SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Filip Bolanča

KONKURENTNOST HRVATSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE

EUROPSKE UNIJE

Diplomski rad

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

KONKURENTNOST HRVATSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE

EUROPSKE UNIJE

Diplomski rad

Kolegij: Ekonomika i politika međunarodne razmjene

Mentor: Prof. dr. sc. Vinko Kandžija

Student: Filip Bolanča

JMBAG: 0081102609

Smjer: Međunarodno poslovanje

Rijeka, listopad 2013.

0

SADRŽAJ

1. UVOD…………………………………………………………………………….…….....1

1.1. Problem i predmet istraživanja………………………………….…………….….1

1.2. Svrha i cilj istraživanja…………………………………………………….……..2

1.3. Znanstvene metode………………………………………………………….……2

1.4. Hipoteza rada……………………………………………………………….…….2

1.5. Struktura rada……………………………………………………………….…….3

2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONKURENTNOSTI………………………….………4

2.1. Pojmovno značenje konkurentnosti…………………………………………….…4

2.2. Način procjene konkurentnosti……………………………………………………6

2.2.1. Faktori konkurentnosti prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF-a).…..8

2.2.2. Faktori konkurentnosti prema IMD-u………………………………………..11

2.2.3. Konkurentnost prema Porteru - Porterov dijamant……………………...……12

2.3. Koncept konkurentnosti na razini industrije…………………………………...…14

2.4. Konkurentnost Europske unije……………………………………………………15

3. KONKURENTNOST REPUBLIKE HRVATSKE……………………………………….19

3.1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva……………………...……19

3.2. Konkurentnost Hrvatske prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma………23

3.3. Indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku………………….28

4. KONKURENTNOST HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE

EUROPSKE UNIJE………………………………………………………………….….…33

4.1. Stanje industrije u Republici Hrvatskoj……………………………………….….33

4.2. Kemijska industrija u Republici Hrvatskoj……………………………….………37

4.3. Konkurentnost hrvatske kemijske industrije……………………………………...41

4.4. Konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije…...……45

5. PERSPEKTIVE RAZVOJA HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE

EU………………………………………………………………………………………….48

6. ZAKLJUČAK ………………………………………………………………………….….50

LITERATURA

POPIS ILUSTRACIJA

1

1. UVOD

U procesu globalizacije, konkurentnost je pokretačka sila koja pokreće rast i razvoj,

višedimenzionalan fenomen na kojeg utječu mnogi međusobno povezani čimbenici.

Konkurentnost pojedinca, poduzeća, sektora, države ili regije, odnosno rast konkurentnosti

bilo kojeg od njih, utječe na konkurentnost ostalih, dok njihovo međusobno poticanje rezultira

jakim sinergijskim efektima. Republika Hrvatska sa svojim ograničenim domaćim tržištem,

ekonomski rast i razvoj, odnosno porast izvoza, može ostvariti jedino na inozemnim tržištima

poput Europske unije, koja je jedan od njezinih najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera.

Povećanje izvoza pretpostavka je konkurentnosti. Da bi ostvarila rast, Hrvatska, njezin

industrijski sektor i poduzeća, moraju biti konkurentni na inozemnom tržištu. Stoga će se u

ovom radu analizirati konkurentost, stanje industrije u Hrvatskoj i EU te konkurentost

kemijske industrije Hrvatske ulaskom u EU.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Iako u ekonomskoj teoriji postoje različiti stavovi i definicije međunarodne konkurentnosti i

njezina značenja, većina ekonomista slaže se u ocjeni da će 21. stoljeće biti razdoblje globalne

ekonomske konkurencije zahvaljujući, prije svega procesu globalizacije. Konkurentnost

hrvatske industrije od 2009. u stalnom je padu, no ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1.

srpnja 2013., Hrvatska ima dodatne mogućnosti boljeg pozicioniranja na europskom tržištu. U

tom smislu i hrvatsko gospodarstvo nužno se mora orijentirati na prepoznavanje potencijala i

razvitak svojih konkurentskih snaga i sposobnosti, a koji se mogu definirati kao funkcija

nekoliko skupina preduvjeta, politika i poticaja koji potiču i podržavaju međunarodnu

razmjenu i investiranje u domaće gospodarstvo. Iz navedenog problema istraživanja slijedi

predmet istraživanja: istražiti konkurentnost hrvatske industrije s naglaskom na kemijsku

industriju te istražiti mogućnosti i perspektive povećanja konkurentnosti pristupanjem

Hrvatske Europskoj uniji.

2

1.2. Svrha i cilj istraživanja

Svrha rada je istražiti položaj hrvatske industrije s naglaskom na kemijsku industriju, odnosno

njezinu konkurentnost u kontekstu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji te predložiti modele

za unaprjeđenje hrvatskog gospodarstva, hrvatskog izvoza i konkurentnosti. Cilj rada je

analizirati i utvrditi konkurentnost hrvatske industrije u obliku EU.

U ovom radu daju se odgovori na sljedeća pitanja:

Što je konkurentnost?

Zašto je konkurentnost važna za gospodarstvo?

Kako se mjeri konkurentnost?

Kako je Hrvatska pozicionirana na ljestvicama konkurentnosti?

Kako Hrvatska kotira u EU nakon ulaska u EU?

Kakav je status kemijske industrije u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji?

1.3. Znanstvene metode

Tijekom proučavanja ove teme korištene su razne znanstvene metode koje su omogućile

realizaciju navedenog cilja i dokazivanje potvrđene hipoteze. Za potrebe pisanja ovoga

diplomskoga rada koristit će se sljedeće metode znanstveno-istraživačkog rada: metoda

analize i sinteze, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda indukcije i dedukcije, metoda

deskripcije, metoda komparacije.

1.4. Hipoteza rada

Moguće dobrobiti da će Europska unija povoljno djelovati na konkurentnost hrvatske

industrije.

3

1.5. Struktura rada

Rad se sastoji od šest međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu, UVODU, definiran je

problem i predmet istraživanja, svrha i cilj istraživanja, hipoteza, naznačene su znanstvene

metode i struktura rada. U drugome dijelu rada s naslovom TEORIJSKA ZASNOVANOST

KONKURENTNOSTI objašnjene su sljedeće tematske jedinice: pojmovno značenje

konkurentnosti, način procjene konkurentnosti, koncept konkurentnosti na razini industrije i

konkurentnost Europske unije. KONKURENTOST REPUBLIKE HRVATSKE naslov je

trećeg dijela koji prikazuje makroekonomske pokazatelje hrvatskog gospodarstva, indeks

globalne konkurentnosti Republike Hrvatske, faktore konkurentnosti Republike Hrvatske

prema WEF-u te indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku.

Četvrti dio bavi se KONKURENTNOŠĆU HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO

ČLANICE EUROPSKE UNIJE gdje je analizirana hrvatska konkurentnost ulaskom u

Europsku uniju, industrija u Republici Hrvatskoj kao članice Europske unije, kemijska

industrija u Republici Hrvatskoj, konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica

Europske unije i konkurentnost hrvatske kemijske industrije kao članice Europske unije.

Peti dio odnosi se na PERSPEKTIVU KEMIJSKE INDUSTRIJE U REPUBLICI

HRVATSKOJ.

Šesti dio, ZAKLJUČAK, predstavlja sintezu rezultata istraživanja do kojih se došlo stvarajući

ovaj rad.

4

2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONKURENTNOSTI

Konkurentnost je zasnovana na razini nacionalnog gospodarstva i na razini poslovnog

subjekta. Konkurentnost je odraz gospodarstva i politike zemlje. Konkurentnost je rezultat

više čimbenika prisutan na razini poduzeća, sektora i nacije u cjelini. Rast konkurentnosti je

povezan sa cjelokupnim gospodarstvom i isprepletenost potiče ostvarenje jakih sinergijskih

efekata. Za postizanje konkurentnosti potrebno je makroekonomsko okruženje, slobodno

tržište i sposobnost da se pokrene ekonomski rast i stimulira ukupni razvoj.

U okviru ovog poglavlja razraditi će se sljedeće tematske cjeline: pojmovno značenje

konkurentnosti, načini procjene konkurentnosti, koncept konkurentnosti industrije te

konkurentnost Europske unije.

2.1. Pojmovno značenje konkurentnosti

Konkurentnost je glavna preokupacija svih nacionalnih ekonomija. Razumijevanje

konkurentnosti zapravo znači razumijevanje korijena prosperiteta.

Visok nacionalni dohodak, jaka valuta i iznadprosječan prinos na ulaganja rezultiraju visokim

standardima stanovništva i kontinuitetom investiranja. Konkurentnost zajedno s ulaganjem u

budućnost čini osnovicu za ocjenu prosperitetnosti nacionalne ekonomije. (Bejaković,

Lowther, 2004., str. 14.)

Konkurentnost je višedimenzionalna kategorija koja se može promatrati u smislu cjelokupne

nacionalne ekonomije, sektora, djelatnosti, ali i samog poduzeća, što implicira mogućnost

promatranja konkurentnosti na makro, mezo i mikro razini. Iz navedenoga proizlazi složenost

samog pojma, ali i nepostojanje opće prihvaćene definicije konkurentnosti od strane

teoretičara koji proučavaju ovaj problem.

Koncept konkurentnosti rezultat je duge povijesti ekonomske misli, u tijeku koje su definirani

različiti aspekti toga modernoga i složenoga koncepta. Proizlazi da koncept konkurentnosti

svoje elemente pronalazi u klasičnoj školi predvođenoj Adamom Smithom i Davidom

5

Ricardom, potom u neoklasičnoj školi, Heckscher-Ohlinovom modelu, u učenju Johna

Maynarda Keynesa, u ekonomici razvitka i u endogenim teorijama rasta i novoj trgovinskoj

teoriji. Prekid Smithovoga rada i radova njegovih sljedbenika izazvalo je djelo Michaela

Portera iz godine 1990. Naime, Porter je predložio novu teoriju konkurentnosti prema kojoj

nacionalno blagostanje nije naslijeđeno nego se stvara strateškim izborima, a sve je dijelove i

utjecaje na konkurentnost sintetizirao u svojem dijamantu konkurentnosti. Kao osnovu za

ekonomski razvitak, Porter navodi faktorske uvjete koji se zasnivaju na znanju, na razvijenoj

infrastrukturi, na visokoj tehnologiji i na inovacijama (Basarac, Vučković, 2011:731).

Različiti autori na različite načine određuju međunarodnu konkurentnost nacionalnog

gospodarstva. U najširem smislu, međunarodna konkurentnost nacionalnog gospodarstva

temelji se na mjerenju i usporedbi makroekonomskih pokazatelja i životnog standarda pri

čemu je u središtu pozornosti produktivnost, dok se u užem smislu određuje kao sposobnost

zemlje da izvozi svoje proizvode na svjetsko tržište (Bezić,2008:47). Prema definiciji OECD-

a konkurentnost je mjera sposobnosti zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim

uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istodobno

zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva.

Dakle, međunarodna konkurentnost nacionalnog gospodarstva je sposobnost zemlje za izvoz,

njezina uspješnost u iskorištavanju prirodnih, materijalnih i ljudskih resursa u proizvodnji i u

nastupu na tržištu, produktivnost, životni standard, ali čine je i međunarodni ugovori i

sporazumi kojih je zemlja potpisnik, članstvo zemlje u različitim međunarodnim

organizacijama i slično. No, treba imati na umu da je međunarodna konkurentnost zemlje

samo odraz sposobnosti njenih gospodarskih subjekata da se uspješno uključe u spomenute

međunarodne procese (Bezić,2008:48).

Konkurentnost je, dakle, kao dinamički koncept moguće analizirati na različitim razinama i s

različitih stajališta. Konkurentnost na razini nacionalnog gospodarstva nije isto što i

konkurentnost na razini poduzeća jer ima različitu tržišnu dinamiku. Neku zemlju možemo

promatrati kao konkurentnu i kroz stanovništvo odnosno većim ili manjim životnim

standardom mjeren različitim pokazateljima. Konkurentnost neke zemlje nastaje djelovanjem

više faktora koji kroz ekonomsko znanje i politiku oblikuju i omogućuju stvaranje vrijednosti

6

poduzeća i prosperitet građana. Nacionalna konkurentnost ne može se ostvariti bez domaćih

poduzeća jer ona povećavaju ili zadržavaju udio na globalnom tržištu.

Postoje četiri faze u procesu razvoja nacionalne konkurentnosti: faza postojanja faktora

proizvodnje, investicija, inovacija i bogatstva. U prvoj fazi uspješne industrije na

međunarodnoj razini ostvaruju prednosti jedino pomoću faktora proizvodnje kao što su

primjerice prirodni resursi. Faza investiranja definira konkurentsku prednost koja je bazirana

na spremnosti i sposobnosti države da njezina poduzeća agresivno investiraju, a posebice u

efikasno i moderno postrojenje, novu opremu i najbolju tehnologiju koja omogućava izlaz na

globalno tržište. U situaciji kada se poduzeća uspješno proširuju i nadograđuju svoje

poslovanje u specifičnim industrijama i klasterima, može se govoriti o uspostavljanju faze

inovacija. Tri faze, ukratko opisane, mogu se ostvariti ukoliko država održava proces

nadogradnje konkurentskih prednosti. Suprotno opisanom, faza bogatstva u konačnici dovodi

do pada tj. riječ je o bogatstvu koje je već ostvareno pa održavanje istog predstavlja problem

(Škuflić, Kovačević, Sentigar, 2011., str. 3.).

U nastavku će se detaljnije objasniti različite metodologije za mjerenje razine konkurentnosti

pojedine zemlje.

2.2. Način procjene konkurentnosti

Na temelju definicije da je konkurentska prednost kombinacija korporacijski i sektorski

specifičnih i općih nacionalnih karakteristika zasnovani su modeli koji se koriste za mjerenje

konkurentnosti različitih zemalja. Analiza konkurentnosti mora biti zasnovana na

višedimenzionalnim utjecajima zbog sveobuhvatnosti i višestrukih eksternih utjecaja. Ono što

stvara najveće poteškoće je usporedba, procjena i ocjena nacionalnih karakteristika.

Postoji niz ekonomskih i neekonomskih činitelja koji utječu na određivanje dugoročne

konkurentnosti nacionalnih gospodarstava. Osnovni činitelji konkurentnosti variraju u

vremenu i prostoru. Na ljestvicama globalne konkurentnosti, koje u pravilnim vremenskim

razmacima izrađuje nekoliko međunarodnih institucija, pozicija pojedinih zemalja također se

mijenja (Bezić,2008.).

