1

don Ivan Bodrožić

Križni put s desnim razbojnikom

Editio privata

Dom. Ioannes Iadrensis

2

Uvodna molitva

Svemogući Bože, meni si iskazao čast da budem uz tvoga Sina u

posljednjim i najtežim trenucima njegova života. Biti sudionikom i

svjedokom njegova križnog puta i smrti u početku je za me bila samo

obična slučajnost kojom nas je vezala ista osuda, da bih potom na križu

spoznao milost tvoje božanske ljubavi i spasenja. Po toj milosti sam ja,

premda razbojnik, postao vjerni nasljedovatelj tvoga Sina, svjedočeći

tako pravi smisao ove pobožnosti kojom obnavljamo sjećanje na

njegovu slavnu i spasonosnu muku.

3

PRVA POSTAJA

Isusa osuđuju na smrt

Bože Izraelov, dok sam iz mračne tamnice već u ranu zoru slušao

povike razjarene svjetine, pitao sam se što se događa. Razabrah da nije

posrijedi još jedna pobuna zbog koje sam i sam završio u tamnici i

čekam izvršenje smrtne presude, nego suđenje nekom čovjeku. Čudno

mi samo da se taj rimski krvolok, koji je prolio rijeke židovske krvi,

ustručava osuditi jednoga čovjeka, i to na izričito traženje narodnih

starješina. Žarko sam te molio, i još uvijek molim: Spasi me, kao što si

spasio svoj narod iz šaka faraonovih i mnoge njegove junake od

moćnijih neprijatelja. Ta, ništa drugo nisam radio nego se borio za

slobodu tvoga naroda i za pravedno uspostavljanje njegova i tvoga

kraljevstva na svijetu. Međutim, opet si me razočarao. Ponadao sam se,

naime, da bih upravo ja, i prema tvojoj i prema ljudskoj pravdi, mogao

biti osuđenik kojega će, između nas trojice, Pilat osloboditi umjesto tog

nesretnika. No, kao da su moje molitve bile uzaludne. Na slobodu je

pušten Baraba, najokrutniji od svih nas. Kad su se po drugi put

ostvorila vrata naše ćelije da izvedu as dvojicu preostalih osuđenika,

znali smo da dolazi vrijeme izvršenja osude. Društvo će nam činiti

dotični Uznik. Čudno da već prije nisam upoznao čovjeka pred kojim

dršću. Zato ne mogu reći da nisam radoznao da mu vidim lice. Zanima

me samo koliko on mora imati mržnje u očima ako im se učinilo

prihvatljivije umjesto njega pustiti ubojicu i velikog vođu pobune.

Pomolimo se: Oče nebeski, nauči nas da ne sudimo, već da

znamo prihvatiti sud i osudu, bilo krivu bilo pravu, da bismo mogli

s tvojim Sinom oslobađati svijet osude u koju ga strovaljuje zlo,

grijeh i nepravda.

4

DRUGA POSTAJA

Isus prima na se križ

Ne znam jesam li bio više iznenađen ili razočaran onim što sam vidio

kad su nas vojnici iz tamnice proveli kroz sudište. Razočaran, jer nisam

ugledao nikakvu strašnu osobu koje bi se trebalo bojati, već jednog

običnog rabina, Nazarećanina, kojeg sam imao prigode i sam jednom

zgodom slušati. Pouzdano znam da je bilo pokušaja da ga se iskoristi

za našu stvar, za pobunu protiv Rimljana, ali on se uvijek držao po

strani od politike i političkih buntovnika. Međutim, kojeg li proturječja.

