Uvijek sa zanimanjem pratim sve o čakavštini. Čitam tako da je u Zagrebu po drugi puta održana manifestacija Mantinjada Zagrebu – čakavska večer. Naziv zvuči kao oksimoron, malo čudno, jer mantinjada (tal. mattinata: jutarnja pjesma) je svečani instrumentalni ulomak koji se izvodi na sopelama, nekada su se tako okupljali svatovi. U novije doba se svira kao uvod u pučku svečanost, ali se ne bi trebala izvoditi tako kasno. Ako je cilj bio začudnim nazivom zbuniti Zagrepčane, onda se u tome definitivno uspjelo, naročito u najavi priredbe plakatom na kojem se uz sliku sopela najavljuju Grobnički običaji, govor, kanat i tanac. Meni nekako sopele, sopile ili roženice s Grobnikom ne idu skupa. Možda nisam u pravu. Ipak je organizator manifestacije Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“, u kojoj djeluje Katedru za istraživanje glazbene baštine Rijeke i okolice, pa o tome vjerojatno vodi brigu. Ali kulturna baština se, kao i sve, može zagubiti, naročito ako se pomiješa s nečim naizgled sličnim. Ne bojim se da će istarska ljestvica u dogledno vrijeme postati grobnička skalica, ali nije loše pripaziti. Jedna novost koja nas žalosti. Grad Rijeka na području mjesnog odbora Pehlin raspolaže samo s dva poslovna prostora, oba na adresi Pehlin 58. Jednoga je do pred par godina koristila Hrvatska pošta, a donedavno je u drugome djelovala papirnica i fotokopirnica. Prostor pošte je pred par godina od Grada preuzela tvrtka koja se bavi proizvodnjom parfema, a ovih

dana je održana licitacija i za drugi prostor, te je za idućih desetak godina i drugi prostor predan u posjed istoj tvrtki. Time je nažalost sav gradski prostor zauzet s nečime što ne služi građanima Pehlina niti s Pehlinom ima ikakve veze. Istovremeno udruge koje djeluju na Pehlinu sastaju se po kućama, po ormarima drže dokumentaciju i skupljaju arhivu! Zanimljivo je i kako se sve odvijalo. U trenutku kada je stari zakupnik još iznosio stvari iz prostora Grad je objavio natječaj za zakup prostora s vrlo specifičnom djelatnošću i time u startu isključio iz konkurencije sve potencijalne zakupnike osim proivođača parfema. Određena je početna zakupnina od 28 EUR mjesečno, što je nekih 215,00 kuna mjesečno, dakle manje od cijene mjesečnog kupona za gradski autobus i nije bilo za očekivati da će se licitacijom popeti na neki značajniji prihod za gradski proračun. Pokušali smo se žaliti gradonačelniku i sastavili smo pismo kojeg je potpisalo osam udruga. Odgovor još nije stigao, a kako je licitacija u međuvremenu provedena, više nije niti važno.Dajmo se mi na veselije teme. U tijeku su pripreme majskog kresa na Poklonu. Plan je da ga održimo večer uoči 1. maja, ali ako bude problema s vremenom, kao što je bilo lani, feštu ćemo odgoditi za nekoliko dana, jer kres ne možemo paliti po kiši, a bilo bi problem podijeliti tristotinjak porcija špažićarskog gulaša kojeg planiramo skuhati. Stojte mi dobro Gordan Srok

MANTINJADA

2

Iva Čehić: Prve četiri godine osnovnoškolskog obrazovanja bili ste pehlinski učenik, a od 5. – 8. razreda pohađali ste školu Podmurvice. Jadranka Cetina: Nakon toga upisala sam Pedagošku gimnaziju i potom Pedagoški fakultet, gdje sam stekla zvanje profesorice matematike i fizike. Nakon kraćeg rada u nekoliko škola, 1982. godine zaposlila sam se kao profesorica matematike i fizike u Osnovnoj školi Milan Brozović u Kastvu, a od 1994. godine do umirovljena 2009. obnašala sam dužnost ravnateljice škole.I.Č.: Za vrijeme Vašeg rada osnovna škola Kastav je dobila nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad i trud.J.C.: Svojim trudom Škola je zaslužila Ministrovu nagradu i Županijsku nagradu za rad s učenicima, te nagradu Grada Kastva za rad u izvannastavnim aktivnostima. Osvojili smo dva puta Državnu nagradu za uređenje školskog okoliša. Također smo 3. generacija Eko škole sa Zelenom zastavom i jedan od najvećih uspjeha je bilo dobivanje priznanja statusa Kvalitetne škole kao prva takva osnovna škola u Europi. To smo postigli primjenom programa Williama Glassera koji je kao psihijatar i psiholog razvio program za pomoć djeci u školovanju. Profesori u školi Kastav šest godina su se educirali kako bi kvalitetno provodili program

koji podiže kvalitetu i razinu znanja i omogućava lakše učenje i svladavanje gradiva, a postiže se primjenom različitih metoda rada što omogućava učenicima da sami usvajaju nova znanja.I.Č.: Kako je došlo do ideje za slikovnice?J.C.: Kada sam se 2003. godine preselila sa Zameta na Jardase, počela sam pomalo razgovarati sa svojim susjedima, uglavnom starim ljudima (oko 90 godina) – sviđalo mi se kako govore, njihov jezik i riječi koje smo zaboravili. Slušala sam njihove priče o nekadašnjim vremenima i uživala. Prva od njih bila je i teta Marija Antina – imala je preko 95 godina, ali odlično pamćenje i svakih nekoliko dana odlazila bih k njoj da mi prenese

duh nekadašnjeg vremena kroz priču o nekadašnjim običajima. Jedna od učiteljica razredne nastave u školi Kastav, slušavši gotovo svakodnevno moje oduševljenje pričama o tim ljudima, predložila mi je ideju da sa djecom iz škole napravimo slikovnicu. Tako je 2007. g. nastala prva u nizu, slikovnica «Palerija» koju su ilustrirali učenici, a pri uređenju je pomogao Branko Kukurin. Kroz priču Jože Albininog, brata tete Marije, objašnjeno je kako se nekada radio ugljen. I.Č.: Nakon toga izdali ste još dvije slikovnice, «Košići» i «Košnja i stog», a zatim knjigu «Mlekarice».J.C.: «Košići» su izdani 2008. g. – po priču sam išla na Brgud, a djeca iz škole Kastav su napravili ilustracije. «Košnju i stog» (2009.g)

Profesorica matematike i fizike te nekadašnja ravnateljica Osnovne škole “Milan Brozović„ Kastav, autorica je pet slikovnica o nekadašnjim običajima i zanatima našega kraja i knjige o životu mljekarica.

Intervju: Jadranka Cetina

3

sam doma sama pisala i ilustrirala. Negdje u to vrijeme sam počela prikupljati materijal o mljekaricama s područja Kastavštine. Rad na knjizi «Mlekarice – od Rečini do Lovranske Dragi» trajao je skoro 3 godine. U suradnji sa Dušom Slosar Cernjar, na čiju incijativu sam krenula s pisanjem knjige i koja je većim dijelom prikupila imena i adrese ljudi koju su znali nešto o toj temi, knjiga je izdana 2011.godine. Najdalje sam išla po priču u Lisac, kod dvije Liščice. Radeći na knjizi, osjetila sam potrebu napisati pjesmu njima u čast i jedne noći sam ih napisala osam. Od tada pišem i poeziju pa su mi 2014.g. u knjizi „Pul Matetićevega ognjišća“ objavljene tri pjesme, što mi predstavlja čast.I.Č.: Od 2011. godine nastavili ste pisati slikovnice.J.C.: Da, četvrta slikovnica po redu, «Peknjica» izašla je 2012.g, a sljedeće godine «Japlenica ale japnenica». Šesta po redu trebala bi izaći pred ljeto ove godine, za sada je radni naslov «Gašparov malin/Malinica», priča iz Martinovog sela. Sve moje slikovnice karakterizira autentično pripovjedanje sugovornika. Sve su priče utemeljene na stvarnim životima i običajima Kastavštine, ali i šire. I.Č.: Od umirovljenja 2009.godine počeli ste se baviti i slikanjem.