7

Nacionalno vijeće za konkurentnost u Hrvatskoj svake godine objavljuje godišnja izvješća o

konkurentnosti. Okvir koji se koristi za strukturiranje analize konkurentnosti je tzv. piramida

konkurentnosti. ( slika 1.)

Slika 1. Piramida konkurentnosti

Izvor:(www.konkurentnost.hr/lgs.axd?t=16&id=139, 02.08.2013.)

Rezultati konkurentnosti odražavaju se u gospodarskom rastu koji osigurava povećanje

zaposlenosti i, u konačnici, poboljšanje kvalitete života. Na nižoj razini nalaze se

međuproizvodi konkurentnosti – izvoz, produktivnost, troškovi investicije. To su ekonomske

veličine koje pokazuju efekte temeljnih faktora konkurentnosti i koje u međusobnom

djelovanju uvelike određuju rezultate konkurentnosti te su ključni pokazatelji održivosti

gospodarskog rasta. Temeljni činitelji konkurentnosti jesu obrazovanje, poduzetničko

okruženje, kvaliteta poslovnog sektora, infrastruktura i okoliš. Te je faktore teže mjeriti, no

čine osnovu za djelovanje razvojnih politika koje će imati povoljne učinke na višim razinama

piramide.

Pokazatelji pojedinih međunarodnih institucija u različitoj mjeri obuhvaćaju piramidu

konkurentnosti. Najširi obuhvat ima procjena konkurentnosti prema metodologiji Svjetskoga

gospodarskog foruma (WEF) i Međunarodnog instituta za razvoj menadžmenta (IMD), koja

8

gotovo u cijelosti obuhvaća piramidu konkurentnosti. Rangiranje poduzetničkog okruženja

Svjetske banke djelomice zahvaća i kvalitetu poslovnog sektora dok se rangiranje HF-a

odnosi na ekonomske slobode.

Među najsofisticiranijim modelima za mjerenje međunarodne konkurentnosti zemalja ističe se

onaj koji su razvili IMD i World Economic Forum i onaj koji primjenjuje Svjetska banka

stoga će se u nastavku rada pobliže obraditi faktori konkurentnosti prema pojedinoj

međunarodnoj instituciji.

2.2.1. Faktori konkurentnosti prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF-a)

Svjetski gospodarski forum je neovisna međunarodna organizacija predana poboljšanju stanja

u svijetu angažiranjem lidera u partnerstvo u cilju kreiranja globalnih, regionalnih i

industrijskih razvojnih planova. Udružen kao fondacija 1971. sa sjedištem u Ženevi, Svjetski

gospodarski forum je neovisna, neprofitna organizacija koja nije povezana s niti jednim

političkim, stranačkim ili nacionalnim interesima

(http://www.weforum.org/content/leadership-team, 15.08.2013.).

Svjetski gospodarski forum definira konkurentnost kao sklop institucija, javnih politika i

faktora koji određuju razinu produktivnosti neke zemlje. Drugim riječima, konkurentnost

zemlje znači postojanje funkcionalnog sustava različitih institucija, transparentnost i kvalitetu

procesa stvaranja javnih politika i donošenja odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora

koji utječu na produktivne sposobnosti gospodarstva i društva u cjelini.

Svjetski gospodarski forum svake godine, već više od 30 godina objavljuje Izvješće o

globalnoj konkurentnosti koje predstavlja jedinstvenu kombinaciju tvrdih odnosno statističkih

i mekih, dobivenih anketom, podataka koji omogućavaju kvalitetno obuhvaćanje širokog

spektra faktora koji se smatraju bitnim za bolje razumijevanje odrednica rasta. Svake godine

Izvješće objavljuje opsežan pregled glavnih snaga i slabosti u velikom broju zemalja

omogućavajući prepoznavanje ključnih područja za reforme i kreiranje politika.

Prema preciznoj metodologiji izračuna u koju su uključeni mnogi indikatori, mjeri se

prosječna ocjena koja obuhvaća dvanaest ključnih stupova konkurentnosti. Tih 12 faktora

9

konkurentnosti dijeli se u 3 skupine (Škuflić, Kovačević, Sentigar, 2011., str. 3.-4.): temeljni

faktori, faktori koji stvaraju efikasnu ekonomiju i faktori koji stvaraju inovativnu ekonomiju.

Od spomenute klasifikacije u temeljne ili bazične faktore za pokretanje ekonomije ulaze

institucije, infrastruktura, makroekonomska stabilnost, zdravstvo i primarno obrazovanje.

Faktori stvaranja efikasne ekonomije su visoko obrazovanje i stručno usavršavanje, efikasnost

tržišta roba, efikasnost tržišta radne snage, sofisticiranost financijskih tržišta, dosegnuti

stupanj tehnološkog razvitka i veličina tržišta. ( slika 2.)

Slika 2. Okvir izračuna indeksa globalne konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-

2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.7.

Institucionalno okruženje je određeno upravno-pravnim okvirom. Kvaliteta u pravilnom

funkcioniranju institucija je od ključne važnosti za konkurentnost i rast gospodarstva. Kako

rast ovisi prije svega o ulaganjima, ulagače zanima sigurno i pošteno okruženje u kojemu

vlada zakonski red i gdje je vlasništvo adekvatno zaštićeno. Ulagače zanima i odgovorna

javna uprava čiji su upravni postupci što jednostavniji i brži u kontekstu slobode poslovanja te

čije se javne politike stvaraju u ozračju transparentnog i odgovornog javnog upravljanja. Ono

što je također važno istaknuti jest važnost etičkih standarda u poslovnom sektoru.

10

Razvijena i efikasna infrastruktura je važna za funkcioniranje gospodarstva, pogotovo za

određivanje lokacija za odvijanje gospodarskih aktivnosti, uključujući i ulaganja.

Infrastruktura je ključ povezivanja i uspostave komunikacija, pogotovo promet i

informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Stabilnost makroekonomskog okruženja je važna za poslovanje, premda sama po sebi ne

može povećati produktivnost zemlje. Primjerice, nekontrolirana inflacija negativno utječe na

efikasnost poslovanja. Također, neuravnotežene proračunske politike sužavaju buduće

mogućnosti reagiranja na poslovne cikluse i povećavaju dugove.

Zdrava radna snaga je od vitalne važnosti za produktivnost gospodarstva. Loše zdravlje

povećava troškove poslovanja, a bolesni radnici ne mogu dovoljno efikasno raditi. Isto vrijedi

i za obrazovanje radne snage. Složenost obavljanja poslova ovisi o kvalificiranosti radne

snage. Kvaliteta visokog školstva i usavršavanja izravno utječe na konkurentnost

gospodarstva, ako je usklađeno s potrebama produktivnosti. Konkurentno tržište znači i

ravnopravan položaj domaćih i stranih firmi, dok protekcionizam domaćih proizvođača

negativno utječe na gospodarske aktivnosti. Fleksibilnost tržišta rada je od ključne važnosti za

efikasan protok i kretanje radne snage. Tehnološka spremnost znači sposobnost gospodarstva

za uvođenje novih tehnoloških oblika u industrijskoj proizvodnji i primjenu informacijsko-

komunikacijskih tehnologija u dnevnim aktivnostima. Veličina tržišta je važna obzirom na

ekonomiku obujma. Globalizacija je važna jer proširuje tržišne horizonte koji su uski

pogotovo u malim zemljama. Poslovna efikasnost u proizvodnji roba i usluga povećava

produktivnost. Važno je poslovno umrežavanje poduzeća, pogotovo putem klastera.

Posljednja karika konkurentnosti su tehnološke inovacije o kojoj ovisi dugoročni standard

života. Inovacije su moguće uz snažna ulaganja u istraživanje i razvoj, prije svega u

privatnom sektoru (WEF,2011.).

Zaključno, Izvješće o konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma predstavlja koristan

izvor usporednih informacija o glavnim usporednim prednostima i nedostacima pojedinih

zemalja, prema kriteriju mjerenja faktora koji utječu na konkurentnost i produktivnost

gospodarstva. Povećanje konkurentnosti zemlje zahtijeva postojanje funkcionalnog sustava

različitih institucija, transparentnost i kvalitetu procesa stvaranja javnih politika i donošenja

11

odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu na produktivne sposobnosti

gospodarstva i društva u cjelini.

2.2.2. Faktori konkurentnosti prema IMD-u

Međunarodni institut za razvoj menadžmenta (IMD) svake godine objavljuje Godišnjak

svjetske konkurentnosti (WCY - The World Competitiveness Yearbook ) koji sadržava dva

pristupa: globalno rangiranje koje osigurava sustavno vrednovanje konkurentnosti i profil

konkurentnosti pojedine zemlje koji pokazuje kako se pojedina država usavršava i

specijalizira. Godišnjak rangira i analizira sposobnost zemlje da stvori i sačuva okruženje u

kojem se poduzeća mogu takmičiti. To znači da se pretpostavlja da se bogatstvo stvara

primarno na razini poduzeća – to područje se naziva konkurentnost poduzeća. S obzirom da

poduzeća djeluju u nacionalnom okruženju, koje potiče ili ometa njihovu konkurentsku

sposobnost, bilo domaću ili međunarodnu, – to se područje naziva svjetska konkurentnost i

sadržano je u WCY.

Metodologija WCY nacionalno okruženje dijeli na četiri glavna činitelja, a svaki od njih na

pet podčinitelja koji označavaju pojedinačne aspekte analiziranog područja. ( slika 3.) Prema

Svjetskom godišnjaku konkurentnosti 2009. navode se sljedeće komponente koje mjerenjem

formiraju ukupnu ocjenu konkurentnosti pojedine zemlje: (Škuflić, Kovačević, Sentigar,

2011., str. 4.)

1. Uspješnost ekonomije: domaća ekonomija ( veličina, rast, bogatstvo i prognoza),

međunarodna trgovina, međunarodne investicije ( investicije i financije), zaposlenost

i cijene

2. Efikasnost Vlade: javne financije, fiskalna politika, institucionalni okvir (centralna

banka i državna učinkovitost), poslovno zakonodavstvo (otvorenost, regulacija i

Zakon o radu) i socijalno okruženje

3. Poslovna efikasnost: produktivnost i efikasnost, tržište rada (troškovi, odnosi i

vještine), financije (efikasnost banaka, tržišta kapitala i financijski menadžment),

prakse upravljanja te stavovi i vrijednosti

4. Infrastruktura: osnovna infrastruktura, tehnološka infrastruktura, znanstvena

infrastruktura, zdravlje i okoliš te obrazovanje

12

Slika 3. Indikatori konkurentnosti prema IMD-u

Izvor: : Bezić, H.(2008.), Tehnološka politika i konkurentnost, Ekonomski fakultet Rijeka,

Rijeka. str. 60

Dvadeset podčinitelja uključuju više od 300 kriterija, iako svaki podčinitelj ne mora nužno

imati isti broj kriterija. Svaki podčinitelj, neovisno o broju kriterija koje sadrži ima jednaku

vrijednost u ukupnom rezultatu, a to je 5%. Kriterij može biti egzaktan podatak, koji

konkurentnost može mjeriti (npr. BDP), ili procijenjeni podatak koji samo procjenjuje

konkurentnost (npr. raspoloživost kompetentnih menadžera). Egzaktni kriteriji čine 2/3 svih

rangova, dok procijenjeni podaci čine 1/3. Objedinjavanje se vrši agregiranjem rezultata svih

20 podčinitelja i u konačnici pokazuje rang u Godišnjaku (Bezić,2008:60).

U nastavku rada obrađuje se mjerenje konkurentnosti prema Michaelu Porteru, tzv. Porterov

dijamant.

2.2.3. Konkurentnost prema Porteru - Porterov dijamant

Michael Porter je razradio model konkurentskih prednosti na temelju četiri međusobno

povezanih činitelja poznati pod nazivom dijamant. ( slika 4.)

Prema Porteru nacionalna konkurentnost posljedica je uzajamnog djelovanja dvije vanjske

varijable, a to su vlada i prilike u okruženju dok su faktori konkurentnosti sljedeći

(Bezić,2008:36):

Faktorski uvjet

13

Vezane i podržavajuće industrije - strategija, struktura i rivalstva među poduzećima u

industriji

Uvjeti potražnje - kvaliteta domaće potražnje

Strategija i struktura poduzeća i razina konkurencije - postojanja skupine (klastera)

srodnih pratećih industrija u zemlji

Svojom politikom i djelatnošću vlada vrši utjecaj na sva četiri činitelja.

Slika 4. Porterov dijamant

Izvor: Bezić, H.(2008.), Tehnološka politika i konkurentnost, Ekonomski fakultet Rijeka,

Rijeka. str. 53

Faktorski uvjeti predstavljaju uvjete konkurentnosti zemlje kojima je potrebno efikasno

raspolagati kako bi bili dostatni. Faktorske uvjete čine ljudski potencijali, resursi znanja,

kapital, fizički resursi te infrastruktura. Selektivni nedostatak u bazičnim faktorima poput

neobrazovane radne snage ili prirodnih resursa može paradoksalno biti izvor konkurentske

prednosti ako potakne inovacije i ukloni ovisnost o faktorskim troškovima.

14

Drugi faktor konkurentnosti prema Porteru su vezane i podržavajuće industrije. Naime,

konkurentska prednost je pod jakim utjecajem postojanja domaćih dobavljača i drugih

pratećih djelatnosti koje su važne za proces inoviranja u industriji. Prateće i podržavajuće

industrije u domaćem okruženju pružaju prednost u vidu informacija, tržišnih signala i

pritisaka, pristupima novim tehnologijama i sl. Poduzeća koja imaju domaće dobavljače

ključnih inputa imaju mogućnost utjecati na njihove tehnološke napore, pomoći im u provedbi

posebnih zahtjeva, surađivati u istraživanju i razvoju i sl.

Uvjeti potražnje, odnosno domaća potražnja ima ulogu u utjecaju na percepciju kupčevih

potreba i sposobnosti poduzeća za poboljšanje proizvoda tijekom vremena. Zadovoljiti

potrebe domaćeg kupca posebno je važno za poduzeće koje izgrađuje svoju konkurentsku

prednost, jer se na taj način unaprijed priprema za buduće zahtjeve inozemnih kupaca.

