Krivudavom Ulicom-Pr Finci

www.NewImm.com Krivudavom Ulicom (thinking of drinking)

Strana 1 od 15

1

Krivudavom Ulicom (thinking of drinking)

Predrag Finci (London, 2004) Spasilac Noa se napio prvi. Tako bar piše u Knjizi. Piše da je na planini Ararat uzgajao lozu, zasadio vinograd, proizvodio vino, bio bezazlen, pravedan, uvažavan. Onda se napio, sinovi ga vidjeli golog, izvrgli ruglu. Sramotili ga jer se sam osramotio. Pred Bogom se osramotio. Osramotio se pred njegovim Zakonom a sinovi iskoristili očevu slabost da ga ponize. Priča o Nou, tom hotimićnom pijancu i prisilnom moreplovcu, ukazuje na nekoliko stvari. Ukazuje da piće nije u skladu sa Zakonom; da je opijanje kažnjivo; da onoga koji pije čini slabim; da daje pravo slabijima na izvršenje kazne i nasilje; da se ni neprikosnoveni Otac ni u vlastitoj porodici ne može ponašati kako hoće i da je svaka sloboda ne samo ograničena već katkada i nedopustiva. Napokon, da ne treba sa svakim piti. Ne treba piti ni javno, u nevrijeme, a ako se to već desi onda se ne smije prekoračiti granica. A sve se to desilo Noi, koji je spasio svijet od potopa i još poveo cijelu porodicu na plovidbu. Da nije pio, možda mu takvo šta ne bi ni palo na pamet. Odvratan je bio, taj Noa. Umjesto hronologije Termin dugujemo arapskom jeziku: al-kohl; fini prah antimona, koji je sližio za bojenje obrva, pa prema tome uljepšavanju, ljepoti. U arapskom svijetu destilacija je bila primjenjivana na sve vrste supstanci i povezana sa idejom da je suština nečega, njen eliksir, u samoj stvari fizički prisutna i da može biti izdvojena hemijskim putem. Otuda je al-kohl oznaka za svaki fini prah ili suštinu. Kasnije će se tu umiješati i Paracelzus, bez koga ništa u evropskoj alhemiji. Da li je alkohol izumio neki alhemičar koji je vodu pretvorio u vatru? I tako stvorio piće koje ne gasi žeđ, nego je uvećava. Stvorio tekućinu koja je i piće i hrana i droga. Navode se legende, navode događaji, pobrajaju bogovi i kraljevi, njima pridružuju smrtnici. Mnogo toga se spominje, ali nema imena izumitelja, nema ni tačnog datuma. Piće je izumila priroda sama. Pustila plodu zemaljskom da dosegne vrenje i postane ono što jeste, a nije. Priroda nam je dala i vatru i vodu i "vatrenu vodu". I svaku od njih kao "dobrog slugu a zlog gospodara". Sve nekako mislim da je pijanstvo postojalo i prije pića. London moje mladosti Kada mi se to prvi put desilo? Davno je od tada, a kao da nije. Majka mi je rekla da tome ima dvjesto godina, možda i više... U stvari, ne baš tačno tako. Pričala mi je o mojim precima, Ličanima, sve samim oficirima, o čijim lumpovanjima su ispredane priče. I djed mi je bio takav. Jednom se, snužden, zagledao u Lašvu: "Koliko je ove vode proteklo, toliko ti je dedo rakije popio". Njemu se pridružio Jack London. Onaj Jack London koji je prvo bio pijanac, a onda postao pisac, London koji je čitao Darwina, Marxa i Nietzschea, London koji je bio socijalista, što otkrih naknadno i shvatih moguće porijeklo vlastitih ubjeđenja. Onda i Ferid, koji je odnekud


Strana 2 od 15

2

nabavio bocu ruma. "Odsutni?" - upitao bi nastavnik. "Čolić, Finci, Marjanović" - spremno bi dežurni, a da i ne pogleda po razredu. Nismo izostajali iz škole ni zbog boležljivosti, ni zbog neznanja. Naši su nas nastavnici smatrali inteligentnim, lijenim i neodgovornim. Nije nam bilo do mnogih školskih predmeta, do discipline još i manje. Bobi je bilo do snijega, skijanja i cura, Feridu i meni do dugih diskusija o piscima i temama za koje naši nastavnici nisu imali razumijevanja, i kinoteke, na čijem platnu su treperili heroji "izgubljene generacije", puni romantičarske apatije i neostvarenih nada. Bjekstvo od školske stege nam bijaše dokaz vlastite slobode. Cunjali smo naokolo gradskim ulicama, raspravljali o Ljermontovu i Fockneru, prepričavali jedan drugom filmove, prepričavali i one koje smo zajedno gledali, divili se Louis Armstrongu i Glen Milleru, važno citirali Adlera i Freuda, s još više važnosti osporavali Marxa ("Srce je važnije od stomaka"), slavili anarhizam i, blago ošamućeni jeftinim rumom za kolače a nadahnuti Jack Londonovom životnom odisejom maštali o našim budućim pučinama. Poslije je sve išlo svojim tokom... Priča Svako ko je pio ima svoju, jedinstvenu priču o "najgorem pijanstvu". Jedinstveno bi, međutim, značilo apsolutno neuporedivo, a to ovdje baš i nije posrijedi. Ono doduše jeste jedinstveno u domenu pojedinačnog iskustva. Sva su pijanstva slična po tome što je uvijek u pitanju opijanje. Najgore pak pijanstvo je ono koje čovjek ne bi preživio (ili pak najbolje, ovisi o pogledu na život). Bio bi to lumperaj svih lumpovanja - da pijanac umre opijajući se. U mnogim žestokim pijankama se priča kako su se lumpađije napile i šta im se sve neobično desilo. Jeste, čuda se dešavaju. U pijanstvu ima nepredvidljivog, neželjenog, nemogućeg (i osta živ!), ima svakojakih dogodovština poslije petog pića, ali šta se imam toga sjećati? Mogu i večeras, ako hoću... U svakom slučaju, sve priče o opijanju su slične. Jedan počeo da pije, poslije ogrezao u piće (pesimistički) ili ga se oslobodio (optimistički). Nema ništa veselije od priča o opijanjima, ništa tako zastrašujuće kao priče o alkoholizmu. Piće je veseli demon. A u piću niz nepovezanih događaja, igra razbijenih stakalaca, zbrka haotičnih fragmenata koje svijest pokušava okupiti i čak imenovati cjelinom života. Sva pijanstva sam u jednom upoznao i u svima ono jedno nisam dokučio. Štimung Proustove madlene, Rilkeov lišće koje kao da iz nebeskih bašta pada, bagrem mog djetinjstva. Neki miris, neki zvuk, blagi povjetarac. Šta nas sve nagovara da nešto mislimo, osjećamo, volimo, poželimo? Koliko nas naša čula određuju? Što smo ih manje svjesni, to više. Summertime uvijek volim, ali kada sam ga onomad, u augustovsko podne čuo na jugu... Da li su mi Hajam, Baudelaire, Poe i ini pjesnici vina bili alibi za opijanje? prikrivenog umjetnika u meni? ekscentričnost? autodestruktivnost? Ili nekog čovjeka koji je u meni, nekog koji nisam ja ili koji jesam a ne bih da budem? Mati me jednom upita, onako, kao uzgred, zašto mrzim sebe. "Nećeš" - kaže - "da naneseš zla drugima, ali zašto sebi...". Dok to govori gleda negdje u daljinu, pa stade, a ja imam osjećaj da bi mi još mnogo šta mogla reći, ali neće. Lajt-motiv Chante la vie, pense l'amour


