosno Grčke, Turske, Sirije i Cipra, odakle je u Italiju stigla za vrijeme Rimskog carstva. Iz Italije se raširila po Europi, a u Ameriku dolazi tek u 19. stoljeću. Kod brokule se koristi cvat i gornji zadebljali dio cvjetne stabljike. Priprema se na razne načine, bilo u svježem ili u kuhanom stanju.

Slika 29. Brokula (Izvor: http://herbalist.blogger.ba)

U 100 g glavica sadrži, 87 - 91 g vode, 3 - 4 g sirovih bjelančevina, 4 - 6 g ugljikohidrata. Brokula ima visok sadržaj karotena te joj se zbog vrijednih sastojaka pripisuju antikancerogena svojstva.

Korijen sličan kao kod ostalih kupusnjača. Stabljika u generativnoj fazi naraste do 100 cm. Listovi su na srednje dugim peteljkama sivo zelene do plavičasto zelene boje. Na vrhu stabljike formira se zbijena cvat s cvjetnim pupovima zelene, ljubičaste, žute ili bijele boje.

Ako se ne ubere pravovremeno, grane se izdužuju, te brokula gubi tehnološku vrijednost. Cvijet, plod i sjeme slično kao kod ostalih vrsta iz ove porodice.

Masa 1 000 zrna je 3 g, a za 1 000 m2 treba 15 – 25 g sjemena ili 5 000 – 8 000 zrna.

UZGOJ (PROIZVODNJA) BROKULE

Brokula se uzgaja na sličan način kao i cvjetača, ali je kraće vegetacije. Može se uzgajati kao rani usjev, ali bolje uspijeva kao kasniji jesenji usjev. Kada se sadi početkom srpnja za berbu pristiže već u rujnu.

Uvjeti za uspijevanje i zahtjev za hranivima, kao i primjena agrotehničkih mjera je ista kao kod cvjetače.

Brokula se uzgaja i iz rasada. Rasađuje se na razmaku redova 50 - 60, a u redu 40 - 50 cm.

Berbu cvasti treba obaviti prije nego što se "ruže" počnu otvarati. Pupoljci brokule rastu i cvjetaju i poslije ubiranja. Zato mora brzo trošiti ili zamrznuti. Temperaturni stres, obilna dušična gnojidba i obilno zalijevanje mogu izazvati pojave fizioloških bolesti šuplje stabljike i smeđe cvati, ali i prijevremeno cvjetanje kao rezultat povoljnih (nižih) temperatura za razvoj generativnih organa.

Glavne cvati se iznose na tržište pojedinačno, dok se bočne cvati vezuju u vezice. Berba može biti jednokratna (za industriju) ili opetovana (dva puta tjedno). Može se dobro zamrznuti, a čuva se na temperaturi od oko 0 °C (8-10 dana).

Prinos je oko 15-30 t/ha (glavnih i lateralnih cvasti).

Tablica 4. Mogućnost proizvodnje brokule

Načini proizvodnje Sjetva Sadnja Početak berbe

Na polju uz agrotekstil

20.1-10.2. 1.3-15.3. 15.5-25.5.

Proljetna 27.2-16.3. 1.4-15.4. 15.6.-30.6.

Ljetna 1.4-15.5. 1.5-15.6. 1.7-30.8.

Jesenja 1.6-5.7. 1.7-10.8 15.9-15.10

Rane sorte u optimalnim uvjetima temperature i relativne vlažnosti zraka mogu se čuvati do 20 dana, srednje kasne 20-25 dana, a kasne sorte i preko 25 dana. Temperatura od 0 °C sa 95% relativne vlažnosti zraka osigurava kvalitetno čuvanje brokule tijekom 3-4 tjedna. Duljina čuvanja cvasti na 5 °C je 14 dana, a na 10 °C samo 5 dana. Modificirana atmosfera pakovanja - MAP, koja je najčešće u primjeni za čuvanje brokule, je oko 10% (O2; CO2). Ozljede niskim temperaturama se događaju pri oko -0.6°C. Mlade cvati u središnjim dijelovima "glavice" su najosjetljivije na smrzavanje, a promjene u boji su primjetne (zatamnjenja - browing) nakon zatopljenja. Botrytis cinerea i Alternaria spp. su najčešće bolesti koje se susreću na cvatima brokule. One se javljaju tijekom kišnog razdoblja i pri vrlo hladnim uvjetima rasta i razvoja. Od bakterioza najčešće se javljaju Erwinia i Pseudomonas. Ovim bolestima uglavnom prethode fizičke ozljede.

Zaštita je ista kod svih kupusnjača. Bolesti - Kupusna kila (Plasmodiophora brassicae) - bolest kod koje se

simptomi manifestiraju na korijenu. Javljaju se kvrge na glavnom i sekundarnom korijenu te na taj način umanjuju funkcionalnost korijena. S nefunkcionalnim korijenom biljke na dobivaju vodu, gube turgor te se suše.

Najpogodnije temperature za razvoj bolesti su 18-23 °C (razvoj gljive moguć u rasponu od 9-30 °C). Da bi došlo do zaraze uz optimalnu temperaturu tlo treba biti zasićeno vodom više od 45% od ukupnog kapaciteta tla za vodu. Pojava ove bolesti učestalija je na kiselijim tlima. Iz tog razloga uz pravilni plodored (na istu površinu ne smije se uzgajati niti jedna kultura iz porodice kupusnjača u razdoblju od 5-6 godina) i kalcifikacija tla je preventivna mjera koja se primjenjuje u borbi protiv kupusne kile. Na vrijednosti pH od 7,5 onemogućen je razvoj gljive. Kalcifikacija se ne obavlja od jednom već postupno kroz nekoliko godina

Slika 30. Simptomi kupusne kile na korijenu brokule (izvor: http://pinova.hr )

Kelj (Brassica oleracea L. var. sabauda)

Kelj se razlikuje od kupusa samo po strukturi lišća. Parenhimsko tkivo među

žilama i žilicama toliko se razvilo da površina lista djeluje više ili manje mjehurasto. To se može zapaziti već na prvim listovima, što ga razlikuje od kupusa. Zbog toga listovi u glavici ne priliježu tako čvrsto kao u kupusa, a u tehnološkoj zrelosti glavica je manje čvrsta i za 30 do 40% lakša od kupusa jednakih dimenzija.

Potječe iz istih područja kao i kupus, a razlikuje se vrlo malo od kupusa pa ga neki nazivaju glavati kupus. Dvogodišnja je zeljasta biljka. Zbog intenzivnijeg razvoja parenhimskog tkiva plojki, površina lista djeluje mjehurasto, što je vidljivo i na vrlo mladim listovima. Listovi ne priliježu tako čvrsto jedan na drugi pa glavica nije toliko tvrda kao kod kupusa. Ostala morfološka svojstva jednaka su kao kod kupusa. Postoji kultivari koji zbog svog dekorativnog izgleda služe kao ukrasno bilje.

Slika 31. Kelj (Izvor: http://www.povrce.com)

Kelj se sve više uzgaja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Sadrži dosta C vitamina, zatim kalija i bogat je bjelančevinama, a ima vrlo malu kaloričnu vrijednost što upućuje na njegovu izvanrednu biološku hranidbenu vrijednost. U 70 g glavice nalazi se oko 33 kalorije, 2,21 g proteina, 6,7 g ugljikohidrata, 1 g vlakana i oko 0.47 g lipida. Iako kelj ima istu zdravstvenu vrijednost kao i kupus, više je naglašena njegova hranidbena vrijednost. Njegovo naborano, mjehurasto lišće ima više parenhimskog tkiva, pa je bogatije bjelančevinama i ugljikohidratima, te nekim mineralima i vitaminima. Najviše se koristi kuhan, na pari, kao varivo zajedno s krumpirom ili kao prilog (lešo). Zbog rahlog tkiva listova ne može se kiselit

Vrste kelja su: glavati kelj, kelj pupčar i lisnati kelj (raštika) koji je otporan na zimu i ostaje u vrtu, a kao i kelj pupčar, boljeg je okusa nakon prvog mraza.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KELJA

Plodored - dobro uspijeva ako se sadi i proizvodi nakon berbe leguminoza poput graška, graha mahunarki, graha zrnaša, boba mahunara, leće i slanutka, zatim krastavaca, krumpira, strnih žitarica te preoranih prirodnih i umjetnih livada (travnjaka).