Vezano uz strategiju i strukturu poduzeća i razinu suparništva kao faktora konkurentnosti,

postojanje nacionalnih suparništva utječe na stopu poboljšanja i inoviranja kao i na uspjeh u

industriji. Naime, postojanje jakih domaćih konkurenata smanjuje profite, ali i usmjerava

poduzeća ka razvoju i inovativnosti. S druge strane, strategija predstavlja skup aktivnosti koji

će ostvariti određenu viziju. Strategija se odnosi na pozicioniranje poduzeća na tržištu i

predstavlja realizaciju aktivnosti koje su različite u odnosu na one koje ostvaruju konkurenti

ili realizaciju sličnih aktivnosti koje ostvaruju i konkurenti na različit način.

2.3. Koncept konkurentnosti na razini industrije

Za razliku od analize na razini poduzeća, istraživanje konkurentnosti na razini industrije daje

određeni uvid u utjecaj ekonomske politike na gospodarstvo, a i podaci na razini industrije

dostupniji su i međunarodno više usporedivi.

Konkurentnost industrije ili sektora ovisi o kvaliteti proizvoda i usluga, o zadovoljstvu

potrošača, o proizvodnosti i djelotvornosti internih procesa, o inovacijama, o zadovoljstvu

zaposlenika itd. Bitno je spomenuti da većina istraživanja konkurentnosti industrije ne čini

razliku među domaćim i izvoznim tržištima, čak štoviše, u potpunosti zanemaruje domaća, što

je opravdano za mala otvorena gospodarstva s ograničenim domaćim tržištima poput Hrvatske

15

gdje je povećanje izvoza jedan od indikatora i pretpostavki konkurentnosti. (Basarac,

Vučković, 2011., str. 733)

Kada je riječ o mjerenju konkurentnosti na razini industrije, produktivnost i izvoz najčešće su

analizirane varijable. No, iako je proizvodnost važan pokazatelj konkurentnosti za poduzeće,

ili industriju, izvozna konkurentnost dokaz je njezine međunarodne konkurentnosti.

Pojedina istraživanja koja se bave analizom konkurentnosti određene industrije, kao

indikatorom koriste se i relativnim cijenama u toj industriji u odnosu na jednoga ili na više

inozemnih konkurenata pa se u tom slučaju radi o cjenovnoj konkurentnosti zemlje u

određenoj industriji (Siggel, 2006., str. 137-159). Osim pokazatelja relativnih cijena u

industriji, moguće je koristiti se i slijedećim indeksima: Grubel-Lloydovim indeksom koji

mjeri kapacitet zemalja u iskorištavanju ekonomija obujma; indeks specijalizacije koji

pokazuje razinu specijalizacije unutar pojedine industrije i indeksom izraženih komparativnih

prednosti koji mjeri komparativnu prednost neke zemlje u međunarodnoj razmjeni

određenoga proizvoda (ili proizvodnje u određenoj industriji) (Rybakovas, 2009., str. 912-

918). Osim navedenih, metodologiju za analizu konkurentnosti industrije razvio je i

Međunarodni trgovinski centar, a ta se zasniva na istraživanju uspješnosti proizvoda i sektora

određenoga gospodarstva na svjetskome tržištu.

2.4. Konkurentnost Europske unije

Brojna istraživanja o konkurentnosti EU pokazuju da većina zemalja zaostaje za SAD-om.

Naime, iako je europsko područje značajno inovacijsko, prisutno je zaostajanje u odnosu na

SAD prije svega iz razloga što je orijentacija istraživačkog razvoja znatno usmjerena prema

tradicionalnim industrijskim sektorima, a nedovoljno prema ICT-u. Sljedeće, postoji velika

ovisnost o energentima koje mora uvoziti, a tu je i problem stanovništva EU-a koje ubrzano

stari i za sobom nosi niz problema kao što su povećanje rashoda za zdravstvo i financiranje

mirovinskih sustava, slabljenje inovacijskog i potrošačkog kapaciteta i slično. S druge strane,

Europa prolazi kroz razdoblje preobrazbe. Svjetska gospodarska kriza izbrisala je godine

gospodarskog i društvenog napretka i razotkrila strukturne slabosti njezina gospodarstva.

Istovremeno se pojačavaju i razni dugoročni izazovi poput globalizacije i pretjeranog

iskorištavanja prirodnih resursa.

16

I prije nastupanja svjetske gospodarske krize Europska Unija suočavala se sa nizom

strukturnih problema koji su nastupanjem krize na neki način ogoljeni i dodatno pojačani.

Naime, za rast konkurentnosti EU nužno je povećanje produktivnosti. Europska prosječna

stopa rasta u posljednjih tridesetak godina bila je strukturno niža od prosječne stope rasta

njenih glavnih ekonomskih partnera, SAD-a, JI Azije i Japana, i to uglavnom zbog jaza u

produktivnosti koji se povećao unutar prošlog desetljeća. Većina toga je posljedica razlika u

poslovnim strukturama zajedno s nižim razinama ulaganja u područje istraživanja i razvoja te

inovacija, nedovoljne upotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nesklonosti da

se prihvate inovacije, zapreka pristupu tržištu i nedinamičnog poslovnog okruženja. Isto tako,

unatoč napretku, europske stope zaposlenosti, koje u prosjeku iznose 69% za stanovništvo

između 20 i 64 godine još su uvijek značajno niže od onih u ostalim dijelovima svijeta.

Zaposleno je samo 63% žena u odnosu na 76% muškaraca. Od starijih radnika, između 55 i

64 godine, zaposleno je tek 46%, za razliku od više od 62 % u SAD-u i Japanu. Štoviše,

Europljani u prosjeku rade 10% manje sati od radnika u SAD-u i Japanu. S druge strane, kao

što je uvodno spomenuto, dolazi do ubrzanog starenja stanovništva. Broj ljudi starijih od 60

godina raste dvostruko brže nego prije 2007. godine i to za gotovo 2 milijuna godišnje u

usporedbi s prijašnjih milijun. Manji broj radno aktivnog stanovništva zajedno s većim

udjelom umirovljenika dodatno će opteretiti sustav socijalne skrbi EU (EC,2010).

Uz strukturne probleme s jedne strane, Europska Unija suočava se i sa brojnim globalnim

izazovima s druge strane, koji utječu na njezinu konkurentnost. Naime, konkurencija iz

razvijenih ekonomija i gospodarstava u nastajanju se pojačava. Države poput Kine i Indije

ulažu velik novac u istraživanje i tehnologiju kako bi povećale vrijednost svojim industrijama

i uskočile u globalnu ekonomiju. To stvara pritisak na neke sektore europskog gospodarstva

da ostanu konkurentni, ali svaka prijetnja istovremeno je i prilika. Kako se ove države

razvijaju, tako se otvaraju nova tržišta za mnoge europske tvrtke. Uz navedeno, klimatski

izazovi i izazovi za resurse zahtijevaju drastične akcije. Ovisnost o fosilnim gorivima poput

nafte te neučinkovita upotreba sirovina izlažu europske potrošače i poduzeća štetnim i skupim

cjenovnim šokovima, prijete ekonomskoj sigurnosti i doprinose klimatskim promjenama.

Povećanje svjetske populacije sa 6 na 9 milijardi povećat će globalnu potražnju za prirodnim

resursima i stvoriti dodatni pritisak na okoliš. EU se mora i dalje okretati ostalim dijelovima

17

svijeta u svrhu iznalaženja globalnog rješenja problema klimatskih promjena, a istovremeno

provesti svoju dogovorenu klimatsku i energetsku strategiju diljem teritorija EU (EC,2010.).

Unatoč navedenim izazovima, Europa ima mnogo snaga: jaku industrijsku osnovu, vitalan

sektor usluga, poljoprivredni sektor visoke kvalitete koji raste, snažnu pomorsku tradiciju,

jedinstveno tržište i zajedničku valutu, položaj najvećeg svjetskog trgovinskog bloka i vodeće

destinacije za strana izravna ulaganja. Isto tako ima i jake vrijednosti - demokratske

institucije, obzirnost prema gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj povezanosti i solidarnosti,

poštovanje prema okolišu, kulturološku raznolikost, poštovanje prema ravnopravnosti

spolova. Mnoge su europske države članice među najinovativnijim i najrazvijenijim

gospodarstvima u svijetu.

Kako bi se suočila sa prije navedenim strukturnim slabostima europskog gospodarstva EU

treba provesti strukturne reforme koje se temelje na individualnim naporima svih država

članica, ali se i oslanjaju na europske vrijednosti poput jedinstvenog tržišta, zajedničke

trgovinske politike i drugih politika na razini EU-a.

.

Da bi se suočile s tim izazovima, Europska unija i države članice su 2010. pokrenule

strategiju održivog rasta za iduće desetljeće - strategiju Europa 2020. Ona je posvećena

kratkoročnim izazovima povezanima s krizom, ali i potrebi za strukturnim reformama

pomoću mjera za poticanje rasta potrebnih da bi se europsko gospodarstvo pripremilo za

budućnost i povećalo svoju konkurentnost.

Kako bi ostvarila navedenu strategiju, EU je odredila pet ambicioznih ciljeva u području

zapošljavanja, inovacija, obrazovanja, socijalne uključenosti i klime i energije koji se moraju

postići do 2020. Konkretni ciljevi su sljedeći (EC,2013 str. 3):

1. Osigurati stopu zaposlenosti od 75 % za osobe u dobi između 20 i 64 godine;

2. Ulagati 3 % europskog BDP-a u istraživanje i razvoj;

3. Smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20 ili čak 30 % u usporedbi sa stanjem iz

1990., zadovoljiti 20 % potreba za energijom iz obnovljivih izbora i povećati

energetsku učinkovitost za 20 %;

4. Smanjiti stopu prekida školovanja na manje od 10 % te osigurati da najmanje 40 %

osoba između 30 i 34 godine završi tercijarno obrazovanje;

5. Smanjiti broj ljudi na granici siromaštva i socijalne isključenosti za 20 milijuna.

18

Ovi su ciljevi međusobno povezani. Primjerice, povećanje razine obrazovanja povećava

zapošljivost, dok napredak u povećanju stope zapošljavanja pomaže smanjenju siromaštva.

Jačanje kapaciteta za istraživanje i razvoj, kao i inovacije, u svim sektorima gospodarstva,

zajedno s povećanom učinkovitošću korištenja resursa pridonijet će rastu konkurentnosti i

olakšati otvaranje novih radnih mjesta. Ulaganja u čišće tehnologije s niskim udjelom ugljena

pomoći će okolišu, pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena te stvoriti nove poslovne

mogućnosti i mogućnosti zapošljavanja.

Svaka država članica utvrdila je vlastite nacionalne ciljeve za svako od tih područja, a čelnici

EU-a dogovorili su niz konkretnih mjera na razini EU-a i pojedinačnih država. Odredili su i

najvažnija područja djelovanja koja smatraju mogućim novim pokretačima rasta i otvaranja

radnih mjesta. Ta su područja zastupljena kroz sedam vodećih inicijativa (EC,2013, str4):

Mladi u pokretu, Unija inovacija, Digitalna agenda za Europu, Učinkovita Europa u pogledu

korištenja resursa, Industrijska politika u doba globalizacije, Program za nove vještine i radna

mjesta te Europska platforma protiv siromaštva.

Strategija Europa 2020. oslanja se na mnoge druge politike i aktivnosti EU-a poput

jedinstvenog tržišta, proračuna EU-a koji se strateški koristi kao podrška prioritetnim

područjima strategije Europa 2020. i trgovinske politike EU-a kojom se, primjerice, promiču

čvršći trgovinski odnosi kako bi se europskim poduzećima omogućio pristup javnoj nabavi i

programima istraživanja u trećim zemljama (EC,2013.).

Diljem EU-a već su poduzeti znatni napori i reforme su u tijeku u nekoliko zemalja. Međutim,

dok je u pitanjima fiskalne konsolidacije postignut znatan napredak, reforme za poticanje

rasta i dalje zaostaju na područjima poput poreznih i mirovinskih reformi te reformi tržišta

rada i otvaranja sektora usluga i maloprodaje. Kada se u potpunosti provede strategija Europa

2020., Europa će biti spremnija za omogućivanje pametnog, održivog i uključivog rasta.

19

3. KONKURENTNOST REPUBLIKE HRVATSKE

U okviru ocjene konkurentnosti Republike Hrvatske obrađene su slijedeće tematske jedinice:

makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva, zatim konkurentnost Hrvatske prema

Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma te indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za

Republiku Hrvatsku.

3.1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva

Prije ocjene konkurentnosti pojedine zemlje potrebno je dobiti uvid u osnovne

makroekonomske pokazatelje gospodarstva. Stoga se u ovom dijelu rada prikazuju stope rasta

BDP-a i ostalih temeljnih makroekonomskih pokazatelja u proteklih pet godina.

Hrvatska ekonomija prolazi kroz tešku srednjoročnu gospodarsku i socijalnu krizu, s kojom je

ušla u punopravno članstvo Europske unije. Hrvatska uz Grčku jedina od EU zemalja ima od

2009. konstantan pad BDP-a. Isto tako, Hrvatski BDP iznosi 61% prosjeka BDP-a Europske

unije, što je svrstava na treće mjesto najmanje razvijenih zemlja članica iza Bugarske i

Rumunjske, s četvrtom najvišom stopom nezaposlenosti (iza Grčke, Portugala i Španjolske)

te najnižom stopom zaposlenosti i aktivnosti (HGK,2013.). Želi li Hrvatska poboljšati svoju

poziciju u Zajednici, morat će se ozbiljnije i žurnije posvetiti strukturnim reformama javnog

sektora. Te reforme u konačnici trebaju rezultirati rastom konkurentnosti cijeloga

gospodarskog sustava.

U nastavku rada detaljnije će se obraditi stope kretanja BDP-a u proteklom osmogodišnjem

razdoblju. ( grafikon 1.)

20

Grafikon 1. Kretanje BDP-a u Hrvatskoj, indeksi, 2005-2012., 2007=100

Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012. godine, str. 7

U prošloj 2012.godini Hrvatska je imala najniži BDP u promatranom sedmogodišnjem

razdoblju. Tako je 2012.godina četvrta godina za redom u kojoj je ostvaren pad gospodarske

aktivnosti i to za 2% u odnosu na prethodnu 2011.godinu. Realna razina ostvarenog BDP-a u

2012.godini bila je 10,9% niža nego 2008. godine, od kada su se počele osjećati posljedice

globalne krize, odnosno spustila se na približnu razinu 2005. godine.

Posljedica je to pada domaće potražnje, najviše osobne potrošnje i investicija u fiksni kapital,

rasta nezaposlenosti, realnog smanjenja plaća, razduživanja stanovništva kod poslovnih

banaka te ograničavanja rashoda svih sektora pod utjecajem visoke razine zaduženosti.