Mora mu se priznati da se nije ustručavao prozivati vjerske i

nacionalne vođe svoga naroda zbog ćudoredne nedosljednosti i

duhovne mlakosti. Pričao je o nekom svome Bogu, koji se baš nije

uklapao ni u moje poimanje o vjeri. Kad vidim njegovu sudbinu,

zaključim da sam možda i dobro činio što se nisam toliko bavio vjerom

i pobožnošću. Ta koja korist od toga kad, evo, ovako ili onako, čeka nas

isti kraj. Nakon svega za se mogu barem ustvrditi da sam sve pokušao

što sam mogao. Zato umirem uzdignute glave. Iznenađen sam bio jer

nije bilo mržnje u njegovim očima, samo puno patnje i boli. Ni

bičevanje ni trnova kruna, ni uvrijede ni batine ipak nisu mogle ugasiti

plamen koji je iz njih izbijao. Ako ništa, sad je barem imao prigodu

upoznati koliko su okrutni i zlobni ovi rimski osvajači. Nepojmljivo mi

je samo da on tako zdušno prihvaća gredu koju mu na leđa natovariše,

kao da mu o njoj ovisi život. Nije valjda toliko neupućen da ne zna da

će mu tijelo biti obješeno upravo na tom sredstvu umiranja. Kad su i

nas dvojicu prisilili da sa svojim gredama pođemo za njim, u sjećanje

mi odnekud navriješe zbunjujuće riječi: Tko ne uzme svoj križ i ne ide

za mnom, nije mene dostojan.

Pomolimo se: Oče nebeski, daj nam snage da svakodnevno

prihvaćamo svoj križ da bismo postali dostojni učenici tvoga Sina

koji nas je na to pozvao.

5

TREĆA POSTAJA

Isus pada prvi put pod križem

Dok nosim gredu, pitam se kakvo li dostojanstvo on pronalazi u tome

da posrće pod težinom drveta. Kakvo li dostojanstvo u tome što ovako

izmučen pod njom pada? Kakvo li dostojanstvo u tome da si pod

tuđim nogama i da te mogu zgaziti kao crkva kad im se prohtije? Ne

sastoji li se ljudsko dostojanstvo od istine da jači ostaje na nogama, od

prednosti da je brži i okretniji od drugoga, te od ponosa koji mu ne

dopušta da se obazire na slabiće koji padaju? Za takvo dostojanstvo

sam živio i na nj bio ponosan. Ali, evo sad nisam više u tom položaju.

Sad sam ja pod tuđim nogama. Pao sam sa svoga visa. Ne preostaje mi

drugo nego pomiriti se sa sudbinom da je došlo kraju vrijeme moga

dostojanstva. Ali zašto se on ne miri sa sudbinom? Zašto se on uporno

pokušava podići iz prašine i nastaviti svoj put s drvetom na leđima?

Zar ne vidi da mu je tijelo slabo, bez obzira na duh i na volju? Jedino

pozitivno što vidim u njegovu padu je da je meni dobro došla mala

stanka. I ne ide mi sad u glavu zašto mi se javlja osjećaj sažaljenja

prema njemu. Odakle mi prijekor savjesti onog mog ponosa i

dostojanstva? Možda radi toga što ipak moram priznati da je mjera

moga dostojanstva bila bezobzirnost. Koliko sam samo puta pao držeći

svojim pravom gaziti po tuđim životima. Vjerojatno mi ovaj čovjek u

prašini želi reći da bi bilo mnogo dostojanstvenije da sam se prigibao k

ljudima kojima je trebala moja ruka da se pridignu.

Pomolimo se: Oče nebeski, kao što si dao snage svome Sinu

da ustane nakon prvog pada pod križem, daj i nama snage da

ustajemo nakon pada pod teretom života koji pritišće naša leđa, da

možemo živjeti uspravnim, dostojanstvenim životom.

