1

2

PREDGOVOR AUTORA

Poticaj za ovu knjigu dala mi je jedna draga sestra u vjeri u velikim kušnjama

svojeg života. Kada smo počeli kontaktirati, prenijela mi je svoje osjećaje

duboke, dugogodišnje povrijeđenosti, nesretnosti, života u anksioznosti i

depresijama, strahovima, krivnjama:

'' … Ja sam u silnoj potrebi da pronađem svoj put vjere. I u tom traženju

stalno padam. Borim se već godinama sa anksioznošću i depresijom ...

krivnjama, strahovima ...

Jako me muči prošlost ... Vjerujem da je moj veliki problem što jednostavno

ne znam, i bojim se, biti sretna i mirna.

Roditelji su imali grozan brak, svađe, tučnjave, očeva kocka, žene ... nema

čega nije bilo ... u djetinjstvu sam seksualno zlostavljana … evo sada me hvata

jeza i takva mržnja prema tim ljudima ... i mržnja prema mojim najbližima koji

su zasigurno to morali vidjeti ali nisu.

Nikako da odrastem… Oslanjam se na druge i veliki sam idealist koji vjeruje da

su svi dobri. Nemam gotovo prijatelja, tek dobrih poznanika. I to me muči.

Željela bih se družiti, a nemam sa kime ...i tako život ide a ja se nikako ne

mogu otvoriti vjeri i životu ...''

Upoznao sam, na razne načine, slične sudbine i stanja mnogi dragih ljudi. I ja

sam ponekad u svojem životu prolazio slična stanja.

Ali, mene je spasio Gospodin Isus. ''Nosio'' me onda kada su me ''slomili''

problemi i kušnje, iscijelio mi rane iz prošlosti, dao mi milost da oprostim

svima koji su me povrijedili, da ostavim prošlost iza sebe, da se ne bojim

budućnosti i da živim radosno i mirno svaki sadašnji trenutak.

3

Zato sam dobio veliki poticaj da napišem i posložim ovu knjigu za sve one koji

traže iscjeljenje, ispunjenje, mir i radost u svojim životima.

Da možda pronađu odgovore na teška pitanja koja ih muče i ne daju im da

budu radosni.

Jer, svi smo mi ljudi stvoreni od Gospodina Boga da budemo radosni,

ljubljeni, mirni. Već sada. A naši grijesi i djelovanje zloga i njegovih zlih

duhova priječe nas u tome.

Zato neka sadržaj ove knjige pomogne svima da pronađu svakodnevni mir i

radost života.

Bogu na slavu.

4

NISMO SAMI, NIKAD NISMO SAMI!

Negdje sam pročitao, jednom ili dva puta čuo od svećenika u propovijedi, da

naš život ima tri dijela.

Jedan u majčinoj utrobi, od začeća do rođenja. ''Sazdao sam te u

majčinom krilu…'' piše u Bibliji, i dao mi dušu, i mog anđela čuvara. Mog

vjernog pratitelja.

Drugi dio, od rođenja pa do zemaljske smrti.

I treći dio, vječni život po zemaljskoj smrti, u Kraljevstvu Božjem ili u paklu,

kako će tko zaslužiti svojim ponašanjem u ovom drugom dijelu svojeg života.

Koliko li nas je negdje sazdao do danas Gospodin u ''krilu naših majki''?

Negdje mi je ostala brojka da nas je do danas ''sazdano'' preko 70 milijardi. 70

milijardi duša… I moja među njima.

I da nemam vjeru, da nemam Gospodina Isusa u svojem životu, sigurno bi se

osjećao izgubljeno. Nitko i ništa. Rodio se, živio i mučio se, umro i nestao

zauvijek. Možda koje sjećanje koje će brzo izblijedjeti.

Cijeli život, kako sam ga u jednom dijelu i živio, samo bi se mučio da

postanem netko i nešto, da me drugi cijene barem malo, barem u nečemu…

da budem ispunjen i zadovoljan. U tome bi mi i prošao život. Pa bi umro u

strahu i rezignaciji da je sve zauvijek gotovo. Tako si barem mislim da bilo. Ne

znam, mislim da to neću nikad ni saznati.

Jer, osjećam se tako važno! Imam duboku spoznaju da je Gospodin Bog taj

koji je sve ovo stvorio. Pa tako i mene, s nekom posebnom nakanom. Da je za

mene odredio put koji za nikoga drugoga nije. Da sam mu zato posebno

važan. Jer me treba da to izvršim jer nitko drugi neće.

5

I osjećam da je mene stvorio upravo takvog kakav jesam, tu gdje jesam, jer

me beskrajno voli. I da zato ništa nije slučajno u mojem životu!

Ni moje začeće u majčinoj utrobi, ni moje rođenje, ni moje djetinjstvo, ni

rastava mojih roditelja, ni moj odlazak od oca, ni moja supruga i brak s njom,

ni naša djeca, ni moj nevjernički život, alkohol, trčanje za dobrima ovoga

svijeta, ni moj pritvor i zatvor, ni moje obraćenje, ni moj rast u vjeri, ni ovo

što piše…

Ništa nije slučajno!

On je uvijek tu za mene, i njegova Majčica, i moj anđeo čuvar i cijeli dobri

duhovni svijet. Svi me beskrajno vole i hrabre… i moj tata negdje u čistilištu…

Pa kako da se onda osjećam izgubljeno, nevažno, nemirno i nezadovoljno!?

Kada u svakom trenutku svog života vidim da sam Gospodinu važan! U svakoj

svojoj misli, riječi, djelu…

U svakom koraku kojega napravim s Gospodinom u mislima, u srcu… U

svakom osmjehu, toploj riječi, radosnom pogledu kojega uputim drugome ili

drugi uputi meni…

U svakoj svetoj misi, kada živi Gospodinu dolazi k meni… u svakoj molitvi,

ispovijedi… u svakoj životnoj kušnji…

Često mi ne ''cvatu'' ruže, po našim ljudskim mjerilima nevažan sam, pa mi je

teško i žalostan sam radi dragih ljudi oko mene koji imaju razna očekivanja od

mene radi posla, novaca, materijalne sigurnosti, pažnje…

Ali ja živim! Ja sam važan! Činim sve što mogu tu gdje jesam, takav kakav

sam, i znam da je to jedino što Gospodin od mene očekuje! Samo što mogu,

ostalo će On, kako će biti najbolje za mene i moju obitelj. Za naše spasenje!

I sve je ispunjeno, sve ima smisao!

6

I ti to možeš ostvariti, ti se tako možeš osjećati! Samo vjeruj da je Gospodin

Isus tu, s tobom, u svakoj tvojoj životnoj situaciji!

Nisi sam, nisi sama, nikad nismo sami! Samo moli i reci: ''Gospodine… Isuse…

trebam te… dođi u moj život…'' Iskreno, ponizno, u kajanju, kao zrnce prašine

svojem Stvoritelju.

''Dođi Gospodine Isuse!''

I nećeš, ne možeš ostati razočaran. On će ti se sigurno javiti. Odmah, na

razne načine. Jer nije daleko, tu je kraj tebe.

No, On vrlo dobro zna, On nas je stvorio, kada su naše misli i srca nečisti, kada

trgujemo, kada glumimo, kada se ne želimo odreći sebe i svojih nečistih

navika, misli, ponašanja… Tada On nema kuda doći. Tako je bilo kod mene.

Kako sam samo ja s Njim trgovao, tražio Ga na svoj oholi način, kako je meni

odgovaralo, kako sam ja mogao kontrolirati cijelu situaciju!!! Njega sam samo

trebao da mi riješi pojedine moje probleme a ja ću dalje kako meni odgovara.

Ali nije išlo, padao sam i padao… i sve sam se teže dizao. Kada sam konačno

pao i nisam se više mogao dići, kada sam shvatio da sve ono što sam ''ja pa

ja'' činio više nema smisla, kada sam pao ničice u dnevnoj sobi i zavapio, ali

baš zavapio, da Ga trebam… trebam… trebam… bez uvjeta, bez dogovora…

samo da dođe… I On je ''ušao'' u moj život i sve okrenuo naglavačke.

To je bilo prije nekoliko godina a kao da traje cijelu vječnost. Jer tolika je to

razlika. Živjeti miran i radostan svakodnevni život s Gospodinom Isusom i po

Njegovim zapovijedima. I onaj život prije, prepun nemira, nezadovoljstava,

osuđivanja, srditosti, ogovaranja …

I ne bi ovo sve pisao da to nisam doživio i da čvrsto ne vjerujem da i ti, koji u

nadi ovo čitaš, možeš doživjeti isto.

7

Početak je u tvojoj odluci da želiš promijeniti život i da moliš Gospodina Isusa

da ti u tome pomogne. Jer su svi tvoji pokušaji neslavno propali.

Uz tu odluku ide i odlazak na nedjeljnu misu, pa i češće, ispovijedi, molitve,

posebno molitva Krunice, čitanje Biblije. U svemu tome ćete pratiti Gospodin

Isus i Njegova Majčica. Oni te ljube takvim kakav jesi, kakva jesi.

I sada su kraj tebe. Nikad nismo sami …

8

SVI SMO MI DJECA ŽELJNA LJUBAVI!

Tražeći svoje odgovore kako nesebično i čisto ljubiti ljude oko sebe, naišao

sam na jedno svjedočanstvo o tome, jednu tešku duhovnu borbu koja se vodi

kroz generacije u jednoj obitelji. Gdje zli i njegovi zli duhovi uspijevaju

spriječiti da nesebična ljubav pobijedi osuđivanje, ogovaranje, neopraštanje.