Ne podnosi uzgoj u monokulturi, što znači da se na isto polje (površinu) može saditi tek nakon 3 ili 4 godine. Na taj se način u znatnoj mjeri izbjegava i pojava i napad agresivnih bolesti i štetnika. Kelj je vrlo dobra pretkultura većini povrćarskih kultura jer nakon berbe ostavlja značajnu organsku masu i tlo s malo korova,

odnosno sjemenki korova. U vrlo intenzivnoj proizvodnji zaštićena prostora, kelj ima uži plodored s kulturama koje se smjenjuju.

Sortiment – osim hibrida sa FIS liste dozvoljenih za organsku proizvodnju kelja, prisutni su i drugi hibridi. Famosa F1 - vrlo rani hibrid dužine vegetacije 65 dana od presađivanja. To je komapktna i brzo rastuća sorta. Glavice su okrugle, obavijene s tamnozelenim vrlo mjehurastim ovojnim listovima, čvrste, prosječne mase oko 1.3 kg. Može se saditi i na manje razmake.

Slika 32. i 33. Famosa F1 i Capriccio F1 (Izvor: foto dokumentacija)

Capriccio F1 – vegetacija je 75 - 80 dana, namijenjen pretežno za berbu

krajem ljeta i počekom jeseni. Biljka ima tamno zelene vanjske listove s lijepom svijetlom okruglom glavicom prosječne mase 1– 1,5 kg. Glavice su ujednačene s dobrom unutrašnjom strukturom. Optimalni sklop za sadnju je 35 000 - 40 000 biljaka po hektaru. Koristi se za svježu potrošnju.

Pri izboru sorte osnovu čini vrijeme proizvodnje, iako se danas mnogi kvalitetni hibridi mogu uspješno uzgajati tijekom cijele godine. Osim hibrida sa značajkama kelja, uzgajaju se i sorte nastale križanjem kupusa i kelja koje imaju dugu vegetaciju, dugi stadij vernalizacije, a najviše se uzgajaju kao zimski usjevi.

Sije se u ožujku u klijalište, kasnije sorte od travnja do svibnja u vrt. Presađuje se do kraja lipnja na razmak 40 × 40 rane, odnosno 50 × 50 kasne sorte – sadnja na uskom prostoru stvara male glavice i potiče bolesti.

Kupusnjače se siju direktno na otvoreno – biljčice su otpornije i jače, i kasnije se presađuju u vrt – biljčice uzgojene prije u zatvorenom prostoru su manje otporne, a ako nemaju dovoljno svjetlosti za rast jako se izduže.

Kod svih vrsta kupusa i kelja je karakteristično da imaju okus točno onako kako su bile uzgajane: kupus ili kelj pupčar iz dobrog biološkog uzgoja nikada nema neugodan okus, a iz posude u kojoj se kuha ne miriše neugodno – što je se mnogima znalo dogoditi pri kuhanju kupljenog kelja. Nepravilna gnojidba primjećuje se po mirisu glavice. Za ranu proizvodnju sjetva se obavlja krajem siječnja i početkom veljače u zaštićeni prostor s dopunskim grijanjem. Sadnja se obavlja krajem ožujka i početkom travnja, a dospijeva početkom lipnja.

Za srednje ranu proizvodnju sjetva se obavlja krajem veljače i početkom ožujka u zaštićenim prostorima. Sadnja se obavlja u travnju, a za berbu pristiže u lipnju i srpnju.

Za kasnu proizvodnju sjetva se obavlja krajem svibnja i početkom lipnja u otvorene gredice, sadnja krajem lipnja i početkom srpnja, a berba u listopadu.

Za zimsku proizvodnju sjetva se obavlja krajem kolovoza u otvorene gredice, a sadnja u listopadu, za berbu pristiže u ožujku i travnju. Potrebno je 400-600 g/ha sjemena.

Kelj se uzgaja na isti način kao i kupus. Rane sorte rasađuju se na međuredni razmak 50-70 i u redu na 40-60 cm.

Berba se obavlja po suhom i lijepom vremenu, glavice se sijeku kada dostignu potrebnu veličinu. Kod kasnih sorti kada na glavice djeluju prvi mrazevi, postaju ukusnije. Prinosi se kreću od 20-60 t/ha.

Tlo, gnojidba i berba - kelj ima vrlo visoke zahtjeve za kvalitetnim i humusnim tlom te je potrebno u pripremi tla dodati što je više moguće dobro humificiranog stajnjaka. Isto tako u osnovnu gnojidbu potrebno je dodati dozvoljenog organskog gnojiva i kombinacija kristalon gnojiva HidroComplex 12-11-18 + 3 MgO + 8 S + ME (mikro elementi Fe, Zn, Mn i B). Prihrana se vrši 10 dana nakon presađivanja ako je u nasadu sustav navodnjavanja kap po kap te se obavlja dva puta tjedno, a ako je klasični uzgoj u polju, tada je potrebno obaviti tri prihrane prilikom kultivacije. U tom slučaju ona se završava sve dok veličina glavica ne zatvori redove. Treba voditi računa u jednom i u drugom slučaju da se s prihranom prekine deset dana prije berbe.

Kelj se bere ručno rezanjem glavice. Za rane sorte može se očekivati od 20 do 25 t/ha, a za kasne sorte od 30 do 50 t/ha.

BIOLOŠKA KONTROLA BOLESTI, ŠTETNIKA I KOROVA

Posipanje drvenim pepelom i kamenim brašnom pomaže u borbi protiv uši, mješoviti nasad s rajčicom i celerom ga štiti od kupusnog bijelca.

Protiv Kupusnog bijelca može se primijeniti metoda: smrviti ljusku jajeta i nabacati između kupusa i kelja, tako će ženka kupusnog bijelca koja želi položiti jaja misliti da je već "zauzeto” tlo.

Kamilica, kordijaner i kim mu poboljšavaju okus, a dobra kombinacija je i neven. Ostali dobri susjedi: grašak, krumpir, poriluk, salata, špinat. Loš susjed i predkultura: gorušica.

Kupusna stjenica – Eurydema - kupusna stjenica je štetnik koji napada kupusnjače. Ličinke i odrasli insekt sišu sokove iz biljke i u velikom broju mogu potpuno uništiti nasad kupusnjača. Eurydema oleracea, nimfa (nimfa: mladi insekt koji nalikuje na malog beskrilnog odraslog kukca. Ovaj se stadij javlja kod insekta čije ličinke žive u vodi (npr. vretenaca, vodencvjetova ali i kod skakavaca i stjenica).

Kupusni bijelac - Pieris brassicae - ženka kupusnog bijelca polaže jajašca na gredice s kupusnjačama, a kako bi se to spriječilo, postoji više metoda. Prva je da se između kupusnjača poslažu drobljene ljuske jajeta.

Odlična međukultura za kupusnjače su rajčica, celer i špinat – oni odbijaju kupusnog bijelca – dobro je svake godine kombinirati rajčicu i kupus. Pomaže i malčiranje lišćem rajčice.

Od prirodnih pripravaka dobro je koristiti čaj od pravog pelina, vratića ili juha od lišća rajčice. Prirodni neprijatelj kupusnom bijelcu su ose najeznice. Jajašca i gusjenice se mogu i mehanički odstraniti s biljaka te odnijeti dalje od vrta.

Puževi jajašca odlažu u pukotinama, najčešće pod zemljom i jajašca izgledaju kao sitni bijeli biseri. Puževi se na jesen zavlače pod tlo gdje ima pukotina, kako bi prezimili i prije toga odložili jajašca. Ako se na jesen dok se prekopavaju gredice naiđe na prizor poput onog dolje na slici, izgnječe se rukom jajašca. Zato treba poravnavati tlou na obranim gredicama. U rano proljeće treba češće prekopati tlo kako bi promrzla odložena jajašca.

Tijekom vlažnih godina uputno je malčirati samo tankim slojem ili uopće ne, te ne zalijevati tlo navečer.