Naime, u Hrvatskoj je najveći utjecaj na pad BDP-a u 2009. godini imao izvoz roba i usluga,

a potom osobna potrošnja i investicije u fiksni kapital. U narednim su se godinama sve

kategorije potražnje donekle oporavile, tako da su u pojedinim godinama realno povećane ili

su blaže padale, ali to nije bilo dovoljno da bi ponovo došlo do rasta ukupne potražnje.

Zapravo je ukupna potražnja nastavila padati, a samo je u 2011. godini realno povećana za

0,3%. Pritom su najnegativniji trendovi zabilježeni kod investicija u fiksni kapital s obzirom

da su se tijekom cijelog razdoblja bilježile visoke stope pada. Realna je vrijednost tih

investicija u 2012. godini bila čak na 34,9% nižoj razini nego 2008. godine (HGK,2013.).

21

Takve negativne tendencije kretanja BDP-a bile su konvergentne onima u Europskoj uniji

i većini drugih ekonomija, ali su ipak, zbog inače lošeg stanja u hrvatskom gospodarstvu,

negativni trendovi bili izraženiji. U istom razdoblju prosječan je pad u Europskoj uniji iznosio

1,0%, pri čemu je u devet članica, predvođenih Poljskom, zabilježen rast gospodarske

aktivnosti. Usporedba s članicama EU pokazuje da su 2012. godine samo Grčka, Potrugal,

Italija, Cipar i Slovenija, zabilježile veću godišnju stopu pada BDP-a nego Hrvatska (na razini

EU pad je iznosio daleko manjih 0,3%). Naime, pad ukupne potražnje u EU bio je znatno niži

nego u Hrvatskoj. Osobna potrošnja i investicije smanjene su po znatno manjim stopama,

državna potrošnja je za razliku od Hrvatske blago povećana, a stopa rasta izvoza roba i

usluga, iako i dalje relativno niska, bila je šest puta veća. ( tablica 1.)

Dakle, navedena kretanja gospodarske aktivnosti, odnosno BDP-a, u prošloj i nekoliko

prethodnih godina obilježenim globalnom i domaćom krizom, smanjila su razinu razvijenosti

Hrvatske u odnosu na razdoblje prije krize, ali i u odnosu na okruženje.

22

Tablica 1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva

Izvor: Izrada studenta prema DZS, HNB, HGK

Nastavak nepovoljne gospodarske situacije negativno se odrazio na tržište rada u kontekstu

značajnog porasta broja nezaposlenih osoba. Negativne tendencije kretanja započele su 2009.,

a tijekom aktualne gospodarske krize najsnažniji rast nezaposlenosti evidentiran je 2010. Iako

je nezaposlenost rasla i 2011., ipak je dinamika znatno usporena, što je sugeriralo preokret

trenda u povoljnijem smjeru. Međutim, 2012. godine ponovno je došlo do snažnijeg rasta

nezaposlenosti. Vezano uz inflaciju, unatoč padu gospodarske aktivnosti i raspoloživog

dohotka, opća je razina cijena znatnije porasla zbog odluke o povećanju opće stope PDV-a i

2008 2009 2010 2011 2012

Nacionalni računi ( realne stope promjene, %)

BDP 2,1 -6,9 -1,4 0,0 -2,0

Osobna potrošnja 1,3 -7,6 -0,9 0,2 -2,4

Državna potrošnja 0,1 0,4 -1,6 -0,2 -1,2

Bruto investicije u fiksni kapital 8,7 -14,2 -15,0 -7,2 -4,6

Izvoz robe i usluga 1,7 -16,2 5,2 2,0 0,4

Uvoz robe i usluga 4,0 -21,4 -1,4 1,2 -1,5

Tržište rada

Broj zaposlenih ( prosječna stopa promjene, %) 2,3 -2,1 -4,2 -1,1 -1,1

Stopa nezaposlenosti ( administrativna) 13,2 14,9 17,4 17,8 19,0

Stopa nezaposlenosti ( anketna) 8,3 9,1 11,8 13,5 14,8

Cijene

Indeks potrošačkih cijena ( prosječna stopa promjene, %) 6,1 2,4 1,1 2,3 3,5

Javne financije ( % BDP-a)

Ukupni fiskalni saldo opće države -2,1 -4,6 -5,4 -5,4 -4,7

Javni dug 29,3 35,8 42,2 46,7 53,3

Vanjski sektor

Tekući račun platne bilance ( % BDP-a) -9,0 -5,1 -1,0 -0,9 -0,4

Roba -22,4 -16,1 -12,8 -13,7 -13,7

Usluge 14,4 12,7 12,9 13,8 14,2

Faktorski dohoci -3,3 -4,0 -3,5 -3,6 -3,6

Tekući transferi 2,3 2,3 2,4 2,6 2,7

Bruto inozemni dog ( % BDP) 85,4 101,0 103,6 101,8 102,3

Monetarna kretanja ( stope promjene, %)

Ukupna likvidna sredstva - M4 4,3 -0,9 4,4 3,5 2,7

Ukupna likvidna sredstva - M4b 3,9 -0,6 3,2 2,1 2,3

Plasmani banaka privatnom sektoruc 10,5 -0,6 6,9 5,5 -4,0

Plasmani banaka privatnom sektorub,c

8,5 -0,3 3,5 3,8 -4,5

23

rasta monopolističkih administrativnih cijena (primarno energije vezane uz stanovanje), što je

znatno smanjilo standard prosječnoga hrvatskog kućanstva. Vezano uz monetarna kretanja,

dok su tijekovi plaćanja u realnom sektoru ostali nepovoljni, likvidnost bankovnog sustava

bila je iznimno visoka, a kamatne stope na međubankovnom tržištu kao i kamatne stope na

trezorske zapise bile su na povijesno niskim razinama. Unatoč krizi koja se počela odražavati

na dotad stabilan i profitabilan bankovni sektor, banke su nastavile povećavati stopu

adekvatnosti jamstvenoga kapitala. Istodobno, transmisija novca prema privatnom sektoru

znatno se otežala i usporila.

Na kraju može se zaključiti kako je tijekom četverogodišnje krize u Hrvatskoj izgubljeno

11% realnog bruto domaćeg proizvoda, pri čemu je osobna potrošnja reducirana za 35%, a

investicije za 11%. Volumen industrijske proizvodnje pritom je oslabljen 16%, promet u

trgovini na malo 20%, građevinarska aktivnost 36%, anketna stopa nezaposlenosti porasla je

za 7,4 postotnih bodova, stopa aktivnosti pala je za 3,2 postotna boda, vrijednost neizvršenih

obveza za plaćanje uvećala se za 130%, a broj poslovnih subjekata s blokiranim računima za

29%. Sporo i zasad bezuspješno traženje rješenja otežao je i drugi val krize u 2012. godini u

krugu Europske unije, uz koji je hrvatska ekonomija usko vezana i o kojem je ovisna. Ipak,

osnovni razlog prolongirane hrvatske krize leži ponajprije u lošem temelju rasta gospodarstva

koji se gradio posljednjih dvadeset godina, a bio je zasnovan na potrošnji i investicijama koje

su se temeljile na uvoznim robama. Stoga je za poboljšanje makroekonomskih pokazatelja

Hrvatske potrebno provesti strukturne reforme kao i iskoristiti sve prilike i mogućnosti koje

nam se otvaraju pristupanjem Europskoj Uniji.

U nastavku rada detaljnije će se razraditi konkurentnost hrvatskog gospodarstva prema

pojedinim indeksima konkurentnosti.

3.2. Konkurentnost Hrvatske prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma

U rujnu 2013. godine objavljeno je najnovije Izvješće o globalnoj konkurentnosti Svjetskog

gospodarskog foruma za razdoblje 2012.-2013. godine. ( tablica 2.) Izvješće iz 2013.godine

obuhvaća 148 zemalja, 4 više nego 2012. godine. Rezultati se temelje na anketama

gospodarstvenika u 14.000 poduzeća širom svijeta te statističkim podacima iz 2011. i 2012.

24

godine. Hrvatska je u izvješće uključena od 2002. godine. U izvješću za 2013. godinu

anketirano je 80 rukovoditelja vodećih hrvatskih poduzeća i institucija.

Prema rangu za 2013. godinu Švicarska je i dalje najkonkurentnija zemlja svijeta. Slijede ju

Singapur, Finska, Njemačka i SAD koje zajedno čine pet najkonkurentnijih zemalja na

svijetu. Švicarska ima konkurentsko vodstvo zbog snažne zaštite vlasničkih prava, uključujući

i intelektualnog vlasništva. Korupcija gotovo ne postoji, pravosuđe je neovisno, a građani

mogu imati puno povjerenje u policijske snage. Niska je razina birokratskog opterećenja

poslovanja. Proces stvaranja javnih politika je u cijelosti transparentan. U poslovnom sektoru

standardi etičkog ponašanja su na najvišoj razini.

Tablica 2. Rezultati globalne konkurentnosti za razdoblje 2013-2014., Hrvatska i referentne

zemlje

Država Rang 2013. Rang 2012. Promjena

Poljska 42. 41. -1

Češka 46. 39. -7

Bugarska 57. 62. 5

Slovenija 62. 56. -6

Mađarska 63. 60. -3

Crna Gora 67. 72. 5

Makedonija 73. 80. 7

Hrvatska 75. 81. 6

Rumunjska 76. 78. 2

Slovačka 78. 71. -7

Bosna i Hercegovina 87. 88. -1

Albanija 95. 89. -6

Srbija 101. 95. -6

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-

2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.4.

U 2013. godini prekinut je višegodišnji trend pada konkurentnosti Hrvatske koja je skočila za

6 mjesta u odnosu na 2012. godinu, odnosno sa 81. mjesta na 75. mjesto. No, Hrvatska je još

uvijek daleko od pozicije medu prvih 60 zemalja koju je imala 2007. kao i cilja da uđe medu

prvih 40 najkonkurentnijih zemalja svijeta. Od referentnih zemalja, Hrvatska je po

konkurentnosti samo ispred Rumunjske, Slovačke, BiH, Albanije i Srbije. U promatranom

razdoblju znatan napredak uz Hrvatsku ostvarile su i Bugarska, Makedonija i Rumunjska, a

pad konkurentnosti imale su Češka, Poljska, Mađarska, Slovenija i Slovačka.

25

Slika 5. Stupovi globalne konkurentnosti Hrvatske, 2010.-2012.

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-

2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.11.

U promatranom periodu Hrvatska je ostvarila napredak u području infrastrukture, tehnološke

spremnosti, visokog obrazovanja, financijskog tržišta, poslovne sofisiticiranosti i institucija.

Područja koja su ostvarila pad i u kojima su potrebna poboljšanja su zdravstvo i primarno

obrazovanje, makroekonomska stabilnost, inovativnost, efikasnost tržišta roba te efikasnost

tržišta rada.

Tablica 3. prikazuje rangove pojedinih faktora konkurentnosti te promjene 2013. u odnosu na

2012. godinu.

26

Tablica 3. Rangovi faktora konkurentnosti Hrvatske prema WEF-u, 2012. i 2013.

2012. 2013. Promjena

Udjel uvoza u BDP-u 92 82 10

Zapreke u trgovini 82 58 24

Zahtjevnost carinske procedure 81 62 19

Intenzitet konkurencije 120 107 13

Raspoloživost ponude dobavljača 101 68 33

Kvaliteta ponude dobavljača 77 62 15

Pristup financijskim uslugama 104 90 14

Korupcija za javne fondove 99 87 12

Mito i korupcija 91 83 8

Indeks pravne zaštite ulagača 65 42 23

Poslovni trošak terorizma 30 15 15

Poslovni trošak kriminala i nasilja 54 39 15

Organizirani kriminal 72 49 23

Kvaliteta računovodstvenih standarda 100 92 8

Bilanca proračuna 115 100 15

Kvaliteta cesta 29 21 8

Kvaliteta luka 77 65 12

Broj pretplatnika mobilnog interneta 76 26 50

Kvaliteta osnovnog obrazovanja 48 38 10

Kvaliteta poslovnih škola 87 78 9

Raspoloživost znanstvenika i inženjera 86 76 10

Fleksibilnost određivanja plaća 65 45 20

Javni dug 87 106 -19

Nacionalna stopa štednje 55 71 -16

Uloga stranih ulaganja u razvoju 105 112 -7

Kvaliteta javne nabave 129 136 -7

Transparentnost politike vlade 94 106 -12

Favoritizam odluka javnih službenika 97 112 -15

Vrijeme osnivanja poduzeća 25 43 -18

Ulaganja poslovnog sektora u R&D 76 65 11

Veza plaća i produktivnosti 101 82 19

Orijentacija kupcima 107 84 23

Etičnost ponašanja poduzeća 94 76 18

Efikasnost upravnih nadzornih odbora 127 106 21

Inovacijski kapacitet 72 110 -38

Sofisticiranost proizvodne tehnologije 104 103 1

Razvijenost klastera 94 114 -20

Razvijenost marketinga 83 94 -11

Kontrola međunarodne distribucije 96 97 -1

Dostupnost kredita 94 105 -11

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-

2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.18.-21.

27

Hrvatska u segmentu institucionalne konkurentnosti dobro stoji po niskim troškovima

poslovnog sektora za obranu od terorizma, nasilja i kriminala. Relativno dobro je ocijenjeno i

povjerenje u policijske snage. Ipak, prema većini institucionalnih indikatora Hrvatska ima

loše ocjene. To se prije svega odnosi na složene birokratske propise koji opterećuju poslovnu

slobodu, neefikasnost pravnog sustava u rješavanju sudskih sporova, nisku razinu zaštite

vlasničkih interesa manjinskih dioničara, intelektualnog vlasništva i vlasničkih prava

općenito, iracionalnu javnu potrošnju, korupciju, nedostatak pravosudne neovisnosti, pristrano

donošene odluka i nedovoljno transparentan proces stvaranja javnih politika, loše standarde

revizije i izvještavanja te nedostatak poslovne etike. Infrastruktura je područje relativno

dobrih rezultata za Hrvatsku, što se pogotovo odnosi na mobilne i fiksne telekomunikacije, te

kvalitetan cestovni sustav. Donekle problematična području su pomorske i zračne luke.

