– Komunikacija s djecom predškolske dobi –

SEMINARSKI RAD

1

1. UVOD..................................................................................................................................................3

2. DJEČJI GOVOR..................................................................................................................................4

2.1.FAZE U RAZVOJU DJEČJEG GOVORA..................................................................................4

2.2. ZAOSTAJANJE U GOVORU.....................................................................................................5

3. JEZIK U PREDŠKOLSKOJ DOBI.....................................................................................................6

3.1. RAZVOJ JEZIKA U PREDŠKOLSKOJ DOBI..........................................................................6

3.2. POREMEĆAJI GOVORA...........................................................................................................7

3.3. ULOGA PREDŠKOLSKIH INSTITUCIJA U RAZVOJU GOVORA.......................................8

3.4. KOMUNIKACIJA ODGAJATELJA U PREDŠKOLSKIM INSTITUCIJAMA I DJECE.......9

3.5. IGRA KAO ELEMENT RAZVOJA GOVORA..........................................................................9

4. KOMUNIKACIJA S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI.................................................................11

4.1. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA U DIJALOGU S DJETETOM........................................11

5. ZAKLJUČAK....................................................................................................................................13

LITERATURA......................................................................................................................................14

2

1. UVOD

Govor ćemo najbolje definirati kao jezik u akciji – kao realizaciju verbalnog simboličkog sustava. Jezik i govor ne mogu se poistovjetiti, zamijeniti, isključiti ili pak odvojiti jer su međusobno uvjetovani i ovisni dijelovi jedne jedinice. Govor se formira i razvija kao potreba za realizacijom jezičnog sustava, dok jezik nastaje i razvija se kao rezultat govora.

Razvoj govora, jezika i komunikacije1 izuzetno je složen proces koji započinje od trenutka rođenja. Neki od važnijih preduvjeta koje dijete treba imati za uobičajeno usvajanje govora i jezika su ispravno razvijen senzorni sustav (prije svega slušni status), ispravno djelovanje središnjeg živčanog sustava te ispravna građa i funkcija govornih organa. Razvoj govora te s njim u vezi sposobnosti komunikacije ima veliko značenje za psihičko sazrijevanje djeteta. On doprinosi razvitku djeteta kao socijalnog, intelektualnog i emocionalnog bića. Razvojem govora sve se jasnije izražavaju dječje emocije i njegov intelektualni napredak.

Komunikacija predstavlja složen i trajan proces koji pored verbalnih ima mnogo i neverbalnih komponenti koje spadaju u područje tzv. ekspresija (izraz lica, grimase, mimika, uzdisanje, plač), a koje su značajne u proučavanju komunikacije djece predškolske dobi.2 Isto tako u predškolskoj dobi razvoj djetetova govora odvija se osobito brzo: vokabular se popunjava tisućama novih riječi, poboljšava se izgovor, rečenice postaju bolje oblikovane i bogatije.

Ipak, djeca iste dobi na različitim su stupnjevima govorno-jezičnog razvoja. Neka djeca već s navršene tri godine čisto i ispravno izgovaraju riječi. Druga djeca mlađe predškolske dobi govore još uvijek nedovoljno razgovijetno, pogrešno izgovaraju pojedine glasove i riječi (izostavljaju ili zamjenjuju slogove), imaju nestabilan glas. Neki govore vrlo tiho, jedva ih se može čuti (osobito ako nisu sigurni u to izgovaraju li riječi ispravno), drugi govore preglasno, kao da viču.

U dobi između 3 i 6 godina djetetov vokabular raste nevjerojatnom brzinom. Tako, u dobi od 3 do 4 godine vokabular se od petstotinjak riječi gotovo utrostručuje. Od četvrte do pete godine vokabular raste od 1,5 do 2 tisuće riječi. Petogodišnjak koristi čak do tri tisuće riječi, a do navršene šeste godine vokabular se opet udvostručuje do šest tisuća riječi. Taj se razvoj najvećim dijelom događa zahvaljujući kvalitetnoj komunikaciji djeteta u obitelji.

2. DJEČJI GOVOR1 Stručna definicija komunikacije kaže da je to način razmjenjivanja informacija ili prenošenja poruka uz pomoć unaprijed dogovorenog i razumljivog sustava sporazumjevanja. Budući da djeca predškolske dobi još uvijek nemaju dovoljno razvijene sposobnosti komuniciranja u radu ćemo više pozornosti posvetiti njihovom govoru i jeziku.2 Djeca predškolske dobi su sva ona djeca starosti od 3 do 6 godina.

3

Govor se u djeteta pojavljuje kao i kao sredstvo komunikacije i kao sredstvo mišljenja. U početku govor djeteta je njegovo sredstvo komunikacije.

