1

STRUČNO-ZNANSTVENI SKUP“Kockanje mladih – istraživanje i iskustva iz prakse

u Hrvatskoj”

Znanstveno-učilišni kampus BorongajDvorana Zagreb11. studenoga, 2011. godine

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska udruga socijalnih pedagoga

Udruga sudaca za mladež,obiteljskih sudaca i stručnjaka

za djecu i mladež

9.00 – 9.45

9.45 – 10.30

10.30 – 11.00

11.00 – 12.30

12.30 – 13.00

13.00 – 13.30

13.30 – 14.00

14.30 – 15.00

Program Pozdravni govori i otvaranje Skupa Povijest kockanja (Boris Kozjak) Odgovorno priređivanje igara na sreću (Nora Cecić) Pauza uz osvježenje Rezultati istraživanja „Navike i obilježja kockanja adolescenata u urbanim sredinama Republike Hrvatske“ (Neven Ricijaš, Dora Dodig, Aleksandra Huić) Pauza uz osvježenje Kockanje i sudska praksa sudaca za mladež (Sonja Vrandečić, Davorka Lalić-Lukač) Prevencija kockanja mladih (Valentina Kranželić) Rasprava i zaključci stručnog skupa

2

Boris Kozjak

Hrvatska Lutrija d.o.o.

POVIJEST KOCKANJA Kockanje predstavlja jedan od najstarijih oblika zabave čovjeka. Neki povijesni dokumenti o igrama na sreću stariji su za oko tisuću godina od pojave prvog novca. Prvi pisani podaci o jednoj kockarskoj igri pripadaju drevnoj kineskoj kulturi. Kao dokaz tome mogu poslužiti očuvana pravila igre vei-čei iz 2300. godine prije nove ere. I druga velika civilizacija – staroegipatska, poznavala je kockanje. U njoj je, i to u doba starog carstva postojalo niz kockarskih igara, od pučkih – zabavnih do svećeničkih ili faraonskih. U indijskoj civilizaciji prvi pisani tragovi o kockanju govore o klađenju bornih kola prije punih 4000 godina. U staroj Grčkoj kockanje nije bilo osobito razvijeno i tijekom većeg dijela trajanja starogrčke civilizacije ono je bilo zabranjeno, barem na javnim mjestima. Rimljani su kockarsku strast naslijedili od Etruščana. Rimsko zakonodavstvo u doba carstva dozvoljavalo je potpuno slobodno kockanje samo u vrijeme Saturnalija kada su i inače mnogi zakonski propisi bili privremeno stavljeni izvan snage. Kockanje je bilo zabranjeno robovima i strancima, maloljetnicima i osobama koje nisu imale građanska prava. No, međutim, usprkos svim zabranama, kockanje je u starom Rimu bilo široko rasprostranjeno, a kazne za one koji nisu bili spremni poštovati zakon bile su mnogo češće izuzetak nego pravilo. Iako Biblija na više mjesta spominje kocku i odlučivanje na temelju bacanja kocke, ima indicija da se židovski narod u značajnijoj mjeri nije upuštao u kockanje u doba nastanka biblijskih tekstova. U statutarnim odredbama gradova na Jadranu u razdoblju od 13. do 16 stoljeća, vezanim za kockanje i druge igre na sreću, uočava se raznovrsnost pristupa kockanju od grada do grada. Zajednička im je ipak moralna osuda i želja za nadziranjem prostora i vremena igranja. Najstariji dokument u nas u kojem se spominje igra na sreću datira od 04.02.1272. godine, pisan je na latinskom jeziku, a govori o hazardnim igrama ili drugim igrama s kartama. Navodi ga naš poznati povjesničar Miho Barada u svome djelu Trogirski spomenici. Termin lutrija prvi je put upotrijebljen u XVI. stoljeću u Francuskoj u značenju ugovora privatnog ili javnog značenja. Pravna regulativa i sistematizacija ove djelatnosti, i teorijski (normativno) i praktično (pravosudno), uvedena je u XVII. stoljeću u europskim zemljama gdje je lutrija bila organizirana kao stalna djelatnost. Prva državna lutrija organizirana je 1530. godine u Firenci, sa ulogom od jednog dukata i srećkom koja se nazivala polizza. Cilj organiziranja ove lutrije bio je popunjavanje državne blagajne, i on će vrlo brzo steći puni legitimitet u svim europskim državama u kojima su organizirane igre na sreću. Devet godina kasnije, 1539. godine, organizirana je u Parizu prva francuska državna lutrija pod nazivom Blanque. Tom trendu državnih lutrija pridružuje se i Nizozemska u kojoj je npr.

3

organiziranjem lutrije 1523. izgrađeno sirotište, a 1549. financirana je izgradnja crkvenog zvonika u Amsterdamu. U Njemačkoj je prva državna lutrija održana 1610. i po uzoru na Nizozemsku, bila je to klasna lutrija. U Engleskoj je lutrija podržavljena tek 1769. godine, a sav prihod usmjeravan je za razvoj kulture. U nas lutriju prvi spominje Šilobod Bolšić 1768. godine u svom djelu „Velika Kabala od igre Loto zvane“. Kršćanska religija, koja je ustoličila i svjetovno vladanje i svjetovno ustrojstvo Europe, i s kojom europski narodi ulaze u rani srednji vijek, imala je - s religijskim i moralnim predznakom - naglašeno negativan stav prema kockanju. Međutim, usprkos svjetovnim zabranama i crkvenim anatemama, kocka i kockanje su, ne samo opstali na europskom tlu, nego su se i infiltrirali u redove onih koji su po svojoj profesiji bili najveći zagovornici njenog iskorjenjivanja. Biblija nigdje konkretno ne osuđuje kockanje, ali upozorava da se vjernici trebaju držati podalje od ljubavi prema novcu i pokušaja «brzog bogaćenja». Kockanje je nedvojbeno usmjereno na ljubav prema novcu i neporecivo iskušava ljude obećanjem brzog i lakog bogatstva. Ovaj je stav eksplicitno izražen u Evanđelju po Mateju. Na promjenu odnosa kršćanstva prema kockanju krajem 13. stoljeća presudno je utjecao sv. Toma Akvinski svojom raspravom Liber de sortibus. Novi, tolerantniji pristup označio je veliku prekretnicu u odnosu Crkve prema kockanju. Oštrica kritike kockanja bila je sad značajno ublažena. Protestantski je, pak, nauk poticao kalviniste na suzdržavanje od životnih užitaka i na strogu samodisciplinu. Usporedi li se protestantski i katolički stav prema kockanju nije teško uočiti da ga i jedni i drugi osuđuju. Katolici su ga osuđivali jer bi čovjek mogao izgubiti na kocki, a ni jedna odgovorna osoba ne bi ugrozila blagostanje sebe ili drugih na takav način. Protestanti su ga, pak, osuđivali jer bi čovjek mogao dobiti na kocki, a to bi bilo loše za ljudski karakter. Prva lutrija u Zagrebu organizirana je 1762. godine. Dozvolu za priređivanje ove lutrije (zvala se Lotto di Genua) u Ugarskoj i Hrvatskoj dodijelila je kraljica Marija Terezija koncesionaru Oktaviju Cataldi na vrijeme od osam godina. O ovom podataku izvjestio nas je naš poznati povjesničar Emilij Laszowski u Jutarnjem listu od 22.04.1923. godine. Bila je to ujedno druga koncesija dodijeljena na području austrijskih zemalja. Ona je za Hrvatsku značajna zbog toga što je prije njezinog završetka grof Cataldi, također kao koncesionar, započeo s priređivanjem igre Loto u Hrvatskoj pod nazivom Mala lutrija. Trećom koncesijom za razdoblje od 1770. do 1778. godine pravo priređivanja igre Loto ustupljeno je tvrtki Baratta & Comp. Kako je prema ocjeni carske dvorske kancelarije poslovanje tvrtke Baratta & Comp. u prethodnoj koncesiji bilo uspješno, predloženo je da ista tvrtka ostane koncesionar i u razdoblju od 1778. do 1787. godine. Pored toga, na osnovi Patenta (odnosno zakonskog akta o igrama na sreću) koji je donesen još 14.04.1749. godine utvrđena je mogućnost priređivanja robnih lutrija zvanih Glückshafen (Luka sreće) ili Glükstöpfe (Lonci sreće). Izdavanje dozvola za priređivanje ove vrste igara i nadzor nad njihovim priređivanjem bilo je u nadležnosti lokalnih organa državne uprave, a igre su se morale priređivati prema naputku carske dvorske kancelarije.

