ŠKOLA ZA USPJEŠNIJE RODITELJSTVOos-selci-djakovacki.skole.hr/.../static3/909/File/skola-za-uspjesnije-roditeljstvo.pdf · Škola za uspješnije roditeljstvo Uvodna riječ Plavi

Škola za uspješnije roditeljstvo

ŠKOLA ZA USPJEŠNIJE RODITELJSTVO

Uvijek može bolje!NOVO

Sadržaj1 Odrednice uspješnog roditeljstva

2 Motivacija, želje i potrebe

3 Djelotvorna i nedjelotvorna roditeljska ponašanja

4 Stilovi roditeljstva

5 Granice – disciplina sa srcem

6 Komunikacija

7 Nenasilno rješavanje sukoba

8 Nasilje nad djecom

9 Sigurnost djece na internetu

10 Zdravi partnerski odnosi

4

6

10

13

16

20

24

28

34

36

Škola za uspješnije roditeljstvo

Uvodna riječPlavi telefon ima dugu tradiciju u provedbi projekta Škola za uspješnije roditeljstvo. Model

koji su prije deset godina osmislile i provodile naše suradnice Mirjana Zećirević i Ilonka

Filipović, a nastavili novi naraštaji educiranih terapeutkinja, našao je svoju široku primjenu

u provedbi edukacije sa skupinama roditelja u školama, vrtićima i drugim mjestima u

zajednici. Edukacijski program Škole za uspješnije roditeljstvo objedinjuje teoretska znanja,

vježbe samoiskustva i elemente savjetodavnog i psihoterapijskog rada koristeći načela

i koncepte iz realitetne terapije, transakcijske analize i psihodrame. Škola za uspješnije

roditeljstvo uvijek je odgovarala na aktualni trenutak u vremenu prateći potrebe zajednice

povezane s povećanim rizicima u suvremenom društvu. Primjenjujući najnovije spoznaje

o djelotvornim roditeljskim ponašanjima, Škola za uspješnije roditeljstvo educira roditelje,

kako o odrednicama uspješnog roditeljstva tako i o nasilju nad djecom, sigurnosti djece na

internetu, zdravim partnerskim odnosima.

02/03

1. Što znači biti uspješan roditelj?

Svaki roditelj zasigurno se barem u jednom trenutku zapita: „Jesam li dobar roditelj?“ Po-

stoji li uopće recept za uspješno roditeljstvo? Gotov recept ili formula zasigurno ne posto-

je. Svako dijete, kao i svaki roditelj, jedinka je za sebe, sa svojim osobinama, temperamen-

tom, navikama, željama, zahtjevima. Prema tome, ne postoji „pravi način“ kako odgajati

djecu, kao što ne postoji niti savršen roditelj. Ali ima načina kako da odgoj bude lakši i

uspješniji. Neke od osobina uspješnih roditelja su: pozitivna slika o sebi, prilagodljivost,

strpljivost. Uspješan roditelj pruža pozitivan model svojoj djeci, rado uči nove odgojne

vještine i znanja, te uživa u roditeljstvu. U ovoj knjižici navest ćemo još mnogo toga što

može pomoći u ostvarivanju uspješnijeg roditeljstva.

Za početak, razmislite o tome što Vas čini dobrim roditeljem. Pokušajte navesti neke svoje

osobine, vještine i ponašanja zbog kojih držite da ste dobar roditelj:

Kao i većinu roditelja, vjerojatno Vas muče mnoge roditeljske brige i problemi, ili se

jednostavno pitate radite li nešto dobro ili ne. Navedite koje su Vaše roditeljske dvojbe,

brige i pitanja:

Škola za uspješnije roditeljstvo04/05

Što mislite ili očekujete da ćete naučiti upotrebom ove radne bilježnice? Ovdje zapišite

Vaša očekivanja:

06/07

2. Želje, potrebe … motivacija

Kako bismo se primaknuli korak bliže k uspješnijem roditeljstvu, moramo krenuti od sebe,

uvijek iznova propitkivati vlastito ponašanje. Ljudi obično imaju potrebu uspostaviti odre-

đeni stupanj kontrole nad okolinom u kojoj žive i nad ljudima koji ih okružuju, uključujući i

svoju djecu. No istina je zapravo da mi ne možemo nikoga kontrolirati! Možemo kontrolirati

samo SEBE i VLASTITO PONAŠANJE. Također, drugi ljudi i pojave oko nas ne mogu uprav-

ljati onime što mi činimo, mislimo ili osjećamo – sve je to pokrenuto onime što se događa

U NAMA SAMIMA. Ponašanje čovjeka je, dakle, unutarnje motivirano. To znači da se pona-

šamo na određeni način zato da bismo zadovoljili svoje POTREBE i zbog toga izabiremo

ponašanje kojim ćemo te potrebe zadovoljiti. Pojednostavnjeno rečeno, potreba je stanje

u koje nas dovodi nedostatak nečega što nam je potrebno. Na primjer, kada smo gladni,

osjećamo potrebu za hranom. Iz te potrebe nastaje motiv da nešto pojedemo!

Potrebe su, dakle, jedan od motivatora našeg ponašanja. Prema psihološkoj teoriji izbo-

ra, osnovne potrebe su: potreba za preživljavanjem, potreba za ljubavlju i pripadanjem,

potreba za moći, potreba za slobodom i potreba za zabavom. Sve te potrebe moraju biti

zadovoljene da bismo se osjećali dobro!

Iako je prilično jasno da nam se ponašanje ne događa, nego ga sami izabiremo i njime

upravljamo, katkad je teško povjerovati u to da imamo utjecaja i na ono što OSJEĆAMO.

Točno je da nad osjećajima nemamo neposrednu kontrolu, ali mijenjajući svoje ponašanje

i mišljenje, možemo utjecati i na to kako se osjećamo.

Jeste li ikada pokušali utjecati na to kako se osjećate? Na nekom primjeru opišite na koji način:


Kao pomoć pri izboru djelotvornih ponašanja, ključna pitanja koja si možemo postaviti u

bilo kojoj situaciji jesu:

Što želim?1.

Što radim da dobijem to što želim?2.

Donosi li mi ono što radim to što želim?3.

Što još mogu učiniti?4.

Na taj način uvijek možemo preispitivati sami sebe i svoj odabir djelotvornih roditeljskih,

ali i drugih ponašanja. To se zove SAMOPROCJENA. Pri tome polazimo od naših želja, a

ŽELJE su, kao i potrebe, motivator (pokretač) ljudskog ponašanja. Razlika je u tome što

potrebe posjedujemo svi, a želje su jedinstvene za svaku osobu.

Razmislite o tome što želite postići vezano uz Vaše dijete/Vašu djecu. Sigurno je puno

takvih želja. Zapišite neke od njih:

08/09

Opišite što činite ili što ste do sada činili da biste postigli željeno:

Procijenite donosi li Vam to što činite ono što želite. Uspijevate li postići svoje odgojne

ciljeve?


Ako je odgovor na prethodno pitanje barem dijelom negativan, razmislite što biste još

mogli učiniti.

10/11

3. Roditeljska ponašanja

Kao roditelji zacijelo želimo postići da naša djeca izrastu u sretne i samopouzdane ljude. No

pri tome često biramo ponašanja koja jednostavno NISU DJELOTVORNA. Uglavnom poku-

šavamo navesti djecu da postupaju onako kako mi želimo, odnosno mislimo da je (za njih ili

za nas?) najbolje. Najčešće im govorimo što u određenoj situaciji treba učiniti. Ako nas djeca

ne poslušaju, mislimo da ćemo kažnjavanjem postići da prestanu raditi ono što oni žele i

navesti ih da rade ono što mi želimo. Držimo da ćemo im na taj način pomoći u odrastanju.