2.1. FAZE U RAZVOJU DJEČJEG GOVORA

U razvoju govora, koji teče usporedno s razvojem motoričkih i intelektualnih sposobnosti, mogu se razlikovati dvije faze: predfonetička i razdoblje oblikovanja govora. Predfonetičku fazu karakteriziraju:3

vokalizacija – pojava vezana za prve mjesece poslije rođenja kada dijete spontano proizvodi glasove naziva se vokalizacija. Prvi krik – prvo treperenje glasnica izazvano prvim udisanjem i izdisanjem zraka – predstavlja najraniji oblik vokalizacije. Taj krik dokaz je kako organi koji proizvode zvuk djeluju već pri rođenju. Dijete proizvodi glasove i kad plače i kada je zadovoljno. Među tim glasovima na početku prevladavaju vokali, stoga se čitava pojava naziva vokalizacijom. Ovi glasovi se javljaju spontano, bez učenja. Da dijete te glasove ne uči, dokaz je činjenica što se oni javljaju u istom obliku kod sve djece bez obzira na nacionalnosti i rasu, a izgovaraju ih i djeca koja su gluha od rođenja. Tijekom prvih mjeseci po rođenju broj glasova se povećava.

brbljanje – prije nego što se glasovi kombiniraju u riječi sa smislom, oni se, kod djeteta od pet mjeseci, pojavljuju kao grupe samoglasnika i suglasnika – u obliku dječjeg brbljanja i čavrljanja. Dijete izgovara po nekoliko glasova zajedno – ovi slogovi nemaju nikakvo značenje i teško ih je zabilježiti ili reproducirati jer dijete često upotrebljava i glasove kojih nema u jeziku. Izgovarajući te grupe glasova dijete se zapravo igra. U daljem razvoju govora dolazi do udvajanja pomenutih slogova – ni ti udvojeni slogovi nemaju značenja. Dijete izgovara slogove od petog do kraja dvanaestog mjeseca, kada se javlja prva riječ. Ove udvojene slogove često se tumači kao prve riječi – dijete sebe sluša, proizvodi svoje glasove i tako zabavlja. Tim slogovima dijete nikome ništa ne govori, niti bilo što zahtijeva. Onog trenutka kad dijete izgovori udvojen slog u vezi s nekom osobom, predmetom, radnjom ili raspoloženjem, taj udvojeni slog dobiva smisao i postaje riječ.

Usporedno sa vokalizacijom i brbljanjem, s uporabom govornog aparata, razvija se i percepcija jezika kao i razumijevanje tuđeg govora. Evo nekoliko karakterističnih trenutaka u ovom razvoju. Na uzrastu od oko šest mjeseci dijete je u stanju razlikovati ljutit ton ljudskog glasa od tepajućeg. Krajem prve godine dijete pokazuje veće interes za riječi. Ono tada razumije zabranu. Dijete prije razumije govor nego što je u stanju njime se služiti. Dijete najprije razumije riječi i rečenice koje odrasli izgovaraju na osnovu njihove ritmičke melodijske strukture. Ono reagira na nalog i onda kada se glasovni sastav promijeni, a očuva intonacija riječi i rečenice.4

Razdoblje oblikovanja govora počinje onog trenutka kad dijete izgovori prvu riječ – prva riječ je grupa glasova koja ima značenje. Teško je odrediti kad se kod djeteta javlja prva riječ. Prema nekim psiholozima ona se javlja u jedanaestom mjesecu, prema drugima u četrnaestom.

Prva riječ ima određene karakteristike. Ona je formalno jedna riječ, ali ima značenje čitave rečenice. Kad dijete, na primjer, kaže ma-ma ono time izražava čitavu misao koju možemo interpretirati s mama, uzmi me ili mama, gladan sam. Zato je pogrešno klasificirati ovu riječ kao imenicu ili kao bilo

3 Ross, Vasta: Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2005., str. 185.-186.4 ibid.., str. 188.-190.

4

koju drugu vrstu riječi. Ovo se ne odnosi samo na prvu riječ nego i na druge riječi, kojih je postupno sve više i više. Prva riječ obično izražava neko emocionalno stanje – želju, težnju ili potrebu.5

I razdoblje oblikovanja govora ima određene karakteristike:

povećavanje rječnika – pooćavanje rječnika može se ispitivati na više načina, na primjer: prebrojavanjem riječi koje dijete zna definirati, koje upotrebljava u spontanom razgovoru, koje prepoznaje, razumije u čitanju i razgovoru s drugima. Mnogi psiholozi bilježili su u dnevnik riječi koje dijete spontano izgovori. Ovakav postupak veoma pogodan u ispitivanju male djece teško je primjeniti na kasnijim uzrastima kada rječnik naglo raste. U jedanaestom mjesecu djeca u prosjeku znaju upotrebljavati jednu riječ. Kada napune godinu dana upotrebljavaju tri riječi. Tijekom druge godine broj riječi koje dijete poznaje i upotrebljava naglo se povećava. S navršene dvije godine taj broj iznosi prosječno 272, u trećoj godini 896, u četvrtoj preko tisuću i pet stotina (1540), u petoj preko 2000.