4

Činjenica da se na tlu Hrvatske javno priređivanje igara na sreću pojavljuje vrlo brzo nakon njihovog priređivanja u srednjoj Europi još jednom dokazuje našu povijesnu i kulturološku pripadnost krugu srednjo-europskih zemalja. Poslije nas, javne igre na sreću na balkanskom poluotoku pojavljuju se sa zakašnjenjem od stotinu i više godina. Nažalost, povijesni podaci vezani uz javno priređivanje lutrije i lota podsjećaju nas i na činjenicu da Hrvatska u to vrijeme nije bila njihov priređivač, već samo pogodno tržište za prodaju „nade“. Nakon smrti carice i kraljice Marije Terezije 1980. godine carska dvorska kancelarija preuzima priređivanje lutrije i lota i ono se nadalje odvija u organizaciji državnog ureda za igre na sreću nazvanog Östereichische Glückspielmonopolverwaltung. Car Josip II koji je naslijedio majku, kraljicu Mariju Tereziju, donosi 1813. godine zakon pod nazivom Lotto-patent (pune 64 godine nakon donošenja prvog zakona pod ovim nazivom) kojim su proširene kompetencije državnog ureda za igre na sreću, regulirani detaljniji uvjeti priređivanja, utvrđen sustav organizacije ždrijebanja dobitaka i proširena kolektorska mreža prodavaonicama duhana i poštanskim uredima. Prema poznatim izvorima, casina se pojavljuju sredinom 19. stoljeća, najvećim brojem u njemačkim državicama i to uglavnom u lječilištima kao što su Baden-baden, Bad Homburg, Bad Reichenhal, Travenmünde i dr. te u velikim europskim gradovima kao što su Budimpešta, Beć, Paris i London, a nakon toga u američkim gradovima Las Vegas, Atlantic City i Reno. U Hrvatskoj je prvi casino otvoren 1884. godine i to u Opatiji u poznatoj vili Amalija, što znači u vrijeme kada su se casina otvarala i u drugim europskim državama. Vrijeme je to kada se kockanje pojavljuje kao globalni fenomen. U tom razdoblju oblikuju se i dvije njegove najopćenitije odrednice – institucionalizacija i industrijalizacija. Industrijsko organiziranje kockarske aktivnosti odvija se po uzoru i usporedno sa razvojem industrije zabave u čije se okvire i organizacija kockarske aktivnosti nastoji smjestiti i u njima trajno zadržati. Prvi modeli automata za igre na sreću javljaju se krajem 19. stoljeća u Sjedinjenim američkim državama. U prvo vrijeme bili su konstruirani na mehanički, kasnije na elektromehanički, a danas uglavnom na elektronički pogon. Nakon završetka 1. Svjetskog rata na Balkanskom poluotoku osnovana je Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca). Uredbom Ministarskog savjeta Kraljevine SHS od 08.07.1919. godine osnovana je ustanova pod nazivom Državna klasna lutrija za potpomaganje narodne privrede SHS. Kako je već ranije u Srbiji i to od 1890. godine djelovala ustanova pod gotovo istim nazivom (Državna klasna lutrija) stara je organizacija uz neke manje organizacijske promjene jednostavno nastavila s radom.

5

U razdoblju od 1941. do 1945. godine priređivanje igara na sreću preuzela je Hrvatska državna lutrija. Završetkom 2. Svjetskog rata Državna klasna lutrija za potpomaganje narodne privrede transformira se u Državnu lutriju FNRJ, a zatim u Jugoslavensku lutriju. Godine 1951. osniva se u Zagrebu Filijala – podružnica Državne klasne lutrije FNRJ koja 1962. godine mijenja naziv u Direkcija Jugoslavenske lutrije za Hrvatsku, Jedanaest godina kasnije odnosno 1973. godine osniva se u Zagrebu Lutrija Hrvatske, poduzeće sa svojstvom pravne osobe. Zanimljiv je podatak da je građanima SFRJ u razdoblju od 1945. do 1990. godine ulazak u casino, a time i sudjelovanje u igrama na sreću koje se tamo organiziraju, bilo zabranjeno. Stjecanjem državne suverenosti i neovisnosti 1991. godine, samostalnost stječe i Lutrija Hrvatske koja ubrzo mijenja naziv u Hrvatska Lutrija. Danas u Republici Hrvatskoj radi 206 automat klubova, 16 casina, 9 kladionica i jedna lutrijska organizacija. Nema niti jedne djelatnosti u nas koja je u posljednjih dvadeset godina doživjela tako nagli, možemo slobodno reći eksplozivni rast kao što je to kockanje. Razdoblje je to pune legitimizacije, legalizacije i ekspanzije kockanja i to ne samo u našoj zemlji, već i u europskim i svjetskim okvirima. U tom kontekstu posebnu zabrinutost izaziva prekomjerno kockanje adolescenata s obzirom na činjenicu da će sadašnja i buduće generacije živjeti u kulturi legaliziranog i sveprisutnog kockanja.

6

Nora Cecić

Hrvatska lutrija d.o.o.

ODGOVORNO PRIREĐIVANJE IGARA NA SREĆU

“Smjernice i praksa oblikovana tako da se spriječi i reducira potencijalne štete povezane s igranjem igara na sreću.” (Blaszczynski, Ladouceur & Shaffer, 2004.)

