Korpus ranosrednjovjekovne skulpture...Ivna Anzulović je jednim dijelom ponovila imena srednjovjekovnih selišta na teritoriju Dolca onako kako ih je donio Gunjača, ali im je pridodala

1

K o r p u s r a n o s r e d n j o v j e ko v n e s k u l p t u r eKnjiga 2

P r i d r a g a u z a d a r s ko m z a l e đ u

.

MHAS - Split, 2018.

2

KORPUS RANOSREDNJOVJEKOVNE SKULPTUREKnjiga 2Pridraga u zaleđu Zadra

Izdavač Muzej hrvatskih arheoloških spomenikaS. Gunjače 3HR - 21000 Splitwww: mhas-split.hr

Urednik Ante Milošević

Uredništvo Nikola JakšićIvan MatejčićAnte Milošević

Autor Ivan Josipović

Fotografije u katalogu Antun Z. Alajbeg

Ilustracije u uvodnom tekstu Antun Z. Alajbeg, Arhiv E. Dyggvea u Konzervatorskom uredu u Splitu, Fotoarhiv Muzeja HAS, Ante Milošević

Lektura i korektura Kristina Babić

Grafičko oblikovanje Neven Marin

Tisak Dalmacijapapir, d.o.o. - Split

Naklada 300 primjeraka

ISBN 978-953-6803-58-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170503015 xxxx

© MHAS Split, 2018.

3

Split, 2018.

Pridraga u zaleđu Zadra

5

UvodPridraga kod Novigrada po količini i raznovrsnosti ponajprije predromaničkih, a manjim dijelom i starokršćanskih reljefa, zasigurno predstavlja jedan od najzna-čajnijih lokaliteta na području Dalmacije, a time zauzima i vrlo važno mjesto u cjelokupnoj hrvatskoj kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj umjetničkoj baštini. Naime, uz još uvijek postojeću starokršćansku crkvu sv. Martina, ali i uz ostatke njoj nedalekoga šesterolisnog predromaničkog oratorija sv. Mihovila, u posljed-njih je stotinjak godina otkriven manji broj starokršćanskih i velik broj ranosred-njovjekovnih kamenih ulomaka. Ti pronalasci potvrđuju svu opsežnost i ozbilj-nost građevinskih poduhvata koji su, ponajprije tijekom ranoga srednjeg vijeka, poduzimani u želji da se što primjerenije uredi unutrašnjost navedenih građevina.

Dug vremenski period u kojem su lokaliteti u Pridragi, s kraćim ili dužim preki-dima, sporadično ili organizirano istraživani, uzrokovao je pohranjivanje prona-đenih nalaza na čak četiri različita mjesta. Iz tog se razloga oni danas većim dije-lom nalaze u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, manjim dijelom

sl. 1. Položaj crkve sv. Martina i oratorija sv. Mihovila.

sl. 2. Položaj crkve sv. Martina i oratorija sv. Mihovila.

Starokršćanska bifora na pročelju crkve sv. Martina (foto: A. Milošević).

6

u zadarskom Arheološkom muzeju, a nekoliko ulomaka još uvijek je smješteno i u nekadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture, tj. današnjem Konzerva-torskom odjelu u Zadru te u Zavičajnoj zbirci u Novigradu. Razdvojenost mate-rijala koji se ne čuva samo u različitim institucijama, već i u različitim gradovima, uvelike otežava njegovo proučavanje te je jedan od glavnih uzroka činjenice da ti fragmenti nisu cjelovito i sveobuhvatno obrađeni i predočeni široj kulturnoj i znanstvenoj javnosti. Ipak, bez obzira na navedene probleme, pokušat ćemo de-taljno analizirati i razvrstati, a nadamo se i dostojno obraditi starokršćanske i pre-dromaničke reljefe iz Pridrage. Upravo je to svrha provedenog istraživanja, čije rezultate imamo namjeru predstaviti unutar korica ove knjige, gdje će biti done-sen sustavan pregled svih dosad pronađenih reljefa koji su ponajprije pripadali liturgijskim instalacijama, a manjim dijelom i arhitektonskoj skulpturi dviju nave-denih pridraških crkava.

Pridraga – srednjovjekovni Dolac kod Novigrada Selo Pridraga nalazi se 35 kilometara sjeveroistočno od Zadra i 5 kilometara ju-goistočno od Novigrada, na jugozapadnom dijelu poluotoka koji svojim pruža-njem tvori jugozapadnu obalu tzv. Karinskoga ždrila (za koje se još koriste nazivi Vozarica i Tisno), morskog tjesnaca koji razdvaja Karinsko od Novigradskog mora. Selo je, dakle, smješteno na jugoistočnoj polovini duguljaste i plodne uleknine (sinklinale), koja na sjeverozapadnoj strani, na dijelu koji danas nosi ime Podanci, ima svoj prirodan izlaz u dugoj pukotini koja se naziva Draga1. Ona se, pak, spušta u slijepi krak Novigradskog zaljeva na kojemu je smješten i sam grad Novigrad. Mada su neki stariji povjesničari, poput zadarskog kanonika Carla Federica Bianc-hija, iznosili drukčije, pomalo i naivne teorije o postanku imena sela2, nedvojbeno je da je ovo naselje nazvano po svom geografskom položaju jer je ime Pridraga očito dobilo zbog činjenice da se nalazi pri, tj. uz ili pokraj navedene Drage3.

Sadašnje ime mjesta novijeg je postanka i u dokumentima ga prvi put susrećemo dosta kasno, tek 1684. godine4. Današnje selo nalazi se samo na dijelu nekadaš-njega srednjovjekovnog naselja, zapravo malog područja koja se nazivala Dolac.

1 S. GUNJAČA, 1963, str. 7-66.2 Bianchi, naime, piše da ime Pridraga dolazi od hrvatskoga pridjeva predrag ili predraga što

na talijanskom jeziku znači carissima, jer se to selo nalazi na jednom od najljepših položaja. Usp. C. F. BIANCHI, 1879, str. 308.

3 Doduše, Stjepan Gunjača tvrdi da je selo svoje ime dobilo zbog toga što je ono „prvo nase-lje koje se nalazi ispred Drage, pred (ikavski prid) Dragom“, pa prema njegovu tumačenju od toga i dolazi naziv Pridraga (S. GUNJAČA, 1963, str. 9). Međutim, prefiks pri- ne bi trebalo tumačiti kao sažetu ikavsku riječ prid, u značenju pred ili ispred, kako to hoće Gunjača, jer je ustvari riječ o prijedlogu pri koji govori da se nešto nalazi u neposrednoj blizini, tj. uz ili pokraj nečega. Dakle, imenom Pridraga želi se reći da se to naselje nalazi pored navedene Drage.

4 Pridraga se prvi put spominje u dokumentu kojega je 13. srpnja 1684. godine u Zadru iz-dao izvanredni mletački providur za Dalmaciju i Albaniju Domenico Mocenigo. U njemu je sela zadarskoga teritorija podijelio u osam grupa te ih dao na upravu i nadzor četvorici starih morlačkih glavara i četvorici novoimenovanih mletačkih službenika. Pridraga je tada, zajedno s Novigradom (Novegradi) i Karinom (Charin), povjerena na upravu gubernatoru Zuanni Albertiju. Pored navedenih triju mjesta, koja su pod tim imenima ostala poznata i do danas, uz njih se spominju i još dva mikrotoponima: Badagn i Closter. Vidi: B. DESNICA, 1951, str. 24-26, dok. 19.

7

Ime Dolac u dokumentima se javlja već 1387. godine, a nakon toga je više puta zabilježeno tijekom 15. i 16. stoljeća5, da bi pred novim toponimom u potpunosti iščezlo tijekom prve polovine 18. stoljeća. Naime, Dolac je posljednji put zabilje-žen 1726. godine u rukopisu neznana autora koji je pisao o demografskim prilika-ma u tadašnjem zadarskom kotaru6. U srednjem vijeku Dolac je bio gusto naseljen hrvatskim selištima (Lupoglavci, Zabrđane, Šprljevci, Šušnjari, Pečarevci, Ripište itd.)7, a tek početkom novoga vijeka, točnije 1559. godine, podijeljen je na Gornji i Donji. Upravo na teritoriju Dolca Gornjega, koji se nalazio na jugoistočnoj stra-ni nekadašnjega jedinstvenog naselja, nakon završetka mletačko-turskih ratova, naselilo se novodoseljeno stanovništvo iz unutrašnjosti, s čijim će dolaskom stari

5 S. GUNJAČA, 1963, str. 9. Iako Stjepan Gunjača kao prvo spominjanje Dolca u dokumentima navodi 1453. godinu, ta je verzija imena zabilježena već ranije, točnije 1387. godine. Tada je, naime, Dolac spomenut kao mjesto u kojem je hrvatska i ugarska kraljica Marija 4. lipnja 1387. godine izdala dokument (Luche in villa Dolac die 4 mensis iunni 1387) koji govori o poslanju Tome Sovića kao kraljičina izaslanika u dalmatinske gradove. Taj dokument spo-menuo je već Ferdo Šišić 1902. godine, ali je tom prilikom propustio navesti mjesto u kojem je izdan (F. ŠIŠIĆ, 1902, str. 59, 254, bilj. 133), pa vjerojatno iz tog razloga Gunjači nije bio poznat taj spomen Dolca u povijesnim vrelima. Dokument je cjelovito objavljen tek 1981. godine u Cod. dipl., 17/1981, str. 69, dok. 51. Usporedi M. ANČIĆ, 2007, str. 207, bilj. 17.

6 S. GUNJAČA, 1963, str. 18.7 Stjepan Gunjača donosi tek četiri srednjovjekovna selišta na području Dolca, i to: Zabrđa-

ne, Šprljevce, Pečerevce i Ripište. Na temelju samih naziva selištâ, Gunjača je utvrdio da su Ripište i Zabrđane bila slobodna sela, dok su Šprljevci i Pećarevci (zvani još i kasnijim sin-gularnim oblicima Šprljevac i Pećarevac), koji nose imena po feudalnim gospodarima, bili vlastelinska selišta (S. GUNJAČA, 1963, str. 17). Ivna Anzulović je jednim dijelom ponovila imena srednjovjekovnih selišta na teritoriju Dolca onako kako ih je donio Gunjača, ali im je pridodala i još neka, poput Lupoglavaca, Šušnjara, Plemića i Zabrnjica (očito je to druga verzija imena za Zabrđane), a s oprezom je u granice naselja ubrojila i Negilce, Kupčiniće i Tripčiće (I. ANZULOVIĆ, 1998, str. 58). Nazive srednjovjekovnih selišta kasnije su po Gunjači, dijelom i pogrešno, prenijeli Vedrana Delonga i Tomislav Marasović. V. DELONGA, 1996, str. 240. – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 236.

sl. 3. Srednjovjekovna topografija na segmentu

od Novigradskog mora do Nadinskog jezera

(prema: S. Gunjači).

sl. 4. Srednjovjekovna topografija Dolca

(prema: S. Gunjači).

8

toponimi pasti u zaborav, a novi naziv sela – Pridraga – zaživjeti u potpunosti. S druge strane, područje Dolca Donjega pokrio je toponim Podanci, što je naziv za nenaseljenu plodnu dolinu koja danas u administrativnom i imovinskopravnom pogledu pripada Novigradu i njegovim stanovnicima8. Granica između nekadaš-njeg Gornjega i Donjega Dolca, tj. današnje Pridrage i Podanaka, tekla je pokraj starog bunara Lupoglavca9, koji je pripadao istoimenom srednjovjekovnom seli-štu Lupoglavci, a identičnim imenom kao i bunar danas se naziva i šire polje uoko-lo njega10. Sam bunar smješten je tek nešto zapadnije od ostataka predromanič-koga šesterolisnog oratorija sv. Mihovila na lokalitetu Mijovilovac ili Manastirine, a nije daleko ni od starokršćanske crkve sv. Martina, pa upravo ta dva lokaliteta predstavljaju krajnju zapadnu granicu nekadašnjeg Dolca Gornjega, tj. današnje Pridrage11.