Makroekonomsko okruženje je relativno stabilno u Hrvatskoj, prije svega u pogledu umjerene

stope inflacije. U ovoj kategoriji mjeri se uravnoteženost državnog proračuna, nacionalna

stopa štednje, razina inflacije i kamatne stope, javni dug i kreditni rejting zemlje. Zdravstvo i

osnovno obrazovanje u Hrvatskoj se također mogu ocijeniti kao zadovoljavajuća područja

hrvatske konkurentnosti. Rizici od malarije, HIV-a i tuberkuloze su minimalni. Ne postoje

veliki rizici od visoke smrtnosti djece i niske očekivane dobi starosti. Osnovno školstvo je

relativno dobro ocijenjeno. Kvaliteta visokog školstva i usavršavanja izravno utječe na

konkurentnost gospodarstva, ako je usklađeno s potrebama produktivnosti. Ključni problemi

Hrvatske su nedostatak usavršavanja radne snage, loša kvaliteta obrazovnog sustava i

upravljanja. Hrvatska dobro stoji po kvaliteti obrazovanja na području matematike i prirodnih

znanosti. U kontekstu efikasnosti tržišta, najveći hrvatski nedostaci su visoki troškovi

poljoprivredne politike, visoko oporezivanje, negativan utjecaj složenih pravnih propisa na

poslovanje i strana izravna ulaganja, niska razina stranih vlasničkih udjela u poduzećima,

niska razina sofisticiranosti kupaca i orijentacije prema kupcima, opterećenost carinskim

postupcima i dugi postupci započinjanja poslovanja. Tržište rada je jedan od ključnih

problema Hrvatske. Relativno dobra ocjena je dana samo u kontekstu udjela žena u radnoj

snazi. Razni oblici rigidnosti otežavanju konkurentnost rada, što se odnosi na nisku razini

suradnje među socijalnim partnerima, teške postupke zapošljavanja i otpuštanja radnika te

relativno nisku fleksibilnost u određivanju plaća. Problem je i u visokom odljevu talentiranih

osoba iz zemlje. U kontekstu razvijenosti financijskih tržišta najveći problem u Hrvatskoj je

teška dostupnost poduzetničkih zajmova. U pogledu tehnološke spremnosti, Hrvatska ima

konkurentske prednosti po širokoj uporabi interneta i dostupnosti posljednjih tehnologija, ali

28

problematična područja su niska razina tehnološkog transfera kroz strana izravna ulaganja i

tehnološke opremljenosti poduzeća. U pogledu poslovne efikasnosti, Hrvatska nema

konkurentske prednosti. Najveći nedostaci su niska razina delegiranja autoriteta među

zaposlenicima, niska razvijenosti klastera i proizvodnih procesa (WEF,2013.).

Povećanje konkurentnosti zemlje zahtijeva postojanje funkcionalnog sustava različitih

institucija, transparentnost i kvalitetu procesa stvaranja javnih politika i donošenja odluka te

prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu na produktivne sposobnosti gospodarstva i

društva u cjelini.

U Hrvatskoj je krajnje nužno provođenje niza strukturalnih liberalizacijskih reformi sa

svrhom poboljšanja faktora koji utječu na povećanje konkurentnosti i produktivnosti

gospodarstva. Slično kao i u kontekstu nužnosti liberalizacije gospodarstva, odnosno

povećanje ekonomske slobode, nužno je uspostaviti mehanizme za efikasno funkcioniranje

institucija vladavine prave, prije svega kroz suzbijanje korupcije, jačanje neovisnosti

pravosudnog sustava i bolju zaštitu vlasničkih prava. Također, nužno je uklanjati razne

birokratske prepreke slobodi poslovanja i ulaganja te u tom kontekstu provesti opsežnu

reformu javne uprave. Važno je i provesti liberalizacijske procese u radnom zakonodavstvu

koje je trenutno rigidno regulirano, porezno rasterećenje gospodarstva, kao i sniženje javne

potrošnje i zaduženja.

U nastavku rada se obrađuje konkurentnost Hrvatske prema Indeksu svjetske konkurentnosti

Instituta za razvoj menadžmenta (IMD-a).

3.3. Indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku

Hrvatska je u izračun Indeksa svjetske konkurentnosti Instituta za razvoj menadžmenta

uključena od 2006. godine, nakon dugih pregovora i provjere sukladnosti nacionalne statistike

sa strogim zahtjevima IMD-a.

Institut za menadžmenta (Institute for Management Development - IMD) iz Lausanne objavio

je 30. svibnja 2013. godine najnovije rezultate Godišnjaka svjetske konkurentnosti 2013.

prema kojem je Hrvatska zauzela 58. mjesto od ukupno 60 vodećih svjetskih ekonomija.

29

( tablica 4.) Riječ je o istraživanju koje IMD provodi već 25 godina, a Hrvatska je u njega

uvrštena po sedmi puta.

Tablica 4. Rang lista svjetske konkurentnosti 2012.-2013. godine

Zemlja 2013. 2012. Zemlja 2013. 2012.

SAD 1. 2. Litva 31. 36.

Švicarska 2. 3. Meksiko 32. 37.

Hong Kong 3. 1. Poljska 33. 34.

Švedska 4. 5. Kazahstan 34. 32.

Singapur 5. 4. Češka 35. 33.

Norveška 6. 8. Estonija 36. 31.

Kanada 7. 6. Turska 37. 38.

Ujedinjeni Arapski Emirati 8. 16. Filipini 38. 43.

Njemačka 9. 9. Indonezija 39. 42.

Katar 10. 10. Indija 40. 35.

Tajvan 11. 7. Latvija 41.

Danska 12. 13. Rusija 42. 48.

Luksemburg 13. 12. Peru 43. 44.

Nizozemska 14. 11. Italija 44. 40.

Malezija 15. 14. Španjolska 45. 39.

Australija 16. 15. Portugal 46. 41.

Irska 17. 20. Slovačka 47. 47.

Ujedinjeno Kraljevstvo 18. 18. Kolumbija 48. 52.

Izrael 19. 19. Ukrajina 49. 56.

Finska 20. 17. Madžarska 50. 45.

Kina 21. 23. Brazil 51. 46.

Korea 22. 22. Slovenija 52. 51.

Austrija 23. 21. Južna Afrika 53. 50.

Japan 24. 27. Grčka 54. 58.

Novi Zeland 25. 24. Rumunjska 55. 53.

Belgija 26. 25. Jordan 56. 49.

Tajland 27. 30. Bugarska 57. 54.

Francuska 28. 29. Hrvatska 58. 57.

Island 29. 26. Argentina 59. 55.

Čile 30. 28. Venezuela 60. 59.

Izvor: (http://www.konkurentnost.hr/Default.aspx?art=494&sec=2, 05.08.2013.)

Prema rangiranje IMD-a u 2013. najkonkurentija zemlja svijeta je SAD koja je povratila prvu

poziciju na ljestvici zahvaljujući prvenstveno oporavku financijskog sektora, tehnološkim

inovacijama i velikom broju uspješnih kompanija. U Europi najkonkurentnije zemlje su

30

Švicarska na drugom mjestu, Švedska , Norveška i Njemačka. Vezano uz Hrvatsku, ona se u

2013. godini nalazila na 58. mjestu od 60 najkonkurentnijih zemalja na svijetu te je u odnosu

na prethodnu 2012. godinu nazadovala za jedno mjesto. ( grafikon 2.)

Grafikon 2. Hrvatska na ljestvici konkurentnosti IMD-a, 2006.-2013.

Izvor: http://www.konkurentnost.hr/Default.aspx?art=494&sec=2, 10.08.2013.

Od uvrštenja u rang ljestvicu IMD-a 2006. Hrvatska je imala rast konkurentnosti jedino u

2008. godini kada je ostvarila najbolju poziciju na ljestvici – 54. mjesto. Nakon toga do 2010.

ima konstantan pad na ljesvici konkurentnosti te 2011. godine napreduje za jedno mjesto

nakon čega opet pada na poziciju 58. mjesta od 60 najkonkurentnijih razvijenih zemalja. U

2013. godini iza Hrvatske nalaze se jedino Argentina i Venezuela.

Istraživanje konkurentnosti svjetskih ekonomija temelji se na 327 pojedinačnih kriterija

grupiranih u 4 glavne grupe ( gospodarski rezultati, efikasnost javnog sektora, efikasnost

poslovnog sektora i infrastruktura) i 20 podgrupa ( npr. domaća ekonomija, međunarodna

trgovina i investicije, zapošljavanje, cijene, javne financije, fiskalna politika, obrazovanje itd.)

faktora konkurentnosti. ( tablica 5.)

31

Tablica 5. Faktori konkurentnosti Hrvatske prema IMD-u , 2009.-2013.

2009 2010 2011 2012 2013

Gospodarski rezultat 43 53 56 56 58

Efikasnost javnog sektora 51 55 54 54 54

Efikasnost poslovnog sektora 55 58 59 58 60

Infrastruktura 41 42 43 41 42

Izvor: Obrada studenta premahttps://www.worldcompetitiveness.com/OnLine/App/Index.htm,

15.08.2013.

Između 5 glavnih faktora konkurentnosti Hrvatska je najbolje plasirana u području

infrastrukture (42.mjesto) gdje imamo vrlo dobre pokazatelje korištenja telekomunikacijske

infrastrukture (cijene mobilne telefonije i širokopojasnog interneta) te srednješkolskog

obrazovanja (odnos broja učitelja i učenika) te sudjelovanja u srednješkolskom obrazovanju.

Nakon infrastrukture slijedi područje efikasnost javnog sektora (54.mjesto) zbog niskih

carinskih barijera i niskog porez na dobit te kratkog vremena osnivanja poduzeća. Na 58.

mjestu nalaze se gospodarske performanse gdje su pozitivno ocijenjeni veliki prihodi od

turizma i izvoza usluga, indeks troškova života i kumulativna strana ulaganja. Na posljednjem

60. mjestu nalazi se efikasnost poslovnog sektora gdje su pozitivno ocijenjene relativno niske

plaće, pogotovo menadžmenta, i nizak jedinični trošak rada u prerađivačkoj industriji,

relativno velik broj radnih sati i visok udjel žena u zaposlenosti.

Po mišljenju gospodarstvenika kao najprivlačniji indikatori izdvojeni su sljedeći: kvalificirana

radna snaga, pouzdana infrastruktura, visoka razina obrazovanja, kvaliteta korporativnog

upravljanja, pristupačnost financiranju, jaka kultura istraživanja i razvoja. Slabosti je puno

više, a najvažnije su (http://www.konkurentnost.hr/Default.aspx?art=494&sec=2):

Slaba otpornost na krizu i diverzificiranost proizvodnje,

Niska zaposlenost, strukturna nezaposlenost, rigidno tržište rada, starenje

stanovništva,

Državno vlasništvo poduzeća, birokracija, cijena kapitala, visoka socijalna izdvajanja,

Slabo poduzetništvo, prilagodljivost, poslovno upravljanje, motivacija i

kompetentnost,

32

Niska razina tehnologije, inovativnosti, transfera znanja, visokoškolskog i

menađerskog obrazovanja

Na kraju se može zaključiti da rezultati konkurentnosti IMD-a ukazuju na potrebu provođenja

hitnih strukturnih reformi koje moraju zahvatiti javni i privatni sektor, a s ciljem povećanja

konkurentnosti naše zemlje. Potrebno se više fokusirati na poboljšanje poslovne efikasnosti,

ali i na povećanje fleksibilnosti i prilagodljivosti promjenama u okruženju.

33

4. KONKURENTNOST HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE

EUROPSKE UNIJE

Ulazak u Europsku Uniju kao i izlazak iz članstva CEFTA-e stavlja hrvatsku industriju pred

niz izazova. Isti se ogledaju u ukidanju svih carinskih ograničenja pri uvozu proizvoda iz EU

uz istovremeno uvođenje i rast carina pri izvozu proizvoda na tržište CEFTA-e koje

predstavlja jedno od hrvatskih najznačajnijih izvoznih tržišta. Isto tako, liberalizacijom tržišta

povećati će izloženost industrije sve većoj konkurenciji sa stranih tržišta.

Stoga se u okviru ovog poglavlja obrađuju slijedeće tematske cjeline: stanje industrije u

Republici Hrvatskoj, kemijska industrija u Republici Hrvatskoj, konkurentnost hrvatske

kemijske industrije te konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije.

4.1. Stanje industrije u Republici Hrvatskoj

U okviru ovog poglavlja dati će se pregled stanja hrvatske industrije u proteklih dvanaest

godina. ( grafikon 3.)

U razdoblju od 1990. do 2008. godine industrija primjetno počinje gubiti značaj u

gospodarstvu Hrvatske, odnosno proces deindustrijalizacije vidljiv je kroz pad udjela

industrije u BDP-u te pad broja zaposlenih u industriji. Pad udjela industrije u BDP-u bilježi

se unatoč rastu fizičkog obujma industrijske proizvodnje i to kao rezultat brže dinamike rasta

određenog dijela drugih djelatnosti.

Pored višegodišnjih tendencija deindustrijalizacije, početkom 2009. godine situacija se s

globalnom gospodarskom krizom pogoršava pa industrijska proizvodnja po prvi puta, nakon

devetogodišnjeg uzlaznog trenda bilježi pad. Negativan utjecaj gospodarske krize uočljiv je

kroz smanjenje domaće (pad osobne potrošnje) i inozemne potražnje (pad robnog izvoza).

Unatoč smanjenju industrijske proizvodnje, udio industrije u BDP-u uglavnom bilježi

stagnaciju (primjerice udio prerađivačke industrije u BDP-u 2008. godine iznosio je 13,5%,

a 2012. godine 13,7%). Takva kretanja rezultat su brže dinamike pada nekih drugih

djelatnosti,primjerice graditeljstva. (HGK,2013.)

34

Grafikon 3. Indeksi industrijske proizvodnje i udio industrije u BDP –u (1990.=100), 2000.-

2012.

Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 12

U razdoblju od 2009. do 2012. godine industrijska proizvodnja kretala se oštrim opadajućim

trendom. ( grafikon 4.) Industrijska proizvodnja je u 2012. godini, u uvjetima smanjene

domaće potražnje, bila manja 5,5% u odnosu na 2011. godinu te je njezina razina manja za

oko 16% u odnosu na 2008. godinu, odnosno 25% manja u odnosu na 1990. godinu. Takva su

kretanja u posljednje dvije godine rezultat pada proizvodnje u sve tri industrijske djelatnosti

tj. u rudarstvu i vađenju, prerađivačkoj industriji te opskrbi električnom energijom, plinom,

parom i klimatizacija, što je bio slučaj i u 2011. godini.