vrste riječi koje dijete upotrebljava – prvi period u razvoju dječjeg govora neki psiholozi nazivaju period imenovanja. S dvije godine više od polovine riječi kojima dijete raspolaže su imenice. Ali, dijete izgovara imenice koje – kao što je objašnjeno – imaju značenje čitave rečenice. Iako se ove riječi formalno mogu klasificirati kao imenice one su često u biti glagoli. Zamjenice djeca uobičavaju upotrebljavati znatno kasnije. Prva zamjenica javlja se tek krajem druge godine. S razvojem rječnika broj glagola se povećava, a broj imenica opada.

razvoj rečenice – tek krajem druge godine dijete zna kombinirati dvije riječi u rečenicu. Prvi pokušaj djeteta da napravi rečenicu sastoji se u tome što stavlja dvije riječi jednu pored druge. To su obično imenica i glagol (dijete ruča), ili pridjev i imenica (lijepa kuća). Ovakve rečenice obično prate geste. Ubrzo zatim, dijete sastavlja rečenice od po tri riječi kao Ana hoće loptu ili dijete ide pa-pa. U daljem razvoju, uporedo s povećanjem rječnika, raste i kompleksnost kombinacija riječi u rečenici.

funkcija govora – djeca koriste govor u razne svrhe. Nekad njime izražavaju emocionalna stanja, nekad pokazuju namjere ili nešto zahtijevaju.6

2.2. ZAOSTAJANJE U GOVORU

Krajem druge godine većina djece progovara. Međutim, ima djece koja u tome imaju dosta poteškoća. Do usporenog govora, odnosno sporijeg razvoja govora, može doći iz više razloga:

djeca koja žive od rođenja u domovima za napuštenu djecu, zaostaju u pogledu razvoja govora; kasnije progovaraju, a i rječnik im je oskudniji,

dugotrajna oboljenja mogu utjecati na usporen razvoj jer se za vrijeme bolest smanjuje interesiranje za govor,

nagluhost i gluhoća ozbiljno mogu ugroziti razvoj govora jer je smanjena mogućnost za oponašanje, a nema ni adekvatnog potkrepljenja koje dolazi od vlastitog slušanja glasa,

blizanci sporije progovaraju nego druga djeca jer se previše oslanjaju jedno na drugo, a ne okolinu.7

5 Horvat, L.: Razvojna psihologija, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1989., str. 62.-63.6 ibid.., str. 65.-66.7 Vuletić, D.: Govorni poremećaji, Školska knjiga, Zagreb, 1987., str. 22.

5

3. JEZIK U PREDŠKOLSKOJ DOBI

Tijekom predškolske dobi dolazi do naglog razvoja jezika. Zvuci počinju sličiti riječima i riječi se kombiniraju jedna s drugom. Međutim, važno je i to o čemu djeca govore – počevši od toga da kazano možda nije značilo ništa pa preko onoga što konkretno postoji do onoga što je apstraktno rasuđivanje. Kada se kognitivne sposobnosti razviju tijekom predškolske dobi dolazi do istinske eksplozije jezične sposobnosti: kako gramatike i fonda riječi, tako i uporabe jezika. Dijete može reći lopta i istovremeno napraviti neki gest prema lopti, a odrasli će to protumačiti kao daj mi loptu. Ove kombinacije pojedinih riječi i gesta obično se nazivaju holofraze. Nakon toga dijete počinje koristiti kombinacije, najprije dvije, a zatim tri ili više riječi što doprinosi da komunikacija više ne bude toliko ovisna o gestama.

3.1. RAZVOJ JEZIKA U PREDŠKOLSKOJ DOBI

U dobi od oko tri godine djeca počinju upotrebljavati riječi koje označavaju glagolska vremena, naučili su da postoji razlika između npr. ide i išao. Maloj djeci nisu potrebna jasna pravila o upotrebi jezika, ona slušaju druge i razaznaju što je ispravno a da toga nisu posebno svjesni.

U vrijeme dok su djeca još sasvim mala individualne varijacije u uporabi jezika, fondu riječi i pragmatičnim sposobnostima znatno su izražene. Neka djeca imaju veoma velik fond riječi dok je on kod druge djece malen. Neka djeca brzo nauče gramatička pravila, druga sporije. Stoga postoje dobne norme za izgovor pojedinih glasova:

djeca u dobi od 3,5 godina pravilno izgovaraju sljedeće glasove: A, E, I, O, U, P, B, M, T, D, N, K, G, F, V, J, H, L (glas R=L, glas LJ=L i glas NJ=N; glasove S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, Đ, DŽ umekšano izgovaraju), djeca u dobi od 4,5 godina pravilno izgovaraju: LJ, NJ, S, Z i C (glas R je nedovoljno vibrantan, a glasovi Š, Ž, Č, Ć, Đ, i DŽ umekšano su izgovoreni),

djeca u dobi od 5,5 godina pravilno izgovaraju sve glasove.8

Isto tako postoje neke pravilnosti u jeziku djece ovisno o njihovoj dobi:

djeca stara od 24 do 30 mjeseci prepoznaju radnju na slici i riječima je kratko opisuju, razumiju jednostavne prijedloge,

razumiju razlike u značenju između gore-dolje, veliko-malo, unutra- vani,

koriste se rečenicama od 2-3 riječi, postavljaju pitanja što i gdje, odgovaraju na pitanja s da i ne, pravilno upotrebljavu zamjenice ja i ti i razumiju i koristu u govoru više, još, drugo,

djeca stara od 30 do 36 mjeseci razumiju i slijede dvije zapovijedi za redom npr. Uzmi knjigu i stavi je na policu,

prepoznaju dijelove predmeta npr. krovove kuća, razumiju govor o prošlim i budućim događajima,