Međutim, srednjovjekovni Dolac, dakle teritorij koji je zauzimao područje današ-nje Pridrage i Podanaka, tijekom zrelog srednjovjekovlja zabilježen je u još tri va-rijante imena. Naime, u ispravi hrvatskog i ugarskog kralja Bele IV. iz 1242. godine naselje se spominje kao Martindam, što je očito ponešto iskrivljeni oblik naziva Martindol, a osamdesetak godina potom, točnije u dokumentu iz 1324., zabilježe-no je pod imenom Sutmartindol12. I jedan i drugi naziv znače isto, „Dol sv. Martina“, a takvo ime naselje je dobilo po crkvi istoga titulara koja je na tom području podi-gnuta još u starokršćansko doba, najvjerojatnije potkraj 5. ili na samom početku 6. stoljeća13. Imajući sve ovo na umu, Stjepan Gunjača je zaključio da je selo, prije nego što je nazvano po crkvi, nosilo ime Dol, a tu pretpostavku potkrijepio je i spomenom toga toponima u jednom dokumentu iz 1330. godine14.

U srednjem i dijelu novoga vijeka naselje na teritoriju današnje Pridrage naziva-lo se različitim inačicama istoga imena, ili bolje reći navedeni nazivi proizašli su iz riječi identičnog korijena i značenja. Oni su se koristili i istovremeno, ali su se, također, i smjenjivali tijekom vremena, da bi se od 18. stoljeća konačno ustalio

8 Usporedi S. GUNJAČA, 1963, str. 17-18.9 U povijesnim izvorima ova je granica u više navrata i u raznim razdobljima bila zabilježena

i kao srednjovjekovna međa jednoga privatnog posjeda, ali i kao novovjekovna granica iz-među dviju država. Tako se još u srednjem vijeku u obližnjoj dragi Horungvenici (Horunque-nizza, Horuguizam, Horuguenizza), kao sjeverozapadnoj međi Lupoglavca prema obližnjem Paljuvu, nalazila granica posjeda knezova posedarskih od roda Gusića, što je potvrđeno dvjema ispravama: prvom hrvatskoga i ugarskog kralja Andrije II. iz 1219. godine, te dru-gom koju je 8. svibnja 1249. godine izdao na Klisu hrvatski ban Stjepan (I. ANZULOVIĆ, 1998, str. 65, bilj. 72. – N. JAKŠIĆ, 2000, str. 90, 299-301). Isti toponim (Horuguiça), zajedno sa susjednim Badnjom (Badan), navodi se i u privilegiju koji je ninskom biskupu Samsonu i građanima Nina dao hrvatski i ugarski kralj Bela IV. 1243. godine (N. JAKŠIĆ, 2000, str. 90, 301-302). U drugoj polovini 16. stoljeća, točnije nakon okončanja Ciparskoga rata (1570. - 1573.), preko područja bunara Lupoglavac tekla je crta razgraničenja između mletačkog i turskog teritorija. Razgraničenje je završeno 26. rujna 1574. godine, te je o tome sastavljen ugovor koji su potpisali najugledniji predstavnici vojno-upravnih i sudskih vlasti s obiju strana. Vidi: I. ANZULOVIĆ, 1998, karta 15.

10 Usporedi I. ANZULOVIĆ, 1998, str. 60, 62.11 Usporedi S. GUNJAČA, 1963, str. 10, 12.12 Usporedi S. GUNJAČA, 1963, str. 10-12. – V. DELONGA, 1996, str. 240. – T. MARASOVIĆ, 2009,

str. 236.13 O problematici istraživanja i datiranja crkve sv. Martina u Pridragi s pregledom cjelokupne

starije literature vidi u: P. VEŽIĆ, 2005, str. 89. – P. VEŽIĆ, 2011, str. 34-37, 40-42.14 S. GUNJAČA, 1963, str. 18.

9

novi naziv sela koji je i danas u upotrebi. Dakle, zahvaljujući važnim povijesnim izvorima koji su sačuvali podatke od velike toponomastičke vrijednosti, poznato je čak pet imena koja su se u nekom povijesnom trenutku koristila za ovo mjesto: Dol, Martindol, Sutmartindol, Dolac i Pridraga.

Starokršćanska crkva sv. Martina i predromanički oratorij sv. Mihovila Na samom zapadnom rubu sela, na međusobnoj udaljenosti od nekih dvjestoti-njak metara, smještena su dva vrlo važna arheološka lokaliteta današnje Pridrage, tj. srednjovjekovnoga Dolca. Na prvom lokalitetu nalazi se današnja grobljanska, a sve do nedavno i župna, starokršćanska crkva sv. Martina s nedalekim ranosred-njovjekovnim grobljem na položaju zvanom Goričina15. Na drugom lokalitetu, koji je poznat pod nazivom Mijovilovac ili Manastirine, otkriveni su ostatci šesteroli-snoga predromaničkog oratorija sv. Mihovila, sagrađena u sklopu većega rano-srednjovjekovnog građevinskog kompleksa koji je najvjerojatnije bio podignut nad antičkom rustičkom vilom16.

Oba kompleksa bila su u funkciji tijekom ranoga srednjeg vijeka, s razlikom što je crkva sv. Martina najvjerojatnije služila kao kongregacijska crkva za veću zajed-nicu vjernika, dok je Sv. Mihovil zacijelo bio privatni oratorij nekoga hrvatskog velikaša (ako ne i samog vladara), i to najvjerojatnije iz vremena kneza Trpimira. Naime, na takav zaključak upućuje činjenica da je od brojnih ulomaka predro-maničkih reljefa koji su pronađeni na obama pridraškim lokalitetima najviše onih koji se s većom ili manjom sigurnošću mogu pripisati klesarskoj radionici koja je

15 Usporedi S. GUNJAČA, 1963, str. 21-28, 57-58. – V. DELONGA, 1996, str. 240.16 Usporedi S. GUNJAČA, 1963, str. 28-57, 63. – Hrvati i Karolinzi, 2000, str. 322, kat. br. IV.215.

– Bizantini, Croati, 2001, str. 468, kat. br. VI.67. – M. ANČIĆ, 2007, str. 207. – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 243-247. – P. VEŽIĆ, 2012, str. 45.

sl. 5. Rotunda sv. Mihovila i crkva sv. Martina na orto-

foto snimku.

10

djelovala u vrijeme Trpimirove vlada-vine. Kao dodatni argument za osnaži-vanje ovakva zaključka može poslužiti ulomak arhitrava oltarne ograde koji je pronađen na Sv. Martinu, a na kojem je urezana riječ dux (kat. br. 67), iako je nakon navođenja te titule, osim Tr-pimirova imena, moglo doći i ime bilo kojeg od njegovih prethodnika ili na-sljednika na vladarskom prijestolju, kao npr. kneza Mislava17, čije je ime i prepoznato na jednom manjem ulom-ku arhitrava oltarne ograde sa Sv. Mar-tina (kat. br. 99)18.

Jedno od zanimljivijih pitanja vezanih za ove dvije crkve jest pitanje njihovih (izvornih) titulara. Naime, dok je titu-lar ranosrednjovjekovnog oratorija sv. Mihovila potvrđen ostatkom njegova imena na jedom od arhitrava oltarne

ograde koji je pronađen prilikom arheoloških istraživanja njegovih ostataka (kat. br. 57), tako nešto nije sačuvano na dijelovima liturgijskih instalacija koje su pripa-dale crkvi sv. Martina, niti na onima iz starokršćanskog, niti na onima iz predroma-ničkog razdoblja. Iako se jedno vrijeme u hrvatskoj znanstvenoj literaturi ustalilo mišljenje da je kult sv. Martina na istočnu obalu Jadrana dospio tek posredstvom franačkog utjecaja od početka 9. stoljeća, u posljednje se vrijeme argumentirano uspjelo pokazati da se kult navedenog svetca na tom području proširio najkasnije u vrijeme nakon završetka gotsko-bizantskog rata sredinom 6. stoljeća, dakle u vrijeme tzv. Justinijanove rekonkviste, te da je, zajedno sa znatnim brojem staro-kršćanskih građevina koje su preživjele vrijeme seobe naroda tijekom 7. i 8. sto-ljeća, s ostalim starokršćanskim kultovima, i kult sv. Martina prenesen u ranosred-njovjekovno razdoblje19. Unatoč tim stajalištima, Ante Uglešić je, 2002. godine, opet ustvrdio da je teško reći kome je pridraška starokršćanska crkva bila izvorno posvećena te je čak pretpostavio da je „ako je suditi po činjenici da se titulari često nasljeđuju, možda posveta bila sv. Mihovilu, kojemu je tijekom ranog srednjeg vijeka podignuta crkva nepunih 300 m udaljenosti od Sv. Martina“20. Iako Uglešić identično stajalište ponavlja i u svom sasvim recentnom tekstu21, treba reći da je njegovo mišljenje uvjerljivo pobijeno dvama člancima Trpimira Vedriša u kojima se bavio upravo podrijetlom kulta sv. Martina u Dalmaciji22.

17 Vidi primjerice I. JOSIPOVIĆ, 2012, str. 129-148. – N. JAKŠIĆ, 2015, str. 310-311.18 N. JAKŠIĆ, 2015, str. 311.19 Za detaljniji uvid u navedenu problematiku vidi, na primjer, radove Nikole Jakšića (N. JAK-

ŠIĆ, 1993, str. 129-130, bilj. 5. – N. JAKŠIĆ, 1995, str. 36, 43, bilj. 3. – N. JAKŠIĆ, 2003.), ali i dva novija članka Trpimira Vedriša (T. VEDRIŠ, 2008. – T. VEDRIŠ, 2009.) s pregledom sve relevan-tne starije literature.

20 A. UGLEŠIĆ, 2002, str. 56.21 A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 170-171.22 T. VEDRIŠ, 2008. – T. VEDRIŠ, 2009.

sl. 6. Arheološka nalazišta u Pridragi (prema: S. Gunjači).

11

Dakle, starokršćanska crkva koja je od vremena njezine izgradnje najvjerojatnije bila posvećena sv. Martinu, građevina je koja je nastala tijekom dviju starokršćan-skih faza, najprije kao slobodnostojeći trikonhos s kraja 5. ili s početka 6. stoljeća, da bi potom, ne prije druge trećine 6. stoljeća, bila uklopljena u prsten naknadno prigrađenih prostorija među kojima se posebno ističe osmerostrana krstionica podignuta s njezine južne strane23. Iako je crkva gotovo do razine krova bila saču-vana u svom izvornom obliku, u starijoj historiografiji mišljenja o vremenu njezina nastanka nisu bila unisona, pa je datirana u velikom vremenskom rasponu od ka-sne antike do baroka24.

Tako je, počevši od Luje Maruna do Ejnara Dyggvea, crkva sv. Martina bila uglav-nom tumačena kao ranosrednjovjekovna građevina te datirana u razdoblje od 8. do 10. stoljeća, a na takvo prepoznavanje i datiranje ponajviše su utjecali predro-manički reljefi koji su pokraj nje u nekoliko navrata pronalaženi ili su, pak, u nju bili ugrađeni25. Ljubo Karaman osporio je dotadašnje datiranje crkve u predromanič-ko doba, jer je njezin brod držao produktom poodmaklog srednjeg vijeka, dok joj

23 P. VEŽIĆ, 2005, str. 87-94. – P. VEŽIĆ, 2011, str. 34-37, 40-42.24 S. GUNJAČA, 1963, str. 7.25 Lujo Marun datirao ju je u 10. stoljeće (L. MARUN, 1891, str. 126), Frano Radić držao je da je

izgrađena u tzv. „hrvatsko-bizantskom slogu“ (F. RADIĆ, 1901, str. 44), a Ćiril Metod Iveković usporedio ju je 1909. godine s ostatcima tek otkrivene crkve u Bilicama kod Skradina koju je datirao u 8. stoljeće (Ć. M. IVEKOVIĆ, 1910, str. 19). Luka Jelić, suprotstavivši se Ivekovićevoj dataciji obiju crkava, tvrdio je da one potječu iz 6. stoljeća (L. JELIĆ, 1912, str. 64-65), Miloje Vasić pridraškog je Sv. Martina datirao u 9. stoljeće (M. VASIĆ, 1922, str. 13), a Ejnar Dyggve držao ga je predromaničkom inačicom crkve u Bilicama koju je inače opravdano smatrao starokršćanskom građevinom (E. DYGGVE - R. EGGER, 1939, str. 123, T. 140).

sl. 7. Crkva sv. Martina na suvremenom groblju

u Pridragi, pogled s jugozapada (foto: A. Z. Alajbeg).