Slika 34. Jajašca puževa (Izvor: foto dokumentacija)

Čuvanje, dorada i pakiranje

Kelj se zbog osjetljivog lišća koje treba sačuvati svježe i neoštećeno pakira u duboke letvarice, a za duži prijevoz još se i oblaže papirnatom folijom.

Može se skladištiti na temperaturi od 0 do 1 0C i pri relativnoj vlazi zraka oko 95% uz dobru ventilaciju. U hladnjači se može sačuvati do 2 mjeseca.

U kontinentalnom području kasni jesenski kelj prije zime može se pobrati sa što više lišća, složiti u hrpe visoke do 1,5 m i pokriti lišćem. Tako se može održati i više od mjesec dana.

Kelj pupčar (Brassica oleraceae var. gemmifera)

Za razliku od kupusa i kelja, koji u vegetativnoj fazi imaju samo jedan aktivni i

zatvoreni vršni pup, glavicu, kelj pupčar ima 40 do 100 aktivnih i zatvorenih postranih pupova, glavičica, koje se koriste kao namirnica – povrće.

Stabljika kelja pupčara visoka je 40 do 100 cm. Pri kraju rasta stabljike u visinu, u pazuhu listova od daljnjih prema gornjima razvijaju se mali pupovi promjera 1 do 4 cm, kuglastog ili ovalnog oblika, svijetlozelene do tamno zelene boje. Na prijelazu u mirovanje listovi postupno otpadaju, a pupovi ostaju na stabljici.

Slika 35. i 36. Kelj pupčar (Izvor: http://www.povrce.com)

Najviše se troši u kasnu jesen i zimi i zato se njegova hranidbena vrijednost još više cijeni. Može se prirediti svjež, kao salata začinjen vrhnjem ili majonezom, a najviše kuhan na lešo, paniran ili prepržen na mrvicama. Najukusniji je kad ga malo ofuri mraz. Kelj pupčar najviše se konzervira zamrzavanjem, što omogućuje njegovu uporabu cijele godine. Lišće vršne rozete može se pripremiti kao raštika.

Hranidbena mu je vrijednost veća od ostalih kupusnjača, što se odnosi naročito na bjelančevine i vitamin C. U nas je kelj pupčar slabo raširen. Za tržište najviše ga uzgajaju prigradski proizvođači. Budući da je mehanizacija za berbu kelja pupčara opravdana samo na većim površinama (veće od 50 hektara), uzgoj ove kulture može biti interesantan za obiteljska gospodarstva (mediteransko područje). Kelj pupčar ima čvrstu i uspravnu stabljiku, ovisno od sorte visine od 50-100 cm. Na stabljici formira spiralno raspoređene listove na dugačkim lisnim drškama. Na vrhu formira lisnu rozetu. U pazuhu listova formira (iz aksijalnih pupoljaka) male glavice promjera 2-5 cm, prosječne mase 5-15 g. i to sukcesivno odozdo prema gore. Raspored glavica na stabljici je konusan ili cilindričan, a po obliku su okrugle ili ovalne, zbijene ili rastresite. Kelj pupčar se najčešće uzgaja za kasnu jesenje - zimsku potrošnju i može prezimiti na polju, iako ima sorti koje formiraju kvalitetne pupove (glavice) i tijekom kolovoza - rujna. U Svijetu ima veliki broj sorti različite otpornosti na mraz, namijenjene za ručnu ili mehaniziranu berbu. Kelj pupčar je po svojim biološkim značajkama sličan ostalim kupusnjačama. Ima umjerene zahtjeve za toplinom i vrlo dobro podnosi mrazeve. Pri djelovanju slabih mrazeva poboljšava se kvaliteta pupova.

Zahtijeva dosta vode u tlu i zraku i vrlo plodna tla.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KELJA PUPČARA

Kelj pupčar se proizvodi kao drugi usjev i to poslije ubiranja ranih usjeva, rotkvice, salate, špinata, ranog graška, krumpira. Uzgaja se iz rasada.

Od hibrida izuzev uporabe s FIS liste postoje i neki često korišteni kultivari. Brilliant F1 - vrlo rani hibrid, pouzdan i visokoprinosan, pogodan za upotrebu u svježem stanju. Glavice su okruglog oblika i vrlo se pravilno formiraju. Srednje visoka biljka sa tamnim teškim glavicama koje se dugo održavaju. Umjereno otporan na pepelnicu i bijelu hrđu. Vegetacije oko 130 dana.

Slika 37. Brillianr F1 (Izvor: foto dokumentacija)

Hibridi - poželjna su svojstva dobrih hibridnih kultivara: visoka i čvrsta stabljika

(70 do 90 cm) dužih internodija, što omogućuje lakše odvajanje pupova pri berbi, uz jednolični razvoj pupova po cijeloj dužini stabljike (mogućnost jednokratne berbe). Naročito se cijene dobro zatvoreni i čvrsti pupovi promjera 1 do 4 cm intenzivno zelene boje.

Za preradu zamrzavanjem prednost ima okrugli oblik pupa, zbog lakšeg mehaničkog sortiranja po promjeru. Rani kultivari imaju dužinu vegetacije od sadnje do berbe od 115 do 140 dana, srednje kasni od 141 do 160 dana, te kasni više od 160 dana. Za kasne kultivare naročito je važna otpornost na niske temperature.

Od ranih hibrida kelja pupčara ističu se Titurel F1 i Oliver F1. Content F1 je srednjerani hibrid, a Boxer F1 srednjekasni, duge vegetacije.

Za ranu jesensku proizvodnju sije se u travnju, a rasađuje krajem svibnja i početkom lipnja.

Za kasnu jesensku zimsku i eventualno ranu proljetnu potrošnju treba ga sijati krajem svibnja, a rasađivati krajem lipnja ili prvih dana srpnja.

Njega rasada je kao kod kupusa. Kelj pupčar se rasađuje na razmak redova od 60-100 cm i u redu od 40-70 cm. Rasađeni usjev se njeguje kao ostale kupusnjače, redovno navodnjava, okopava, štiti od štetnika, a osobito od lisnih ušiju.

Berba može početi 90-110 dana nakon sadnje. Postupnom berbom najnižih pupova i kidanjem donjih listova postiže se viši prinos. Najukusniji su pupoljci poslije prvih mrazeva. Krupniji pupovi se postižu ako se pravovremeno otkine vrh stabljike.

Ubrani pupčar stavlja se u promet u drvene, na temperaturi od 0 °C, pri vlazi od 95-98%, može se čuvati 1,5 - 2 mjeseca. Za domaću uporabu pred jaču zimu treba odsjeći cijele biljke i čuvati ih na hladnom mjestu. Prinos daje od 10-20 t/ha, a ostatci se mogu iskoristiti za stočnu hranu. Poroznost ili odsutnost tvrdoće pupoljaka je fiziološki nedostatak koji se vezuje za sortnu specifičnost i uvjete proizvodnje. Unutarnje zatamnjenje glavica može se

sresti uslijed vlažnih uvjeta tijekom proizvodnje i praćeno je kondenzacijom vode sa razvijenih listova rozeta.

Čuvanje, dorada i pakiranje Čuvanje – glavice (pupovi) kelja pupčara mogu se čuvati 3-5 tjedna na temperaturi oko 0 °C i relativnoj vlažnosti zraka od 95%. Na 5 °C duljina čuvanja je 10-18 dana a na 10 °C čuva se 7 dana.

lako se glavce odlikuju prisustvom voštane prevlake na listićima, oni postaju sparušeni tijekom gubitka vode, uslijed niske relativne vlažnosti zraka.

Ozljede izmrzavanja na kelju pupčaru se događaju na temperaturi od -0,6 °C. Kelj pupčar se može čuvati u kontroliranoj atmosferi sa 1-4% O2 i 5-1% CO2 na temperaturi od 2,5 – 5 °C. Bakterijska bolest (Erwinia, Pseudomonas) može zaraziti glavice, a uvjetovana je povredama na pupoljcima.

Pakira se u mrežaste vreće od sintetičkih vlakana do 5 kg, a jedinična pakiranja od 0,5 do 1 kg u perforirane PE vrećice.