Neki od primjera nedjelotvornih roditeljskih ponašanja su: zanovijetanje, propovijedanje,

optuživanje, prijetnje, uspoređivanje s drugima, vikanje, kritiziranje, batine i kažnjavanje.

Napišite koja od nedjelotvornih ponašanja Vi koristite u odgoju svojeg djeteta/djece:

Zbog čega ih koristite ako znate da zapravo nisu djelotvorna?

Obično roditelji vjeruju da će takva ponašanja ipak dati neki rezultat, i koriste ih kada ne

znaju što bi drugo učinili, kada su frustrirani, kada dođu „do ruba“. Na kraju, naši su rodite-

lji primjenjivali takva ponašanja kada su nas odgajali jer nisu znali drukčije, pa što nam fali


– reći ćete. Jedan od razloga zašto ipak primjenjujemo nedjelotvorna ponašanja u odgoju

djece jest to što takvi naši postupci katkad daju rezultate, ali KRATKOROČNO. Dugoročno

gledano, takva ponašanja mogu povrijediti djecu, te na taj način kvare dobar odnos ro-

ditelja i djeteta i ruše dječje samopouzdanje. Zašto? Zato jer su takvi roditeljski postupci

prisiljavajući – prisiljavamo djecu da rade ono što mi želimo, a ne ono što sami žele.

A tada se događa sljedeće: velik broj djece jednostavno ne napravi ono što smo od njih

tražili ili što smo im savjetovali. Osim toga, pristup „zato jer ja tako kažem“ ne uči djecu da

misle svojom glavom, ne dopušta im da nauče nešto na temelju vlastitog iskustva i pogre-

šaka te ih ne uči kako donositi ispravne odluke. Na kraju, kada djecu prisiljavamo na nešto,

ona mogu burno reagirati (primjerice, vikati, bacati predmete …) ili se povući (primjerice,

ignorirati roditelja, duriti se …).

Što čini Vaše dijete kada primjenjujete neko od prisiljavajućih ponašanja? Na koji način

reagira? Opišite!

Sada kada smo definirali kakva su to nedjelotvorna roditeljska ponašanja, sigurno se pita-

te: A što onda činiti? Koja roditeljska ponašanja i odgojne postupke primjenjivati?

Najprije se moramo zapitati što zapravo želimo postići. Želimo li da naša djeca budu jed-

nostavno poslušna, da uče o svijetu oko sebe a da ga i ne iskuse, da budu zaštićena od svih

mogućih neugodnih situacija? Ponekad se čini da bi upravo to bilo dobro. No ne možemo

djecu staviti pod „stakleno zvono“ – naprotiv, moramo im dopustiti da iskuse određeni

stupanj frustracije kako bi iz svojih iskustava nešto naučili, lakše razumjeli život i stvaran

12/13

svijet oko sebe, te izrasli u odgovorne, samostalne i samopouzdane ljude. Pri tome, dakle,

naše iskustvo ne može zamijeniti njihovo!

Pa što onda možemo? Možemo djecu VODITI kroz život (sjetite se UNICEF-ove kampanje

„Prve 3 su najvažnije“ i slogana: „Dijete putuje, roditelj usmjerava“ – upravo o tome govo-

rimo), i to na način da im:

1. DAJEMO INFORMACIJU – to znači: naučimo dijete onome što djeca zapravo žele znati i što

ih uistinu zanima, pri čemu možemo izreći i svoje mišljenje, ali na način da ga djetetu ne

namećemo, nego mu dopustimo da samo donese odluku. Također je važno dati djetetu do

znanja kako i zbog čega smo došli do tog mišljenja ili stajališta, i pritom biti iskreni s njim.

2. DAJEMO POTICAJ – počevši od pažljivog slušanja djeteta i obraćanja pozornosti na ono

što čini ili nam govori, malih pozitivnih primjedbi, poruka potpore djetetu, povremenih

malih nagrada za trud i uspjeh ili pozitivno ponašanje, do pomoći djetetu u samopotpori.

3. ODAJEMO PRIZNANJE – ali ne na način da hvalimo dijete kada želimo da nešto učini

jer je to oblik manipulacije. Djetetu možemo odati priznanje kada se ponaša na djelo-

tvoran način kako bismo ga poduprli i pomogli da shvati što je ispravno. A djelotvorna

dječja ponašanja mogu biti: odgovorno ponašanje, održavanje obećanja, fleksibilnost,

kompromisi, pregovaranje, donošenje odgovornih odluka, postavljanje ciljeva, planira-

nje, djelotvorno komuniciranje, vođenje računa o sebi i drugima.

Prisjetite se Vaših nedjelotvornih roditeljskih ponašanja koja primjenjujete u raznim situaci-

jama, i za svako od njih napišite što biste mogli učiniti umjesto toga, a da bude djelotvorno:


4. Kakav ste roditelj?

U osnovi svih roditeljskih odgojnih postupaka su odgojni ciljevi koje želimo postići i vrijed-

nosti kojima težimo i koje pokušavamo usaditi svojoj djeci. Roditeljski ciljevi i vrijednosti

izravno utječu na roditeljsko ponašanje i definiraju roditeljski stil.

Za početak, navedite koje su Vaše roditeljske vrijednosti i odgojni ciljevi koje želite postići u

razvoju svoje djece.

Neki opći ciljevi koji proizlaze iz temeljne funkcije roditelja su: zdravlje, ekonomska neovi-

snost, postignuće u okviru društvenih normi, moralna stajališta i osobna sreća.

Neki specifični odgojni ciljevi bili bi: socijalne vještine, pozitivno ponašanje, uspjeh u školi,

razvoj samopouzdanja. Ovi odgojni ciljevi definiraju roditeljska ponašanja i, prema tome,

stilove roditeljstva.

Stilovi roditeljstva međusobno se razlikuju s obzirom na roditeljsku TOPLINU (potporu,

ohrabrenje i ljubav koju pružaju djetetu) i roditeljski NADZOR (usmjeravanje i postavljanje

granica). Prema tome razlikujemo 4 glavna roditeljska stila: autoritativan (demokratski), au-

toritaran (strog), popustljiv (permisivan) i zanemarujući (ravnodušan).

Poželjan stil roditeljstva je svakako AUTORITATIVAN. Autoritativni roditelji postavljaju gra-

nice i provode nadzor, ali istodobno pružaju djeci veliku potporu i emotivnu toplinu. Glav-

ni odgojni ciljevi ovih roditelja su razvoj djetetove znatiželje i kreativnosti, te motivacija i

14/15

samostalnost djeteta. Autoritativan roditelj je savjetnik, ali ne kontrolor. On pruža djetetu

informacije, objašnjava granice i pravila, potiče i odaje priznanje. Djeca autoritativnih rodi-

telja spontana su, slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje, te razvijaju samostalnost i

samopouzdanje. Obično su i uspješnija u školi i društvenom okruženju.

AUTORITARAN stil određen je postavljanjem prevelikih zahtjeva roditelja pred djecu i provo-

đenjem strogog nadzora, pri čemu roditelji ne pružaju djeci dovoljno potpore i emocionalne

topline. Glavni odgojni ciljevi autoritarnih roditelja su poslušnost djeteta i učenje samokon-

trole. Ovi roditelji ne pružaju djetetu dovoljno informacija, ne objašnjavaju mu svoje zahtje-

ve, postavljene granice i pravila i uglavnom traže slijepu poslušnost, a neposluh kažnjavaju.