J.C.: Te godine sam se učlanila u Udrugu Likovnih umjetnika amatera «Braća Baštijan». Kroz 5 godina aktivno sam išla na radionice, sudjelovala na dosta zajedničkih izložbi, te imala 2 samostalne. Trudim se razvijati znanje i učiti nove tehnike, pa sam prošlo ljeto otišla s prijateljicom u Moskvu na radionice poznatog profesora likovnih umjetnosti Igora Saharova gdje smo 4 dana učile o novim tehnikama, potezima miješanju boja – bilo je to sasvim drugačije iskustvo koje nam je promijenilo razmišljanje dok stvaramo sliku. Tamo sam špatulom napravila morski pejzaž Lošinja, zatim sam prstima izradila portret mog unučića. To je bilo vrlo zanimljivo i poučno iskustvo, koje mi jako pomaže u sadašnjem radu.I.Č.: Osim slikanja i pisanja, imate i drugih aktivnosti na svom rasporedu.J.C.: Od osnutka sam članica Društva Naša djeca koje se bavi organizacijom slobodnog vremena školske djece. Za vrijeme školskih praznika i ljetnog raspusta držimo razne radionce: plesne, likovno-dizajnerske, novinarske i radionce engleskog jezika, te također organiziramo ljetni kamp prvog punog tjedna nakon kraja nastave u lipnju. Radionice držimo u prostoru Vijećnice na Kastvu. Također sam član izvršnog odbora Foruma žena

Kastav. Organizirala sam «Vježbe protiv osteoporoze» koje se redovito već šestu godinu održavaju u školi Brnčići. Za Belu nedeju 2010.godine smo organizirale izložbu štikane odjeće «Oprli smo pikabiti pul Jardas» u kastavskoj vijećnici. Ogranak Umirovljenika Brnčići redovito održava okupljanja, pa smo tako imali Večer od japnenice na koju je došlo šezdesetak ljudi željnih čuti o tom običaju, čak nam je jedan od članova napravio 2 makete japnenica. Šepić nam je pripovijedao o Rukavcu i predstavio svoju knjigu, prof. Šnajder je održao veoma zanimljivo predavanje o povijesti Klane. Imali smo dva puta izložbe na kojima su ljudi izlagali svoje radove - bilo ih je ukupno 12 - izlagači su pokazali radove od drva, slike, štrikanu posteljinu koja se darivala za rođenje djece, te kako uzgajati kaktuse i bonsai drvca. Divno je kad se tako pokažu razni talenti i što sve ljudi stvaraju, a da se zapravo malo zna o njima i njihovom radu. U slobodno vrijeme volim raditi u našem vrtu, heklati, plesti, šiti unucima…I.Č.: I za kraj recite našim čitateljima gdje mogu pronaći Vaše slikovnice i knjigu.J.C.: Mogu se kupiti knjižari u «Adamić» u Opatiji, a slikovnice svake godine na Beloj nedeji.

4

Dana 26.ožujka 2015. s početkom u 19.00 sati u Mramornoj dvorani Povijesnog i pomorskog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, pjesma je povezala sve one kojima je glazba u srcu, a posebno štovatelje klapske pjesme. Čast da sve prisutne u Mramornoj dvorani poveže pjesmom, bez obzira na godine, pripala je članicama klape koja dolazi iz našega domaćega kraja, iz Kastva. Pogađate, riječ je o ženskoj klapi „Kastav“ koja djeluje pod umjetničkim vodstvom Saše Matovine. Pred dvadeset i jednu godinu članice klape i njihovog voditelja spojila je ista želja, želja za pjevanjem. Stara poslovica kaže: “Tko želi pjevati, uvijek će pronaći pjesmu.“ Oni su upravo to učinili. Pronašli su pjesmu kojom su najprije dirnuli svoja srca, a onda i srca onih kojima je pjesma upućena, slušateljima. Kada se glasovi slože, dogodi se glazbena čarolija koja traje, i traje, i traje... Ispunjena brojnim koncertima, nastupima i gostovanjima, klapa za svoj rad i kvalitetu dobiva brojna priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu. Svoje najveće priznanje i nagradu dobile su na 8. zborskoj olimpijadi koja je održana u srpnju 2014. godine u Rigi (Latvija), kada su osvojile zlatnu olimpijsku medalju upoznavši svijet putem pjesme s dijelom bogate kulturne glazbene baštine našeg primorskog kraja i šire. Današnji sastav klape čine sljedeće članice: Helena Labus Bačić, I.sopran, Silvia Zoretić, I. i II. sopran, Ivana Precetti

Božičević, II. sopran; Radmila Zaletel, II. sopran; Damira Mohorovičić, II. sopran; Snježana Ćiković, I. alt, Irena Grdinić, I. alt, Natali Vičić, I. alt, Tanja Kalac, I. alt, Maja Stepančić, II. alt, Adriana Senčić, II alt i Đurđica Zoretić, II. alt. Svojom pojavom i pjesmom publici su podarile jednu

posebnu i jedinstvenu večer. Vidno uzbuđene, ali i ponosne na svoj dosadašnji rad i uspjehe, koncertno su predstavile svoj novi album pod nazivom „Si naši vijaji“. Predstavljanje su započele prigodnim riječima:„Sreća nije odredište, nego putovanje... a mi smo putovale glazbom i srcem, od svijeta praveći zavičaj, u zavičaju nalazeći cijeli svijet. Želimo u Vama

PJESMA NAS VEŽE I SPAJA sačuvati komadiće naše sreće darujući Vam zvukove, boje i radosti koje su nam donijeli SI NAŠI VIJAJI. „ Svoje glazbeno putovanje započele su nizom kompozicija inspiriranih istarskom ljestvicom i čakavskim zajikom. Na taj su način i ovom prilikom iskazale poštovanje i ljubav prema kraju iz kojega potječu i domaćoj besede. Izvele su sljedeće pjesme: „Žažara“, „Ča je more“, „Galiotova pesen“, „Fiolice moja“ te kompoziciju Ivana Matetića Ronjgova „Ćaće moj“. U daljnem dijelu svog glazbenog predstavljanja izvele su nekoliko poznatijih dalmatinskih klapskih pjesama te obrade pjesama iz područja popularne glazbe. U dvosatnom žuboru glazbene rijeke izmjenjvali su se osjećaji radosti i sreće, ljubavi, ponosa i zadovoljstva. I kod izvođača. I kod posjetitelja.Si naši vijaji dirnuli su u srce sve prisutne i potvrdile onu staru: „NAŠ KANAT JE LIP“. Jasenka Travalja

5

Koktelsi su opatijski bend koji svira u ritmu polke i valcera, s tekstovima na čakavskom dijalektu i sa specifičnim scenskim nastupima kada bina postaje atletski poligon za njihove energične skokove. Uvodeći kostime u nastup, njihovom simbolikom skreću pozornost na aktualne teme iz života ili tek zabavljaju publiku predstavljajući likove iz crtića, filmova ili sistema koji je obilježio njihovo djetinjstvo, na taj način ističući važnost maškara i kulture primorskoga kraja. Koktelsi su grupa iz užeg opatijskog područja te oni potiču ideju osvješćivanja o pripadnosti primorskoj sjevernojadranskoj kulturi, s obzirom da njihove pjesme sadrže svojevrsne identitetske momente. Tako je u njihovom izričaju zastupljen čakavski dijalekt kojim se govori na riječkom

i opatijskom području. Jezik čuva kulturu, a čakavština upravo jest dio kulture iz koje Koktelsi potječu. Nikola Peršić osnivač i frontman grupe te autor većine pjesama, tvrdi: „čakavski dijalekt je naš materinji jezik te nam je osjećaje situacije i likove bilo najlakše