12

je trikonhalno svetište smatrao renesansnim ili baroknim rješenjem26. Iako su već neki raniji autori (ponajviše Luka Jelić) naslućivali starokršćanske značajke ove pri-draške crkve, prvi koji ju je uvjerljivo odredio kao starokršćansku građevinu bio je Stjepan Gunjača. On je svoje spoznaje objavio 1963. godine u članku posvećenom

26 LJ. KARAMAN, 1940, str. 247.

sl. 8. Rotunda sv. Mihovila i crkva sv. Martina u Pridragi, pogled s jugozapada i sa sjeveroistoka(foto: A. Z. Alajbeg).

13

Pridragi, a u njemu je iznio i mišljenje da je crkva sv. Martina tijekom ranoga sred-njeg vijeka dobila predromaničke liturgijske instalacije27. Nakon objave Gunjačina članka, njegove su stavove potvrdili i arheološko-konzervatorski radovi provedeni tijekom prve polovine sedamdesetih godina 20. stoljeća, tako da kasniji autori koji su pisali o crkvi više nisu sumnjali u njezino starokršćansko podrijetlo. Pored obra-de arhitektonskih specifičnosti građevine, dosta je pažnje posvećivano i reljefima koji potječu iz više faza opremanja njezine unutrašnjosti liturgijskim instalacija-ma, kako iz starokršćanskoga, tako i iz ranosrednjovjekovnog razdoblja28.

Sažeti prikaz razvitka crkve može se svesti na nekoliko važnijih faza. Njezin najsta-riji arheološki sloj pripada gospodarskoj zgradi iz rimskoga doba. Na tom je posje-du od kraja 5. do kraja 6. stoljeća, očito tijekom dviju faza, sagrađena jednobrodna starokršćanska crkva s trolisnim svetištem i brojnim prigradnjama uokolo nje, od kojih je važno istaknuti osmerostranu krstionicu sa šesterostranom piscinom. Ne-

27 S. GUNJAČA, 1963, str. 21-28.28 Radovi u kojima je opširnije ili tek uzgred obrađivana crkva sv. Martina u Pridragi i njezina

skulptura dosta je brojna, pa ovdje navodim samo one najvažnije: S. PIUSSI, 1978, str. 479, plan 11. – I. PETRICIOLI, 1975, str. 111-117. – I. PETRICIOLI, 1983, str. 47-52. – N. CAMBI, 1984, str. 47-52. – P. VEŽIĆ, 1986, str. 171-172. – Sjaj zadarskih riznica, 1990, str. 297, kat. br. 8. – N. JAKŠIĆ, 1993, str. 129-132. – N. JAKŠIĆ, 1995, str. 36-38. – V. DELONGA, 1996, str. 240-245. – P. VEŽIĆ, 1996, 93-95. – P. CHEVALIER, 1995, str. 91-93. – M. DOMIJAN, 1999, str. 157-158. – Hr-vati i Karolinzi, 2000, str. 322-324, kat. br. IV.217, IV.218, IV.219. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 87-94. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128-130, 135-136, 147-148, 154-155. – N. JAKŠIĆ - E. HILJE, 2008, str. 89-92. – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 238-242. – P. VEŽIĆ, 2011, str. 34-37, 40-42. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 7-11, 15-17. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 168-173.

sl. 9. Dvije starokršćanske faze crkve sv. Martina

(crtež: A. Milošević).

14

sl. 10. Crkva sv. Martina, pogled iz zraka (foto: A. Z. Alajbeg).

sl. 11. Crkva sv. Martina, pogled s jugoistoka(foto: A. Z. Alajbeg).

sl. 12. Crkva sv. Martina, pogled sa sjeveroistoka(foto: A. Z. Alajbeg).

15

dugo nakon toga, u prijelaznom razdoblju između kasne antike i ranoga srednje-ga vijeka, krstionica je i djelomično preoblikovana jer joj je na istočnoj strani do-dana duboka apsida potkovastoga tlocrta29. Od samog početka 9. stoljeća, pa sve do njegova kraja, crkva je, opet u nekoliko navrata, opremana predromaničkim liturgijskim instalacijama, a spominjanje vladarske titule dux, na jednom ulomku njezina arhitrava (kat. br. 67), kao i spomen kneza Mislava na drugome (kat. br. 99), svjedoče da je u nekom trenutku pokrovitelj preuređenja građevine bio i neki hrvatski velikaš ili čak sam vladar iz navedenog stoljeća. Preslica na pročelju crkve pripada kasnijoj dogradnji, kada je u njezino pročelje najvjerojatnije ugrađen i predromanički reljef konjanika unutar troprute kasete koji je prema narodnoj pre-daji tumačen kao prikaz sv. Martina (kat. br. 28)30.

Oratorij sv. Mihovila na lokalitetu zvanom Mijovilovac ili Manastirine otkriven je 1940. godine u arheološkim istraživanjima koja je vodio Stjepan Gunjača. To je

29 P. VEŽIĆ, 2005, str. 94, 143. – P. VEŽIĆ, 2011, str. 41-42. Autor navodi da je do navedenih promjena na baptisteriju najvjerojatnije došlo zbog nekih promjena ili dopuna u obredu krštenja (P. VEŽIĆ, 2005, str. 143). Međutim, nije lako preciznije utvrditi vrijeme naknadnog preuređenja pridraške krstionice jer se oblici baptisterija s jednom apsidom u akvilejskom kulturnom krugu počinju pojavljivati još u starokršćanskom razdoblju, točnije sredinom 6. stoljeća, poput dvaju primjera u Gradu (S. TAVANO, 1999, str. 387-395, 419-420), a zadržat će se sve do predromaničkoga vremena, što mogu potvrditi krstionice u Vareseu i Noceri (7. stoljeće), zatim baptisterij u Agliateu (9. stoljeće) i preuređena krstionica akvilejske ka-tedrale iz prve polovine 9. stoljeća (Patriarchi, 2000, str. 161, kat. br. XI.3). Na istočnoj obali Jadrana kao najreprezentativniji primjer naknadnog dodavanja apside na baptisterij može se navesti krstionica starokršćanskog kompleksa s dvojnim bazilikama u Srimi pokraj Ši-benika. Ona je u prvoj fazi, najvjerojatnije iz 5. stoljeća, bila pravokutnog oblika s križnom piscinom, da bi naknadno, u drugoj fazi iz 6. stoljeća, uz njezin istočni zid bila dograđena masivna zidana konstrukcija unutar koje je upisana veća apsida polukružne osnove, dok joj je izvornu križnu piscinu zamijenio kružni krsni zdenac. Z. GUNJAČA, 2005, str. 36-38.

30 Usporedi P. VEŽIĆ, 2005, str. 87-94. – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 242.

sl. 13. Pročelje crkve sv. Martina

(foto: A. Milošević) i prijedlog rekonstrukcije

vanjskog izgleda prve faze starokršćanske crkve

sv. Martina (prema: P. Chevalier).

16

bila samo prva od ukupno četiri istra-živačke kampanje koje je taj arheolog vodio sa svojim suradnicima u raz-doblju od 1940. do 1957. godine, s tim da se između prve (1940.) i druge kampanje (1946.) dogodio nešto duži prekid uzrokovan izbijanjem Drugoga svjetskog rata, za vrijeme kojega je bio ugrožen i opstanak reljefa pronađenih u prvoj etapi iskapanja na lokalitetu31. U istraživanjima su otkriveni ostatci še-sterolisnoga predromaničkog oratorija s dograđenim trapezoidnim predvor-jem na sjeverozapadnoj strani. Zidovi, građeni preklesanim lomljencima u obilnom malteru, mjestimično su mu sačuvani do visine na kojoj počinje svod (1,85 m) i nema dvojbe da su kon-he bile presvođene polukalotama te da je središnju osnovu nadvisivala ku-pola, izvana uokvirena valjkastim tam-burom. Po tri plitke niše raščlanjivale su vanjske površine svih konha, dakle jednako kao na tipološki srodnim cr-kvama u Trogiru, Splitu i Kašiću. Prema

ostatcima liturgijskih instalacija, crkva je datirana u sredinu 9. stoljeća32. Pripadala je većem građevinskom sklopu koji je podignut nad ostatcima antičke villae rusti-cae. Kompleks je kvadratična tlocrta sa središnjim dvorištem od kojega su danas sačuvani samo donji slojevi zidova, a jedan njegov dio još uvijek nije istražen. Na temelju starijih zaključaka, u znanstvenoj se literaturi još uvijek interpretira kao samostan33, premda je u novije vrijeme, ponajprije na temelju podataka iz pisanih vrela 14. i 15. stoljeća, uvjerljivo protumačen kao vladarski stambeno-gospodarski objekt34. Također, u recentnijim revizijskim istraživanjima – koja je na tom lokalite-tu 2003. godine proveo Konzervatorski odjel u Zadru pod vodstvom Barbare Pe-ranić – utvrđena je sva kompleksnost i slojevitost antičkih građevinskih ostataka uokolo oratorija, dok su zidne konstrukcije sjeverozapadno od njega prepoznate kao ostatci ranosrednjovjekovnih (starohrvatskih) nastambi35.

31 S. GUNJAČA, 1963, str. 28-30.32 Dio ulomaka liturgijskih instalacija koji je pronađen uz ostatke šesterolisnog oratorija sv.

Mihovila prvi je u sredinu 9. stoljeća datirao Nikola Jakšić, jer ih je, doduše s izvjesnim opre-zom, prepoznao kao djela Klesarske radionice iz vremena kneza Trpimira (N. JAKŠIĆ, 1986, str. 49). Kasniji autori uglavnom su prihvatili Jakšićevu dataciju navedenih reljefa, zbog čega je i sama gradnja oratorija datirana u sredinu 9. stoljeća. Zadnji put u: A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 175.

33 Vidi S. GUNJAČA, 1963, str. 28-57. Posljednji put u T. MARASOVIĆ, 2009, str. 244, 247.34 M. ANČIĆ, 2007, 207-208.35 A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 173.

sl. 14. Iskopavanja rotunde sv. Mihovila 1951. godine (fototeka Muzeja HAS).

17

Postojanje oratorija na lokalitetu Mi-jovilovac već je 1938. godine naslutio Stjepan Gunjača te ga je sa svojim su-radnicima, kako je već navedeno, ot-krio i istražio u četiri arheološke kam-panje između 1940. i 1957. godine. Tom je prilikom konzervirao zatečene ostatke građevine, a ostatke njezine arhitektonske dekoracije i liturgijskih instalacija prenio je u Muzej hrvat-skih arheoloških spomenika u Splitu (materijal pronađen u prvoj kampa-nji istraživanja Gunjača je 1941. godi-ne u tajnosti prenio u muzej u Kninu, a njega je kasnije naslijedio upravo navedeni splitski muzej). Iscrpan iz-vještaj o iskopavanjima vođenima na Mijovilovcu Gunjača je objavio 1963. godine kada je, na temelju danas očito pogrešnog datiranja liturgijskih insta-lacija šesterolisnog oratorija, njegov nastanak smjestio u 10. i 11. stoljeće36. Dvadesetak godina kasnije Nikola Jak-šić je u svojoj doktorskoj disertaciji dio predromaničkih reljefa pronađenih na Mijovilovcu s oprezom pripisao tzv. Klesarskoj radionici iz vremena kneza Trpimira, čime je posredno i gradnju samog oratorija pomaknuo u sredinu 9. stoljeća, a takvo je mišljenje ponavljao i u svojim narednim radovima37. Međutim, i nakon Jakšićevih zaključaka, Vladimir Peter Goss je pridraški šesterolist datirao oko godine 1000., dok je njegovo preuređenje, tj. postavljanje oltarne ograde u apsidi, potpuno neutemeljeno smjestio nešto prije 1100. godine38. O oratoriju je, prije i poslije Jakšića i Gossa, u više navrata pisao i Tomislav Marasović obrađujući ga ponajprije s tipološkoga aspekta, zajedno sa svim ostalim istovrsnim predromaničkim građevinama u Dalmaciji39. Također, o Sv. Mihovilu su, u okviru tipoloških razmatranja šesterokonhalnoga tipa sakral-nih objekata, pisali Pavuša Vežić i Miljenko Jurković. Prvi je Sv. Mihovila u Pridragi izravno povezao sa skupinom kojoj je tipski i modularni obrazac pronašao u krsti-onici zadarske katedrale40, dok je drugi svoju pažnju usmjerio na funkciju dalma-tinskih heksahora, pri čemu je nastanak pridraškog oratorija, na Jakšićevu tragu,

36 S. GUNJAČA, 1963, str. 28-57.37 N. JAKŠIĆ, 1986, str. 49. – N. JAKŠIĆ, 1997, str. 47-49. – N. JAKŠIĆ, 2005, str. 240.38 V. P. GOSS, 1987, str. 109.39 T. MARASOVIĆ, 1958. – T. MARASOVIĆ, 1978, str. 31-39. – T. MARASOVIĆ, 1985, str. 144-150.

