Likovi revolucije

MILE BASARA, PRVI SEKRETAR PARTIJSKE ELIJE U ODREDU DEBELA KOSA

Rodio se 1912. godine u selu Svinjarica, sada Partizansko arite, opina i kotar Vojni. Potjee iz siromane seljake porodice. Milin otac se bavio i cimermanijom, pa uz poljoprivredu i dodatni rad za ondanje prilike dosta su dobro ivjeli.

Poetkom I svjetskog rata u treoj godini ivota ostaje s majkom i tek roenom sestrom jer otac odlazi u rat. Odlazi na ruski front. S jo nekoliko istomiljenika predaje se ruskoj vojsci i odlazi u zarobljenitvo, gdje ga zatie oktobarska revolucija 1917. godine. Po povratku nalazi porodicu u tekom materijalnom poloaju. Mile je zbog tekog ekonomskog stanja u porodici poao u kolu godinu kasnije. U Krnjaku zavrava etiri razreda osnovne kole. Time zavrava i svoje rano djetinjstvo, sumorno i teko. 1925. godine otac ga preko Privrednika alje na zanat u Beograd, gdje je zaveden u privre-

dnikove knjige pod brojem 13314. Siromano dijete s Korduna nije moglo birati zanat kojim se eli baviti. Doavi u Beograd dobio je posao u krojakoj radionici, u kojoj je radio sve drugo; (nosio vodu, uvao djecu, istio cipele ) osim onog za to se trebao obuavati. U Mili je rastao bunt. Kroja i nije elio biti i jednog dana sve naputa i bez iega, bos i gladan, pjeice se upuuje i dolazi kui. Kod kue s ocem bavi se svim zanatima pomalo i bavarskim, i cimermanskim, i stolarskim, a slua i oeve prie o sovjetskoj revoluciji, kako su radnici i seljaci ubili cara i preuzeli vlast. Mile upija sve prie i eli neto mijenjati.

Povratkom iz vojske zasniva porodicu, pa uz svoja znanja i rad, ljeti cimerman, zimi bavar, dosta teko ivi. Teak ivot kordunakog seljaka, ene i djeteta, Mile sagledava i proivljava, nosi teret na svojim pleima na koja su se od djetinjstva slagale brige, nepravde, krvava borba da od krte zemlje otme zalogaj. Rijetki su trenuci odmora. Rad, izraeni revolt, bunt, elja da se neto mora mijenjati i prirodni dar sirotinje za pravdu, stvara od Mile nepomirljiva

893

borca protiv nepravde, borca koji je ve tada bio spreman na borbu za ruenje ondanje nenarodne vlasti.

Svojim javnim istupima protiv vlasti brzo je zapaen od lanova prve partijske organizacije u Voniu. Primljen je za kandidata pa za lana KP Jugoslavije. Zajedno smo radili na organizaciji Srpske zemljoradnike zadruge u selu Budaka Rijeka, a 1939. osniva Poljoprivrednu zadrugu trgovakog smjera u Svinjarici. Kroz ove organizacije uspijevamo okupiti iroke mase i razbijamo do tada jaku Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ).

Narod se vrsto vee za nas, stariji ljudi za zemljoradniku zadrugu, a omladina u Seljako kolo koje je osnovano kao kulturno-umjetniko drutvo iji je prvi predsjednik bio Mile Basara.

Kroz ove legalne organizacije komunisti okupljaju narod i oko Samostalne demokratske stranke koja je takoer bila legalna. lanovi partije koriste legalnost za izvravanje svojih partijskih zadataka.

Mile je primljen za lana Komunistike partije Jugoslavije, u jesen 1939. godine. To veliko priznanje daje mu jo vei poticaj, tako da postaje jedan od najaktivnijih lanova.

Kao provjeren, odan i hrabar 1939. godine uestvuje u organizaciji velikog manifestnog politikog zbora Udruene opozicije. Zbor je odran u opinskom mjestu Krnjak a prisustvovalo je nekoliko hiljada ljudi, od toga velik broj Hrvata iz Barilovia i Vukmania. Bio je to prvi zbor gdje se otvoreno i javno govorilo o opasnosti od najezde faizma, o potrebi vrstog jedinstva hrvatskog i srpskog naroda.

Komunisti iz Vojnia, Krnjaka, Tuilovia i Krstinje iskoristili su zbor za isticanje svojih parola: Dolje kapitalistika kraljevska vlast!, Dolje faizam!, ivjela udruena opozicija!. Traili smo da se stvara Narodni front za odbranu zemlje, jedinstvo Hrvata i Srba protiv zajednikog neprijatelja, savez Jugoslavije sa SSSR-om, prvom socijalistikom zemljom u svijetu.

Na ovom zboru vijorile su hrvatske i srpske zastave, to je bilo u suprotnosti s ondanjim reimom. andari su pokuali najprije razbiti zbor. Kada im to nije uspjelo, pokuali su pohvatati nosioce zastava. Tada je velika masa naroda na elu s komunistima stupila u obranu barjaktara. andari su se povukli, ali su organizirali grupu pripadnika JRZ i grupu etnika Koste Pe- anca, s namjerom da saekaju u zasjedi Hrvate iz susjednih sela i da ih napadnu. Mile Basara organizira i poziva lanove i simpatizere partije i daje im u zadatak da i dalje pod nacionalnim zastavama isprate Hrvate do njihovih sela, to je i uinjeno. Vratili su se pod velikom pratnjom lanova partije, simpatizera i seljaka jo neopredijeljenih.

Komunisti koriste sve legalne skupove za isticanje i provoenje svojih ideja i parola.

Mile aktivno uestvuje u organizaciji proslave Dana etve koja je kod nas uvedena 1938. godine, jer i to je prilika da se ljudima objasne ciljevi partije. 1939. godine u Vojniu se proslavlja oktobarska revolucija koju organizira Seljako kolo iji je Mile predsjednik. Mile uzima aktivno uee u proslavi 1. maja 1940. godine. Zaslugom Mile, kao i ostalih lanova partijske elije, Svinjarica, sve uke, svako vee brdo bile su okiene crvenim zastavama. One su se ponosno vijorile, neke i cijeli dan jer ih ni na zahtjev andara nitko nije htio skidati, sve pod izgovorom da su previsoko, da je klizav teren jer je padala kia.

lanovi partijske elije Svinjarica donijeli su zastave za nekoliko organizacija na terenu: opinu Vojni, Krnjak, Krstinju i za dio Veljuna. Ja sam kao

894

sekretar partijske elije uhapen i ostajem u zatvoru pod istragom 17 dana.Ostao je Mile koji zapoinje nove akcije i time dovodi u pitanje ispravnosthapenja, ublauje sumnju, jer svih dana po terenu su rasturani propagandni leci doneseni iz Karlovca.

Poslije kapitulacije Mile se vraa iz vojske u svoje selo. Poinju krvavi i teki dani. Kordun postaje ratite. Dolaze ustae, domobrani, Talijani pale, ubijaju, za sobom ostavljaju zgarita, crkve pretvaraju u zatvore i masovne grobnice. Svuda pla, suze i krv.

Ispred ustakog noa narod bjei u ume. Ostavlja sve i spaava goli ivot.S narodom su i komunisti, a meu prvima i Mile Basara.

Utuenom i uplaenom narodu govori o predstojeoj borbi, o potrebi oruanog ustanka protiv faizma, zla i nepravde. Govorio je Mile: -Pod vodstvom partije iri se ustanak po cijeloj zemlji pa ni mi na Kordunu ne smijemo ostati po strani. Ne treba klonuti duhom, jer u naoj pravednoj borbi narod e pobijediti, doi e bolji i sretniji dani.

S ostalim lanovima partije Mile je danonono u pokretu. Sastanci, politiki zborovi, a kasnije jurii na elu odreda. Svuda i na svakom mjestu uje se njegov razboriti glas. Narod ga je neizmjerno volio i vjerovao mu. Volio je njegovu staloenost, neposrednost i hrabrost. Postavljen je Mile za zamjenika politikog komesara u odredu Debela kosa. Sedamnaestog oktobra 1941. odred Debela kosa oslobaa opinsko mjesto Tuilovi. Mile je pukomitra- ljezac. Za vrijeme juria on i njegov pomonik Pero Peuraa prvi izbijaju pred zgradu u kojoj su neprijateljski vojnici.

Mile iz svog pukomitraljeza preciznom vatrom smrtno pogaa neprijateljskog pukomitraljesca. Zaplijenjeni pukomitraljez nosi u narednim borbama, uvijek u prvim redovima.

Sjeam ga se kao borca neobino odlunog, nepokolebljivog, beskompromisnog, iznad svega hrabrog. Takav je bio u svim borbama, u svim juriima.

U oktobru 1941. godine Mile s ostalim drugovima uestvuje u hvatanju talijanskog obavjetajca uzepe Blasija.

Mile sa svojim odredom stupa u neravnopravnu borbu s Talijanima, razbija njihove snage u Kupljenskom. gotovo zarobljava njihove topove koji su u toku borbi esto prelazili iz ruku u ruke jer su ih Talijani onesposobili. Mile sa svojim suborcima hrabro odbija sve talijanske jurie i usprkos pojaanju koje su Talijani dobili prisiljava ih na povlaenje.

U toku 1941. godine odred je imao vie borbi s Talijanima. Najznaajnija je ona koja se vodila na Cukuru. I u toj borbi Mile Basara se pokazao kao junak.

Mile Basara, osim svoje aktivnosti u svakodnevnim borbama, nalazi vremena da kao politiko lice u odredu pomogne i u selu oko organiziranja omladine, antifaistike fronte ena, rezervnih odreda i NOO-a.

Poslije osloboenja Vojnia u januaru 1942. godine Mile je postavljen za komesara 1. bataljona 1. Kordunakog partizanskog odreda.

Poetkom marta 1942. godine ustae zapoinju ofanzivu na nau slobodnu teritoriju. Prvi bataljon 1. kordunakog partizanskog odreda odupire se neprijatelju koji nadire od sela Vukmania sve do Donjeg Skrada i Skradske ume. Poslije desetodnevnih tekih borbi bataljon postepeno odstupa od linije VratnikSvinjarica, sve do Gornjeg Budakog. Mile, komesar bataljona, stalno obilazi jedinice, podie borbeni duh boraca, odrava sastanke i objanjava situaciju.

Mile je 28. marta 1942. doao u selo Mihajlovii, na sjevernoj strani ume Debela kosa, da obie etu i da s borcima proradi tek primljenu brouru. Za

895

vrijeme razgovora naiao je etni kurir Mili Mali i donio neeksplodiranu topovsku granatu, koju je naao na poloaju i pokuao joj skinuti upalja. Granata je eksplodirala i zauvijek ugasila ivot naeg komesara.

Tu na domak kunog praga, na domak Debele kose u kojoj je zapoeo veliko djelo, gine s jo nekoliko drugova.

Milutin Koari

MILO BASARA MILIEV

Milo Basara rodio se 1916. godine u takorovici, opina Krstinja, kotar Vojni, Srbin. Osnovnu kolu Milo je zavrio u irokoj Rijeci. Bio je bistar i vrijedan. Otiao je preko Privrednika u Beograd i izuio trgovaki zanat. Nakon zavrenog kolovanja radio je kao trgovac sve do 1940. godine. Prilikom izbijanja aprilskog rata 1941. godine Milo se sa svojom jedinicom nalazio na granici Jugoslavije i Bugarske u mjestu Caribrad. Vojnici, koji su se nalazili na granici, dali su otpor i bili su spremni za borbu do kraja. Odjednom pala je kolanda Unesposobite vojnici oruje, povucite se i bjeite tko kud zna i vojska se rasula svatko na svoju stranu. Milo se vratio u Ni, budui je bio u Niu trgovac prije nego to je pozvan u vojsku. Do Nia se probio u civilnom odijelu. Vie je puta preao pjeice nego to se sluio eljeznicom. Doavi u Ni, Milo je ocijenio da mu tu vie nije mjesto. ivot je paraliziran, trgovina je zamrla i na svakom mjestu se osjea ratna atmosfera. Milo donosi odluku da se uputi u svoje rodno mjesto. Preobuen u civilno odijelo, polukradomice se uputio na dalek opasan i teak put. Nakon dueg puta vie pjeice nego sredstvima javnog saobraaja, Milo se jednog dana pojavio u svojoj takorovici sav sretan to je sretno savladao sve prepreke i stupio nogom na roenu grudu zemlje. Naao se Milo u roenoj kui. Majku Martu nije naao. Umrla je prije rata. U kui je ivio otac Mili, brat Mile, roen 1919. godine i brat Stevan, roen 1923. godine.

Otac i tri sina svi su bili spremni i sposobni za borbu. Sretni su to su se nali zajedno, a pogotovo u teko vrijeme u kome je teko rei da li e netko preivjeti strani rat koji je bio neizbjean. Nije se tada moglo znati to e se desiti s Miliem i njegovim sinovima. Nije se tada moglo predvidjeti da e Milia 1942. godine ustae zaklati kao jagnje to se kolje i da e Milo i brat mu Stevan poginuti kao borci za slobodu, bratstvo i jedinstvo.

Milo Basara bio je spreman na ustanak. Naao se meu prvih osam boraca, koji su osnovali Partizanski odred iroka Rijeka i najavili borbu na ivot ili smrt.