opjevati na jeziku na kojem govorimo i razmišljamo“. Takvim pristupom, njihova se produkcija prvenstveno obraća domaćem (primorskom i istarskom) regionalnom tržištu. Teme i inspiracija Koktelsa su obični ljudi i njihova zanimanja te brige koje ih muče, kako ljubavne tako i poslovne, kao i muško ženski odnosi, a sve to izraslo na temelju životnih situacija članova grupe i njihove kulture.Nikola Peršić The big boss Koktelsa u dobi od pet-šest godina je neprestano preslušavao kazete, presnimavao ih pjevajući poznate hitove, a kada je izašla popularna “Sarajevska Audicija”, show je naučio od riječi do riječi i time impresionirao roditelje i rodbinu na svim obiteljskim okupljanjima. Paralelno s time naučio je svirati i dvije pjesme na harmonici kako bi mu

performans bio što potpuniji. Želja za nastupom kod njega je bila toliko jaka te se u osnovnoj školi priključio školskom orkestru koji se sastojao uglavnom od frulica (službeno “blok flauta”) marke “ 25. maj “, nekoliko različitih udaraljki, tzv. melodika, a Nikola se prikljucio

na harmonici. U srednjoj školi je Nikola u svoj arsenal instrumenata uveo i klavijature, mikrofone i zvučnike te su krenuli njegovi prvi pokušaji stvaranja glazbenih sastava. Najprije je nastao slavni duo “Drink team” s velikim ambicijama i „katastrofalnom“ realizacijom te je stoga Nikola neko vrijeme bio zamjena po drugim bendovima Konačno, oko 1999. Nikola je počeo „ skupljati“ ekipu za bend. Oformio je prvu postavu „Cocktail band“a. Prva pjevačica bila je Tamara Brusić koja se kasnije proslavila na Mik-u. Cocktail bend je promjenio nekoliko pjevačica i postava dok nisu 2003. došli najprije Mauro a zatim Tomi, nakon što je tadašnja pjevačica Silvija otišla u New York. Pošto su dosta koristili trubu i bariton zbog blizine Slovenije i jakog utjecaja te glazbe, 2005. godine bendu su se priključili Tibo na trubi i Mandić na baritonu. Ta postava benda je još uvijek funkcionirala bez bubnja, sve dok 2008. mladići nisu odlučili pozvati u bend i bubnjara,

Životni san Nikole Peršića KOKTELSI

6

Tea Mustača. S vremenom, točnije 2009. su u bend pozvali i klavijaturistu, Sandra Benia. Ubrzo nakon toga odlazi Teo i na njegovo mjesto dolazi Dario Staraj. 2012. su iz benda izašli Mauro i Dario Staraj, a pridružili su im se Claudia Beni i Antoan Hrelja. 2014. godine Damira Tibljaša na trubi je zamjenio Josip Rubinić, a Sandra Benia na klavijaturama zamjenio je prvak svijeta u dijatonskoj harmonici Luka Brgić. U sredini sezone Nenad Mandić zbog bolesti više nije mogao nastaviti aktivnu karijeru u Koktelsima, a na bubnjeve je krajem 2014. sjeo Domagoj Pavletić i u tom sastavu Koktelsi snimaju osmi po redu studijski album pod imenom “Čekaaaj!”Utjecaj maškara i običaja koji su vezani uz maškare je bitno utjecao na clanove benda tako su i Koktelsi uveli kostime u svaki nastup da bi njihovom simbolikom skrenuli pozornost ili na neku aktualnu temu u vidu kritike ili su pak oblačili u likove iz crtića ili fi lmova (supermeni, štrumovi, pioniri, kauboji...). Koktelsi su počeli stvarati svoju diskografi ju 2004 sa albumom “Pun Gas Domaće” na kojemu su imali dva zapažena dueta sa Duškom Jeličićem iz Bonace i sa duom Battifi aca, te nekoliko uspješnica koje se do dan danas sviraju: “Treba delat”, “Tura za pokojnega”, “Mala ča si mi ofraškala. 2005 godine snimaju album mixeva poznatih pjesama u Koktels obradi i pod imenom “Z armunikun po svete”. Album je rasprodan tri dana nakon izlaska te dan-danas drži rekorde u tiraži za Istarsku i Primorsko-goransku zupaniju. Slijedi 2007. studijski album „Rsaaaj!“ sa hitovima “Ja iman malu Opatije”, “Ona me je bušala” i “Rsaaaj” . Nakon toga snimaju uspješni duet sa Sergiom Pavatom “Šiškaj Roža” i povodmo toga izlazi “Maxi Single” 2008. godine sa još jednom uspješnom suradnjom s poznatim radijskim voditeljem Robertom Ferlinom “Balkoni i silikoni”. 2009. snima se prvi album sa bubnjarem pod nazivom “Pojačavamo” i singlovi: “BonBon“, „Lungo mare“, „Poštar Mile“, „Broj ili dva”. Krajem 2010. izlazi “Preživljavamo” sa kojeg dolazi njihov najveći hit do sad “Daj mi Daj”, slijedi pauza do 2013. kada se snima album “NaNajjace” kojeg je obilježio single “Kraj Predstave” te do sada najsvježiji uradak 2015. album “Čekaaaj!” sa istoimenim singlom i porukom: “Ki gre pomalo duže, dura...” Tatjana Udović

Općina Viškovo

Pokrovitelj: Organizator:

Generalni sponzor:

NEDEJA, 3. maja 2015. Parkiralište Milihovo, na 14 ur Štorija od kraja i običaji, od vina i domaće hrane Sopnjada Marinićeve muziki Starinske igre:

Obed – kapuz i fažol Ugostiteljska škola Opatija-prezentacija domaće hrani UDRUŽENJE OBRTNIKA VIŠKOVO-KASTAV-KLANA-JELENJE

- izložba domaćeh proizvodi Tradicionalne udruge z Viškova DEČJI KANTUNIĆ - recitacije, dečje igre, popejajte se va kalesine

GRUPA YAMAS BREVIS BAND

ZABAVJAT ĆE VAS

Voditeljica: Nina Dukić Srok

1. MATICA HRVATSKA VIŠKOVO 2. HALUBAJSKI ZVONČARI 3. HALUBAJKE 4. NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA

HALUBAJSKA ZORA 5. DJEČJI VRTIĆ VIŠKOVO 6. BK HALUBJAN 7. UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA

AMATERA BRAĆA BAŠTIJAN 8. KUNPANIJA Z HALUBJA 9. O. Š. SVETI MATEJ10. HALUBAJSKE MAŽORETKINJE11. DELAVSKA KATEDRA12. UDRUGA BELICA13. USTANOVA I. M. RONJGOV

PARIĆALI SU:

- skakanje va vreće- žabica - kako pogodit lonac zaprteh očij- hitanje potkov

- prćenje na pal po pršut- boćanje z drvenemi boćami- potezanje špaga

7

Znate li da izlet u prirodu ne morate planirati danima unaprijed kako bi se uputili na neko od poznatih izletišta? Upoznajte Mistraž, mjesto s jedinom prirodnom lokvom na ovom području, komadić raja uređen za opuštanje, udaljen tek petnaestak minuta šetnje