Zajedno sa stabljikom može se skladištiti i u gospodarstvima do 6 tjedana. 1. Klasa: pupovi trebaju biti čvrsti i dobro zatvoreni, dobro obojeni i bez oštećenja od mraza. Neočišćeni mogu biti malo žućkastih vanjskih listova. Dopušteni su lagani površinski natisci od berbe, sortiranja i pakiranja. Najmanji promjer očišćenih pupova 1 cm, a neočišćenih 1,5 cm. Razlika u jedinici pakiranja između najvećeg i najmanjeg pupa smije biti najviše 20 mm. 2. Klasa: dopušteni su nešto manje čvrsti i zatvoreni pupovi, ali neotvoreni, te lagano oštećenje od mraza. Sortiranje je jednako kao i za prvu klasu, ali nije obvezno.

Raštika - lisnati kelj (Brassica oleracea L. var. acephala D. C.)

Puno je različitih formi, varijeteta B.o.var.acephala, a zajedničko im je da je u

vegetativnoj fazi vršni pup aktivan i otvoren, tj. ne tvori glavu što mu i samo ime kaže. Već su ih botaničari svrstali u različite subvarijatete, a za nas je najprihvatljivija podjela prema Pignattiju u dvije forme: f.viridis, glatkog lišća, koja se u nas najčešće zove raštika i f.sabellica, mjehurastog ili kovrčavog lišća koje se zove lisnati kelj.

Kod nas se najviše uzgaja raštika. Korijen joj je snažan i dubok, a stabljika naraste i do 100 cm. Listovi su spiralno raspoređeni, a na vrhu stabljike formiraju rozetu. Donji su listovi na dužim peteljkama, okruglog su ili ovalnog oblika, valovitog ili malo nazubljenog zuba, glatke ili malo valovite površine prekriveni voštanom prevlakom. Lisnati kelj može imati vrlo kratku stabljiku do 5 cm, srednje visoku do 60 cm i visoku do 100 cm. U niskog lisnatoga kelja listovi čine prizemnu rozetu i obično su sjedeći, a u srednje visokog i visokog lisnatoga kelja listovi su spiralno raspoređeni na dužim ili kraćim peteljkama, a na vrhu čine rozetu. Listovi su okrugli, ovalni ili lancelasti, gusto mjehuraste površine, katkad duboko urezani ili s jako nazubljenim rubom, a mogu biti kovrčavi ili kudravi.

Slika 38. Lisnati kupus (Izvor:http://www.pauza.hr)

Lišće raštike i lisnatog kelja najviše se koristi kuhano na lešo ili zajedno s drugim povrćem, krumpirom, bobom, slanutkom i slično te čini vrlo ukusan prilog jelima od mesa. Mljeveno meso s rižom umotano u lišće raštike, kuhano i začinjeno kiselim mlijekom ili vrhnjem naziva se „japrak“ i popularno je u Hercegovini.

Hranidbena vrijednost veća je od hranidbene vrijednosti kupusa i kelja, a približava se hranidbenoj vrijednosti kelja pupčara. Nakon jačeg mraza raste količina ukupnih šećera gotovo dvostruko. Zdravstvena vrijednost raštike i lisnatog kelja može se usporediti sa zdravstvenom vrijednošću kupusa i kelja.

Lisnati kupus je vrlo otporan na niske temperature. U primorju prezimljava na otvorenom polju i bere se tijekom zime i u rano proljeće. Vrlo dobro podnosi visoku temperaturu. Podnosi i velike nadmorske visine, a uspijeva i na slabijim tlima.

Listovi se beru postupno, odozdo naviše.

UZGOJ (PROIZVODNJA) RAŠTIKE – LISNATOG KELJA

Raštika se uzgaja na sličan način kao i ostale kupusnjače, iz rasada. U kontinentalnom području proizvodi se u isto vrijeme kada i kasni kupus. Rasad u vrijeme sadnje treba imati 4-6 listova.

Raštika se sadi na razmak 60 x 40 cm.

Mjere njege se sastoje u navodnjavanju i okopavanju. U vrtovima se uzgaja kao združeni usjev s drugim povrćem i često je zasađen po obodu ljeha ili vrta. Raštika privlači buhač, tako da su druge biljke u povrtnjaku pošteđena njihovog napada.

Za berbu pristiže za 120-160 dana nakon sjetve, a prinos je oko 20 t/ha.

Slika 39. i 40. Uzgoj raštike i lisnatog kelja (Izvor: http://hr.wikipedia.org)

Lisnati kelj od sijanja do berbe pristiže za oko 7 tjedana, tada već sa mladih biljaka se mogu ubirati prvi listovi.

Visine je 40-80 cm, bolje uspijeva na siromašnim tlima od ostalih kupusnjača ali najbolje prinose postiže na onima neutralne reakcije.

Uspješno se uzgaja na otvorenom polju, može i na djelomično zasjenjenim, jedino loše uspijeva na propusnim tlima.

Dobro reagira na organska gnojiva, tj. stajnjak u količini od 20-25 t/ha. Potrebna temperatura za klijanje u zatvorenom prostoru je 7 0C.

Sjeme se sije u veljači za ljetnu berbu, za zimsku berbu svibnju. Na otvorenom polju od travnja do svibnja sjeme se sije u rasadnik u plitke redove, presađivanje se vrši sa 6-8 tjedana.

S proljeća sjetva se obavlja direktno u jednu rupu po 3-4 sjemenke, kada biljke izrastu tada se prorjeđuje usjev i ostavlja po jedna biljka. Sjetvu kelja se može obavljati i u srpnju i kolovozu. Postoje različite forme tako da se one najviše siju na razmak od 45 cm.

Na priobalnom području i na otocima u nas prevladavaju brojni ekotipovi raštike. Do sada nije bilo selekcije ovog vrijednog izvornog materijala, izvanredno adaptiranog na klimatske i edafske uvjete našeg priobalja. Lisnati kelj kod nas gotovo nije poznat, osim u rijetkim obiteljskim vrtovima, gdje se uzgajaju europski kultivari. U katalozima europskih sjemenskih tvrtki nude se niski, srednje visoki i visoki kultivari različitog oblika, boje i veličine lišća, a naznačena je otpornost na niske temperature.

Slika 41. Ekotipovi raštike (Izvor: foto dokumentacija)

Korabica (Brassica oleracea var. gongylodes )

Korabica je dvogodišnja biljka. U prvoj godini nakon četvrtog ili sedmog pravog

lista počinje zadebljavanje stabljike, koja do tehnološke zrelosti poprimi kuglast, kuglasto spljošten ili ovalan oblik. Svijetlo zelene je ili ljubičaste boje. Listovi su spiralno raspoređeni na dugim peteljkama, romboidnog oblika i više ili manje urezanog ruba i s voštanom prevlakom. Na vrhu zadebljale stabljike rozeta je lišća.

Slika 42. Korabica (Izvor:http://www.zdravasrbija.com)

Ime je dobila od njemačkih riječi Kohl, što znači kupus i Rabi, što znači repa, koje dobro opisuju njezin okus nakon kuhanja. Koraba je vrlo hranjivo, ukusno povrće koje je otpornije na sušu od ostalih kupusnjača te uspijeva na područjima gdje nije moguć uzgoj repe.

Konzistencija mesa može biti nježna, polutvrde i gruba, a prema ukusu stabljika je najčešće slatka ili s ljutinom, a boje svijetlozelene ili ljubičaste. Sorte korabe razlikuju se po dužini vegetacije (65-100 dana), prinosu i sklonosti stabljike ka raspucavanju. Hranjiva vrijednost proističe iz visokog sadržaja šećera i C vitamina. Kvaliteta kelerabe naglo opada starenjem jer se u zadebljaloj stabljici nagomilavaju celulozne tvari pa zadebljala stabljika postaje gruba i neukusna.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KORABICE

Koraba ima slične zahtjeva za uvjetima vanjske sredine kao i druge kupusnjače, izuzev što je osjetljiva na niske temperature, što se mora imati u vidu kod sjetve, odnosno rasađivanje.