U ovoj istinitoj priči, koja još traje, sigurno ćete prepoznati sebe ili druge ljude

oko sebe. Neka vas i ova priča potakne da se potrudite u svim svojim

kušnjama, u svim svojim povrijeđenostima, mijenjati samo sebe tako da

možete nesebično ljubiti one drage ljude oko vas koji vas povrjeđuju. A jedan,

možda najbolji način, je da u toj osobi, koja vas povrjeđuje, prepoznate malo,

povrijeđeno dijete, željno ljubavi.

Priča je o jednoj dragoj osobi koja je imala naoko normalni životni put.

Roditelji, djetinjstvo, mladenaštvo, ženidba i stvaranje obitelji, pa život pun

uspona i padova. Život kao i svi naši. No, ta draga osoba imala je jednu

duboku potrebu u sebi, potrebu za koju je znala samo ona, koju otvoreno nije

s nikim imala hrabrosti podijeliti.

Tako je željela biti voljena …

Nije to izražavala svojim riječima ali se to moglo, tko je god to želio primijeti,

''pročitati'' u njezinom svakodnevnom ponašanju. Godine su tekle a ona je te

žuđene ljubavi dobivala malo. Možda i zbog toga što nitko nije znao da ona

ima tu potrebu, kod nje tako izraženu, zbog dubokih rana u svom srcu iz

djetinjstva.

Ta draga osoba rodila se skoro kao neželjeno dijete jer joj je majka

zatrudnjela već u poodmakloj dobi. I tko zna što je njezina majka proživljavala

kada je saznala da je trudna i kada ju je nosila u sebi, u sredini jako

9

konzervativnoj, koja je djelovala jako osuđujuće prema svemu onome što nije

išlo nekim tijekom kako je to društvo određivalo.

Trebalo je iz dana u dan s tim živjeti i još raditi sve one poslove koje je nekad

svaka žena na selu morala raditi. Od ranog jutra do kasne večeri čistiti, kuhati,

prati, raditi u polju, na vrtu, brinuti se o živini. I ''nositi'' muža i djecu i ''tri

ugla'' na kući.

Mnoge naše majke i bake se u svemu tome mogu prepoznati.

A razni ''zli jezici'' jedva su čekali da se nekome dogodi nešto neuobičajeno

kako bi se ona mogli ''brusiti'' i nanositi razne pakosti.

Pa se ta draga osoba rodila. Bila je kao i sva druga djeca. Željela je biti dijete,

zaigrano i voljeno od svojih roditelja. I dok je otac to s vremena na vrijeme i

pokazao, što je bilo daleko od dovoljnog jer je stalno radio, majka to nije

pokazivala. Vjerojatno je u sebi nosila tu posebnu majčinsku ljubav koje svaka

majka ima za svoje dijete, ali ju je malo ili nikako pokazivala.

U takvom okruženju, ta draga osoba je rasla, odrastala. I u njoj je nastajala

velika rana, rana koja je rasla i koja se širila zbog nedostatka majčine ljubavi,

roditeljske ljubavi i pažnje.

Željela je sve to nadoknaditi kroz formiranje obitelji, kroz ljubav supružnika.

Ali i tu se razočarala. Supružnik je bio pun pažnje i ljubavi na početku

zajedničkog života, ali onda kao da se promijenio… Nitko nije mogao iscijeliti

tu njezinu ranu, jer od nikoga nije dobila tu ljubav koja joj je nedostajala.

Tražila je tu ljubav i u crkvi i u vjeri, ali se nikada nije uspjela toliko otvoriti,

otvoriti svoje srce i dušu, da bi joj Gospodin mogao dati svoju ljubav.

Tako, nekom igrom slučaja, upoznao sam i majku od te drage osobe i njezinu

životnu priču.

10

Ona je isto rođena u jednoj običnoj, seoskoj obitelji. I sve bi bilo dobro da nije

rano ostala bez oca. Pa je njezina majka preuzela i ulogu oca i ulogu majke.

Tako je i nju odgajala. Čvrstom rukom, stalno je upozoravajući kakva mora

biti, kako mora paziti kakva će biti pred drugim ljudima, stalno joj govoreći o

njezinim obvezama i zadacima. Njoj majka nije mogla dati svu svoju

majčinsku ljubavi i pažnju zato jer se morala brinuti o tome kako će preživjeti

ona i njezina djeca. Biti čvrsta muška ruka i nježno majčinsko srce. Tako je

zapostavila prema svojoj djeci ono što je bilo manje vrijedno u očima društva

i sredini gdje se svakodnevno borilo za preživljavanje. Zapostavila je

majčinsku ljubav, pažnju, zagrljaje, nježnosti.

I sve mi je odjednom postala jasno… Kako se ta draga žena naučila u svojem

djetinjstvu i mladosti, tako je to prenijela i na to svoje dijete koje joj se k

tome i kasnije rodilo. Bez puno ljubavi, pažnje i nježnosti. Samo borba za

preživljavanje.

Koga sad u svemu tome kriviti? Nema krivice, nema krivca. Lako je to

zaključiti. Ali su ostale rane na duši i u srcu. One rane koje su nevidljive

ljudskom oku ali koje itekako bole, duboko u srcu i duši. Od tih rana danas ne

žive i ne funkcioniraju dvije drage osobe. Možda čak i nisu svjesne svega

ovoga kako sam ja to shvatio i napisao. No, u sebi sigurno nose veliki

nedostatak ljubavi.

A kada bi samo smogle snage da u onome, od koga su očekivale pažnju i

ljubav, prepoznaju malo, povrijeđeno dijete, koje je, kao i one, željno ljubavi!

Kada bi samo tu osobu mogle ''pogledati'' duhovnim očima!

Jer duhovne oči ''vide'' djecu u nama!

Duhovne oči ''vide'' naše rane i povrijeđenosti u cijelom našem životu a

posebno u djetinjstvu, vremenima kojih se sjećamo najčešće po lošim

situacijama!

11

Duhovne oči su dio Božanske ljubavi koju nam Gospodin Bog svima želi dati

kako bi je mi mogli dati drugima oko nas. Samo duhovnim očima možemo

''vidjeti'' u svojim neprijateljima i ljudima koji su nas povrijedili dobro, milo,

povrijeđeno dijete koje treba našu ljubav, našu pažnju, naš zagrljaj.

O Bože moj ljubljeni, kako smo svi mi potrebni zagrljaja! Kako smo svi mi

potrebni ljubavi!

Jer, svi smo mi još uvijek djeca u duši i srcu, posebno tamo gdje smo ranjeni u

dosadašnjim dijelovima naših života …

I ja sam se nekako tako osjećao prije mojeg obraćenja, prije nego sam u svoj

život pozvao Gospodina Isusa. A onda je On, po njegovom nemjerljivom

Božjem milosrđu i ljubavi, ušao u moje srce, u moj život. I Njegova ljubav.

Svi vi koji se osjećate od nekoga iz svoje okoline povrijeđenima, da vam čini,

ili vam je učinio, svjesno ili nesvjesno, velike rane na vašem srcu i duši, svi vi

koji zbog toga mrzite ili vam je srdžba ukorijenjena u vaše srce ili dušu,

pročitajte nekoliko puta ovu moju priču. I probajte o toj osobi više saznati

zašto je takva. A ako ju dobro poznajete, probajte u njoj prepoznati ono

skriveno dijete, ranjeno i željno ljubavi, možda upravo vaše ljubavi.

Ako to učinite, i ako nakon toga nećete smoći snage da oprostite tom

ranjenom djetetu, nećete ga moći iskreno ljubiti, onda usrdno zamolite našu

nebesku Majčicu, Djevicu Mariju, da vas i tu dragu osobu blagoslovi svojim

posebnim majčinskim blagoslovom.

Jer ste i vi i ta draga osoba potrebni, željni, prave majčinske ljubavi. A prava

majčinska ljubav je pred okus one duboke i istinite ljubavi koja je sam Bog.

Ljubavi kojom nas ljubi Onaj koji nas je stvorio. I koji nas je stvorio upravo

takve zato jer nas ljubi.

Znam, nekima će sve ovo izgledati kao neko filozofiranje o ljubavi. Ali nije.

Vjerujte, potrudite se više puta u svemu tome naći svoje odgovore oko toga

12

zašto vas neka osoba povrjeđuje. Ja vam samo mogu posvjedočiti da nakon

svega onog što mi je Gospodin dao spoznati u zadnjih nekoliko godina o vjeri i

duhovnosti, ovo što sam u zadnjih nekoliko dana naučio o neljubljenom

djetetu koje se nalazi u svakom od nas, najdublje me dirnulo.

I otvorilo oči i pokazalo put kako ljubiti one koji nas mrze, koji nas žele

povrijediti.

Prepoznati u njima skriveno dijete, godinama izranjeno i željno ljubavi …

13

NISU IMALE S KIM RAGOVARATI …

Jednog dana Gospodin mi je na moj životni put ''poslao tri drage osobe, koje

su tih dana bile u velikim životnim kušnjama.

Jedna osoba mi se javila jer je u teškim kušnjama povratka alkoholizmu,

kojega se teško uspjela riješiti prije nekoliko godina. Druga osoba je u

kušnjama gubitka studentskih prava i neuspjeha u studiranju. A treća osoba

je velikim kušnjama propasti poslovanja i kaznenih djela koje je u tome

učinila.