1. Igre na sreću - usluga od posebnog značaja za društvo Igre su usluga od posebnog značaja za državu, dakle i građane. Oduvijek su nadzirane od samih država i to ne samo zbog činjenice da se njihovim priređivanjem osiguravaju društvu potrebna sredstva, već stoga što se neadekvatnim i nekontroliranim pružanjem tih usluga otvaraju mogućnosti za kriminalne radnje, varanje građana i visoku pojavnost fenomena patološkog kockanja. Države su, gledano kroz povijest, pridržavale pravo priređivanja igara na sreću, ustupajući ga u vidu koncesija pojedinim provjerenim i nadziranim priređivačima. Tako se i danas u Europi, nakon desetljeća obilježenog liberalizacijom tržišta, koju je isprovocirao razvoj novih tehnologija, posebice interneta, vode starim vrijednostima: izuzimaju uslugu priređivanja igara na sreću od odredbi Direktive o slobodi pružanja usluga na zajedničkom tržištu, prepuštaju zemljama članicama da, u svrhu očuvanja javnog reda i zdravlja, zaštite potrošača i sprječavanja kriminalnih radnji (kao što su prevare i pranje novca), po načelu supsidijarnosti, samostalno i po svom nahođenju uređuju tržište igara na svom teritoriju, pod uvjetom da su u tome konzistentni i da se pridržavaju temeljnih načela EU zajednice: načela jednakog tretmana, zabrane diskriminacije i razmjernosti. Prepoznata je i specifičnost ove usluge kad je riječ o liberalizaciji ponude: konkurencija u drugim robama i uslugama donosi krajnjem potrošaču mogućnost izbora i korist u vidu veće kvalitete po nižoj cijeni. Kod igara na sreću konkurencija samo prividno donosi korist igraču, jer se komparativna prednost na tržištu stječe povećanjem iznosa namijenjenog dobicima. Istovremeno, veći, a posebice učestaliji dobici dovode do češćeg i dužeg zadržavanja igrača u igri te tako, prema mišljenju stručnjaka, pogoduju razvoju ovisničkog ponašanja. 2. Odgovorno priređivanje Ono podrazumijeva reguliranost, odgovornost, kontrolu i samokontrolu svih ključnih sudionika tržišta igara na sreću: regulatora tržišta, priređivača igara na sreću i igrača, konzumenta usluge. Odgovorno priređivanje je ključni element društveno politički prihvatljivog igranja igara na sreću. Ono uključuje odgovornost pojedinca, ali i naglašava

7

odgovornost priređivača i regulatora. Zahtjeva primjenu samokontrole na sva tri nivoa. Samokontrolom svojih poriva, odnosno interesa te koordiniranim zajedničkim djelovanjem, ključni čimbenici tržišta igara mogu spriječiti ili minimalizirati štetne posljedice njihova priređivanja. 2.1 Uloga odgovornog regulatora tržišta Primarni mu je zadataka zaštita građana te zaštita javnog reda i javnog zdravlja. Kad su u pitanju igre na sreću, potražnja na tržištu uvijek biva zadovoljena, bilo legalno ili ilegalno. Ukoliko regulator ne osigura legalno zadovoljenje te potrebe, ista će biti zadovoljena na crnom tržištu, koje, sigurno, nema za svoje temeljno poslanje zadovoljenje interesa potrošača i društva u cijelosti. UPRAVLJATI tržištem igara znači uspostavljati ravnotežu između ponude i potražnje za igrama na sreću, minimalizirajući pri tom moguće štetne posljedice po pojedince i društvo, posebice razvoj ovisničkog ponašanja s popratnim problematičnim postupcima ovisnika. Svemu što može narušiti tu ravnotežu potrebno je pristupati proaktivno. Stoga je, posebice u današnje vrijeme obilježeno brojnim tehnološkim, kulturalnim, ekonomskim i sociološkim promjenama važno osigurati da se iste primjereno integriraju u ponudu legalnog tržišta igara. Tako i otvaranje novih kanala za igru, koje omogućava primjena suvremenih tehnologija, treba gledati ne kao način povećanja prihoda ili dosezanja novomilenijske generacije, već kao nastavak djelovanja na održanju ravnoteže, ekvilibrija, između potražnje i ponude. 2.2 Uloga odgovornog priređivača Odgovorni priređivač svoju će odgovornost iskazati prema svojim dionicima : DRUŠTVU U CIJELOSTI Priređivanjem igara na odgovoran način osigurati će da saniranje štetnih posljedica ne poništi vrijednost prikupljenih sredstava za društveno korisne djelatnosti i pri tom primjereno zadovoljiti potrebe građana što će rezultirati njihovim zadovoljstvom. IGRAČIMA Pružiti će im mogućnost zadovoljenja potrebe za igrom na način da im igra bude i ostane užitak i zabava, a ne muka, izvor problema i ovisnosti. Da bi to postigao dužan je igraču pružiti točnu, jasnu i lako dostupnu informaciju o usluzi koju nudi, kako bi ovaj imao mogućnost donošenja „osviještene“ odluke. Posebice je dužan voditi računa o ranjivim skupinama (maloljetni, socijalno ugroženi, ovisni), omogućiti igračima da testom samoprocjene spoznaju kakav je njihov stil igranja i poticati ih da, ukoliko im je potrebno, potraže stručnu pomoć, liječenje. Uz sve to mora voditi računa da pravom mjerom atraktivnosti ponude i oglašavanja svojih usluga i primjerenom dostupnošću ka sebi kanalizira igrače od ilegalnih priređivača. SVOJIM ZAPOSLENICIMA Odgovornim priređivanjem osigurat će dignitet i zadovoljstvo poslom kojeg obavljaju. VLASNIKU Često se postavlja pitanje o sukobu interesa kod priređivača prilikom primjene odgovornog priređivanja, posebice kad se u žižu razmatranja stavljaju kratkoročni rezultati. Danas, kad se

8

kvaliteta proizvoda i usluga podrazumijeva, kad se konkurentsku prednost postiže dodanim vrijednostima, odgovornost u priređivanju igara, postaje ona diferentia specifica, koja će činiti razliku između lidera i osuđenih na nestajanje, koja će omogućit održivi rast i dugoročnost poslovanja . Ona je čak i neminovnost, preduvjet opstanka ne samo priređivača, već i samog tržišta igara na sreću. Činjenica je da, kad su u pitanju robe ili usluge koje mogu dovesti do ovisničkog ponašanja i k tome doprinijeti povećanju kriminaliteta, jedno od mogućih rješenja društveno nepoželjnog razvoja tržišta jest djelomična ili potpuna zabrana. Stoga odgovornost jest neminovnost, a cilj odgovornog priređivača jest postići balans između ekonomskog, korporativnog i društvenog interesa. 2.3 Uloga igrača Igrač se, kao odgovorna osoba, mora opskrbiti dostatnim informacijama, informirano donositi odluke o svojim postupcima i za njih odgovarati s tim da su mu regulator i priređivač dužni osigurati dostupnost potrebnih informacija. Činjenica je da samo svaki igrač za sebe zna koliki su mu raspoloživi resursi, bilo financijski bilo vremenski i stoga jedino on može postaviti sebi pravu mjeru, granicu. 3. Hrvatska Lutrija i odgovorno priređivanje igara na sreću