35

Grafikon 4. Proizvodnost rada, zaposleni u industriji i proizvodnja, 2008.-2012., (2005.=100)

Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 16

Broj zaposlenih u industriji u zadnjih dvadesetak godina, gotovo kontinuirano, pokazuje

trend pada, a gospodarska kriza bila je samo dodatak na već postojeće strukturne probleme u

industriji. Nastavak negativnog trenda broja zaposlenih zabilježen je i u prošloj 2012. godini,

kada je bilo 4,3% manje zaposlenih u odnosu na 2011. godinu. Kao rezultat pada

zaposlenosti, proizvodnost rada je u zadnjih dvadesetak godina rasla, no prošle godine bilježi

se pad proizvodnosti rada (-1,3%) što je rezultat brže dinamike pada industrijske proizvodnje

u odnosu na pad broja zaposlenih.

Vezano za EU, industrijska proizvodnja početkom gospodarske krize bilježi pad unatoč

intervencionističkim mjerama odnosno povećanom državnom potrošnjom. ( grafikon 5.)

36

Grafikon 5. EU – godišnje stope rasta industrijske proizvodnje i domaće potražnje, 2008.-

2012.

Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 16

U 2010. i 2011. godini državna potrošnja gotovo da stagnira, ali je još uvijek prisutna te

proizvodnja ponovno pokazuje uzlazni trend i to kao rezultat povećane inozemne i domaće

potražnje. U 2012. godini industrijska proizvodnja Europske unije bilježi pad od 2% u odnosu

na 2011. godinu. Takva kretanja značajnim dijelom su rezultat smanjenja domaće potražnje.

Pritom je razina industrijske proizvodnje u Europskoj uniji manja za oko 7% u odnosu na onu

iz 2008. godine i to kao rezultat niže razine proizvodnje u 18 zemalja pri čemu se najniža

razina u odnosu na 2008. godinu bilježi u Grčkoj i na Cipru. S druge strane, u Poljskoj i

Estoniji je prošlogodišnja razina proizvodnje bila veća u odnosu na 2008. godinu i to za oko

16% tj. 12%. U Poljskoj takva kretanja djelomično su rezultat trogodišnjeg trenda porasta

inozemne potražnje, dok su u Estoniji rezultat trogodišnjeg trenda porasta domaće i inozemne

potražnje (HGK,2013., str.17).

U nastavku rada obrađuje je stanje kemijske industrije u Republici Hrvatskoj.

37

4.2. Kemijska industrija u Republici Hrvatskoj

Kemijska industrija je iz temelja promijenila način na koji se živi – od odjeće koju odijevamo,

preko domova gdje se živi pa do automobila koji se vozi – svakodnevne udobnosti koje

većina građana u svijetu može uzimati zdravo za gotovo. Kemijska industrija je jedan od

najvećih davatelja doprinosa rješenjima protiv siromaštva i za poboljšanje zdravlja diljem

svijeta.

Razvijena kemijska industrija temelji se na znanju i znanstvenim postignućima, pa omogućuje

materijaliziranje mnogih inovativnih rješenja. Pokretač je razvitka i djelovanja brojnih sličnih

proizvodnji, a time i ukupnoga gospodarskoga razvoja.

U razvijenim zemljama kemijska industrija pripada najpropulzivnijim i najprofitabilnijim

granama, pa izravno ili neizravno značajno utječe na vrijednosti ukupne proizvodnje,

investicijskih ulaganja i broja zaposlenih Kemijska industrija koncentrirana je na tri područja

u svijetu, zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Kini i Japanu i to već više od pedeset godina.

Većina rasta kemijske industrije temelji se na proizvodnji sintetičkih organskih polimera koji

se koriste kao plastika, vlakna i elastomeri. Sintetički polimeri čine ujedno i 80% svjetske

proizvodnje kemijske industrije. Europska Unija je vodeće svjetsko područje u proizvodnji

kemikalija, nakon kojega slijede Azija i SAD. EU 15 čini preko 95% prometa kemikalijama

EU 25. Sve zajedno, EU 25, Azija i SAD čine oko 85% svjetskog prometa. (ECEG,2011.)

S obzirom na relativno malo domaće tržište, te ograničenu raspoloživost prirodnih resursa,

usmjerenost na međunarodnu razmjenu od neupitne je važnosti za hrvatsku kemijsku

industriju.

Sektor kemijske industrije u Hrvatskoj prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, NKD

2007, proizvodnja kemijskih i proizvoda uvrštena je u prerađivačku industriju te se prati

prema sljedećim oznakama (HGKb,2013:4):

Odjeljak C 20 - Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda

Ø 20.1 Proizvodnja osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva

Ø 20.2 Proizvodnja pesticida i drugih agrokemijskih proizvoda

Ø 20.3 Proizvodnja boja, lakova i sličnih premaza, grafičkih boja i kitova

38

Ø 20.4 Proizvodnja sapuna i deterdženata, sredstava za čišćenje i poliranje,

parfema i toaletno-kozmetičkih preparata

Ø 20.5 Proizvodnja ostalih kemijskih proizvoda

Ø 20.6 Proizvodnja umjetnih vlakana

Sektor kemijske industrije jedan je od glavnih industrijskih sektora u Hrvatskoj. Kemijska

industrija ima ključnu ulogu u pokretanju aktivnosti ostalih industrija i u unapređivanju

procesa razvoja i izvedbe proizvoda. Njeni proizvodi služe kao ulazni proizvodi drugim

industrijama, ali i kao roba za široku potrošnju. Iako sektor kemijske industrije u širem smislu

osim proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda te proizvodnje proizvoda od gume i

plastike obuhvaća i proizvodnju osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih

pripravaka, farmaceutska industrija nije predmet ove analize. Proizvodnja kemikalija i

kemijskih proizvoda obuhvaća proizvodnju osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva,

plastike i sintetičkog kaučuka u primarnim oblicima, proizvodnju pesticida i drugih

agrokemijskih proizvoda, proizvodnju boja, lakova i sličnih premaza, grafičkih boja i kitova,

proizvodnju sapuna i deterdženata, sredstava za čišćenje i poliranje, parfema i toaletno-

kozmetičkih preparata, proizvodnju ostalih kemijskih proizvoda te proizvodnju umjetnih

vlakana. S druge strane proizvodnja proizvoda od gume i plastike obuhvaća proizvodnju

vanjskih i unutrašnjih guma za vozila, proizvodnju ostalih proizvoda od gume, proizvodnju

proizvoda od plastike, proizvodnju ploča, listova, cijevi i profila od plastike, proizvodnju

ambalaže od plastike, proizvodnju proizvoda od plastike za građevinarstvo te ostalih

proizvoda od plastike (Rašić – Bakarić,2012, str.2).

Među postojećim proizvodima kemijske industrije u Hrvatskoj prednjači proizvodnja

tehničkih plinova, proizvodnja polimera, proizvodnja prerađevina od gume i plastike,

proizvodnja sredstava za pranje te proizvodnja boja i lakova. Udio je sektora kemijske

industrije u bruto domaćem proizvodu Hrvatske prema zadnjim raspoloživim podacima iz

2007. iznosio 1,6% (od čega 1,1% čini proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i

umjetnih vlakana, a 0,5% proizvodnja proizvoda od gume i plastike), dok je udio u BDP-u

prerađivačke industrije iznosio 9,4% (6,5% proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i

umjetnih vlakana te 2,9% proizvodnja proizvoda od gume i plastike (Rašić – Bakarić,2012.).

39

U nastavku će se obraditi stanje sektora kemijske industrije u Hrvatskoj u razdoblju od 2007.

do listopada 2011.godine. ( grafikon 6.)

Grafikon 6. Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda, 2007-listopad 2011. (2005.=100)

Izvor: Rašić – Bakarić, I. (2012.), Sektorske analize – Kemijska industrija, Ekonomski institut

Zagreb, Zagreb,str.5.

Iz grafikona je vidljivo da u promatranom razdoblju dok je cijela industrija padala kemijski

je sektor blago rastao, ali trend je još uvijek silazan. Naime, za razliku od ukupne industrijske

proizvodnje, koja je tijekom promatranog razdoblja ostvarila međugodišnji pad, industrija

kemikalija i kemijskih proizvoda bilježi povećanje proizvodne aktivnosti. Desezonirana

vrijednost proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda u prvih se jedanaest mjeseci 2011.

povećala za 2,5% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Za usporedbu, međugodišnja

stopa rasta industrije kemikalija i kemijskih proizvoda je u 2010. iznosila 6,7%, dok je u

2009. ta industrija ostvarila međugodišnji pad od 9,9 posto. Unatoč tome što desezonirani

međugodišnji podaci za prvih jedanaest mjeseci 2011. pokazuju porast proizvodne aktivnosti

industrije kemikalija i kemijskih proizvoda, trend je još uvijek silazan.

40

Prikaz kretanja proizvodnje proizvoda od gume i plastike u Hrvatskoj u razdoblju od 2007. do

11.mjeseca 2011.godine. ( grafikon 7.)

Grafikon 7. Proizvodnja proizvoda od gume i plastike, 2007-2011. (2005.=100)

Izvor: Rašić – Bakarić, I. (2012.), Sektorske analize – Kemijska industrija, Ekonomski institut

Zagreb, Zagreb, str. 6.

Iz grafikona je vidljiv porast aktivnosti od 4,7% što je promijenilo trend prema rastu koji je

ovisan od ukupnog gospodarstva. Naime, industrija proizvoda od gume i plastike također

bilježi rast proizvodne aktivnosti na međugodišnjoj razini, koji desezonirano iznosi 4,7%.

Za usporedbu, ova je industrija u 2010. ostvarila međugodišnji pad od 1,6%, a u 2009. od 2,7

posto.

Dakle, promotre li se međumjesečni podaci, vidi se da je nakon smanjenja obujma

proizvodnje kemijske industrije u lipnju i srpnju uslijedio njegov rast, što je uočljivo i u

promjeni trenda. Iako sektor kemijske industrije u 2011. bilježi porast proizvodnje na

međugodišnjoj razini, stope rasta su i dalje nestabilne i usporene, tako da se ne može govoriti

o njegovom značajnijem oporavku. Ipak, dugotrajniji oporavak industrije proizvoda od gume i

plastike, kao i industrije kemikalija i kemijskih proizvoda, teško je ostvariv bez poboljšanja

dinamike ukupnog gospodarskog rasta, jačanja izvozne konkurentnosti i novih ulaganja u

industrijskom sektoru.

41

4.3. Konkurentnost hrvatske kemijske industrije

Prvih deset godina tranzicije hrvatskog gospodarstva obilježeno je padom proizvodnje,

zaposlenosti i izvozne konkurentnosti kemijske industrije. Početkom 2000. godine negativni

trendovi su u mnogim sektorima kemijske industrije zaustavljeni, no nema evidentnih pomaka

u vidu jačanja izvozne konkurentnosti, rasta zaposlenosti ili snažnijeg zamaha proizvodnje.

Prema rezultatima empirijske analize koju je 2006. godine provelo Ministartvo gospodarstva,

rada i poduzetništva, od svih proizvodnih sektora kemijske industrije njih pet ima izražene

komparativne prednosti u međunarodnoj razmjeni, a to su redom – anorganski kemijski

elementi, oksidi i halogene soli, potom gnojiva, polimeri etilena i stirena u primarnim

oblicima te otpaci, strugotine i ostaci plastičnih masa. Kod proizvoda kemijske industrije koji

imaju veću razinu specijalizacije, izražene su i komparativne prednosti i oni zauzimaju

najveći udio u strukturi izvoza kemijske industrije.

Relativno velik broj proizvoda ukazuje na potrebu uvođenja ekonomskih mjera u cilju jačanja

izvozne konkurentnosti. To se prije svega odnosi na pojedine vrste sapuna, sredstava za

čišćenje i sl. Upravno u tim proizvodnim nišama Hrvatska je imala kompartivne prednosti

prije početka tranzicijskog procesa (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,2008.).

U nastavku se obrađuju osnovni pokazatelji razvitka kemijske industrije u Hrvatskoj u

posljednje četiri godine. ( tablica 6.)

42

Tablica 6. Pokazatelji kemijske industrije u Hrvatskoj, 2008-2011.

Izvor: Obrada studenta prema Rošić – Bakarić, I.(2012.), Sektorska analiza – kemijska

industrija, Ekonomski institut Zagreb

U razdoblju od 2008. do 2010. industrija kemikalija i kemijskih proizvoda bilježi

kontinuirano smanjenje bruto plaća. Tek se tijekom razdoblja od siječnja do studenoga 2011.

prosječna bruto plaća isplaćena u ovoj grani približila razini plaća iz 2008. godine. Prosječna

bruto plaća u kemijskoj industriji u 2011. godini iznosila je 7.223 kune što je manje od

prosječne bruto plaće na razini Hrvatske, ali više od prosječne bruto plaće u prerađivačkoj

industriji koja je u 2011. iznosila samo 6.641 kunu.

S obzirom na relativno malo domaće tržište te ograničenu raspoloživost prirodnih resursa,

usmjerenost na međunarodnu razmjenu od neupitne je važnosti za hrvatsku kemijsku

industriju. Analizirajući kretanja izvoza i uvoza proizvoda kemijske industrije može se

ustvrditi da je globalna gospodarska kriza značajnim dijelom pogodovala smanjenju obujma

vanjskotrgovinske razmjene, pri čemu je smanjenje uvoza bilo veće od smanjenja izvoza.

Tako je uvoz proizvoda kemijske industrije u razdoblju od 2008. do 2010. godine pao za

4,9%, a izvoz za 3,3 posto.

Prosječna mjesečna bruto plaća 2008. 2009. 2010. 2011.

Republika Hrvatska ( u kunama) 7.543 7.711 7.677 7.757

Prerađivačka industrija ( u kunama) 6.568 6.620 6.615 6.641

Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda ( u

kunama)

7.265

7.179

6.944

7.223

Proizvodnja proizvoda od gume i plastike ( u

kunama)

Prerađivačka industrija=100

Hrvatska=100

5.704

86.8

5.797

87.6

5.742

86.8

5.691

85.7

75.6 75.2 74.8 73.4

Izvoz i uvoz, proizvodnja kemikalija i kemijskih

proizvoda

Izvoz ( mil. kuna) 4964,3 3339,9 4798,7 4390,4

Prerađivačka industrija=100 7,9 6,8 8,1 8,0

Uvoz ( mil. kuna) 10553,6 8375,2 10037,8 8770,5

Prerađivačka industrija=100 8,4 9,1 11,1 10,9

Pokrivenost uvoza izvozom ( u %) 47 39,9 47,8 50,1

43

Vezano uz trgovačka društva u kemijskoj industriji postoje s jedne strane ona moderna, po

tehnologiji proizvodnje i organizaciji rada, zatim ona koje posluju na granici rentabilnosti i

ona koja moraju provesti restrukturiranje kao jedini mogući izlaz iz nastalih poteškoća.