Koriste, dakle, neka od nedjelotvornih roditeljskih ponašanja. Posljedica toga je razvoj dje-

teta sklonog promjenama raspoloženja, povučenosti, bojažljivosti i bez spontanosti. Veća je

vjerojatnost za pojavu neuspjeha u školi, te za slabiju društvenu prilagodbu djeteta.

POPUSTLJIV roditelj postavlja male zahtjeve pred dijete i provodi slab nadzor, ali daje veliku

potporu i emotivnu toplinu. On zapravo zadovoljava gotovo svaki djetetov zahtjev! Takav

pristup je loš jer se kod djeteta stvara nesigurnost i nesnalaženje u granicama (pogotovo

ako je roditelj nedosljedan u odgojnim postupcima), pa se razvija impulzivno, razmaženo i

agresivno dječje ponašanje. Roditelj djetetu treba biti autoritet, a ne dijete roditelju!

ZANEMARUJUĆI roditelji postavljaju male zahtjeve, nema nadzora, ali ni roditeljske topline

i potpore. Ovi roditelji nemaju vremena za bavljenje djecom, ili ih emocionalno odbacuju.

Dijete na takav roditeljski odnos reagira neprijateljski i s otporom, te nije u mogućnosti steći

socijalne vještine i neuspješno je u školi. S obzirom na to da velik dio vremena djeca provode

bez nadzora, te zanemarujući roditelji uglavnom ne znaju gdje im je dijete, što radi i s kime

se druži, u takvom obiteljskom okruženju najčešće odrastaju djeca koja pokazuju različite

oblike neprihvatljivog, neprilagođenog i delinkventnog ponašanja.

Sjetite se nekog autoritarnog, popustljivog i/ili zanemarujućeg roditelja iz Vaše okoline, si-

gurno znate barem jedan primjer. Opišite ponašanje takvog roditelja koje ste uočili, te po-

sljedice koje možete uočiti na ponašanju njegova djeteta ili njegove djece:


A sada se kritički osvrnite na sebe i svoj odgojni stil. Kojem od ovih glavnih odgojnih stilova

pripada Vaš odgojni stil? Postoje li kod Vas elementi i nekog drugog odgojnog stila ili stilova,

i kojeg? Opišite kakav ste roditelj!

16/17

5. Postavljanje granica

Svi roditelji se katkad susreću s raznim oblicima neprihvatljivog ponašanja svoje djece, od

agresivnih ponašanja, prkosa, ispada bijesa kod male djece pa do laganja, bježanja iz ško-

le i ostalih buntovnih ponašanja adolescenata. Kao roditelji, težimo tome da naša djeca

nauče izbjegavati takva ponašanja koja bi im mogla narušiti sigurnost, zdravlje ili razvoj,

ili ugroziti druge osobe u okolini. Kako je već spomenuto, vođenje i usmjeravanje djeteta

u usvajanju prihvatljivih ponašanja i načina izražavanja emocija jedna je od temeljnih ro-

diteljskih zadaća.

Zbog toga je važno od malih nogu djeci postaviti JASNE, KONKRETNE i DOBRO DEFINIRANE

granice, kako bi dijete znalo što će mu roditelj tolerirati, a što neće, koje opcije ima na raspo-

laganju i što može očekivati kao pozitivan ishod svoje suradnje. Dobro postavljene granice

moraju uvažavati i potrebe roditelja i potrebe djeteta (na primjer: „Čim pospremiš sobu, mo-

žemo ići van u park“). Ono što je jako važno kod postavljanja granica jest DOSLJEDNOST. Ni

u kojem slučaju nemojte popuštati djetetovim pritiscima jednom kad ste postavili granicu,

jer na taj način pokazujete djetetu da ne mislite ono što govorite i da je u redu da

dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Osim toga, nedosljednošću riskirate

djetetov bunt kada sljedeći put pokušate postaviti tu istu granicu.

Granice se razlikuju od naredbi ili pravila jer se ne temelje na djetetovom strahu

od reakcije roditelja (npr. ljutnja, kazna), već dopuštaju djetetu da doživi pozitiv-

ne ili negativne posljedice svojeg ponašanja u sigurnom okruženju. Na taj način

pomažemo djetetu da ono (a ne roditelj) bude odgovorno za svoje ponašanje,

što nam je i cilj.

Postavljanje granica je posebno djelotvorno ako se provodi u atmosferi međusob-

nog poštovanja, prihvaćanja i ljubavi (autoritativni stil odgoja).


A kako Vi postavljate granice? Razmislite što biste učinili u sljedećim situacijama:

1) Žurite se na posao, a Vaše dijete se ne želi obući.

2) Vaše dijete u trgovini zahtijeva da mu kupite čokoladu, a Vi ne želite jer je taj dan već po-

jelo lizalicu, što rezultira ispadom bijesa. Kako rješavate situaciju?

Koliko god roditelji ustrajali u granicama, djeca ih često uporno pokušavaju pomaknuti.

Procijenite na sljedećoj skali koliko ste često primjenjivali neke roditeljske postupke kao

reakciju na dječje pomicanje granica, tako što ćete pokraj svakog pitanja zaokružiti broj

koji označava odgovor koji Vas najbolje opisuje. Pripazite, navedeni su i pozitivni i nega-

tivni postupci – budite iskreni kako biste mogli sagledati vlastito roditeljsko ponašanje!

Brojevi imaju sljedeće značenje:

0 – nikada 1 – niste ove godine, ali jeste godinu prije

2 – nekoliko puta godišnje 3 – nekoliko puta mjesečno

4 – nekoliko puta tjedno 5 – svakodnevno

6 – svakodnevno u više navrata

18/19

1. Koliko ste često povisili glas ili vikali na dijete? 0 1 2 3 4 5 6

2. Kad se dijete loše ponašalo, koliko ste mu često rekli

da je lijeno, neuredno, nepromišljeno ili nešto slično? 0 1 2 3 4 5 6

3. Koliko ste često nastojali da se dijete

osjeća posramljeno ili krivo? 0 1 2 3 4 5 6

4. Koliko ste često bili suzdržani; ponašajući se

hladno ili odbijajući grliti i ljubiti dijete? 0 1 2 3 4 5 6

5. Koliko ste često udarili po stražnjici, pljusnuli ili udarili dijete? 0 1 2 3 4 5 6

6. Koliko ste često protresli ili zgrabili dijete

kako biste privukli njegovu pozornost? 0 1 2 3 4 5 6

7. Koliko ste često koristili kuhaču, šibu ili remen? 0 1 2 3 4 5 6

8. Koliko ste često isprali djetetu usta sapunom, stavili mu

nešto ljuto ili papreno na jezik ili učinili nešto slično? 0 1 2 3 4 5 6

9. Koliko ste često provjerili ponašanje djeteta

kako biste ga uhvatili da radi nešto dobro? 0 1 2 3 4 5 6

10. Koliko ste često rekli djetetu da ga promatrate

i obraćate pozornost na to što je napravilo? 0 1 2 3 4 5 6

11. Koliko ste često provjerili ponašanje djeteta

kako biste ga uhvatili da radi nešto loše? 0 1 2 3 4 5 6

12. Koliko ste često pohvalili dijete nakon što je konačno

prestalo s lošim ponašanjem ili se dobro ponašalo? 0 1 2 3 4 5 6

13. Koliko ste često dali djetetu neku nagradu nakon što je

konačno prestalo s lošim ponašanjem ili se dobro ponašalo? 0 1 2 3 4 5 6

14. Koliko ste često djetetu objasnili pravila kako biste

spriječili ponavljanje neprimjerenog ponašanja? 0 1 2 3 4 5 6

15. Koliko ste često pokazali djetetu kako

napraviti nešto na pravilan način? 0 1 2 3 4 5 6


Pokušajte sada malo razmisliti o Vašim procjenama. Na prvih osam pitanja poželjan odgovor