Ve u prvim borbama Milo se pokazao hrabrim i vjetim borcem. On je u staroj jugoslavenskoj vojsci bio pukomitraljezac. Prvi pukomitraljez do koga se dolo 1941. godine povjeren je Milou na rukovanje. U svakoj borbi u kojoj je uestvovao Partizanski odred iroka Rijeka, Milo i njegov pukomitraljez bili su zapaeni i o njima se meu borcima i u narodu prialo sve najbolje i time podizan moral borcima i narodu u sigurnu pobjedu. Nadaleko se u narodu proulo o razoruavanju orunike postaje u Johovici, o Milou i njegovom pukomitraljezu.

Naredna znaajnija borba bila je u Batnozi neposredno uz sam Cetingrad,

896

koji je bio pun ustaa i domobrana. U Batnozi u velikom snijegu samo do 1 500 metara od Cetingrada Duan Verga organizirao je zasjedu Talijanima, koji e iz Slunja proi za Veliku Kladuu. Zima velika i otra nije smetala hrabre ljude da ekaju Talijane vie od 10 sati.

Konano su ih doekali. Petnaest saonica punih Talijana vukli su bosanski konjii. Talijani veseli pjevaju vozei hranu i municiju za Veliku Kladuu. Milo je bio i ovdje prvi. Po nareenju povlai za obara svoga ubitanog pukomitraljeza. Sasuo je paklenu vatru po svih petnaest sanjki, koju su pomogli plotuni puaka njegovih drugova. Oko tridesetoro faista je ubijeno, a drugi su se predali. Ovu borbu narod je opjevao u pjesmi o Duanu Vergau i borbi u Batnozi. Ostala je pjesma kao vjeita uspomena na narodnu radost zbog ovog uspjeha, u kome je ime Miloa Basare postalo jo vee. Slino je bilo u zasjedi na ustae i domobrane u okolini Velike Kladue na mjestu zvanom Vjeala. U toj borbi pao je u partizanske ruke poznati orunik iz Velike Kladue Malko po zlu poznat. Milo se pokazao i u borbi u Gejkovcu aprila 1942. godine. Pod komandom hrabrog i vjetog Duana Vergaa, Milo, Mihajlo Zdjelar, Jandra Bjelivuk i drugi hrabri borci usred dana uinili su zasjedu na otvorenoj cesti u Gejkovcu i saekali ustaku inspekcijsku slubu koja je ispitivala koliki je broj i snaga partizana u Petrovoj gori. Milo je smjestio svoj pukomitraljez u zidove izgorjele kue Jove Buana, koja se nalazila iza zavoja iznad mlina Duana Popovia u pravcu Gejkovca prema Velikoj Kla- dui. Strpljivo su partizani ekali. Vrijeme je sporo prolazilo i napetost kod boraca je rasla kao iva u termometru. Odjednom zabrujali su motori nekoliko osobnih automobila i za tren oka se pokazali iz Topuskog prolazei mlin Duana Popovia. Milo je znao da nailaze ustaki koljai koje predvodi general Buli.

Sjetio se svih poklanih u srpskim selima ispod Petrove gore i onih u Petro- via sjeniku, ena i djece to su ih ustae zatvorile i zapalile u sjeniku. Po zadatku je morao da prvi otvori ubitanu vatru iz pukomitraljeza. Saekao je elo ustake kolone, koja mu se primicala prsa u prsa i na bliskom odstojanju povukao obara svoga pukomitraljeza. Sasuo je vatru u oi zloincima. Mitraljez je prosto automobile presjekao i motori su prestali raditi kao da nisu bili u pokretu. Vie ustaa, a meu njima i general Buli, bili su mrtvi od prvog rafala. Iskakivali su iz automobila kao pacovi kad osjete potres. Mitraljeski i puani rafali stigli su ih na livadi izmeu ceste i rijeke Gline, koju je samo jedan ili dva uspjelo preplivati i nai se na bosanskoj strani. Ne bi ni oni uspjeli pobjei da na bosanskoj strani nisu na visovima ustaka osiguranja, koja su im titila odstupnicu. Ta ista ustaka osiguranja uspjela su raniti nekoliko partizana i ubiti Jandru Bjelivuka, ija je pogibija ovjekovjeena podizanjem spomenika na mjestu pogibije u Gejkovcu. Valja pomenuti i malog partizana Marka (Matoka) Kukuruzovia (on je siroe pa mu se roeno prezime ne zna), koji je sa sjekirom u ruci uestvovao u borbi u Gejkovcu i koji je uzalud pokuavao sjekirom sasjei gume na automobilima. Udarao je Marko dok ga ruke nisu zaboljele, ali nije uspio sasjei gume, pa se zato kasno dosjetio da treba udarati po karoseriji automobila. Bilo je puno ale meu partizanima i u narodu na raun Markovog sjeenja gume na ustakim automobilima.

No, za alu je bilo malo vremena jer nadolazile su nove borbe.Ustako-domobranske bojne, nakon paljenja kua i unitenja naroda oko

Petrove gore koji nije uspio pobjei, steu obru oko Petrove gore. Naziru se teki dani i teke borbe s ustakom nemani. U umi je sve vie naroda bez

57 ZBORNIK 19 897

hrane, u veoma tekim nehigijenskim uvjetima, dosta oboljele djece i starih Ustae su relativno brzo spojile obru oko Petrove gore, u kojoj se nalo 750 partizana i nekoliko hiljada ena, djece i starih osoba. Majska ofenziva poela je 1942. godine. Cijela Petrova gora i sve to se u njoj ivo nalazi opkoljeno je i prijeti totalno unitenje. Izlaza vie nema u Petrovoj gori, ve izvan nje. Ustaki veoma jaki i vjeto postavljeni obru moe se samo s juriom partizana prsa u prsa s ustaama probiti i narod spasiti od totalnog unitenja. Odluka je donesena. Na tri mjesta ustaki obru se mora razbiti ili partizana ne biti. Vergaevi borci e na juri na mjestu zvanom Magarevac. Meu njima je, zna se, Milo Basara, hrabri junak spreman ivim rukama da se hvata s ustaama. Pukomitraljez je podmazao da mu ne bi zatajio. Svi su njegovi drugovi spremni kao i on. Spremni su na pobjedu ili smrt. Bio je to 14. maj 1942. kad je pala komanda na juri na sva tri mjesta Petrove gore. Udarili su partizani na juri. Milo je na Magarevcu bio meu prvima. Pored njegova pukomitraljeza bio je i hrabri pukomitraljezac Stevan Buan, poznat pod nazivom Skakalo. Prili drugovi s kojima komanduje Duan Verga i na- nianili u ustake grudi, a zlikovci zlo ne slute, ve nakon mirne noi, radosni to su je preivjeli, pjevaju: -Evo zore, evo dana, nema nama partizana. U stojeem stavu partizani su pojurili na ustake rovove. Bezbroj ubojitih metaka sasulo se u njihove grudi.

U prvom juriu pao je Milo Basara. Mrtva ruka je drala pukomitraljez Leao je mrtav meu 13 mrtvih drugova. Pali su jednom za svagda. Pali su svjesno za slobodu svoga naroda. Pali su oni i drugi drugovi na druga dva mjesta koji su u isto vrijeme juriali i razbili ustako-domobranski obru, ali zato su oslobodili hiljade djece, ena i nemonih osoba. Pukao je ustaki obru na Petrovoj gori, koji nikada vie ustaka komanda nije ni pokuala uspostaviti.

Mr uro Sremac

898

stevan bjelivuk lele

Bjelivuk Jovana Stevan roen je 1920. godine u Gornjoj Brusovai, opina Krstinja, u siromanoj seljakoj porodici. Osnovnu kolu zavrio je u Krstinji, a vojnu obavezu odsluio u planinarskim jedinicama bive jugoslavenske vojske u Knjaevcu. Kao deveto dijete u roditelja, zbog vrlo loih ekonomskih prilika, proveo je tri godine kao graniar na bugarskoj granici. Rat ga je zatekao kod kue, radei kao umski radnik, a neposredno pred rat i kao lugarski pripravnik. Bio je vedrog duha, otvoren, komunikativan i popularan naroito meu omladinom. Odlino je svirao na tamburici i bio veseljak.

Bjelivuk Stevan uesnik je prve masovne ustanike akcije u opini Krstinja na mostu Vergaica na rijeci Glini, 30. jula 1941. godine. Pripremajui se za ustanak, ustanici su se iz sela ispod Petrove gore, prema Velikoj Kladui i Cetingradu, dogovorili da porue

mostove na rijeci Glini Vergaicu, Madarev most i elapov most, koji su sluili za upade ustaa u sela ispod Petrove gore i odvoenja naroda. Osim to su poruili most Vergaicu, ustanici su napravili zasjedu ustaama koji su kamionom dolazili iz Velike Kladue. U ovoj akciji uestvovao je i Stevan Bjelivuk.

Ustanici su imali dvije vojnike puke. Jedna od njih bila je austrougarski maliher. Nakon kratkog okraja ustae su pobjegle u Veliku Kladuu, ostavljajui jednog mrtvog koga je ubio Stevo Bjelivuk. On je preplivao na drugu stranu rijeke, uzeo puku i opremu, to se u to vrijeme daleko ulo i prepriavalo kao in izvanredne odvanosti i hrabrosti. To je bio prvi ubijeni ustaa i prvi ratni plijen ove vrste u tom kraju.

Poslije ove akcije Stevo Bjelivuk prelazi na Madarev most da s jo nekoliko ustanika sprijei prodiranje ustaa iz Cetingrada u Donju i Gornju Bru- sovau i druga sela. S Madareve glavice oni su nekoliko dana spreavali ustae da prijeu rijeku Glinu, a zatim su se pod masovnim pritiskom ustaa povukli. Tada su spaljene prve kue na tom dijelu Krstinje.

Napad na ustae na Vergaici i otpor s Madareve glavice, u kojima je s pukom u ruci uestvovao Stevo Bjelivuk, bio je velik dogaaj za to vrijeme koji je u narodu razvijao samopouzdanje, ponos i spremnost za borbu. Vie se nije moglo natrag.

Bjelivuk Stevo spada u red prvih boraca od kojih je formiran Partizanski odred iroka Rijeka u augustu 1941. godine. U ovom odredu on ostaje do konca 1941. godine, a zatim s grupom boraca prelazi u Partizanski odred Crna Lokva. Dok je bio u Partizanskom odredu iroka Rijeka, zapaena je njegova aktivnost, zajedno sa Stankom Trkuljom, komesarom odreda i Duanom Vergaem, komandantom odreda, kao i drugim borcima, na formiranju partizanskih straa, kao posebnih organizovanih oblika borbe i otpora. Uestvuje u formiranju prvih narodnooslobodilakih odbora i masovnih antifaistikih

899

organizacija u selima ispod Petrove gore. Zbog toga Stevo Bjelivuk ne spada samo u prve partizanske borce u ovom kraju ve i aktiviste narodnooslobodi- lakog pokreta. On je duboko razumijevao duh naroda i bio mu privren, razumijevao je diferencijaciju koja se ve poela vriti oko ciljeva oslobodilake borbe i objanjavao je uzroke i posljedice rasula stare Jugoslavije, ciljeve ustatva i etnitva. Ve potkraj 1941. godine od njega se moglo uti o izdajnikom ponaanju izbjeglike vlade u Londonu i ciljevima etnika Drae Mi- hajlovia.

Stevan Bjelivuk je uesnik mnogih partizanskih akcija. Skoro nijednu akciju njegove jedinice nisu izvodile u kojima on nije uestvovao. U jesen 1941. godine ranjen je u akciji ruenja pruge u Vrelo Utinji. Bio je meu prvim ranjenicima koji su lijeeni u Centralnoj partizanskoj bolnici u Petrovoj gori. U svim borbama u kojima je uestvovao isticao se odvanou, snalaljivou i hrabrou, ime je ulijevao povjerenje kod boraca.

Kada je formirana 15. kordunaka brigada, pristupio je ovoj brigadi i u njenim borbenim akcijama uestvovao na Kordunu, Lici, Zumberku i dijelovima Bosne. U tekim borbama s ustaama za osloboenje dijelova optine Vrginmost, poginuo je na emernici 15. decembra 1942. godine kao delegat voda 1. ete 1. bataljona 15. kordunake brigade 8. divizije. Pokopan je u zajedniku grobnicu s jo 12 partizana. Odatle je nakon 10 dana prenesen na seosko groblje, u njegovo rodno selo i pokopan na dostojanstven partizanski nain i s partizanskim poastima.

Lucidnost, hrabrost i neustraivost Stevana B jeli vuka Lele i danas ivi u sjeanju naroda i meu borcima koji su s njime ratovali.

Dr Mio Carevi

KOMANDIR CETE BLAGOJEVIC JOVANA VELJKO

Roen je 1914. godine, Budaka Rijeka Krnjak, u siromanoj seoskoj porodici. Zbog teih uslova ivota odlazi u graniare bive jugoslavenske vojske i tu ostaje sve do kapitulacije zemlje 1941. godine.

U fazi priprema za oruani ustanak 1941. godine Veljko se povezuje s organizatorima ustanka.

Poetkom novembra 1941. godine stupa u Partizanski odred Debela kosa.Zbog svojih karakternih i drugih osobina odmah je zapaen kao tih, miran

i nenametljiv ovjek. U prvim borbenim akcijama ispoljio je hrabrost, snalaljivost, odlunost i samoinicijativnost. Zbog tih i drugih ljudskih vrijednosti svrstava se u red uvenih i proslavljenih boraca odreda Debela kosa koji su redovno dobivali konkretne i sloenije borbene zadatke.