6

ČETVRTA POSTAJA

Isus susreće svoju svetu Majku

Mislio sam da iznemogao i izranjen nije u stanju pratiti što se događa

oko njega, da od puste svjetine ne razaznaje osobe. Očito sam se

prevario, jer ni krv ni bolovi nisu mogli ugasiti njegov prodorni pogled

koji se u jednom trenutku spojio s tužnim pogledom jedne žene, koja se

naguravala s mnoštvom oko sebe. Po crtama i izrazu njihovih lica

iščitavam da mu je to majka. Iz neposredne blizine promatram taj

nijemi susret i čujem izgovoreno samo ime: Isuse!, razgovjetno, toplo, s

ljubavlju. Prolaze me neki čudni trnci. Toliko nježnosti i bola u istom

trenutku. Toliko žalosti, nemoći, ponosa i dostojanstva. Skrhani bolju, a

opet jaki. Kao da ih ništa ne može zgaziti ni odijeliti. Misli mi odlutaše

mojoj majci. Gdje je ona sada? Možda je bolje da je nema, jer ne znam

što bih joj rekao niti što bih od nje čuo. Što bih joj saopćio svojim

pogledom? Čime bih je ispunio? Bi li me gledala s toliko nijemog

ponosa kao što ova žena promatra njega? Teško, jer se nemam čime

ponositi. Mržnja me je odvela u tolika nedjela koja sam nazivao

junaštvom u ime nacionalne i vjerske slobode. A ovdje u mojoj blizini,

kad se njihovi pogledi ukrstiše, sijevnula je velika iskra ljubavi,

usprkos boli, patnji i tolikoj mržnji što se na nj oborila. Njezin je sjaj i

mene zahvatio do te mjere da oko sebe nisam ništa više vidio ni čuo.

Kad me udarac biča vratio u stvarnost, obazreh se oko sebe, u čudu, ne

shvaćajući da baš nitko nije primijetio ovaj susret Majke i Sina što grije

dušu, ulijeva nadu i daje snagu.

Pomolimo se: Oče nebeski, na životnome putu daj nam radost

spasonosnog susreta s onom koja je tvome Sinu bila najbliža i u

najradosnijim i u najbolnijim trenucima života!

7

PETA POSTAJA

Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Odlučivši ovom krvavom prizoru dati malo više ritma, usporavanoga

Isusovim stalnim zastajanjem i posrtanjem, vojnici uhvatiše jednog

slučajnog prolaznika da podmetne svoje rame pod njegovo drvo.

Opirao se njihovu planu. Ne samo što nikad nije htio biti dionik

razuzdane svjetine, gledajući uvijek vlastita posla i uzdajući se u rad

svojih ruku, nego i zato što mu je bio dovoljno težak težački život. No

kako nije bilo uzmaka pred prijetnjom, uz poruge koje su stizale i na

njegov račun, bilo mu je jasno da je još jednom dodatno breme stiglo na

pleća običnog trudnog čovjeka. Zatečen nametnutom „radnom

obvezom“, pitao se kako to da je zapalo upravo njega, dok se okolo

nagurava masa dokonih cinika koji i tako sudjeluju u ovom metežu.

Dotle je Nazarećanin ispred nas izgovarao riječi i molitve zahvale

svome Bogu, što mu je providio ovog čovjeka. Slušajući ga kako

šapuće: Jaram je moj sladak i breme je moje lako, imao sam osjećaj da

bodri svoga pomagača. Pošto vojnici ponovno natovariše drvo na

Isusa, slučajni križonoša je djelovao preobraženo. Zbunjen kao u

zanosu, spontano je pošao za nama. Opipavao se po ramenu kao

čovjek koji je nešto izgubio. Gledajući za Nazarećaninom, djelovao je

poput trudbenika koji je otkrio novo oruđe bez kojega više ne može

zamisliti svoj rad, poput izumitelja koji se divi uzvišenosti svoga

izuma, poput vrsnog orača koji se više ne okreće kad stavi ruku na

plug. U tom drvetu kao da je bila neka čarobna magnetska snaga koja

ga je neodoljivo vukla naprijed.

Pomolimo se: Oče nebeski, kao što si svome Sinu Isusu na

njegovu križnom putu providio pomoć Šimuna Cirenca, ne dopusti

da nam ponestane pomoći naših bližnjih u poteškoćama i nevoljama

koje nas zadese.

8

ŠESTA POSTAJA

Veronika pruža Isusu rubac

Tko je ova žena koja je priskočila da mu rupcem obriše krvavo lice? Po

izgledu je jedna od onih pobožnih žena koje sav svoj vijek prožive u

skromnosti između obitelji i hrama. Držeći ih neukima, nismo im

davali pravo govora, a one doduše, tihe kakve jesu, nisu ni trošile

mnogo riječi. Njihovo oružje bila je vjera i ljubav koja je i njoj dala

snagu da pobijedi strah od svjetine. Ne znam koliko li je njemu bilo

lakše, ali zahvalni plamen u očima govorio je kako zbog ovakvih ne

gubi nadu u ljude. Tek sad vidim da bi i meni u ovom trenutku mnogo

značila jedna takva beznačajna osoba. Čuo sam odjek ove svete duše

kad je, nakon susreta s Osuđenikovim očima, svrnula pogled na rubac

čitajući njegov sadržaj. Umjesto perom i mastilom, ispis je bio čavlima i

krvlju. Umjesto izvornog rukopisnog potpisa, držala je portretni ispis.