od pehlinske škole ili okretišta sedmice. Mnogi naši sumještani svakodnevno prolaze pehlinskom ili tibljaškom cestom, ni svjesni koliko su blizu prošli. Teško je dokučiti korjen iz kojeg je izvedeno ime lokve Mistraž (vrlo često krivo nazivana Mistraž bara). Nekako se ne uklapa s nazivima okolnih toponima, ali se nedvojbeno oduvijek koristi. Smješten između Pehlina, Škurinje, Tibljaša i Marinića odakle vodi nekoliko uređenih staza, uvijek je bio mjesto druženja. Polovicom prošlog stoljeća generacija današnjih nonića svakodnevno je poslije škole tu dovodila stoku na ispašu. Na Mistražu i uokolo paslo je 50-60 koza, 20-30 ovaca i 3–4 krave, uz tridesetak malih pastira. Dok je stoka pasla, oni su vrijeme provodili u igrama skrivalca, na balu (napravljenu od starih krpa), na boće, na ploče, na britvicu i u igri dugačkog i čudnog naziva: picinguz i janjine – kapuza i slanine. Radili su zviždaljke od jasena, lovili ribice i žabe, ljeti se kupali u Mistražu, zimi klizali i propadali kroz led. Doživljaji, kao onaj kada su kroz led propala čak sedmorica, još se uvijek pamte i prepričavaju. Vremenom je stoke bivalo sve manje, ali je Mistraž i dalje ostao mjesto sustreta mladih iz okolice. Sedamdesetih je godina tamo bila jedna od boljih livada za nogomet, a osim toga na mjestu dovoljno udaljenom od naselja da ih nitko ne čuje niti vidi, mladi su se osjećali slobodnije. Kao i starije generacije igrali su razne igre, lovili ribice i žabe, no kupali su se na Kantridi. Početkom osamdesetih omladina Pehlina odlučila je tu organizirati feštu, a odmah su se priključili Marinići i Škurinja. Prve godine kamionom se moglo prići najbliže na Baretićevu i sve što je bilo potrebno za feštu (stolovi, šatori, kašete pića, kanistri vode, agregat, cijela vojnička poljska kuhinja na kotačima.....) doneseno je na rukama omladinaca, a nakon svega i izvučeno natrag. Bilo je jasno da za iduću godinu treba proširiti put kojim se prilazilo od strane Poklona, pa su tako dogodine na Mistraž dospjeli prvi kamioni i automobili. Od tada je sve bilo puno lakše. Omladina je već u subotu postavljala stolove, veliki šator za točenje pića, kuhinju i pozornicu, a zatim noćila uz logorsku vatru. U nedjelju su organizirana sportska natjecanja i zabavne igre za djecu, a glavni je događaj, osim potezanja konopa, bio susret nogometnih

ekipa oženjenih i neoženjenih. Dijeljene su medalje i nagrade za pobjednike, izvlačila se tombula. Obavezan je bio i nastup limene glazbe Marinići. Nakon nekoliko godina kuhanja fažola, organizatori su se umorili, pa na Mistražu jedno vrijeme nije bilo organiziranih događanja. Izgradnjom ceste olakšana je organizacija fešti, ali i omogućena devastacija prostora, jer automobilima na Mistražu zasigurno nije mjesto, pa je kasnijih godina postavljena rampa koja se otključava po potrebi.Mnogima je nepoznato da je početkom ratnih zbivanja, u noći 2-3.10.1991. godine Mistraž poslužio kao mobilizacijsko zborište 3. bojne 128. brigade ZNG.

Pred desetak godina, feštanja su se prihvatili P e h i n a r s k i Feštari i od tada uz pomoć mještana svake godine priređuju

RI-barsku noć, na koju pozivaju goste – maškarane grupe, pa se svi natječu u kuhanju kotlića, skakanju u vreći, prelasku preko Mistraža u barci i na kraju potezanju konopa. Bodovi se zbrajaju, a potom proglašavaju i nagrađuju pobjednici. Kako se radi o ri-barskoj noći, frigane sardelice su obavezan (i besplatan) dio ugostiteljske ponude. Ovogodišnja RI-barska je planirana za 13. lipnja.Mistražom prolazi i riječka šetnica od Turkova do spomenika antifašistima u Benčanima koju je prošle godine trasiralo PD Tuhobić, a komemorativni pohod njome, na koji planinari pozivaju sve građane, bit će i ove godine 23.05.Ljubiteljima pasa Mistraž je već dulje vrijeme poznat kao savršeno mjesto za zabavu, istrčavanje i osvježenje za č e t v e r o n o ž n e prijatelje koji vole plivanje. Prostor oko Mistraža je tijekom

godina postajao sve uredniji. Sama lokva danas je uređeni obzidani kal, oko nje postavljene su sjenice, klupe i stolovi, vreće za smeće, a odnedavno strujni priključak i rasvjeta po putu kojim se prilazi s Baretićeva. Zanimljivo je kako je taj zeleni komadić raja sasvim u našoj blizini poveznica generacija kroz dugi niz godina, svakoj na svoj način. Slike govore više od riječi...neka vas potaknu da došetate na Mistraž! Sandra Žinić i Gordan Srok

Znate li da izlet u prirodu ne morate planirati danima unaprijed kako bi se uputili na neko od poznatih izletišta? Upoznajte Mistraž, mjesto s jedinom prirodnom lokvom na ovom području, komadić raja uređen za opuštanje, udaljen tek petnaestak minuta šetnje

od pehlinske škole ili okretišta sedmice. Mnogi naši sumještani svakodnevno prolaze pehlinskom ili tibljaškom cestom, ni svjesni koliko su blizu prošli. Teško je dokučiti korjen iz kojeg je izvedeno ime lokve Mistraž (vrlo često krivo nazivana Mistraž bara). Nekako se ne uklapa s nazivima okolnih toponima, ali se nedvojbeno oduvijek koristi. Smješten između Pehlina, Škurinje, Tibljaša i Marinića odakle vodi nekoliko uređenih staza, uvijek je bio mjesto druženja. Polovicom prošlog stoljeća generacija današnjih nonića svakodnevno je poslije škole tu dovodila stoku na ispašu. Na Mistražu i uokolo paslo je 50-60 koza, 20-30 ovaca i 3–4 krave, uz tridesetak malih pastira. Dok je stoka pasla, oni su vrijeme provodili u igrama skrivalca, na balu (napravljenu od starih krpa), na boće, na ploče, na britvicu i u igri dugačkog i čudnog naziva: picinguz i janjine – kapuza i slanine. Radili su zviždaljke od jasena, lovili ribice i žabe, ljeti se kupali u Mistražu, zimi klizali i propadali kroz led. Doživljaji, kao onaj kada su kroz led propala čak sedmorica, još se uvijek pamte i prepričavaju. Vremenom je stoke bivalo sve manje, ali je Mistraž i dalje ostao mjesto sustreta mladih iz okolice. Sedamdesetih je godina tamo bila jedna od boljih livada za nogomet, a osim toga na mjestu dovoljno udaljenom od naselja da ih nitko ne čuje niti vidi, mladi su se osjećali slobodnije. Kao i starije generacije igrali su razne igre, lovili ribice i žabe, no kupali su se na Kantridi. Početkom osamdesetih omladina Pehlina odlučila je tu organizirati feštu, a odmah su se priključili Marinići i Škurinja. Prve godine kamionom se moglo prići najbliže na Baretićevu i sve što je bilo potrebno za feštu (stolovi, šatori, kašete pića, kanistri vode, agregat, cijela vojnička poljska kuhinja na kotačima.....) doneseno je na rukama omladinaca, a nakon svega i izvučeno natrag. Bilo je jasno da za iduću godinu treba proširiti put kojim se prilazilo od strane Poklona, pa su tako dogodine na Mistraž dospjeli prvi kamioni i automobili. Od tada je sve bilo puno lakše. Omladina je već u subotu postavljala stolove, veliki šator za točenje pića, kuhinju i pozornicu, a zatim noćila uz logorsku vatru. U nedjelju su organizirana sportska natjecanja i zabavne igre za djecu, a glavni je događaj, osim potezanja konopa, bio susret nogometnih

ekipa oženjenih i neoženjenih. Dijeljene su medalje i nagrade za pobjednike, izvlačila se tombula. Obavezan je bio i nastup limene glazbe Marinići. Nakon nekoliko godina kuhanja fažola, organizatori su se umorili, pa na Mistražu jedno vrijeme nije bilo organiziranih događanja. Izgradnjom ceste olakšana je organizacija fešti, ali i omogućena devastacija prostora, jer automobilima na Mistražu zasigurno nije mjesto, pa je kasnijih godina postavljena rampa koja se otključava po potrebi.Mnogima je nepoznato da je početkom ratnih zbivanja, u noći 2-3.10.1991. godine Mistraž poslužio kao mobilizacijsko zborište 3. bojne 128. brigade ZNG.