Zbog kratke vegetacije, koraba se uzgaja kao pretkultura, međukultura i naknadna kultura. Najraširenija je proizvodnja rane kelerabe. Koraba se uglavnom uzgaja iz rasada, mada uspješno može se proizvesti i izravnom sjetvom. Osnovne agrotehničke mjere su slične kao kod ostalih kupusnjača, izuzev što kelerabu treba gnojiti manjim količinama gnojiva, jer pri preobilnoj dušičnoj prehrani češće puca zadebljala stabljika. Za ranu proizvodnju sjetva se obavlja početkom veljače u tople lijehe ili neke druge zaštićene prostore s dopunskim zagrijavanjem, rasađuje se krajem ožujka, a berba se obavlja u svibnju. Za Ljetne proizvodnju sjetva se obavlja u travnju u polu tople gredice ili plastenike, rasađuje se u svibnju, a bere u srpnju ili kolovozu. Jesenje proizvodnja može se odvijati s ranim i kasnim sortama. Rane sorte se siju u lipnju na otvorene gredice, rasađuju se u prvoj polovici kolovoza, a berba je cijele jeseni. Kasne sorte siju se u drugoj polovici lipnja na otvorene gredice, rasađuju

se krajem srpnja ili početkom kolovoza, a beru krajem jeseni. Biljke se rasađuju u fazi 3-4 lista na udaljenost za rane sorte 25 x 25 ili 30 x 25 cm, a kasne i krupne sorte 35 x 30 ili 40 x 30 cm. Veći međuredni razmak treba biti kod strojne obrade.

Količina sjemena za rane sorte je 800 g, dok za kasne iznosi 400-500 g. Koraba vrlo uspješno može se proizvesti i izravnom sjetvom iz sjemena pri kojoj se zbog povećanog sklopa biljaka može postići i znatno viši prinos. Istovremeno to je i racionalniji način, jer se izbjegava relativno skupa proizvodnja rasada. Pri proizvodnji korabe izravnom sjetvom iz sjemena ne može se osigurati rana, nego samo srednje rana i kasna proizvodnja. Sjetva se obavlja na slične razmake kao i pri proizvodnji iz rasada, a u redu je to dosta gusto, s tim što se obavlja jedno ili dva prorjeđivanja oko 10 cm između biljaka. Potroši se oko 1,5 – 2 kg sjemena po hektaru. Nakon nicanja treba obratiti pozornost na napad štetnika, posebno buhača. Nakon prorjeđivanja, mjere njege su iste, kao i pri proizvodnji iz rasada.

Slika 43. i 44. Drlikatess Weisser dvorsky bijela (Izvor: http://blumensamenversand.de)

Slika 45. i 46. Konmar i Express forcer (Izvor: http://www.bejo.hr )

Hibridi - Timpano F1 je hibrid izuzeto rane korabice, a preporuka je za najraniji

uzgoj u zaštićenim prostorima. Odlikuje se brzim rastom, te visokom tolerantnošću na

procvjetavanje. Formira lijepe okruglaste blago spljoštene korabice bjelkasto zelene

boje, a lišće je uspravno. Ima dobru otpornost na pucanje i drvenjenje.

Slika 47. i 48. Timpano F1 i Cimbel F1 (Izvor: foto dokumentacija)

Cimbel F1 je hibrid korabice za ranu proljetnu proizvodnju u plastenicima.

Odlikuje se brzim rastom, te dobrom otpornošću na procvjetavanje. Lišće je polu

uspravno tamno zelene boje, dužine 37 – 39 cm. Korabice su blago spljoštene,

bjelkaste.

Mjere njege kod korabe su slične kao kod drugih kupusnjača, izuzev što je treba zalijevati s manjim normama (15-20 mm), jer pri obilnom zalijevanju dolazi do pucanja zadebljale stabljike. Berba se obavlja ručno, prvo se čupaju biljke, a oštrim nožem se odsijeca korijen i lišće, osim nekoliko vršnih listova. Uobičajeno je da se po nekoliko koraba zajedno vezuju (3-10) i iznose na tržište. Berba se obavlja malo ranije nego što se završi puno formiranje jabučice, jer se dobiva bolja kvaliteta.

Prinos se kreće od 10-30 t/ha kod ranih i 40-60 t/ha kod kasnih sorti. Koraba je vrlo interesantna i za uzgoj u svim vrstama zaštićenog prostora,

naročito zimi i u rano proljeće, prije svega, zbog relativno skromnih zahtjeva za toplinom i kratke vegetacije.

Berba i skladištenje korabice

U kontinentalnom dijelu Hrvatske berba rane korabice uzgajane na otvorenom može započeti u svibnju i lipnju. Prekrivanje nasada agrotekstilom ili perforiranom PE folijom može pospješiti berbu za 7 – 14 dana. Jesenski uzgoj kasnijih kultivara omogućuje berbu do kraja listopada.

Korabica se bere ručno. Oštrim nožem reže se neposredno ispod zadebljale stabljike. Istovremeno se odrežu svi stariji i oštećeni listovi. Najranija proljetna korabica za tržište se prodaje sa zdravim i neoštećenim lišćem. Rani i srednje rani kultivari, koji dospijevaju u drugoj polovici svibnja, u lipnju i početkom srpnja, prodaju se samo s vršnim listovima, a jesenski kasni kultivari bez lišća.

Prinosi korabice mogu biti 20 – 30 t/ha, a jesenske, kasne korabice i 50 t/ha. Pakira se u letvarice ili kutije sa zadebljalim stabljikama uz kraće stranice, a s

lišćem u sredini. Jesenska korabica bez lišća pakira se u letvarice ili mrežaste vreće. Korabica s lišćem može se skladištiti samo na kraće vrijeme (2 – 3 tjedna) na temperaturi od 0 – 1 °C i pri 97% relativne vlage zraka. Jesenska korabica bez lišća može se skladištiti u podrumima kroz više mjeseci.

Kineski kupus (Brassica pekinensis (Lour.) Rupr.)

Kineski kupus, kao što mu i ime kaže, podrijetlom je iz Kine. U Europu su ga

donijeli misionari u 19. stoljeću. Isprva se koristilo originalno ime pe-tsai, što na mandarinskom kineskom jeziku znači bijelo povrće.

Kineski kupus ima tanak i žiličast korijen, a cijela biljka je visoka 30 cm. Ovalni listovi imaju izraženo središnje rebro bijele ili ružičaste boje. U Europi se najviše uzgajaju tipovi koji stvaraju glavicu ovalnog ili cilindričnog oblika svijetlozelene do tamnozelene boje.

Slika 49. Kineski kupus (Izvor: agroklub.com)

Pekinški kupus formira manje ili više čvrste i ovalne, ali vrlo izdužene glavice

slične rimskoj salati. Pekinški i kineski kupus se upotrebljavaju kao varivo, ali i kao salata. Sadrže oko 10% suhe tvari, 1 396 bjelančevina, 2 696 šećera, 0.65 mg karotena i oko 80 mg % vitamina. To su jednogodišnje biljke.

Uvjeti uspijevanja

Kineski kupus uglavnom može uspjeti na svim tlima na kojima mogu i druge kupusnjače, a najbolje mu odgovara duboko tlo koje zadržava vlagu, kao i ono koje je dobre drenaže s dovoljno organskih tvari. Ne odgovaraju mu izrazito lagana i teška tla. Također, treba izbjegavati pretjerano rahla, zbijena ili siromašna tla ili ih treba poboljšati dodavanjem organskih tvari ili pijeska. Osjetljiv je na stagniranje vode i pokoricu. Za tla kiselija od 6 pH preporučuje se primjena vapna kako bi se izbjegnula pojava rubnog paleža.

Ova biljka voli otvoreno stanište ali tijekom ljeta podnosi i malo sjene. Potrebno je dobro zalijevati usjeve tijekom cijele sezone, tlo ne smije presušiti. Kineski kupus ima plitko korijenje pa mu trebaju češće ali manje količine vode. I kraće vrijeme bez vode može uzrokovati rubni palež najmlađih listova, što se izvana ne vidi ali smanjuje kakvoću proizvoda.

Kod uzgoja ove vrste preporučljivo je malčiranje tla. Na rast i razvoj kineskog kupusa u velikoj mjeri utječu temperatura i intenzitet svjetlosti. Veći intenzitet svjetlosti pospješuje razvoj šireg lišća i ranije glavičenje. Duljina dana ne utječe na formiranje glavice, ali može utjecati na intenzitet rasta. Prijelaz u generativnu fazu događa se pri temperaturama nižim od 13 C. Već naklijalo sjeme i vrlo mlada biljka mogu se vernalizirati odmah poslije nicanja 1 do 4 tjedna (vernalizacija - postupak

kojim se naklijalo sjeme poljoprivrednih kultura podvrgava neko vrijeme nižim temperaturama čime ono daje rod iste godine).