Ubrzo je postavljen za komandira odjeljenja, a poetkom 1942. godine postaje komandir voda.

Na dan formiranja 4. hrvatske, odnosno Prve kordunake brigade, 20. augusta 1942. godine, Veljko je postavljen na dunost komandira ete.

U vrlo sloenim i tekim borbenim situacijama ispoljio je pravu umjenost u rukovoenju i komandovanju, a posebno hladnokrvnost i samoinicijativnost.

S Veljkom Blagojeviem bilo je zadovoljstvo raditi i ratovati, jer je rije o izuzetno sposobnom i hrabrom borcu, disciplinovanom i primjernom starjeini

900

punom energije i volje. Bio je to komandir, koji je volio i cijenio svoje borce i uvijek vjerovao u njihovu snagu i ozbiljnost kod postavljanja borbenog zadatka.

Pored ostalih ljudskih osobina i kvaliteta imao je Veljko veliki osjeaj za ovjeka borca i njegovu sudbinu. Upravo zbog toga stalno je bio u prvom borbenom poretku i juriu. elio je da i njegova sudbina bude jednaka sudbini ostalih boraca koji moraju juriati na neprijateljski bunker ili druga utvrenja. Tek tada je bio miran i to mu je inilo veliko zadovoljstvo nakon povratka iz bitke. Njegovo vrsto uvjerenje je da ovjek moe ovjeka slati u neizvjesnost i teke okraje koji trae rtve samo ako je zajedno s njima.

Kao po nekom pravilu pred etu Veljka Blagoj evia od strane taba bata-ljona postavljeni su najtei i najsloeniji zadaci.

Kao komandir ete izveo je mnoge uspjene borbene zadatke: oko Jastre-barskog, u Beloj Krajini, Perjasici, Tuiloviu i Rakovici.

Posebno se istie u borbama u Jastrebarskom kod osloboenja srpske djece iz ustakog logora.

U toj velikoj i znaajnoj vojno-politikoj pobjedi, a u okviru borbenog zadatka svog bataljona, pred Veljkovu etu postavljen je jedan od teih i sloenijih zadataka. Trebalo je to prije ovladati andarmerijskom stanicom, zgradom kotara i opine gdje su se nalazile glavne snage neprijatelja. Zahvaljujui prije svega hrabrom, umjenom i uspjenom rukovoenju ta jaka otporna toka vrlo brzo je neutralisana i savladana. To je u dobroj mjeri omoguilo znatno bri prodor ostalih jedinica i na drugim pravcima.

U jednoj iznenadnoj i nametnutoj borbi, pokretom jedne talijanske jedinice kod Crnomlja u rejonu Tanca Gora i Dragutu, 22. septembra 1942. godine, jedinice 1. brigade u viesatnoj jurinoj borbi uspjele su u potpunosti unititi i savladati neprijatelja i zarobiti ogromne koliine naoruanja i ostale ratne opreme.

U toj borbi, u odnosu na poloaj gdje se nalazio, glavnu je ulogu odigrao 1. bataljon, a posebno njegova 1. i 2. eta. Za uspjean ishod te velike pobjedonosne bitke pohvaljen je 1. bataljon i posebno vei broj rukovodilaca meu kojima i komandir Veljko Blagojevi.

Prilikom napada 29. i 30. oktobra 1942. godine na jako ustako uporite u Rakovici 1. bataljon Prve kordunake brigade imao je zadatak da osigura tu akciju i sprijei eventualnu intervenciju sa pravca Slunja, Laevca i Furjana. Na postavljenim poloajima ovaj bataljon, a posebno 2. eta Veljka Blagoje- via, vodila je vrlo teke i iscrpljujue 9-satne borbe sa vie od 700 ustaa preteno domaih, koji su dobro poznavali teren i koji su pod svaku cijenu nastojali da se probiju u Rakovicu. Sve je to dovelo 1. bataljon u teak poloaj, a posebno 2. etu Veljka Blagojevia, iji su poloaji, uz obostrani juri, vie puta prelazili iz ruke u ruku.

U tim borbama junaki je na juriu poginuo komandir 2. ete Veljko Blagojevi i vodnik Simo Mandi, poznati i priznati junaci jo iz proslavljenog odreda Debela kosa.

Svojim ponaanjem Veljko je lako ostvarivao suradnju s borcima i poticao ih na akciju i borbu bez obzira na tekoe i rtve.

Nije bilo borca i rukovodioca u 1. brigadi kome srce nije jae zakucalo i suze ovlaile oi kad su uli za pogibiju Veljka Blagojevia. Posebna se bol osjeala kod boraca njegove ete i bataljona.

901

Ovaj svijetli lik hrabrog borca i odlinog komandira ete ostao je u stalnom sjeanju njegovih preivjelih boraca Prve kordunake brigade i naroda njegovog kraja, Budake Rijeke i Krnjaka.

Milo Maar

MIHAJLO BLAEVI MIKO,NAELNIK TABA 8. KORDUNAKE UDARNE DIVIZIJE

Roen je 15. 6.1909. godine u selu Brezovoj Glavi, opina Tuilovi, u siromanoj seljakoj porodici. Kao rijedak pojedinac uspjelo mu je da izlaz iz sirotinje nae u odlasku u podoficirsku kolu bive Jugoslavije i unaprijeen je u in pjeadijskog podnarednika. Kao podoficir bio je uzoran na dunosti i privatnom ivotu. Osuivao je loe postupke i maltretiranje vojnika od strane podoficira i oficira. Potovao je dostojanstvo svakog vojnika, nastojao je da bude blizak s njima i da se odnosi roditeljski i ljudski prema vojnicima. Zbog ovih osobina bio je ponekad prekoren i kritikovan, ali Miko se nije dao promijeniti. Inae Miko je bio po prirodi miran, veseljak i vrlo disciplinovan, Na dunosti je bio revnostan i svaki zadatak je izvravao s voljom i na vrijeme. Zbog tih svojih osobina bio je cijenjen, potovan i voljen, kako od strane potinjenih tako i pretpostavljenih starjeina. Zbog primjernih ocjena koje je periodino dobivao od prvog pretpostavljenog Miko je u odreenom roku poloio ispit za in pjeadijskog narednika a uskoro je i unaprijeen u in narednika. Prialo se kako su se komandiri eta otimali za Mika i svaki je od njih elio da mu Miko bude etni narednik, jer su znali kako je Miko revnosno obavljao svakodnevne poslove.

Poslije kapitulacije jugoslavenske vojske 1941. Miko uspijeva da izbjegne zarobljavanje. Vraa se u Brezovu Glavu i tamo se povezuje s tuilovakom partijskom organizacijom. Inae bio je voljen i cijenjen od Canice Opaia, koji je u to vrijeme bio sekretar elije KPJ u Tuiloviu, tako da je od Canice dobivao svjea obavjetenja o vojno-politikoj organizaciji na Kordunu i u Jugoslaviji.

Kad je formiran Partizanski odred Debela kosa, veina ljudi iz Brezove Glave i Tuilovia odlazi u partizanski odred. Miko za neko vrijeme ostaje u Brezovoj Glavi s ciljem da organizuje i usmjerava rad partizanske strae, da meu narodom djeluje po direktivama koje e dobivati od komande partizanskog odreda. On je komandir rezervnog partizanskog odreda u Tuiloviu i Brezovoj Glavi. Komanda odreda pratila je Mikov rad i njegovo napredovanje. Meu petnaestak rezervnih partizanskih odreda na teritoriji 1. ete Debela kosa jedino su Miko i Janko Radulovi, komandir rezervnog odreda iz Poljane, uestvovali u napadima na neprijatelja koje je izvodila komanda1. ete. Teilo se da se njih dvojica, jo dok su u rezervnom sastavu, osposobe za uspjeno komandovanje u partizanskim jedinicama.

Nakon osloboenja Vojnia 12. januara 1942. godine, kada su formirane nove partizanske jedinice, Miko je postavljen za komandira prateeg voda 1. ba- taljona 1. KPO. Poto je na toj dunosti potpuno zadovoljio i pokazao velike sposobnosti, ve poetkom juna 1942. godine postavljen je za komandanta 1. bataljona 1. KPO, a ubrzo i za komandanta Kordunakog partizanskog odreda. Za nekoliko mjeseci Kordunaki PO poveao je brojno stanje i istie se

902

u svakodnevnim borbama. Odred sa svoja etiri bataljona uspjeno obezbje- uje slobodnu teritoriju Korduna, zbog ega je i pohvaljen od Glavnog taba NOV i POH. Za uspjeno komandovanje odredom Miko je u augustu 1943. postavljen za komandanta 1. kordunake udarne brigade 8. divizije. Bila je to ast u to vrijeme biti komandant ove brigade koja je po ocjeni viih tabova slovila kao jedna od boljih brigada ne samo na Kordunu ve i u Hrvatskoj.

Pod komandom Mika Blaevia 1. udarna brigada prola je borbeni put od Dubrava i Ponikava, cijeli Kordun, Cazinsku krajinu, Baniju, Liku i Gorski kotar. Na tom putu brigada je, pored niza ofanzivnih i odbrambenih borbi, vodila teke borbe oko Dubrava, Ogulina, Otarija i u Plaanskoj dolini. Uspjeno se tukla s njemakim kolonama oko Gline, vodila ofanzivne borbe protiv muslimanske milicije Huske Miljkovia. Posebno znaajne uspjehe brigada je postigla na putu CemernicaVrginmost i u rejonu Vojnia u toku njemake operacije Panter. Poslije toga brigada se iz rejona Vojnia prebacuje u Donje i Gornje Dubrave, oslobaa Tounj, postie vidne uspjehe u likvidaciji jakog njemakog i ustakog uporita na Globornikom mostu. U toj borbi neprijatelj je imao vie od 150 mrtvih, ranjenih i zarobljenih. U ruke jedinica brigade pao je veliki plijen. Globorniki most je potpuno uniten a pruga KarlovacOgulin izbaena iz upotrebe za nekoliko mjeseci. Svega tri dana nakon unitenja neprijateljske posade na Globornikom mostu brigada je u sklopu divizijske operacije dobila zadatak da 11. januara 1944. likvidira usta- ko-domobransku posadu u Otarijama. Poslije viesatne borbe Otarije su osloboene, a posada od 200 ustaa i domobrana je unitena. Poslije toga uslijedio je dui period odbrambenih borbi u Plaanskoj dolini. Kruna tih borbi odigrala se 14. marta 1944. godine kada su jedinice brigade potukle njemaku kolonu koja se od Plakog probijala prema Primilju i Slunju. U toj borbi na Kneji brigada je zarobila jednog vieg njemakog oficira, 2 njemaka vojnika i 11 legionara. Nijemci su imali 80 poginulih i 125 ranjenih vojnika. Ni gubici brigade nisu bili mali i oni su iznosili: 12 poginulih i 45 ranjenih boraca i starjeina, to govori o intenzitetu i estini borbi. U ruke jedinica brigade pao je veliki plijen u naoruanju i municiji.

Svoj borbeni put kao komandant 1. brigade Miko je zavrio u proljee 1944. godine u Lici. U to vrijeme Nijemci, ustae, domobrani i etnici preduzeli su jaim snagama ofanzivne akcije na cijeloj teritoriji Like. Pored ostalih jedinica, 1. kordunaka brigada imala je osim borbi jo jedan, vrlo teak i human zadatak. Njeni bataljoni podijeljeni u dvije grupe u jeku najeih borbi prebacili su pod borbom ranjenike iz jedne bolnice s Krbavskog polja i to jedne na teritoriju Velebita a druge ranjenike borci brigade nosili su danima i satima po gudurama Like da bi na koncu bili prisiljeni da savladaju najvie uspone Pljeivice a potom je slijedio odlazak s ranjenicima na Kordun. Koliko je u ovoj akciji bilo napora, koliko je ljudstvo gladovalo, bez odmora i sna te oslabilo nosei ranjene borce, najbolje se vidi po tome to su i mnogi borci u toku mara padali i izbacivani iz stroja. lanovi taba brigade na elu s Mikom dali su svoj veliki udio u spaavanju likog naroda i likih ranjenih boraca. Poslije viednevne uspjene borbe za ranjenike Miko je predao dunost komandanta brigade, a potom je postavljen za naelnika taba 8. kordunake udarne divizije. Na toj dunosti je ostao do konca novembra 1944. kada je po naredbi Vrhovnog taba NOV i POJ upuen u Beograd i postavljen za naelnika jedne klase vojne akademije. I na ovoj dunosti Miko je pokazao da mu je mjesto meu mladima i meu ljudima koji se pripremaju

903

da postanu starjeine JNA. Njegov smisao za pristup ovjeku poznat je jo u vremena dok je Miko bio na dunosti u bivoj jugoslavenskoj vojsci. Poetkom ustanka Miko taj smisao jo vie razrauje, prilagoava potrebama naroda i novonastaloj situaciji. Zato nije ni udo to je Miko svako slobodno vrijeme bio u drutvu omladine. Razgovarao je s borcima, upoznavao se s njihovim problemima i na licu mjesta rjeavao gorua pitanja ovjeka pojedinca.

U vrijeme Informbiroa Miko je bio u SSSR-u na vojnom kolovanju. Nitko ga nije mogao odvojiti od njegovog komandanta Tita, Partije i naroda.