Strana 3 od 15

3

Strast Hegel u svojoj Filozofiji povijesti tvrdi da ništa veliko nije nastalo bez strasti. Kroz strast se ispoljava ljudska volja i želja. One hoće da se ospolje, hoće da se ostvare. Strast podstiče životni polet i djelatni optimizam. I u ovoj bilješci o ekstatičnim stanjima - koja je utoliko teže opisati ukoliko su čovjeku više "poznata", jer potpunost doživljaja oduzima mogućnost odstojanja prema doživljenom - upisana je ideja o mogućnosti ljudske ponesenosti. Ona je trenutak izuzetnosti, trenutak koji je s onu stranu svakodnevne rutine. Golem je taj trenutak. Golem je u svakoj vrsti životne opijenosti, u kojoj zanos jedan stvarni događaj učini sličnim snu, snu u kome ima mjesta i za milinu i za bunilo. Tada više ne postoji juče, nema sutra; sve je u jednom "sada", u jednom "odmah", sve u trenutku u kome bi trebalo da se desi "sve". Koliko takva opijenost preobražava biće i vodi ka otkrivanju izvornih snaga života, toliko može da vodi i ka suočavanju sa prikrivenim haosom i pogubnim ništavilom. Svaka opijenost zna razotkriti privid dnevnog smisla, ali potpuna prepuštenost takvom stanju može učiniti da me moj "život" oduzme meni. Čovjek nikada nije tako blizu gubitku kao na pragu nade. No, osobu ponesenu izuzetnošću vlastitog zanosa ništa ne može obuzdati. Zakon srca postaje središte djelatne volje. U takvom stanju sve obećava da bi se kroz ljubav, opijenost, rizik ili već neku drugu strast moglo doprijeti do životne sreće, do one punine u kojoj se u potpunosti ostvaruje cjelina vlastitih mogućnosti. Moguće je da bi se sva ova različito motivisana ljudska stanja u psihološkom smislu dala opisati kao kompenzacija. Teorija kompenzacije, međutim, unekoliko neosnovano zagovara da je isuviše ljudskih aktivnosti samo puka zamjena za neku neostvarenost. Nema šta se ne može naći na listi takvih prikrivenih promašaja, od vezanosti za vlastiti porod do umjetničkog stvaralaštva. Na kraju bi sve te teorije kompenzacije mogle vrhuniti u dokazivanju da je sve odreda zamjena za jedan osnovni nedostatak - nedostatak što je čovjek uopšte ono što jeste, nedostatak što je čovjek čovjek. Čovjek ipak mnogo češće nešto čini upravo zato što takvo šta želi i hoće da čini, a ne da bi prikrio neke dublje nedostatke. Voli djecu djece radi, stvara jer ga na to poziva sama stvar, a i pije jer mu je do pića. I upravo kada u potpunosti uživa u onome što čini, čovjek je u stanju dokučiti i ono što prevazilazi njegovu djelatnost/užitak. U stanju je dosegnuti prag transcendencije. Ništa zato što takav trenutak pripada više prividu no stvarnosti; ko je osjetio njegovu snagu zna da u njemu može biti više stvarnog života nego u svoj "stvarnosti", jer je u stanju zanosa čovjek na jedinstven način istovremeno potpuno sam sa sobom i potpuno bez sebe. Takav zanos se zna osjetiti i u pijanstvu. Onom pijanstvu koje je slavila romantika, onom koje spominje Baudelaire i kao dionizijsku svečanost veliča Nietzsche. Ali katkada i onom koje se zgodi u nekoj birtiji na kraju noći. Ko nije pio, izgubio je jedan svijet, ko je odveć pio, omašio je cijeli život. Kada na pijanstvo nagovara vlastita ispraznost, onda čak i oni koji su obećavali znaju tako zabasati u isprazno praznovanje da ih na kraju more života kao ljudsku olupinu nasuče na grebenje opustošenih, izgubljenih kreatura. Svaka provincija je puna takvih. Doduše, u provinciji talentovan čovjek lako strada, a izuzetan obavezno propadne, ali je na sve strane mnogo više onih kojima neki spoljnji razlog, ma šta bio, služi kao alibi za vlastitu nedoraslost životu. Takvima sve naopako ide jer piju, a piju jer im naopako ide. Čovjek od duha se, pak, nosi sa svojim pijanstvom, jer je ono često u njemu na dvostruk način; i kada ga omamljuje vino, nadasve ostaje omamljen svojom duhovnošću. Takav zna da učestalo pijančenje mnogo oduzima, a malo daje. Jeste da u časovima strasne toksinacije ("konja da prodamo, da prodamo, samo da igramo...") zna biti dodirnut trenutak uznesenja. Jeste da se može osjetiti i ona vrsta bratstva koja se ostvaruje


Strana 4 od 15

4

kao "ponoćni komunizam", u kome su svi sretni, zadovoljni i ravnopravni, jer su obično svi tako pijani da se i međusobno teško mogu razlikovati. U takvom trenutku nijedna cijena nije visoka: mnogo toga što u životu veseli plaća se, ako ne baš životom, ono bar zdravljem. Svo takvo praznovanje se desi u magnovenju. I izmakne. Tama potone, pruga dana se izvuće - kasno je, kasno! - i sva mudrost noći prsne u besmislenom jutarnjem nagvaždanju. Božur noći iz svijeta sjenki isklija u vlati dnevnog privida, koji razoruža sve iluzije; što svjetlije jutro, mučnija noć. Tek tada poneki shvati da piće stvarno oduzima, a prividno daje, tek tada shvati da pijanstvo daruje privid, a oduzima stvarnost, koju trezvenjaci moraju neprekidno da trpe. Ne želim tvrditi da je preporučljivo provesti život za šankom, ali ipak nisam siguran da je pijanstvo zanimljivije kao metafora nego kao stvarno stanje. U svakom slučaju, često su jedno drugom nalikovali, a i triježnjenja su slična. I to u svakoj vrsti opijanja: u onom ljubavi i onom imaginacije; u pijanstvu kao prirodnoj potrebi za omamljenošću; u žudnji za odsustvom i bjekstvom od svakodnevice; u traženju utjehe (a dok se u piću može naći, tuga još nije potpuna); u ispoljavanju narasle sreće; u lumpovanju kao slavlju i životnom ritualu; u svakojakom prikrivanju slabosti ("Nisam ja slab karakter, nego su mi jake mane" - govorio je moj prijatelj E.); u suicidarnoj autodestrukciji; u opijanju kao težnji ka oslobođenju i nedostižnom svijetu idealiteta... U mnogim od takvih stanja ima ponešto od opšte ponesenosti samim životom, od nade da se bar na trenutak može dosegnuti, bar na momenat osjetiti "pijanstvo bogova", da im se bar u prividu može biti sličan i kroz privid dokučiti i šta je život u svojoj punini. U ovakvom trenutku mogu biti sve što jesam i što hoću da budem. Katkada se desi da se kroz takvu strast na trenutak, ali samo na trenutak dokuči ono mistično iskustvo koje su stari nazivali "božanskom ekstazom". Kako god bila simplificirano protumačena - i time banalizovana i obezvrijeđena - ovakva ekstaza ipak ostaje jedan od rijetkih trenutaka izuzetnosti u kome čovjek može osjetiti izuzetnost života. I barem na trenutak biti na pragu osjećaja vlastite beskonačnosti. U piću se ostvaruje neostvarivo. Noć u kojoj će se desiti sve što osjećamo i želimo, sve o čemu sanjamo i ščekujemo... Ili, pak, strahujemo da neće nikada, baš nikada... Na tren, jesam. (Na tren, uznesenje. Ostatak života: samo ostatak). Niko se ne može pohvaliti da mu je sav život bio bogat I smislen, ali nema takvog koji ne može reći da je barem u jednom trenutku dosegao njegovu ljepotu. Svako je barem na momenat sebe osjetio kao potpuno biće. Takav trenutak se ne mjeri dužinom svoga trajanja, već intenzitetom doživljaja/događaja. Koliko dugo traje onaj "sekund" u kome umiremo? Ključni trenuci života jesu oni u kojima se svo ljudsko biće ustreptalo iskazuje. Sveta ekstaza? (Ili je možda samo u pitanju ona euforija za koju D. A. Mendelsohn u svom The Dictionary of Drink and Drinking veli da je način da se pomoću alkohola izmakne trijeznosti?) Da li sam ovim već rekao da je riječ o nekom pretjerivanju, kome je malo mjesta u svijetu koji je tako organizovan da ima razumijevanja još samo za racionalizovano trajanje? Zar u njemu svaki zanos izvan radnog pogona nije vrsta skandala ili bar nepotrebnog trošenja energije i dobara? Mnogo čemu od onoga što su slavili romantičari ni u dokolici više nema mjesta. Nije da čovjek tome ne bi bio sklon i da mu katkada ne nedostaje, ali ga organizacija vlastitog života u tome obuzdava. Dionizijsko opijanje se svelo na pivo petkom, erotizam na "siguran seks", rizik na igranje nacionalne lutrije. Sigurno je da danas nije vrijeme patetičnih gestova i velikih individualnih podviga, ali može li se i u ovim surogatima nekadašnjeg zanosa naći bar još trag istinskog avanturizma? Nije mi namjera udariti u kuknjavu za prošlim vremenima, jer je