– T. MARASOVIĆ, 1994, str. 155-160. – T. MARASOVIĆ, 2008, str. 228-236. – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 243-247.

40 P. VEŽIĆ, 1991, str. 22. – P. VEŽIĆ, 1991a, str. 334, 339-344. Općenito o dataciji dalmatinskih šesterolista, s uvidom u cjelokupnu dosadašnju literaturu koja se doticala te problematike, vidi u: P. VEŽIĆ, 2011, str. 46-47. – P. VEŽIĆ, 2012, str. 61-64.

sl. 15. Iskopavanja rotunde sv. Mihovila 1958. godine

(fototeka Muzeja HAS).

18

sl. 16. Tlocrt iskopina na Mijovilovcu (prema: S. Gunjači).

sl. 17. Konzervirane i prezentirane iskopine na Mijovilovcu (foto: A. Z. Alajbeg).

19

tj. preko datiranja ulomaka njegovih liturgijskih instalacija, smjestio u sredinu 9. stoljeća41. S Jakšićevom i Jurkovićevom datacijom složio se i Ivan Josipović, koji je pritom iznio neka nova zapažanja vezana za predromaničke reljefe iz nekih dal-matinskih šesterolista, na temelju čega je došao do zaključka da gradnju gotovo svih heksahora u Dalmaciji treba smjestiti u relativno kratak vremenski period od kraja 8. do sredine 9. stoljeća42. S druge strane, Vedrana Delonga iscrpno je obra-dila natpise s ulomaka oltarnih ogradâ pronađenih na Sv. Mihovilu, te ih je okvirno datirala u 9. stoljeće43.

Dakle, oratorij sv. Mihovila zajedno s vladarskim stambeno-gospodarskim objek-tom podignut je oko sredine 9. stoljeća na temeljima ranije gospodarske zgrade, možda i antičke villae rusticae, na što upućuju ulomci i građa iz rimskoga doba. Na lokalitetu je pronađeno i nekoliko starokršćanskih ulomaka kapitela i imposta44, na temelju kojih bi se moglo pretpostaviti da je i prije ranoga srednjeg vijeka na tom mjestu postojala neka kultna građevina. Međutim, treba imati na umu da su ti ulomci mogli na Mijovilovac dospjeti i u kasnijem vremenu seljenjem materijala s obližnjeg Sv. Martina, što se čini vjerojatnijom mogućnošću. Nakon podizanja šesterolisnoga predromaničkog oratorija kao slobodnostojeće rotunde, prema jednima možda i u jedinstvenom slijedu gradnje45, a prema drugima – što je sva-kako uvjerljivije – tek u ranoromaničkom razdoblju46, sa zapadne mu je strane pri-dodano predvorje.

41 M. JURKOVIĆ, 1995, str. 231-232. – M. JURKOVIĆ, 2000, str. 185-186. – Hrvati i Karolinzi, 2000, str. 322, kat. br. IV.215. – V. DELONGA - N. JAKŠIĆ - M. JURKOVIĆ, 2001, str. 27-28. – Bizantini, Croati, 2001, str. 468-469, kat. br. VI.67.

42 I. JOSIPOVIĆ, 2011, str. 103-104, 106, bilj. 31.43 V. DELONGA, 1996, str. 246-250.44 S. GUNJAČA, 1963, str. 40, T. III/1-4.45 T. MARASOVIĆ, 2009, str. 247.46 P. VEŽIĆ, 2012, str. 56-57, 63-65.

sl. 18. Tlocrt rotunde sv. Mihovila prema

iskopavanjima iz 1955. godine

(planoteka Muzeja HAS).

20

Nakon provedene analize predromaničkih reljefa sa Sv. Mihovila svi se oni mogu okvirno datirati u 9. stoljeće, a neki od njih i preciznije unutar njega. Naime, na tim se reljefima zamjećuje nekoliko različitih majstorskih ruku, na temelju čega su pojedini povezani s nekim već prepoznatim i imenovanim klesarskim radionica-ma, dok radioničku pripadnost drugih i dalje nije moguće pouzdano odrediti. Sve navedeno upućuje na zaključak da je bilo više faza opremanja unutrašnjosti Sv.

sl. 19. Rotunda sv. Mihovila, ortofoto i pogled sa sjeverozapada(foto: A. Z. Alajbeg).

21

Mihovila liturgijskim instalacijama tijekom 9. stoljeća, ali je razvidno da su one, u većoj ili manjoj mjeri, bile i naknadno prepravljane ili čak obnavljane nakon nekih oštećenja, koja su mogla nastati iz više razloga koje danas nije moguće sa sigur-nošću razaznati.

Starokršćanski i predromanički reljefi iz Pridrage – historijat istraživanja i metodologija obradePrva zapažanja o crkvi sv. Martina u Pridragi i njezinim, u to vrijeme poznatim, re-ljefima dugujemo fra Luji Marunu koji je 1891. obišao taj lokalitet, a svoje zabilješ-ke objavio iste godine u Viestiniku Hrvatskog arkeologičkog društva47. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća više radova, u kojima se, između ostaloga, dotaknuo i crkve sv. Martina te predromaničkih reljefa koji su kod nje pronađeni, objavio je u Staro-hrvatskoj prosvjeti Frano Radić48. Radić je u svom članku iz 1901. godine kataloški obradio desetak ulomaka sa Sv. Martina, koje je lokalno stanovništvo 7. listopada 1897. darovalo fra Luji Marunu, tj. tadašnjem Prvom muzeju hrvatskih spomenika u Kninu (danas Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)49.

Prva sustavna arheološka istraživanja u Pridragi, točnije na lokalitetu Mijovilovac ili Manastirine, poduzeo je Stjepan Gunjača krajem 1940. godine. Tom su prilikom otkriveni ostatci predromaničkog šesterolisnog oratorija te je pronađeno više ulomaka predromaničkih liturgijskih instalacija. Daljnja istraživanja prekinuo je početak Drugoga svjetskog rata, a pronađeni fragmenti krišom su, u lipnju 1941. godine, prebačeni iz Pridrage, koja je tada bila u sastavu Kraljevine Italije, preko Gospića i Karlobaga, u muzej u Kninu, grad koji je bio na teritoriju Nezavisne Dr-žave Hrvatske. Arheološka istraživanja na Mijovilovcu nastavila su se tek nakon oslobođenja 1946. godine, zatim 1951., a konačno su završena 1957. godine. Re-zultate tih istraživanja, kao i onih iz 1940., Stjepan Gunjača je objavio u članku posvećenom Pridragi u Starohrvatskoj prosvjeti 1963. godine50. U tom razdoblju, točnije od 1946. do 1960., kod crkve sv. Martina slučajno je pronađeno još neko-liko starokršćanskih i predromaničkih ulomaka, dio kojih je također objavljen u navedenom Gunjačinu članku51.

Međutim, za razliku od Mijovilovca koji je u nekoliko sustavnih arheoloških kam-panja istražen u relativno kratkom vremenskom razdoblju, s crkvom sv. Martina to nije bio slučaj. Naime, u razdoblju dužem od jednoga stoljeća ulomci s tog loka-liteta uglavnom su pronalaženi slučajno, u raznim intervencijama koje je lokalno stanovništvo poduzimalo na groblju uokolo same crkve. Prvi arheološko-konzer-vatorski radovi provedeni su tek u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stolje-ća te još u nekoliko navrata pred sam kraj tog stoljeća, nakon ozbiljnoga oštećenja crkve od strane agresora u Domovinskom ratu. Sve su to razlozi zbog kojih reljefi pronađeni na Sv. Martinu nisu do sada sustavno obrađeni i cjelovito publicirani poput većine ulomaka iskopanih kod crkve sv. Mihovila. Doduše, cjelovitu obradu svih do tada poznatih natpisa s ranosrednjovjekovnih reljefa iz Pridrage dala je u

47 L. MARUN, 1891, str. 126.48 F. RADIĆ, 1895, str. 259. – F. RADIĆ, 1895a, str. 245-246. – F. RADIĆ, 1901, str. 42-48.49 F. RADIĆ, 1901, str. 42-48.50 S. GUNJAČA, 1963, str. 28-57.51 S. GUNJAČA, 1963, str. 21-28.

22

svojoj knjizi iz 1996. godine Vedrana Delonga, ali je ona obradi tih ulomaka pri-stupila ponajprije s epigrafičke točke gledišta52. Početkom 21. stoljeća na Mijo-vilovcu su pronađeni još neki predromanički reljefi, a zadnji ulomak otkriven je 2007. godine kod crkve sv. Martina. Dakle, tijekom posljednjih pedesetak godina na obama je pridraškim lokalitetima pronađen velik broj starokršćanskih i predro-maničkih ulomaka koji su tek jednim dijelom objavljeni. Manji dio njih smješten je u Konzervatorskom odjelu u Zadru, dok ih se većina nalazi u zadarskom Arhe-ološkom muzeju.

Neki od zadarskih ulomaka spajaju se po crti loma s fragmentima koji se nalaze u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a pronađeni su u ranijim arheo-loškim istraživanjima. Važno je istaknuti da su neki ulomci, koji se lijepe po frakturi ili čine logičnu cjelinu, pronađeni na različitim lokalitetima. Do toga je očito došlo uslijed seljenja pojedinih fragmenata s lokaliteta na lokalitet tijekom vremena, a to otvara problem prepoznavanja njihova izvornog podrijetla. Isto tako, postoji mogućnost da su pojedini, doduše rijetki ulomci u splitskom muzeju naknadno pomiješani i pogreškom uvršteni u pridraške reljefe, na što je već i ranije upozo-ravano. U tom pogledu treba otkloniti dosadašnju sumnju u pridraško porijeklo jednoga većeg ulomka arhitrava iz crkve sv. Mihovila (kat. br. 73.2), jer se taj fra-gment pouzdano može smatrati nalazom sa Sv. Mihovila, dok s druge strane s rezervom treba gledati na navodno pridraško podrijetlo ulomka kapitela koji se može prepoznati kao rad tzv. Majstora koljanskog pluteja (kat. br. 111), klesara čije djelovanje u Pridragi dosad nije utvrđeno.

Sve navedeno trebalo je imati na umu prilikom obrade ponajprije predromaničkih reljefa iz Pridrage. Metoda njihove obrade temeljila se na likovno-stilskoj analizi svakoga pojedinog ulomka, što znači da smo nastojali prepoznati duktus klesanja, uočiti izbor i način rasporeda dekorativnih motiva te sagledati ukupnost svih mo-relijanskih detalja koji omogućuju utvrđivanje iste majstorske ruke na ulomcima s istoga nalazišta, ali i uspostavljanje analogija s fragmentima starokršćanskih i pre-dromaničkih reljefa s drugih dalmatinskih lokaliteta. Na Sv. Martinu i Sv. Mihovilu pojavio se problem pouzdanog utvrđivanja podrijetla velikog broja fragmenata, a pouzdano razvrstavanje u tom pogledu jednim dijelom i nije bilo moguće. Pored

52 V. DELONGA, 1996, str. 240-250.

sl. 20. Ranosrednjovjekovni reljefi iz Novigrada, pripadaju jednoj od crkava u Pridragi - kat. br. 42, 43. (Arhiv E. Dyggvea u Konzervatorskom uredu u Splitu).