bio bi 0 – nikada. No većina roditelja barem na neko od tih pitanja odgovorit će drukčije. Ako

je to i kod Vas tako, promislite o tome zbog čega reagirate na taj način, i u kojim situacija-

ma. Budite iskreni prema sebi. Na temelju svega što ste do sada naučili, razmislite kako ste

mogli na djelotvoran način postaviti granicu. Neke ideje možete pronaći u preostalih sedam

pitanja. Zacrtajte si cilj da ćete odsada pa nadalje granice postavljati primjenjujući samo

djelotvorna roditeljska ponašanja.

20/21

6. Komunikacija

Komunikacija se najjednostavnije može definirati kao izmjena poruka između davatelja i

primatelja poruke. Poruke koje se izmjenjuju mogu biti verbalne i neverbalne.

Elementi komunikacije

> verbalna komunikacija – odnosi se na sadržaj poruke, odnosno na riječi koje su

izgovorene;

> neverbalna komunikacija – odnosi se na neverbalni govor tijela koji uključuje položaj

tijela, geste, mimiku, izraz lica i sl. koji naglašavaju, a katkad i određuju sadržaj izrečene

poruke;

> paraverbalna komunikacija – uključuje ton i boju glasa, brzinu govora, pauze u govoru,

glasnoću govora. Na taj se način može naglasiti ono što je rečeno ili rečenome dati

drugo značenje;

> opažanje verbalnog i neverbalnog izražavanja.

Uvjerljivost poruke

Istraživanja su pokazala da uvjerljivost poruke ovisi o:

> podacima – 10%, tj. o ostvarenom značenju neke poruke i informacije koju ona sadrži;

> glasu – 35%, „tonu“ kojim se poruka priopćava (povjerenje, ljubaznost, ljutnja, sumnja);

> neverbalnim čimbenicima – izrazu lica, pokretima i gestama koje prate poruku.

Odgovor na našu poruku više ovisi o tome kako je kažemo nego o tome što kažemo.

Komunikacija se odvija na više razina: razini sadržaja, osjećanja, vrijednosti i značenja.

Aktivno slušanje

Aktivno slušamo neku osobu kada:

> pratimo s interesom njezine/njegove poruke u cjelini – ne izdvajamo samo one

dijelove koji su u skladu s našim očekivanjima i potrebama;

> provjeravamo jesmo li pravilno razumjeli ono što nam želi reći – ne podrazumijevamo

značenje poruke;

> dopuštamo sebi da suosjećamo i iz svojih osjećanja produbimo razumijevanje – ne


distanciramo se od kontakta, ne povlačimo se na položaj „većeg autoriteta“;

> prihvaćamo sve izraze onoga što nam sugovornik poručuje – ne biramo u skladu

s očekivanjima i ne odbacujemo pojedine dijelove iskazanoga (osjećanja, stavove,

vrijednosti).

Aktivnim slušanjem slušatelj nastoji sebi i sugovorniku pomoći u razjašnjavanju primljenih

poruka. Na taj način slušanje je uobličeno:

> ne samo znanjem o pravilnom slušanju;

> nego i kompletnim stavom prema sugovorniku (stavom uvažavanja, prihvaćanja,

svjesnim odustajanjem od položaja moći u određenom odnosu, primjerice odnosu

roditelj – dijete).

Načini neslušanja

> pseudoslušanje – slušatelj/ica reagira kao da je usmjeren/a na govor, ali njegove/

njezine misli su na drugome mjestu;

> jednoslojno slušanje – primanje samo jednog dijela poruke (primjerice verbalnog) dok

se drugi zanemaruje (primjerice neverbalni)

> selektivno slušanje – slušanje samo onoga što osobu posebno zanima;

> selektivno odbacivanje – usmjerenost samo na one teme koje se ne žele čuti;

> otimanje riječi – slušatelj/ica sluša tek toliko da ugrabi priliku za vlastiti „nastup“;

> obrambeno slušanje – nedužne (neutralne) izjave doživljavaju se kao napad na koji se

reagira obranom;

> slušanje u zasjedi – slušanje radi napada na sugovornika.

Osnovne vještine verbalne komunikacije

Aktivno slušanje – podrazumijeva tiho slušanje nakon kojeg slijedi povratna informacija

govorniku:

> razumijevanje sadržaja;

> prihvaćanje govornikovih/govorničinih osjećanja.

Parafraziranje – uključuje kratko ponavljanje vlastitim riječima onoga što ste čuli da je

govornik/govornica rekao/rekla:

22/23

> parafraziranjeomogućujegovorniku/govornicidasaznakakostega/jerazumjelii

dajumu/jojprilikudatoispravi.

Sažimanje – pomaže pri održavanju dijaloga, osigurava jasnoću, potvrđuje da je poruka

primljena, i to:

> nabrajanjem ključnih teza;

> rekapitulacijom dosadašnjeg tijeka razgovora;

> pretakanjem sadržaja duže izjave u kraći izravniji oblik.

„JA“ poruke – započnite svoju poruku riječju „JA“ umjesto „TI“.

„Ja sam + opis svoga osjećanja + opis ponašanja osobe kojoj se obraćamo.

Izjave s „JA“ su djelotvorne jer:

> izražavaju osjećaje, a ne sude i ne „popravljaju“;

> preuzimaju odgovornost za ono što „ja“ osjeća i ne prebacuju odgovornost na drugu

osobu;

> opisuju a da pri tome ne sude o ponašanju nas samih i drugih osoba;

> govore samo o određenom ponašanju, a ne upuštaju se u procjenjivanje cijele osobe.

Otvorena pitanja:

> potiču na dijeljenje informacija;

> pomažu pri nalaženju rješenja sukoba.

Preoblikovanje izjava – potvrđuje vrijednost tako da ih preoblikuju pozitivno, a korisno

je preoblikovati:

> umjesto okrivljavanja – uočiti potrebu;

> umjesto prošlosti – okrenuti se prema budućnosti;

> umjesto pojedinačnih problema – pronaći ono što nam je zajedničko;

> umjesto prijetnje – izraziti zabrinutost.


Vježba – Pozitivan i negativan govor tijela

U sljedeću tablicu unesite znakove pozitivnog i negativnog govora tijela.

Pozitivan govor tijela

>

>

>

>

>

>

>

>

>

>

>

Negativan govor tijela

>

>

>

>

>

>

>

>

>

>

>

Vježba – Vođenje s potporom, vođenje s kritikom

Vježba se radi u paru. Prva osoba u paru sklopi oči i ne može gledati tijekom vježbe. Njezin

je zadatak sklopljenih očiju ucrtati put unutar označenih crta na krivi predložak. Pri tome

nastoji ne izaći izvan zadanih crta, odnosno što je moguće manje griješiti. Druga osoba u

paru daje verbalne upute prvoj osobi na dva načina:

> u prvom dijelu vježbe (5 minuta) vodeći je s potporom i ohrabrenjem;

> u drugom dijelu vježbe (5 minuta) vodeći je s kritikom i naređenjima.