Navedeno ukazuje na potrebna veća ulaganja domaćih poduzeća u inovativnost, kvalitetu,

kreativnost i dizajn.

U industriji kemikalija i kemijskih proizvoda u Hrvatskoj po broju dominiraju mali

poduzetnici, ali ipak među 30 vodećih proizvođača kemijske industrije najveći je broj srednje

velikih proizvođača. Deset vodećih trgovačkih društava u proizvodnji kemikalija i kemijskih

proizvoda u Hrvatskoj u 2010. godini, kao i podaci o ukupnom prihodu, koeficijentima

zaduženosti i tekuće likvidnosti te bruto marži prikazani su u nastavku. ( tablica 7.)

Tablica 7. Vodeća trgovačka društva u proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda u RH,

2010.

Ukupni prihod

(mil.kn)

Koeficijent

zaduženosti

Koeficijent

tekuće

likvidnosti

Bruto marža

(u %)

Petrokemija tvornica

gnojiva 2.290,60 0,56 0,89 -5,9

Dioki 1.005,60 0,47 0,4 -11,9

Dina-Petrokemija 862,9 0,92 0,28 -12,4

Saponija 537,7 0,41 1,74 1,9

Chromos boje i lakovi 206,7 0,42 1,23 -1

Hempel 205,5 0,16 6,5 16,4

Messer Croatia Plin 191 0,37 3,35 17,4

Chromos agro 164,3 0,33 2,64 2,1

Ireks aroma 161,6 0,08 8,02 7,4

Scott Bader 149,7 0,82 1,44 -1,2

Izvor: Rašić – Bakarić, I. (2012.), Sektorske analize – Kemijska industrija, Ekonomski institut

Zagreb, Zagreb, str. 16.

Analiza vodećih trgovačkih društava kemijskog sektora pokazuje da je vodećim društvima,

Petrokemiji i Diokiju, bruto marža negativna, a koeficijenti zaduženosti i tekuće likvidnosti

nepovoljni, odnosno tvrtke su prezadužene i nisu u mogućnosti redovno financirati svoje

kratkoročne obveze. Najveću bruto maržu ima Messer Croatia Plin i to 17,4%, a slijedi ga

44

Hempel sa 16,4% bruto marže. Te dvije tvrtke ujedno imaju i najbolje pokazatelje tekuće

likvidnosti.

Kao sažetak analize konkurentnosti stanja hrvatske kemijske industrije dana je ocjena tržišnih

mogućnosti za razvitak proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda i proizvodnji proizvoda

od gume i plastike te je napravljena SWOT matrica, odnosno matrica prilika i prijetnji iz

okruženja te snaga i slabosti hrvatske kemijske industrije. ( tablica 8.)

Tablica 8. SWOT matrica hrvatske kemijske industrije

SNAGE SLABOSTI

Tradicija u poslovanju i

prepoznatljivost poduzeća

Vlastito znanje

Viši udio visoko obrazovane radne snage i proizvodi više dodane vrijednosti u odnosu na prerađivačku industriju

Zadovoljavajuća kvaliteta proizvoda u skladu s EU standardima

Instalirani kapaciteti

Konkurentne cijene

Zadovoljstvo i povjerenje stalnih

kupaca

Pad fizičkog obujma proizvodnje

Pad zaposlenosti

Niska dodana vrijednost i niska

proizvodnost u odnosu na EU

Zastarjelost strojeva i opreme

Ograničeni/nedovoljno korišteni proizvodni kapaciteti

Niska ulaganja u istraživanje i razvoj Mali broj novih proizvoda

Niska ulaganja u marekting i

promociju

Nema patenata

PRILIKE PRIJETNJE

Rast potražnje u pojedinim tržišnim segmentima

Ulaganje u istraživanje i razvoj Inovacije u proizvodima i

proizvodnim procesima

Primjena novih tehnologija i transfer

znanja

Ulaganje u stručno osposobljavanje kadrova

Fondovi EU za financiranje

ekoloških projekata

Edukacija javnosti/promocija

kemijske industrije kao grane

Mogućnost nabavljanja na tržištu potrebnih količina sirovina

Pritisak na rast cijena energenata i

sirovina

Pritisak na rast cijena eksternih

troškova i komunalnih naknada

Visoki troškovi zbrinjavanja otpada i primjene ekoloških, sigurnosnih i zaštitnih standarda

Moguća preuzimanja od strane multinacionalnih kompanija

Pritisak na ograničenje budžetske potrošnje na lijekove

Negativni stav javnosti prema

kemijskoj industriji

Izvor: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Strateške odrednice razvitka kemijske

industrije u Hrvatskoj za razdoblje 2008-2015, Zagreb, 2008., str.5

45

Najvažnije snage hrvatske kemijske industrije očituju se u tradiciji, visoko obrazovanim

kadrovima te razvijenom vlastitom znanju. Uz postojeću razinu tehnološke opremljenosti

postignuta je primjerena kvaliteta proizvoda. Rast prihoda od prodaje temelji se na bazi

zadovoljnih i lojalnih kupaca. Pad fizičkog obujma proizvodnje, pad zaposlenosti i dodan

vrijednosti ukazuju na strukturne probleme hrvatske kemijske industrije. Veliki problem su i

relativno niska ulaganja u odnosu na EU u istraživanje i razvoj i nedostatak patentiranih

proizvoda s visokim udjelom dodane vrijednosti što tvrtke čine ranjivim u odnosu na velike

multinacionalne kompanije i na konkurenciju jeftinijih proizvoda. Rashodi su dodatno

opterećeni i vanjskim troškovima – visokim porezima, doprinosima te komunalnim

naknadama.

Najvažnija poslovna prilika je rast potražnje u pojedinim tržišnim segmentima. Isto tako,

pojačana konkurencija na tržištu zahtijeva stalne inovacije proizvoda i proizvodnih procesa,

preduvjet čega su veća ulaganja u istraživanje i razvoj te kadrove. Vezano u prijetnje,

energetski ovisne grane prerađivačke industrije izložene su pritisku porasta cijena energenata,

poglavito nafte. Postoji i problem mogućnosti nabavljanja potrebnih količina sirovina za

proizvodnju mineralnih gnojiva. Isto tako, ulaskom u EU prerađivačka industrija će više nego

do sad morati voditi računa o primjeni EU standarda o održivom razvoju i primjeni štedljive

energije što znači pritisak na troškove proizvodnje. Posebno se ističu potrebna velika ulaganja

u primjenu ekoloških standarda i edukaciju javnosti sa ciljem promjene negativnog stajališta o

prihvatljivosti kemijske industrije.

4.4. Konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije

Kemijska industrija je jedan od najinternacionalnijih, najkonkurentnijih i najuspješnijih

sektora Europske unije, koja obuhvaća široko područje djelatnosti prerade i proizvodnje.

Kemijska industrija Europske unije, uključujući farmaceutsku industriju, obuhvaća oko

29.000 poduzeća, a 96% njih imaju manje od 250 zaposlenih te se mogu smatrati malim i

srednjim poduzećima. Ona čine 30% prodaje te 37% zaposlenosti. Samo 4% poduzeća

46

Europske unije zapošljava više od 249 radnika i stvara 70% ukupne kemijske prodaje.

(ECEG, 2011.).

Europska unija vodeći je proizvođač kemijskih proizvoda u svijetu, s 28 % ukupne globalne

proizvodnje. Najveći dio proizvodnje EU otpada na Njemačku, Francusku, Ujedinjeno

Kraljevstvo i Italiju. Kemijska industrija EU značajno utječe na kretanja u drugim

industrijama i sektorima, iako nema toliko istaknut imidž u javnosti kao neke druge industrije.

To je uglavnom rezultat snage argumenata za zelenijom ekonomijom, ali dijelom i ne uvijek

dobro utemeljenih napada od strane organizacija za zaštitu okoliša.

Europska kemijska industrija druga je industrija po veličini u Europi. Izravno zapošljava dva

milijuna ljudi, a još je veći broj radnika koji neizravno ovise o kemijskoj industriji. Sastoji se

od velikih multinacionalnih kompanija, ali i mnogo uspješnih malih i srednjih poduzeća.

Glavni socijalni partneri u sektoru kemijske industrije u EU do 31. svibnja 2012. g. bili su

Europska federacija radnika u rudarstvu, kemijskoj industriji i energetici (EMCEWF) i

Europsko udruženje poslodavaca kemijske industrije (ECEG). EMCEWF ( udružen u

Europsku konfederaciju sindikata) raspušten je temeljem odluke od 15. svibnja 2012. g., a

njegova sredstva, udruženi sindikati, osoblje i dr. od 1. lipnja 2012. g. postali su dijelom nove

Europske federacije industrijskih radnika IndustriAll – Europski sindikat. Oba socijalna

partnera u sektoru udružuju nacionalne organizacije iz sektora kemijske industrije, odnosno

sindikate i poslodavce iz država članica EU

http://informiaproject2.org/language/en/uploads/files/materials__0/events__00e053de4bf9644

64301bff9f40dbe2d.pdf, 12.09.2013.)

Doprinos kemijske industrije bruto domaćem proizvodu EU 15 iznosi 2,4%. Na prvi pogled

taj postotak se čini malim, no situacija je drugačija kada se u obzir uzme sve manji doprinos

industrije u cijelosti BDP-u u naprednim gospodarstvima, kao i uloga koju imaju kemijski

proizvodi u omogućavanju velikog broja aktivnosti u ostatku gospodarstva. Izvoz europske

kemijske industrije (izuzev farmaceutske industrije) izvan regije je 2004. godine iznosio 102

milijarde eura. Uvoz je iznosio nekih 67 milijardi eura iste te godine. Bilanca tako iznosi 35

milijardi eura (ECEG,2011.).

47

U Europskoj uniji kemijska poduzeća zapošljavaju ukupno oko 1,9 milijuna radnika što je pad

zapošljavanja, ali manja nego u Japanu i SAD-u. Radna snaga je osposobljenija i bolje

plaćena od prosjeka ostalih sektora i time je to treći trošak po visini troška rada po radniku od

svih proizvodnih sektora.

Kemijska industrija uz svoje socijalne partnere, Europske federacije radnika u rudarstvu,

kemijskoj industriji i energetici (EMCEF), Europske kemijske udruge poslodavaca (ECEG) te

Skupštine europske kemijske industrije (Cefic) stvara budući stil industrijske politike kojemu

je cilj stvaranje pravih okvirnih uvjeta za poslovanje temeljen na dugoročnoj viziji o održivom

razvoju. Time i socijalni partneri i vlasti imaju odgovornost za ostvarivanje dugoročnoj

uspjeha. Europska komisija je u prosincu 2004.g. priznala dijalog socijalnih partnera u

kemijskoj industriji između ECEG-a i EMCEF-a. To je ujedno i prvi dijalog u jednom od

velikih industrijskih sektora. Oba socijalna partnera doprinijet će povjerenju među klijentima

i potrošačima te na taj način povećati povjerenje u kemijsku industriju. Dokumentacija

propisa REACH promiče povjerenje u sigurno upravljanje i korištenje kemikalija i time

zahtjeva da se zamjena opasnih tvari ohrabri i prihvati u tržišnim aplikacijama sa sigurnijim

alternativama.

Izazovi europske kemijske industrije ogledavaju se u snažnoj konkurenciji koja dolazi iz

Kine, Indije i zemalja Bliskog istoka. Za razdoblje do 2015. godine predviđen je prosječan

godišnji rast proizvodnje kemijskih proizvoda u EU u rasponu od -0,6 do 3,3%, ovisno o

djelatnosti i scenariju rasta. Također, očekuje se da će u idućim godinama potražnja za

kemijskim proizvodima rasti sporije od BDP-a. Nalazi o kretanjima u kemijskoj industriji u

EU pokazuju kako proizvodnja specijaliziranih i finih kemikalija ima najbolju perspektivu

razvoja. Naime, danas u proizvodnji osnovnih kemikalija na globalnoj razini jača dominacija

Kine, a slijede je Indija, Brazil te nekoliko drugih azijskih zemalja. Za razliku od industrije

osnovnih kemikalija, industriju specijaliziranih i finih kemikalija obilježava proizvodnja

kemikalija po narudžbi i specifikacijama kupaca, i to u manjim količinama.

48

5. PERSPEKTIVE RAZVOJA HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO

ČLANICE EU

Perspektivu razvoja sektora kemijske industrije u Hrvatskoj svakako treba sagledati u

kontekstu razvoja europske kemijske industrije. Perspektiva kemijske industrije izložena je

brojnim izazovima u budućem razvitku jer ima potencijal za perspektivu globalno

konkurentskog okruženja. Hrvatska kemijska industrija i industrija prerade plastike nisu u

stanju postići troškovnu konkurentsku prednost stoga moraju tražiti prilike u postizanju

konkurentnosti temeljene na diferencijaciji u ciljanim tržištima. Potrebno je razvojno

restrukturiranje usmjereno na primjenu novih tehnologija, inovacija i znanja te ulaganju u

ljudske resurse, razvoj vlastite marke i ulaganje u marketing i promociju.

Razvitak hrvatske kemijske industrije temelji se na tradiciji u poslovanju i poznatosti

poduzeća uz vlastito znanje i visoko obrazovanu radnu snagu. Tradiciju treba povezati sa

zadovoljavajućom kvalitetom proizvoda u skladu s EU standardima i konkurentskim cijenama

na zadovoljstvo kupaca i geografsku blizinu tržišta EU. Međutim, uz viziju razvitka kemijske

industrije, glavne slabosti umanjuju uspješnost i to kroz pad fizičkog obujma proizvodnje, pad

zaposlenosti i niske proizvodnosti u odnosu na EU, tako da Hrvatska ima slabu tržišnu

poziciju kao proizvođač proizvoda široke potrošnje. Veliki pritisak moćnih i organiziranih

trgovačkih korporacija u području proizvodnje proizvoda široke potrošnje, velika su prijetnja

razvoju hrvatske kemijske industrije. Međutim, pritisak na rast cijena energenata, visoki

troškovi primjene ekoloških standarda i zbrinjavanje otpada, također su važna prijetnja

razvoju hrvatske kemijske industrije. Uz sve navedeno, hrvatska kemijska industrija ima

prilike i mogućnosti za razvoj te ulaganjem u istraživanje i razvoj te inovacije u proizvodima i

proizvodnim procesima kreće put uspješnosti. Primjene novih tehnologija i ulaganja u

marketing i razvoj vlastitih robnih marki potiču ulaganje u stručno osposobljavanje kadrova i

financiranje EU za projekte proizvodnje i izvoza (Ministarstvo gospodarstva, rada i

poduzetništva, 2008.).