Sve tri osobe su svjesne da sve to što im se događa nije slučajno. I da su u

svemu tome i one puno toga pogriješile. No, to mi je bilo i posebno drago,

sve te tri osobe su bile svjesne da postoji i duhovna razina njihovih problema.

Da se neke stvari nisu dogodile slučajno nego da je u tome sudjelovao zli i

njegovi zli duhovi, pod čijim su napastima pali u grijehe a samim tim i došli u

kušnje da ne zadovoljavaju ni one kriterije koje smo mi ljudi odredili u

funkcioniranju društva u kojem živimo. Sa svim tim mislima one idu dalje u

svojim životima. Bore se. Padaju i dižu se.

Ali, ono što me jako pogodilo, što me duboko dirnulo u srce, su bile njihove

riječi kada smo priveli kraju naše razgovore.

''Da o tome nisu imale s kim porazgovarati ...''

Te riječi, izrečene na razne načine od tih dragih osoba, duboko, duboko su me

dirnule. Nisu imale s kim razgovarati … Kako strašno!

Kako su se samo te drage osobe osjećale usamljeno! Kao da su same na

ovome svijetu. Koji uspjeh zloga da natjera čovjeka da se osjeća kao da je sam

na svijetu i da nema nikoga s kim bi mogao podijeliti svoje brige i probleme!

14

Kraj toliko živih ljudi oko sebe! Rodbine, prijatelja, znanih i neznanih. I to

samo zato jer vrlo malo ljudi ima živu vjeru i vjeruje da oko nas postoji i

djeluje dobri i zli duhovni svijet. U kojem se vode velike duhovne borbe za

svaku dušu. I tvoju i moju.

I sve tri su mi priznali da su razgovarale i sa svojim svećenicima… Ali imaju

respekt prema njima, oni su ipak svećenici, sveti ljudi, i ne mogu im samo

tako reći sve o tome što misle da im se događa u životu. Sumnje i strahove.

Jer, o djelovanju zloga i njegovih zlih duhova mnogi ne vole pričati. I svećenici

a kamoli obični ljudi, sa manje vjere. A mnogi od nas osjete njegovo

djelovanje.

O propastima, promašajima koje smo svi mi u životu učinili, više ili manje, na

razne načine, koje nekad ne možemo priznati ni sami sebi a kamoli nekome

drugome. Osjećaš da bi te svijet odmah osudio, da bi u očima ljudi oko sebe

bio manje vrijedan, nitko i ništa. Tako te uvjerava ovaj zli i ti se zatvaraš u

sebe i s nikim o tome ne razgovaraš sve dok sve ne pukne. I ti i cijeli tvoj

slučaj. A onda su posljedice strašne i dugotrajne.

Tako ti treba netko da ti digne glavu! Netko tko je prošao isto ili slično. Netko

tko je činio promašaje u životu i iz toga se izvukao, sam ili uz Božju pomoć.

Treba ti netko tko te neće osuđivati jer zna kako je teško kada padneš na dno.

Treba ti netko tko će ti reći da je sve ovo što nam se događa kratkotrajno,

nevažno, u odnosu na ono što nas čeka poslije naše smrti.

Treba ti netko tko će ti reći da je naš jedini cilj nešto čega nema u ovom

našem teško, zemaljskom životu; Kraljevstvo Božje.

Treba ti netko tko će ti reći da je baš upravo to što ti se teškoga događa

Božanski plan za tvoj život jer će samo tako, kroz borbu sa teškoćama, doći do

spoznaje o živome Bogu koji te ljubi baš takvog kakav sada jesi, tu gdje jesi.

15

Treba ti netko tko će ti reći da mir i radost u srcu i duši nisu ni novac, ni

uspjeh, ni vlast ni čast.

Treba ti netko tko će ti reći da postoji taj zli i njegovi zli duhovi, čiji je jedini

zadatak da te stalno uvjeravaju da ništa ne vrijediš, da te nitko ne voli, da si

sam, da si neuspješan i povodljiv i grješan, nitko i ništa.

TREBA TI NETKO TKO ĆE TI REĆI DA TE ISUS VOLI!

DA, ISUS TE VOLI! Takav kakav si, tu gdje jesi.

I On će ti reći da će sve biti dobro. Jer On o svemu brine. Tu, sada. On, živi

Gospodin Bog, će ti reći da te neizmjerno ljubi.

On će ti reći da se sada samo trebaš boriti i činiti samo ono što možeš, takav

kakav si, tu gdje jesi. Ostalo će On. Da Mu samo trebaš vjerovati, predati Mu

svoj život na upravljanje.

On će ti reći da ne trebaš biti najbolji, najjači, najvredniji. Samo budi takav

kakav jesi, tu gdje jesi. I bori se protiv svojih grijeha, da je u tome smisao

tvojeg života i tvojeg postojanja. A ostalo samo prepusti Njemu, Bogu, koji te

iz ljubavi upravo takvim stvorio i koji te neizmjerno ljubi takvog kakav jesi, tu

gdje jesi.

Zato sam baš bio tužan. Mnogi od nas ponekad nemaju s kim razgovarati

kada su na dnu. Jer malo njih voli one koji su na dnu. I meni je ponekad tako

teško da imam osjećaj da nemam kome reći to što me muči. Da me nitko

neće razumjeti.

A ja onda odem na misu. I tamo to sve predam mojem ljubljenom, živom,

Gospodinu Isusu. Ponekad mi poteku i suze, tamo u kutu crkve. Ali i osmijeh.

Jer znam da je On tu za mene. Živi Gospodin Isus u mojem srcu, u posvećenoj

hostiji, u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

16

Ali, on je tu za sve. Za sve one koji su na dnu, koje nitko ne razumije, koji

nemaju s kime porazgovarati.

Najteže je sebi to priznati. Da sam slab, da sam na dnu, da više ne znam što i

kako dalje.

Misa i molitva. To je put.

Za sve one koji ponekad nemaju s kim razgovarati.

17

KRIVNJA

Koliko god sam siguran da je strah najjače oružje od zloga koje se manifestira

iz nas prema van, prema drugim ljudima i događajima i razara te odnose,

toliko sam postao siguran da je krivnja ono što zli najčešće upotrebljava kada

hoće razoriti nas same, iznutra.

U zadnje vrijeme, susreo sam dosta ljudi koji imaju određene probleme i sami

sa sobom i sa ljudima iz svoje najbliže okoline. Kroz razgovore s tim ljudima,

kada smo pokušali doći do početka problema i utvrditi što bi trebalo najprije

napraviti da se taj čovjek i ti njegovi odnosi počnu kretati k boljem, često smo

došli do krivnje. Tu nastane prvi problem. Jer svakome onome, koji želi nešto

promijeniti u svojim odnosima i koji želi da mu život krene prema miru i

zadovoljstvu, prva velika, možda i najveća prepreka za početak promjena, je

ako si, iz nekog razloga, čovjek ne može sam sebi nešto oprostiti. Neki

događaj, neke posljedice koje su mu promijenile život.

Kada se malo ljudi otvore, jer počnu vjerovati ono što im stalno ponavljam, da

niti bi ja uspio a niti će oni uspjeti u okrenuti svoje živote ako u njih neće

pustiti Gospodina, onda dođemo do toga da je Gospodin tražio i traži da se

prvo moramo riješiti krivnje i oprostiti sami sebi.

Moje obraćenje je počelo kada sam oprostio samome sebi za sve što sam

učinio Gospodinu, za sve što sam učinio svojemu jadnome ocu, za sve što sam

učinio mojoj ženi i djeci, i onda i svima drugima. Kada sam oprostio sebi, kada

sam izbacio tu krivnju iz sebe, kada sam od Gospodina i svih oko mene

zatražio da mi oproste, jer ja sam i njima oprostio i sve prenio na Gospodina,

tada mi je Gospodin dao da napredujem i da onda oprostim svima drugima

koji su i mene povrijedili. Ali prvo sam sebi morao oprostiti, prvo sam se

morao riješiti krivnje koja me razarala iznutra.

18

A koje su to krivnje koje nam zli usađuje? O, ima on stotine i stotine krivnji!

Jer zli za cijelog svojeg postojanja drugo i ne razmišlja drugo nego kako nama

ljudima napakostiti, kako nam odvesti dušu od Boga, u pakao, pa tako ima

veliku zalihu raznih krivnji koje nam kroz život pokušava usaditi.

Vidio sam strašne krivnje koje osjećaju roditelji čija su djeca digla ruke na

sebe i oduzela si život. Strašno je kako ta krivnja razara tu obitelj u kojoj se to

dogodilo, a uvijek je to tako ako u obitelji nema iskrene vjere, ako je obitelj

bez Gospodina.

Vidio sam krivnje rastavljenih supružnika koji cijeli život nose u sebi da li su

mogli još što učiniti kako bi možda bili spasili svoj brak.

Vidio sam strašne krivnje roditelja i djece koji su u svađi i ne druže se, a vrlo

često neka strana sebe smatra krivom za to i razmišlja da li je mogla još što

učiniti.

I mnogo drugih krivnji. Vjerujem da bi ih i vi i ja mogli nabrajati satima.

Tu je još jedna strašno teška krivnja, koja je zlome najdraža, krivnja da smo

tako uvrijedili Gospodina Boga da ga ne možemo moliti za oprost i da nam On

nikada neće oprostiti, da Ga nismo dostojni moliti za oprost. O, kako smo u

krivu!