Živjela je meditirajući riječ, a na dar je dobila sliku lica: odsjaj slave i

otisak bića Njegova. Privijajući na grudi krvlju natopljeni rubac,

shvatila je da posjeduje veličanstveno djelo koje daje smisao prolivenoj

krvi. Nastavljajući hod pokraj nje, čuh kako tiho izgovara molitvu: Lice

tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.

Pomolimo se: Oče nebeski, kad nam krv, znoj i suze napune

oči, te više ne vidimo puta ispred sebe, nek nas prati pomoć svetih

žena moliteljica, kojima ćeš, dok ublažuju tuđe patnje i muke,

utiskivati sve dublje u srce lik svoga Sina.

9

SEDMA POSTAJA

Isus pada drugi put pod križem

Postaje mi neugodno promatrajući ga kako tetura, posrće i pada. Ne

znam što je gore: pasti kad ne znaš uzrok pada, ili kad znaš, a ne možeš

ga izbjeći; kad nisi sve učinio da ne padneš, ili kad si nemoćan spriječiti

ga. Ovaj čovjek se nije slučajno okliznuo. Uzrok njegova pada nije

neopreznost i nehaj već tjelesna nemoć. Opetovano padati je znak

slabosti i samo ti, Bože Izraelov, znaš kako sam se rado pred tobom

pravdao i ispričavao slabostima, samo da bih nastavio živjeti u padu.

Nisam tražio da me ojačaš, nego da zažmiriš u ime moje slabosti. Sada

me za sve to stiže kazna. Ako si mene kaznio ovako nemilosrdno za

moje slabosti, što li je tek ovaj zgriješio? Tko je sagriješio, on ili njegovi

roditelji? Dok po mislima prebirem odgovor na ove upite, do ušiju mi

dopre molitva bogobojaznog rabina koji promatraše ovaj bolni prizor:

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da

ga Bog bije i ponižava. Ako pada zbog nas, onda ustaje radi nas. Diže

se da mene podigne iz mojih slabosti, ukazujući mi da i ti imaš slabost,

jedinu slabost, Svevišnji, a to je ljubav prema grješnicima. Naši nas

prijestupi taru, ti ih pomiruješ njegovim ustajanjem, jer si spor na

srdžbu i bogat dobrotom.

Pomolimo se: Oče nebeski, čiji se Sin Isus ponizio do križa da

bi pridigao iz grijeha nas slabe grešnike, daj nam snage da po

njegovu padu savladavamo vlastite slabosti.

10

OSMA POSTAJA

Isus tješi jeruzalemske žene

Premda shrvan od boli, ipak nije bio sobom zaokupljen da ne čuje

glasove i plač žena i djece koji su išli za nama. To su oni čiji se glas

inače ne čuje, ali je njegovo uho bilo toliko osjetljivo da ih nije

zanemario. Sam na izmaku snaga, a opet ima snage tješiti ožalošćene,

bez obzira što je njegov položaj neusporedivo teži. Ostadoh zatečen

prizorom i njegovim riječima. Sjetih se svoje žene koja je živjela u

sličnim okolnostima kao i ove što plaču i tolike druge u našem narodu.

Trčale su slušati ovog Učitelja kad je prolazio njihovim krajem.

Oplakivale su sebe i svoju djecu zbog grijeha svojih muževa. Kad god

mi je htjela prepričati događaje i riječi, bezdušno sam joj zatvarao usta

psovkama i uvrjedama. Koliko me je puta pokušala odvratiti od zla,

koliko sam joj samo boli nanio i udaraca zadao, koliko li je suza pustila

radi mene. Držao sam da je njezino da šuti, da rađa i odgaja djecu, a

On ju je učio da je Božjom providnošću stavljena na moj put da me

suzama istrgne zlu iz kandža, da me molitvom otrijezni od

bezbožnosti. Ne preostaje mi nego tražiti oproštenje što sam je doveo

do toga da oplakuje sebe i našu djecu. Očekivala je zaštitu, a strepila je

od sileđije. Premda je živjela u špilji razbojničkoj, htjela je biti čuvarica

obiteljskog ognjišta. Neka su blagoslovljene sve suze njene, prolivene

radi moga dobra. Blagoslovljene bile pouzdane molitve i probdjevene

noći, blagoslovljena bila ustrajna vjera koju je s Njegovih usana

primila.