Osobe u paru zamijene uloge i ponove oba dijela vježbe.

Pitanja:

> Što je za Vas bilo lakše, voditi ili biti vođen/a?

> Kako ste se osjećali uz vođenje s potporom, a kako uz vođenje s kritikom?

> Kada ste napravili više pogrešaka?

24/25

7. Nenasilno rješavanje sukoba „Porijeklo svih konflikata između mene i mojih bližnjih jest da ne kažem ono što mislim i da ne

radim ono što kažem da ću uraditi“, Martin Buber.

Sukob je sudar različitih potreba, želja, vrednovanja, interesa i postupaka. Sukob je stanje

napetosti unutar pojedinaca ili grupa, s posljedičnim smetnjama u komunikaciji , a time

i u rješavanju problema. Sukob je simptom potreba za promjenom. Sukob je za nas i

opasnost i prilika.

Sukob može dovesti do odvajanja i neprijateljstva, ali može i potaknuti dijalog, otkrivanje

i novo razumijevanje.

Strahovi vezani uz sukobe:

> iznenađeni sukobom, ne stignemo ni promisliti o argumentima ili rješenjima;

> strah da će se sukob pogoršati;

> potreba da budemo prihvaćeni u našoj okolini: zbog toga se ne usudimo reći što

osjećamo ili mislimo;

> strah da se na nas gleda kao na „negativca“ ili sebičnu osobu;

> strah da ćemo biti zaustavljeni/kažnjeni ili izgubiti prednosti i privilegije;

> strah da ne povrijedimo drugu/druge osobu/osobe ili da sami ne budemo povrijeđeni;

> strah da ćemo se suočiti s osjećajem krivnje i predomisliti;

> strah da će se odnos promijeniti u negativnom smjeru;

> nisko samopouzdanje, niski zahtjevi i očekivanja.

Uzroci sukoba

Uzroci zbog kojih nastaju sukobi brojni su, ali ih je moguće svrstati u tri skupine:

> sukobi koji nastaju zbog težnje za vlasništvom;

> sukobi koji nastaju zbog psiholoških potreba;

> sukobi koji uključuju sustav vrijednosti.


Stilovi razrješavanja sukoba

Nadmetanje (natjecanje) je model koji je okrenut prema korištenju moći kako bi se posti-

gla pobjeda vlastitog stajališta.

Izlaženje u susret (adaptacija) je model u kojem izlazite drugome u susret, a istodobno

odbacujete/zapostavljate vlastite potrebe.

Izbjegavanje je model koji često poprima oblik diplomatskog „koraka u stranu“, kada se

razgovor o sukobu pokušava odgoditi do povoljnije prilike ili je riječ o povlačenju pred pri-

jetećom situacijom.

Kompromis je model koji djelomično zadovoljava obje strane kod iznalaženja rješenja.

Suradnja je model koji predstavlja nastojanje da se s drugom osobom radi na iznalaženju

rješenja koje u potpunosti zadovoljava obje strane.

NADMETANJE

(morski pas)

SURADNJA

(delfin)

IZBJEGAVANJE

(noj)

ADAPTACIJA /

IZLAŽENJE U SUSRET

KOMPROMIS

(lisica)

ODNOS

CILJ

Stilovi razrješavanja sukoba su za potrebe razgovora smlađom djecom prikazani simbolima

životinja.

26/27

Usmjerenja u rješavanju sukoba

Usmjerenje na očuvanje odnosa – održavanje odnosa između dviju strana u sukobu drži

se važnijim od postizanja cilja koji je povezan s uzrokom sukoba. Ovo usmjerenje je češće u

obiteljskim odnosima.

Usmjerenje na postizanje cilja – postizanje cilja drži se važnijim od očuvanja odnosa. Ova

vrsta usmjerenja je češća u poslovnim odnosima.

Koraci u rješavanju sukoba:

> stvoriti ugodno ozračje;

> razjasniti stavove;

> usmjeriti pozornost na pojedinačne i zajedničke potrebe;

> razviti zajedničku pozitivnu snagu;

> usmjeriti se na sadašnjost i budućnost, a promatrati prošlost i učiti iz nje;

> razviti brojne opcije/mogućnosti;

> nastojati doći do prvih manjih rješenja;

> razviti sporazume koji su od obostrane koristi.

Što je suradnja?

Suradnja je umijeće pregovaranja iz kojeg obje strane izlazekao pobjednici – jer svaka od

njih stvaranjem nove opcije dobiva ono što joj je potrebno.

Suradnja postoji kada:

> obziri i hrabrost su uravnoteženi;

> poštovanje se pokazuje slušanjem, postavljanjem pitanja, parafraziranjem, prihvaćanjem

i pojašnjavanjem;

> osobe klimaju glavama, smiju se i sjede blizu jedne drugima;

> govore: „Povežimo moju i tvoju zamisao.“;

> osobe traže sličnosti: „U čemu se slažemo?“;

> ljudi su zadovoljni – to kažu i tako izgledaju.


Upravljanje sukobima surađujući:

> priznati postojanje sukoba;

> izraziti vlastite interese i zahtjeve, iskazati pažnju i obzir prema drugima;

> uspostaviti dijalog;

> očuvati svjesnost i granice;

> primijeniti znanje pregovaranja;

> razviti sposobnosti argumentiranja;

> zadržati fleksibilnost;

> poštovati različitosti;

> „hard on problem, soft on people“: oštro prema problemu,blago prema ljudima.

Vježba – Razumijevanje sukoba

Molimo Vas da dovršite sljedeće rečenice:

Kada čujem riječ sukob, osjećam

Sukobi su za mene

Najteži sukobi za koje znam odvijaju se u/na

Sukobi među muškarcima u odnosu na sukobe među ženama su

Primjer dobrog rješavanja sukoba

28/29

8. Nasilje nad djecomPod nasiljem nad djecom podrazumijevaju se odnosi i ponašanja pojedinaca ili institucija

kojima se ugrožava ili onemogućuje normalan psihički i fizički razvoj, integritet ličnosti ili se

onemogućuje zadovoljenje dječjih potreba. Zlostavljanje djece može imati različite sadržaje

i oblike, te razlikujemo: zanemarivanje, fizičko zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje i

seksualno zlostavljanje.

Zanemarivanje djece

Zanemarivanje je kontinuirano grubo zanemarivanje i onemogućavanje potreba djece te izo-

stanak njihove zaštite. Zanemaruju se njihove fiziološke, razvojne, zdravstvene, obrazovne,

kulturne potrebe, kao i njihovo zbrinjavanje.

Vanjski znaci zanemarivanja djece mogu biti: loša uhranjenost, zastoj u rastu dojenčeta ili

malog djeteta koji nije organski uvjetovan, zapušten fizički izgled, nečistoća odjeće i tijela,

odjeća i obuća neprilagođene su godišnjem dobu, djeca mogu ostati neupisanau školu ili na-

puštaju školu uz pristanak ili nagovor roditelja, lošijeg su zdravstvenog stanja, česta su inci-

dentna ozljeđivanja kao što su padovi, gutanje štetnih supstancija i gušenja.

Fizičko zlostavljanje djece

Američka organizacija „Spriječimo zlostavljanje djece“ (Prevent Child Abuse America) definira

fizičko zlostavljanje kao opaku, nerazumnu, neopravdanu tjelesnu kaznu koja je nanesena u

ljutnji, i to:

> drmanjem;

> bacanjem;

> udaranjem pesnicom;

> premlaćivanjem;

> udaranjem nogom;

> opeklinama, prijelomimaili bilo kojim drugim fizičkim zlostavljanjem djeteta.