Strana 5 od 15

5

takva vrsta nostalgije ne samo otužna i otrcana, nego počesto i potpuno bezrazložna. Oni koji žale za nekom davnom epohom najčešće i sami sebe zamišljaju kao privilegovane osobe u tom dobu - u ranijim inkarnacijama svi su bili prinčevi i princeze, niko žaba-krastača! -, a kada žale za prohujalim danima u osnovi kukumavće zbog vlastite smrtnosti. Moje pitanje ide u suprotnom pravcu: može li se u bilo kojem trenutku dosegnuti potpuni smisao vlastite egzistencije? Ili barem sav intenzitet izazova egzistencije? Da bi neko dosegao takvo stanje mora u sebi imati i entuzijazma i one strasti koja je pretpostavka ekstazi u kojoj se ujedinjuju naša svijest o prolaznosti i ideja o vječnosti. U trenutku osjetiti vječnost - to je krajnji doseg svakog zanosa. Doduše, samo pod uslovom da me takav doživljaj ne oduzme meni samom, samo pod uslovom da ne prekoračim granicu ništavila. A možda tek tada, možda tek onda kada sam onaj koji mislim da nisam, tek kada me moja strast oduzima meni, možda sam tek tada na pragu onoga što jeste i na putu ka onome što me nadilazi... Umjetnici, bruka jedna Il faut �tre toujours ivre. Ova čuvena Baudelaireova riječ, prema kojoj treba stalno biti pijan, postala je krilatica romantičarskog zanosa. Uzdizali su je oni kojima je bilo do neke "više realnosti", zlorabili oni kojima je bilo do pravdanja pijančenja. Vino je u poeziji metafora, lijepa metafora zanosa. Problem nastaje kada hoćemo da živimo metaforu. Sam je Baudelaire, taj isuviše veliki pjesnik, fasciniran slobodom i smrću, kroz opijenost težio vječnosti i tražio put ka neznanom. U takvim duhovnim putešestvijama zakoračio je i u predjele "vještačkog raja". Vještačkog, jer je potaknut opojnim sredstvima. Ali, u trenutku ostvarenja zanosa - pa i u toksikomaniji - privid nije artificijelan, nego postaje stvarno stanje: privid tada jeste stvarnost. U prividu je privid stvaran. Biti pijan... Mais de quoi? De vin, de poÎsie ou de vertu, ˆ votre guise. Mais enivrez-vous. U svakom govoru o alkoholu se prepliću, sukobljavaju i međusobno isključuju moralni, socijalni, pjesnički (simbolički), psihološki, trgovački (koji hrani "sin taxes", što inače jeftina pića čine skupima) i "prirodni" aspekt opijanja. Da li je vino izvan poetske mitologije i moralističke blasfemije, kao društveni fenomen samo znak konvencije (integriranosti), kao utočište pojedincima bjegstvo od radnog ili političkog pritiska ili je pak kao "stvar o sebi" samo ono što o njemu veli medicina, napokon samo hemijska supstanca i trgovački artikal? U potonjem slučaju vino jeste izvan ritualnog. Piće je za svakog ono što je njegovo iskustvo o piću. Svako o svom govori, shodno svom djela. Pjesnici su opjevali vino. Ostali su znali za njegove vanjske manifestacije, pjesnici su ga iznutra osvijetlili. Oni su u potpunosti shvatili ritualni karakter opijanja. Oni su prvi ukazali na razliku između običnog pijanstva i duhovne opijenosti. Još je Hajam kroz vino slavio život. Slavio je njegovu prolaznost ("Dok si živ, pij. Mrtav više nećeš") i tajnovitost ("Sve do zadnjeg vela, iza koga nisi ni Ti ni Ja"). Slavio je vino koje pije, osjeća, živi. U Hajamovom vinu se otjelovila osjetilnost, koja je iznad intelekta; ona je metafora duha i glasnik tajnovitog. U tome se da naslutiti kasnija ambicija Moderne: čulima otkriti stvarno; fizički osjetiti poetsko. Kroz imaginaciju je ostvaren prelazak u drugačiju relnost. Ne kao da je ("Crni čovjek, Crni, crni, Na krevet mi sjeda"), već jeste: privid je u prividu stvaran. Ili, kako bi to u jednom drugom povodu iskazao Benjamin, u omamljenosti drogama dolazi do intenziviranja unutarnjeg, izoštravanja čula, promjene percrepcije, i na neki način doseže ona radost, koja je, barem u prozi, radost sve produktivnosti (Walter Benjamin, Hashish in Marseille, in: Reflections,