Pomolimo se: Oče nebeski, čiji je Sin i u najtežim trenucima

imao snage tješiti ožalošćene, daj nam snage da ne pribjegavamo

lagodnim životnim rješenjima, već onima koja se slažu s tvojom

Istinom.

11

DEVETA POSTAJA

Isus pada treći put pod križem

Gospode Bože, protresao si me opet još jednim njegovim padom. Već

neko vrijeme pažljivo sam hodio slijedeći trag stopa njegovih, kao

dijete koje se boji da ne zaluta. Gazeći u njegove otiske, dublje sam

ulazio u sebe, pronalazeći u svojoj duši tvoje tragove. Nisam se mogao

odlijepiti iz tih stopa, jer on je na Kalvariju išao s ciljem da dadne smjer

mojim nogama. Išao je u smrt da mene oživi, po patnji je dolazio

dopobjede, da spasi mene od beznađa. Kad sam pošao iz Pilatova

dvora, mislio sam da slijepac slijepca vodi, dok je on trostrukim padom

strpljivo čekao moje pokajanje, da me izvuče iz jame propasti i blata

grijeha. Padao je pod bremenom jer nije pristao prignuti koljeno pred

Zlim. Njegovim padovima uveo si me u tajnu neokajanih osobnih

padova, a njegovim ustajanjem nebesko svjetlo ulazilo je u dušu moju.

Da bi mene ozdravio, svidjelo ti se pritisnuti ga mojim bolima; da bi

pridigao mene, palog Adama, njega si ponizio da preda mnom ustaje.

Tebi koji si triput svet, neka je hvala za ovaj milosni dar, neka ti je

hvala za ovaj uspon po njegovim padovima.

Pomolimo se: Oče nebeski, po svome Sinu Isusu kojega

nikakav pad ne sprječava u izvršenju vlastitog poslanja, daj nam

snage vrjednovati sve patnje, boli i padove koji su se dogodili s

ciljem da nama dadnu život.

12

DESETA POSTAJA

Isusa svlače

Bože moj, kako je teško meni, nedostojnom Adamovu sinu, promatrati

ovaj prizor. Dopustio si da Sina tvoga osude kao razbojnika, da

podnese patnju i muku, da ga osramote lišavajući ga časti, da ga ogole

zbog moje golotinje. Poput praoca našega htjeli smo te opljačkati, a

obogatili se nismo. Dajući nam sebe, stavio si život na kocku i mi te

prokockasmo. Kao u onaj drevni dan tako i sada, stojeći pred svojim

Bogom i pred stablom života, ostajemo sirotinja s gorkim okusom

spoznaje da smo, više nego ikad, nagi zbog svojih nedjela, a tvoj

Pravednik nedužan usprkos osude, svet unatoč porugama, cjelovit

usprkos ranama i udarcima. Premda gol, zaogrnut je nevinošću. Stoji

bez odjeće ne proklinjući niti preklinjući, ne potražujući nego dajući.

Iako bez ičega, ipak ima sve imajući sebe dok tiho moli: Žrtve i prinosi

ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. Ovaj velikosvećenički prinos

nitko mu ne može uskratiti. Satrven od bola kao da poziva svojim

izmučenim tijelom: Tijelo mi ne možete oduzeti jer ja jesam u tijelu.

Možete ga samo iz moje ruke uzeti. Njega vam svojevoljno dajem.

Nisam ja jedini bio osupnut ovim prizorom. Čuh mladog Teologa kako

šapće: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Od punine

njegove svi mi primismo.

Pomolimo se: Oče nebeski, daj nam milosti da potpuno

svjesno i gorljivim duhom proživljavamo euharistijsko predanje

tvoga Sina, koji se potpuno ogolio radi spasenja nas grješnih ljudi.