Vanjski znaci fizičkog zlostavljanja djece mogu biti: modrice po tijelu, rane, ozljede, tragovi

otiska šake ili predmeta, tragovi gašenja cigareta. Često su ti tragovi prikriveni jer se nalaze na

dijelovima tijela pokrivenim odjećom.


Emocionalno zlostavljanjedjece

Emocionalno zlostavljanje je najčešći pratitelj svih navedenih oblika zlostavljanja, iako se može

pojaviti i kao dominantni vid zlostavljanja. Psihičko zlostavljanje ili emocionalno lišavanje je

takav odnos ili ponašanje kojim se zapostavlja, ugrožava, podcjenjuje, vrijeđa ili verbalno na-

pada ličnost djeteta i izražavaju negativna osjećanja prema njemu.

Oblici emocionalnog zlostavljanja su: uskraćivanje roditeljskeljubavi i emocionalne pot-

pore; odbacivanje u oblikuravnodušnosti, odsutnosti pažnje i ignoriranja; otvoreno odba-

civanje putem vike; pripisivanje krivnje djetetu zaprobleme koji postoje u odnosu roditelj

– dijete ili u obitelji ili prenošenje negativnih poruka djetetu; teroriziranje; izolacija i iskori-

štavanje.

> Odbacivanje – dijete se izbjegava ili odbacuje; on ili ona se osjećaju bezvrijednim i nepri-

hvaćenim/neprihvaćenom.

> Degradiranje/obezvrjeđivanje – dijete je kritizirano, žigosano, lišeno dostojanstva, poni-

žavano i osjeća se inferiorno.

> Teroriziranje – dijete je verbalno napadnuto, zastrašeno ili mu se prijeti fizičkim ili psihič-

kim povrjeđivanjem.

> Izoliranje – dijete je lišeno društvenih kontakata izvan obitelji, nisu mu dopuštena prijatelj-

stva ili je duže zatvoreno u ograničenim prostorima bez društvenih kontakata.

> Podmićivanje – dijete je učeno da se ponaša asocijalno i ohrabreno da razvija društveno

neprihvatljive interese i zadovoljstva.

> Iskorištavanje – dijete je iskorištavano i zloupotrebljavano u cilju zadovoljenja potreba

svojih roditelja ili staratelja.

> Poricanje osnovne stimulacije, emocionalne reakcije ili raspoloživosti – dijete je lišeno

ljubavi i brižnosti; njegov ili njezin emocionalni razvoj je ugušen, a dijete je uglavnom igno-

rirano ili zanemareno.

> Nepouzdano i nedosljedno roditeljstvo – kontradiktorni i ambivalentni zahtjevi prema

djetetu od strane roditelja; roditeljska potpora i briga su nedosljedne i nepouzdane, a dijete

ne dobiva obiteljsku stabilnost.

30/31

Pokazatelji emocionalnog zlostavljanja djece:

> poremećaji navika: sisanje prstiju, ljuljanje, noćno mokrenje, poremećaji hranjenja;

> poremećaji ponašanja: povlačenje ili asocijalno ili antisocijalno ponašanje, destruktivnost,

okrutnost ili krađa;

> poremećaji u svakodnevnom funkcioniranju: poremećaji spavanja, inhibiranost i neuo-

bičajena plašljivost;

> anksiozna stanja: intenzivni strahovi, specifični strahovi, prisilne misli i radnje;

> ekstremno ponašanje: pretjerana popustljivost, ekstremna pasivnost ili agresivnost, pre-

tjerana zahtjevnost ili potpuna odsutnost zahtjeva, pokušaji suicida;

> zastoj u emocionalnom i intelektualnom razvoju.

Seksualno zlostavljanje djece

Seksualno zlostavljanje djece uključuje bilo koji odnos ili dodir gdje je povrijeđena osoba – di-

jete korištena kao seksualna stimulacija odrasle, jače ili utjecajnije osobe.

> uključuje, ali nije ograničeno na prisiljavanje ili stimuliranje seksualnog odnosa.

> uključuje bilo koji dodir, trljanje ili milovanje koje je namijenjeno da izazove seksualno za-

dovoljstvo kod djeteta.

Seksualna zloupotreba također uključuje: vizualnu, verbalnu ili psihološku komunika-

ciju u kojoj nema fizičkog kontakta.

> Vizualno seksualno zlostavljanje uključuje izloženost žrtve pornografskom sadržaju ili

bilo kojoj drugoj seksualno provokativnoj sceni, uključujući izloženost tuširanju, seksual-

nom odnosu ili različitim stanjima razgolićenosti.

> Verbalno seksualno zlostavljanje je pokušaj da se dijete zavede ili osramoti upotrebom

seksualnih ili sugestivnih riječi.

> Psihološko seksualno zlostavljanje uključuje komunikacije u kojima se dijete redovno

koristi da igra ulogu odrasle osobe, bračnog druga, prisnog prijatelja ili savjetnika.

Seksualno zlostavljanje djece uključuje:

> opscene telefonske pozive;

> opscene razgovore i aluzije na seksualni odnos i seksualnost;


> pokazivanje svojih genitalija djetetu i dijelova tijela koji su uobičajeno pokriveni;

> milovanje koje ne odgovara djetetu ili je protiv njegove volje;

> snimanje pornografskih fotografija ili filmova s djecom;

> pokušaje seksualnog odnosa i seksualni odnos;

> pokušaj silovanja i silovanje;

> incest (seksualno zlostavljanje djeteta od strane bliskog srodnika – osobe od povjerenja

koja je u poziciji moći ili predstavlja autoritet za dijete) ;

> dječju prostituciju.

Posljedice zlostavljanja djece

> Kognitivne smetnje: samooptuživanje, nepovoljno mišljenje o sebi, svijetu i drugima, ne-

povjerenje, krivica, iskrivljeno poimanje spolnosti. Ako je dijete zlostavljano u ranoj dobi,

ono misli da je zlostavljanje njegova pogreška. Misli da je zaslužilo da bude zlostavljano te

da ne zaslužuje pažnju i ljubav.

> Konfuzija nastaje zbog nepredvidivosti zlostavljanja. Naime, dijete biva zlostavljano zbog

određenog ponašanja, drugi put roditelj to isto ponašanje potpuno ignorira, sljedeći put

može se dogoditi da roditelj to ponašanje čak i ohrabruje. Kod djeteta se pojavljuje tzv. an-

ticipatorna anksioznost, tj. ono je stalno u očekivanju zlostavljanja i nije sigurno kada i zbog

čega ono dolazi.

> Indiferentnost/odsutnost osjećanja: ta djeca izgledaju roditeljima kao da su imuna na

njihovo vikanje i udaranje. Kod roditelja ta indiferentnost, odsutnost osjećanja dovodido

eskalacije nasilja, oni još jače zlostavljaju dijete očekujući emocionalnu reakciju.

> Bijes – ljutnja – agresija: djeca svoja osjećanja bijesa i ljutnje najčešće izražavaju u igri ili u

terapiji igrom, najčešće preuzimajući ulogu zlostavljača da bi zadobili kontrolu i nadvladali

bespomoćnost, barem u igri. Djeca svoju agresiju prenose na mlađu djecu ili životinje jer

nemaju realnog načina da je usmjere prema onome tko ih povrjeđuje.