Pa, uvijek i svugdje Gospodin navodi da nas On neizmjerno ljubi. Dokazao je

to i time što je postao čovjekom, zato da nam dadne nadu i navijesti vječni

život u Njegovom kraljevstvu, koji je to dokazao i time što je dao da bude

mučen i da umre za nas na križu samo da pobijedi smrt i da nas spasi,

uzimajući naše grijehe, a preko njih i naše boli, krivnje, strahove na sebe,

kako bi mi imali vječni život. Da, život vječni …

Ali, kada je krivnja u nama, to je čisto djelovanje zloga ili nekog od njegovih

demona. Razara i onoga koji ju nosi u sebi i odnose s najbližima. A najgore je

to kada radi toga počnemo osuđivati druge oko sebe. Zli traži od nas da

19

nađemo ravnotežu. Želi nam lažno olakšati tjeskobu u nama, koju imamo radi

krivnje i radi toga jer si ne možemo ili nećemo oprostiti, i traži od nas da za to

stanje okrivimo nekog drugog na bilo koji način. Mi to i nesvjesno prihvaćamo

i to nam odgovara jer si na taj način lažno prikazujemo da je za sve to kriv

netko drugi. To rade oni koji su karakterno jači.

Oni koji su tu nešto slabiji, oni se raspadaju iznutra, postaju olupine od ljudi,

odaju se porocima, bježeći od životnih problema i nemajući snage da ih riješe.

I to sve je najčešće ili jedino onda kada ti ljudi žive bez Gospodina u svojem

srcu, u svojim odnosima s drugima, u svojim obiteljima i dr. Nema Gospodina

i zli radi što hoće.

No, Gospodin nikada neće, zbog svoje neizmjerne ljubavi prema nama,

ostaviti čovjeka samog da se, iznad svoji snaga, nosi sa svim tim problemima,

sa krivnjom koja je u njemu. On nam uvijek pošalje snagu. Na razne načine.

Kada još i ne znamo za Njega, kada Ga još nismo pozvali u pomoć, kada Ga još

nismo pustili u svoj život, On nam šalje pomoć.

Pa nam u život uđe neka osoba, koja je u Gospodinu, kojoj počnemo vjerovati

jer vidimo da i živi ono što govori i da ima svakodnevni mir i radost života.

Ili se desi neki događaj koji nas natjera na drugačije razmišljanje, koji nas

približi Gospodinu.

Ili nam jednostavno sam Gospodin dođe u život kao što je meni.

Tada, kada se to dogodi, prvo moramo krenuti od toga da se riješimo krivnji

koje nosimo duboko u sebi, moramo si oprostiti. Možda bi mogli neki od vas

reći da vam je teško u životu, da ne vidite smisao, ali da vi nemate tih krivnji.

O, itekako ih imate!

Jer su nekima od vas te krivnje tako duboko, toliko ste ih potiskivali puno

godina u sebi, da morate krenuti duboko, duboko u svoju nutrinu i izvući ih

20

van, na svjetlo dana i predati ih Gospodinu. A možda za početak nekoj osobi

koju će vam Gospodin poslati kako bi vam olakšao put.

Razmislite o svemu tome. Ako vam je život pun jada i čemera, pitajte se,

smognite hrabrosti se pitati, da li možda u sebi nosite neku krivnju koju si ne

možete oprostiti. Izvucite je iz pećine svoje unutrašnjosti, u koju ste ju

zatvorili, i dajte Gospodinu da ju dotakne. Kada to učinite krivnja će nestati.

Možda će trajati, bit će suza, ali oprostit ćete sami sebi. Tada budite sretni.

Izvojevali ste jednu pobjedu. No, čeka vas još puno teških bitaka.

Prva slijedeća će biti kako oprostiti drugima njihove krivnje. Ali, ne morate se

više bojati da nećete uspjeti. Gospodin Isus je s vama. On je put, istina i život.

On i njegove nepobjedive čete anđela koje će vam biti na pomoć.

Zato se koncentrirajte i okrenite oko sebe. Negdje su oko vas znakovi Božje

pomoći. Neki ljudi, neki događaji. Prepoznajte i krenite za njima. S njima i u

njima je Gospodin. On vas voli. Vi ste Njegova ljubljena djeca. Kao mala djeca

koje roditelji bezgranično vole a da ona to ni ne znaju. To shvate tek kasnije,

kada porastu.

Tako i vi. Sada možda ne možete shvatiti da vas Gospodin voli i da je kraj vas.

Ali, On je sigurno tu kraj vas i čeka kada posrnete, kada više nećete moći,

kada ste pali na koljena. Kao malo dijete i njegovi roditelji. Koje kada padne

zazove svoje roditelje i oni mu odmah priskoče u pomoć.

Tako i vi, zazovite Gospodina u pomoć i On će doći. Na razne načine.

Pustite Gospodina Isusa u svoj život.

Pronađite svoje krivnje i predajte ih Njemu.

Oprostite si i On će vama oprostiti.

21

OPROSTITI SEBI I ŽIVJETI!

Nema boljeg ni jačeg lijeka protiv svih napasti zloga nego ljubav, praštanje,

molitva za one koji nas povrjeđuju. Zamislite koliko smo mi jači od onog

drugog, koji nas svjesno i namjerno povrjeđuje, čak i fizički, kada mu sve to

oprostimo, iskreno, i kada se još za njega molimo da mu i Gospodin oprosti i

da ga obrati!

Pa što nam onda onaj drugi može!?

Udariti ... pa ja ti opraštam i molim se za tebe! Kada to kažete čovjeku koji vas

udari, ne znam baš kako će mu biti. I odmah a pogotovo poslije, kada će o

svemu razmisliti.

Uvrijediti riječima ili ogovaranjem ... pa ja ti opraštam i molim se za tebe! Pa

kada nekome tako kažete, tko može protiv oprosta i tih riječi.

No, rekao mi je jedan dragi čovjek, da za oprost trebaju dvoje. Ja sam mu se

nasmijao i rekao da ne. Možda oprost ima dva kraja, ali za oprost treba samo

onaj koji je povrijeđen i njegova odluka da želi oprostiti onome koji ga je

uvrijedio ili povrijedio. Nije bitno da li će onaj drugi primiti oprost. To je od

toga drugoga, hoće ili neće shvatiti što je učinio i on se s tim mora nositi. A

tvoje je samo da ti iz sebe izbaciš mržnju, ljutnju, povrijeđenost i da na to

mjesto pustiš Gospodina.

Sigurno, teško je nekome, tko te teško povrijedio, riječima ili djelima,

oprostiti. Teško po našem ljudskom poimanju, posebno kada nemamo

Gospodina u našem životu. Jer je sam čovjek u tim trenucima preslab. Ne

samo radi svojih slabosti. Ne.

Ali, tu ne smijemo zaboraviti da se ne borimo samo protiv uvrede drugog

nego i protiv napada zloga i nekog od njegovih zlih demona koji svojim

napastovanjem često prevare ljude i ''natjeraju'' ih da povrijede druge oko

22

sebe. Na žalost, oni koji ne vjeruju u Gospodina Boga, trojedinog, ne vjeruju

ni u postojanje zloga i njegovih zlih demona. Pa onda oni mogu raditi što hoće

i čovjek uopće ne može shvatiti zašto je to ovaj drugi učinio.

Još je veća žalost što i mnogi koji vjeruju u postojanje Gospodina Boga, ne

vjeruju u postojanje zloga. Zatvaraju pred njim oči i ne žele o njemu i

njegovom djelovanju razmišljati.

O ima zloga, ima ga! No, ništa ne može učiniti on onima koji žive u

Gospodinu. Koji idu na mise i pozorno na njima sudjeluju.

Koji se iskrenu ispovijedaju, iskreno i postojano vrše pokoru. Primaju u

pričesti živoga Gospodina u sebe, čim češće. Koji se mole, pogotovo za druge.

Koji čine razna djela milosrđa, pogotovo u skrovitosti da drugi za to ne znaju.

Koji vrše, i žive u svakodnevni život, po Božjim zapovijedima. A pogotovo koji

žive i rade u istini, drže se istine, govore istinu, prenose istinu, ne vrijeđajući

njome druge.

Tu zli ne može ništa. Ne da on neće pokušati djelovati, kada mu Gospodin

dopusti. Pokušat će on. Ali, to će biti tako prozirno i tako slabo djelovanje. A

kada ćemo možda biti i blizu ''pada'', Gospodin će nam poslati duhovnu

pomoć i neće dozvoliti da padnemo jer smo u Njemu, predani smo Njemu i

živimo po Njemu.

Zato ne treba nositi teret neopraštanja u sebi, strašan teret neopraštanja.

Ja sam to prošao na početku svojeg obraćenja. Mnogo danih i primljenih

povreda kroz život koje sam dobio i zadao drugima. Zato sam prvo morao

oprostiti sebi.

I pitate se sigurno pa kako je to opraštati sebi, što uopće i imamo sebi

oprostiti, pa nismo dva bića pa da jedno drugom mora nešto oprostiti? O,

imamo itekako puno sebi oprostiti. Novi početak nije moguć ako ne oprostite

sami sebi.

23

A što? Puno puno toga.

Prvo sam si morao oprostiti što sam stalno mislio da sam pun ljubavi i

razumijevana prema supruzi i djeci a nisam bio i silne dane i trenutke kada

me nije bilo dom a mislio sam da radim važne stvari i zarađujem novac za

obitelj a nisam to radio.