Vratio se u svoju zemlju i nastavio kolovanje na Vioj vojnoj akademiji u Beogradu, koju je s uspjehom zavrio i rasporeen je na dunost u granine vojne jedinice. Unaprijeen je u in general-majora 1960. godine, a 1962. pen- zionisan. Umro je 1964. i pokopan u Beogradu. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogobrojnih ratnih i mirnodopskih odlikovanja.

U znak zahvalnosti za sve to je Miko uinio narod njegovog kraja je u Tuiloviu podigao njegovu bistu, da lik revolucionara, istinskog borca za slobodu, bratstvo i jedinstvo podsjea i potie mlade narataje.

Ignjatije Peri i Milo Sumonja

MILE BOLIC SOSA, NAJBOLJI STRIJELAC

Meu kordunake borce koji su pali u naro- dnooslobodilakoj borbi, a mnogi od njih hrabro kao junaci, svrstavamo i lik seljaka i kovakog radnika Mile Bolia Soe. Nain na koji je ivio kao partizan i zavrio ivot, dio je herojstva koje nosi u sebi astan, vrst i hrabar ovjek. Nije imao ni partijskog staa, ni politikog obrazovanja, a jo je za ivota, a posebno smru, ostavio jasnu poruku ljudima, najveu sposobnost rtvovanja za ideale.

Mile Boli je ovjek iz siromanog kraja, iz porodice u kojoj je bilo sedmero djece. Njegovi roditelji Milo i Milica muili su se mnogo vie od drugih seljaka. Rodio se 1914. godine u Kozincu uz rijeku Koranu. Osnovnu kolu zavrio je u Bariloviu. 1929. godine otac ga je poslao da ui kovaki zanat, daleko u Bjelovar, gdje mu je ve bio i stariji brat. Nakon povratka kui bavi se ko-

vakim poslovima sve do odlaska na sluenje vojnog roka. Vratio se ponovno kui. Za otpoinjanje vlastitog obrta trebalo je mnogo toga imati. Novana sredstva i dozvola od vlasti bili su nedostiivi. Nije preostalo nita drugo nego da s bratom Vaom u zajednikom domainstvu obrauje nekoliko jutara krte zemlje, a za nadopunu sredstava odlazi na sezonske graevinske i poljopri

904

vredne radove. U takvom ivotu dalo se ako ne neto stei, a ono nauiti to se nosi duboko u dui i to doe jednom do izraaja.

Doao je rat. Mile je mobiliziran u bivu jugoslavensku vojsku, a njen raspad zatekao ga je u Virovitici, tamo gdje je, pored ostalog, bio pravac najjaeg udara njemake sile. U tome sudbonosnom asu odluio je da se ni pod koju cijenu ne da zarobiti. Domogao se civilnog odijela i nakanio pjeaiti stotine kilometara do svoje kue. U asu propasti drave vidio je sve strahote rasula, pobune jedinica, zarobljavanje ostavljene vojske, okrutnosti Nijemaca, ustaa i maekovske zatite.

Kod kue u Bariloviu otpoelo je stvaranje ustake vlasti s vojnikom posadom. Organizaciju naroda svoga sela, da budno prati to se dogaa u sjeditu ustake vlasti, Mile je meu prvima prihvatio. Bio je odluan i odmah pri tome druge poduavao. U novembru otiao je u Partizanski odred Donji Skrad. Kada je odred kod osloboenja Vojnia, poetkom januara 1942. godine, dobio pukomitraljez tipa oa, Mile je postao pukomitraljezac. Nije slutio da e ga tim imenom nazvati i borci i komandiri ne samo u njegovom odredu. S tim mitraljezom otpoeo je ivot i sudbina junaka zvanog oa.

Mile je bio najbolji strijelac. Kako i ne bi kad je bio miran i staloen kao kamen studeni. Sam je ou sastavljao, rastavljao i tetoio, pokazujui mladiima oko sebe kako se mora i treba s njime postupati. Uio ih je da tede municiju i gaaju samo kad se moe pogoditi. Inae, govorio je, oruje moe baciti.

Mile Boli je proao kroz mnoge borbe. Sa svojim odredom bio je u borbama na Mandia ukuru, na ulcu, u Kozlinama i Donjem Skradu, na cesti BariloviKrnjak i na drugim mjestima. Nije prolo ni sedam mjeseci njegova ivota u odredu, dola je najvea bitka junako rtvovanje i Milin kraj.

U napadu na Topusko, 7. juna 1942. godine, oina eta osiguravala je akciju od Gline, drei poloaj u selu Greani.

Glavnina naih snaga nije uspjela i komanda je odluila da se nae jedinice povuku. Poslan je kurir da obavijesti etu na osiguranju, ali je poginuo na putu do cilja. Neprijatelj je prema eti krenuo sa svih strana Gline, Petrinje i Topuskog. Komandir ete nije htio na svoju ruku povui jedinicu i ona se nala u okruenju. Vod u kome je Mile bio mitraljezac odreen je za zatitnicu ete koja se probijala grebenom kose prema Topuskom. Kada je glavnina ete dostigla odreenu liniju, Milin vod je tek tada krenuo u vlastito izvlaenje. Bilo je kasno. Okruenje je bilo potpuno, a poloaj gotovo bezizgledan. Da bi izbjegli potpuno unitenje, vod se podijelio na dva dijela, tako da je jedan dio bio okrenut prema Glini, a drugi prema Topuskom. Prvi poloaj bio je tei i s manje izgleda da se neko spasi. Glavni teret, uz pomo drugih, ponio je Mile Boli, pukomitraljezac, zadnji put u svome ivotu. Iz stojeeg stava i u hodu pucao je do posljednjeg metka. Teko je ranjen u glavu. Znajui da je doao kraj, dodao je pukomitraljez jo zdravom pomoniku, rekavi mu da ga mora izvui da se odmah povlai. Nastavio je da puca iz pitolja. Nije imao vie snage. Neprijatelj je bio premoan. Hrabri oa jednim metkom prekinuo je svoj ivot. Uz borbu njegov vod i ete izvukli su se iz obrua. Sutradan na Petrovoj gori bili su u koloni, ali bez staloenog i hrabrog mitraljesca oe.

dr Stevo Tomi

905

MILE BOZlC, KOMANDANT 3. BATALJONA 3. UDARNE BRIGADE8. KORDUNAKE DIVIZIJE

Mile je roen oktobra 1920. godine. Bio je prvi sin od njih trojice koliko su ih imali Nikola i Petra Boi iz sela Donji Budaki, opina Krnjak, kotar Vojni. Zavrio je osnovnu kolu u Krnjaku, a kao najstariji sin u roditelja morao je nakon zavrene kole ostati kod kue radi pomoi roditeljima u uvanju stoke, poljoprivrednim radovima i drugim kunim poslovima. Kao momak od 17 godina upisao se u Sokolsko drutvo u Krnjaku i postao aktivan lan Sokola. Pored silnih kunih poslova Mile je bio vrlo aktivan u Sokolskom drutvu i pokazivao dobre rezultate u radu i vjebama drutva. Uesnik je svih sletova Sokolskog drutva Krnjak irom Korduna, karlovake regije a jednom je uestvovao i kao vjeba na sokolskom sletu u Cehoslovakoj. U svojoj osamnaestoj godini upoznaje se za vrijeme sleta s Ljubicom Maljan koja je tako-

e bila lanica Sokola u rodnom selu Tuilovakom Cerovcu. Ubrzo poslije toga, bilo je to 1938. godine, Ljubica i Mile sklapaju brak. Poslije godinu dana branog ivota Ljubica je rodila sina Nikolu, a nakon godinu dana rodila se i kerka Dara koja je zbog slabog zdravlja uskoro umrla. Novembra 1942. godine roen je sin uro.

Mile je bio drutven i veseljak. U poslu je bio odvaan i odmjeren.Vojni rok sluio je u Suaku, gdje ga je i zatekla kapitulacija Jugoslavije.

Ulaskom talijanskih okupatorskih trupa u Suak Mile s nekoliko drugova bjei u pravcu svog Korduna.

Ne kreu se cestom, zaobilaze sela i mjesta, obilaze raskrsnice puteva i mostove na rijekama gdje se obino nalazila Maekova zatita ili ve formirane ustake vojne formacije. Poslije nekoliko dana pjeaenja kroz ume Gorskog kotara, bez hrane i vode, vrlo iscrpljen Mile stie kui. Kad su ga roaci ugledali onako iscrpljenog, neobrijanog, mravog, bili su iznenaeni. Jo vie su se iznenadili Milinom izgledu jer je bio obuen u novo vojniko odijelo, s pukom o desnom ramenu, opasan vojnikim opasaem na kome su visile fieklije pune puane municije, a na desnom boku visila je i runa defenzivna bomba. Otac Nikola poslije ljubljenja i grljenja upitao je sina. Pobogu Mile, kako si uspio doi od Suaka do kue pod punom ratnom opremom jer i mnogi nai su to pokuali, ali su na putu zaustavljeni, maltretirani, razoruani od Maekove zatite a potom predati u talijansko zarobljenitvo? Mile se na ovo aino pitanje samo nasmijao i rekao: Treba se snai aa. U prvi sumrak Mile i ena Ljubica iznose iz kue puku, municiju i vojnu odjeu i zakopavaju u zemlju malo dalje od kue. Kroz selo su krstarile ustake i oru- nike patrole traei oruje, municiju i vojnika odijela. Zastraivali su narod govorei da e svaki onaj tko ne preda oruje, ili svaki onaj koji zna da netko posjeduje oruje a o tome ne obavijesti ustake organe vlasti biti strijeljan.

906

Mile se uva da ne doe ustaama u ruke i nikom ne govori o svojoj vojnoj opremi. Oevidac je zloina nad Srbima u Ivanovi jarku 29. jula 1941. Drhtao je od bijesa gledajui kako iz ume Loskunje ustaki zlikovci prebijaju vezane i gole ljude. Gledao je kako ih privode do iskopanih jama i kako ih usmruju udarcima tekih ekia i krampova.

Stupio je u odred Krnjaki Grabovac poetkom novembra 1941. godine. Ve u prvim borbama Milu zapaaju njegove starjeine. Utvruju da je Mile neobino hrabar, u borbi vrlo priseban i oprezan i da posjeduje dovoljno vojnikog znanja za partizansko ratovanje. Koncem januara 1942. Milina jedinica nala se na poloajima Koranski BrijegKosjersko Selo radi kontrole rijeke Korane i obezbjeenja slobodne teritorije Korduna od pravca Barilovia i Duge Rese. Jednog hladnog dana partizanska patrola primijetila je amac na Korani s dvojicom naoruanih. Nisu se htjeli predati pa su pogoeni iz partizanskih puaka pali u amac. Da bi doao do puaka, Mile je uzeo dasku, na nju sjeo i pukom veslao do amca. Iako smrznutih nogu, uspio je pod zatitom drugova doi do amca i uzeti dvije poluautomatske lovake puke s municijom.

Marta 1942. godine 1. bataljon 1. KPO vodio je teke borbe s ustakim i domobranskim kolonama koje su od Karlovca nadirale prema Kordunu. U to vrijeme Mile je lan KPJ i ve vrlo zapaen ratnik. Postavljen je za komandira odjeljenja. Poetkom juna partizanske jedinice 1. KPO napale su jako ustako-domobransko uporite u Topuskom. Prvi bataljon 1. KPO nalazio se na osiguranju u selu Greanima. Oko podne bataljon je grekom nekih drugih jedinica bio opkoljen od ustaa pa su se jedinice bataljona morale borbom prsa u prsa probijati iz okruenja. U toj borbi Mile je na elu svoje desetine juriao na ustae. Mitraljeski meci poparali su mu trbunu kouljicu, tako da su mu crijeva virila iz ranjene utrobe. Milini drugovi iznesli su ga iz borbe i odvezli u bolnicu u Gornji Skrad. Tu je ostao due na lijeenju.

Koncem ljeta ponovno je u jedinicama Kordunakog partizanskog odreda. Za iskazane ratnike vrline i uspjean proboj iz ustakog okruenja Mile je postavljen za komandira voda, a koncem 1943. godine za komandira ete. Nakon nekoliko mjeseci provedenih na toj dunosti postao je najbolji komandir ete a eta najbolja u bataljonu. Naveu samo dva primjera Miline dovitljivosti, opreznosti i hrabrosti. U jesen 1943. Milin bataljon naao se na desnoj obali Kupe u rejonu sela Moravci i Ribari. tab bataljona je organizirao ples i zabavu. Mile je bio protiv plesa i zabave na isturenom poloaju prema neprijateljskim posadama u Skakavcu i Reici. tab bataljona ga nije posluao. Mile ne ide na zabavu ve s etom zauzima pogodne poloaje oko sela. U najveem jeku plesa pred Milinu etu izbijaju ustae koje su uvi za partizanski ples i zabavu krenuli u napad na bataljon. Iznenadni nailazak ustaa Milu ne zbunjuje, on puta ustae da se to vie priblie poloajima ete, a potom ko- manduje brzu paljbu i juri. Ustae su zbunjene. Otkuda partizani na poloajima kada su prema njihovim obavjetenjima trebali biti na plesu. Vatra Miline ete bila je ujedno znak za uzbunu ostalim etama bataljona. One naputaju zabavu i stupaju u borbu pa su ustae ubrzo protjerani na lijevu obalu Kupe. Zahvaljujui dovitljivosti Mile Boia ljudstvo bataljona poteeno je gubitaka, a ustae u paninom bijegu vraaju se u bazu neizvrenog zadatka. Ili drugi slian sluaj koji se dogodio u selu Belaju kod Duge Rese. I ovog puta Mile spaava situaciju jer ponovno nije bio za ples i zabavu. Umjesto toga etom je samoinicijativno posjeo pogodne poloaje i osiguravao drugove na plesu.