> Osjećaj nekompetentnosti: zlostavljana djeca imaju percepciju neuspješnosti i nekompeten-

tnosti u izvršavanju zadataka. Oni prvu informaciju o svojoj neuspješnosti dobivaju od roditelja.

32/33

> Mržnja prema sebi: zlostavljana djeca često mrze samu sebe. Zaključuju iz destruktivnog

odnosa roditelja da ih nitko ne voli. Zbog toga često imaju depresivne smetnje, suicidalne

misli i pokušaje.

> Ponašanja povezana sa spolnošću: ponašanje seksualno zlostavljane djece je često pre-

seksualizirano, što može biti jedan od pokazatelja neotkrivenog zlostavljanja. Ta ponašanja

mogu u podlozi imati nametajuće misli pretvorene u ponašanje.

> Disocirajući simptomi: kliničko iskustvo pokazuje da neka mlađa djeca, žrtve nasilja, upo-

trebljavaju disocijaciju (odvajanje od sebe samih) kao krajnji oblik izbjegavanja pri suočava-

nju sa spolnim zlostavljanjem. Adolescenti također upotrebljavaju disocijaciju kao bijeg od

stvarnosti zlostavljanja.

Znakovi upozorenja i simptomi zlostavljanja djeteta

Važno je biti svjestan ponašanja koje bi moglo pokazivati da dijete doživljava emocionalno, fizičko

ili seksualno zlostavljanje. Činjenica da se dijete ponaša na opisane načine nije jamstvo da su on ili

ona zlostavljani, ali bi Vas trebali upozoriti da razmislite što se događa u životu djeteta. Ti simptomi

se obično javljaju u skupinama. Imajte na umu da je važno biti svjestan kako se mnogi ovakvi simp-

tomi pojavljuju kao dio normalnog procesa razvoja ili u vezi s prijelaznim životnim promjenama,

poput selidbe iz jednog mjesta u drugo, smrti ili gubitka nekog člana obitelji ili razvoda roditelja. U

odsutnosti razvojnih ili prijelaznih životnih promjena navedeni simptomi mogu ukazivati na to da

se zlostavljanje dogodilo ili se događa u životu djeteta.

Sedam načela sigurnosti djece

1. Učite djecu o dodiru. Većina seksualnog zlostavljanja uključuje neprikladnododirivanje ili

grljenje djeteta od strane odrasle osobe. Djeca trebaju znati tko, kako i kada ih može dodirivati

i kada i kako ona mogu dodirivati druge.

2. Učite djecu da vjeruju svojim osjećanjima. Djeca imaju izoštren prirodni osjećaj kada

nešto nije u redu. Potrebno je djecu naučiti da vjeruju svim svojim osjećanjima, bilo da se

osjećaju dobro, loše ili zbunjeno.


3. Učite djecu kada reći NE odraslima. Djecu učimo da budu pristojna i slušaju starije. No po-

trebno im je i dopuštenje za reći NE starijima kada se trebaju zaštititi od neugodne situacije.

4. Učite djecu da ona posjeduju svoje tijelo. Djeca brzo uče značenje riječi „moje“ i njome

označavaju svoje igračke i druge stvari. Pravo da kažu isto za svoje tijelo i da odluče tko i kada

ih može dodirivati treba se naučiti vrlo rano.

5. Učite djecu da napuste neugodnu situaciju. Djeca se trebaju osjećati sigurno i potrebno

je učiti ih da se što prije sklone od osobe zbog koje se osjećaju neugodno ili nesigurno.

6. Učite djecu o neprikladnim tajnama. Seksualno zlostavljanje uglavnom počiva na tome

da je dijete uvjereno da ne priča o zlostavljanju, da mu je zapriječeno pričati o tome ili je ucije-

njeno. Djecu treba poučiti da tajne koje ih plaše ili povrjeđuju ne trebaju čuvati.

7. Učite djecu o osobama za potporu. Djeci treba pomoći da odrede nekoliko osoba kojima

se mogu obratiti ako ih netko dira na neprikladan način. Treba ih naučiti da očekuju da će ih

odrasli zaštititi i da nastave govoriti drugima dok ih netko ne zaštiti.

Vježba – Kako reagiram pri susretu s nekim oblikom nasilja u mojoj okolini

Molimo Vas da odgovorite na sljedeća pitanja:

Kako se osjećate pri susretu s nekim oblikom nasilja u Vašoj okolini?

Kako reagirate u toj situaciji?

Kako biste željeli reagirati?

Što Vas sprječava da reagirate na način kako biste željeli?

34/35

9. Sigurnost na internetu

Vaša djeca mogu znati više od Vas o tehnologiji, ali Vi znate više o životu. I u tom području

ona trebaju Vas da ih naučite sigurnom ponašanju.

Pravila sigurnosti na internetu

Poučite djecu da ne daju sljedeće informacije o sebi na društvenim mrežama:

> svoje pravo ime;

> svoju adresu;

> svoj broj telefona;

> u koju školu idu;

> kako izgledaju;

> jesu li roditelji kod kuće ili ne;

> da ne šalju svoju sliku ili sliku svoje obitelji nikome na internetu, osim u nazočnosti rodi-

telja ili rođacima i prijateljima koje dobro poznaju;

> imena svoje braće i sestara;

> grad ili zemlju u kojoj žive;

> svoju e-mail adresu;

> da ne dogovaraju susret s nepoznatom osobom s kojom su u kontaktu preko društvenih

mreža ili da ne pristaju na takav susret;

> da ne koriste internet kada su sama kod kuće;

> da ne koriste internet u kući svojih prijatelja bez nazočnosti odrasle osobe koja će im po-

moći ako netko naruši pravila privatnosti ili pravila sigurnosti interneta;

> da ne govore nikome koga sretnu na društvenim mrežama o svojim osobnim problemi-

ma ili o problemima u obitelji ili školi: potrebno je naći sigurnu odraslu osobu s kojom

mogu razgovarati o tome.

Razgovarajte sa svojom djecom o računalnoj etici, pravilima ponašanja na internetu i poslje-

dicama kršenja tih pravila. Uputite svoju djecu u to što trebaju činiti kada netko krši pravila


privatnosti ili sigurnosti na internetu.

Što trebaš činiti kako bi bio/bila siguran/sigurna na internetu

> Reci roditeljima ili starateljima ako te netko na društvenoj mreži pita za osobne informacije.

> Reci im ako netko traži od tebe da se sretnete nasamo.

> Reci svojim roditeljima ako se pojavljuju slike na računalu na kojima intimni dijelovi tijela

nisu pokriveni kupaćim kostimom.

> Reci svojim roditeljima ako vidiš nepristojne riječi koje se pojavljuju na računalu.

> Koristi internet samo ako je uz tebe odrasla osoba koja ti može pomoći ako netko prekrši

pravila privatnosti na internetu.

> Ako se nalaziš kod prijatelja/prijateljice i netko prekrši pravila privatnosti ili pravila sigur-

nosti na internetu, reci to njegovim/njezinim i svojim roditeljima.

> Pokaži roditeljima bilo kakve slike koje ti netko pošalje na internetu.

> Sjeti se, sigurni ljudi na internetu neće tražiti tvoje osobne informacije osim tvojeg imena.

Neće tražiti da se nađete. Oni neće prekršiti pravila sigurnosti na internetu.

> Ako slike na tvojem računalu krše pravila o privatno-

sti i nisi u mogućnosti to pokazati odrasloj osobi,

odmah isključi računalo. Nemoj ga ponov-

no uključivati dok ne dođe odrasla osoba.