23

toga, može se primijetiti da je tijekom 9. stoljeća barem jedna klesarska radioni-ca istovremeno djelovala na opremanju sakralnih građevina na obaju pridraških lokaliteta.

Prilikom razvrstavanja i obrade ostataka starokršćanskih liturgijskih instalacija iz crkve sv. Martina u literaturi su prepoznate dvije faze njezina opremanja, ali se drži da su sačuvani samo ostatci iz druge faze koja se okvirno datira u sam kraj 6. stoljeća53. Ispravnost takvoga razvrstavanja pokušava se pronaći u činjenici da reljefi iz druge faze, a tu se ponajprije misli na ulomke plutejâ, svojim motivima prepleta koji su izvedeni grafičkim uparavanjem dlijetom „govore već o kasnoj fazi starokršćanske umjetnosti“ te da „geometrijska stilizacija prepletenih kruž-nica, pereca, rombova i skvama, nagovješćuje stil predromanike“54. Unatoč ovim zapažanjima, kao i neospornoj činjenici da se vidi razlika u načinu klesanja dije-lova arhitektonske dekoracije i liturgijskih instalacija ovoga trikonhosa (duboko urezivanje motiva na prvima i dosta plitka izvedba ukrasa na drugima), ipak se čini manje rizično da se za sve te ulomke zasad ostavi nešto šira datacija od kraja 5. do kraja 6. stoljeća, jer sve navedene razlike ne moraju nužno biti posljedica stilskih promjena, nego i angažmana više klesarskih produkcija različite kvalitete, koje su na lokalitetu mogle djelovati čak i istovremeno, ali i susljedno, jedna nakon druge, u kraćem vremenskom razdoblju. S druge strane, prvoj fazi ranosrednjovjekov-nog opremanja crkve sv. Martina pripisano je više ulomaka reljefa na kojima veći dio sadrži specifično oblikovane i obrađene ljudske i životinjske likove, što te fra-

53 A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 7-11, 15-17, sa svom ranijom literaturom. Autorica pritom iznosi mišljenje da liturgijska oprema iz prve faze, s kraja 5. ili s početka 6. stoljeća, nije sačuvana, a tome pridodaje i pretpostavku da je ona možda „bila napravljena od lako propadljiva materijala, vjerojatno od drveta“ (A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 7, 17, bilj. 7).

54 A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129. Slično objašnjenje vidi i u: A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 7, 16.

sl. 21. Terenski crteži ranosrednjovjekovnih

ulomaka pronađenih u crkvi sv. Martina, pripadaju

sv. Mihovilu - kat. br. 104 (lijevo gore), kat. br. 49

(lijevo dolje), kat. br. 81 (desno)

(Arhiv Muzeja HAS).

24

gmente u stilskom, ali i morfološkom pogledu približava zadarskim reljefima koji pokazuju karakteristike ranoga predromaničkog stila, a među kojima se posebno ističe prsobran ambona iz zadarske katedrale. Ta grupa reljefa nedavno je prepo-znata kao proizvod iste klesarske radionice koja je po najboljem djelu nazvana Majstorom zadarskih ambona, a pouzdano je datirana u prvo desetljeće 9. stolje-ća55. Sljedeća klesarska radionica koja je prepoznata na obama pridraškim lokali-tetima je Klesarska radionica iz vremena kneza Trpimira koja je djelovala u drugoj i trećoj četvrtini 9. stoljeća56. Na reljefima koji se mogu povezati s tom radionicom utvrđeno je postojanje barem dviju majstorskih ruku, ali ih ukupnost svih rele-vantnih detalja ipak svrstava u isti radionički krug. Treća identificirana klesarska radionica, koja je najvjerojatnije bila angažirana samo na Sv. Mihovilu, je Dvorska klesarska radionica iz vremena kneza Branimira iz posljednje četvrtine 9. stoljeća57, a od nje su sačuvana samo dva ulomka istog arhitrava i više fragmenata triju plu-teja ukrašenih gustim prepletom beskonačne troprute vrpce (kat. br. 70-73).

Ostale predromaničke reljefe nije bilo moguće povezati s nekom dosada identi-ficiranom klesarskom produkcijom, ali su oni na temelju likovno-stilske analize ipak svrstani u određene cjeline te su okvirno datirani u 9. stoljeće. Nekima od njih nije se mogla utvrditi ni izvorna funkcija, a posebno se znakovitim čini veliki broj ulomaka arhitrava na kojima se može prepoznati čak šest različitih majstor-skih ruku. Na kraju, potrebno je napomenuti da su obrađeni samo oni ulomci na kojima je sačuvano dovoljno likovnog sadržaja potrebnog za provođenje likov-no-stilske analize, dok manji i nečitljivi fragmenti, kao i ostali neukrašeni ulomci (npr. fragmenti stupova ili oltarnih menzi), nisu uvršteni u katalog starokršćanskih i predromaničkih ulomaka koji slijedi.

55 I. JOSIPOVIĆ, 2013, str. 21-35. – I. JOSIPOVIĆ, 2016, str. 443-450. – I. JOSIPOVIĆ, 2017, str. 75-77.

56 Vidi detaljnije u: I. JOSIPOVIĆ, 2013, str. 103-143. – N. JAKŠIĆ, 2015, str. 295-336.57 O navedenoj klesarskoj produkciji vidi sasvim recentno u: I. JOSIPOVIĆ, 2013, str. 149-168. –

N. JAKŠIĆ, 2015, str. 315-336, sa svom ranijom literaturom.

sl. 22. Crtež rekonstrukcije pluteja iz crkve sv. Mihovila

- kat. br. 44 (prema: S. Gunjači).

25

ZaključakOd kraja 19. stoljeća pa sve do pred petnaestak godina u Pridragi su pronalaže-ni veći ili manji, te bolje i lošije sačuvani starokršćanski i predromanički kameni ulomci. Uglavnom se radilo o elementima koji su nekada pripadali liturgijskim instalacijama interijera crkava, ali je pronađen i manji broj fragmenata njihove ar-hitektonske dekoracije. Ulomci iz obaju stilskih razdoblja pronalaženi su i kod sta-rokršćanske crkve sv. Martina i kod predromaničkog oratorija sv. Mihovila, iako je kod ovog potonjeg pronađeno znatno manje starokršćanskih ulomaka, što je i lo-gično budući da se ipak radi o građevini podignutoj sredinom 9. stoljeća. No, već po brojnosti pronalazaka predromaničkih reljefa, može se reći da su ova dva pri-draška lokaliteta posve izjednačena, a što bi značilo da je tijekom ranoga srednjeg vijeka crkva sv. Martina zasigurno bila višekratno preuređivana, dok je oratorij sv. Mihovila najvjerojatnije odmah po završetku gradnje opremljen suvremenim li-

sl. 23. Reljef s prikazom Silvana pronađen u

oratoriju sv. Mihovila. Prije pronalaska donjega

ulomka s natpisom, smatralo se da je riječ o

srednjovjekovnom reljefu (foto: A. Milošević).

26

turgijskim instalacijama koje su već tijekom druge polovine 9. stoljeća također po-pravljane, prepravljane ili čak u potpunosti mijenjane. Izvorno podrijetlo svakoga pojedinog ulomka, zbog kasnijeg seljenja i miješanja materijala s obaju lokaliteta, nije bilo moguće uvijek pouzdano utvrditi. Ipak, uspjelo se iskristalizirati nekoliko stilski srodnih grupa reljefâ koji su na temelju pojedinih pisanih podataka (npr. natpisa s imenom titulara crkve), brojnosti sličnog materijala na jednom ili dru-gom lokalitetu, ali i preko datiranja i uspostavljanja relativne kronologije između njih, s većom ili manjom sigurnošću povezani s crkvom sv. Martina ili s oratorijem sv. Mihovila.

Budući da je oratorij sv. Mihovila, ponajprije na temelju analize skulpture koja je u njemu pronađena, uvjerljivo datiran u sredinu 9. stoljeća, reljefi koji nose stilske karakteristike rane predromaničke skulpture pouzdano su prepoznati kao dijelovi opreme iz unutrašnjosti crkve sv. Martina. Ona je kao starokršćanska građevina koja je nastala tijekom dviju građevinskih faza iz toga vremena te je imala arhi-tektonsku dekoraciju i liturgijske instalacije iz 5. i/ili 6. stoljeća, zaista mogla biti obnovljena početkom 9. stoljeća, a budući da je gotovo kompletan materijal s na-vedenim stilskim obilježjima pronađen upravo kod te crkve, ta je činjenica dodat-no potvrdila gore izneseni zaključak. Iduća pouzdano utvrđena faza opremanja obiju crkava liturgijskim instalacijama dogodila se sredinom 9. stoljeća. Naime, na temelju brojnosti reljefa s elementima zreloga predromaničkog stila, koji pokazu-ju karakteristike i repertoar ukrasa tipičan za Klesarsku radionicu iz vremena kneza Trpimira, njezino djelovanje prepoznato je u objema pridraškim crkvama, a na Sv. Martinu pronađena su dva dijela trabeacije oltarne ograde, koja se, temeljem pre-poznavanja imena kneza Mislava na jednom od njih, mogu datirati upravo u vrije-me vladavine navedenoga hrvatskog vladara. Konačno, crkva sv. Mihovila dobila je novu opremu interijera i u posljednjoj četvrtini 9. stoljeća, što potvrđuje neko-liko fragmenata oltarne ograde koji su produkti tzv. Dvorske klesarske radionice iz vremena kneza Branimira.

Ostali predromanički ulomci iz Pridrage nisu se mogli povezati s dosada prepo-znatim i definiranim klesarskim produkcijama, pa ih zbog toga nije bilo moguće ni preciznije datirati, ali njihov generalni koncept, stilske karakteristike i odabir de-korativnih motiva sugerira da su i oni, sasvim sigurno, nastali tijekom 9. stoljeća.

27

KATALOG - TEKSTOVI

28

Stupić bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećePridraga, pročelje crkve sv. Martina, vapnenac, visina 91 cm, širina 15 cm, debljina 22 cm.Inv. broj: nije inventiran.Stupić bifore je nakon razaranja crkve tijekom turskih osvajanja kao spolij dospio u jedan grob u crkvi sv. Martina, gdje je otkriven 1997. godine tijekom tada pro-vedenih arheološko-konzervatorskih radova poduzetih nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovinskom ratu. Stupić je tada izvađen iz groba te ugrađen u rekonstruiranu pročelnu biforu zajedno s pripadajućim impost-kapi-telom pronađenim u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća (kat. br. 6). Kvaderastog je oblika, a bočne su mu plohe šire od prednje i stražnje. Na prednjoj strani ima usječen latinski križ proširenih krajeva hasti s istaknutim kvadratićem u središtu. Ispod i iznad križa izvedena je jednostavna vodoravna profilacija. Svi stu-pići bifora, pa tako i ovaj, po oplošju imaju dobro sačuvane tanke i plitko urezane crte kojima je prethodno na površini plohe precizno ucrtana ukupna geometrija konačnog oblika križa. Također, svi su stupići na gornjoj plohi bili obilježeni ukle-sanim brojem koji ih povezuje s određenim položajem, tj. s impost-kapitelom i biforom na crkvi, pa tako na gornjoj ravnoj plohi ovog stupića nalazimo uklesan rimski broj jedan („I“), na temelju čega je zaključeno da je on izvorno stajao na pročelnoj bifori crkve sv. Martina.Lit.: M. DOMIJAN, 1999, str. 157-158. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 87-88, 132, 161-162, 164. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128-130, 147-148, sl. 20, 22, kat. br. 12. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 205-207, kat. br. XXVIII/8.1. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, sl. 9. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 169.