Strana 6 od 15

6

1986). Opojnost vina nije znak same sebe, nego i nečeg drugog. Ideja metaforičkog govora kazuje da nikada ne govorimo samo o onome o čemu govorimo, već uvijek i o nečemu drugom. Ništa nije izdvojena i samo za sebe stvar/stvarnost. Ono što je stvaraoce nosilo bilo je opojnije od svakog pića, često opijanje bez pića. Ali, eto, desilo se da su možda i zbog ovakve zanesenosti umjetnici proglašeni za sve same nepopravljive pijandure, koje u piću traže "inspiraciju". Puno je više "običnih" pijanaca no umjetnika, no "javni radnici" su na glasu, često i "društveno sumnjivi" zbog svoje nekonvencionalnosti i kritičnosti, u koju spada i uznemiravajući "skandal slobode". Umjetnici su marginalci u centru pažnje, nemoćni bogovi, reprezentativni otpadnici. Oni ne pripadaju "finom društvu"; oni mogu i da piju. U najblažem slučaju spočitava im se da su pili, a da nisu stvorili bi i više... A da nisu bili okovani drugim pritiscima? I zašto bi neko uvijek stvarao, zašto ne bi katkada bezbrižno živio? Oni najbolji - Thomas Mann, Proust, Tolstoj, Dostojevski - bijahu iznad pića. Šta je pio onaj Kafka? Milena veli da bi se svijet raspao da se on jednom napio. Ništa nije pio "onaj Kafka". A mora da jeste. Sve je delirično u njegovom djelu. Uostalom, kažu da i glumci koji ne piju bolje igraju pijance. Oni slabiji, nestabilniji tek uz pomoć narkotika prelome grč i umire nezadovoljstvo. Tek im pripitima izgleda da ono što rade neosporno vrijedi. U drugim trenucima sumnja i nesigurna vjera. Da je imaju dovoljno, ona bi opijala. Tek omamljeni postaju pomireni sa sobom. A onda, opet, počne da ćika ono Drugo neostvarivog savršenstva... Piće umiruje neurozu. Kao uzvišena ljenost spašava od napasti skribomanije, katkada potiče inventivnost (lucida intervala), pomaže oslobađanju od inhibicija, hrabri (rezolutnost pijanih), sve dok opet ne izazove sumnju i mučninu, dok ne uvećava ono zbog čega se uzima: tjeskobu i bol. Moguće je tvrditi da je "dobra kapljica" uticala na stil onih koji su joj bili skloni. Uticala je sigurno na Utrillovu tjeskobnost, na Toulouse-Lautrecovo karikiranje njegovog okruženja, na Modiglianievu stilizaciju ljudskog lika, na Francis Baconovu drastičnu ekspresivnost ili Pollockov all-over style i zagledanost u ništavilo, ali i na pretjerani sentimentalizam Jesenjina i nekonzistentnost Švejka, što je uveliko uzrokovano Hašekovim kafanskim navikama, premda bar dijelom i činjenicom da je Hašek pisao za novine i objavljivao djelo u nastavcima, pa je kao objavljena cjelina roman o Švejku nedisciplinovan i pun digresija. Možda je i ideja ponavljanja (kod Thomasa Woolfa, ali i kod Kierkegaarda?) ideja "opijenog uma". (Uzgred: što se ponavlja, u pijanstvu je uvijek nanovo jedinstveno, jer je na nov način u carstvu privida, jer izmiče, jer je neponovljivo). U Laurijevom romanu-ispovijesti Ispod vulkana čitalac slijedi eruptivni tok junakovog života i lavu njegove pijane svijesti. I Joyce je pio. Kod pijanaca je uvijek u pitanju "tok svijesti". Takvog iskazivanja ima i u automatskoj poeziji. Odgovor na pitanje kako funkcioniše nekontrolisana svijest jeste odgovor na pitanje šta jeste svijest sama. Ona je tada do kraja spontana, oslobođena svijest. Thomas de Quincey u svojim Confessions of an English Opium Eater veli da je počeo uzimati drogu da bi ublažio bolove, dakle iz fizičkih razloga, a potom otkrio njen poticaj imaginaciji, zanosu i oslobađanju od duševnih nelagoda, otkrio podsvjesne tokove sna, "unutarnje oko i moć intuicije za vizije i misterije ljudske prirode", za sve ono što je u de Quinceyu, "filozofu", prebivala mnogo prije bilo kakvog dodira sa narkoticima. Droga ne stvara; samo katkada pomaže da se ono unutarnje nesputano oslobodi, da stvaralac probije emocionalnu blokadu, da se otvori sebi i svijetu. Slično je i sa pićem. Lijepo je vino koje je opjevano. U filozofiji, suprotno tome, nema mnogo dobrih riječi za


Strana 7 od 15

7

opijanje, ponajviše stoga što je ono suprotno zakonodavstvu razuma. U duhu Aristotelovom bi se moglo reći da je izmedju trijeznosti i pijanstva sabranost, prisustvo uma. Aristotel je pozivao na umjerenost (Za razliku od pijanog, veli u Problematai (III, 2), trijezan ima "moć suđenja"), Toma Akvinski u pijanstvu vidio gubitak razuma, Montaigne i u pogledu silne ljubavi ka vinu bio sumnjičav, Kant se zalagao za prosvijećenost, a u prosvjetiteljstvu je strast odsustvo razuma i etičko treba suspregnuti afektivnost. Barthes je vino shvatao kao subkulturni fenomen, a Foucault bio od rijetkih koji je u svom traganju za mogućnošću izmjene sebe samog imao razumjevanja i za svakojaku opijenost. Primjedba Jacques Derridae, prema kojoj "ne religija kao opijum za narod, nego droge kao religija ateističkih pjesnika - i nekih drugih, više ili manje ateista, više ili manje pjesnika" (Points...., 1995, p. 240), pogađa i Foucaultovo stanovište. Jeste, za bezbožnike je prava i posljednja realnost iluzija o ništavilu. Posljednja granica je granica egzistencije i njene negacije. Ali, ta nije od zemaljskih. Ili je baš to ona kojoj u prekoračenju težimo? Doduše i Kierkegaard i Hegel i Nietzsche su pili, ali svi u svojoj ranoj, "pjesničkoj" fazi, svi u "estetskom stadiju na životnom putu". Filozofi koji piju skloni su estetskom i estetici kao disciplini. I Platon je znao popiti, ali nije odobravao pijanstvo. Nektar je poticao spontanost razgovora o idejama. Još od Platonovog vremena, večernji sati su bili vrijeme za razgovor umnih, recitovanje poezije, teatarske predstave, lumpovanja... (Zar su naše ideje i čulnost takve prirode da ih moramo ogrnuti tamom?). U njegovim djelima ljudi idu na gozbe (Simposion je pijanka!), piju, ali nikome nije zlo od pića, a i oni koji dobro potegnu, poput Alkibijada, smisleno govore. Na onog najboljeg, Sokrata, piće nema nikakvog dejstva. Platon o opijanju - ne slučajno - najviše govori u Zakonima. Zalaže se za mjeru. Filozofija je posao ratioa. U državi se valja ponašati u skladu sa zakonima i moralnim normama; valja umjeti donositi razumne odluke i sudove; vidjeti stvarno kakvo ono jeste; biti stanovnik Države. Platon spočitava pijancima da pod dejstvom pića postaju poput djece, "mekši i mlađi", i s "najmanje kontrole nad sobom", jer "po drugi put postaju djeca" (Zakoni, II, 671, I, 646, 654). Takva djetinjastost je za filozofa nepoželjna, jer je znak infantilne gluposti i tek će kasnije pjesništvo (Goethe, nprm.) tom ponovnom otkrivanju djeteta u sebi dati status čistoće (što je iz religije baštinjena "nevinost novorođenčeta") i jednog autentičnog ljudskog osjećanja. Platonu je međutim ipak i nadasve bilo do principa umnosti, koja pripada zreloj osobi. U Gozbi (217) doduše veli da "pijandure i djeca kazuju istinu", ali je ovdje riječ prije o jednoj nekontrolisanoj iskrenosti no o istini uma, jer djeca još ne znaju, a pijani ne razabiru šta je istina. "Kada čovjek pije, najprije postaje veseliji no što je ranije bio, a što više pije više se osjeća ispunjen hrabrim nadama i ponosniji je na svoju moć i, napokon, spetljana jezika, izgubljen, nema više straha ni respekta, spreman da učini ili kaže bilo šta" (Zakoni, I, 649). Sve što ne valja je u piću na djelu: i lažne nade, i raspuštenost i glupost i bezakonje. U mnogim slučajevima to upravo jeste tako, a i sam je Platon tome bio svjedok. U njegovo doba Grci su mnogo pili, riječi "doručkovati" i "piti" su postale sinonimi, pa je situacija pisanja odredila stanovište prema opisanom. Platonu pak nije bilo do dopuna i stimulativa, nego do razgovora umnih, razgovora u kome su "njihovi vlastiti glasovi mediji" (Protagora, 347). Ni na gozbama umnima nije zabava, nego istina cilj. A umnost je po sebi disciplinovana i protivnik je razuzdanosti. Platon, doduše, govori o potrebi da se opijanje ograniči, da nije za mlade i da je jedino primjereno "praznicima bogova" (Zakoni, VI, 775), ali nigdje ne spominje da bi ga trebalo zabraniti ili pak, poput umjetnosti, iz države protjerati. Postoji li, međutim, neka spona između čulnog i refleksivnog? Opijanje pripada čulnom i time je u području estetskog (privida). U njemu je na djelu užitak i