13

JEDANAESTA POSTAJA

Isusa pribijaju na križ

Jahve, o Bože moj, došao je trenutak boli kad čavli neumoljivo razdiru

ovaj šator zemaljskog prebivanja. Dok promatram njegovu neizmjernu

bol u trenutku pribijanja na križ, urezuju mi se riječi njegove molitve:

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Kad se mislilo da oštrina čavala

potpuno razdire smrtni zemaljski šator u kojem se nastanio Bog, on

svojom molitvom zašiva pokidane niti između neba i zemlje i pukotine

koje grijesi ostaviše na nebeskom šatoru u kojem prebiva čovjek. Čavli

su postali klinovi kojima je učvršćen Šator sastanka na zemlji, na drvu

križa. Hvala ti, Svevišnji, za milosni dar kojim si odgrnuo zastor

slabosti i neznanja i dao mi da u Raspetome, Sluzi tvome, promatram

tebe licem u lice ulazeći na ovako neobičan način u Pomirilište po tijelu

njegovu prikovanom. Dajući svoje tijelo pribiti na križ, izbrisao je

zadužnicu grijeha mojih, meni koji sam zbog prijestupa tijela bio

mrtav. Uz suze iz očiju, iz srca ti upravljam skrušenu molitvu: Oče,

oprosti meni grješniku, koji nije dostojan zvati se sinom tvojim, radi

čije ponižene ljukdskosti tvoj sin visi na križu. Hvala ti što mi daješ

snage da se u ovom odsutnom času, koreći svog bližnjeg, zauzmem za

onoga koji se sam ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojem, da

grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. Budi hvaljen

za danu milost da prepoznam kralja, i da ga s pouzdanjem zamolim:

Isuse, kralju židovski i kralju moj, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo

svoje!

Pomolimo se: Oče nebeski, po svome utjelovljenom Sinu

Isusu, daj nam snage i hrabrosti da u životu uvijek budemo

prikovani uz istinu, dobrotu i pradu, ma kako se suprotno činilo

prihvatljivijim, te tako doprinesemo dolasku tvoga Kraljevstva na

zemlju.

14

DVANAESTA POSTAJA

Isus umire na križu

Čudno je ovo prijestolje na kojem smrt iščekujemo. Kao da mi Raspeti

htjede reći: Sjedi mi zdesna, dok ne podložim neprijatelje tvoje za

podnožje svojim nogama. A posljednji neprijatelj bit će podložena

smrt. Već sam se gotovo zlurado pitao: Gdje je smrti pobjeda tvoja?

Gdje je smrti žalac tvoj?, kad mi do srži bića prodrije vapaj: Bože moj,

Bože moj, zašto si me ostavio. Bože Izraelov, zar sam se u posljednjem

trenutku prevario držeći ga onim što nije? Jesam li uzalud svoju nadu

u nj polagao? Moju žeđ za istinom utažila je molitva predanja koju je

ispod glasa nastavio moleći u poniznosti tvoju pomoć, poslušan tebi do

smrti, smrti na križu. Vidjevši da me napojio mirom, premda žedan,

ne htjede piti. Oživio sam promatrajući Boga kako umire. Dok sam

promatrao kopljem probodeni bok, bi mi dano zaviriti u Božje srce iz

kojeg se izlijevao milosni potok. S dozom neskrivenog ponosa shvatih

da mi za vječni život ne koristi ništa drugo znati osim Isusa Krista, i to

raspetoga. Sada, dok čekam da mi vojnici prebiju noge, rušeći dom

mog ovozemnog boravka, ne ostajem bez oslonca jer sve položih u

njega, da mi potpornjem svoga križa sagradi dom na nebesima. Dok

umirem u mukama i bolovima nitko mi ne može oduzeti vjeru u kojoj

ponavljam njegove posljednje riječi: Oče, u ruke tvoje predajem duh

svoj.

Pomolimo se: Oče nebeski, po smrti svoga Sina, daj nam

svijest da nas nikad ne napuštaš i jakost kojom ćemo svoj duh uvijek

predavati u tvoje ruke.