Pa onda sam si morao oprostiti što sam uvijek htio biti u pravu a nisam to bio,

što sam često mislio da su drugi mene povrijedili a zapravo sam ja njih. I puno

takovih ''sitnih'' stvari.

Kada sam sebi oprostio i priznao da sam puno toga pogriješio u svojem

životu, došao je red da tražim od Gospodina oproštenje i da ga zamolim

Gospodina da mi pomogne. To mi je bilo najlakše. Tada i nisam znao zašto, ali

sada znam. Gospodin me volio i On je jedva čekao da Ga zamolim za pomoć. I

svakog od nas beskrajno voli i čeka da Ga zamolimo za pomoć.

Kad sam Ga konačno zamolio za pomoć, dalje me On vodio. Na ispovijedi, na

mise, i traženje oprosta od svih onih koje sam povrijedio. Dolazio sam uvijek s

otvorenim srcem i svi su prihvatili moje traženje. No, oprost ima dva kraja,

traženje i davanje. Mi možemo samo učiniti jedno od toga. Zato od nekih

oprost još uvijek dobivam ali o tome dalje više ne razmišljam jer sam ja svoje

učinio, sve što sam mogao. Dalje nije na meni i mogu dalje mirno živjeti,

posebno od onih trenutaka kada sam pozvao Gospodina Isusa u pomoć, i više

o tome, da li će mi netko, i kako, i kada oprostiti, ja ne brinem.

Ne, Gospodin je to uzeo na sebe. Ja sam mu predao teret svojih grijeha i

predao sam mu sve oproste koje sam tražio i koje sam dao.

Vjerojatno neki od vas, koji sa traženjem i davanjem oprosta nisu imali

problema, ne mogu razumjeti koje je to olakšanje, koji teret sam si skinuo s

leđa, kada sam priznao svoje grijehe svima oko sebe i tražio oprost, kada sam

taj teret dao Gospodinu.

24

Ali, neki od vas, koji nosite teret grijeha, strašan teret neopraštanja, znate o

čemu govorim. Ja nisam stručnjak, psiholog ili sl., i ne znam to stručno

objasniti. Ali meni to nikada nije bilo potrebno. Kada sam kleknuo, kada sam

raširio ruke prema Gospodinu i počeo mu pričati što mi je sve na srcu i u duši,

Gospodin mi je dao suze i slušao i slušao. Kada sam mu sve ispričao i kada su

suze stale, u misli mi je poslao sve što trebam napraviti. Kome se ispričati,

kome poslati pismo, od koga tražiti oprost, kome dati oprost. Sve.

Vjerujte, nije to lako. Ali, kako mi je tada bilo lijepo! Bio sam slobodan kao

ptica,konačno sam kontrolirao svoj život! Konačno nije bilo strahova,

skrivanja, laži i zabluda. Gospodin mi je oprostio grijehe, uzeo ih na sebe, i

svega me toga oslobodio.

I ti možeš tako. A sve počinje time da moraš sagledati svoju dubinu, svoje

skrivene kutke, svoje krivnje, mržnje, osuđivanja, za koje samo ti znaš. I izvući

ih pred Gospodina. Jer On za sve to zna, samo čeka da vidi da li si ti spreman

to podijeliti s Njim. Kada pobijediš sebe i sebi oprostiš, možeš to sve napraviti

i s drugima.

To je put. Probaj i ti. Nemaš što izgubiti. Počni od sebe i dođi do Gospodina

Isusa. On te čeka jer te voli. Moli Ga da ti dadne snage, vjere i ljubavi.

I nemoj dugo čekati. Jer ti ovozemaljski, vrlo kratki život, prolazi u strahovima,

krivnjama, mržnjama, srditostima, ogovaranjima, nemirima.

Zar ga ne želiš proživjeti u miru i radosti?

25

GOSPODIN ISUS JE UMRO I ZA MOJE GRIJEHE

Negdje sam pročitao, svjedoče neki mistici kojima je to Gospodin na neki

način objavio, da je anđeo, koji se ukazao Gospodinu Isusu u Getsemanskom

vrtu, i koji Mu je došao da Ga ohrabri, donio Gospodinu Isusu da vidi sve one

koje će spasiti svojom mukom i smrću. Tako je onda naš predragi Spasitelj

vidio sve grijehe svijeta. Prije i poslije, sve do svršetka ovog svijeta.

Tako, davno prije nego sam ja bio rođen, živio po grijesima, Gospodin Isus ih

je sve vidio, prihvatio i odlučio da će i za mene umrijeti kako bih se i ja spasio

od vječne propasti. On je pristao…

On, Gospodin, u svojoj najtežoj muci, vidio je moje grijehe, pristao je da ih

otkupi mučeničkom smrću. To mu je dalo snagu da iznese, kao ''janje koje ide

na klanje'' , sve te napasti zloga, svijeta i tijela kako bi mene spasio. Mene

grješnika i svakoga od nas koji Mu srcem vjerujemo.

Ali baš mene…

I daj se sada i ti, koji ovo čitaš, zapitaj da li to možeš pojmiti, da li u to

vjeruješ!?

Da je u onim svojim teškim trenucima, kada se krvlju znojio, Gospodinu Isusu

bilo najveće ohrabrenje kada je vidio i tvoje grijehe, dragi brate i draga sestro

u vjeri, i odlučio da će za njih podnijeti tu muku i smrt na križu.

Za tebe grješnoga, malovjernoga, slaboga, ohologa, srditoga, nevjernoga …

Možda sada na podu svojeg života, bez nade, bez smisla, bez cilja …

Da li u to vjeruješ, dragi brate u vjeri?

Da li u to vjeruješ, drago sestro u vjeri?

26

Ako barem malo vjeruješ, ali srcem, tada znaš što ti je činiti… tražiti još i još

da dadneš zadovoljštinu za te svoje grijehe već ovdje na zemlji…

Još misa, ispovijedi, pričesti, molitvi… još dobrih djela, pomaganja svima

potrebitima i duhovno i materijalno, svojim svećenicima i župnoj zajednici…

još opraštanja, poniznosti, milosrđa, ljubavi prema svima, iskrenosti prema

svima…

Svaka nova misa i pričest, svaka nova molitva pa i kako kratka bila, svako

milosrđe, svaka lijepa riječ ili blagoslov kojega ćeš nekome dati, u sebi ili na

glas, svaki tvoj uspjeh u borbi sa grijesima koji tebe najviše muče, svaki iskaz

pažnje i ljubavi, bez da ćeš htjeti nešto od toga natrag… svime ćeš time

pomoći sebi i Gospodinu Isusu.

Sebi, da dadneš zadovoljštinu za svoje grijehe, da ispuniš svrhu svojeg

postojanja …

A Gospodinu Isusu da ne pati i ne bude žalostan kada te vidi kako padaš pod

grijesima koje je On otkupio svojom mukom i smrću na križu.

Taj duhovni svijet i njegov način funkcioniranja stvarno je prava mistika.

Nikad ga mi ljudi nećemo moći spoznati u svoj njegovoj punini. To može samo

Onaj koji ga je i stvorio. Ali, to nije pitanje na koje trebamo znati odgovor.

Pitanje na koje mi u svakom trenutku naših života moramo tražiti odgovor je

sasvim drugačije: ''Što ja Gospodine još mogu učiniti, takvim kakvim si me

stvorio?''

Pronalazeći svakodnevno odgovore na ovo vrlo jednostavno pitanje pronaći

ćemo svoj smisao postojanja, smisao svojeg života i života drugih ljudi oko

nas, rast ćemo u vjeri i duhovnosti, pronaći ćemo i osjetiti mir i radost u

svojem srcu…

I ono, što mi se čini da je punina moje radosti, Gospodin će gore na nebesima,

gledajući mene takvoga kakav sada želim postati, biti radostan.

27

Pišući ovo i razmišljajući o tome, osjetio sam u sebi prekrasnu radost.

Gospodinova radost sišla je u moje srce! Jer činim ono što mogu, takav kakav

jesam, tu gdje jesam.

Čini to i ti i osjeti Gospodinovu radost…

28

ZA SVE NAS KOJI SVAKODNEVNO ''PADAMO''

Kada sam u korizmi molio molitve i razmatranja križnog puta koje je posložio

dragi, pokojni, fra Slavko Barbarić ''S ISUSOM I MARIJOM UZ GOLGOTU

PREMA USKRSNUĆU'', posebno me dotaknula molitva i riječi kod sedme

postaje; za sve one koji svakodnevno padaju pod svojim grijesima:

''Isuse, opet si na zemlji. Križ Te je pritiskao. Nisi imao snage stati kao most,

nego si bliže zemlji, grliš kamenje koje je mnogo mekše od ljudskih srdaca, od

ljudi koji Te muče, udaraju, vuku za kosu, nasilno postavljaju ponovno pod

križ. Majka Tvoja je zbunjena u svojoj boli, Isuse; stid me je reći da Ti hvala za

trpljenje koje si prihvatio za nas ljude, jer je po svakoj mjeri previše. A ljudi

nikako da zasite svoju mržnju i razularenost.

Hvala Ti još više zato što si ustao i što nam pokazuješ da si spreman do kraja

ljubiti.

Isuse, molim Te za sve one koji su se razočarali sami nad sobom jer su

ponovno pali u grijeh, jer ih je mržnja opet oborila, psovka prevarila, sebičnost

zavela, iako su bili obećali da će se popraviti.