Pred desetak godina, feštanja su se prihvatili P e h i n a r s k i Feštari i od tada uz pomoć mještana svake godine priređuju

RI-barsku noć, na koju pozivaju goste – maškarane grupe, pa se svi natječu u kuhanju kotlića, skakanju u vreći, prelasku preko Mistraža u barci i na kraju potezanju konopa. Bodovi se zbrajaju, a potom proglašavaju i nagrađuju pobjednici. Kako se radi o ri-barskoj noći, frigane sardelice su obavezan (i besplatan) dio ugostiteljske ponude. Ovogodišnja RI-barska je planirana za 13. lipnja.Mistražom prolazi i riječka šetnica od Turkova do spomenika antifašistima u Benčanima koju je prošle godine trasiralo PD Tuhobić, a komemorativni pohod njome, na koji planinari pozivaju sve građane, bit će i ove godine 23.05.Ljubiteljima pasa Mistraž je već dulje vrijeme poznat kao savršeno mjesto za zabavu, istrčavanje i osvježenje za č e t v e r o n o ž n e prijatelje koji vole plivanje. Prostor oko Mistraža je tijekom

godina postajao sve uredniji. Sama lokva danas je uređeni obzidani kal, oko nje postavljene su sjenice, klupe i stolovi, vreće za smeće, a odnedavno strujni priključak i rasvjeta po putu kojim se prilazi s Baretićeva. Zanimljivo je kako je taj zeleni komadić raja sasvim u našoj blizini poveznica generacija kroz dugi niz godina, svakoj na svoj način. Slike govore više od riječi...neka vas potaknu da došetate na Mistraž! Sandra Žinić i Gordan Srok

Danas je Ivanić pritekal va kuću i prnesal kitu lepeh, već skoro otprteh majevic.” Mama, videj zate san ih pobral – pul Antonoveh ““ Si tetu Cilu pital? Da ne bi rekla da si kral”“ Mama, tr znaš da nebin, leh san njoj pomogal veje bekan hitat pa mij rekla neka poberen i tebe nesen par rožic.”

Stisnula san ga i bušnula va lepu glavicu su kosmatu, ima rici kod i otac pa mu je vavek va vlaseh nekakoveh žbičic .“ Fana ča si gotova z delon, ča nimaš ča delat?“ Hodi Ivanić, šapnula san, ćeš mi pomoć da se nona ne jadi, a i ćaća će vaje - vaje prit.Brižan Zvanić vas mokar i potan h večeru pride doma ma vavek vesel i dobre voji (nekad me šćipne po skriveć da niki ne vidi) Već par dan kopa zemju i dela vrt zad kućun aš je otac rekal da ove lehi nemoru hranit se veću familiju. Dolac va ken je počel kopat rabu (mislel je daj zemja gunbočeja al već potle dve tri nogi počela je črjenica – jalovica) ni dugo od sela va Noven. Za finit je moral poć va rebar aš tamo je bilo više črne zemji. Otac ju je doma vozil va karijole i nahićeval na prezide. Delalo se j od rana jutra pa dokle je zaškurilo. Koliko put sa mučna san prišla doma z Reki, rasprtila lati od mleka a već me je čekala košarica za obed nest va šumu. Na brzinu san pohitala vase al paštu i fažol, al kapuz al merlin al repu i zobicu ku volin makar više put gati po kakovoj staroj koste, a jako volin kalandraku ma to se kuha samo po nedeje Ona prokjeta juha prežgana skoro saki večer se ji –makar je storena z maslon komać ju gutan. Kad sekrva skuha palentu z glodicun to mi se vidi kod daj nedeja . Zvanić zna da to volin pa mi

hiti svoju glodicu i onako me drka pod stolon a mane srhi pasaju Z ženskemi san rano jutro mleko nesla, magari kranpi padali mora se poć, al sekrva je rekla da od sada više ne nosin aš mi j saki ta dan za rodit. Ma popravice prekčera san komać doma prišla. Za zdolun su mi ženske zele saka po jenu latu pa je nekako šlo. Falit će mi aš nan je bilo lepo kantale smo i škercale, vavek smo zele nekega za bulina pa je vreme brzo pasevalo.

Od nekud se sako toliko čuje šršur, z vrška, aaaaaja to mladi s šumi vuču kite i škrebut, se ča j ustalo kad se šuma čistila i štrpala. Parićevaju kres kega će večeras važgat. Na vrh su stavili veli maj od rascvale javoriki al jesena, a najveć put negnojić aš je on sam cvet, skoro bez pera. Kad se delo pofinilo i pala noć mladi su komać dočekali da ga zapale. Ja san na kres vavek rada šla i kad san se frajala to mi je bilo najlepše. Sad

Majevica cvatesan oženjena pa mi ne priliči poć gore. Zvanić će poć, ma toj drugo aš muški je. Do kasno po noće se kanta i diverti. Tu noć se divojkan stavjaju maji pul kuće. Mladić stavi maj na poneštru al na neko drevo blizu kući kade biva divojka – nekamo visoko da mu ga ki ne zame za škerc. To store da pokažu da divojku štimaju i da njin se pijaža. Ako je pak neka ka je šla z više muškeh al je karača stavili su njoj broskvu va cvate i to jako visoko da ju nemore znet da susedi vide kakova je. Kad bi joj jedanput stavili broskvu niki ju ni više štimal i vavek njoj se to zbolo.

Na Prvi maj se muški lepo obuču zamu veli negnojić al majevicu i armuniku pa gredu po seleh i po maticah, a na kraje se složi vela trupa od sakuda. Večer su tanci na keh bude jako puno mladeh. Si čekaju da pride trupa muškeh, a kad prihajaju z duga ih je čut (neki malo i ošešjani od hoda i pijači), a se divojke ke su ih čekale tekle su njin nasprotu . Onda počne prava fešta. Pridu i stareji, neki da čuvaju kakovu divojku neki da strani gledaju kako se mladi diverte aš to je zadnji mladoletnji tanac skoro do Bele nedeje. Potle tega muški, ki j zač, gredu za delon. Puno njih va gore pale ugjeve, delaju japlenice. Znaju z drevon pa hode okole na težakiju, gredi tesat al bilo ča. Po celo leto su ća, neki gredu vaje tamo ća va Hrvatsku pa se ne splati put za doma plaćat Tako će bit i ovisti put mi ženske ostanemo doma i nastamo blago, grunat i stari judi, a ja ovo leto i da rodin Zvaniću hćer ku bi on rad. Rekal mi je neka se zove Marica aš da mu se to ime pijaža i nona se j tako zvala a bila je jako dobra ženska i si su je voleli. Ako pak opet bude fantina ….. neka se zove kod ćaća. Gorana Bratuša

10

Kad je Ivo Jardas    pisal od Županije Hosti-Pehjin, napisal je za Pehin „da je to kodabi grad a ne selo“. Imel je i pravo tako neč napisat, aš je na početke pretpasanega stoletja (okole 1900-te) Pehin imel već okol sto kuć, i sedansto, a morda i više, judi. Trebe se spametit da je na Pehine , to danas od Turkova do „granice“ bilo nekoliko oštarij, tri butege, bekarija, dve crekve, jena crekvica Sv. Ivana i crekva Sv. Jelene. Da se je 1907. leta otprla Pučka škola na Pehine, i da je već veli del judi živel od arta (zanata) i od dela kega su ne samo na Pehine i po Kastafšćine već i v Reke nahajali.Z druge strane, va to je vreme ma i let prej, bilo vreme probuđevanja narodne svijesti, zatirane i od Talijani i od Austrijanci i od Mađari. Tako se je već va Kastve 1866. leta otprla Prva hrvatska Čitalnica va Istre, va koj su judi mogli pročitat hrvatsku besedu. Čitalnica je malo potle postala i mesto okol kega su se počela osnivat pjevačka društva, tamburaški zbori i glumačke grupe. Takov nastanak i razvoj prosvjetnega i kulturnega dela va Kastve, imel je jako veli utjecaj okolo, tako da se o temu počelo govorit po seh većeh i mićeh sel Kastafšćine, pa su se tako počele osnivat čitalnice i drugde, pa onput i tamburaška i pjevačka društva va Rukafce, pul Jušić, Rubeš, Srdoč, na Drenove, va Klane, pul Mihotić i va Zamete. Ma, ni ni Pehin ostal na strane, tako da je osnovana i na lep i svečan način otprta i Pehinarska čitaonica. Na toj fešte otpiranja Hrvatske čitaonice