907

Duboko u no kad su neki partizani ve legli na spavanje jedna ojaana ustaka eta napada partizane. Ni ovog puta nije uspjelo ustako iznenaenje. Mile je svojom zaslugom i zaslugom cijele svoje ete spasao ljudstvo drugih eta, mada su neki borci bjeali iz kua u veu a neki ak i bez oruja. U toj borbi s ustaama Mile je, pored ostalog, spasio ivot lanova taba odreda. Ovakvih i slinih podviga moglo bi se jo nabrojiti a i ova dva primjera, turo napisana, govore koliko je Mile u dva navrata spasio ljudskih ivota i gubitak naoruanja.

Poetkom 4. neprijateljske ofanzive Milina supruga, sa starijim sinom Nikolom od dvije godine u torbi na leima i mlaim sinom urom od svega par mjeseci u drugoj torbi na prsima, odstupala je pred Nijemcima sve do Livna i tek sredinom maja 1943. godine vratila se iz izbjeglitva sa ivom djecom. Mile je znao da su mu ena i djeca nestali u ofanzivi. Iako ih je bezgranino volio, ostao je cijelo vrijeme u jedinici i jo ee se tukao s neprijateljem.

U proljee 1944. godine u vrijeme njemake operacije ah neprijateljski metak pogodio ga u grudi iznad srca i zaustavio se u kosti lopatice. Opet je Mile nekoliko mjeseci na lijeenju u Petrovoj gori i im je prizdravio vraa se u jedinicu. Zatim su uslijedile akcije ienja dijela Kapele od etnikih ostataka. U jednom sukobu s etnicima i Nijemcima Mili je netko prebio nogu ispod koljena. U prvo vrijeme bio je pri svijesti. Grupa Nijemaca i etnika prilazi ranjeniku s namjerom da ga iva zarobe. Mile, mada teko ranjen, iza jednog zaklona ubija iz pitolja dvojicu neprijateljskih vojnika.

U tom momentu borci ete Ninka Potkrajca odbacuju neprijatelje i izvlae ranjenog Milu s poloaja. Nakon ozdravljenja Mile je u septembru 1944. postavljen na dunost komandanta 3. bataljona 3. udarne brigade 8. divizije.

Mada jo nesiguran na ranjenu nogu, Mile ide iz akcije u akciju kao da je najzdraviji. U najteim borbama novembra 1944. Mile se nalazi svuda s bombaima, s izviaima i jurinicima na Trojvrhu i Vojnovcu. Zahvaljujui takvoj upornosti komandanta, bataljon uspijeva da probije jake fortifikacijske utvrde u kojima je poveo ogorenu borbu prsa u prsa, dok na koncu neprijatelj nije bio prisiljen da poslije velikih ljudskih gubitaka napusti Mudri glavicu i da se povue u Vojnovac.

U toku 6. i 8. februara 1945. godine jae ustake i domobranske snage iz Ogulina uspijevaju da iznenadno opkole jedinice 3. brigade u rejonu Plakog. U oba sluaja bataljoni brigade dovedeni su u teku situaciju. Opet je dola u obzir dovitljivost, hrabrost i vjeto komandovanje Mile Boia. Njegov 3. bataljon nazvan je Mala brigada, to su u brigadi svi prihvatili. U svim kasnijim borbama oko osloboenja Vaganca, Bihaa i borbama za Ilirsku Bistricu Mile je na elu svog bataljona, svoje Male brigade.

Nakon osloboenja Mile odlazi u artiljerijsku oficirsku kolu i s odlinim uspjehom zavrava kolovanje. Ostaje na dunosti u artiljerijskim jedinicama u Beogradu i upriji. Jedno vrijeme je i nastavnik u artiljerijskoj oficirskoj koli. Godine 1960. Mile je zbog slabog zdravstvenog stanja penzionisan u inu artiljerijskog potpukovnika. ivi u Tuilovakom Cerovcu gdje je umro 1982. godine i s velikim poastima svojih ratnih drugova i mjetana Cerovca pokopan na mjesnom groblju u Cerovcu.

Ignjatije Peri Gnjaco

908

MIKO BREBERINA, KOMANDIR PRVE PROLETERSKE CETE KORDUNA

Iako to do sada nije u biografskim podacima Mile Breberine Mika posebno navoeno, prema kazivanju njegova brata ure (sada ivi u Beogradu), Miko je roen 1915. godine u Sjedinjenim Amerikim Dravama u obitelji s etvero djece, otkuda su se vratili 1921. godine. Tada je otac kupio imanje kraj eljeznike stanice Skakavac. Prema istoj izjavi ure Breberine Miko je u SAD poao i u prvi razred osnovne kole i dosta je dobro govorio engleski jezik. Po povratku u domovinu Miko je 1922. godine nastavio kolovanje u Trebinji.

Ustanak na Kordunu izbacio je niz heroja koji su se istakli u krvavim borbama s okupatorom i posebno ustakim krvnicima. Cilj okupatora i narodnih neprijatelja bio je unititi cijeli srpski narod Korduna, od djece i ena do staraca. Tako je i poelo ubijanjem nedunog stanovnitva i paljenjem itavih sela.

U tako izuzetno tekoj situaciji razvija se ustanak na Kordunu, a s njime organizovani borci i rukovodioci odluni da sprijee totalno unitenje ivlja Korduna i spremni dalje prenijeti ustanak na druge krajeve u Hrvatskoj u sklopu opeg ustanka u Jugoslaviji.

U tim borbama kalio se i razvijao Miko Breberina, da bi poslije toga krenuo s Korduna za Pokuplje i Zumberak.

Vodei bataljon odreda i cijeli Zumberako-pokupski odred u tromjesenim borbama s okupatorom i ustakim izrodima, iznio je veliku pobjedu u tom kraju, navukao na sebe niz ofanziva, izdrao pobjedonosno u svima, ojaao odred brojano i borbeno te stvorio uslove da dva bataljona odreda uz 1. proleterski bataljon formiraju 13. proletersku brigadu, kojoj su stvarani uslovi za djelovanje na tom terenu.

O prvom susretu s Mikom prilikom njegova dolaska u partizane kao i njegovim plemenitim ljudskim osobinama, usprkos teke line tragedije prouzrokovane krvavim ustakim zloinom nad cijelom Mikovom obitelji, lijepo govore i sjeanja Stanka Opaia anice:

Ni ja nisam do rata poznavao Mika Breberinu. Bio sam lan Kotarskog komiteta Vojni i znao sam da u selima oko Vukmania, gdje se Mile rodio i ivio, nijesmo imali partijske elije ni komunista. Prvi sam ga put vidio u novembru 1941. godine. Moja je prva eta razoruala ustaku posadu na eljeznikoj stanici u Skakavcu. Zarobljene smo razoruali i pustili, a da nijesmo ni provjeravali ima li meu njima ustaa i andara. Povukli smo se kroz Babinu goru u Cvijanovie u Brezovoj glavi. Kako smo se oko Skakavca vukli po blatnim odvodnim jarcima, svi smo bili mokri i prljavi do zuba pa se tu suili i odmarali. Straar mi javi da je iz Trebinje doao neki momak i trai da sa mnom razgovara. Zanimalo me da ujem, ali nijesam se nadao tako crnim vijestima kakve je on donio.

909

Bio je visok i naoit momak oko 27 godina star i vrlo ozbiljnog ponaanja. Sjeo je kraj mene i staloeno poeo priati. Zovem se Mile Breberina, Dua- nov sin, ali me od djetinjstva zovu Miko. Mi smo tamo Srbi u neposrednom komiluku s Hrvatima gdje i pomijeani, ali nikada meu nama nije bilo svae. Hrvati ne vole ustae kao ni mi, pa su iz svega dvije ili tri kue neki otili u ustae, ali to su oduvijek bile lopovske kue kakvih svagdje ima. Znali smo da vlast prijeti Srbima jer su neke ve davno odveli u nedoiju te smo mi odrasli mukarci stvorili strau pa se povlaili u gajeve ako naie ustaka patrola. Neja nam sve do sada nijesu dirali. Culi smo za vas, ali gdje ste vi trideset kilometara daleko. Sada smo uli pucnjavu oko eljeznike stanice. No, im se stialo, iz Karlovca su doli ustae i zaredali po srpskim kuama. Mi se opet sklonili jer ni sad nismo vjerovali da e neja dirati. Ali, kad su otili i mi se vratili kui, nali smo neuveno zlo. Kue sve u krvi, lee roditelji, ene i djeca prerezanih grkljana. Zastade on i oblie ga suze, a mi se naprosto skamenili, niko ne umije rijei prosloviti, a mislim da tu rijeima i nije bilo mjesta. Potraj a to, a on opet nastavi. ta smo mogli, sahranili smo ih na brzinu, a strae su motrile da i nas ne iznenade. I to je eto sve pa ja doao da vas potraim i da me primite u etu, a doi e i drugi jer sad druge nije. I dok sam ja razmiljao, sad vie i ne znam o emu i oekivao nastavak prie o ovoj groznoj drami, upade moj vodnik Grga, bivi trgovaki pomonik, i poe objanjavati o naim komunistikim principima, o revoluciji. Mile slua reklo bi se paljivo ovu tiradu, pa e opet sasvim sabrano.

Ne znam vam ja, drugovi, ta su to principi, ali znam ta je ljudski, a to nije. Pismen sam. Cuo sam da se podavno ovako neto dogodilo negdje tamo kod Kladue, ali nigdje to ne proita. I va sam neki letak proitao a ni u njemu to nije pisalo. Pisalo je o Blagaju i Glini, ali tamo su ubijeni ljudi a ne djeca i ene. Sad kada smo sahranjivali neja, znate kako nam je bilo kraj zla kakvo svijet nije upamtio. Eto, mogli smo i mi sada poklati one tri ustake porodice, ali niko to od nas ne moe. Pa to ne mogu raditi ljudi. Na to bi ja na primjer liio drugima i samom sebi da uzmem no i djecu koljem. Doa.i sam da me primite u etu da se borim, da se krvnicima svetim. Pa ako poginem, neka poginem kao ovjek.

Meu komijama Hrvatima imam mnogo prijatelja. Znam da nijesu ustae, a nama je Srbima ovdje s njima ivjeti. Jer kud bi, svagdje je ovjek tui osim na svom ognjitu. Nuda mene goni na ovaj put, ali ne oekujem da e, kako ovaj drug ree, ovi moji prijatelji Hrvati krenuti tako lako za mnom, jer im niko djecu ne kolje niti e klati. Ti drue ree da si Hrvat i cijela ti porodica komunisti. Vjerujem, jer ujem da ustae ubijaju i Hrvate komunista i da su u Karlovcu pobili sve koje su uhvatili. E, pa kud si i ti drue mogao nego kao i ja u ajduke, taki je vakat.

Grga je zautao, a ja koji sam dobro poznavao duu kordunskog seljaka naprosto sam se zadivio ovim trezvenim i mudrim rijeima razumnog seljaka koga jo duh Komunistike partije nije ni dodirnuo, a u njegovom je rezo- novanju ne samo ista linija NOV i KPJ, ve u tim je rijeima i humanost, vitetvo i perspektiva upravo u ovome momentu najaktualnija. Bio sam lan GH, komandant bataljona i zreo ovjek pa sam smatrao da bi sad poslije ovoga bilo glupo da Mili priam o sovjetskoj revoluciji i poput skojevca paro- laim kad vidim da je on taj stepen svojom ivotnom kolom preao i da mu parole o Rusima zasad nisu potrebne.

Razumljivo je da sam ga rado primio, a za njim su zaista dolazili i drugi. Od njih sam uo da se Miko ni do rata nije, kako narod kae, krstio na svakoj

910

upriji pa se ni andari ni optinski takori nisu voljeli s njim sretati. Mile ve u prvim akcijama pokaza ne samo hrabrost nego neto mnogo vie da zna misliti i da vojnikoj umjenosti pridaje najvei znaaj pa tome ui druge oko sebe. Iako je od prirode bio utljiv, esto bi mladiu koji srlja rekao: Lako je poginuti, to moe svako, ali treba da neprijatelj ee bude meta tebi nego ti njemu. Bio je, dakle, kao roen za vojnog starjeinu, upravo u tome vremenu poetaka kad su samo takvi mogli stvarati vojsku, kad se samo hra- brou i umjenou stjecala ljubav i povjerenje boraca.

Mile spada u onu plejadu bistrih seljaka ratnika koji su kroz vjekove, neznani do tada, u svim kriznim situacijama svojim talentom iskrsavali i postajali narodna nada i uzdanica, to potvruje i vjekovno hajdukovanje i ovaj sada na ustanak kad goloruki nemamo drugog naina da se naoruamo osim hajduke busije gdje s dvije puke otimljemo treu. Sad kad je KPJ kao jedina organizirana snaga pozvala narod na ustanak, evo upravo su ovakvi kao Mile vie djelom nego rijeima mogli stei ugled i povesti selo pod barjak Komunistike partije, pa tek onda postati njen lan.