Stupić bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 50 cm, širina 22 cm, debljina 13 cm.Inv. broj: SV1409, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Djelomično oštećeni stupić bifore koji je pronađen prilikom arheološko-konzerva-torskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih go-dina 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od recentnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mjestu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su njegova oštećenja te je, zajedno s trima tada pronađenim stupićima (kat. br. 3-5) i s još dvama impost-ka-pitelima (kat. br. 6-7), ugrađen u rekonstruirane bifore na bočnim zidovima građe-vine. Ponovo je nastradao u miniranju crkve od strane agresora u Domovinskom ratu 1991. godine, pa je na opet obnovljenoj crkvi postavljen njegov faksimil, a on je prebačen u Arheološki muzej u Zadru. Kvaderastog je oblika, a oštećen je u svome donjem dijelu, tako da mu donji dio vodoravne haste latinskog križa, kao i donja vodoravna profilacija, nisu sačuvane. U svim ostalim detaljima identičan je prethodno opisanom stupiću bifore (kat. br. 1). Lit.: P. CHEVALIER, 1995a, str. 59, 61. – M. DOMIJAN, 1999, str. 157-158. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 162. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128, 130, 147-148, kat. br. 12. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 205-207, kat. br. XXVIII/8.2. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 169.

1

2

29

Stupić bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 91 cm, širina 15 cm, debljina 21,5 cm.Inv. broj: SV2766, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Djelomično rekonstruirani stupić bifore koji je pronađen prilikom arheološko-kon-zervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdese-tih godina 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od recentnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mjestu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su njegova ošte-ćenja te je, zajedno s trima tada pronađenim stupićima (kat. br. 2, 4-5) i s još dva-ma impost-kapitelima (kat. br. 6-7), ugrađen u rekonstruirane bifore na bočnim zidovima građevine. Ponovo je nastradao u miniranju crkve od strane agresora u Domovinskom ratu 1991. godine, pa je na opet obnovljenoj crkvi postavljen nje-gov faksimil, a on je prebačen u Arheološki muzej u Zadru. Kvaderastog je oblika, a oštećen je u svome gornjem dijelu, tako da su mu gornji dio vodoravne haste latinskog križa, kao i gornja vodoravna profilacija izvedne na rekonstruiranom di-jelu. U svim ostalim detaljima identičan je prethodno opisanim dvama stupićima bifore (kat. br. 1-2).Lit.: M. DOMIJAN, 1999, str. 157-158. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 162, 164. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128-130, 147-148, sl. 21, kat. br. 12 (119-157). – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 205-207, kat. br. XXVIII/8.3. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 169.

Stupić bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Konzervatorski odjel – privremeni depo, vapnenac, visina 93,5 cm, širina 13 cm, debljina 20 cm.Inv. broj: nije inventiran.Danas teško oštećeni stupić bifore pronađen je prilikom arheološko-konzervator-skih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godi-na 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od recentnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mje-stu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su njegova oštećenja te je, zajedno s trima tada pronađenim stupićima (kat. br. 2-3, 5) i s još dvama impost-kapitelima (kat. br. 6-7), ugrađen u rekonstruirane bifore na bočnim zido-vima građevine. Ponovo je teško stradao u miniranju crkve od strane agresora u Domovinskom ratu 1991. godine, pa je na opet obnovljenoj crkvi postavljen njegov faksimil, a on je prebačen u Konzervatorski odjel u Zadru, gdje je nedav-no uspješno saniran. Unatoč oštećenjima, na njemu se razabire da je također bio kvaderastog oblika, zatim da je na prednjoj užoj strani imao urezan latinski križ trokutasto proširenih krajeva hasti s istaknutim kvadratićem u središtu te da je ispod i iznad križa imao jednostavno izvedenu vodoravnu profilaciju.Lit.: P. CHEVALIER, 1995a, str. 59, 61. – M. DOMIJAN, 1999, str. 157-158. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 162. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128, 130, 147-148, kat. br. 12. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 205-207, kat. br. XXVIII/8.4. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 169.

Stupić bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeIzgubljen (?), vapnenac, veličina je nepoznata.Inv. broj: nije inventiran.

3

4

5

30

Djelomično oštećeni stupić bifore koji je pronađen prilikom arheološko-konzer-vatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od re-centnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mjestu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su njegova ošte-ćenja te je, zajedno s trima tada pronađenim stupićima (kat. br. 2-4) i s još dvama impost-kapitelima (kat. br. 6-7), ugrađen u rekonstruirane bifore na bočnim zido-vima građevine. Najvjerojatnije je ponovo stradao u miniranju crkve od strane agresora u Domovinskom ratu 1991. godine, pa je na opet obnovljenoj crkvi po-stavljen njegov faksimil. Što se s njim nakon toga dogodilo nije bilo moguće utvr-diti, ali mu se zasad izgubio svaki trag te je poznat samo po fotografiji iz literature objavljene u prvoj polovini devedestih godina 20. stoljeća. Kvaderastog je oblika, neznatno je oštećen pri dnu gdje je sačuvana donja vodoravna profilacija, dok je u gornjem dijelu znatnije oštećen. Tako, na njegovoj prednjoj strani, od urezanoga latinskog križa proširenih krajeva hasti s istaknutim kvadratićem u središtu nedo-staje prošireni gornji kraj njegova patibuluma. U svim ostalim detaljima identičan je prethodno opisanim četirima stupićima bifore (kat. br. 1-4).Lit.: Sjaj zadarskih riznica, 1990, str. 111. – P. CHEVALIER, 1995a, str. 58-59, 61, sl. 6.

Impost-kapitel stupića bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećePridraga, pročelje crkve sv. Martina, vapnenac, visina 22 cm, širina 22 cm, debljina 14-20 cm.Inv. broj: nije inventiran.Impost-kapitel stupića bifore koji je pronađen prilikom arheološko-konzervator-skih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godi-na 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od recentnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mje-stu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su njegova oštećenja te je, zajedno s četirima tada pronađenim stupićima (kat. br. 2-5) i s još jednim impost-kapitelom (kat. br. 7), ugrađen u tada rekonstruirane bifore na bočnim zi-dovima građevine. Nakon oštećenja crkve u Domovinskom ratu 1991. godine i njezine obnove tijekom ponovnih arheološko-konzervatorskih radova poduzetih na tom lokalitetu krajem 20. stoljeća, restauriran je te je, zajedno s tada prona-đenim stupićem (kat. br. 1), ugrađen u rekonstruiranu pročelnu biforu crkve. Ima oblik obrnuto okrenute krnje piramide s dvjema uskim i dvjema širokim kosim plohama. Na prednjoj, užoj plohi ima uklesan latinski križ s duboko urezanim kra-kovima koji se na krajevima trokutasto proširuju. Po sredini jedne njegove bočne plohe nalazi se utor za uglavljivanje prozorske tranzene (kamene rešetke).Lit.: Sjaj zadarskih riznica, 1990, str. 111. – P. CHEVALIER, 1995a, str. 58-59, 61, sl. 5. – P. VEŽIĆ, 2005. str. 87-88, 132, 161-162. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128-130, 147-148, sl. 20, 22, kat. br. 12. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 207-208, kat. br. XXVIII/9.1. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 21, sl. 9.

Impost-kapitel stupića bifore, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Konzervatorski odjel – privremeni depo, vapnenac, visina 23 cm, širina 47 (20) cm, debljina 23 (14) cm.Inv. broj: nije inventiran.Teško oštećeni impost-kapitel stupića bifore koji je pronađen prilikom arheo-

6

7

31

loško-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća. Do tada je kao spolij činio građevni materijal jednog od recentnih prozora crkve (napravljenih početkom 20. stoljeća), a koji su se nalazili na mjestu izvornih bifora. Tijekom navedenih radova zacijeljena su nje-gova oštećenja te je, zajedno s četirima tada pronađenim stupićima (kat. br. 2-5) i s još jednim impost-kapitelom (kat. br. 6), ugrađen u rekonstruirane bifore na boč-nim zidovima građevine. Teško je nastradao u miniranju crkve od strane agresora u Domovinskom ratu 1991. godine, pa je zbog toga prebačen u Konzervatorski odjel u Zadru gdje je uspješno saniran. Ima oblik obrnuto okrenute krnje piramide s dvjema uskim i dvjema širokim kosim plohama. Na njegovoj prednjoj, užoj plohi usječen je latinski križ trokutasto raširenih krajeva hasti.Lit.: P. CHEVALIER, 1995a, str. 59, 61. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 162. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 128, 130, 147-148, kat. br. 12. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 207-208, kat. br. XXVIII/9.2. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 21.

Ulomak pluteja oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 32 cm, širina 38 cm, debljina 9 cm.Inv. broj: SV1393, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak pluteja oltarne ograde koji ima lomove na svim stranama. Otkiven je prili-kom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom prve polovine sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prednja strana mu je obrađena i ukrašena geometrijskim motivom, a stražnja je ravna, tj. nema dekoraciju. Na prednjoj je strani sačuvan veliki dio glavnog polja pluteja, ali i manji dio jednog rubnog profila. Ornamet glavnog polja tvori mrežište trakastih prepleta. Riječ je o jednom krugu unutar kojega se prepliću dvije nasuprotno postavljene polovice kružnica, a one se opet unutar sebe lome u oblike slične perecu.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129; II. dio (katalog), str. 198, kat. br. XXVIII/1. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 8, 17, bilj. 8, sl. 3.

Ulomak pluteja oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 27 cm, širina 20 cm, debljina 9 cm.Inv. broj: SV1407, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ugaoni ulomak drugog pluteja oltarne ograde s otučenim rubovima. Otkiven je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tije-kom prve polovine sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prednja mu je strana obra-đena i ukrašena geometrijskim motivom, a stražnja je ravna, tj. nema dekoraciju. Rubni profili na prednjoj strani dvostruko su stupnjevani, a motiv ornamenta u glavnom polju činila je kružnica koja je ispresijecana kružnim odsječcima, a oni pak tvore rubne bademaste listiće i unutarnje romboidno polje.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129; II. dio (katalog), str. 199, kat. br. XXVIII/2. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 8-9, 17, bilj. 9, sl. 4.

Ulomak pluteja oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 20 cm, širina 36 cm, debljina 11 cm.Inv. broj: SV1410, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.

8

10

9

32

Ulomak trećeg pluteja oltarne ograde s jednim izvorno sačuvanim rubom i s trima stranama u lomovima. Otkiven je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom prve polovine sedamdesetih godina 20. sto-ljeća. Prednja mu je strana obrađena i ukrašena geometrijskim motivom, a stra-žnja je ravna, tj. nema dekoraciju. Sačuvani dio njegova glavnog polja ispunjen je ornamentom međusobno ispresijecanih kružnih i polukružnih, neprofiliranih i izrazito plošnih traka, a za koje nije moguće sa sigurnošću utvrditi kojim su motivi-ma iz bogatog repertoara geometrijske dekoracije pripadali. Međutim, na jednom je dijelu ukrasa ovog ulomka ipak vidljiv manji segment široke dvoprute trake koja je očito tvorila kružnicu, a kojoj je jedan prut obliji, a drugi plošniji.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129; II. dio (katalog), str. 200, kat. br. XXVIII/3. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 8-9, 17, bilj. 10, sl. 5.

Dva ulomka istog pluteja oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljeće1. Zadar, Arheološki muzej, vapnenac, manji ulomak, visina 26 cm, širina 16,5 cm, debljina 10 cm.Inv. broj: SV1411, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.2. Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, vapnenac, veći ulomak, visina 31,5 cm, širina 23 cm, debljina 10 cm.Inv. broj: 2205, Zbirka srednjovjekovnih kamenih spomenika.Dva ulomka četvrtog pluteja oltarne ograde s motivom skvama, od kojih prvi i ma-nji ima lomove na svim stranama, dok je onom većem sačuvan samo jedan izvo-ran rub te je po dekoraciji njegove prednje strane vidljivo da je pripadao gornjem dijelu pluteja. Manji fragment pluteja otkiven je prilikom arheološko-konzervator-skih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom prve polovine sedamdesetih godina 20. stoljeća, a onaj veći pronađen je 1947. godine kao uzglavnica jednog od recentnih grobova na tom lokalitetu. Za potonjeg se pretpostavlja da je prili-kom prvog pronalaska bio nepravilnog oblika te da je za novu namjenu kvadrasto uobličen. Oba ulomka na prednjoj strani imaju ostatke motiva riblje krljušti, tj. skvama izvedenih od jednoprute, plošne trake, dok im je stražnja strana ravna i bez dekoracije. Ipak, na većem je ulomku pluteja, osim već opisanog dijela nje-gova glavnog polja, vidljiv i ostatak gornjega rubnog okvira koji je s unutrašnje strane profiliran kosim zasjekom.Lit.: S. GUNJAČA, 1963, str. 27, T. I/1. – B. MIGOTTI, 1991, str. 295. – N. JAKŠIĆ - E. HILJE, 2008, str. 8. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129; II. dio (katalog), str. 201-202, kat. br. XXVIII/4. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 8-9, 17, bilj. 11, sl. 6.