na Pehlinu, va julu 1909. leta, gosti su bili Zamećani S v o j e n m j e š o v i t e n p j e v a č k e n zboron i tamburašken z b o r o n „Sloga“, a sopal je i novoosnovani t a m b u r a š k i zbor Čitaonice Pehlin po prvi put. Fešta je bila va vrte Josipa Blečića- Biškupovega, a zapisano je da je gosti bilo od sakuda: Zbor i tamburaško društvo „Halubjan“ Sv. Mateja, Hrvatski sokol s Kantride, Pjevačko društvo „Primorski Hrvat“ s Trsata, „Jadranska vila“ Sušaka, Klub „Mladost“ i Klub „Braco“ s Trsata, Narodna čitaonica z Reke, „Hrvatski sokol“ Sušaka, Obrtničko društvo „Sloga“. Moremo mislet kakova je to fešta na Pehine bila. Potla tega, kad su već tega više navadili i proširili broj pjesam keh su navadili sost, šli su I okolo, tako su bili 1910. leta gosti „Halubjana“ Sv. Mateje pa va Zamete gosti „Sloge“ istega leta. Na žalost, potla teh let malo je zapisano od dela tamburaškega zbora, ma sakako da je    za delo tamburaškega zbora jako zaslužan učo Rudolf Prebilić ki je bil i aktivni član tamburaši. Va tamburašken zbore od osnivanja pa do njegovega kraja 1941.

TAMBURAŠKI ZBOR ČITAONICE PEHLIN

leta, pasalo je puno mladeh Pehinari ki su del sebe dali svojmu Pehinu. Neki dan san ćakulal Zlatkoton Širola i Silvanoton Blečićen, ki mi je posudil velu sliku tamburaškega zbora, slikanu nejde okol 1920- tega leta a čigovi su oci i barbe na slike, i ki mi je povedel da su Njemci, ki su prišli na Pehin potla kapitulacije Italije, zeli instrumenti i šnjimi se va Palacu zabavjali. Potla rata, teh instrumenti već valda ni puno ostalo, no va neki se soplo na provah i priredbah folklorne grupe ka je na Pehine osnovana pedeseteh let i ka je, nažalost, delala jako malo let, ma to je za jenu drugu štoriju.       Danas, kad se obrnemo nazad, moremo se štimat z onen ča su naši nonoti i ćaće delali i storili. Danas, žalibože, na Pehine ni ni čitaonice, ni tamburaškega ni pjevačkega zbora a ni ni mesta kade bi se neč moglo storit. Miljenko Valenčić - Bačurkin

11

Kad me je zapalo da storin intervju z Jožeton – Josipon Bedenikon od Pletenac bila san vesela aš saki razgovor šnjin je jako ugodan.

Kad ga vidiš na ceste vavek ima vremena za javit se, našalit al pak pozvat na kafe. Okole njega je vavek judi i veselo. Se san zapisala jušto onako pomešano čakavski i štokavski kako smo govorili. Joze kad si i od kuda došal? Ja san z Varaždinskega kraja selo Petrijanec. 1964 san došal u Rijeku jer su mi tu bivale dve sestre koje su imale samo riječi pohvale za ovaj kraj i nagovarale me da dođem. Stavil san “pinklec na rame i evo me” Posla je bilo, samo ki je htel delat. Prvo zaposlenje je bilo u metalografičkom kombinatu pa INA tako do 1995 .Ja san zidar pa sam pomislel da bi bilo dobro delat sam zas . Postal san obrtnik i vlasnik firme BEDENIK, od onda do danas iman zaposleneh

kako kad 5-6 radnika. Danas pomalo moj sin preuzima moje mesto i stasa uz mane da bude dobar majstor, dobar šef i kolega,Kako baš Pletenci?Kako (slatko se nasmeje) - radi ženske. Delal san tu na jenoj kuće zidariju a moja Zorka je kopala konpir – leto, a krv zavrela . Oženili smo se kuću storili i dva sina, a sad već imamo i veli unuki. Ni vavek bilo lahko ali Zorka mi je vavek bila podrška pa smo došli va ova penzionerska leta. Živen od onda skupa z ovemi judi i sa njihovim običajima i navikama. Sviral san trubu va Limenoj muzike Marinići , boćal i kartal briškulu (kod pravi domaći). Danas sam podpredsjednik boćarskega kluba Marinići.Zidi oko nas pokriveni su slikama njegovega volonterskega rada, a još više zahvalnicama.Sponzorirao je LG Marinići, Boćarske klubove Klana, Marčelji i ko zna koliko svoj klub Marinići, Pusnu državu Pletenci, Belicu Kastav, Pehinarsku gospodu i feštari, Nogometni klub Klana, Lovačko društvo Zec, pikado klub Nevera, NK Sračinec, NK Bunjevac i naravno NK Orač iz rodnog Petrijanca.Nerjetko dođe na neki događaj tu po okolnim selima pa kupi po tridesetak ulaznica samo za sebe i na takav način pomogne organizatoruJedan od povoda za ovaj razgovor je tvoje najveće darivanje?Da, davaoc krvi san od 1964 kad sam radio va Primorju. Bila je neka saobraćajka, neznam komu ni šta al mi ni bilo važno, tada san dao prvi

put krv . Nastavio sam redovno davati i dok sam delal va Metalografičken, iz INE smo organizirano odlazili, bile su to prave fešte. Družili smo se, šli na izlete na davanja u druga mjesta. Mnogo mladih sam povukao za sobom u tu dobrovoljnu vojsku. Ponosan sam da san davaoc iako sad više nemogu darivat krv jer mi to godine ne dozvoljavaju – nisam aktivan član ali djelujem kroz klub 100 KAPI koja okuplja darivatelje koji su dali preko sto puta krv. Ja sam dao 113 puta. Evo za to sam (pokazuje veliku sliku i otvara kutije sa ordenjem i zlatnicima) odlikovan Redom Danice hrvatske sa likom Katarine Zrinske. Ponosan sam na to jer odličje je potpisao predsjednik Republike Stjepan Mesić. Prošle godine smo bili na prijemu kod predsjednika Ive Jospovića Uvjek rado pomažem u svim akcijama Crvenog križa na Pehlinu tako da prevozim bilo robu bilo hranu zavisi šta se skuplja. Za 100 kapi Rijeka sam vozio pomoć u Gunju. Sada sakupljamo pomoć za Županju pa ću opet voziti. I šta ja znam, mislim da niš višeDa to je Jože, to je čovjek kakvih ima malo i na ponos svima koji ga vole i znaju. Gorana Bratuša

Dobra duša i poduzetnik Josip Bedenik

Uvijek rado pomažem

12

Od vavek je bilo vremen kad se teško živelo i kad su judi, utinut mladi, šli po svete zaslužit ki solad za preživet. I danas gredu, al ne samo mladi, i to po celen svete. Potle II. Svetckega rata najveć se hodilo va Njemačku, trejseteh let pasanega stoleća va Franciju, prej tega više desetleć va Meriku, a sredinun 19. st. Va Lešandriju kopat Suez za skratit brodon put do južne Afriki i daje prema istoke (Indije, Kine, Japana..). Hodilo se i va Poljsku va Varšavsku luku skrcevat i ukrcevat vreći i kasoni z sakakovun robun. Dogodilo se,j da su bili i prevareni pa mesto krajen šetemani, kako se tad dobivala plaća za delo, ostali bi lišo! Kapo bi pobral soldi s kemi jih je trebal splatit, ukrcal se na brod i partil? Poznato ča ne! Hodili su naši stari va Bosnu (najveć zidari) i vaje va Galiciju. Najbliže dome bili su oni ki su šli va Hrvatcko i do Majerske. Hrvatcko su nekad zvali se čaj bilo daje od Karlovca. Va Hrvacko i Majersku su najveć hodili tesači švejeri (tesali su pragi za železničke šini). Va ti kraji bi šli jedanput, a nekad i dva, kroz leto. Najveć puti su šli o pozime kad se finilo delo po grunte, kad bi pobrali grozje i otočili vino. Vrnuli bi se o mladen lete da skopaju zemju za sadit, urede ruže pa bi neki put šli opet nazad do prve košnji. Tamo bi zaslužili za kuće proširit, zdignut, storit skadanj al šternu… Tako su hodili i moj pranono Pepić Srok Francikin od Vajan i Andre Širola Vicinić od Kosi. Oni dva su više let hodili skupa va Hrvacko. Bili su, po današnju rečeno, «kompa». Sa leta su hodili samo va Hravacko i va Majersku i sa leta su va jenen sele pu gazdarice Kateti bili na košte, to će reć da su pul nje spali i jili. Zimsko doba večeri su duge pa su jih kratili ćakulajuć. Kate