Molim Te i za sve koji su se pokušali podići iz droge i drugih grješnih ovisnosti

pa su ponovno pali umjesto da hodaju uspravno; nalaze se ponovno pod

svojim križevima i pužu po zemlji poniženi od grijeha.

Isuse, neka ni jedan Tvoj brat ni Tvoja sestra koji su ponovno pali, ne ostanu

slomljeni i poniženi, nego ih Ti uspravi! Ti ih razumiješ, kad ih nitko drugi ne

razumije. Ti ih prihvaćaš i kad ih drugi odbacuju.

Ti ih nećeš čupati za kosu, kao što su Tebe čupali. Znat ćeš način i vrijeme da

im pomogneš, ne otvarajući nove rane i ne povrjeđujući stare.

29

Isuse, hvala Ti što ćeš to i sad učiniti na zagovor Marije, koja je zbunjena od

boli.''

A uz ovu molitvu tu je navedena i Gospodina poruka iz Međugorja od 07.

studenog 1985.g:

''Draga djeco! Pozivam vas na ljubav prema bližnjemu, na ljubav prema

onomu od koga vam dolazi zlo. Tako ćete ljubavlju moći prosuditi nakane

srdaca. Molite i ljubite, draga djeco! Ljubavlju možete učiniti i ono što mislite

da je nemoguće…''

O. koliko puta nas presveta Djevica u svojim porukama poziva upravo na to!

Moliti i ljubiti.

Kako su jednostavne a toliko snažne te riječi iz njezine poruke!

Koliki od nas imamo u svojim srcima i svojim mislima neke ljude koje

jednostavno ne možemo ljubiti tom bezrezervnom ljubavlju. Jer su nas

povrijedili i povrjeđuju nas na razne načine.

Netko ima muža ili ženu koji ga je prevario i ostavio, ili koji ga i sada fizički i

psihički maltretira…

Netko ima dijete koje ga je povrijedilo, netko ima roditelje koji su ga

povrijedili a netko nekoga drugog iz rodbine, prijatelja, susjeda.

Netko je ljut na nekog svećenika.

Netko ima nekog koji ga je povrijedio ili ga povrjeđuje na poslu i u drugim

svakodnevnim situacijama.

A što bi se dogodilo da mi te ljude pokušamo iskreno i čisto ljubiti, uz pomoć

Gospodina Isusa, kako nas je On učio!?

30

Ako me žena ili muž ostavio radi druge ili drugog, ako me netko fizički i

psihički maltretira, ili mi je netko pokazao svoju snagu, vlast, nadmoć,

osjećam se povrijeđeno…

Da li bi mogao, kako bi to bilo da mu sve oprostim, i zaboravim, i da mu

kažem da ga i dalje ljubim, poštujem, ili da mu ništa ne zamjeram i sve mu

opraštam, i tako se nastavim ponašati, iskreno se trudeći. Što bi se dogodilo?

Znam, izgleda nemoguće, utopijski. Ali ja čvrsto vjerujem da tako može biti.

Zato jer je to mnogo puta obećao Gospodin Isus i Njegova majka, Djevica

Marija. Ako oni tako kažu, kojima čvrsto vjerujem, trebam probati. I tako i

tako, najčešće, nemamo drugih izbora.

Jer koja nam vjera, što nam vrijedi hodanje na mise, molitve, pričesti,

ispovijedi ako negdje duboko u sebi još osjećamo povrijeđenost. A ona se

često ne vidi izvana samo zato jer smo ju dobro ''sakrili'' u svojoj nutrini. I

unutra ne puštamo nikoga.

A kada odlučimo da ću probati oprostiti, Gospodin će nam prvo dati za

spoznati da se moramo ''očistiti'', prije nego možemo dalje tim putem

oprosta a samim time i rasta u vjeri i duhovnosti.

Izbaciti iz sebe sve laži, prema svima. Izbaciti iz sebe svu mržnju i

neopraštanja, sva osuđivanja drugih i samoga sebe. I tako napraviti Njemu,

Gospodinu Isusu, mjesta u svom srcu da On tu dođe.

Meni se to dogodilo, ja sam prošao taj put. Jer, jedna od prvih stvari koje sam

se ja trebao riješiti u svojem obraćenju i čišćenju, bila je i mržnja prema

čovjeku koji me prijavio za mito, koji mi je srušio moju poslovnu karijeru u

prašinu, zbog kojeg sam završio u zatvoru. I ta borba da mu pokušam

oprostiti, da krenem tim putem, trajala je nekoliko mjeseci. Ponekad mi je

došla misao da bi nekako trebao oprostiti tom čovjeku. No, nikako nisam

mogao krenuti, boljelo me to što mi je učinio.

31

I onda se u sve uključio Gospodin, kada je primijetio moju unutrašnju borbu,

kada je ''vidio'' nakane moga srca. Problem se počeo rješavati, moja nakana

je bili sve čvršća i čvršća, sve jače i jače sam počeo tražiti Gospodina, otvarati

se prema Njemu. Sve više i više. Kroz mise, molitve, duhovnu literaturu.

Onda, jednog dana, kao nešto najnormalnije, samo po sebi, kada sam već

tom čovjeku u svojem srcu oprostio, napisao sam mu pismo da mu sve

opraštam. I da ga molim da on meni oprosti ako sam ga u čemu povrijedio.

Osjećao sam se tako snažno, tako ispunjeno. Njega više nije bilo ''u meni'',

nisam više o njemu razmišljao, rane koje sam nosio i koje mi je on izazvao su

nestale. Umjesto rana i mržnje prema tome čovjeku, na to mjesto je u meni

''došao'' Gospodin Isus.

Taj čovjek mi nikad nije otpisao. Jednom sam čuo da je i on bio u zatvoru. Da

je teško bolestan. On nikada nije tražio Gospodina. Nikad nije oprostio onima

koji su ga povrijedili, radi kojih je propao u poslu i u životu. I nikada neće. Jer

ne zna ljubiti one koji su ga povrijedili. To čovjek ne može sam naučiti, to ga

jedino Gospodin Isus može naučiti.

Ja sam to naučio, Gospodin me naučio, On je u meni, i zato u svakom

trenutku svoga života imam mir i radost.

Nekad, po našem ljudskom gledanju na stvari i situacije, u boljim trenucima a

nekad u slabijim. No, sve mi ima smisla, i dobri i loši događaji, i moj osjećaj,

da je to sve, što se događa, po Gospodinovoj volji, čini me uvijek mirnim i

radosnim.

To je put, to je lijek. Moliti, ljubiti i živjeti.

32

KAKO POMOĆI NEKOME TKO SE OSJEĆA BESKRAJNO NESRETNO…

Nedavno sam razgovarao sa jednom dragom osobom koja proživljava velike

kušnje, borbe u svojem životu. Sa sobom, sa okolinom, sa napastima zloga …

Rekla mi je da se već neko vrijeme, nekoliko godina, osjeća jako nesretno. Da

je u zadnje vrijeme to sve kulminiralo, ne vidi smisao svega što joj se događa,

često se pita gdje je pogriješila.

Osjetio sam tu njezinu tugu, duboko me dirnula, i nisam tokom tog razgovora

pronašao baš puno riječi da ju utješim. Poslije, tokom dana, prisjećajući se te

drage osobe i njezinih riječi o osjećaju nesretnosti, osjetio sam u sebi veliku,

golemu tugu.

Kako je strašan taj osjećaj u nekome tko se godinama osjeća tužno i nesretno!

Prešla je i na mene ta njezina tuga, i ja sam radi toga postao jako tužan. Ali, s

Gospodinom u srcu, odmah sa počeo tražiti način kako bi mogao pomoći toj

dragoj osobi. Jer duša koja pati, koja je tužna, vrijedna je …

A opet, kako pomoći onome koje se osjeća beskrajno nesretno … Noseći to u

sebi, ne pronalazeći odmah načina kako da joj pomognem, produbila se u

meni ta tuga, skoro da sam ju mogao fizički osjetiti.

Naravno, u takvim situacijama ja se uvijek obratim našem ljubljenom

Gospodinu. Odnio sam tu svoju potrebu Gospodinu na misu i molio Ga tamo

da pomogne toj dragoj osobi… Njega, jer ju On najbolje poznaje. On točno i

najbolje zna što joj je potrebno. On ju neizmjerno ljubi, takvu kakva je.

Moleći tako, zatvorenih očiju, došle su mi u misli riječi ''dobra djela''. Samo

to, bez uvoda, bez objašnjenja. ''Dobra djela''. Odmah sam spoznao da mi taj

odgovor šalje Gospodin ili netko iz Njegovog dobrog duhovnog svijeta. Nisam

baš sve to razumio. ''Dobra djela'', ali što, ali tko … ja da ih činim, ta draga

osoba da ih čini, netko drugi?!?

33

Sve me to dodatno zbunilo … A tuga je u meni ostala. Već dugo nisam bio

tako tužan radi neke osobe koju mi je Gospodin poslao u moj život…

No, počeo sam intenzivno razmišljati o tim riječima, o ''dobrim djelima''. Prvo

o tome što bih ja mogao učiniti od dobrih djela, i da to činjenje i ta dobra

djela dam Gospodinu da ta draga osoba bude manje nesretna. Svašta mi je

počelo ''prolaziti'' kroz misli. Jedna odluka je počela sazrijevati.

Ipak, nešto mi je u svemu tome nedostajalo, sve mi to nekako nije bilo posve

''čisto''… I dalje sam bio tužan, kad god sam se sjetio te drage osobe.