Odgovorno priređivanje igara na sreću temeljna je odrednica World Lottery Association i European Lotteries, udruga državnih ili od država kontroliranih lutrijskih organizacija, čija je redovna članica i Hrvatska Lutrija d.o.o. Svoj je stav o dogovornom priređivanju iskazala u svojoj viziji i misiji: vizija : ...Priređivati igre odgovorno, pouzdano, zabavno za igrače i korisno za društvo. misija: ............. Priređivanjem igara na sreću na kontroliran i društveno odgovoran način generirati više sredstava za društveno korisne djelatnosti i humanitarne aktivnosti................ Potvrdila ga je potpisivanjem „Standarda odgovornog priređivanja igara na sreću“. Njihovo uvođenje u svakodnevno poslovanje podrazumijeva kontinuirano djelovanje na slijedećih deset područja:

Istraživanje Trening radnika Hrvatske Lutrije d.o.o. Programi edukacije prodajne sile –prodavača i poslovnih suradnika Dizajn igara Kanali priređivanja igara na daljinu Oglašavanje i marketing Upućivanje na liječenje Edukaciju igrača Uključivanje dionika

9

Izvješćivanje, mjerenje i certificiranje Istraživanje Zadatak je održavati kontakte sa zainteresiranima za istraživanje problematike o pojavnosti prekomjernog igranja i njenim društvenim posljedicama, inicirati i podupirati pokretanja istraživanja, prikupljati, promovirati i komunicirati unutarnjoj i vanjskoj javnosti rezultate tih i dostupnih stranih istraživanja te saznanja iz dostupne stručne literature i tako doprinijeti osvještavanju problema i senzibilizaciji javnosti i dionika. Trening zaposlenika Dobivene spoznaje i stečena znanja primijenili smo i u edukaciji svojih zaposlenika i prodajne sile. Treninge su proveli interni treneri Hrvatske Lutrije d.o.o. uz pomoć vanjskih suradnika (znanstvenika koji se bave problemom ovisnosti i pružanjem pomoći ovisnicima doc. dr.sc. Zoran Zoričić i dr. Robert Torre ). Cilj edukacije bio je osposobiti sve, a posebice djelatnike koji su uključeni u razvoj i marketiranje igara ili su u neposrednom kontaktu s igračima, da u svojoj svakodnevnoj praksi promišljaju i primjenjuju elemente odgovornog priređivanja. Programi edukacije prodajne sile (poslovnih suradnika i prodavača) Zatečeni radnici tijekom 2010. obuhvaćeni su edukacijom, a svaki novopridošli prodavač ne može započeti s radom bez potvrde o obučenosti za odgovorno priređivanje. Sva prodajna mjesta Hrvatske Lutrije d.o.o. i ovlaštenih poslovnih suradnika opskrbljena su plakatima koji sadrže informacije o vjerojatnosti dobitka u pojedinim igrama, upozorenja o zabrani uključivanja maloljetnika u igru te edukativnim materijalom koji sadrži naputak o odgovornom igranju, testom, samoprocjene i obavijestima o dostupnoj pomoći. Broj telefona za pomoć i informacije o vjerojatnosti dobitaka nalaze se i na pomoćnim listićima i poleđini srećaka. Dizajn igara Izrađen je alat za procjenu prisutnosti i intenziteta faktora rizika za razvoj ovisničkog ponašanja u igri. U slučaju kada se, zbog tržišnih razloga, a u cilju kanaliziranja potražnje, ipak odluči na korištenje visokorizičnih proizvoda ili usluga, Hrvatska Lutrija d.o.o. će nastojati korekcijom pojedinih visokorizičnih elemenata igre i kontroliranom ponudom i promocijom smanjiti ukupni rizik. Kanali priređivanja igara na daljinu Platforma za priređivanje igara na daljinu uključuje elemente odgovornog priređivanja igara: striktnu provjeru starosti igrača prilikom registracije, mogućnost samoograničenja potrošnje novca (a po uvođenju casino igara i vremena), mogućnost samoisključenja, laka dostupnost informacija o mogućnosti dobitka kao i edukativnog materijala o opasnosti od ovisnosti od igara na sreću te broja linije za pomoć onima koji imaju problem uspostave kontrole nad igrom. Oglašavanje i marketing Pridržavamo se postojećih uzanci, a izradili smo i vlastiti kodeks oglašavanja i marketiranja. Svi vanjski suradnici uključeni u oglašavanje Hrvatske Lutrije obvezali su se primjenjivati ga u praksi.

10

Upućivanje na liječenje Kontinuirano surađujemo sa specijalistima iz područja borbe protiv ovisnosti, konkretno timom kojeg predvodi dr.sc. Zoran Zoričić, a koji vode KLOK – Klubove liječenih ovisnika o kocki. Njihov rad i djelovanje telefonske linije za pomoć novčano podržavamo. Edukacija igrača Kako bi igračima omogućile donošenje „informirane“ odluke, poruke namijenjene igračima na prodajnim mjestima i internetu sadržavaju:

detaljne informacije o vjerojatnostima dobitaka u svakoj igri radi procjene rizika i mogućnosti dobitaka,

informacije o dobnoj granici, informacije o odgovornom priređivanju i igranju igara, informacije o tome gdje se može dobiti pomoć u slučajevima prekomjernog igranja

U tu svrhu distribuirani su plakati i informativni letci s naputkom za odgovorno igranje i testom samoprocjene. Posebna potpora je usmjerena na razvoj, testiranje i primjenu edukacijskih alata namijenjenih obrazovanju adolescenata s ciljem sprečavanja njihovog prijevremenog uključivanja u igre na sreću. Uključivanje interesno-utjecajnih skupina (dionika) Informacije o aktivnostima društveno odgovornog priređivanja, ciljevima i učincima dostupne su na mrežnoj stranici Hrvatske Lutrije d.o.o., u Godišnjem izvješću Hrvatske Lutrije d.o.o. te su sastavni dio svih vrsta komunikacije prema interesno-utjecajnim skupinama, posebno prema regulatoru, stručnoj javnosti (liječnici), medijima. S učinjenim upoznajemo dionike prvenstveno kroz istupe u medijima i stručne skupove kroz koje nastojimo senzibilizirati javnost za problem ovisnosti o igrama. Ovaj i slične skupove željno iščekujemo jer ih doživljavamo kao mogućnost direktne razmjene stavova, iskazivanja interesa i potreba zainteresiranih i priliku za uspostavom bolje, direktne komunikacije. Izvješćivanje, mjerenje i certificiranje O provedbi i eventualnim rezultatima procjene učinaka programa odgovornog priređivanja igara Hrvatska Lutrija će svake godine podnositi izvještaj u sklopu svog Godišnjeg izvješća. Nadamo se da će, nakon ovog skupa, neki od vas biti zainteresirani za pobliže upoznavanje s principima odgovornog priređivanja i njihovoj primjeni u praksi Hrvatske Lutrije te da ćete nam se obratiti s upitima, primjedbama i prijedlozima. Hrvatska Lutrija jest i bit će izuzetno zainteresirana za uspostavu takvih kontakata i međusobnu potporu u provođenju aktivnosti prvenstveno na prevenciji, ali i na saniranju štetnih posljedica priređivanja igara na sreću. Što se tiče certificiranja, upravo je u tijeku neovisna revizija odgovornog priređivanja igara na sreću Hrvatske Lutrije, koja se provodi prema posebnim uputama o postupku

pribavljanja certifikata European Lotteries-a. 4. Rezime Odgovorno priređivanje je ključni element društveno politički prihvatljivog igranja igara na sreću. Pretpostavlja uređeno tržište igara, primjenu samokontrole od strane svih uključenih,