Ulomak pluteja oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 31 cm, širina 27 cm, debljina 11 cm.Inv. broj: SV1412, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak petog pluteja oltarne ograde s motivom rombova koji ima lomove na svim stranama. Otkriven je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina provedenih tijekom prve polovine sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prednja strana mu je obrađena i ukrašena motivom rešetke, a stražnja je ravna, tj. nema dekoraciju. Sačuvani dio njegova glavnog polja ispunjen je rešetkastim motivom izvedenim od jednostavnih i dijagonalno ispresijecanih neprofiliranih i plošnih traka koje tvore manja romboidna polja. Na jednoj strani ulomka vidljiv je

11

12

33

i dio njegova neprofiliranoga rubnog okvira. Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 128-129; II. dio (katalog), str. 202, kat. br. XXVIII/5. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 8-9, 17, bilj. 12, sl. 7.

Ulomak stupića oltarne ograde, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 26 cm, promjer 15 cm.Inv. broj: SV1398, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak je dio stupića oktogonalnog oblika koji svojim oblikom i dimenzijama upućuje na zaključak da je najvjerojatnije riječ o stupiću oltarne ograde. Pronađen je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom druge polovine devedesetih godina 20. stoljeća, nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovinskom ratu. Sačuvana je otprilike jedna trećina njegove izvorne visine, a na jednoj od njegovih ploha, vjerojatno gornjoj, sačuvan je ostatak kružnog tijela s manjim utorom u središtu.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 204, kat. br. XXVIII/7. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 9-10, 18, bilj. 17, sl. 8.

Ulomak stupića oltarne ograde, crkva sv. Martina (?), 5. – 6. stoljećeNovigrad, Zavičajna zbirka, mramor, visina 18 cm, promjer 16 cm.Inv. broj: nije inventiran.Ulomak je manji dio stupića oktogonalnog oblika. Pronađen je 1998. godine, pri vrhu sjevernog zida nekadašnje stare župne crkve sv. Marije Stare u Novigradu (poslije škole), tj. zgrade današnje Zavičajne zbirke, i to prilikom skidanja njezi-na starog krova. U dosadašnjoj je literaturi iznošena tvrdnja da okolnosti njegova pronalaska nisu poznate, a pretpostavljalo se da je možda podrijetlom iz starokr-šćanske crkve sv. Martina u Pridragi. Ipak, sumnju u takav zaključak izaziva činje-nica da je stupić izrađen u mramoru, dok su svi ostali ulomci liturgijskih instalacija i arhitektonske plastike sa Sv. Martina, pa i njemu najsličniji ulomak oktogonalnog stupića (kat. br. 13), isklesani u vapnencu. Slijepljen je od više manjih komada, a svojim oblikom i dimenzijama upućuje na zaključak da je najvjerojatnije riječ o stupiću oltarne ograde.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 203, kat. br. XXVIII/6. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, 9, 18, bilj. 17.

Ulomak tranzene, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeSplit, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, vapnenac, visina 15 cm, širina 13,5 cm, debljina 7,3 cm.Inv. broj: 2180.Ulomak tranzene prozora s lomovima na svim stranama. Pronašao ga je Grga Oš-trić 1960. godine u grobu pokraj crkve sv. Martina, i to prigodom jednog sahra-njivanja. Na njemu je sačuvan dio kamene rešetke u obliku skvama, a na stražnjoj strani sačuvane su urezane linije dlijeta.Lit.: S. GUNJAČA, 1963, str. 28, T. I/5. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 18, bilj. 22.

Ulomak tranzene, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 10,5 cm, širina 23,5 cm, debljina 8 cm.Inv. broj: SV1446, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.

13

15

14

16

34

Manji ulomak tranzene prozora s lomovima na svim stranama. Pronađen je prili-kom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom druge polovine devedesetih godina 20. stoljeća, nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovinskom ratu. Pripadao je tranzeni koju je činila perforira-na kamena rešetka koja je formirala motive riblje krljušti, tj. skvama.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 209, kat. br. XXVIII/10. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 22.

Ulomak tranzene, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 24,5 cm, širina 22,5 cm, debljina 8 cm.Inv. broj: SV1446,, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Nešto veći ulomak tranzene prozora s lomovima na trima stranama te djelomično sačuvanim rubom na jednoj strani. Pronađen je prilikom arheološko-konzervator-skih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom druge polovine devedesetih godina 20. stoljeća, nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovin-skom ratu. Pripadao je tranzeni koju je činila perforirana kamena rešetka koja je formirala motive riblje krljušti, tj. skvama.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 209, kat. br. XXVIII/10. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 22.

Ulomak dovratnika glavnog portala, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 15 cm, širina 26 cm, debljina 8,5 cm.Inv. broj: SV1434, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak dovratnika glavnog portala koji ima lomove na trima stranama, dok mu je jedna bočna izvorno sačuvana. Pronađen je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća. Na njegovoj prednjoj strani djelomično je sačuvan dio reljefne dekoraci-je, tj. dva zavoja motiva kojeg je tvorila pletenica od dviju neprofiliranih traka, a koja je u središtu svakog zavoja imala poveći neprofilirani krug. Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012. I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 210-211, kat. br. XXVIII/11.1. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 24, sl. 10.

Ulomak dovratnika glavnog portala, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 19,5 cm, širina 33 cm, debljina 26,5 cm.Inv. broj: SV1433, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak dovratnika glavnog portala koji ima lomove na trima stranama, dok mu je jedna izvorno sačuvana. Pronađen je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stolje-ća. Na prednjoj strani sačuvan je manji dio reljefne dekoracije, tj. motiva kojeg je tvorila pletenica od dviju neprofiliranih traka, a koja je u središtu svakog zavoja imala poveći neprofilirani krug. Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 210-211, kat. br. XXVIII/11.2. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10, 18, bilj. 24.

17

18

19

35

Ulomak dovratnika glavnog portala, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac,visina 19,5 cm, širina 33 cm, debljina 26,5 cmInv. broj: SV1414, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Veći ulomak dovratnika glavnog portala koji ima lomove na trima stranama, dok mu je jedna izvorno sačuvana. Pronađen je u rujnu 1975. godine prilikom arhe-ološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća. Na prednjoj strani sačuvan je veći dio reljefne dekoracije, tj. motiva kojeg je tvorila pletenica od dviju neprofiliranih traka, a koja je u središtu svakog zavoja imala poveći neprofilirani krug. Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 210-211, kat. br. XXVIII/11.3. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, 10, 18, bilj. 24.

Ulomak dovratnika glavnog portala, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 12 cm, širina 16,5 cm, debljina 28 cm.Inv. broj: SV1435, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak dovratnika glavnog portala koji ima lomove na trima stranama, dok mu je jedna izvorno sačuvana. Pronađen je prilikom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stolje-ća. Na prednjoj strani sačuvan je manji dio reljefne dekoracije, tj. motiva kojeg je tvorila pletenica od dviju neprofiliranih traka, a koja je u središtu svakog zavoja imala poveći neprofilirani krug.Lit.: A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 210-211, kat. br. XXVIII/11.4. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, 10, 18, bilj. 24.

Rekonstruirani sporedni portal, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljeće1. Novigrad, Zavičajna zbirka, vapnenac, nadvratnik, visina 27 cm, širina 185 cm, debljina 27 cm. Inv. broj: nije inventiran.2. Novigrad, Zavičajna zbirka, vapnenac, lijevi dovratnik, visina 184 cm, širina 22 cm, debljina 26 cm. Inv. broj: nije inventiran.Rekonstruirani portal kojemu su najvećim dijelom izvorno sačuvani nadvratnik i lijevi dovratnik, dok su mu manji dijelovi lijevog i čitav desni dovratnik rekonstru-irani. Oba izvorno sačuvana dijela portala nastala su rezanjem oveće ploče s la-tinskim natpisom koja je bila rimski granični kamen. Tercijarno su, kao dovratnici, ugrađeni u nova vrata nekadašnje stare župne crkve sv. Marije Stare u Novigradu (poslije škole), tj. zgrade današnje Zavičajne zbirke. Tijekom radova preuređenja zgrade, 1998. godine, ponovo su demontirani i pohranjeni u njezinu prizemlju. Ornament na prednjoj strani nadvratnika sastoji se od triju urezanih latinskih kri-ževa smještenih unutar kružnice, od kojih je jedan smješten po sredini, a ostala dva na krajevima nadvratnika. Između središnjeg i bočnih križeva urezana su po dva ukriž postavljena ornamenta bademastih listova. Na gornjoj plohi nadvrat-nika sačuvana je jedna polovica antičkog natpisa, a njegov drugi dio nalazi se na vanjskoj strani dovratnika koji s prednje strane nema nikakvu dekoraciju. U podgledu nadvratnika, u njegovim uglovima, sačuvane su rupe koje su služile za uglavljivanje vratnica.

21

22

20

36

Lit.: B. MIGOTTI, 1991, str. 296, 312, T. IV/3. – P. VEŽIĆ, 2005, str. 159. – A. KURILIĆ, 2006, str. 49. – A. PIKUNIĆ, 2007, str. 411-412, sl. 11-13. – P. VEŽIĆ, 2007, str. 136, 154-155, sl. 37, kat. br. 25. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 211-213, kat. br. XXVIII/12. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 10-11, 18, bilj. 25, sl. 11.

Dva ulomka istog nadvratnika sporednog portala, crkva sv. Martina, 5. – 6. stoljeće

1. Novigrad, Zavičajna zbirka, vapnenac, veći ulomak, visina 18 cm, širina 43 cm, debljina 19 cm. Inv. broj: nije inventiran. 2. Novigrad, Zavičajni muzej, vapnenac, manji ulomak, visina 18 cm, širina 34 cm, debljina 21 cm. Inv. broj: niije inventiran.Dva ulomka koja su najvjerojatnije pripadala istom nadvratniku jednog od spo-rednih portala crkve sv. Martina u Pridragi. Sekundarno su upotrebljeni kao gra-đevni materijal za okvir vrata jedne konobe u Novigradu. Na njihovim prednjim stranama sačuvani su ostatci ugravirane dekoracije; radi se o motivima tzv. jeruza-lemskog križa. To su križevi unutar kružnice kojima se završetci krakova šire, tj. račvaju u dva smjera, dok im četiri međuprostora koji ostaju do linije kružnicâ ispunja po jedan manji križ identičnog oblika.Lit.: A. PIKUNIĆ, 2007, str. 412-413, sl. 14. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 213-214, kat. br. XXVIII/13. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, 10-11, 18, bilj. 26.

Dio poklopca sarkofaga, crkva sv. Martina, 5. – 7. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 68 cm, širina 27 cm, debljina 14 cm.Inv. broj: SV1408, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak poklopca sarkofaga koji ima lomove na svim stranama. Pronađen je prili-kom arheološko-konzervatorskih radova na crkvi sv. Martina, provedenih tijekom druge polovine devedesetih godina 20. stoljeća, nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovinskom ratu. Na površini poklopca bio je isklesan, najvje-rojatnije latinski križ u plitkom reljefu, od kojega je na ovom ulomku preostao nje-gov središnji dio, tj. sjecište okomite i vodoravne haste, koje je naglašeno krugom. Lit.: N. JAKŠIĆ - E. HILJE, 2008, str. 16. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (katalog), str. 214-215, kat. br. XXVIII/14. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 11, 18, bilj. 27.