Zato sam i drugi dan odlučio otići na svetu misu. Osjećao sam se i dalje

nekako tužno, ali sam odlučio, hodajući polako prema crkvi, da ću tugu

''razbijati'' sa molitvom.

U sebi sam molio molitvu za molitvom i odlučio da ću i danas Gospodinu

prinijeti na Njegov oltar tu dragu osobu i njezin osjećaj nesretnosti. Da joj se

Gospodin smiluje po milosrđu i ljubavi Svojoj beskrajnoj.

Odjednom mi ''dođe'' u misli da ja zapravo ne trebam ''liječiti'' svoju tugu

nego ta draga osoba svoju nesretnost. I da su one riječi, ''dobra djela'', bile

zapravo namijenjena njoj. Da ona treba činiti dobra djela, djela milosrđa, u

svojem svakodnevnom životu kako bi se riješila nesretnosti, kako bi postala

sretna i radosna. Sve mi se odmah ''razbistrilo''!

Pa čovjek, kada čini dobra djela, kada pomaže drugima oko sebe, postaje

sretan, zadovoljan, radostan … Kada nekome pomogneš u njegovoj manjoj ili

većoj potrebi, dobiješ osjećaj radosti, ispunjenosti, zadovoljstva kao osoba,

kao čovjek stvoren od dobroga Boga.

I taj osjećaj, taj dobar osjećaj kada nekome pomognemo, daje nam predragi

naš Gospodin, jer tako vršimo Njegovu svetu volju. Činimo dobro kao što je i

On stalno činio.

34

Činjenjem dobrih djela i Njemu ''pomažemo'' nositi križ. Jer ne treba On sve

činiti da pomogne drugima u njihovim životnim potrebama nego to činimo i

mi, umjesto Njega.

Naša će se dobra djela, ako ih činimo iskreno i od srca, ''pokazati'' u svoj

svojoj raskoši. Naša dobra djela najednom će ''obasjati'' cijeli naš život i živote

onih kojima smo ih učinili. I živote svih onih koji su dio našeg svakidašnjeg

života, članove naše obitelji, prijatelje.

Naša dobra djela unose pregršt radosti u naše i živote drugih oko nas i čine

nas sretnima. Nas i mnoge druge oko nas.

Jedan osmjeh i koja dobra riječ nekome tko je osamljen.

Ili, neka poklonjena stvar onima koji imaju manje od nas, kojima to nedostaje

za svakodnevni život.

Ili neka pomoć onome kojemu pomoć i nije tako potrebna ali mu nedostaje

netko tko će s njim podijeliti neki trenutak njegovog život…

Toliko je oko nas prilike za učiniti neko dobro djelo!

A kolike ljepote u dobrim djelima, kolike radosti , kolike sreće odmah, tamo

gdje smo to učinili!

A kolike vječne i nemjerljive koristi u dobrim djelima za nas, koji smo ih

učinili!

U Kraljevstvu Božjem!

Poslije sam to sve prenio i toj dragoj osobi. Pažljivo me saslušala, nekako

zamišljeno. Prebirala je o svemu tome u svojem srcu. Nije mi rekla što će

učiniti, ali sam vidio da se nekako pomaknula od onog stanja beskrajne

nesretnosti , tuge. Gospodin Isus joj je preko mene dao nadu. Sigurno je u

35

svojem srcu osjetila dodir one Božanske ljubavi. Ljubavi koja liječi sve

nesretnosti i tuge.

Ljubavi preko koje je osjetila iskrenu i duboku nadu da i ona može biti sretna.

Sada i ovdje.

Možda su i tebi, koji ovo čitaš, ove riječi poziv, znak, da je Gospodin tu i da

želi iscijeliti tvoje rane, otkloniti tvoje patnje, da i ti, s Njim u srcu, budeš

sretan, budeš sretna …

Dobra djela, dobra djela, činiti dobra djela …

36

HODAM SAM

(iz knjige pjesama PJESME MOJE DUŠE)

Hodam Oče, hodam sam, sva mi duša klonula.

Klonula mi duša moja, jer ne prepoznah Oca svoga.

Oprosti meni Oče ti, što Te na tren zaboravih.

Zaboravih te Oče ja jer se magla nadvila.

Nadvila se, nadvila i srce moje ranila.

Pošalji sada Oče Ti ljubav svoju u milosti.

Da ovu maglu rasprši i srce moje ozdravi.

Tvoja ljubav sada Oče oslobodila je srce moje.

Ozdravila je rane sve, Otac i Sin za mene.

MARIO BLAŽEVIĆ

37

''ISUSE, MOLIM TE, ŽELIM OPROSTITI!''

Jednom mi je jedan dragi brat u vjeri poslao e-maile o teškim kušnjama koje

je prolazio u svojem životu:

''Dragi prijatelju, ja sam na rubu… Nervi su me ostavili … Sav strepim od

muke, plakao bi ali ne mogu… Tako mi je teško…

Žrtva sam sotoninih slugu, koje su me na perfidan način dovele do pred rudo.

Preduga je priča, ali seljačine bezbožne u mojem malom mjestu, u ulici, krivi

su za moje stanje… Zavist i jal pokvarenih ljudi dovele su do moga izopćenja u

javnom životu. Počeo sam shvaćati zašto to Bog dopušta ...

Ne znam kako dalje, došlo mi je da nešto sebi napravim. Tata je došao me

smirit, ali otkad znam za sebe, moja obitelj je pod povećalom…

Imate li kakav savjet? …''

Kada sam to pročitao, nije mi se nekako dopalo. Previše osuđivanja,

ogovaranja, bez samokritičnosti. Ali, dotaknuo me ton i suština podijeljenog

stanja. Nisam mogao a da mu ne pokušam pomoći. Ali riječima i mislima kako

sam osjetio, kako sam zamolio Duha Svetoga da me u tome vodi. A kasnije,

kada sam mu odgovorio, vidio sam da se u tim riječima možemo i svi mi

pronaći, svi mi koji se osjećamo povrijeđeni od drugih a da ne vidimo gdje

možda i mi griješimo, pa nam to predstavlja veliku prepreku da se možemo

osloboditi toga stanja, tih osjećaja. Možda si i netko od vas, koji će ovo čitati,

pronađe nešto i za sebe:

''Pozdrav i Bog blagoslovio tebe i sve tvoje, dragi brate u vjeri.

Pročitao sam danas ujutro tvoj e-mail. Pa sam malo sve to ostavio da probam

osjetiti u sebi da li ti imam što pametnoga za reći.

38

Prvo što sam osjetio, vidio iz tvojih riječi, je to da ti dosta za svoje stanje

okrivljavaš druge oko sebe. Nigdje nisam vidio ni osjetio neko tvoje kajanje za

nešto što si ti krivo učinio, krivo rekao, procijenio neku situaciju ili ljude. Jako

se osjeti u tvojim rečenicama nedostatak samokritičnosti, poniznosti ... Pa

sam mislio, da što ću ti to pisati, i ovako vidim da ti je teško, još da ti ja nešto

pametujem što si, kakav si ... i nisam ti jutros ništa napisao.

Ali, otišao sam danas navečer na misu. Danas je četvrtak pa je poslije bilo

klanjanje živom Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

U jednom trenutku je naš dragi kapelan, koji je predvodio molitvu, molio

živoga Gospodina, tamo izloženog, da nam stalno i stalno dadne nove i nove

znakove svoje prisutnosti u našim životima. Da nas tako ohrabri, ojača ...

Ja sam tada počeo žarko moliti živoga Gospodina Isusa da dadne tebi neki

znak u tvojem životu, kojega ćeš ti moći spoznati, da je On u tvojem životu,

uvijek kraj tebe u svim tvojim kušnjama. Nisam dobio nikakve povratne misli,

odgovor na svoju molitvu, ali sam nekako u sebi počeo osjećati neki mir,

posebni mir …

Osjetio sam da je Gospodin Isus u svim tvojim kušnjama. I da ćeš dobiti znak

od Njega. Što i kako, ne znam, ali ćeš dobiti osjećaj da ga možeš prepoznati.

Znak da je Gospodin s tobom, u svim kušnjama tvojeg života.

Samo, dragi brate, za nešto više moraš ti Gospodinu Isusu pripremiti put i

mjesto. Previše je u tebi osuđivanja ... Riječi ''seljačine bezbožne'' ili ''zavist i

jal pokvarenih ljudi'' nisu od čovjeka koji je spreman oprostiti svima oko sebe.

Jer opraštanjem drugima za ono što su ti lošeg učinili ili čine, ti njih izbacuješ

iz svoje nutrine, iz svojih misli, srca, duše. Gdje te odnos prema njima truje i

donositi nemire, nezadovoljstva, osuđivanja, srditost. Oni od tvoje srdžbe,

osuđivanja, ogovaranja, nemaju nikakve štete. Možda to ni ne znaju. Ali ti, o

ti itekako imaš štete…

39

Ti osjećaji te truju direktno, i još preko njih daješ priliku zlome i njegovim zlim

duhovima da ti dođu i rade ti nered u duši. Sada ću ti ispričati što mi se

dogodilo danas na klanjanju.

U jednom trenutku je naš dragi kapelan rekao da neka nekoliko minuta

ostanemo svi u šutnji i neka svaki od nas u sebi, za sebe, zahvali Gospodinu za

sve za što Mu želimo zahvaliti, a nakon toga Ga zamoliti za ono što nas

najviše tišti, što smo Ga došli zamoliti.