Biljka će brže prijeći u generativnu fazu što su niže temperature. Na neke kultivare dugi dan utječe jače na prijelaz u generativnu fazu od utjecaja vernalizacije. Iako nisu bili izloženi temperaturi nižoj od 15 C, u dugom danu mogu prijevremeno procvasti.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KINESKOG KUPUSA

Ove vrste kupusa uzgajaju se kod nas kao jesenji usjev ili kao vrlo rana proljetna kultura, i to iz rasada. Odrasle biljke u uvjetima dugog dana brzo prolaze svjetlosni stadij i odmah formiraju cvjetnu stabljiku.

Hibridi kineskog kupusa - Richi F1 je hibrid prikladan za svježu potrošnju i skladištenje. Težina glavica oko 2,0 kg. Vanjske tamno zelene i unutarnje svijetlo žute boje. Dobro se održava na polju. Visoko tolerantan na rubnu palež lista. Umjereno otporan na procvjetavanje. Umjerene otpornosti na Erwiniu.

Slika 50. i 51. Hibridi Richi F1 i Yuki F1 (Izvor: http://www.am-agro.hr)

Yuki F1 - svijetlo zelena boja glavica. Manje naboran. Težine oko 2,0 kg. Dobre ujednačenosti, veličine i težine. Dobar za skladištenje. Dobra otpornosti na kupusnu kilu.

Na optimalno temperaturi od 18-22 °C sjeme klija za 2-3 dana, a biljke ranih sorata stasaju za berbu poslije 60-70 dana. optimalna temperatura za rast je 15-16 °C, a u vrijeme dozrijevanja glavice 10-12 °C. Pošto brzo raste i ima kratku vegetaciju, treba osigurati dovoljno hraniva. Putem organskih gnojiva treba unijeti 80-90 N, 40-50 F2O5 i 90-100 kg/ha K2O. Osjetljivi su na nedostatak kalcija, magnezija i bora u tlu. Kod nas najbolje uspijeva kao naknadna kultura, poslije graška, mahuna, ranog krumpira i drugog povrća. Najpogodnije vrijeme za sjetvu je kraj srpnja i početak kolovoza. U tom slučaju usjev pristiže za berbu u listopadu i studenom.

Mogu se uzgajaju izravnom sjetvom (u vlažno tlo), ali i iz rasada. Za 1 ha ovisno od načina sjetve, potrebno je 1- 1,5 kg sjemena. Sije se na razmak 40-60, kasnije se biljke prorjeđuju na razmak od 20-40 cm u redu. Usjev se zatim njeguje na sličan način, kao i ostale kupusnjače. Neophodno je navodnjavanje i zaštita mladih biljaka od bolesti i štetnika. Proljetna proizvodnja ovih vrsta je ista kao i proizvodnja ostalih kupusa. Sije se krajem veljače i početkom ožujka, a rasađuje početkom travnja. najbolje je ako se odgaja Pikiran rasad u kontejnerima. Stiže za berbu krajem svibnja.

Berba se obavlja kad se glavice, odnosno rozeta razviju. Sijeku se na isti način kao i kupus. Stari oštećeni vanjski listovi se uklone, a glavice pakiraju u košare, kutije ili drvene.

Glavice podnose transport i čuvanje. Kineski kupus se može brati u više navrata u različitoj zrelosti.

Masa rozete pekinškog i glavica kineskog kupusa ovise o sorti i primijenjene agrotehnike, ali su najčešće od 200-2 000 g. Dobri usjevi daju prinos od 20-60 t/ha.

BIOLOŠKA KONTROLA BOLESTI, ŠTETNIKA I KOROVA

Naročitu pozornost treba obratiti na zaštitu od štetnika. Pojavljuju se iste štetnici kao i na običnom glavičastom kupusu - buhači, kupusna muha, kupusar, kupusna sovica, kupusni moljac i drugi. O zaštiti od štetnika treba voditi računa naročito u prvom dijelu vegetacije.

Napad bolesti se prepoznaje po tamnim, gotovo okruglim, pjegama, u kojima su vidljivi koncentrični krugovi. Bolest se prenosi sjemenom, a naročito je raširena u područjima gdje se uzgajaju povrtne kupusnjače, uljana repica i postrna repa. Ljetne vrućine s visokom vlagom zraka, česti olujni pljuskovi ili navodnjavanje usjeva kišenjem naročito pogoduju razvoju bolesti.

U uvjetima toplog ali i mokrog ljetnog razdoblja zadnjih godina sve češće pojavljuje i vlažna bakterijska bolest (Erwinia carotovora). Razvoju ove bolesti naročito pogoduju otvorene rane na biljkama od napada štetnika ili nakon tuče. Kod kineskog kupusa najprije gnjili drška, a bolest se rapidno brzo širi i biljke potpuno propadaju. Bakterijska gnjiloća se lako razvija i tijekom skladištenja biljaka, pa naknadne štete mogu biti još veće.

Berba i skladištenje kineskog kupusa

Bere se kada postigne potrebnu veličinu i kompaktnost glavice. Rani kultivari u proljetnom uzgoju imaju masu glavice od 0,5 do 1 kg, a moraju se ubrati prije nego što počnu prorastati. Srednje kasni i kasni kultivari postignu masu od 1 – 2 kg, iako glavice mogu biti veće i teže.

Prinos ranih kultivara u proljetnom i jesenskom uzgoju može biti 20 – 40 t/ha, a srednje kasnih i kasnih i do 80 t/ha. Za tržište se obično bere selektivno 2 do 3 puta. Bere se glavica sa 2 do 3 ovijena lista.

Prije pakiranja i otpreme na tržište uklone se vanjski ovojni listovi i glavice se pakiraju u letvarice ili kutije po 10 kg. Pojedinačne glavice mogu se pakirati u perforirane PE vrećice, što pridonosi boljoj održivosti na prodajnom mjestu.

Kineski kupus može se skladištiti u hladnjači na temperaturi od 0 – 2 °C i pri relativnoj vlazi zraka od 95%. Nakon 2 do 3 mjeseca skladištenja čišćenjem može otpasti do 40%.

Rotkvica (Raphanus sativus L. var. radicula DC.) i Rotkva (Raphanus sativus L. var. niger (Mill.) S. Kerner;)

Uspješno se proizvodi u zaštićenom prostoru i vrtu.

Rotkvica je jednogodišnja biljka. Uzgaja se zbog zadebljalog hipokotila koji se na donjem dijelu produžuje u tanki pravi korijen, a na gornjem dijelu ima vrlo skraćenu stabljiku s rozetom lišća. Veći tipovi koji sporije rastu, često duguljastog, valjkastog korijenja, obuhvaćaju velike sorte za prezimljavanje i orijentalne sorte poznate kao 'Mooli' ili 'Daikon'. Cvjetovi su skupljeni u grozdastu cvat. Plod je komušica s 3 – 6 sjemenki, svijetlo smeđe boje i nepravilno okruglog oblika. U 1 g može biti 100 do 200 sjemenki.

Koristi u prehrani kao salata u proljeće i jesen. Zadebljali korijen je male energetske vrijednosti a u odnosu na druge korjenaste vrste bogat je pantotenskom kiselinom, vitaminom C i vitaminom U. Rotkvica je bogata kalijem, željezom i kalcijem. Ljut okus i specifičan miris dobiva od organskih spojeva bogatih sumporom.

Slika 52. Rotkvica (Izvor: fotodokumentacija)

Rotkva je dvogodišnja je biljka. U prvoj godini razvije hipokotilski gomolj, u donjem dijelu je korijen, a na vrhu vrlo skraćena stabljika s rozetom izduženog, dlakavog lišća. Gomolj može biti okruglog, ovalnog ili valjkastog oblika. Izvana je načešće crne boje, ali ima kultivara smeđe i krem bijele boje. Unutrašnje tkivo je bijelo, sočno i jedro. Na cvjetnoj stabljici visine 1,5 m, nalaze se grozdaste cvati s cvjetovima bijele, ružičaste ili ljubičaste boje. Plod je komušica s oko 6 – 8 sjemenki. U 1 g može biti 100 – 160 sjemenki.