8 Zečić, S., Mujkanović, E., Devolli, A.: Logopedija, Connectum, Sarajevo, 2008., str. 77.

6

izražavaju se rečenicama koje sadrže 3, 4 i više riječi, pravilno koriste imenicu kada označava pripadnost npr. bracin auto, počinju pravilno koristiti množinu imenica i glagola, često samo postavljaju pitanja, imaju riječi za gotovo sve stvari i pojave koje ih okružuju, i često samo traže predmete imenujući ih,

djeca stara 3 i 4 godine razumiju rečenice koje sadrže nekoliko pojmova, razumije negacije unutar složenih pitanja npr. Tko nije obuo cipele,

znaju reći svoje ime i prezime, počinje se razvijati pojam boje i broja, služe se rečenicama koje imaju više od 4 riječi, postavljaju pitanja koristeći upitne zamjenice zašto, što, tko, kada, u govoru upotrebljavaju sve vrste riječi, rečenice su pretežno gramatički dobre i upotrebljavaju u govoru perfekt i futur,

djeca stara 4 i 5 godina razumiju gotovo sve što se govori u njihovoj okolini, mogu slijediti pričanje priče, razumiju složene jezične konstrukcije, poznaju 4 osnovne boje, posjeduju pojam broja, sposobna su ispričati kraći slijed događaja, služe se odnosnim zamjenicama, prilozima i brojevima, posjeduje dosta bogat rječnik, i govore s malim brojem pogrešaka u izgovoru i gramatici i

djeca stara 5 i 6 godina razumiju i složeniji govor, sposobna su prepričati priču, služe se pojmovima van svakodnevnog kućnog govora, izražavaju se sintaktički složenim rečenicama, samo kod dužih i složenijih riječi mogu se pojaviti neke nesustavne pogreške

izgovora, i govor je gramatički korektan.9

3.2. POREMEĆAJI GOVORA

Postoje određeni poremećaji koji mogu usporiti ili čak u potpunosti zaustaviti razvoj govora. Izgovor djece inače je slabiji do tri godine, a tada se značajno poboljšava. Premećaji mogu biti bilo fizičke prirode (zečja usna, nepravilno raspoređeni zubi, defekti sluha i nervna oboljenja) bilo socijalno-emocionalne prirode (u predškolskom periodu zbog lošeg učenja dijete može tepati – odraslima je to simpatično, pa ga u tome podržavaju – no to se relativno lagano može otkloniti; zbog napetosti u obitelji i stalne emocionalne tenzije dijete može govoriti nejasno ili čak mucati; zbog ljubomore na mlađeg brata ili sestru dijete može početi oponašati govor malog djeteta i vratiti se na nižu fazu govora).10

Sve poremećaje prema težini dijelimo u dvije grupe: defekti i greške u govoru.

9 ibid.., str. 80.-88.10 Cebalo, M.: Govorna komunikacija, Mikrotekst, Jastrebarsko, 1992., str. 59.

7

Defekti su teži poremećaji, čiji je uzrok najčešće slabija mentalna razvijesnost, slabo razvijen sluh, nepravilnost usta, psihička napetost i neuroza. U defekte ubrajamo: šuškanje (zamjena nekih glasova pa dijete umjesto seka kaže teka, umjesto sin – tin i sl.; česta je upotreba S umjesto Z, te izgovor mekog Š (S); najčešći uzrok je deformacija zuba, ali i želja djeteta da se umiljava; početkom školovanja obično nestaje), mucanje (govor koji se odvija sa zastojima i zaustavlja se na nekom glasu ili slogu, ili se ista riječ ili slog ponavljaju; mišići u grlu i dijafragmi se napinju i dijete često pocrveni; najčešće se radi o psihičkoj napetosti ili strahu), i nejasan govor (može biti posljedica straha; dijete drži usta poluotvorena i brzo govori te riječi ne izlaze pravilno; isto se može dogoditi kod anksioznog i nesigurnog djeteta; otklanjanje uzroka otklanja i defekt).11

Greške u govoru su česte u predškolskom periodu. One nastaju iz raznih uzroka: pogrešno naučene riječi koje roditelji ne ispravljaju, umetanje nekih glasova ili slogova u poznatu riječ zbog igre ili glume npr. dodovedi umjesto dovedi i sl., izostavljanje pojedinih slogova ili slova npr. pava umjesto spava, zamjena mjesta pojedinim slovima npr. čapara umjesto čarapa, skraćivanje težih riječi ili riječi koje se teže pamte zbog nepoznatosti npr. mima umjesto mimoza i sl. i onomatopejsko izražavanje vau-vau, bum-bum (za što su dosta krivi roditelji jer oni najčešće tako uče djecu da imenuju predmet). Greške djeteta treba stalno ispravljati, pravilno izgovarati riječi pred njim i tražiti da ispravno ponovi ispravljenu riječ.12