11

a s aspekta priređivača ono znači primjenu poslovne politike oblikovane tako da spriječi ili minimalizira moguće štetne posljedice priređivanja igara na sreću. Zadatak je priređivača omogućiti igračima donošenje tzv. „informirane“ odluke o uključivanju u igru, omogućiti im samoregulaciju - postavljanje vlastitih limita, provoditi istraživanja o postignutom i temeljem toga planirati daljnje korake. Izgraditi prodajnu mrežu i liniju proizvoda primjerenu cilju postizanja svim građanima dostupne, legalne, od tržišta tražene, građanima atraktivne usluge, kako bi se smanjilo ilegalno priređivanje, a da se pri tom vodi računa o sprečavanju pristupa ranjivim skupinama. Posebice je dužan voditi računa o primjerenom oglašavanju, koje neće davati lažna obećanja i iskorištavati ljudske slabosti. Na tržištu s izraženom konkurencijom svaki priređivač ponaša se tako da bude poželjniji od konkurenata. Dvojbeno je koliko je i kad je to u stvarnom interesu pojedinog igrača i društva. Stoga se, za razliku od liberalnog pristupa drugim uslugama, kad su igre u pitanju preporuča da regulator upravlja tržištem i pri tom utječe na kreiranje potrebe za igrom, te kontrolira konkurenciju i uspostavlja balans između ponude i potražnje. Samo kontrolirano, regulirano tržište može učiniti odgovorno priređivanje mogućim.

12

doc.dr.sc. Neven Ricijaš Dora Dodig prof. socijalni pedagog

doc.dr.sc. Valentina Kranželić Odsjek za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

Aleksandra Huić, prof. psiholog Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu

REZULTATI ISTRAŽIVANJA

“NAVIKE I OBILJEŽJA KOCKANJA ADOLESCENATA U URBANIH SREDINAMA RH” Istraživanje „Navike i obilježja kockanja adolescenata u urbanim sredinama u Republici Hrvatskoj“ prvo je sustavno i sveobuhvatno istraživanje ove pojave na našim prostorima. Istraživanje su financijski i organizacijski podržali Hrvatska lutrija d.o.o., Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Agencija za odgoj i obrazovanje te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH. Istraživanje predstavlja središnju fazu šireg programa koji je započeo pilot studijom koja je imala za cilj utvrditi kockarske aktivnosti kod mladih te testiranje metodologije i instrumentarija. Sljedeća faza programa bit će osmišljavanje i implementiranje preventivnog programa u školskom okruženju temeljenog na empirijskim i znanstvenim spoznajama dobivenima u ovom istraživanju. Pod pojmom kockanje podrazumijeva se ulaganje nečeg vrijednog u događaj koji može rezultirati većim i povoljnijim ishodom, a čija su glavna obilježja postojanje rizika i slučajnosti u ishodu. Kockanje je u Hrvatskoj regulirano Zakonom o igrama na sreću (NN 87/09), koji navodi da se radi o igrama u kojima se za uplatu određenog iznosa sudionicima pruža mogućnost stjecanja dobitka u novcu, stvarima, uslugama ili pravima, pri čemu dobitak ili gubitak pretežito ovisi o slučaju ili nekom drugom neizvjesnom događaju. Prema Zakonu, igre na sreću dijele se u četiri skupine: (1) Lutrijske igre, (2) Igre u casinima, (3) Igre klađenja i (4) Igre na sreću na automatima. Iako zakonska regulativa zabranjuje igre na sreću osobama mlađim od 18 godina, iskustveni podaci, klinički rad, podatak da je u posljednjih 15 godina broj registriranih prodajnih mjesta priređivača igara na sreću na području RH porastao gotovo 5 puta te medijska izvještavanja jasno upućuju na raširenost ove pojave te na pristupačnost i dostupnost kockarskih igara mladima. Podaci inozemnih studija također svjedoče o zastupljenosti kockarskih aktivnosti u populaciji mladih, kao i o zastupljenosti štetnih psihosocijalnih posljedica koje narušavaju njihovo osobno i socijalno funkcioniranje. Stopa takvog, „problematičnog“, kockanja među adolescentima se, prema inozemnim istraživanjima, kreće se od 4 do 8%, u usporedbi s 1 do 3% u populaciji odraslih osoba. Treba napomenuti da su to maloljetnici s već razvijenim ozbiljnim adverzivnim, kompulzivnim i problematičnim obrascima kockanja. U riziku za razvoj

13

problema je čak 10 do 14% adolescenata, što je također skupina mladih koja zahtjeva stručnu intervenciju s ciljem smanjivanja rizika. Rizični čimbenici za razvoj problematičnog kockanja su mnogobrojni, no u prvom redu to su muški spol, rani početak uključivanja u kockarske aktivnosti te postojanje problematičnog kockanja unutar obitelji. Također, brojna su istraživanja utvrdila povezanost sklonosti uključivanju u kockarske aktivnosti s različitim obilježjima ličnosti kao što su na primjer viša stopa depresivnosti, niže samopoštovanje, povišena anksioznost, te slabe vještine rješavanja problema, a poseban se naglasak stavlja na kogniciju. Također, mnoga su sveobuhvatna istraživanja pokazala da se neka druga problematična ponašanja (na primjer, zloporaba sredstava ovisnosti i delinkventno ponašanje) često među mladima javljaju zajedno s rizičnim i/ili problematičnim kockanjem („sindrom problematičnog ponašanja“; „generalni koncept devijantnosti“), da imaju slične prediktore, te ih u preventivnom i tretmanskom smislu treba promatrati kao cjelinu. Cilj našeg istraživanja bio je dobiti uvid u prevalenciju kockanja adolescenata u urbanim sredinama RH, odnosno u njihove navike kockanja, te utvrditi udio adolescenata koji su u riziku razviti, ili su već razvili, probleme s kockanjem. Dodatni cilj bio je identificirati neka psihosocijalna obilježja adolescenata koji su razvili probleme s kockanjem, s naglaskom na rizične čimbenike povezane s većom ozbiljnošću tih problema. Podaci su prikupljeni na uzorku od 1.952 srednjoškolca iz Zagreba, Rijeke, Splita i Osijeka, od prvog do završnog razreda gimnazijskog, četverogodišnjeg strukovnog i trogodišnjeg strukovnog srednjoškolskog programa (ukupno 88 razreda iz 24 škole). Radi se o slučajnom (probabilističkom) uzorku adolescenata reprezentativnom za srednjoškolce iz regionalnih, urbanih sredina RH, koji omogućuje generalizaciju rezultata na ovu populaciju. Osim toga, korišten je provjeren instrumentarij, dobrih metrijskih karakteristika, te pouzdan i valjan upravo za ispitivanje kockarskog ponašanja i s njime povezanih pojava. Za procjenu rizičnosti kockanja adolescenata korišten je, po prvi puta u Hrvatskoj, Kanadski upitnik kockanja adolescenata (Canadian Adolescent Gambling Inventory – CAGI; Tremblay i sur., 2010). Ovaj instrument konstruiran je ciljano za populaciju adolescenata i prevladava ograničenja u prikupljanju i interpretaciji podataka dosadašnjih instrumenata u ovom području. Istraživanje je pokazalo da je 83% srednjoškolaca barem jedanput u životu kockalo. Oko polovine adolescenata je igralo jednokratne srećke i kladilo se u sportskim kladionicama. Uz navedeno, polovina adolescenata već ima iskustva u internet kockanju bez novčanog uloga, što može predstavljati ulaz u rizičnija ponašanja povezana s kockanjem. Čak trećina srednjoškolaca okušala se u igrama na sreću kao što su loto, TV Bingo i igre na automatima, a njih također trećina međusobno karta za novac te igra biljar i/ili fliper za novac. Različite vrste igara na sreću koje se igraju u casinu, klađenje na rezultate izbora te internet kockanje za novac probalo je manje od 10% adolescenata. Srednjoškolci se najčešće (jednom tjedno ili češće) klade u sportskim kladionicama (njih 19,0%) te na internetu, ali bez novčanog uloga (22,8%). Na trećem i četvrtom mjestu po učestalosti su igre na automatima (6,2%) te virtualne utrke (6,1%), dok je biljar/fliper za novac na petom mjestu (5,1%).