je povedala od živjenja pul njih a Pepić i Andre pul nas va Kastafšćine i Primorje. Posebno je Andre saku priču znal lepo «okrunit». Malo je govoril od Halubja al je zato vavek od Reki i mora. Povedal je kako je Reka veli svetcki grad pul vele vodi zvane more. Ta voda da je lepe plave boji i dumboka. Nekad da je mirna kod razleveno ule a nekad, utinut kad puše vetar zvan jugo, sa penasta, veli vali se taču po njoj, razbijaju se va steni, huče i buče. Tako da ih je jako i na dugo čut da čoveka vaje pasaju srhi od straha. Ta svetcki grad Reka ima velu luku punu sakakoveh većeh i manjeh brodi ki bordižaju na se strani sveta. Neki od teh brodi imaju vela jadra pa moraju čekat vetar za partit na vijaj a drugi pak imaju veli dimjak s kega se jako dimi kot z vlaka kad gre za Osijek. Va luke je vavek veli štrmor va ken se čuje sake sorti govora: ingleški, nemški, fijumanski… Kad se brod parićuje krenut jako tuli da aviza oneh ki se još moraju ukrcat. Tako su Pepić i Andre vavek neč povedali od svojga kraja al´ nikad nisu spominjali polja i blato. Jedan put jih je Kate pitala: - «Vas dvoje već par godina dolazite

ovamo, pa zar nebi kod nas i ostali?».

- «A ne Kate» rekal je Andre. «Vi ste tu uvijek u čizmama do koljena i ljeti i zimi. Ljeti ste u velikoj prašini , pa kad projuri konjska zaprega još pola sata «dimi» za njom, a zimi jedva dižeš noge iz blata i sve ti se čizme izuvaju kada gaziš po njemu.»

- «Andro, a zar kod vas nema polja i blata» na to će Kate.

- «Kako ne Kato! Imamo mi krasno veliko polje koje ide od vrh Bele

Jena štorija i kušćić živjenja našeh stareh koreni

KASTAFSKO POLJEcesti (cesta Marčeji – Kosov Dol – Grižica – Kosi) pa do Kastva Grada. Da mjesec dana kiša pada na tom polju nebi bilo blata ni za opanak.»

- «Ajoj Andro, kakvo je to krasno polje» va čude će Kata.

Sad kad znate da i mi va Kastafšćine imamo polje a niste ga još videli, hote lepo jedan dan do Marčeji i vaje potle spomenika skrenite levo prema Vrtačan i samo drito. Kad pridete na vrh Nuntarova, il´ još boje malo daje nad Kosov Dol, fermajte auto, hote van žnjega, obrnite se proti Kastve i uživajte va ten lepen, velen i kameniten polju! Va sekunde ćete razumet zač na njin nikad ne more bit blata! Prošećite i malo okole, hitite oko kuntro štrpedon i okol sten, pa morda najdete i ku šparugu? Sad njoj je štajon.Lep izlet i dobar tek želi van Vidojka Lučić Francikina od Vajan

OTVORENO!

I SUPER JE!!!

13

Pasani dani se po celemu Pehinu moglo čut sake sorte motori, kosilice, freze, pile, delaju se vrti. Ako ste pred malo cel dan misleli ki bedak na Pehine kres pali, a ni blagdan – škužajte, to san van bila ja – čuda tega j rabilo važgat, od jutra pa dugo va noć. Ako ste neku kasnu dobu va dimu oćutili i nekakov dih ki van je apetit storil – i to san bila ja... pa judi dragi, cel dan san okol tega ognja tancala, već mi se štumik bil za škinu ćapal, a nikako da zgori... domislela san se da va frižidere iman dobre domaće kumbasice, pa san jih nabola na šćap i pekla znad ognja. Avamane, kako j to dišelo! A i mlade kapulice se j va vrtu našlo, jušto za gušt! A ako ste se pak drugu večer čudili ka mona tu dobu po škuren freza – e i to san van bila ja (z lampadinun od mobitela san si svetila), aš je prognoza bila da će na daž obrnut, ki bi onda to blato skopal... Pasal je i ta daž ki ni bil bog zna kakov, leh tuliko da j neč poprhalo, pa san tekla set i sadit. Moglo se j čut, ki bi bil malo boje poslišal, i kako mi mobitel smiron sope i ne pusti me delat ča san namislela. Si storila ovo, si storila ono, si to ovako, zač ono nisi onako i ki zna kuliko takoveh pitanji me j mat pitala aš bi otela da se po njeju navadin ča, kako i kada va vrte rabi storit. Dobro, i ja nju užan dobro zagnjavit z pitanji. Ma ča god mi reče, ja opeta storin nekako po svoju aš volin kad je okol mane se šarasto i zmešano, jušto kot ča san i ja. Lane, dokla san još mislela ča bin od ovulike zemje pred kućun mogla storit, slučajno san na fejzbuke našla jednu vrtlarsku grupu va koj j bilo čuda sliki od bogateh, šarasteh vrti i to mi se j zajno zapijažalo. Bilo mi j ćaro da j to prava stvar za me. Stručnjaki to zovu permakultura, a moja mat je zmerala da j to samo škuža za lenobariju i za niš ne delat. Njurgala j da mi j vrt neuredan, da san lenoba lena i da će mi plevel se pojist. Ma ni to plevel, to su moje trave, moje lekarije i arome! – provala san njoj

dopovedet, ma ni bilo koristi. Lena al ne, bireć da j to bila prava riceta ka j moj vrt očuvala od sakakoveh biljneh boli i od nametniki. Mane j bilo tako lepo gjedat so to zelenilo, rožice okol paprik, črjeni pomidori zmešani z bašilkon i petrsinon, konpir zavijen va dih susedinega jasmina ki se plete po meje...Njurgala j mat dokla god njoj zlatice nisu počele jist pera od konpira. Jeno jutro, ma kot i sako jutro, zvala me j na mobitel, lih tuliko da pita ča delan. Pijen kafe nasred vrta z nogami vajer! – opalila san kot s puške, ma po glasu čujen da njoj neč ni pravo. Vražje konpirove zlatice j lovila celo jutro, poveda mi, pun sić je nabrala! I pita da ako jih je pul mane. Pustila san lončić i šla va konpir. Iskala san od tla do rožice na vrhe, pere obrnjala, vas konpir obašla – nanke jedne ni bilo. Pa kako?! – čudila se j mat. Ni pasalo ni par dan, opet me zove z posvema istun štorijun. Pun sić zlatic, a pul mane niš. Pa kako?! – zavapila je. Još par dan kašneje... Ja ću ponemet od teh zlatic! – zijala je va mobitel, mane ravno v uho dokla

Ćakulona

Vrt po fejzbuke

san otpijala gutić kafa. Provaj popikat kakove dišeće rožice med konpir, to zlatican pači, dih jih smuti pa ne moru konpir nać, tako piše na fejzbuke – rekla san i srknula kafe. Ne znan je to storila al ne, ma na zlatice se potla više ni žalila i konpir njoj je posvema dobro rodil. Ma da ne mislite da san ja lišo pasala od teh vrazi na rige – nisan. Kad nisu mogle na konpir, šle su mi na balancane kade ni bilo tuliko teh dišećeh travi. Nisan znala da i njih vole, pa smo ratovale dokla se nisan spametila kamamilu namočit va vode i z ten polet balancane. Čuj kokić, kakovi su ti pomidori? ...ma to je već za neku drugu štoriju. Nekako mi se vidi da ovo leto neću naslišat materino njurganje da san lena. Al morda ipak... vaje ću doznat aš će mi ki ta čas mobitel zasost. Neč mi j jušto na pamet palo... ča bi nona Marija i bižnona Pavica delale da su onput fejzbuk imele? Ma znate ča – one su se ovo znale i brez fejzbuka! Ala, dosti je ćakule, homo ča delat!