3.3. ULOGA PREDŠKOLSKIH INSTITUCIJA U RAZVOJU GOVORA

U maloj socijalnoj grupi koju sačinjava odgajateljica i djece postoje dobri uvjeti za međusobno komuniciranje uz pomoć raznovrsnih materijala, sadržaja i pomagala koji se primjenjuju u ovim institucijama. Odgajateljica može potaknuti napredak određenih grupacija djece kao što su:

djeca koja malo govore (odgajateljica najčešće uspijeva potaknuti razvoj govora kod ove djece jer je zatečeno stanje posljedica ponašanja koje je naučeno u prethodnim uvjetima gdje su djeca od strane roditelja, tj. zbog njihovih odgojnih postupaka obeshrabrivana u iskazivanju svojih potreba),

dijete koje je teško razumjeti (neophodno je razlikovati zaostajanje od poremećaja u govoru; siromaštvo rječnika se određuje u odnosu na referentnu grupu djece; najbolji pokazatelj koji odgajateljici pomaže da utvrdi je li kod djeteta prisutan govorni poremećaj je postignuti napredak tog djeteta nakon njegovog ulaska u vrtić) i

dijete koje muca (ovdje je neophodno razlikovati normalno zapinjanje pri govoru i mucanje jer uobičajeni način govora malog djeteta često sadržava pauze i blokade što se može pripisati afektivnim okolnostima u kojima je dijete raslo).

Sposobnost kojom komunicira odgajateljica je relevantan činitelj utjecaja na razvoj umijeća komunikacije kod djece. Često odrasli reagiraju već na geste djece kao što su suze. Nasuprot tome ako odgajateljica kaže Što bi ti htio da ja uradim ili da sam uradiš? ili Kako bi ti to htio? dijete je navedeno da samo formulira što želi i komunikacija postaje uspješnija. Uloga odgajateljica je poticati djecu na komuniciranje u različitim situacijama (da opišu nešto, da se obrate drugoj djeci). Tako se u grupi, osim

11 ibid.., str. 60.-61.12 ibid.., str. 64.

8

što se razvija sposobnost komuniciranja, stvaraju i idealni uvjeti za razvijanje sposobnosti aktivnog slušanja kod djece koje su neophodne za kvalitetnu komunikaciju.13

3.4. KOMUNIKACIJA ODGAJATELJA U PREDŠKOLSKIM INSTITUCIJAMA I DJECE

Potreba za ljudskim odnosom i komunikacijom je jedna od osnovnih dječjih potreba koja nadilazi druge odgojne potrebe. U uzrastu kad djeca počinju pohađati dječji vrtić jezik dobiva sve značajniju ulogu kao sredstvo spoznaje, odnosno, da se pomoću govora formira i povećava sposobnost uređivanja informacija na jednom razvijenijem nivou nego ranije.

Ljudski glas ima nezamjenjivu ulogu u razviju dječje ličnosti, što treba imati na umu svaki odgajatelj zbog čega treba njegovati govornu kulturu, odnosno voditi računa o kvaliteti artikulacije, o intonaciji, kao i tehnici disanja prilikom pričanja, recitiranja i pjevanja. Postoji vjerovanje da je prosvjetnog radnika moguće poznati po tome što govori glanije nego drugi ljudi, što nije bez osnova. Mnogi odgajatelji govore povišenim glasom kako bi ih djeca bolje čula i slijedila njihove upute. Međutim, što je glasniji odgajatelj i djeca su bučnija, a od pretjerane galame atmosfera u sobi za dnevni boravak postaje napetija i nervoznija. Nasuprot tome, umjeren i blag ton djeluje umirujuće na djecu i čini da se ona ponašaju prirodnije i opuštenije. Najbolja komunikacija se postiže govorom koji je jednostavan, neposredan i umjeren, odnosno utišavanje govora je efikasnije nego glasnost. Čak i na otvorenom prostoru treba izbjegavati dovikivanje koje uvijek neprijatno djeluje na djecu. Bolje je približiti se djetetu, kojem se želi nešto reći i obratiti mu se spokojno, licem u lice.