Važno je reći sigurnoj odrasloj osobi što si

vidio/vidjela i što se dogodilo. Nećeš biti u

nevolji. Osoba koja narušava pravila privat-

nosti bit će u nevolji.

36/37

10. Zdravi partnerski odnosi

Zdravi odnosi su temeljeni na poštovanju.

Zdravi odnosi su ovakvi:

> zajedno se smijete, zabavljate;

> oboje osjećate da možete biti to što jeste;

> možete imati različita mišljenja i interese;

> kada razgovarate, slušate jedno drugo;

> vjerujete jedno drugom;

> oboje možete napraviti kompromis, ispričati se i argumentirano raspravljati;

> ne morate cijelo vrijeme provoditi zajedno, možete slobodno provesti vrijeme sami ili s

prijateljima ili obitelji.

Je li ljubomora ljubav?

Ljubomora može izgledati kao znak ljubavi iako to nije. Kada netko koristi ljutnju ili ljubomo-

ru u namjeri da kontrolira Vas i to što Vi radite, to nije ljubav – to je kontrola.

Kako procjenjujemo što je zdravo, nezdravo ili nasilno u partnerskim odnosima

Zdravo je kada ste dovoljno sigurni i jaki da govorite o tome kako se osjećate.

Nezdravo je osjećati se nelagodno zbog iznošenja vlastitih osjećanja.

Nasilje je kada se bojite reći kako se osjećate jer znate da će Vas ušutkati ili Vam poslije

prijetiti.

Zdravo je kada ste slušani i poštovani iako postoje razlike među vama.

Nezdravo je kada Vas ne slušaju i ne poštuju.

Nasilno je kada Vam prijete i kada tretiraju Vaše ideje i osjećanja s prijezirom.

Zdravo je kada iako postoje neslaganja, još uvijek poštujete jedni druge.

Nezdravo je kada neslaganje vodi učestalim svađama.

Nasilno je kada se bojite ne složiti se jer riskirate njegovu/njezinu ljutnju ili nasilje zbog toga.

Zdravo je kada ste intimni na način da obje strane mogubiti iskrene u pogledu fizičke


bliskosti i seksualnosti.

Nezdravo je kada se ustručavate reći kako se osjećate jer Vas ne slušaju i ne brinu se.

Nasilno je kada se Vaše potrebe i želje ignoriraju i kada se u odnosu osjećate zastrašeno i

degradirano.

Zdravo je kada vjerujete jedno drugom i slobodni ste provesti vrijeme i s drugom osobom.

Nezdravo je kada osjećate ljubomoru svaki put kada Vaš partner/partnerica razgovara s

drugom osobom.

Nasilno je ako Vas cijelo vrijeme optužuju za zavođenje i nije Vam omogućeno da razgova-

rate s drugim mladićem ili djevojkom.

Osobna zaštita

Seksualni napad – podrazumijeva bilo koji oblik seksualne aktivnosti: ljubljenje, dodiriva-

nje, milovanje, seksualni odnos bez Vašeg pristanka.

Pristanak je – kada slobodno dajete dopuštenje riječima i djelima za neku intimnu gestu

ili aktivnost.

Nema pristanka ako:

> ona kaže NE i on je prisili na seksualni odnos;

> on prijeti da će je povrijediti ako ne pristane na seksualni odnos sa njim;

> koristi oružje ili prijeti korištenjem oružja i zastrašivanjem;

> prijeti da će iznijeti neistinu o njoj drugim osobama ne pristane li na seksualni odnos s njim;

> ako su zajedno izašli na piće ili večeru i on drži da zbog toga mora imati seksualni odnos

s njim.

Kako Vi možete spriječiti seksualni napad?

> Ne podrazumijevajte da Vi znate što partner želi učiniti, uvijek pitajte. Neke Vaše seksual-

ne radnje ne znače da želite učiniti i druge seksualne aktivnosti.

> Obratite pozornost na to što Vaša partnerica govori – ne prisiljavajte je ako kaže „Nisam

sigurna“ ili „Mislim da nisam spremna“.

38/39

> Budite svjesni govora tijela: boji li se Vaša partnerica, pokušava li pobjeći, plače li ili je

odlučna u svojim namjerama.

> Prihvatite NE kao NE.

> Spoznajte razlike između želje i aktivnosti.

Razjasnite se

> Govorite glasno i jasno.

> Iskažite svoja osjećanja.

> Opasno je očekivati od bilo koga da čita Vaše misli ili govor tijela.

> Mnogi šutnju smatraju pristankom.

> Ne ispričavajte se: „Ja nisam sigurna, mi trebamo“, isprike pokazuju da ste nesigurni.

> Pričajte odlučno, izravno i otvoreno.

> Koristite „Ja izjave“, izbjegavajte „Ti/Vi izjave“, kojima se okrivljuje druga osoba: „Ti/Vi činiš/činite

da se osjećam loše“. Vlastita osjećanja se iskazuju: „Ja ne želim…“ili:„Ja se osjećam…“ .

> Budite svjesni stereotipa o jednakopravnosti koji nas sputavaju da ne iska-

žemo svoja osjećanja i branimo svoja prava.

> Za rečeno NE nije potrebno ispričavati se niti objašnjavati, Vaše pravo

je da kažete NE.

> Budite dosljedni: usuglasite govor jezika i tijela. NE izrečeno uz osmi-

jeh daje dvostruku poruku.

> Ostanite smireni: Vaš ton i glas mogu biti važniji od riječi.

> Uspostavite kontakt očima, to u situacijama mogućeg nasilja pokazuje

hrabrost i odlučnost.

> Ne prihvaćajte nepoštovanje: ako objasnite i pokažete svoje granice dru-

goj osobi, a on/ona Vas ne sluša i ne poštuje Vaše granice, napustite situaciju.


Vježba – Pismo sebi

Ispred Vas se nalaze omotnica i list praznog papira na kojem možete napisati pismo sebi. U

svojim mislima osvrnite se na Vaše partnerske odnose, Vašu ulogu roditelja, Vaše izvore snage,

aspekte života kojima ste zadovoljni, životne uloge i područja na koja ste ponosni. U pismu mo-

žete napisati i ohrabrujuće poruke koje su Vam potrebne da s obnovljenom snagom nastavite

ispunjavati svoju ulogu uspješnog roditelja. Ovo pismo neće čitati nitko osim Vas. Kada završite

s pisanjem, možete zalijepiti omotnicu i sačuvati ga do nekog trenutka u budućnosti kada ćete

poželjeti otvoriti ga i još jednom sagledati prijeđeni put roditelja.

40/41

Bilješke:


42/43

18/19

Bilješke:


Impresum:

Izdavač: Udruga Plavi telefon

Za izdavača: Miroslav Vučenović, prof.

Autorice: Marijana Senjak, dipl. psih., Tamara

Budisavljević, dipl. psih.

Lektorica: Zrinka Ana Prosoli

Grafičko oblikovanje: visign kreativni studio

Tisak: MTG topgraf

Financijska podrška:

Gradski ured za socijalnu zaštitu

i osobe s invaliditetom

(01)

48

33 8

88

ww

w.p

lavi

-tel

efon

.hr

Documents

ŠKOLA ZA USPJEŠNIJE RODITELJSTVOos-selci-djakovacki.skole.hr/.../static3/909/File/skola-za-uspjesnije-roditeljstvo.pdf · Škola za uspješnije roditeljstvo Uvodna riječ Plavi