U prehrani se koristi uglavnom kao aperitiv, potiče apetit i pojačava lučenje želučanog soka. Teže se probavlja te je stoga treba što više usitniti. Povoljno djeluje na izlučivanje sluzi iz dišnih organa pa se preporučuje kod bronhitisa i prehlade.

Slika 53. Rotkva (Izvor: agroklub.com)

Uvjeti uspijevanja Rotkvica je umjerenog zahtjeva za toplinom. Niče na temperaturi od 2-3 °C, ali je optimalna temperatura za nicanje i cvijeta nje oko 22 °C. Za vegetativni rast optimum je 16-18 °C. Mlade biljke mogu podnijeti i do -3 °C, a u fazi razvijene rozete i niže temperature.

Visoka temperatura, uz nedostatak vode pogoršava kvalitetu korijena. Rotkvica zahtjeva dosta svjetlosti upravo kao prava biljka dugog dana. Rotkvica zahtijeva stalnu optimalnu vlažnost tla (80% PVK), jer je tada korijen sočan i kvalitetan. Suviše vode, poslije sušnog razdoblja dovodi do pucanja korijena.

Rotkva - pojedine sorte se međusobno razlikuju po dužini vegetacije (koja se kreće od 40-100 dana), obliku i boji korijena, otpornosti prema visokim temperaturama i pucanju korijena. Rotkva niče na temperaturi od 2-3 °C, ali je optimum oko 22 °C. Za vegetativni rast optimalna je temperatura od 6-18 °C. Vrlo dobro podnosi niske temperature i do -8 °C. Rotkva je biljka dugog dana i ima povećane zahtjeve za svjetlošću. Pri temperaturi od 25 °C i uz nedostatak vode korijen brzo stari i brzo se razvijaju generativni organi. Rotkva zahtjeva optimalnu vlažnost tla od oko 80% PVK.

UZGOJ (PROIZVODNJA) ROTKVICE Najbolje uspijeva na lakom, rastresitom tlu, slabo kisele reakcije, pH 5,2-6,7. Uzgaja se poslije usjeva gnojenih organskim gnojivom. Najčešće je prethodna, naknadna kultura i često međukultura, između redova luka i salate.

U proljeće se obavlja proljetna obrada tla, uz dobru predsjetvenu pripremu tla. Za ljetnu sjetvu obrađuje se odmah po skidanju prethodnog usjeva, uz istovremenu predsjetvenu pripremu. Rotkvica, za razliku od drugih korjenastih vrsta zahtijeva više dušika nego kalija, ali suvišak dušika dovodi do nagomilavanja štetnih nitrata. Sjetva - Rotkvica se sije krajem veljače - početkom ožujka za ranu, tijekom travnja za ljetnu i u rujnu za jesenju proizvodnju. Sjetva se obavlja postupno svakih 7 do 10 dana, što produljuje vrijeme dospijevanja. Najčešće sjetva je u šesto redne alatne razmakom traka od 50-60 cm i redova od 20 cm. Udaljenost u redu od 3-4 cm postiže se prorjeđivanje u fazi prvih pravih listova. Sjetva se obavlja na dubinu do 2 cm. Potrebno je oko 15 kg/ha sjemena, ali to ovisi od preciznosti sjetve. Njega - u početku vegetacije obavlja se prvo kultiviranje. Rotkvica se redovito zaljeva (svakih 7-10 dana sa 20-30 mm vode). Zbog kratke vegetacije rotkvica vrlo dobro reagira na folijarno prihranjivanje tekućim organskim gnojivom i eko-preparatima (jedno do dva folijarna prihranjivanja).

Radi rane proizvodnje primjenjuje se prekrivanje agrotekstilom, čime se ostvaruje ranije uspijevanje za 7-10 dana.

Prinos rotkvice kreće se od 8 do 12 t/ha.

UZGOJ (PROIZVODNJA) ROTKVE Rotkva ne podnosi uzgoj u monokulturi. U plodoredu dolazi na drugo mjesto, poslije vrsta obilno gnojenih organskim gnojivom ili poslije mahunjača. Kao naknadna kultura uspješno se uzgaja poslije graška, mahuna, ranog krumpira ili strnih žita.

Za proljetnu proizvodnju osnovna obrada tla se obavlja u jesen na dubinu 25-30 cm, a u proljeće se izvodi odgovarajuća pred sjetvena obrada. Za ljetnu sjetvu se plitko obraduje, uz istovremenu predsjetvenu pripremu tla to neposredno poslije skidanja prethodnog usjeva.

Kao i rotkvica dobro reagira na folijarna prihranjivanja tekućim gnojivom. Rotkva se uzgaja u vrtu, njivi, a rjeđe kao rana proljetna kultura u zaštićenom prostoru.

Sjetva se obavlja tijekom ožujka za ranu proizvodnju i tijekom srpnja i kolovoza za jesenju proizvodnju. Sjetva je u redove na udaljenost 30-35 x 8-10 cm sa oko 10 kg/ha sjemena. Na većim površinama sjetva je u dvo ili četveroredna alatne razmakom od 50-60 cm, između redova od 20-25 i u redu od 5-10 cm. Sjetvu treba obavljati postupno svakih 7-10 dana, na dubinu od 2-3 cm.

Njega usjeva - tijekom vegetacije 2-3 puta se kultivira. Po potrebi obavlja, se jedno prorjeđivanje u fazi 2-3 lista. Uz redovito zalijevanje (3 do 4 puta), posebno pri ljetnoj sjetvi s količinom vode od oko 30 mm, prihranjuje se, a po potrebi i štiti od buhača. Kod proljetne sjetve berba je u lipnju i srpnju, a pri ljetnoj sjetvi u listopadu, prije jačih mrazeva. Rotkva se ubire ručnim alatom ili se izorava. Za zimsku potrošnju odstranjuju se listovi, a korijen čuva u podrumu, trapu ili skladištu.

Prinos rotkve sreće se od 20-25 t/ha.

Berba i skladištenje rotkvice

Pri uzgoju na otvorenom rotkvica se može brati od travnja do početka studenog, a u mediteranskom području i nešto ranije u proljeće i kasnije u jesen.

Bere se kada kod većine biljaka promjer hipokotilskog gomolja iznosi oko 15 mm. Na većim površinama bere se mehanizirano, a na manjim površinama ručno, čupanjem.

Nakon berbe vežu se u vezice i slažu u letvarice ili kutije. Ako se mehanizirano bere, rotkvica se obično prodaje bez lišća, s korijenom ili bez njega, oprana i pakirana u manje kutije ili jedinična pakiranja u PE vrećice.

Rani kultivari rotkve se beru 50 – 60 dana nakon sijanja. Na lakšim se tlima rotkva može čupati ili vaditi odgovarajućim vadilicama. Jesenska rotkva obično se vadi u listopadu ili početkom studenoga, odstranjuje se lišće i pakira u duboke letvarice ili mrežaste vreće od sintetskih vlakana za opremu na tržište.

Prinosi mogu iznositi od 20 – 50 kg/ha. Slaže se u vezice ili nakon obrezivanja lišća pere i pakira u perforirane PE

vrećice za jediničnu prodaju. Rana rotkva s lišćem može se skladištiti do 2 tjedna pri temperaturi od 0 ºC i relativnoj vlazi zraka 95%, a bez lišća do mjesec dana. Jesenska rotkva najčešće se skladišti u podrumima i trapovima, gdje se može održati 4 – 6 mjeseci.

Rjeđe uzgajane vrste iz porodice Brassicaceae

RIKOLA - uzgaja se kao jednogodišnje ili dvogodišnje lisnato povrće. Podrijetlom je iz središnje i južne Europe, ali raširena u Sjevernoj Africi, Sjevernoj Americi i Bliskom istoku.

Predstavlja izrazito kvalitetno i ljekovito povrće, sadrži dosta vitamina C, mineralnih tvari, naročito željeza, vlakana i drugih korisnih tvari. Sve vrste imaju gorak i aromatičan ukus. Gorčina listova povećava se starošću biljke, zato je najbolji ukus mladih listova. Gorčina listova potječe od glukozinolata, izotiocianata koji se nalazi u srodnim biljkama.