Strana 8 od 15

8

želja (a u samoj želji slutnja da se ni jedna ne može do kraja ispuniti) da se dokuči ono što se samo može osjetiti, ali ne i do kraja izreći. U takvom opijanju duša se napreže do svojih krajnjih granica, čula otvaraju svakojakoj senzaciji. U takvom opijanju se može osjetiti neizrecivo. "Au fond de lÕinnconu pour trouver du nouveau". U takvom mistično postaje prostor unutarnje vjere. Ovakvo stanje nije naspram racionalnog, jer je i ono oblik racionalizacije i to unutarnje racionalizacije onoga o čemu razum ne može da odluči, a što ospoljeno postaje bjelodano istinito. Obuzetost čulnošću doduše otežava pristup refleksiji. Hegelijanski: poetsko još nije umno. Čulno je istinito u umjetničkom obliku. Gruba podjela bi dopuštala da se filozofija kao posao ratioa okvalifikuje kao trijeznost, poetika kao opijenost. Može se tvrditi, unekoliko na način Platona, da poezija krivotvori ideje; vino pak sa svijetom ideja nema ništa. Ali, kada se posao uma svede na zadatke razuma, onda se mora potražiti nadopunu pjesništva da bi bila iskazana cjelina. Jeste, ko barata snovima i narkoticima ne pripada svijetu "prvog racionaliste" Sokrata, nego proročnica, kojima doduše ni Sokrat nije poricao mudrost. Poetsko jeste najljepše unutar poetskog (a i pijanstvo u času opijanja) i niti treba niti može biti ostvareno, ali kada kome postane druga i čak jedina istinita realnost, onda i ono pripada stvarnom. Ono što nazivamo "realnošću" samo je dio života. I ono što je opijeni u pijanstvu, a stvaralac u vizijama vidio, od ovog je svijeta. Od ovog svijeta, kome se ne može izmaći, svijeta koji zna biti više zastrašujući no bilo koji horor privida. Jeste, svako je na sebi svojstven način nekoga ili nešto volio. I sam sam volio vino, poeziju i cure. Da sam morao birati, govorio sam, izabrao bih ženu, jer je u njoj i vino i poezija, jer je u ljubavi poetika vina, jer je i u vinu i u poeziji čežnja za Bićem. Chante l'amour, pense la vie - govorio sam. Ne sjećam se da li sam ovu riječ pripisivao svome razumijevanju filozofije ili života samog. Svejedno. Zanos je ono što otvara pristup i filozofiji i životu. Hop-Frog "Drink, I say!" shouted the monster, "or by the fiends..." Posljednje Poeovo pijanstvo Ponoći se jedne davne silno znojio, tresao, na zidovima vidio utvare. "Veliki čovjek" - govorilo je bolničko osoblje. Majka mu je bila uspješna glumica. Otac sin generala, i sam glumac, ali pološ, uz to silno dužan i najčešće pijan. Jedan dan je nestao. Ni Edgar Alan niti bilo ko drugi nikada nije saznao šta se s njim desilo. Edgar Alan se vezao za brata Henrya, u kome je vidio svoje drugo Ja, ali ovaj, zbog pića, umrije mlad. Već sam dugo volio Gavrana kada saznadoh za Poeov alkoholizam. "Baš mi je drago da je i on pio" - reče mi moj znanac-pijanac. I isprsi se od nekakve važnosti. A Poe je pio jer su mu u porodici pili, jer mu je žena obolila, jer nije imao novaca (a za piće se uvijek nađe), jer se osjećao depresivno, jer su ga sustizale emocionalne i stvaralačke krize, jer jeÉ Govorio je da pati od duhovnih depresija, govorio da se zato odao piću, koje ga je činilo sve više nepouzdanim, nije dovršavao poslove, sve više postajao autodestruktivan, sve češće govorio i o kraju života, ali još uvijek molio prijatelje da ga ubjede da ima smisla živjeti. Znao se i boriti protiv svojih navika. U jednom pismu piše da je ostavio bocu, postavši "potpuno svjestan nerazboritog i ponižavajućeg pravca koji je do tada slijedio". Ostao je bez prebijene, ali tvrdi da mu piće nikada nije postalo navika, i - tipično za ogrezle u alkoholizam - da je mogao prestati piti kad god je htio: ako bi htio, onda bi to "zahtijevalo jedva malo truda" (Cit. prem. Keneth


Strana 9 od 15

9

Silverman, Edgar A. Poe, Mournful and Never-ending Remembrance, 1992, p. 132). Kasnije je tvrdio da godinama nije pio, a kada bi ga kolege s posla pijanog odvele kući, da je to bilo nešto skroz nesvakidašnje i da će sve učiniti kako se takvo šta "ne bi više pojavilo". Nikad više. Ko god se ikada probudio strašno mamuran izgovorio je refren Gavrana. Poe je tvrdio da ga uvijek drugi natjeraju na piće, da mu je jedna dovoljna da se napije, što možda i nije bilo tačno, ali je tačno da poslije prve više nije mogao stati. Tada bi bio duhovit i lucidan gubio dijelove svojih tekstova dobijao otkaz na poslu udvarao se starim ljubavima zaboravljao da plati vrijeđao prijatelje bio dosadan pravio od sebe budalu zaboravljao kuda ide bauljao naokolo neobrijan bez kravate bez cipele a poslije redovno morao ostati u krevetu najmanje dan, ponekad i duže, kajao se i izvinjavao na sve strane, obećavao da za života više "neće popiti ni kap". Nikad više. Opet bi postajao uljudan, primjer gospodina, a onda bi se opet, odjednom, sve preokrenulo, pa bi ga opet nalazili po kanalima, izvrgavali ruglu u novinama. Koliko puta su mu osobe koje su ga volile povjerovale da više neće i koliko je puta - valjda radosan što je ubjedio i njih i sebe - opet navalio piti... Njegovi prijatelji su tvrdili da je preosjetljiv pa da zato lako pada pod uticaj alkohola, njegovi neprijatelji da se bezumno opija, a nisu znali da u narasloj patnji zbog smrti žene nije umio iznaći drugačiji spas do da ostane bez svijesti. Alkohol mu je mnogo toga u životu uništio a on mu se uvijek vraćao. U Filadelfiji je opet naišao na stare drugare koji su ga ohrabrivali da pije "do ruba ludila", što je u njemu razbuktalo paranoična osjećanja, učvrstilo strah da ga žele ubiti i uvećalo želju da se ubije. Ne zna se šta se s njim dešavalo u sedmici prije smrti. Onda su ga vidjeli u nekoj baltimorskoj taverni. Potpuno pijan, u polusvijesnom stanju. Da li je piće uzrokovalo njegovo djelo ili bar uticalo na njegovo uobličenje, ili ga je, prije, djelo - ono što je kroz djelo dosegao - nagonilo na piće? Prebacili su ga u bolnicu, ali ga doktor ne uspijeva izbaviti od utvara delirijuma - ustat neće, nikad više -, ni od onih drugih, s kojima provede život, onih utvara što ih danas nazivamo poezijom Edgara Alana Poea. "Lord help my poor Soul". San o krajnjem Ko nije pio ne treba da govori protiv pića. Tek pijanci znaju kako je lijepo ne piti. Tek oni znaju kako je dobro kada jutro osvane bistro i čisto. A imaju i utjehu da će im biti bolje ako jednom prestanu piti. Autori koji pišu o alkoholu savjetuju da se ne pretjeruje. Otrovi ponekad i lijeće. U malim dozama. Oni koji su pili umjereno - tvrde medicinski stručnjaci - bili su zdraviji od trezvenjaka, što, naravno, ne znači da su oni koji su mnogo pili bili mnogo zdravi. Pijanci, koji se redovno hvale da im je "jetra k'o u djeteta", rado su prihvatili ove naučne dokaze. Neke druge ne