Odgajatelj treba voditi računa ne samo o riječima koje će upotrijebiti već i o tonu jer se njime prenose na djecu emocije. Djeca veoma dobro osjećaju strah, nesigurnost i neljubaznost u glasu odgajatelja, bez obzira koje će on riječi upotrijebiti, stoga im se treba obraćati prirodno, bez povišenog glasa i nervoze. Svojim pitanjima odgajatelj usmjerava dijete u procesu otkrivanja stvari i zakonitosti koje vladaju u svijetu. Način na koji će on postaviti ta pitanja u velikoj mjeri određuje kakve će odgovore dobiti od njih. Složeniji oblik komunikacije od pitanja i odgovora je organiziranje razgovora i grupnih diskusija sa djecom. Ovi razgovori mogu biti planirani, povezani sa obradom neke teme, ili prigodni, spontano pokrenuti kada se za to ukaže prilika.14

3.5. IGRA KAO ELEMENT RAZVOJA GOVORA

U predškolskoj dobi razvoj djetetova govora odvija se osobito brzo: vokabular se popunjava tisućama novih riječi, poboljšava se izgovor, rečenice postaju bolje oblikovane i bogatije.

Ipak, djeca iste dobi na različitim su stupnjevima govorno-jezičnog razvoja. Neka djeca već s navršene tri godine čisto i ispravno izgovaraju riječi. Druga djeca mlađe predškolske dobi govore još uvijek nedovoljno razgovijetno, pogrešno izgovaraju pojedine glasove i riječi (izostavljaju ili zamjenjuju slogove), imaju nestabilan glas. Neki govore vrlo tiho, jedva ih se može čuti (osobito ako nisu sigurni u to izgovaraju li riječi ispravno), drugi govore preglasno, kao da viču.

13 Babić, M.: Razvojna psihologija1 – Psihologija predškolskog djeteta, PA, Sarajevo, 1996., str. 70.-72.14 ibid.., str. 77.

9

U dobi između 3 i 6 godina djetetov vokabular raste nevjerojatnom brzinom. Tako, u dobi od 3 do 4 godine vokabular se od petstotinjak riječi gotovo utrostručuje. Od četvrte do pete godine vokabular raste od 1,5 do 2 tisuće riječi. Petogodišnjak koristi čak do tri tisuće riječi, a do navršene šeste godine vokabular se opet udvostručuje do šest tisuća riječi. Taj se razvoj najvećim dijelom događa zahvaljujući kvalitetnoj komunikaciji djeteta u obitelji.

No u nekih sedmogodišnjaka aktivni fond riječi ostaje katkad ograničen. Dijete poznaje mnogo riječi i može čak objasniti njihovo značenje, no te riječi često ostaju u njegovom pasivnom vokabularu – ono ih ne koristi u vlastitom govoru, što počinje predstavljati problem u školovanju.

Dobro je poznato da djeca najviše od svega vole igru. Zato u procesu poticanja njihova govorno-jezičnog razvoja treba koristiti posebno razrađene logopedske igre koje služe razvijanju slušne pažnje, poboljšanju izgovora, stabiliziranju glasa, proširivanju vokabulara, uče povezivanju izgovorene riječi s predmetom ili slikom, uče pravilnom oblikovanju rečenica, odgovaranju na pitanja i smislenom govoru.15

Možemo razlikovati 3 tipa socijalne igre s jezikom:

spontano rimovanje i igra s riječima – dječja predispozicija za ritam, rimu i aliteraciju poznata su činjenica. Ritam i melodija prisutni su i potrebni za pravilan govorni razvoj djeteta od najranije dobi. Dijete ne uči nove riječi samo spontanim govorom već i slušanjem te pripovijedanjem priča, pjevanjem pjesmica i razbrajalica (one su ujedno i vježbe govornog aparata). Međutim, takav je način učenja nešto drugačiji. Dijete rado ponavlja priče i pjesmice i tako pamti riječi, iako ih sve ne razumije. Dolazi do imitacije, te nove riječi dijete koristi samo vezano uz kontekst pjesmice, ali ne i u spontanom govoru. S vremenom ono povezuje riječ sa značenjem i počinje ju upotrebljavati i u spontanom govoru. Pjesmice i razbrajalice djecu su vrlo zgodne i prihvatljive zbog svoje ritmičnosti i melodioznosti, a to im ujedno usmjerava pažnju na glasovnu strukturu riječi

igra  s elementima mašte – ovaj tip igre također u sebi sadrži pjesmice i razbrajalice, ali za razliku od onih u prvom tipu, ove nemaju značenja ili im je značenje iskrivljeno. Najčešće se manifestira u dodjeljivanju neobičnih imena sebi i drugima. Time nam dijete pokazuje da je svjesno važnosti "normalnih imena" i sustava adresa. U neigrovnim razmjenama djeca su jako ustrajna u tome da ih se zove točnim imenom. Manipulacija smislenim i besmislenim riječima jedna je od komponenti mnogih uspješnih rima i priča koje su odrasli napisali za djecu ;

igra s konverzacijom – konverzacija se temelji na velikom broju konvencija te je visoko kooperativna. Kako se dijete uči razgovarati, ono stječe pretpostavke, očekivanja i proceduralna pravila (iako ih, možda, kad odraste neće moći objasniti). Nadalje, dijete uči sve što zna o pravilima komunikacije kroz iskustvo iz interakcija  s drugima, a ne kroz direktne instrukcije. Djeca se igraju s komunikacijskim pravilima čak i prije no što su u stanju shvatiti što odrasli podrazumijevaju pod koherentnim razgovorom.16

4. KOMUNIKACIJA S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI

15 Posokhova, I.: 200 logopedskih igara, Planet Zoe, Zagreb, 2010., str. 83.16 Roller – Halačev, M. : Igre predškolske djece, Zagreb, Zagreb, 1985., str. 43.