14

S obzirom da je dio srednjoškolaca u trenutku ispitivanja zakonski bio punoljetan, dodatno smo nalaze provjerili i na poduzorku srednjoškolaca do 17 godina starosti (njih 1.457). Dobiveni rezultati gotovo su isti. Neku od igara na sreću probalo je njih 81,7%. Njih 18,2% jednom tjedno ili češće posjećuje sportske kladionice, dok njih 23,6% kocka na internetu bez novčanog uloga. Virtualne utrke (6,2%), igre na automatima (5,8%) i biljar/fliper za novac (5,3%) ponovno su na trećem, četvrtom i petom mjestu po učestalosti. Muški adolescenti češće igraju one igre koje su rizičnije za kasnije probleme povezane s kockanjem (npr. sportska kladionica, automati, rulet, kartanje za novac, klađenje na virtualne utrke i sl.). U odnosu na dob sudionika, od 15 različitih igara, razlike su utvrđene samo za dvije – jednokratne srećke i Internet kockanje bez novca, na način da ih mlađi sudionici češće igraju. U usporedbi s gimnazijama, u kockarske aktivnosti češće se upuštaju učenici strukovnih škola. Nisu utvrđene razlike u učestalosti kockanja među srednjoškolcima iz različitih gradova. S obzirom na to u kojoj mjeri osjećaju nepovoljne psihosocijalne posljedice svojih kockarskih aktivnosti, adolescenti su razvrstani u tri kategorije rizičnosti (prema CAGI): (1) nepostojanje problema vezanih uz kockanje („zeleno svjetlo“) - 71% (na poduzorku do 17 godina - 72,1%); (2) niska do srednja ozbiljnost problema („žuto svjetlo“) - 17% (na poduzorku do 17 godina – 16,4%); (3) visoka ozbiljnost problema vezanih uz kockanje („crveno svjetlo“) - 12% (na poduzorku do 17 godina – 11,5%). Podatak o gotovo 30% adolescenata koji su već razvili niže do visoko ozbiljne probleme vezane uz kockanje alarmantan je i zabrinjavajući, posebno ako tome pridodamo podatak da se u kategorijama „žutog i crvenog svjetla“ nalaze uglavnom muški adolescenti. Osim toga, radi se o mladima koji češće pohađaju strukovne škole, a zanimljiv je podatak kako ih najviše ima u Osijeku, a najmanje u Rijeci, dok u Zagrebu i Splitu udio tih adolescenata ne odskače od prosjeka cijelog uzorka. Podaci o kockanju članova obitelji, prema iskazu adolescenata, pokazuju kako očevi i majke podjednako igraju loto i jednokratne srećke (njih 20-30%), dok očevi znatno češće igraju sportske kladionice (oko 23%) što i jest aktivnost karakteristična više za muški spol. Ove igre na sreću adolescenti u nešto većoj mjeri igraju zajedno s roditeljima, te stoga ne čudi podatak da ih trećina navodi kako njihovi roditelji znaju da povremeno kockaju. Osim toga, srednjoškolci češće kockaju u društvu nego sami, a polovina mladih ima barem jednog bliskog prijatelja/icu koji svakodnevno ili nekoliko puta tjedno kocka u sportskim kladionicama, dok njih četvrtina ima bliskog prijatelja/icu koji svakodnevno/nekoliko puta tjedno igra na automatima i kocka na internetu. Adolescenti koji su već razvili ozbiljne probleme povezane s kockanjem („crveno svjetlo“) očekivano se češće i intenzivnije kockaju, te se u većoj mjeri druže s vršnjacima koji također kockaju. Osim toga, manifestiraju i neke druge oblike rizičnog i delinkventnog ponašanja, pri čemu najviše agresivno (nasilno) ponašanje i imovinske delikte. Prvenstveno kockaju kako bi zaradili novac, zatim radi zabave i uzbuđenja, a vrlo visoko rangiraju i želju da budu što bolji u kockanju. Također, u većoj mjeri smatraju da temeljem znanja i vještina te praznovjernih rituala mogu kontrolirati ishod igre, te im je znanje o šansi i vjerojatnosti slabije. Njihove osobine ličnosti ukazuju na nedovoljno razvijenu odgovornost i manje uvažavanje tuđih potreba, te generalne obrasce razmišljanja o životu povezane s većom tendencijom

15

hedonizmu odnosno manjom brigom za budućnost i dosezanje životnih ciljeva, te općenitim osjećajem manje kontrole nad vlastitim životom. Nalazi istraživanja pružaju i važne smjernice za razvoj i implementaciju preventivnih i tretmanskih intervencija namijenjenih adolescentima i njihovom okruženju. Osim psihoedukativnih intervencija usmjerenih na mlade, njihove obitelji i stručnjake, sveobuhvatne strategije u području kockanja mladih trebale bi obuhvaćati i javne politike usmjerene na poštivanje zakonske regulative, ulaganje u nove zakonske odredbe kojima bi se razvili mehanizmi zaštite vulnerabilne populacije te općenito ulaganje u društveno odgovorno priređivanje igara na sreću.