Strana 10 od 15

10

bi ni za živu glavu, ali ove jesu. U biti se pravdaju što piju; kao, nije to tako loše ako je pod kontrolom; te zdravo je, te može se umjereno; te... (Treba piti polako, ne treba miješati pića, ne piti na gladan stomak... Mnogo bih korisnih savjeta mogao navesti. Bilo bi i meni bolje da sam ih se pridržavao. Ili možda imam samo jedan na umu: piće nije za onoga kome u bilo kompogledu šteti. U slučaju osobe kojoj prija sasvim je suprotno). Problem se na sve moguće načine nastoji racionalizirati. Tačnije: opravdati. Stvar je najčešće mnogo jednostavnija. Pijanci piju da se napiju. Imaju bezbroj povoda. Svaki je dobar. Dobar je, jer je samo jedan: opijanje. Pijance veže bratstvo po čaši. Uzrok njihove bezbrižnosti često počiva na ubjeđenju da je život bez vrijednosti, počiva na potpunom relativiziranju svega što jeste. Ima pića, ništa ne nedostaje. Sve potaman. Ima toga i u onoj silnoj raspusnosti, u kojoj lumpađija neštedimice rasipa (riječi, piće, život...) sve što posjeduje. Tek u odstojanju od ovog paralelnog svijeta i njegovih stanovnika, ove mokre braće, što im je kafana "kuća bila", postaje jasno da je prekomjerno opijanje razarajuće, da je bježanje od osame, ali i praznine, da je razmaženost, lijena narcisoidnost, malodušnost, da je bježanje od sebe samog. U takvom odgađanju života (osuđeni na život je pobjegao!) sustižu se osjećaji nesigurnosti, straha i inferiornosti, što rezultira društvenim otpadništvom ili povlačenjem u depresivni ili agresivni izolacionizam, potaknut onom "društveno prihvatljivom drogom". A opet, svaka kultura - sa izuzetkom hladne, eskimske - uzgaja svoje narkotike. U hrišćanskim zemljama vino je imalo - naročito u Francuskoj - prvenstveno obrednu i gastronomsku, a tek potom medicinsku (aqua vitae) i psihološku ulogu. Vino je bilo piće Mediterana, crkva mu je kasnije dala status sakralnog (vino=krv), a Germani su bili barbari koji piju pivo (trag ovog "političkog" stanovišta je i danas prisutan). Na širem društvenom planu piće postaje opasno kada je demokratizirano, kada je postalo lako dostupno i zaprijetilo epidemijom alkoholizma, poput one epidemije đina u Engleskoj na početku XIX stoljeća, koju su pratile bijeda, prostitucija i rana smrtnost. Možda ništa bolje ne odslikava razliku između uživanja u piću i njegove pošasti do dvije W. Hogarthove slike; one na kojoj piće guštaju bogati i one na kojoj je naokolo povaljana pijana sirotinja. Šta je, međutim, iza pića, iza njegove pojavnosti? Tek njegova tamna strana ga u potpunosti osvjetljava. Svakodnevni moralizam smatra da se trijezan i pijan razlikuju kao dobar i zao. Strah od vina je strah od "pijanih Barbara". U riječi "sramota, pije" stoji strah od propalice, raspikuće, neradnika, divljaka, vojnika-razbojnika, barabe. Duh iz boce je i zloduh. Strah od pića je strah od ljudske životinje puštene s lanca. Zanimljivo je da pri tome mnogi ne optužuju piće, već pijanog čovjeka. Piće svakako nije po sebi ni dobro ni loše, već način njegove upotrebe. Time se u stvari tvrdi da nije kriva priroda, nego ljudska ćud. Ili: što je od Boga, valja; što je od čovjeka, ne valja. Moralisti doduše tvrde da nije loš čovjek, koji je u biti uvijek "dobar", nego alkohol. Kada kažu da se zna držati u piću, u osnovi kažu da i u takvom stanju funkcioniše i da se zna kontrolisati, da nije oslobodio svoju potencijalno prijeteću "prirodnost". Alkohol je đavolji saveznik, Zlo samo, noć nestabilne čulnosti u kojoj je prognana dnevna postojanost razuma, Tajna Tame. Pa šta? Ko se buni protiv života kakav jeste upravo i hoće da bude zaveden uništenjem. I šta ako čovjek hoće da se ubije pićem? Zašto bi se morao izvinjavati za svoju slobodu? Sama priroda - ljudska, odveć ljudska - zna da vuče dolje. Zamara, i napokon prijeti da uništi ono što je u biću duhovno. Ali, zar se biće katkada ne gradi kroz destrukciju, i zar takvo ne bi i sebe uništilo ako bi uništilo svoju potrebu za "dekonstrukcijom"?


Strana 11 od 15

11

Potreba za pićem je žudnja za izvan-rednim, a otpor uobičajenom i vlasti ratioa, područje u kome se sukobljavaju Cenzor i Herostrat. Za razliku od zanosa, u kome biće hoće da prevaziđe samo sebe, da bude s onu stranu sebe, u ovakvom zaboravu (da li su trenuci kojih se ne sjećamo oni u kojima nismo postojali?) biće ostaje bez sebe ili postaje neko ko nije. U preuzimanju određene uloge - a toga u pijanstvu ima - na djelu je lažno Ja. Kako, dakle, izaći na kraj sa sobom? Ostalo je lako. Valjalo bi saznati koliko strašnog, trijezan čovjek sam sebi prikriva. U tome se može otkriti jedno dublje nezadovoljstvo - nezadovoljstvo onim što jesmo; težnja ka onome što nismo. Suzdržavanje ovdje baš i nije uvijek od pomoći, jer nam u svakom suzdržavanjunešto nedostaje. U piću se apstinira od stvarnog ostvarenja, ali doseže stanje poletne otvorenosti, koja je katkada otvorenost Drugom i životu samom. Nije slučajno da su hedonisti najčešće tolerantni, da su askete često dogmate. Na individualnom planu u opijanju se otkriva nekontrolisano Ja, objelodanjuje pomama potisnutog, pri čemu neprekidno vreba opasnost da kroz oslobađanje (inhibicija) biće bude porobljeno (alkoholom). Svako može da pomisli da je njegov život mjerodavan za svaki drugi, svako uobražavati da je moralni zakonodavac i neprikosnoveni gospodar svog postojanja. Tek sa potpunim razumijevanjem prava Drugog postaje jasno da svako može da živi onako kako mu odgovara samo pod uslovom da njegov izbor ne ugrožava prava Drugog. A ona mogu biti ugrožena u svakom ustremljavanju na osobni integritet, bilo da je u pitanju gnjavatorstvo ili ugrožavanje života drugih od strane pijanih vozača. Čovjek i ne živi samo za sebe. Ako uništava svoj život to je samo njegova stvar jedino ukoliko njegov život nije potreban nikom drugom. Ukoliko nije raspoloživ samo sebi blisko biće ima pravo da ga štiti od njega. Čovjeku se samo čini da voli ono od čega ovisi. Ovisnost je stanje u kome ono što je izvan mene postaje moćnije od mene, stanje u kome spoljnje postane unutarnje. "Svaki oblik ovisnosti je loš, bez obzira je li u pitanju alkohol ili morfijum ili idealizam" - veli C. G. Jung (Errinerung, Traume, Gedanke, 1962, ch. 12). Svaka je ovisnost dokaz nedostatka i prikraćenosti, svaka čežnja za ispunjenjem želje i potraga za odsutnim. Ali, svaku ovisnost prati i osjećaj stida. Ovisnik nema dobro mišljenje o sebi. Stidi se onoga što je bio. Stidi se što je pijan bio ono što nije. Misli da nije. Stidi se što možda baš i to jeste. Stid upozorava. Piće je dobro kada služi, loše kada mu se služi. Ko uživa u piću ne ovisi o njemu. Od čega ovisiš tlači te, porobljava. U svakoj ovisnosti je u pitanju oslobađanje prikrivene želje, sve dok užitak ne pređe u teror, dok se uživanje ne izokrene u oboljenje, a užitak u oboljenju u perverziju. Svaka želja koja ništi biće protivna je biću. Zato možda i ne treba pitati šta, nego koga piće oslobađa? Bježanje od problema je otpisivanje života, traženje dubljeg razloga - traženje još dubljeg opravdanja, skrivanje vlastite slabosti iza lika neumitne sudbine, jer je mnogo od onoga što nazivam sudbinom samo moja tamna podsvijest, koja mi u nekontrolisanim stanjima otkrije meni neznanog mene. A možda je ta oslobođena osoba samo fantomska pojava, možda i ne postoji osim u prividu jednog trena... Metafora pijanstva jeste metafora zanosa i strasti, ali i nekontrolisanosti i nerazumnosti. Ona može biti znak ljepote i pogibelji; ona govori o onome što se dešava s one strane razuma. Alkohol vlada bićem tako da mu da sve slobode, pa i slobodu propasti, o kojoj ne odlučuje Ja, nego Ono. Ono je nekontrolisano Ja. Neka je - kaže onaj koji neće da bude samo jedno, koji hoće da ga vodi tamna sudbina (naš izbor je uvijek u području sudbe u kojoj su sve naše mogućnosti) poput svjetla koje traži, sudbina koja je biće samo; koja je život kakav jeste, život kome pripada i