10

U ovom poglavlju bit će riječi o komunikaciji roditelja s djecom predškolske dobi. Sve što roditelji rade sa svojom djecom ima formu komuniciranja i to ne samo izgovorene riječi nego i boja tona, izraz lica ili govor tijela. Način roditeljskog komuniciranja s djecom šalje poruke poštovanja, empatije i brige, ali isto tako može slati i suprotne poruke. Aktivnim slušanjem, poticanjem djece da govore o svojim osjećajima i korištenjem pozitivnog, opisnog jezika – djeci se daje do znanja da se mogu povjeriti. Uz to, način na koji se komunicira s djecom postaje model na kojem djeca uče komunicirati s drugima, rješavati problem, biti samopouzdani i slušati

Odnos između roditelja i djeteta je iskustvo koje najviše nagrađuje i donosi najviše zadovoljstva. U isto vrijeme ono je jedno od najtežih i najsloženijih iskustava. Ovaj odnos je često opterećen frustracijama ili nerazumijevanjem zbog loše komunikacije. Vezivanje je za vezu isto što i roditelj za dijete; odnos je u vezi isto što je roditelj djetetu; jedno bez drugog ne može. Najteži problem za roditelje i djecu danas je da ni jedno ne zna kako komunicirati uspješno – s poštovanjem, dostojanstvom i na način da se obje strane osjećaju saslušane i shvaćene.

4.1. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA U DIJALOGU S DJETETOM

Prema brojnim istraživanjima 70% ukupne komunikacije na relaciji roditelj – dijete otpada na neverbalnu komunikaciju. U prvi mah se to čini prevelikom brojkom, ako kada se analizira bilo monolog ili dijalog, zaista se naše riječi potkrepljuju različitim izrazima lica (facijalna ekspresija), pokretima ruku (gestikulacija), klimanjem glave, držanjem tijela... U neverbalnu komunikaciju tokom razgovora spada i pogled, pa čak se i boja i jačina glasa svrstava u neverbalnu komunikaciju, jer daje druge konotacije izrečenom. Zašto je u dijalogu a djetetom važno pratiti i ove detalje, koji naizgled nisu bitni, a ipak uveliko određuju tok razumijevanja među sugovornicima? Iz perspektive roditelja: a) važno je obratit pažnju na to gleda li dijete dok mu obraća u pod, švrlja li pogledom po prostoriji ili bojažljivo gleda. U prvom slučaju, ukoliko ga se grdi, to bi bio znak da je pogriješilo, da se kaje i neugodno mu je zbog toga što je uradilo. U drugom slučaju, baš ga briga za sve što mu se govori, nezainteresirano je, na jedno uho će mu ući, a na drugo izaći sve što se kaže. Ako bojažljivo gleda, to je poruka da se ublaži ton kojim se govori jer je uplašeno i da ga se ohrabri da kaže zašto je nešto skrivilo i da li se kaje.

b) pogled djeteta je važan da se utvrdili govori li dijete istinu. Otvoren pogled će dati do znanja da dijete nema ništa sa nestašlukom, dok će titranje očiju i pomicanje zjenica biti jedan od pokazatelja da je nešto skrivilo iako ne želi da to prizna.

c) izraz lica je također potrebno pratiti: namršteno i ljutito lice je znak kako dijete ne prihvaća to što se govori i da je možda bolje krenuti s laganijim razgovorom kako bi se došlo do rješenja problema. Ukoliko se inzistira na svome može se dogoditi da se dijete još više udalji i da pređe u fazu pasivnog slušanja: glumi da sluša, a zapravo mu riječi ne dopiru do svijesti što je svakako teži oblik nerazumijevanja sugovornika.

d) ukoliko dijete ima izraz čuđenja na licu, širom otvorene oči, podignute obrve i poluotvorena usta, onda ne razumije o čemu se govori i to može biti pokazatelj da zapravo nije ništa skrivilo, ali se boji to reći.

11

e) ako su ramena djeteta podignuta znači da je napeto, u grču i u takvim situacijama je važno dijete osloboditi napetosti, prići mu blago, pomilovati ga, uliti mu povjerenje i tako ga pripremiti za razgovor.

f) važno je promatrati položaj ruku kod djeteta, lomi li prste, ima li ruke prekrižene na grudima što je znak odbijanja, distance, kakav je položaj tijela, je li zgrčeno ili se dijete isprsilo i spremno je na vaš napad.

g) ako se dijete vrpolji dok sjedi važno je otkloniti svu napetost, možda uzeti dijete u krilo, ako je manje, uhvatiti ga za ruku ili na bilo koji način ostvariti fizički kontakt, kako bi se dijete koncentriralo na ono što se govori ili ga se pita.17