Hrvatska ima perspektivu razvitka u području specifičnih tržišnih proizvoda i ulaska na

kemijska tržišta. Rast proizvodnosti u kemijskoj industriji bit će brži od rasta proizvodnosti u

ostatku gospodarstva jer je riječ o djelatnosti visoke i srednje tehnološke osnovice gdje je rast

proizvodnosti od 3,6% prosječno godišnje, dok je u gospodarstvu 2,1%. Faza restrukturiranja

49

kemijske industrije ima blagi porast te valja očekivati značajnu promjenu u kretanju

proizvodnje pojedinih skupina proizvoda u okviru kemijske industrije.

Segmenti industrije plastike sa značajnim potencijalom rasta su industrija pakiranja i zaštitne

ambalaže, proizvodnja materijala za industriju vozila, proizvodnja materijala za kompjutorsku

i telekomunikacijsku tehnologiju, proizvodnja materijala za građevinarstvo (izolacijski

materijali) te proizvodnja materijala koji se koriste u proizvodnji elektroničkih proizvoda

(Bakarić – Rašić,2012.). Stoga bi upravo usmjeravanje hrvatskih proizvođača prema tim

proizvodnim segmentima mogao biti put prema povećanju proizvodnje i međunarodne

konkurentnosti.

Na kraju se može zaključiti kako je Hrvatska mala zemlja te je njezino uključivanje na

međunarodno tržište preduvjet njezina razvitka. Zbog toga bi osnovna razvojna strategija

kemijske industrije u Hrvatskoj morala biti izgradnja i razvijanje izvozno orijentiranih

proizvodnih programa. Razvojna i ekonomska politika moraju osigurati uključivanje

pojedinih proizvodnih niša kemijske industrije na međunarodno tržište na osnovi

komparativnih i konkurentskih prednosti.

50

6. ZAKLJUČAK

Konkurentnost je sposobnost države da postigne uspjeh na globalnom tržištu, uspjeh koji

omogućava bolji životni standard svih njezinih građana. Konkurentnost može biti sagledana

sa dva aspekta, aspekt nacionalne konkurentnosti i aspekt poslovnog subjekta.

Da bi nacionalno gospodarstvo bilo međunarodno konkurentno, preduvjet su uspješni

gospodarski subjekti koji posluju u tom gospodarstvu.

Republika Hrvatska uvrštena je u najvažnije svjetske ljestvice konkurentnosti te po gotovo

svim izračunima konkurentosti, hrvatska ekonomija prolazi kroz tešku srednjoročnu

gospodarsku i socijalnu krizu, s kojom je ušla u punopravno članstvo Europske unije.

Hrvatska uz Grčku jedina od EU zemalja ima od 2009. konstantan pad BDP-a. Ako Hrvatska

želi poboljšati svoju poziciju na ljestvicama konkurentnosti, morat će se ozbiljnije i žurnije

posvetiti strukturnim reformama javnog sektora. Tada će te reforme u konačnici rezultirati

rastom konkurentnosti cijeloga gospodarskog sustava.

No, prema Izvješću svjetskog gospodarskog foruma, Hrvatska je u 2013. godini prekinula

višegodišnji trend pada konkurentnosti skokom za 6 mjesta u odnosu na 2012. godinu,

odnosno sa 81. mjesta na 75. mjesto. No, Hrvatska je još uvijek daleko od pozicije medu

prvih 60 zemalja koju je imala 2007. kao i cilja da uđe medu prvih 40 najkonkurentnijih

zemalja svijeta. Hrvatska je po konkurentnosti ispred Rumunjske, Slovačke, BiH, Albanije i

Srbije.

Ulazak u Europsku Uniju kao i izlazak iz članstva CEFTA-e stavlja hrvatsku industriju pred

niz izazova, a tek će vrijeme pokazati kako će Hrvatska odgovoriti na te izazove.

Hrvatsko će gospodarstvo biti na velikoj kušnji, a Hrvatska kao zemlja sa izrazito malim

domaćim tržištem, svoj rast i razvoj mora ostvarivati isključivo kroz međunarodnu suradnju,

prvenstveno sa EU, koja je njen najvažniji vanjskotrgovinski partner.

Predmet analize rada je industrija, a kroz istraživanje ustvrdilo se da Hrvatska ne slijedi trend

većine europskih tranzicijskih zemalja koje su restrukturirale svoje industrije. Prema

istraživanju Europske komisije proizvodnja i trgovina u zemljama OECD-a pokazuje rastuću

51

važnost proizvodnje na osnovi visoke tehnologije, a za Hrvatsku će izazov biti očuvanje

postojeće i povećanje pozicije na svjetskom tržištu.

Perspektiva kemijske industrije izložena je brojnim izazovima u budućem razvitku jer ima

potencijal za perspektivu globalno konkurentskog okruženja. Hrvatska kemijska industrija i

industrija prerade plastike nisu u stanju postići troškovnu konkurentsku prednost stoga moraju

tražiti prilike u postizanju konkurentnosti temeljene na diferencijaciji u ciljanim tržištima.

Potrebno je razvojno restrukturiranje usmjereno na primjenu novih tehnologija, inovacija i

znanja te ulaganju u ljudske resurse, razvoj vlastite marke i ulaganje u marketing i promociju.

Sa trenutnim stanjem, to će biti teško ostvarivo. Stoga, tehnološka obnova i jačanje

konkurentnosti industrijskih grana i poduzeća je imperativ pa tako možemo ustvrditi da je

nužna žurna reindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva.

Unatoč brojnim analizama konkurentnosti hrvatske industrije, osnovni je problem i dalje taj

što Hrvatska nema razvijenu industrijsku politiku čiji bi cilj trebao biti povećanje

proizvodnosti, profitabilnosti i međunarodne konkurentnosti nacionalnih industrija

izgradnjom optimalne industrijske strukture.

U ovom radu, detaljnije je analizirana kemijska industrija Republike Hrvatske i EU. Iz

analiziranih podataka može se ustvrditi kako se najvažnije snage hrvatske kemijske industrije

očituju se u tradiciji, visoko obrazovanim kadrovima te razvijenom vlastitom znanju. Uz

postojeću razinu tehnološke opremljenosti postignuta je primjerena kvaliteta proizvoda, no

pad fizičkog obujma proizvodnje, pad zaposlenosti i dodane vrijednosti ukazuju na strukturne

probleme hrvatske kemijske industrije. Veliki problem su i relativno niska ulaganja u odnosu

na EU u istraživanje i razvoj i nedostatak patentiranih proizvoda s visokim udjelom dodane

vrijednosti što tvrtke čine ranjivim u odnosu na velike multinacionalne kompanije i na

konkurenciju jeftinijih proizvoda.

Hrvatskoj kao maloj zemlji, uključivanje na međunarodno tržište je preduvjet njezina

razvitka. Upravo iz tih razloga osnovna razvojna strategija kemijske industrije u Hrvatskoj

mora biti izgradnja i razvijanje izvozno orijentiranih proizvodnih programa, a na europskom

tržištu s više od 500 milijuna potrošača i 220 miljuna zaposlenih zasigurno ima mjesta i za

hrvatska industrijska poduzeća.

52

LITERATURA

Knjige:

1. Bejaković, P., Lowther, J. (2004), Konkurentnost hrvatske radne snage, Zagreb:

Institut za javne financije

2. Bezić, H. (2008), Tehnološka politika i konkurentost, Ekonomski fakultet Sveučilišta

u Rijeci, Rijeka

3. Dragičević, M. (2012), Konkurentnost projekt za Hrvatsku, Školska knjiga, Zagreb

4. Kandžija V., Cvečić I., (2010), Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

5. Porter, M. (2007), Konkurentska prednost: ostvarivanje i očuvanje vrhunskih

poslovnih rezultata, Asse, Novi Sad

Članci:

6. Basarac,Vučković (2011.), Analiza izvozne konkurentnosti hrvatske prerađivačke

industrije/ Ekonomski pregled, 62 (12) 729-751.

7. ECEG, Izvješće na temelju istraživanja socijalnih partnera europske kemijske

industrije, Zagreb, listopad 2011.

8. Ministarstvo gospodartva, rada i poduzetništva, Strateške odrednice razvitka kemijske

industrije u RH za razdoblje 2008-2015, Zagreb, svibanj 2008

9. Rašić Bakarić, M. (2012), Sektorske analize, Ekonomski institut Zagreb

10. Rašić Bakarić, I., Vizek, M. (2010): Analiza konkurentnosti i strukturnih obilježja

prerađivačke industrije RH, Ekonomski pregled, 61 (5-6) 241-270.

11. Rybakovas, E. (2009.). Competitiveness of Lithuanian manufacturing industry,

Economics and management, str. 912-918.

12. Siggel, E. (2006.). International Competitiveness and Comparative Advantage: A

Survey and a Proposal for Measurement, Journal of Industry, Competitition and Trade,

str. 137-159.

13. Škuflić, L., Kovačević, B., Sentigar, K., 2011., Uloga fiskalne politike u jačanju

konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, Časopis za ekonomiju i politiku

53

tranzicije/Journal of economic and politics of Transition, Godina XIII - Tuzla-

Travnik-Zagreb-Beograd-Bukurešt, Br. 28.

Ostali izvori:

14. EC, Europa 2020.: europska strategija rasta, Luksemburg: Ured za publikacije

Europske unije, 2013.

15. Ekonomski institut Zagreb, http://www.eizg.hr/Download.ashx?FileID=cf2c0087-

b9ef-4232-961e-db825b2d53e6, pregledano 12.9.2013.

16. Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske,

www.konkurentnost.hr/lgs.axd?t=16&id=139, pregledano 2.8.2013.

17. Hrvatska gospodarska komora, http://www.hgk.hr/wp-

content/files_mf/Program%20pove%C4%87anja%20konkurentnosti%20...2012.pdf

pregledano 8.8.2013.

18. HGK a, Kemijska i farmaceutska industrija RH, katalog tvrtki 2013,

http://www.hgk.hr/wpcontent/blogs.dir/1/files_mf/katalog_kemija_za_tisak.pdf ,

pregledano 18.8.2013.

19. HGK b, Hrvatsko gospodarstvo 2012. godine, http://www.hgk.hr/wp-

content/files_mf/Hrvatsko%20gospodarstvo%20sredinom%202012.%20godine%20.p

df, pregledano 22.8.2013.

20. Informia project, European Commission –Employment, Social Affairs and Inclusion,

:http://informiaproject2.org/language/en/uploads/files/materials__0/events__00e053de

4bf964464301bff9f40dbe2d.pdf , pregledano 12.9.2013.

21. Nacionalno vijeće za konkurentnost,

http://www.konkurentnost.hr/Default.aspx?art=494&sec=2, pregledano 22.8.2013.

22. Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješce o globalnoj konkurentnost 2012.- 2013.:

Pozicija Hrvatske, Zagreb rujan 2012, www.konkurentnost.hr/lgs.axd?t=16&id=397,

pregledano 25.8.2013.

23. Poslovni dnevnik, http://www.poslovni.hr/vijesti/ulaskom-u-eu-hrvatski-izvoznici-

manje-konkurentni-na-trzistu-cefte-213064#, pregledano 6.8.2013.

54

24. Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske,

http://www.ekn.hr/download_file.php?file=eu-kem-ind-izvjesce.doc pregledano

12.9.2013.

25. Vlada Republike Hrvatske,

http://www.vlada.hr/hr/content/download/51103/711947/file/07-23.pdf pregledano

12.9.2013.

26. WEF, http://www.weforum.org/content/leadership-team, pregledano 15.8.2013.

27. WEF, The Global Competitiveness Report 2012–2013,

http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2012-13.pdf ,

pregledano 22.8.2013.

28. World competitiveness,

http://www.worldcompetitiveness.com/OnLine/App/Index.htm, pregledano 22.8.2013.

55

POPIS ILUSTRACIJA

Slike:

Slika 1. Piramida konkurentnosti...…………………………………………………………….7

Slika 2. Okvir izračuna indeksa globalne konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma…..9

Slika 3. Indikatori konkurentnosti prema IMD-u ..................................................................... 12

Slika 4. Porterov dijamant ........................................................................................................ 13

Slika 5. Stupovi globalne konkurentnosti Hrvatske, 2010.-2012.. ........................................... 25

Tablice:

Tablica 1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva .......................................... 22

Tablica 2. Rezultati globalne konkurentnosti za razdoblje 2013-2014., Hrvatska i referentne

zemlje…………………………………………………………………………………………24

Tablica 3. Rangovi faktora konkurentnosti Hrvatske prema WEF-u, 2012. i 2013………….26

Tablica 4. Rang lista svjetske konkurentnosti 2012.-2013. godine…………………………..29

Tablica 5. Faktori konkurentnosti Hrvatske prema IMD-u , 2009.-2013…………………….31

Tablica 6. Pokazatelji kemijske industrije u Hrvatskoj, 2008-2011………………………….42

Tablica 7. Vodeća trgovačka društva u proizvodnji kemikalija i kemijskih proizvoda u RH,

2010…………………………………………………………………………………………...43

Tablica 8. SWOT matrica hrvatske kemijske industrije……………………………………...44

Grafikoni:

Grafikon 1. Kretanje BDP-a u Hrvatskoj, indeksi, 2005-2012., 2007=100 Stope rasta BDP-a,

stalne cijene .............................................................................................................................. 20

Grafikon 2. Hrvatska na ljestvici konkurentnosti IMD-a, 2006.-2013……………………….30

Grafikon 3. Indeksi industrijske proizvodnje i udio industrije u BDP –u (1990.=100), 2000.-

2012…………………………………………………………………………………………...34

Grafikon 4. Proizvodnost rada, zaposleni u industriji i proizvodnja, 2008.-2012.,

(2005.=100)…………………………………………………………………………………...35

Grafikon 5. EU – godišnje stope rasta industrijske proizvodnje i domaće potražnje, 2008.-

2012…………………………………………………………………………………………...36

56

Grafikon 6. Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda, 2007-listopad 2011.

(2005.=100)…………………………………………………………………………………...39

Grafikon 7. Proizvodnja proizvoda od gume i plastike, 2007-2011. (2005.=100)…………...40

57

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Konkurentnost hrvatske industrije

kao članice Europske unije izradio samostalno pod voditeljstvom mentora prof. dr. sc.

Vinka Kandžije.

U radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristio literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti

koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajeni ili standardni

način, citirao sam i povezao fusnotama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u

duhu hrvatskog jezika.

Student

Filip Bolanča