Rikola se najčešće koristi kao salata ili kao dodatak salatama radi poboljšanja arome i ukusa. Listovi čine rozetu, listovi su nazubljeni i urezani s izraženom centralnom žilom. Biljke brzo iscvjetavaju, naročito povećanjem temperature i dužine dana.

Rikola je kultura skromnih zahtjeva za toplinom i otporna je na mraz. Zato se proizvodi tijekom cijele godine. Ova biljka najbolje uspijeva na lakim pjeskovitim i srednje teškim tlima. Tla trebaju biti neutralne reakcije, ali može se uspješno uzgajati i na alkalnim tlima, na vlažnim i suhim tlima i veoma dobro podnosi sušu. Najbolje uspjeva na dobro osunčanim terenima, ali može uspjeti i na polusunčanim terenima, te na vjetrovitim terenima.

Uzgajanje rikole je dosta lako i brzo se postižu berbe za oko 40 dana od sjetve. To je kultura koja nema ozbiljnih problema sa bolestima i štetnicima.

Obrada tla za rikolu je isto kao i kod drugog lisnatog povrća. Osnovna obrada izvodi se na dubini od 20 cm, uz kvalitetnu površinsku pripremu, jer se rikola gotovo isključivo proizvodi direktnom sjetvom iz sjemena, a sjeme je sitno.

Sjetva rikole može početi rano u proljeće, obično u ožujku. Sije se svakih tjedan dana do listopada pa se mogu listovi brati i tijekom zime. Sije se na razmak između 25 i u redu 3-5 cm, pri čemu se troši oko 1,5 – 2 kg sjemena po hektaru.

Od mjera njege treba primijeniti samo redovito zalijevanje i suzbijanje korova. Bere se kada se dobro formira rozeta listova, pri čemu se mogu brati listovi rozete ili se čupaju cijele biljke.

Prinos je oko 20 – 25 t/ha.

Slika 54. Rikolu (Izvor: agroklub.com)

SALATNA REPICA – BIJELA REPA (BRASSICA NAPUS L.) - otporna na niske temperature. Po ukusu podsjeća na kupus. Uzgaja se tijekom zime (na prozoru) za rezanje ili se sije u jesen i u proljeće u vrtu gdje se prvi put reže kao ponik, a zatim kao odrasla biljka. Listovi su svijetlozelene boje hranjiviji od špinata, bogati vitaminom B, kalijem, magnezijem i željezom. Stvara zadebljane, plosnate, izdužene ili lopataste korijene bijele i žute boje sa ljubičastim ili zelenim vršnim dijelovima.

Dobro podnosi niske temperature. Kao mlada biljka - salata, može se uzgajati u kući, a već za 10 dana režu se

listovi.

Slika 55. Salatna repica – Bijela repa (Izvor: www.agroklub.com)

Slika 56. Bijela repa (Izvor: Lazić, 2013.)

BROSKVA - otporna je na mraz (-10 °C). Stvara zadebljane korijene bijele i žute, okruglog ili dugoljastog oblika koji se koriste za varivo, a krupni listovi su dobra stočna hrana.

Uzgaja se direktnom sjetvom ili iz rasada u svibnju. Daje dobre prinose kao druga kultura (sjetva u lipnju).

U jesen se vadi korijen uz prinos od 60 -70 kg korijena i 10 -15 kg listova na 10 metara kvadratnih.

Slika 57. Broskva (Izvor: www.agroklub.com)

POSTRNA REPA - REPA UGARNJAČA - ima listove slične rotkvi. Formira bijeli, crvenkasti, zadebljani, okrugli, plosnati ili dugoljasti korijen. Zbog kratke vegetacije najčešće se uzgaja kao druga kultura, sjetvom u redove (20x30– 15x20 cm). Sjetva je u srpnju i kolovozu, a ubiranje listova u jesen. Često se gusto siju u sandučiće ( 3x3 cm), a mladi listovi se režu i koriste kao salata ( imaju ugodan kiseli okus). Pri sjetvi u travnju i svibnju, stvara se cvat slična brokuli, koja se bere kada se otvore prvi cvjetovi. Korijen se može vaditi nakon 60 dana, a cvat se bere za oko 120 dana. Prinos korijena je od 20 – 40 kg, cvati 15 -20 kg na 10 m2. Korijen se zimi čuva u podrumu.

Slika 58. Postrna repa - Repa Ugarnjača (izvor: www.agroklub.com)

ABISINSKI KUPUS – po ukusu je između kupusa i gorušice. Veoma je otporna na niske temperature. Listovi se režu već 21 dan poslije sjetve.

GORUŠICA – uzgaja se na sunčanom položaju. Sije se u ožujku. Koristi se ponik, mlada biljka i sjeme kao i kod i bijele gorušice.

Slika 59. Gorušica (Izvor: www.ravarka.vezirkasjerotanovic.hs-hkb.ba)

BAŠTENSKA KRES salata – raste brzo u posudi ili sanduku na smjesi pijeska i treseta (1: 1) uz dovoljno vlage. Za 10 – 15 dana od sjetve režu se mlade biljke (u tijeku vegetacije 2- 4 puta) i koriste se kao ukusna salata.

Slika 60. Baštenska kres (Izvor: www.kuhinjica.rs)

DRAGUŠAC – vodena kres salata je biljka vlažnog tla, odnosno čistih riječnih tokova (raste samo u ne zagađenoj vodi).

Najuspješnije se uzgaja na rubovima čistih potoka. Može se uzgajati i u kalenicama. Na dno se stavi mahovina ili pijesak, a zatim zemlja. Stavi se čista voda i drži se na svijetlu ali ne na jako osunčanom mjestu.

Za 40 – 45 dana ubiru se mladi izdanci, bogati vitaminom C i beta karotenom, bez šećera pa je korisna za dijabetičare.

Slika 61. Dragušac (Izvor: www.val-znanje.com)

MORSKI KUPUS - je samonikla jestiva višegodišnja biljka, ali se uzgaja iz

sjemena, rasada ili izdanka. U trećoj godini se vrši bijeljenje izdanaka tako da se biljka prekrije travom, slamom ili crnom folijom.

Mladi izdanci se sijeku nakon 10 – 15 dana, kada su bijele boje i visine oko 20 cm. U jesen se vadi iz vrta.

Korijen se sadi u gredicu, u podrumu i u tami. Tijekom zime obavlja se podsticanje - bijeljenje izdanaka.

Slika 62. Morski kupus (Izvor: www.agroklub.com)

KINESKA BROKULA - jednogodišnja vrsta. Cvjetna stabljika je sočna, debljine oko 2 cm (nerazvijena cvat se koristi kao varivo), a listovi su sočni plavo – zelene boje.

Otporna je na visoke temperature i na blagi mraz. Sije se od proljeća do listopada. Za ranu proljetnu potrošnju uzgaja se u

zatvorenom prostoru. Sjetva je na 10 – 12 cm, a za sukcesivnu sjetvu razmak je i do 30 cm, a tada

se prvo reže središnja cvat, a bočne se dalje razvijaju. Ubiranje počinje 50 – 70 dana nakon nicanja.

Slika 63. Kineska brokula (Izvor: www.kut-.bloger.index.hr)

SENF ŠPINAT- za ishranu se koriste listovi. Ima 30 – 50 cm visoku stabljiku, a u generativnom razdoblju i do 90 cm. Listovi, lisne drške i cvat se koriste kao salata koji su oštro - slatkog okusa jer sadrže senfoligoglukozide, a bogat je vitaminom C.

Slika 64. Senf špinat (Izvor: www.aukcije.hr)

KOMATSUNA – obuhvaća različite biljke po visini, boji i okusu lista (od širokih

svijetlozelenih do sjajne tamnozelenie boje) i rozete. Po ukusu podsjeća na kupus i

koristi se kao dodatak salatama ili za variva. Otporna je na niske temperature, dobro

podnosi sušu i rijetko cvijeta u ljeto. Listovi se beru tijekom cijele vegetacije.

Slika 65. Komatsuna (Izvor: www.46northfarm.com)