Strana 12 od 15

12

prekoračenje u kome vodi želja koja hoće da se ostvari, da pokaže ono skriveno, tamno bića, ono što ono jeste a ne zna, ono što - ostvareno - poništava biće... Probiti već jednom granicu, probiti opnu. Rušeći granicu utabavam put u beznađe, gledam u nepreglednu smrt. Tada opijanje postaje čekanje smrti u obamrlosti. Racionalizam shvata biće samo kao djelatno i upotrebljivo. S one strane granice je svijet kojim ne vladamo, u kome nismo gospodari, u kome je nešto divlje i tamno, nešto što treba kolonizirati i porobiti, što treba prosvijetiti i urazumiti. S one strane je avantura. Htio bih saznati šta je "iza", šta je zaista s one strane, šta je ono ništavilo koje određujemo negativno i zato što mu ne znamo prirodu. I nemoguće je mogućnost stvarnog. S one strane je Isto na drugačiji način. S one strane je sloboda kojom ne možemovladati, sloboda koja ne može biti nadzirana ni kontrolisana od strane oslobođenog. Stvarna sloboda je uvijek vrsta prestupa. Tako shvaćeno, ni opijanje nije ideja, nego iskustvo slobode, nekontrolisanost u kojoj se potvrđuje da čovjek nije svoje vlasništvo, da ne može sebe "imati", nego da samo može biti, ali da takav - ranjiv i nezaštičen - od sebe ne može pobjeći i svojim putem mora ići, sve dok ne dođe s one strane prekoračenja s koje se ne može vratiti, jer je sunovrat niz koji skliznu ono gdje je htio i zato neće da pruži otpor vlastitom uništenju. Šta je izvan onoga što mogu racionalno pojmiti i zašto katkada srljam u situaciju u kojoj ne gospodarim ja, nego mnome rukovodi neka nepoznata sila kojoj pripadam i koja mi pripada? Ispitivanje krajnjih granica dovodi do saznanja da sam s onu stranu Ja, u tamnom ogledalu sebe sama na putu ka nepredstavljivom i bezimenom. Ali i kada se u čovjeku hvastaju misli o smrti, mora znati da ono što je u njemu najdublje - poput Onog i smrti - zna biti protivnik životnosti, od čega ne treba bježati, jer dok time ne ovlada neće znati šta je život. U opijenosti se oglasi prigušeno, pokaže prikriveno. Kontrola je način sputavanja vlastite prirode, spontanost - vid organizovanog haosa kao reda na slobodan način, u kome je svako slobodan da pokuša ostvariti svoje. Ali, samo ko nije ovisan o realnosti može takvo šta do kraja dosegnuti, pa bio bogati Tolstoj, Broch ili CÌ©zanne, poneseni Van Gogh ili sumanuti Pound. Drugima se takvo šta učini u trenutku stvarne ili metaforične opijenosti, ali samo u trenutku. Tek s onu stranu svake prisile može biti ostvariv Nietzscheov zahtjev da čovjek "postane ono što jeste", da bude uvijek sa sobom. Ako je na ontičkom planu moguće razabrati prirodnu potrebu za omamljenošću, onda je na egzistencijalnom ona u domenu izbora, koji nuka da se pijanstvo zamijeni opijenošću. U takvoj opijenosti biće se može osloboditi svake prisile - i pića ako je od te vrste -, lišiti narcisoidnosti i iluzija, spoznati Jedno i Razliku, gledati u stvaranost bez nadomjestaka, sebe se osloboditi. Ako baš to nije najžešće pijanstvo. Talk Show "Znate li da alkohol polako ubija?" "A kome se to žuri?" A sutra? Oči pune mrene, usta suha, ruke ljepljive, štipa vinska kiselina, krevet propada, luster se vrti - "Koliko je sati? -, papuča izmiče. Ne prija kafa, cigareta, hrana... Život ne prija. Desilo se. Šta? Nešto. Kada? Valjda sinoć. Gdje? Negdje. Neka misao? Nikakva misao. Neka slika? Niz istrzanih slika. Život? Nikakav život. Samo gađenje, potištenost, želja za krajem. I strah, jači od svakog osjećanja. Onda se polako vraća mir. Sve će se poredati, sve opet biti jasno, sve nanovo veliko i lijepo. Prošetati. Valjda nije bilo ništa strašno, valjda je to bilo samo pijanstvo, proći će. Neće. Ali više nema plača. Suze se, doduše, otmu bez razloga. Tako je dubok da se sasvim