16

Sonja Vrandečić, dipl.iur.

sutkinja za mladež Davorka Lalić Lukač, socijalna pedagoginja

stručna savjetnica Odjel za mladež

Općinski kazneni sud u Zagrebu

KOCKANJE I SUDSKA PRAKSA SUDACA ZA MLADEŽ Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Kaznenu odgovornost maloljetnih počinitelja kaznenih djela utvrđuju suci za mladež po Kaznenom zakonu, Zakonu o kaznenom postupku, Zakonu o sudovima za mladež. Sudske odluke se ne mogu temeljiti na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način, te se moraju poštivati prava obrane i prava žrtava. Mlt. počinitelj kaznenog djela ne može biti suđen težom sankcijom od one koja bi se izrekla punoljetnom počinitelju kaznenog djela. Svrha izricanja kaznenopravnih sankcija maloljetnicima i mlađim punoljetnicima u uskoj je vezi sa pružanjem zaštite, brige, pomoći, nadzora, osiguranja opće i stručne izobrazbe, kako bi se utjecalo na njihov odgoj, razvoj odgovornosti i odvratilo ih od činjenja kaznenih djela te osnovnim kriterijima koji su propisani Kaznenim zakonom u vidu specijalne i generalne prevencije. Ova ideja odgoja, prepoznatljiva je i kad sud kažnjava maloljetnika primjenjujući kaznu maloljetničkog zatvora. Od 1. rujna 2011. godine, u tijeku je primjena novog Zakona o sudovima za mladež, NN, 84/11 koji u binome stoji na pozicijama kriminalno pedagoških svrha, novog Zakona o kaznenom postupku i pozitivne europske prakse. Nije promijenjena kronološka dob kaznene odgovornosti počinitelja, slijedi se princip supsidijariteta, uvjetovanog oportuniteta, principa svrhovitosti, hitnosti postupanja, tajnosti postupka. Vođenje kaznenog postupka ne smije štetiti razvoju maloljetnikove ličnosti, on se ne oglašava krivim ( osim u slučajevima kad mu se izriče kazna mlt. zatvora ili pridržaj mlt. zatvora uz odgojne mjere), već su u obrazloženju rješenja o odgojnoj mjeri daje opis djela i navode okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečene odgojne mjere. Postupak koji se vodi prema maloljetniku usmjeren je na njegovu budućnost, potreban tretman za odgoj i integraciju. U skladu s promjenama Zakona o kaznenom postupku, državnom odvjetniku je povjereno vođenje pripremnog postupka, obavezno snimanje iskaza maloljetnika audio-video uređajem, ispitivanje maloljetnika kao prva dokazna radnja, pribavljanje izvještaja o stupnju psihofizičke razvijenosti i podaci o osobnim i obiteljskim prilikama. Kad državni odvjetnik postupa po načelu svrhovitosti, maloljetnik može imati branitelja ali zato maloljetnik mora imati branitelja od prvog ispitivanja do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka ili zamjene odgojne mjere u težu. Uvode se pojmovi: dokazno ročište, nalog o obustavi pripremnog postupka, zavod za socijalnu skrb, OM UU DC, posredovanje kroz izvansudsku nagodbu, odabir neke nove PO koja se kreativno može prilagoditi vrsti djela….

17

Kad je maloljetnik počinio kazneno djelo, on mora shvatiti da se radi o nedopuštenom ponašanju iza kojeg slijede posljedice. Poučeni mnogobrojnim istraživanjima koja se bave etiologijom i prevencijom maloljetničke delinkvencije, svjesni smo da je period adolescencije osjetljiv a mlada osoba podložna različitim utjecajima.. Zato državni odvjetnik i sudac za mladež pri prijedlogu ili odluci, ima na raspolaganju cijeli niz subjekata koji su im dužni pomoći oko prikupljanja činjenica o samom kaznenom djelu ili osobnim, obiteljskim prilikama, psihofizičkom statusu počinitelja (policija, predstavnici socijalne skrbi, dijagnostički timovi specijaliziranih ustanova, stručni suradnici, vještaci različitih struka). Pokazuje se važnim i nužnim da državni odvjetnik odlučujući u prethodnom postupku a sudac u kaznenom postupku, imaju cjelovite podatke o dosadašnjem ponašanju maloljetnika, bez obzira o kojoj se socijalno patološkoj pojavi radi /skitnja, nerad, alkohol, kocka, droga/ ili o kojim se poremećajima u ponašanju radi . Državni odvjetnik polazi od osnovane sumnje da je neko kazneno djelo počinjeno i da ne bi bilo svrhovito voditi postupak prema maloljetniku a sudac da je kazneno djelo počinjeno i da je potrebno izreći odgojnu mjeru ili kaznu. Po tom pravnom osnovu, državni odvjetnik i sudac za mladež, ako imaju pravovremeno podatak da maloljetnik ima sklonosti prema kockanju, svoje odluke, mogu vezati uz intervenciju prema takvom ponašanju koje je doprinijelo počinjenju kaznenog djela. Moguće intervencije su kroz primjenu „alternativnih sankcija“ , izricanje odgojnih mjera uz posebne obveze, pridržaja maloljetničkog zatvora uz posebne obveze te primjenom sigurnosne mjere. Maloljetnim osobama je zakonom zabranjeno kockanje. U isto vrijeme se u našem neposrednom okruženju otvaraju kladionice, saloni za igre na sreću, i gotovo bismo mogli reći da nema odrasle osobe koja nije, makar iz zabave popunila neki listić. Sredstva informiranja reklamiraju različite igre, nude lako dostupan oblik opuštanja i moguće zarade, potičući tako i interes mladih za kockanje. U sudskoj praksi kod maloljetnika i mlađih punoljetnika se rijetko susrećemo s pojavom kockanja koje ima karakter ovisnosti, ali smo svjesni činjenice da motivi počinjenja kaznenih djela sve češće mogu biti vezani uz probleme s kockanjem i pojavom novih ovisnosti. Posebno je sve pogubno ako se radi o skupini učenika, adolescenata te se u kontekstu prevencije zalažemo za aktivniji i sveobuhvatniji pristup pojavi kockanja.

18

doc.dr.sc. Valentina Kranželić doc.dr.sc. Neven Ricijaš

Dora Dodig prof. socijalni pedagog Odsjek za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

Aleksandra Huić, prof. psiholog Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu

PREVENCIJA KOCKANJA MLADIH Prevencijska znanost u zadnjih 20-ak godina prolazi razdoblje etabliranja i postavljanja svojih osnovnih principa. To razdoblje započelo je epidemiološkim i etiološkim istraživanjima kada su u pitanju problemi u ponašanju mladih, odnosno utvrđivanjem rizičnih i zaštitnih čimbenika koji predviđaju vjerojatnost pojave problema u ponašanju kod djece i mladih. Sljedeća faza razvoja prevencijske znanosti bavila se utvrđivanjem uspješnosti postupaka i aktivnosti kojima su se veze između rizičnih čimbenika i negativnih razvojnih ishoda pokušavale prekinuti. Faza istraživanja učinkovitosti preventivnih intervencija rezultirala je brojnim dokazima o učinkovitosti prevencije i o specifičnim elementima preventivnih intervencija koje imaju najveću vjerojatnost uspjeha. Na taj način nastale su karakteristike učinkovitih programa i principi učinkovite prevencijske prakse. Danas se mnogi autori iz područja prevencijske znanosti slažu s osnovnim principima učinkovitih preventivnih programa/strategija proizišlih iz analize mnogih istraživanja učinkovitih programa (prema Nation i sur., 2003): Sveobuhvatnost - djelovanje na različita okruženja; uključivanje u program različita

područja života pojedinca (zdravlje, obrazovanje, socijalni odnosi…); program sadrži široki spektar aktivnosti utemeljenih na teorijama promjene ponašanja i razvoja vještina