Da bi se shvatila posebna uloga i uspjesi Mika Breberine na podruju Zum- berka i Pokuplja za vrijeme tromjesenih borbi do formiranja 13. proleterske brigade, potrebno je ukazati na neke specifinosti tog podruja u to vrijeme.

Dizanjem ustanka CK KPH pridavao je posebnu panju razvitku narodno- oslobodilakog pokreta u umberku i Pokuplju. Odlueno je da se formira odred i uputi u Zumberak, a neposredno prije toga dolo je do poznatog i traginog bijega grupe komunista iz logora u Kerestincu.

Poslije ovog neuspjeha u Zagrebu se poetkom augusta 1941. formira prva grupa partizanskog odreda od 13 drugova i 12. augusta 1941. upuuje preko Samobora za Zumberak. Ta grupa popunjena je do konca augusta do 37 drugova, kad je napadaju andari iz Kalja. Grupa je razbijena i povlai se pojedinano ili u manjim grupicama, od kojih je vei dio pao u ruke ustaa, otpremljen u logor Jastrebarsko, a kasnije je 9 drugova strijeljano u Zagrebu. Za sudbinu prvog partizanskog odreda u umberku ima vie razloga. Naime, vrsta politika veza s narodom, uvrivanje te veze pravina primjena partizanske taktike ratovanja bili su odluujui za opstanak odreda i njegov razvitak. On to nije ostvario i zato se nije uspio odrati.

Radi ubrzanja ustanka sjeverno od Kupe u Pokuplju i umberku, poslije uvenog razbijanja neprijateljske ofenzive na Petrovu goru maja 1942. godine i proboja iz obrua jedinica i naroda Korduna, tab Grupe kordunakih odreda u julu 1942. godine Naredbom br. 26 nareuje formiranje Zumbera- ko-pokupskog NOP odreda. Tom naredbom formiran je prvi bataljon odreda i stavljena pod komandu odreda eta u Pokuplju i eta na sektoru Bosiljevo Vukova Gorica. Bataljonom odreda rukovodio je komandant Miko Breberina, prekaljeni borac i rukovodilac iz krvavih dana i okraja u Petrovoj gori i oko nje. Njegova posebna veliina kao rukovodioca i neustraivog borca dosegla je divljenje i u samom proboju iz obrua u Petrovoj gori preko Biljega.

Proleterska eta kojom je tada rukovodio Miko primila je na sebe zadatak. Trebalo je ne samo probiti obru ve i razbiti ga te stvoriti uslove da se narod izvue iz obrua. Taj zadatak je izvren s punim uspjehom. Hrabrost Mikova povela je etu koja je naprosto pregazila tri reda neprijateljskih rovova, tako da su se preostali ustae dali u panian bijeg da ih se nije moglo dalje slijediti u proganjanju.

Taj komandant u junu 1942. godine postrojava u Petrovoj gori bataljon od 125 boraca dobro opremljenih i naoruanih pukama i s 11 pukomitraljeza.

911

1Prima sa tabom odreda od komandanta Grupe kordunakih odreda anice Opaia posljednja uputstva za svoja dejstva u Pokuplju i umberku. Tu ih ekaju neprestane borbe i nema predaha. Na ovom novom terenu daleko je od svojih popaljenih kua i od svojih roaka. Novi teren u tom momentu nije jo spreman prihvatiti ustanak, ve se za to treba izboriti kroz krvave borbe politikim radom i pravilnim odnosom prema narodu.

Nou 16/17. jula 1942. bataljon kree preko Gornjeg Sjeniaka i prelazi rijeku Kupu kod Kupine te usput vri napad na dvorac na ribnjaku u Crnoj Mlaki (9 km jugoistono od Jastrebarskog). Ubijena su dvojica ustaa i ustaki upravitelj ribnjaka, a 2 su andara zarobljena. 18/19. jula bataljon prelazi eljezniku prugu i cestu ZagrebKarlovac kod Jastrebarskog i ulazi u selo Petrovinu, gdje je zaplijenjen materijal u opinskoj zgradi, a arhiva spaljena. Pojava jae grupe aktivnih partizana izaziva Glavni ustaki stoer u Zagrebu da odmah uputi jednu ustaku satniju u Jastrebarsko, a istovremeno iz svojih posada Jaska, Krai, Sv. Jana, Pribi i Slaveti poduzimaju napad na bataljon i tab odreda. Obru stvoren oko sela Petrovine brzo je probijen, ali u borbi gine komandant odreda Slavko Klobuar ort. Od tada pa do formiranja 13. proleterske brigade Miko Breberina vri dunost komandanta odreda. I dalje je uvijek u prvim borbenim redovima i svojim primjerom djeluje na ostale borce.

Probivi obru Miko vodi odred u juri na posadu u Slavetiu, otkuda ustae, vidjevi juri partizana, bjee i ostavljaju svoje poloaje. Istu veer uspostavljena je veza sa umberakom partizanskom etom.

Neprijateljski dnevni izvjetaji u to vrijeme pokazuju, kako je neprijatelj panino opisivao pojavu i udarnike akcije partizana u Pokuplju i umberku, procjenjujui ih svagdje na vie stotina i traei hitna pojaanja svim svojim posadama.

Dvadesetog jula ustae uz nova pojaanja produavaju s akcijom ienja u umberku. Njihovi napadi usmjereni su iz tri osnovna pravca: JaskaSv.JanaPeno, KraiKostanjevaceljezno i SamoborStojdragaNovo Selo s ciljem unitenja partizanskih snaga u rejonu PenoGrabarBudinjak. Neprijatelj s pet aviona bombarduje poloaje odreda, ali bez uspjeha. Miko prebacuje odred preko ceste Novo SeloGorinja Vas te razbija ustae na toj cesti i unitava 3 motocikla s prikolicom. U borbi s partizanima kod Planine i Novog Sela ustae su imale 46 mrtvih i vei broj ranjenih.

Tako je poelo prvih dana dolaska u Zumberak, gdje je odred pod rukovodstvom hrabrog Mika Breberine razbio neprijateljsku ofanzivu nanijevi mu osjetne gubitke.

Dvadesetetvrtog jula odred se prebacuje u Cernjeu Vas i Abatovu goru gdje je uspostavljena veza sa slovenskim Krkim odredom. Odred odmah napada Talijane iz garnizona Kostanjevac, ije su patrole do tada slobodno krstarile tim terenom. Talijani su satjerani u uporite Kostanjevac, a zarobljeno je pedesetak puaka, tako da je odred dio oruja mogao dati Krkom odredu.

Odred tada ima ve 320 boraca, 15 pukomitraljeza i jedan teki mitraljez a sainjavaju ga: bataljon Josip Kra, jaine 197 boraca, eta Kljuka u Pokuplju sa 110 boraca i tab odreda. U selu Ostri osniva se bolnica odreda, prva partizanska bolnica u umberku.

U izvjetaju taba Grupe kordunakih NOP odreda 29.7. 1942. tabu 1. operativne zone o pokretu neprijateljskih snaga u pravcu umberka, izmeu ostalog, kae se: . . . ovo njihovo putovanje (misli se na Zumberaki odred) po svim obavjetenjima sprijeilo je ofanzivu na Kordun. Naime, poelo se

912

priati po hrvatskim krajevima da je nekoliko hiljada partizana stiglo u Zum- berak i na njih je odmah krenulo nekoliko bojni. Iz Karlovca krenula je jedna ustaka bojna, a isto tako iz Zagreba nepoznat broj neprijatelja....

Ustaki glavni stoer u svom izvjetaju broj 206 od 25. 7. 1942. godine o akciji ienja, koju je vodio ustaki potpukovnik Jurkovi, procjenjuje da su se partizanske jedinice probile preko ceste Novo SeloPoklekStojdraga, uz gubitke od 2030 mrtvih i 8 ranjenih. Meutim, partizani su imali samo jednog ranjenog borca. Dan kasnije u izvjetaju br. 207 od 26. 7.1942. godine ge- neral-porunik vitez Laxa priznaje da pothvat u Zumberakoj gori nije dao nikakvog uspjeha.

Na Gorjancima je dogovorena suradnja s drugovima Slovencima i napravljen plan za partizansku ofanzivu u Zumberku i Pokuplju, te plan napada na ustaka uporita. Miko Breberina ne daje jedinicama odreda dulji odmor, ve trai stalne napade na komunikacije i uporita dok je neprijatelj u strahu i panino precjenjuje snage partizana.

Petog augusta uz prethodne pripreme Miko vodi bataljon Josip Kra na andarmerijsko uporite Kalje, koje je bilo dobro utvreno i opasano rovovima. Kalje je zauzeto poslije 55 minuta borbe. Borba je bila estoka jer su se andari uporno branili, ali kada je Miko poveo bataljon na juri, andari su bili istjerani iz rovova. Ubijeno je 4, a zarobljeno 26 andara. Zaplijenjeno je: 1 pukomitraljez, 38 puaka, 4000 metaka, 9 bombi, 6 pitolja, 46 ebadi, 35 pari odijela i injela te 5 kola raznog odjevnog materijala i ivenih namirnica.

Uestali uspjesi boraca koje je vodio Miko Breberina stvorili su vrlo dobro raspoloenje kod partizana koji su cijelim putem pjevali. Narod ih je primio s oduevljenjem, jer je to za njega bio veliki dogaaj. S udom je promatrao kako partizani sprovode zarobljene. Kada je podijeljen zaplijenjeni materijal, svi su borci bili obueni u vojnika odijela, to je posebno traio Miko jer je i to doprinosilo vojnikom izgledu i disciplini. Bila je to sada ve prava vojska pod rukovodstvom autoritativnog i voljenog komandanta Mika Bre- berine.

Dotadanji uspjesi, a posebno ovaj posljednji, imao je velik znaaj za razvitak NOB-a u Zumberku. Ustae su pobjegli iz svojih uporita u Soicama i Otrcu, ime se poluosloboeni teritorij proirio do KostanjevcaSv. Jane Stoj drage. Cesta KostanjevacStojdraga nije vie bila pod kontrolom neprijatelja. Stvoreni su mnogo bolji uvjeti za intenzivan politiki i propagandni rad i mobilizaciju naroda. Od dobrovoljaca omladinaca iz opine Kalje, Ra- datovii, Soice, Horvata i Okia formirana je u Penu Zumberaka omladinska eta koja je brojala 80 boraca naoruanih s dva pukomitraljeza i pukama. Za komandira ete odreen je Duka Breberina, a polit, komesara Drago Vuji Spaha. Formirana je i pionirska eta sa zadatkom ruenja komunikacija u Zumberku i komunikacije ZagrebKarlovac.

Akcije su nastavljene na cijelom podruju odreda. Srueno je 200 telefonskih stupova na cesti u Budinjaku i izvren je napad na andarmerijsku stanicu u Stoj dragi. andari su tokom noi istjerani iz rovova, a ujutro napustili uporite i povukli se u Sloveniju. Na cesti prema Samoboru zapaljen je jedan kamion. Kod Zdenine napadnut je teretni vlak s cisternom. Deset cisterna je uniteno. Pruga izmeu Zdenine i Jaske je razruena, a teretni vlak koji je naiao izletio je iz tranica i unitena je lokomotiva i 6 vagona cisterni.

Poslije toga Miko Breberina vodi bataljon Josip Kra u napad na neprijateljsko uporite u mjestu Kostanjevac. Napad je predvien u samo svitanje

5g ZBORNIK 19 913

18/19. 8. pred zoru. Dok su se ete pribliavale Kostanjevcu, desio se neobian sluaj. Naime, partizan Mirko Ivanovi Siko dolazei iz Slovenije i traei odred zalutao je i cestom nenamjerno uao u neprijateljsko uporite Kosta- njevac. Kad je primijetio ustae i andare, snaao se, bacio bombu i otvorio vatru iz automata, nakon ega je posada panino pobjegla u Krai. Uzalud je Miko naredio juri u kome je sam bio najbri i poveo borce za sobom. Neprijatelj je bio toliko preplaen stalnim napadima partizana, da je u ovom sluaju bio neuhvatljiv. U garnizonu je bio samo partizan Siko koji je s uenjem doekao partizane.

Uzrok ove demoralizacije neprijatelja bio je u neprekidnoj partizanskoj ofanzivi i pokretljivosti, tako da je neprijatelj stalno procjenjivao veliinu i jainu partizanskih snaga.

Takvo panino raspoloenje kod neprijateljskih garnizona u umberku omoguavalo je uspjeno izvoenje akcija, samo je trebalo brzo i iznenadno napadati.

19.8. 1942. bataljon Josip Kra vri napad na neprijateljsku posadu u Pribiu. Napad je poeo u 5 sati ujutro. Za jedan sat bile su razoruane sve zasjede na prilazima Pribiu, ali andari zabarikadirani u andarmeriji branili su se uporno bacajui bombe i tukui iz 3 mitraljeza. Borba je trajala tri sata kroz koje vrijeme stie posadi pomo iz Kraia, ali je bila odbijena. Nakon divnog rada bombaa i minera andarska zgrada je zapaljena i neprijatelj se predao ne videi drugog izlaza.