Strana 13 od 15

13

prikrio. "Trebalo bi da napišeš nešto o tome...". "Upravo zavšavam". Lajt-motiv, ponovo Chante la vie, pense la mort. Dionis "Da popijemo nešto..?" Bliži se noć. A i petak je. Počinje obredno opijanje, otvaraju vrata paralelne realnosti. Vino teče, sve se mijenja. Oslobađa se nepredviđeni gest, nagli istup, preglasna riječ, bezrazložan smijeh, pretjerana tuga... Asketizam radne etike ustupa mjesto duhu (ne)kontrolisane opuštenosti. Toči se na sve strane: nije nepristojno ako se napijete. Ako se napijete u petak, bolje ćete funkcionisati u ponedjeljak. Majka mi je onomad govorila da je to pakao. Ispočetka je znalo biti tako. Poslije sam se navikao. Zavolio u kafanu. Lunjamo naokolo, pomalo trijezni, skitamo između pajzlova i otmenih restorana ("Ili-ili"), one obične, pune otužne konvencionalnosti, izbjegavamo. O svačemu govorimo, ali se nigdje dugo ne zadržavamo, jer obojica znamo da je kafana jedina prodavnica gdje nisu na cijeni oni koji najviše kupuju. U sred blještavila Sohoa prizivamo Dionisa, da se iza njegove raspojasanosti prikrijemo, da u noćnoj vrevi dokučimo odbjegli poredak stvari. "Večeras su svi u njegovoj vlasti. U vlasti kojeg Dionisa? U antička vremen Dionis je bio bog sirotinje, koja se u ritualu s njim sjedinjavala. Takve sirotinje u svijetu u kome živim više nema, ali nema ni Dionisa. Ili se barem jako primirio. U društvu koje funkcioniše mnogo od onoga što zamisliš možeš uraditi. U opresivnom, od siromaštva sluđenom - malo šta. Ali, to je isto društvo, koje dobro funkcioniše, mnogo učinilo i na sputavanju svake spontanosti, mnogo doprinijelo da sami sebe osuđujemo, sami sebe za svaki ispad proglašavamo krivim. U takvoj situaciji mnogi su se odlučili na strategiju depresije: povući se (katakda u alkohol), ćutati i vjerovati da je tako moralo biti. Dionis ne vodi tim putem. Ovaj dvaput rođeni božanski dječak je bio simbol zanosa i ljubavnih želja. Zbog vike orgija imenovali su ga Bučnim i Mahnitim. Dijete je Zeusa i Semele, čija je mati bila Harmonija. Poricali su mu božanstvo, nazivali ga šarlatanom, proglašavali najgorim ali i najljupkijim od bogova. Dionis je bog prekoračenja zabrana i tabua, nasuprot apolonske sigurnosti bog oslobađanja i bujnosti. Simbolizira prekid sa zabranama, represijama i potiskivanjem; Dionis je simbol snage rastvaranja. Dionis je za Nietzschea bog zanosa, ne pijanstva. U Nietzscheovoj vizuri dionisko načelo ne predstavlja društveni koncept, nego načelo individuacije. Dionisko načelo je misaoni koncept,


Strana 14 od 15

14

metafora koja (kao i svaka druga) treba da ostane unutar metaforičnog, a ne da bude društveni program. Ostvarena metafora je upropaštena metafora. Ne treba da živimo, nego da mislimo ekstreme. Apolinijsko i dionizijsko su slika dva ekstrema (mira i nemira; uma i instikta; ljepote i moći), dva stanja u čijem sukobu i prožimanju počiva dijalektika bića. Iskusih i sam da Dionisova loza puzi između vijenca od lovora i krune od trnja. Prekomjernost, prekoračenje i ekstaza jesu pjesničkog porijekla. I sam sam se držao mjere. Pio sam malo, umjereno. Nisam mogao više. Hvalio sam prekoračenje, suprotstavljao ga aristotelovskoj mjeri. Pravio sprdnju sa "zlatnom sredinom" i govorio da onoga ko ide sredinom puta može zgaziti auto. Prećutkivao sam da je sofrosin umjerenost što vodi "oslobađanju" od vlastitih želja i istini o sebi samom. Dokazivao da je Aristotelova umjerenost tjelesna, a da je bezmjernost duhovna čežnja, čežnja za krajnjim. Ubjedio sebe da treba težiti prekoračenju, da se u ekstazi može nadrasti ljudska uslovnost, da se može dosegnuti uzvišeno. U pretjerivanju hoću da prekoračim i time negiram sebe. Zašto sam uopšte ovakav a ne pak drugačiji? Mjera je odgovornost za sebe, način da se do đe do spoznaje o sebi, da se bude kod sebe, ali je i nekontrolisanost način kontrole, organizovana prepuštenost spontanosti, u kojoj i svakojakoj slabosti ima mjesta, naročito u noći zebnje, u kojoj se bježi od noći a sve više u noć srlja. Prekoračenje i raspusnost su s one strane racionaliziranja i zato napokon vode u misticizam (koji je način unutarnjeg racionaliziranja svijeta) i imaginaciju (koja je drugo stvarnosti same). Samo onaj ko dosegne (iskusi) krajnje može shvatiti snagu suprotnog, može do kraja osjetiti i spoznati dvostruku prirodu ljudskog usuda. S one strane mjere je opasnost: propasti i spasa podjednako. Ne govorim o onom prekoračenju koje je danas takođe i neumjerenost i time ideja potrošnje. Govorim o strasti koja nije (samo) tjelesna, želji koja se pićem ne dÌ¢ umiriti, govorim o erosu u kome je sadržana volja da se transcendira samog sebe, čak da se nadiđe svaka uslovnost bića. Govorim o poetici opijenosti, govorim o pijanstvu, koje je biti s onu stranu sebe, o želji da se dosegne transcendencija bez Boga, o onostranosti zemaljskoj, o prekoračenju iza koga je nama još neznana mjera stvari. "Opijanje gradi carstvo privida". "A šta ako život vidim uvijek u iskrivljenom obliku, pogotovo onda kada sam trijezan?". Ljudi piju. Oni bi da budu sretni. Statistike potvrđuju da oni koji su, poput mornara i vojnika, daleko od doma, mnogo piju. A kada su u domu, od čega su onda daleko? Naša stvarnost je tako često proizvod naših ideja, tako otužno prekrivena našim iluzijama. Stvarnosti koju znamo pripada i iluzija i eskapizam i teror moći, ali istinski život započinje tek s onu stranu privida i straha, koje treba opisivati da bismo ih se oslobodili; oslobodili riječju kao unutarnjeg, činom kao spoljnjeg pritiska. Pijanstvo je stvarnost iluzije nasuprot iluziji o stvarnosti, ali je istinski život moguć tek iza stvarnosti koja proizvodi privid. Dobro, i pijanstvo i pisanje mogu biti načini eskapizma, ali i odluka, poticanje hrabrosti, suočenje sa onim što uistinu jeste biće i njegovo naličje. U vječnom vraćanju Istog a neponovljivog života s čovjekom jeste ono što jeste, iščekuje ga ono što nije. Na tananoj niti različitosti bića i nebića počiva ono što nazivamo životom, životom u kome niko nije samo jedno i svako u sebi i za sebe treba raspoznati Razliku. Sve dok ne kažem šta jeste privid neću znati šta jeste stvarnost. Jeste, svrha opijanja zna biti pijanstvo u kome se ostvaruje privid kao svoje stvarno ispunjenje. Stvarnost ovakvog događaja dokazuje stvarnost privida. U pijanstvu se desi istina privida kao stvarni događaj. A drugo u takvom stanju i ne treba.


Strana 15 od 15

15

Pijanstvo - to različito stanje Istog - jeste stvarno stanje (a naročito za onoga ko je stvarno pijan). Ono je i fizički događaj. Ono je most; sredstvo kojim se premošćuje jaz između stvarnog i nestvarnog, preskaće ambis između fakticiteta i privida. U pijanstvu se vide snovi, potom mÌüre. Ono je čisto proturječje: pijanstvo umiruje i razdražuje; razveseljava i rastužuje; sokoli i umara; ono uznosi i obara; daje i oduzima; pijanstvo bogati i pustoši, kroz oporost donosi milinu i ljepotu, kroz ljepotu priprema ruglo i bijedu... Pijanstvo je sabijena, kondenzovana slika dijalektičnosti ljudskog usuda, slika mogućeg života i privida koji mu pripada. Ono je borba sa prazninom i bezimenim, čežnja za prisustvom odsutnog i bićem transcendencije. Pijanstvo je način odnošenja prema svijetu i onom ništavilu koje prikrivamo radom, ljubavlju, moćju, opijanjem, odnošenje prema onom ništavilu o kome bojažljivi mucaju a hrabri ćute. Sve tako nekako mislim dok čekam "one more for the road". Ili bi bilo bolje da popijem kapučino? (Objavljeno u knjizi "Sarajevski zapisi", Buybook, Sarajevo, 2004)

Documents

Krivudavom Ulicom-Pr Finci