 Iz perspektive djeteta: a) roditelji ne smiju misliti da ih dijete ne promatra kako se ponašaju u razgovoru i ne smiju zaboraviti da svaki njihov pokret, jačinu glasa, držanje tijela sve kopira i to će kasnije pokazati u komunikaciji sa svojim vršnjacima ili pak u igri, prema svojim igračkama. Nerijetko se događa da ukoliko roditelji stalno grde svoju djecu onda djeca tu verbalnu agresivnost pokazuju prema svojim lutkama, na mlađem bratu ili sestri, prijatelju iz vrtića i sl. Obrasce ponašanja djeca usvajaju od svojih roditelja.

b) dijete će osjetiti roditeljsku nesigurnost u komunikaciji, ma koliko se nastojalo to prikrijete - stoga je važno znati što se želi postići kroz razgovor s djetetom.

c) i za dijete kao osobu koja komunicira važan je roditeljski pogled, izraz lica, stav i sl. stoga treba pokušati i u teškim situacijama strašnim izrazom lica ne uplašite dijete, koje će na to reagirati samo povlačenjem, dok je manje, ili agresijom, otporom, kad malo odraste.

d) važno je da se s djetetom ne razgovara samo kad je nešto skrivilo – treba nastojati da se dijalog s djetetom ne svede samo na neprijatne situacije, kritike, prijekore i sl. već da s djetetom razgovara i o njemu zanimljivim temama.

e) treba nastojati da se u razgovoru s djetetom nema zabrinut izraz lica, već vedar, ponekad znatiželjan, čime se daje djetetu do znanja da je i njegovo mišljenje u centru interesa.18

5. ZAKLJUČAK

17 Ljubešić, M: Govorna komunikacija, Mikrotekst, Jastrebarsko, 1992., str. 103.18 ibid.., str. 105.

12

Malo dijete u početku najviše producira različite vrste glasanja dok nakon izvjesnog vremena možemo razaznati samoglasnike i suglasnike. Gugutanje se sastoji od kombinacije samoglasnika i suglasnika, zvuči kao pravi govor, ali mu nedostaje jezično značenje. Oko 50% djece svoju prvu riječ izgovori u dobi od 1 godine odnosno 90% prije 18 mjeseci. Prva se riječ najčešće odnosi na nešto što je važno za dijete. Povećanje fonda riječi u početku relativno je sporo: jedna ili dvije riječi u dobi od jedne godine – u prosjeku 300 riječi u dobi od dvije godine. Nakon toga se fond riječi veoma brzo povećava – jedan 6-godišnjak vlada obično sa više od 10 000 riječi. Maloj djeci nisu potrebna jasna pravila o upotrebi jezika, ona slušaju druge i razaznaju što je ispravno a da toga nisu posebno svjesni.

Djeca predškolske dobi koriste i verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Znači da bi se sporazumjeli sa ljudima koji ih okružuju moraju se koristiti gestom, mimikom i govorom. Što su djeca starija, više će koristiti govor da bi izrazili svoja raspoloženja, želje, potrebe i sl. Ne ide sve tako glatko u procesu svladavanja govora i komunikacije – može doći do pojave određenih poremećaja koji mogu usporiti ili zaustaviti razvoj govora. Ti poremećaji mogu biti bilo fizičke bilo socijalno-emocionalne prirode. Roditelji i djelatnici predškolskih institucija trebali bi raditi na otklanjanju tih poremećaja.

Ne smijemo zaboraviti kako "govor" nije samom sebi svrha. Roditelji moraju paziti i na "razgovor", na kvalitetu komunikacije koja se razvija između ljudi, bilo da se radi o razgovoru s vršnjacima ili u obitelji. Razgovarajući s djetetom, izgrađujemo i dopunjavamo djetetove spoznaje. Razgovor ga usmjerava na samostalno razmišljanje i zaključivanje. Djeca se moraju naučiti i slušati sugovornika, pričekati da dođu na red, a ne da govore istodobno kad i njihov sugovornik. U predškolskom bi razdoblju stoga dijete valjalo naučiti kako na kulturan način komunicirati i s odraslima i sa svojim vršnjacima, a ne da samo govori.

LITERATURA

13

1. Babić, Milka: Razvojna psihologija1 – Psihologija predškolskog djeteta, PA, Sarajevo, 1996.

2. Horvat, Ludovik: Razvojna psihologija, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1989.

3. Pašić, Fuad Ibrahim, Jelčić, Suzana (ur.): Govorna komunikacija, Mikrotekst, Jastrebarsko,

1992.

4. Posokhova, Ilona: 200 logopedskih igara, Planet Zoe, Zagreb, 2010.

5. Roller – Halačev, Milena: Igre predškolske djece, Zagreb, Zagreb, 1985.

6. Ross, Vasta: Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2005.

7. Vuletić, Dušanka: Govorni poremećaji, Školska knjiga, Zagreb, 1987.

8. Zečić, Sadeta, Mujkanović, Edin, Devolli, Ardeta: Logopedija, Connectum, Sarajevo, 2008.

14