I ovdje je prisutnost Mika Breberine u sva tri sata borbe bila odluujua, jer je stalno bio u prvim redovima, juriao i bacao bombe zajedno sa svojim borcima. Od 60 neprijateljskih vojnika 29 je poginulo a 31 je zarobljen. Zaplijenjena su 3 pukomitraljeza, svi karabini, dosta municije i opreme. Na partizanskoj strani nije bilo gubitaka. Poslije toga avioni su nadlijetali Pribi, ali nita nisu mogli uiniti poto su bili natjerani vatrom partizanskih pukomitraljeza. Po povlaenju partizana iz Pribia ovdje je stiglo 300 neprijateljskih vojnika, a u Sv. Janu i Slaveti po 100 neprijateljskih vojnika.

Bataljon Josip Kra pod rukovodstvom komandanta odreda Mika Breberine dalje neprekidno napada na vie strana. Napadnuto je Klina Selo i zapaljena opinska zgrada, a 20. 8. zaustavljen je putniki vlak na pruzi Ja- skaZdenina. Vlak je zapaljen a dvije lokomotive punom parom putene su prema Zagrebu i kod eljeznike stanice Horvati iskoile su iz tranica i razbile se. U vlaku su uhvaena dva policijska agenta i talijanski vojni atae. Zaplijenjeno je mnogo ratnog materijala. 21/22. 8. zapaljena je opinska zgrada u Sv. Martinu kod Samobora i opinska zgrada u Desincu.

Glavni ustaki stoer bio je zbunjen svakodnevnim napadima na saobraaj- nice i zato nareuje: Dok se ne pojaa osiguranje na eljeznikoj pruzi ZagrebJastrebarsko, obustavljen je od juer pa do daljnjega svaki noni promet na eljeznikoj pruzi ZagrebKarlovac i to za vrijeme od 20 sati do 5 ujutro.

25. 8. razbijeni su iz zasjede ustae na cesti SamoborJaska, uhvaen jedan kamion i tri ustae na motorkotaima. 26. 8. voena je borba sa 600 ustaa kod sela Katarina. Ustae su natjerani na povlaenje, a na bojitu ostavili 6 mrtvih. Redovno su odravani zborovi s narodom ovog kraja.

Poslije napada na Pribi Miko vodi bataljon Josip Kra u napad na ustaku posadu u Vivodinu. Uplaena posada bjei ostavivi uporite im je primijetila partizane. Izvrena je pljenidba materijala u opini i zapaljena opinska zgrada.

914

Istovremeno vrlo aktivnu i uspjenu borbu vodi eta Kljuka s 4. bataljo- nom 1. kordunakog partizanskog odreda u Pokuplju, gdje stalno napadaju posade i komunikacije te 8/9. likvidiraju 8. posadu u Pisarovini.

Zbog ovakve aktivnosti partizana na podruju Zumberka i Pokuplja neprijateljski izvjetaji javljaju: Radi osiguranja prostora oko eljeznike pruge i ceste SisakVelika GoricaZagrebHrv. Leskovac obrazovan je 18. 8. poseban odsjek pod zapovjednitvom ime Benkovia sa sjeditem u Lekeniku. Od eta upuena je jedna novaka bojna iz Zagreba, jedan laki oklopni sat iz Zagreba, jedan sat novake bojne iz Karlovca i dijelovi opkoparske bojne iz Siska. Danas se upuuje jo i ostatak cijele novake bojne iz Karlovca. (Dnevni izvjetaji br. 231 od 10. 8. 1942.)

Poslije likvidacije ustakih uporita u Zumberku slobodan teritorij se proirio. Opine Kalje, Soice, djelomino Radatovi, Krai, Sv. Jana i Stoj draga bile su slobodne. Do konca augusta 1942. u Zumberku i Pokuplju osnovani su NOO-i u mnogim selima.

Mora se naglasiti da je odred sa svojim tabom i komandantom Mikom Berberinom djelovao samostalno ikao je formalno potpadao pod tab 2. operativne zone koji se za itavo to vrijeme nalazio u Zagrebu.

Zbog breg i energinijeg djelovanja na terenu Zumberka i Pokuplja tab Grupe kordun. partizanskih odreda upuuje na taj teren 4. udarnu brigadu odmah poslije njenog formiranja.

S 4. udarnom brigadom stalno djeluje i Zumberako-pokupski odred s ba- taljonom Josip Kra, kojeg iz bitke u bitku vodi Miko Breberina.

U to vrijeme u Zumberku se nalazi Ivo Lola Ribar i njegov otac Ivan Ribar, koji su iz neprijateljske ofanzive prebaeni s ostalim drugovima pored Jastre- barskog, Cvetkovia i Crne Mlake do Kupine gdje su prebaeni preko Kupe dalje za Kordun.

Ofanziva na umberako podruje poinje 14. 9. Od oruanih snaga neprijatelja uestvovali su: 1. gorski zdrug, dvije ustako-domobranske pukovnije, 13. ustaka bojna i vei broj talijanskih jedinica. Od partizanskih snaga ovdje se nalazila: 4. kordunaka brigada, bataljon Josip Kra i Omladinska eta Zumberako-pokupskog odreda, ukupno oko 1500 partizana. Neprijatelj je angairao oko 8000 vojnika, potpomognut avijacijom i jaom artiljerijom. Tokom ofanzive ove partizanske snage vode borbe u centralnom dijelu Zumberka gotovo u obruu. Neprijatelj stalno bombarduje naroito sela Peno i Staniii, ali bez uspjeha. 14/15. 8. 4. kordunaka brigada probija ustaki obru na cesti Novo SeloKostanjevac. U selu Orehovac formira se zajedniki operativni tab 4. kordunake brigade, Zumberako-pokupskog odreda i Krkog odreda.

18. 9. 4. kordunaka brigada preuzima sve ranjenike i kree za slovensku bolnicu usputno na svom borbenom putu, a bataljon Josip Kra i Krki odred kreu za Jugorje.

20. 9. formira se Operativni tab Zumberakog i Krkog odreda, a za zajednikog komandanta izabran je Miko Breberina, komandant Zumberako-po- kupskog odreda, koji je s punim uspjehom do tada rukovodio Zumberako- -pokupskim odredom, na jednom specifinom terenu gdje prije toga nije bio razvijen ustanak, a stanovnitvo je bilo razliito raspoloeno prema ustanku. Samo vojniki uspjesi mogli su stvoriti povoljnije uslove rada potrebnog za dizanje ustanka. Ovaj zadatak Miko je izvrio s punim uspjehom, ulaui u to sav svoj autoritet, sposobnost velikog vojnika i posebno neustraivog borca

915

bez premca, u kome su svi partizani gledali uzornog starjeinu. U svakom momentu bio je prisutan ondje gdje je borba bila najea. Kroz ovaj tromjeseni pregled najvanijih dogaaja na terenu i djelovanja odreda treba gledati Mika koji je ove teke zadatke izvrio tako uspjeno. Stvorio je na tom terenu sve uslove za dizanje ustanka i djelovanje jaih jedinica. Ne mirujui ni jednog trenutka Miko u ulozi komandanta operativnog taba Zumberakog i Krkog odreda odmah priprema akciju na izdajniku belu gardu u selu Dol (11 km jugoistono od Novog Mesta). Talijani su stalno tukli podruja Gorjanaca artiljerijom i avijacijom, ali bez uspjeha.

Partizanske jedinice odmah vre napad na posadu od 40 andara u koli u Soicama. Napad je izvrio bataljon Josip Kra bez svoje tree ete, ali u sadejstvu s jednom etom Krkog odreda. I ovdje je dola do izraaja Miko- va umjenost koji je brzim napadom potpuno iznenadio neprijatelja, tako da se brzo predao. Zarobljeno je 40 andara, sva vojnika oprema i naoruanje. Miko opet ne miruje ve odmah poslije neprijateljske ofanzive udara po neprijatelju u Kalju, Gornjoj Vasi i Novom Selu.

Dunost komandanta Zumberako-pokupskog odreda Miko Breberina obavljao je sve do studenog 1942. tj. do formiranja XIII udarne brigade Hrvatske Rade Konar u Sjeniaku. Odred u tri mjeseca krvavih ali uspjenih borbi stvorio je uslove za razvoj i djelovanje jaih jedinica na podruju Zumberka i Pokuplja te dalji i bri razvoj ustanka na tom terenu. Sve navedene bitke, napadi na neprijateljske posade, komunikacije i objekte, manevriranje za vrijeme neprijateljskih ofanziva vezani su uz ime i djela Mika Breberine. Za tri mjeseca krvavih borbi odred je izdrao na tom terenu, stalno navlaei na sebe sve vee i jae neprijateljske snage koje su teile likvidirati partizanske jedinice neposredno pred Zagrebom. U tome nije uspio. Naprotiv, partizanske jedinice su poslije svake borbe bivale sve jae brojno i po naoruanju. Ponovno su napadale neprijateljska uporita i opet stvarale slobodan teritorij.

Miko nije imao mogunosti da nastavi zapoetim djelom kojeg je do tada s punim uspjehom obavio. Njegov odred s dva bataljona boraca ulazi u sastav 13. udarne brigade. Kod toga borci s ponosom nose sve uspomene na velika djela svog komandanta Mika.

On sam nastavlja borbu rukovodei bataljonom 15. udarne brigade 8. udarne divizije sve do svoje pogibije marta 1943. u borbama kod Vrhovina.

O Mikovom liku kao ovjeku, borcu, komunisti i heroju lijepo govori i zapis njegova druga i suborca iz 15. udarne brigade Milia Napijala:

Jo i prije naeg boljeg upoznavanja o Miku sam uo dosta pria kao borcu Partizanskog odreda Loskunja, kao komandiru 1. kordunake proleterske ete i kao visokom vojnom komandantu u Zumberku. U tim priama, koje su se pronosile meu borcima i narodom, bilo je mnogo elemenata koji su nedvosmisleno ukazivali na Mikovu nevjerovatnu linu hrabrost, na njegovu odlunost i domiljatost u svim borbama koje je vodila njegova jedinica. Culo se mnogo tota o njemu i njegovim brojnim borbama s neprijateljem. Da samo poneto i ovla spomenem. Miko je razoruao posadu u Kamenskom. Poto im je pokupio oruje, onda ih je probudio. Miko je postavljen za komandira proleterske ete koja ima 12 pukomitraljeza. On se probio iz obrua na Petrovoj gori prosto pregazivi neprijatelja, onda se probio s proleterskom etom iz ustakog okruenja kod Petrovine briui ubitanom vatrom iz svih pukomitraljeza u pravcu proboja. Miko je uvijek meu borcima, i u juriu, i u svakoj borbi s bombama, karabinom ili pitoljem u rukama. Miko i njegovi borci potukli su neprijatelja ovdje, napravili ono tamo uz mnogo kon

916

kretnih pojedinosti. I ne samo da se prialo, nego su se i pjesme o tome pjevale.

Kad se o nekom pria i pjesme javljaju meu partizanskim borcima i narodom kao o nedostinom uzoru, to samo za sebe govori o njegovoj izuzetnoj ljudskoj, borakoj i revlucionarnoj linosti.

Mika sam poeo upoznavati izbliza kad je on ve dobrano postao naa partizanska legenda. To je bilo u prvoj polovini decembra 1942. godine kad je postavljen za komandanta 1. bataljona 15. kordunake brigade, bataljona iji borci potjeu sa sjeverozapadne strane Petrove gore, a stasali su u partizanskim odredima: Miholjsko, Crna Lokva, Jurga, Raonja, Vojinica, Kljuar, Brdo i Gaea Selo. Ti borci su stekli mnoga borbena iskustva u borbama koje su vodili za osloboenje Vojnia, u martovskoj ofanzivi na Kordun 1942, u proboju neprijateljskog obrua na Petrovoj gori, 14. maja1942. u svim borbama u 1. brigadi NOV i PO Hrvatske, zajedno s Lianima i Banovcima gdje spadaju borbe za prvo osloboenje Jezerana, Vaganca, Dre- nika, Slunja i mnoge druge. Bez mnogo opisivanja pravi borci dobili su pravog komandanta.

Prvu ozbiljnu borbu pod Mikovom komandom 1. bataljon je vodio za osloboenje Cemernice 14. 12. 1942. Prvo osloboenje Cemernice je izvedeno uz teke borbe i relativno velike rtve. Toliki gubici su nastali zbog uporne odbrane neprijateljske posade i zbog prevelikog oduevljenja boraca kad su vidjeli nae tenkove pa su otvoreno krenuli u prvi juri. Takvom stanju je pridonio i nepodobniji teren za oslobodioce, a najvie pripremljenost i oekiva- nost posade za borbu s nama i naim tenkovima. Sve krupnije voe u emer- nici je porueno preko ceste, a ispred njihovog utvrenja je napravljena jaka barikada s gusto i vrsto ukopanim drvenim stubovima na pogodnom dijelu ceste. Borci i starjeine bataljona doznali su za tenkove neposredno pred polazak u napad. Mika su se teko dojmile pale rtve jer na tolike nije navikao. Sva razmiljanja o tome su se svodila na ono openito: ustaka obavjetajna sluba je na vrijeme doznala za na napad i za nae tenkove. Tenkovi su inae dopremljeni iz Slunja.