Dio poklopca sarkofaga, crkva sv. Martina, 5. – 7. stoljećeZadar, Arheološki muzej, vapnenac, visina 24 cm, širina 40,5 cm, debljina 14 cm.Inv. broj: SV1445, Zbirka ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih kamenih spome-nika.Ulomak poklopca sarkofaga koji ima lomove na trima stranama, dok mu je na če-tvrtoj sačuvan izvoran rubni okvir. Pronađen je prilikom arheološko-konzervator-skih radova na crkvi sv. Martina provedenih tijekom druge polovine devedesetih godina 20. stoljeća, nakon teškog oštećenja crkve od strane agresora u Domovin-skom ratu. Na površini poklopca bio je isklesan, najvjerojatnije latinski križ u plit-kom reljefu. Od njega je sačuvan manji dio okomite haste te desni krak vodoravne s proširenim završetkom. Križ od ruba poklopca dijeli dvostruka profilacija.Lit.: N. JAKŠIĆ - E. HILJE, 2008, str. 16. – A. MIŠKOVIĆ, 2012, I. dio, str. 129; II. dio (ka-talog), str. 215, kat. br. XXVIII/15. – A. MIŠKOVIĆ, 2015, str. 11, 18, bilj. 27.

23

24

25

37

Ulomak pluteja s poprsjem ratnika, crkva sv. Martina, prvo desetljeće 9. stoljećaSplit, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, vapnenac, visina 22 cm, širina 40 cm, debljina 11 cm.Inv. broj: 1105, Zbirka srednjovjekovnih kamenih spomenika.Ulomak predromaničkog reljefa s lomovima na svim stranama, ali sa sačuvanom izvornom debljinom. Pronađen 15. srpnja 1891. godine u gomili na groblju uo-kolo crkve sv. Martina. Ispod troprutog lučnog nadvoja smješten je dopojasni lik ratnika kojega se u starijoj literaturi prepoznavalo kao prikaz sv. Martina. Do sada se uglavnom smatralo da nadvoj predstavlja luk arkade, ali izgleda da je ipak riječ o gornjem dijelu učvorene kružnice. Naime, pri dnu ulomka, uz njegov lom s lijeve strane, a s unutrašnje strane kružnice, nazire se malo zadebljanje koje bi se moglo tumačiti kao početak čvora. Iz kružnice, na lijevu stranu, izlazi tropruta peteljka sa srcolikim listom koji je ukrašen isvrdlanim rupicama. List je najvjerojatnije popu-njavao prostor između dviju susjednih kružnica. Dopojasno sačuvani prikaz ratni-ka u profilu okrenut je ulijevo, a cijeli gornji dio njegova, inače neproporcionalnog tijela, lagano je nagnut prema naprijed. Detalji odjeće nisu naznačeni, pa izgleda kao da je ratnik gol. Lice mu je dano u punom profilu s oštrim povijenim nosom (dijelom oštećenim) te šiljastom bradom. Urezivanjem je izvedeno dosta krupno oko, a iza njega je naznačeno uho. Potiljak mu je obrijan, dok mu na čelo pada kosa, a s tjemena mu se jedan pramen vijori unatrag. Desnom rukom drži mač koji mu je zapasan o pojasu s lijeve strane. Kretnja se može protumačiti kao trenutak spremanja ili, što je vjerojatnije, vađenja mača iz korica. Na maču se jasno raspoz-naju dijelovi balčaka, tj. nakrsnica, rukohvat na koji je položena ratnikova šaka i završna široka jabučica. S druge strane, ratnikova je ljevica u ramenu neprirodno podignuta uvis te savijena u laktu. Tom rukom pridržava okrugli štit. Po izvedbi šake, tj. dlana i prstiju, razvidno je da je štit prikazan s unutrašnje strane, tj. u tre-nutku njegova odmicanja od ratnikova tijela. Ispred ratnika se nalazi vrh nekakva šiljata predmeta koji podsjeća na karolinško koplje s krilcima. Međutim, nije jasno u kakvom su odnosu pretpostavljeno koplje i ratnik, tako da je cjelokupni prikaz zbog oštećenosti nemoguće protumačiti kao cjelinu. Sam reljef izveden je primi-tivno, što je karakteristično za predromaničku skulpturu, a to se posebno odnosi na, za nju inače rijetke, pokušaje prikazivanja ljudskog lika. Datiranje reljefa bilo je dosta problematično, ali ga je, nakon što je recentno prepoznat kao djelo Majstora zadarskih ambona, moguće dosta precizno datirati u prvo desetljeće 9. stoljeća.Lit.: L. MARUN, 1891, str. 126. – F. RADIĆ, 1895, str. 259. – F. RADIĆ, 1895, str. 245-246. – F. RADIĆ, 1901, str. 45-46. – LJ. KARAMAN, 1930, str. 125, sl. 130. – LJ. KARA-MAN, 1952, str. 100. – K. PRIJATELJ, 1954, str. 78-80, sl. 16. – I. PETRICIOLI, 1975, str. 111-117. – S. GUNJAČA - D. JELOVINA, 1976, str. 45, 102. – K. JURIŠIĆ, 1979, str. 38-39. – Vodič, 1979, str. 36. – I. PETRICIOLI, 1983, str. 42. – D. JELOVINA, 1987, str. 40, sl. 17. – D. JELOVINA, 1989, str. 53. – N. JAKŠIĆ, 1991, str. 24, kat. br. 19. – I. PETRICIOLI, 1995, str. 80-81, sl. 13. – I. PETRICIOLI, 1996, str. 212-213, sl. 9. – N. JAKŠIĆ, 1997, str. 30. – L. MARGETIĆ, 1997, str. 200-201. – I. PETRICIOLI, 1997, str. 476. – Hrvati i Karolinzi, 2000, str. 323, kat. br. IV.218. – A. MILOŠEVIĆ, 2001, str. 122. – A. NAZOR, 2002, str. 96-97, 106, sl. 7. – N. JAKŠIĆ - E. HILJE, 2008, str. 26, 89-90, kat. br. 013. – T. MARASOVIĆ, 2008, str. 348-349 (sl. 381b), 352. – A. MILOŠEVIĆ, 2008, str. 189-191, 210, T. 6/3 – T. MARASOVIĆ, 2009, str. 240-241, sl. 270. – A. MILOŠEVIĆ, 2011, str. 28, 30, sl. 13. – A. MILOŠEVIĆ, 2012, str. 190, 192-193, sl. 4/1. – I. JOSIPOVIĆ, 2013, I.

26

38

dio, str. 21-36, 531-532, kat. br. XIII/1; II. dio, str. 3, 115, T. I/3. – A. MILOŠEVIĆ, 2013, str. 27, 29, sl. 29. – G. BILOGRIVIĆ, 2014, str. 41-50. – N. JAKŠIĆ, 2015, str. 129-130, sl. 25b. – I. JOSIPOVIĆ, 2016, str. 444-446, sl. 6a. – I. JOSIPOVIĆ, 2016a, str. 295, sl. 4a. – A. UGLEŠIĆ, 2016, str. 171-172, sl. 12 (166-179). – I. JOSIPOVIĆ, 2017, str. 76-77.

Ulomak pluteja s motivom ptice u medaljonu, crkva sv. Martina, prvo desetljeće 9. stoljeća

Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, vapnenac, visina 35,5 cm, širina 25 cm, debljina 9,5-10 cm.Inv. broj: 1113, Zbirka srednjovjekovnih kamenih spomenika.Ulomak donjeg lijevog dijela pluteja s lomovima na svim stranama. Nije mu saču-vana ni izvorna debljina. Slučajno je pronađen na groblju uokolo crkve sv. Martina te je 7. listopada 1897. darovan tadašnjem Prvom muzeju hrvatskih spomenika u Kninu. Na fragmentu su vidljivi ostatci lijeve bočne i donje obrubne letve. One su učvorene s troprutom kružnicom koja je nastanjena pticom. Od kružnice je saču-van donji lijevi dio s bočnim i donjim čvorom, a od ptice jedno krilo, veći dio tijela s repom te jedna noga. Ptica na njoj stoji, a posebno su joj istaknute kandže. Dru-ga noga i glava nisu sačuvane. Krilo joj je, pak, podignuto u zrak te se nalazi poviše leđa i repa. Noga i početak krila izvedeni su poput troprute trake, ostatak krila ri-ješen je s pet stiliziranih pera u obliku cvjetnih latica, dok je ovalni rep ukrašen ko-sim usporednim užljebinama. Na ostatku ptičjeg tijela urezivanjem kraćih i dužih nepravilnih linija stečen je dojam prekrivenosti perjem. U trokutastom prostoru koji se nalazi između kružnice i pravokutnog okvira isklesana je dvopruta vitica s dvjema voluticama u obliku zrcalno okrenutog S-motiva. Dimenzije kružnice s pticom, način izvedbe, kao i približna debljina ulomka upućuju na pretpostavku da je pripadao istom pluteju kao i ulomak s likom ratnika (kat. br. 26). Naime, taj je plutej najvjerojatnije bio ukrašen nizom učvorenih troprutih kružnica nastanjenih raznim antropomorfnim i zoomorfnim likovima, dok je prostor između kružnica zacijelo bio ispunjen stiliziranim vegetabilnim motivima. Može se primijetiti da su klesari ovoga pluteja znali uvjerljivije oblikovati pticu, kao i ostale životinjske, bilj-ne i geometrijske motive, negoli ljudski lik, što je jedna od važnijih karakteristika predromaničkih reljefa s kraja 8., ali i iz čitavog 9. stoljeća.Lit.: N. N., 1897, str. 164. – F. RADIĆ, 1901, str. 45, sl. 3. – I. JOSIPOVIĆ, 2013, I. dio, str. 21-36, 532-533, kat. br. XIII. 2; II. dio, str. 4, 115, T. II/1. – I. JOSIPOVIĆ, 2016, str. 444-446, sl. 6b. – I. JOSIPOVIĆ, 2016a, str. 296, sl. 5a. – I. JOSIPOVIĆ, 2017, str. 76-77.

Ulomak pluteja s prikazom konjanika, crkva sv. Martina, prvo desetljeće 9. stoljeća

Zadar, Konzervatorski odjel – privremeni depo, vapnenac, visina 38,5 cm, širina 46 cm, debljina 11,5-13 cm.Inv. broj: nije inventiran.Ulomak pluteja s lomovima na svim stranama, ali sa sačuvanim dijelom desne rub-ne letve. Sačuvana mu je i izvorna debljina. Bio je uzidan visoko na pročelju crkve sv. Martina, a 1974. kratkotrajno je skinut da bi se načinila njegova kopija. Potom je uzidan u unutrašnjost crkve, točnije u njezin sjeverni zid do samoga svetišta. Tijekom Domovinskog rata znatno je oštećen, ali je nedavno završena njegova restauracija u Konzervatorskom odjelu u Zadru. Na njemu je izveden lik konjanika

27

28

39

kojeg se u starijoj literaturi također poistovjećivalo s prikazom sv. Martina. Dosta je primitivno izrađen te je smješten u troprutu učvorenu kvadratnu kasetu čiji su čvorovi sačuvani na gornjoj i dvjema bočnim stranama. Ratnik ima izduženo golo tijelo i naročito nespretno oblikovane noge. U lijevoj ruci drži okrugli štit, a u ispru-ženoj desnici neznatno podignuto koplje koje preko troprute trake izlazi iz okvira scene, vjerojatno prema susjednoj kaseti. Donji dio konjanikova tijela prikazan je kao da ga gledamo otraga, dok unazad ispružena lijeva ruka u kojoj se nalazi štit, viđen s unutarnje strane, sugerira da mu je gornji dio tijela prikazan s prednje stra-ne. Glava je, pak, dana u profilu, tako da mu se vidi tek lijeva strana lica sa sitnim okom i naznačenim uhom. Ima jasno istaknut kruškoliki nos i izduženu šiljastu bradu. Iako je konjanikova glava oštećena, na njoj je vidljiva bujna frizura. Nazna-ka grive izvedene s nekoliko uparanih linija, vidljiva je na stražnjem dijelu konjske šije. Konj ima glavu oblikovanu s dva šiljasta uha, krupnijim okom te izduženom gubicom od koje se prema stražnjem dijelu glave protežu uzde koje, međutim, konjanik ne drži. Konju su sve četiri noge na tlu, s tim da je prednji par nešto više savijen u koljenu, pa mu je stražnji dio tijela nešto viši u odnosu na prednji, a kra-lježnica je povijena. Rep je dug i spušten prema dolje, a između stražnjih nogu posebno su na

Documents

Korpus ranosrednjovjekovne skulpture...Ivna Anzulović je jednim dijelom ponovila imena srednjovjekovnih selišta na teritoriju Dolca onako kako ih je donio Gunjača, ali im je pridodala