15

TRINAESTA POSTAJA

Isusa skidaju s križa

Kalvariju još potresaše tajac nakon njegove smrti, kad je Mariju zapalo

ispuniti majčinsku obvezu skidajući s križa svoga i tvoga Sina. Svrćući

svoj pogled prem meni, nevoljnom grješniku, to je u smiraj života

našao pokoj duši svojoj, u ušima su joj odjeknule riječi njegove

oporuke: Ženo, evo ti sina! Po njoj, najizvrsnijem Tumaču Riječi Božje,

sad i ja znam da se one riječi nisu odnosile samo na Ljubljenog

Učenika! Nije mogla ostaviti na križu mene, svog tek rođenog sina, koji

je „stjecajem okolnosti“ pronašao put u kuću Očevu. Blaženo krilo na

koje me je primila, kao što mati prima novorođenče, prvog nakon

svoga Sina. Biti u raju brat Prvorođenca od mrtvih, dok Majka drži

moje mrtvo tijelo, neizmjerna mi je i nenadana radost. Zato me

obuzima neka čudna toplina, jer u tom naručju nisam više nepoznati

razbojnik što umire bez igdje ikoga. Primljen sam u veliku obitelj boli i

nade, po njegovoj krvi, riječi i volji. Njezin Jedinorođenac mi nije dao

samo nebo, nego je i moj zemaljski boravak protkao sviješću

pripadnosti. Dok sam poput njega predavao duh u ruke Očeve, u srcu

osnažen Duhom posinstva, nisam ni slutio da ću time i tijelo predati u

majčinski zagrljaj one u čijem je krilu njegovo tijelo bilo satkano.

Pomolimo se: Oče nebeski, po svome Sinu koji nas je svojom

smrću uveo u pokoj, potakni nas da trajno razmatramo o onome što

oko nije vidjelo ni uho nije čulo, a ti si pripremio onima koji te

ljube!

16

ČETRNAESTA POSTAJA

Isusa polažu u grob

Oče Gospodina moga raspetoga, da moj život nije imao ovako čudan

završetak, bio bih uzalud trčao. Moje lutanje se pretvorilo u hodočašće

na Kalvariju, neuspjeh u uspjeh, osuda u pobjedu tvoga milosrđa,

kazna u milost križa, smrt u život nakon smrti. Moj grob nije mjesto

tame i užasa jer moja je nada puna besmrtnosti. Obasjan je svjetlom

njegove istine i ispunjen snagom njegove pobjede. U meni je više života

sada nego dok bijah živ, a neopravdan, jer što sad živim u svom

mrtvom tijelu, u vjeri živim u Sina tvoga koji me ljubio i redao samoga

sebe za mene. Vraćen u zemlju iz koje sam uzet, osjećam se poput

pšeničnog zrna što čeka trenutak svoga klijanja. Dok dušom baštinim

krilo praoca Abrahama, dotle u sjeni Kristova groba moje tijelo

spokojno počiva iščekujući potpuno ispunjenje obećanja. Obilježen sam

znakom vjere, slavnim križem svoga Gospodina, te sada spavam snom

mira iščekujući trublje uskrsne pobjede. Na križu sam razapeo starog

čovjeka, da ovo grješno tijelo ne robuje grijehu. Muko kršten u smrt

njegovu, zajedno s njime ukopan sam u smrt. Ali kao što sam srastao s

njime po sličnosti smrti njegovoj, srast ću i po sličnosti njegovu

uskrsnuću. Zato se veselim jedino tražeći ono što je gore, gdje Krist

sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težim, ne za zemaljskim! Ta umrijeh i

život je moj skriven s Kristom Bogu! Kad se pojavi Krist, život istinski,

tada ću se i ja, u tijelu, s njime pojaviti u slavi.

Pomolimo se: Oče nebeski, hvala ti za slavu svoga Sina kojom

obasjavaš naša smrtna tijela, daj nam da tako živimo da uskrsna

radost iz dana u dan sve više ižarava iz našega bića.

17

ZAKLJUČNA MOLITVA

Gospodine, hvala ti što si mi dao milost pratiti tvoga Sina na

križnom putu njegove muke. Hvala ti za Kristov križ po kojem sam

dobio spasenje upoznavši tebe, istinitog i pravog, jedinog i

Trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, koji živi i kraljuje u

vijeke vjekova. Amen.