Nakon Cemernice predstojao je mar prema Saborskom i borbe za osloboenje toga mjesta i Like Jesenice, zajedno s ostalim bataljonima 15. brigade i 5. brigadom. Tamo smo se bavili ustaama, domobranima, etnicima i Talijanima, ruenjem like pruge i kapelskom otrom zimom i visokim snijegom. Slobodna teritorija je proirena, ustae i etnici su ostali bez svojih posada u dva mjesta, Talijani se nisu mogli sluiti likom prugom. Ovaj put su direkt- nije borbe imali drugi bataljoni 5. i 15. brigade. Miko je s 1. bataljonom svoje zadatke izvrio besprijekorno.

S osloboenog terena Saborskog i Like Jesenice 5. i 15. brigada krenule su na Kordun u susret 4. neprijateljskoj ofanzivi. Poslije jednodnevnog puta 15. brigada je vraena natrag prema Saborskom. Miko je sa svojim bataljonom iao daleko naprijed ispred ostalih, u nasilno izvianje jer neprijatelj je navodno doao opet u Saborski i okolinu. Konkretan, poduzimljiv i odluan, kakav je uvijek bio, i tada je poslije iscrpljujueg mara po zimi i visokom snijegu s noevima na pukama svojih boraca, spremnih svakog asa za najeu borbu, stigao je iznad Saborskog kasno nou. Premda nije imao nareenje da ue u Saborski, uinio je to, nastavljajui nasilno izvianje, jer nije imalo smisla da marem ugrijani borci stoje u smrznutom snijegu, a izgledalo nam je da tamo nikoga od vojske nema. Obezbijedio se od Like Jesenice jed

nim vodom na Borovom vrhu, a borci su smjeteni na odmor u kue, naravski uz jake strae. Pozvani smo iza toga u tab brigade, koji je pripremao napad na neprijateljsku posadu u Saborskom. Nije se mogao nauditi to mu tab brigade ne vjeruje da je njegov bataljon u Saborskom i da tamo nema nikakve neprijateljske vojske, nego vjeruje prethodnoj informaciji. Razmiljao je mnogo o tome i glasno govorio o uspjehu neprijateljske obavjetajne slube da skrene brigadu s glavnog pravca udara 4. ofanzive i da se tako izgubi dragocjeno vrijeme.

Zbog ovog zakanjenja tek smo 20.1. 1942. stigli na Veljun pred veer i sreli veliku kolonu izbjeglica. Culi smo i prve informacije o ofanzivi. Nepregledna kolona saonica i kola natovarenih prtovima, djecom i drugim stvarima kretala se prema Slunju. Produili smo mar i nou se estoko sudarili sa vabama u Budakoj Rijeci, kod areva kria, nakon to nas je iznenadila pritajena patrola u bijelim pelerinama vie stijene na ukuru. Potjerali smo je i zatim zauzeli arev kri, presijecajui tako njemaku kolonu i zaustavljali je. estoka borba je voena gotovo itavu no. Nai borci su drali dio usjeka za prugu (koja nikad nije napravljena), arev kri i dio ceste prema Vojniu. vabe su nastojali prodrijeti cestom. Nama za leima, u zidovima popaljenih kua u Budakoj Rijeci, vabe su pruali estok otpor iako su bili opkoljeni. To su bili oni koji su dotle stigli prije naeg napada na arev kri. Tu cjelo- nonu estoku borbu po cii zimi i dubokom snijegu malo bi tko izdrao. Miko je to uspio sa svojim borcima. Imali smo poginulih i ranjenih. Tako je Miko, direktno iz mara, s umornim i gladnim borcima zapoeo svoju jednomjesenu danononu teku borbu s elitnim snagama 4. ofanzive. Bile su to brojne i teke borbe s faistima i okupatorima Nijemcima i Talijanima, od kojih svakako treba neke pomenuti. Bila je to i borba sa snjenom i jakom zimom, sa snom, s glau, s bosotinjom i slabom opremljenou. Prinudno je testirana krajnja taka fizike i psihike izdrljivosti svakog borca. Miko je polagao svoj najtei komandantski ispit iznalazei i u svakodnevnoj praksi provjeravajui mnogobrojne taktike varijante borbe s nadmonim neprijateljem. Tada je razraivan i razraen najpogodniji nain proboja neprijateljskog obrua jer je izgledalo da neprijatelj i to moe prirediti. Razmiljalo se zajedniki, ali je Mikovo iskustvo tu najvie vrijedilo. Zakljueno je da se obru probija na jednom najpogodnijem mjestu, manjom jedinicom, a ne itavim frontalnim rasporedom bataljona. Cilj bi bio doepati se dijela neprijateljskog rasporeda manjom jedinicom uz pomo krilnih dijelova bataljona, koji bi estoko tukli neprijateljske poloaje ispred sebe. Kad se napadaka jedinica uklini u neprijateljski raspored (makar i uz vie pokuaja), onda bi se obru rasturio lijevo i desno s bokova, po mogunosti i s lea, uz odluan angaman krilnih jedinica. Tako bi bilo manje rtava i laki i sigurniji proboj. S Mikom, u ulozi komandanta, ovo bi se lako ostvarilo. Sjeajui se Mika i njegovog borbenog doprinosa i iskustva potrebno je pomenuti i ovu varijantu proboja iz obrua i nazvati je njegovim imenom jer joj je on najvie doprinio. Isto bi vailo i za proboj neprijateljskog fronta.

Ispred Rakovice, izmeu Mavine i ceste, blie cesti, 26. 1. 1943. vodili smo borbu itav dan. Pred vee smo juriali tako silovito da smo odagnali vabe prema izvoru Slunice. Bjeali su panino, ostavljajui opremu i naoruanje. Juri je uslijedio po nareenju komandanta brigade, ali je Miko glavni akter njegovog potpunog uspjeha. Na naoj strani nije bilo gubitaka, a ni ranjenih. Ovo je neobino podiglo moral i samopouzdanje boraca u borbi s Nijemcima

Iste noi, oko 23 sata, trebali smo presjei i zaustaviti kolonu faista, koja

918

je cestom giljala u Rakovicu. Presjekli jesmo, ali je zaustavljanje bilo kratko jer bataljon je brojano mala jedinica da bi dugo drao tako brojnog neprijatelja u naletu. Ni ovdje nismo imali nikakvih gubitaka. Za presijecanje kolone Miko je upotrijebio sebi svojstven taktiki manevar. Neopaeno je privukao jednu etu u uvalu pored ceste, a druge dvije ete su tukle svom raspoloivom vatrom kolonu na cesti. Dogovorenom signalnom raketom prekinuta je paljba, a prikrivena eta je iskoila na cestu i razraunala se sa vabama. Druge dvije ete su na brzinu zauzimale predvieni poloaj za zustavljanje kolone. Da je Miko raspolagao brojnijom jedinicom, kolona bi bila zaustavljena due vremena. Borci se ude kako se to lako ostvare teki zadaci i dive se svome hrabrom i domiljatom komandantu.

Sutradan 5. i 15. brigada povlae se prema Bihau. Za njima sva sila Nijemaca, tenkova i aviona. Miko s bataljonom ostaje iznad Likog Petrovog Sela sa zadatkom da sprijei prodor Nijemaca preko Preboja i spajanje s Talijanima koji nadiru od Plitvica. Svaki borac je dobio pare kuhane i smrznute govedine i pare kukuruznog kruha. Pojesti odmah ili ostaviti za kasnije svako e sam odluiti, a svakome je reeno da se danas ne nadamo drugoj hram. Borba poinje oko 10 sati s kolonom vaba dva puta brojnijom od nas. Manevrima krilnih zaobilaenja prisiljavaju nas dva puta na povlaenje. I Miko poinje s nadmudrivanjem. Ostavlja pukomitraljesca da ih zadrava, a bataljon povlai u Pljeevicu, pokazujui to vabama da bi pomislili kako ih putamo. U zaklonu odmah odluka i priprema. Napraviti im klinastu zasjedu s jedne i druge strane ceste, u dolini ispred Preboja. Okupljenim borcima i starjeinama kratka objanjenja. Mikova je direktna komanda svima. Svaki borac da usijee borovicu iza koje e se zakloniti i s noevima na pukama ekati komandu, a ona e biti Pali! i Juri! kad zau u zasjedu. Odreena je i grupa koja e noevima likvidirati patrolu ako je bude. Ako nas rasture, predvieno je hitno povlaenje na istaknuti brijeg u Pljeevici. koji je svima pokazan. Znak za povlaenje su tri zviduka u pitaljku. Sve je uraeno po planu. Malo ekamo. Nailaze bez patrole.

Kad su potpuno uli u zasjedu, ula se samo Mikova komanda: Pali! a iza toga Juri! koju su jednako uli i nai i vabe. Prolomila se jeka rafala i poklika Kapelom i Pljeevicom. ule su se i njemake komande. Jasno su se vidjela zabezeknuta i prestraena lica faista. Ne sluajui svoje komand-? poeli su panino bjeati. Jedan je potraio spas glumei poginulog. Od njega smo doznali da ih oficiri nikad nisu uili kako se odstupa pa zato panino bjee. Spasili smo Primorce, koji su u tom momentu odstupali istim terenom kojim smo gonili vabe ispred Talijana. Talijani su nam stigli za leda, na malom odstojanju, s tenkovima, ali nisu pucali jer bi tukli i Nijemce. Na malom prostoru etiri vojne jedinice u razliitoj borbenoj poziciji: njemaka u paninom bijegu, naa u juriu za njima, Primorci u povlaenju, Talijani u nastupanju. Situaciju kakvu ni filmadije ne bi smislili na manje prostora. Zbog Talijana i njihovih tenkova dat je znak za povlaenje. Svi smo se brzo nali na dogovorenom brijegu. Opet nema ni poginulih ni ranjenih. No je, snijeg i zima. Pomou karte, busole i baterijske lampe pod injelom, batrgajui se po kamenju, nali smo dvije kue gdje smo noili. Mnogi komandant ne bi prihvatio ovu i ovakvu borbu. Razloga za to je bilo dosta, opravdanja takoer. Miko o tom nije ni pomiljao, traio je nain kako da zaustavi faiste, kako da sprijei sastajanje Nijemaca i Talijana, kako da spasi Primorce od napada u lea. Kao i svuda, i ovdje je iskazano njegovo junatvo, koman- dantska umjenost i domiljatost.

919

1Znaajan je i juri Mikovog bataljona na Talijane u Gornjem Lapcu. Talijani su potisnuti iz naselja poevi se povlaiti uz zavoje ceste koja vodi preko Zuleevice. Na tom pravcu su ih zaustavili Liani. Ocijenili su da je bolje u naselju, nego na otvorenoj umskoj cesti zavijenoj dubokim snijegom. Vratili su se i svom silinom jurnuli na bataljon s tenkovima u prethodnici. Miko je velik i u odbrani, ne samo u juriu. Kad je vidio da nema ime zaustaviti tenkove, naredio je: Pusti tenkove, gaaj pjeadiju, drite se zaklona po zidovima i kuama! Kad borci vide da i Miko radi sve ono to i njima nareuje, nema te sile koja ih moe maknuti. Pjeadija je zaustavljena. Zadrali smo sve kue i zidove koje smo u juriu osvojili. Bez podrke pjeadije i tenkovi su se vratili. Nastala je poziciona borba u naselju i na cesti kroz umu. Opkoljenim Musolinijevim faistima avioni su bacali municiju i hranu. Kad je uoio sve njihove znakove oko bacanja paketa, Miko je isto uinio i na nama pogodnim mjestima. Kad bi avion nama bacio paket, bio bi obasut estokom paljbom iz pukomitraljeza.

Moje posljednje druenje i vienje s Mikom bilo je u svanue 21. marta 1943. godine. esto se sjetim tih dogaaja. Napadana je etnika posada u Crnoj Vlasti. Mikov bataljon je vrio odluan pritisak na Vrhovine, zajedno s drugim bataljonima 15. brigade, iz pravca Zalunice i bregova iznad Vrho- vina. Ovo je trebalo biti osiguranje glavnom napadu na Crnu Vlast. Pritisak na Vrhovine je bio odluan te su Talijani i etnici krenuli da nas odbace. Nisu nam nita mogli sve do dana kad su poeli estoko tui artiljerijom. Artiljerija im je bila na drugoj strani Vrhovina na viem brdu od naega. Odatle su, kad je svanulo, vidjeli nae poloaje kao na dlanu. tab bataljona je bio s treom etom na koju su juriali etnici i Talijani. Pod Mikovim odlunim komandama eta je odbila jurie. Komandovao je tada idui od borca do borca, po itavom brdu, bez obzira na kiu metaka i granata. Nevjerovatno je povjerenje u Mika imao svaki njegov borac i ranjenik. Kad on komanduje, nikakav neprijatelj ne moe proi. Ta sigurnost je i tada potvrena i jo vie uvrena. Poginuli zamjenik komandanta brigade Milisav Daki i vodnik Marko Radoji izvueni su kao i ranjeni Simo Daki i ja. Talijani i etnici nisu uspjeli odbaciti bataljon.

Petnaest dana kasnije, 6. aprila 1943, Talijani i etnici su se povlaili iz Vrhovina prema Zalunici i Otocu. Nae jedinice su tukle njihovu brojnu kolonu. Miko ih je progonio s bataljonom. Krenuli su i nai tenkovi. Miko je skoio na jedan, uri Milo Loo na drugi. Tako su dospjeli i meu Talijane ubijajui ih s tenkova oko sebe. U toj guvi je teko ranjen. Loo mu je pomogao da sie s tenka i izie izmeu Talijana. Od te rane je umro u Bijelim Potocima.

Obino kaemo: nije trebao tako poginu