Raznolike metode učenja - razvoj vještina (kognitivnih, komunikacijskih i vještina odupiranja negativnom ponašanju); naglasak na direktnom iskustvo korisnika (igranje uloga, vježbanje naučenog ponašanja)

Dostatno trajanje - više sati rada, odnosno kontakta s korisnicima; dostatno trajanje obzirom na razinu rizika; osigurano praćenje i podržavanje

Baziranost na teoriji - znanstvena opravdanost ili logička podloga programa Pozitivni odnosi - podržavanje jakih, stabilnih i pozitivnih odnosa Vremenska usklađenost - razvojna prikladnost (intelektualna, kognitivna i socijalna);

program cilja na rizične čimbenike prije nego se razvije problem u ponašanju Socijalno-kulturalna prikladnost – program je kulturalno prikladan i relevantan

korisnicima Evaluacija rezultata - evaluacija ugrađena u proces implementacije programa;

evaluacija procesa i evaluacija učinka Educirano osoblje – program sadrži posebne edukacije o programu i metodama koje

se u programu koriste

19

Prevencijska istraživanja koja su se bavila istraživanjem učinkovitih programa i principima učinkovitosti dolaze do zaključka da su pristupi usmjereni na pojedinačna ponašanja ili na pojedinačne rizike i zaštite manje učinkoviti nego pristupi koji u obzir uzimaju kompleksnost pojave rizičnih ponašanja, pa tako i ovisnosti, i njene uvjetovanosti. Tako nastaju sveobuhvatni prevencijski programi/strategije koje karakterizira (Weissberg i Shriver, 1996): istovremeno usmjerenje na mentalno, emocionalno, socijalno i fizičko zdravlje, a ne

na jedan izlaz, temeljenost na razvojno prikladnim, postupnim uputama i vođenju (poučavanju), jačanje kompetencija koje cilja na korisnikove kognitivne, emocionalne i ponašajne

vještine i vrijednosti, učinkovito poučavanje uz korištenje metoda kojima se osigurava aktivno sudjelovanje

korisnika, naglašava pozitivno ponašanje i drukčiju perspektivu komunikacije sudionika,

postojanje više-razinskih intervencija u kojima sudjeluju sva okruženja (npr. za školu: vršnjaci, roditelji, škola i članovi zajednice stvaraju okruženje učenja),

postojanje sustavne strategije i javne politike na višim administrativnim razinama koje će podržavati implementaciju i institucionalizaciju programa.

Treća, još uvijek aktualna, faza razvoja prevencijske znanosti usmjerena je na istraživanje konteksta primjene preventivnih intervencija. Implementacijskim istraživanjima otkrivaju se uvjeti pod kojima će primjena preventivnih intervencija ostvariti očekivani učinak i održati ga u vremenu. Priprema šireg konteksta programa (npr. edukacija izvoditelja, osiguravanje vjernosti implementacije…) i priprema okruženja u koje se program implementira važan je korak uspješne primjene preventivnih intervencija i povećava vjerojatnost pojave pozitivnih učinaka programa kod korisnika. Principi učinkovite prevencije problema u ponašanju mladih i rizičnih ponašanja mladih predstavljaju temelj i za prevenciju kockanja mladih. Uz osnovne i opće principe na kojima se temelji prevencija kockanja, mnogi autori slažu se oko specifičnih smjernica za oblikovanje preventivnih intervencija i strategija u tom području (Griffiths, Wood, 2000; Vitaro, Brendgen, Ladouceur, Tremblay, 2001; Hardoon, Gupta, Derevensky, 2004; Williams, West, Simpson, 2008): velik broj rizičnih čimbenika – ostvariti utjecaj na što veći broj promjenjivih rizičnih

čimbenika: o biološki – impulzivnost, osjetljivost na stres, poremećaji raspoloženja i dr. o psihološki – zablude i mitovi o kockanju, iluzija kontrole kockanja, pogreške u

zaključivanju, nerazumijevanje slučajnosti u igrama na sreću, potreba za bijegom i/ili uzbuđenjem, iskustvo nagrade u ranom kockanju i dr.

o socijalni – narušeni obiteljski odnosi, roditelji koji kockaju, pritisak vršnjaka, dostupnost mjesta za kockanje mladima, nepoštivanje zakonskih normi u zajednici i dr.

postoje isti/slični rizični čimbenici kao i za mnoge druge probleme (npr. zlouporaba sredstava ovisnosti, problemi mentalnog zdravlja, problemi u školi, antisocijalno ponašanje…) – koristiti iskustva dobre prakse prevencije drugih problema u ponašanju i rizičnih ponašanja

20

prednost dati trajnom, višerazinskom i koordiniranom pristupu – osigurati sveobuhvatnost

U podruju prevencije kockanja mladih moguće je razlikovati dva osnovna pravca: (1) edukacija i (2) zakonska prevencija i razvoj socijalne politike u području kockanja mladih. Princip sveobuhvatnosti usmjerava stručnjake na razvijanje oba pravca u okviru strategije prevencije kockanja mladih. Jasno je da su navedeni pravci predmetom bavljenja različitih resora te je stoga u prevenciju kockanja važno uključiti sve dionike u društvu. Edukacijski programi odnose se na programe univerzalne prevencije (namjenjene svima) problema u ponašanju kao što su jačanje obitelji, kvalitetne škole, poticanje prosocijalnih ponašanja, jačanje socijalno-emocionalnih vještina i slično. Ovdje su posebno važni sveobuhvatni programi u školama koji sadrže širok raspon relevantnih tema usmjerenih i na znanja i na vještine: statističko znanje o kockanju, informacije o rizicima povezanim s kockanjem mladih, znakovima koji ukazuju na postojanje problema s kockanjem, vještine rješavanja problema i donošenja odluka, vještine odupiranja pritisku vršnjaka.

Uz direktan rad, u ovom području postoje još i kampanje informiranja i osvještavanja javnosti o kockanju mladih kao rizičnom ponašanju i/ili problemu u ponašanju. Informiranje i savjetovanje na mjestu kockanja je također jedan način edukacijske strategije koji u praksi nije doveo do većih pozitivnih rezultata. Zakonska prevencija i razvoj socijalne politike u području kockanja mladih odnosi se na: (1) smanjenje dostupnosti kockanja mladima; (2) ograničenja povezana s osobama (TKO može/ne može kockati); te (3) ograničenja povezana s priređivanjem kockanja. Iz svega navedenog slijedi zaključak kako je na problem kockanja mladih moguće odgovoriti sustavnim, višerazinskim i sveobuhvatnim pristupom koji će sadržavati osmišljavanje i provođenje nekoliko ključnih strategija: (1) povećanje znanja i informiranosti o problemu kockanja mladih; (2) razvoj vještina kritičkog razmišljanja važnih za suočavanje sa socijalnim pritiscima; (3) razvoj vještina ključnih za prevenciju kockanja mladih; (4) poticanje unapređenja zakonske regulative kockanja mladih i pojačano praćenje poštivanja zakonskih odredbi te (5) poticanje razvoja socijalne politike za odgovorno priređivanje igara na sreću.

21

BILJEŠKE:

22

23

24