Vaša Sandra Žinić

14

Kakova bi to konoba bila prez velega stola, bačvi i boce se ionako sprave nejderen po strane va kakovoj drugoj prostorije, zarada temepraturi kada dropi vru. „A tuka smo se prej nahajali si Jurčići, a ni sada ni prazno, aš iman velu familiju.“ – poveda ponosni vlasnik konobi Rošo - Damir Jurčić. Njega se ne mora posebe predstavjat – on je jena od legendi od Jurčić, ne zna se ča je boji va svojeh četiri pet zanati ča jih je navadil ale kot amater muzikant, a va zadnjo vreme i glavni glumac va Jurčićevoj pusnoj kumpanije. Za ulogu nekadajnega ministra financij va našoj vlade dobil je i pred neko leto pusnu diplomu Zlatna broskva. Ma vrnimo se konobe. Magar se toj prostorije reče konoba, nekako se čini da j’ to mići muzej va ken se sačesar nahaja. Ponosno

stvar ne pozabi – na stole je bilo i vina; naša novinarska ekipa ni baš šparala pa je Rošo sako toliko tekal bocu z vinon napunit. I okol tega vina i ruž je čuda štorij. To je još od nekada bil dodatan izvor prihodi za kuću aš se je vino i prodavalo. Za to je bila i zadužena Cveta, Rošotova mat, ka i je danaska šefica celega domaćinstva. Potečuje okole kot da ima dvajsetak let, a ordinuje kot generalica. Šal je Rošo i va vinarsku školu i nan poveda kako je profesor bil jako zadovojan š njimi aš da ni nikada imel takovi učeniki. Pravi gospodar vodi dnevnik od svojga dela, nan je Rošo pročital svoj jedan radnodnevnički zapis ča bi se moglo i zapisat kot prava haiku japanska poezija i vela filozofija

Kastafske konobe ROŠOTOVA KONOBA

od prolaznosti: „Kropil treći put. Puno grozja. A ča će ostat ćemo videt!“. Neka neki prova reć da mi Kastafci nismo pjesniki i filozofi!!!Još poveda kako su jedanputa grozje torkulali, a da vaveki ostane neš diha va vine, pa da su morali teh tristo litar skroz bubregi filtrirat, aš da je to najboji filtar. Čuda je još teh štorij od Rošota i njigoveh, za celi roman. More se na kraje reć da ta njigova ni konoba samo za jist i pit lego multimedijalna dvorana, muzički studijo – a tamo zada posebna mića konobica z bocami i bačvami. Se je to lepo ma z semi bocami i bačvami ako ni šesnega gospodara i dobrega prijatelstva – onputa se to niš ne vredi! Branko Jani Kukurin

15

Rošo pokažuje medalji, priznanja, diplomi od razneh vinskeh fešt i posjet ke su doma i po inozemstve dobili, ne samo za vino lego i za lepo druženje za ča su Jurčići pravi majstori. Tr i brat mu Igor - Kuko sope trumbetu, Rošo je majstor za bas i za bajs. Ni prava fešta ako oni ne zasopu. Jedan veli kantun va konobe i pol zida je rezerviran za štrumenti, sakakoveh je gitar, tambur, tamburic, a zašla j’ tamo i jena prava ruska balalajka. Rošo nan je z gušton zasopal i bajs. Ne more se čovek odlučit ča je lepče ale boje va toj konobe. Saki njigov štrument ima neku svoju štorijiu od ke bi se mogla napisat nova kolumna, pa tako i njigov bajs ki mu se je jedanputa na krove od auta vas zmočil i pokla vas rasušil. To ni majstoron pačilo da ga opeta zakolaju i sada bajs kot nov va kazališnen orkestre ozvanja va Rošotovoj konobe. Da se glavna

Va stareh knjigah, kad se spominje ov naš lepi kraj sagdere prej Pehlin (Pehljin, Pecklin) piše Hosti. Pa je tako škola 1907. storena Hosti-Pehljin. Valda je to najstareji del ovega naselja kega skupno zovemo Pehin. No da van ja sada poveden neš o Hosteh va vreme pedeseteh let pasanega vjeka. Kad bi se z glavne ceste pul Biškupoveh zavilo z puton levo prišlo bi se po hostoven klancu Hoston. Prva kuća z desne strane je bila Šepina (Host), a zdola nje na istu stran je bila Lukova kuća (Blečić). Prek puta Lukoveh su bivali dvoji Stanarovi (Jugo i Host) Zdola Stanaroveh ma na istoj strane puta je jedan dugi red kuć ke se nastavjaju jedna na drugu, tako da imaju jedan zajednički zid.Tako je tu Karlotova merina (Host), Strinini (Gabrijel i Saršon),Škudarovi(Sluga i Sušanj), Fićevi (Host), Zvanovi (Host). Zad Zvanoveh u još Loićevi (Host) i Ivešićevi (Host).Zdola tega dugega reda su bili još Babini (Tuhtan i Saršon). Karlotova kuća (merina) je imela slamni krov pa je po nesreće zgorela.Va familije

je bilo puno dece koj je otac poginul na dele, onda njin je ondašnja država prek puta stare kuće ozidala novu a za selo na njihen terenu storila novu komunjsku šternu. Do te šterne je put ki deli još jedan manji red kuć.Tu bivaju Klementini (Host), Jelini (Host) i Matejkini (Host). Osim teh kuć pul Hosti je bilo i šest dvori. Dvor su imeli oni ki su imeli blago. Malo daje, a zgora Teze još su Hoston pripadali Petrovićevi (Petrović), Joškotovi (Deković), Redetovi (Host) i dvoji Ivovi (Rubeša).Kako se onda živelo? Obdeleval se saki kus zemje i kosile ravne da bi se preživelo, ma je bilo i oneh ki su po riječkeh poduzećeh delali. Tamo kade su sadahna storene nove kuće bili su vrti (kusi) saki je imel ime. Tako su bili veći kusi: Žlebi, Hruštova draga, Gornja i dolnja draga, Njivice, Smanjevo, Njiva, Škajci, Bregi…Ovi Hosti z dvajset i tri kuće i ovi današnji je za nepomislet usporedit.Sakakoveh nas je danas a kako ne bi bilo onda.Tu je bivala Marija Fićeva o koj san napisal pjesmicu.

ĐIR - HOSTIMARIJA FIĆEVANasred sela kuća lepa, vela, bela.Va njoj je Marija Fićeva živela.Rikamala, plela vredna da je bila.Sejedno se ni nikad oženila.Stara mat njoj Mimatu je šnjun bivala.Ni njoj jako puno brige ona dala.Kad je Mima umrla onako natrat,reć bi tako na prav.Komać su je zanesliod Hosti va Kastav.Plakala je Marija kot i saki drugi.Ma njoj nisu plači bili jako dugi.Čitala je puno za vreme kratit.Zagorkini romani su njoj znalistalno po rukami bit.Ni se oženila, superbina vela.Sakakovega muža nebi baš otela.Za seh je ona batila brige,po obrazeh su njoj poznale se rige.Živela je tako se na svoj mot,od dela je jako ni obleval pot.Umrla je , rekli su od upale pluća.Saka smrt da ima škužu,a ta je moguća.Na kraju su judi još za nju rekli:-Partila Marija, Fićeveh već ni ! Mali Kosićev