Ja si mislim, nekoliko minuta, pa to je dugo, imam vremena. Idem onda ja

zahvaliti svojem Gospodinu tamo od trenutaka kada me osmislio, pa iskoristio

moje roditelje da dođem na svijet, pa za roditelje, pa za moje djetinjstvo,

zdravlje, darove koje mi je dao, ljude koji su o meni brinuli, djedove, bake,

prve nastavnike ... Kroz sve to moje zahvaljivanje, pratio me u mislima lik

Gospodinov kome sam za to sve zahvaljivao. Izgubio sam osjećaj za vrijeme i

prostor… Tih nekoliko minuta prošlo je kao trenutak.Toliko sam toga imao za

zahvaliti da nisam ni stigao sve dotaknuti! Došao sam tek do dana kada sam

počeo raditi…

Toliko toga imamo Gospodinu za zahvaliti a tako to rijetko činimo ... Najčešće

gubimo vrijeme u kojekakvim lošim mislima i slično. I dajemo zlome i

njegovima prostora da u nama i oko nas djeluju.

Tako mu i ti daješ, dragi moj brate u vjeri.

Ovo sam ti ukratko ispričao da ti predložim da probaš i ti tako krenuti kroz

svoj život ... Lijepo si nađi mirno mjesto, vremena, u crkvi ili doma pred

raspelom, klekni pred raspetim Gospodinom, ili pred Njegovim

svetohraništem, unutra ti je On živ, i kreni s oprostima.

Kreni od rođenja. Probaj se sjetiti svakoga tko te povrijedio i slično. I zamoli

Gospodina Isusa da ti dadne milost oprosta prema toj osobi, da te očisti od

nje, i tih situacija, tvoje srce i dušu. Svaki put mu reci: ''Isuse, molim Te, želim

oprostiti, očisti me i dođi Ti na to mjesto.'' Ili nekako slično, kako ti dođe u

40

misli. Tako ćeš doći do svih onih koji ti truju dušu jer ih ti mrziš, ogovaraš,

osuđuješ, ne voliš, ne podnosiš ...

Možda baš i nećeš to moći odjednom. Možda će ti trebati više puta, jer bi to

sve trebao kroz ispovijed predati i Gospodinu. I da te svećenik odriješi od

grijeha. Jer, dragi moj brate u vjeri, koliko si ti samo grijeha učinio u onih

nekoliko rečenica koje si mi napisao u svojem e-mailu … Oholost, taština,

osuđivanje, ogovaranje, licemjerje, srditost, okrivljavanje ...

Dragi moj brate, Gospodin je s tobom, ali tvoje srce je još uvijek zatvoreno i ne

puštaš Ga unutra. Moraš Ga zamoliti da te očisti. A onda, jednog dana, probaj

Mu i za sve zahvaliti, što jesi i što imaš ...

O, dragi moj brate u vjeri, toliko posla imaš na samome sebi da ti jednostavno

nije vrijeme da gledaš druge oko sebe. Bez obzira tko su, što su i što čine. U

ovim trenucima tvojeg života, ti si sam sebi najveći problem. Kreni od sebe.

Moli Gospodina da ti u tome pomogne. Ali, znaš što je pomoć.

To ti je najbolje opisao moj šogor kada je svome sinu tumačio što je pomoć.

Rekao mu je da je pomoć onda kada će mu on, sin, reći da treba stol, pa i

pronađe taj stol, pronađe mjesto kuda će ga staviti, i onda pozove njega, tatu,

da mu pomogne taj stol odnijeti, s time da ga on uhvati s jedne strane a sin s

druge. To je onda pomoć.

A da pomoć nije da kada on, sin, treba stol, da onda očekuje od tate da ode,

pronađe, kupi i donese stol u sobu. To onda nije pomoć nego iskorištavanje.

Tako i ti, dragi moj brate, nemoj iskorištavati Gospodina da rješava tvoje

probleme. Niti ih je On stvorio niti je na Njemu da ih riješi. On će Ti pomoći,

uvijek, ali si prvo ti taj koji moraš učiniti svoje. Jer si od Gospodina dobio i ruke

i noge i pamet i zdravlje i sve drugo da ti to možeš sam učiniti.

A mislim da si ti još u tome daleko, da nisi sve učinio. Nema čarobnih štapića,

dragi moj brate u vjeri. Samo trud i trpljenje. A kada više nećeš sam moći, jer

41

si sve učinio što si mogao, e onda će doći i Gospodin da ti pomogne, da

zajedno odnesete stol tvojih kušnji i trpljenja.

A ovo, da si nešto učiniš, to ti je tipično djelovanje zloga i njegovih zlih

duhova. Nekako imam osjećaj da oni osjećaju da se ti mijenjaš, da tražiš

odgovore od Gospodina i da oni gube bitku za tvoju dušu. Zato sada

pojačavaju napade. Dok neće, uz Gospodinovu pomoć, biti otjerani.

I ja sam ti nekad prije znao misliti, pa ako neće ići u životu lako si nešto učinim

pa ću riješiti briga i sebe i druge. Onda nisam znao, sada mi je potpuno jasno,

to su bili zadnji jaki pokušaji zloga.

Dragi moj brate, spusti pogled i glavu od toga što će i kako biti u budućnosti,

to je samo Gospodinovo. Ostavi prošlost iz sebe jer od nje više nikakve koristi.

I usredotoči se na ono sada, što si i gdje si sada. Čini što možeš, takav kakav

si, tu gdje jesi.

I kreni s oprostima i zahvalama. Imaš toliko toga za odraditi ...''

To je put iscjeljenja, put za dobivanje radosti i mira u svakodnevnom životu.

Oprostiti svima i zahvaliti za sve Gospodinu.

Gospodin će nam u tome pomoći. Samo mi moramo prvo učiniti ono što mi

možemo.

42

LJUBAV I MRŽNJA

Svaki dan se susrećem sa raznim životnim problemima, svojim i drugih dragih

ljudi oko sebe. I nije lagan taj svakodnevni život, nije lagan …

Pa tako znam sresti razne ljude koji jednostavno ne mogu shvatiti, ne mogu

razumjeti, ne mogu prihvatiti, sve ono što im se događa u životu.

Jer mnogi od njih nemaju milost iskrene vjere, ne žive u Gospodinu, nemaju

vjeru u Njega i Njegovo vođenje, Njegov plan za njihove živote, davno

osmišljen, i samim tim nemaju ni dovoljne snage da se sa svim tim

problemima nose. Nemaju radost života …

Jer smo mi ljudi, sami za sebe, jednostavno preslabi da se nosimo s onim što

nam sve mogu prirediti naši grijesi a preko njih i onaj drugi, zli i njegovi zli

duhovi, koje činjenjem grijeha zovemo da nam dođu u naše živote i u njima

rade nerede i nemire.

Npr. mržnja i ponos, i neopraštanje … kako to samo razdire mnoge drage

ljude koje znam!

Ili, ljubav i mržnja u jednom čovjeku prema drugom čovjeku. Mržnja i ljubav

na jednom mjestu. To jednostavno ne može ići. I tada taj čovjek, u tim

unutrašnjim borbama, jednostavno počne propadati, kopniti … ili postaje

agresivan, ono što inače nije …

Mržnja i ljubav su osjećaji, duhovna stanja nas i ljudi oko nas. Tu je i duhovni

svijet, svi članovi duhovnog svijeta, koji nas nevidljiv okružuje, a koji su daleko

ispred nas ljudi i onoga što mi možemo shvatiti i pojmiti. Rješavajući te

odnose sami, želeći se zaštiti od rana i povreda, mi ljudi ''izgradimo'' oko

sebe, i svojih srca i duša, ograde, pećine u koje nikoga ne puštamo.

43

A unutra mrzimo i ljubimo. Ili samo mrzimo. Ne opraštamo. Naše rane ne

zacjeljuju i nastaju nove. Tako, polako ali sigurno, postajemo ljudske

razvaline. Izvana još to zna izgledati kao dobro. Naša gluma da je sve dobro

može neke i zavarati. Taj čas dok nam netko ne ''dirne'' našu ogradu, našu

pećinu u kojoj se osjećamo sigurno, svoji. Tada ''pucamo'' …

I samo Bog, samo Gospodin Isus, samo Njegov Sveti Duh, samo njegova

neizmjerna ljubav, nam mogu pomoći, zacijeliti ono radi čega druge mrzimo,

ono radi čega drugima ne možemo oprostiti.

Sve više takvih ljudi prepoznajem oko sebe, pogotovo onih koji su se rastali,

supružnika. I skoro nitko od njih, rijetki su to učinili, ne traži snagu i vodstvo

za svoj daljnji život u Gospodinu, u misi, molitvi …

O, kako su u krivu! Dođe mi da im svašta kažem, da se izderem na njih da

progledaju, da vide što je za njih najbolje, jedino rješenje; Bog, Otac nebeski,

Sin i Duh Sveti ! I dobri duhovni svijet koji vrši Božju volju …

Jedan čovjek, u jednom takvom razgovoru, rekne mi, onako iskreno, da bi on

želio to promijeniti, tu mržnju i ljubav istovremeno, neopraštanje . Ali da ne

zna kako.

Na to sam mu rekao da je pravi, najbolji početak, da krene u te promjene,

odlazak svake nedjelje na misu. No, kada sa mu to rekao, opet se nekako

''uvukao'' u sebe. Nije to bio odgovor koji je trebao i koji je očekivao. Nije u

njemu vidio smisla. On je očekivao i trebao ''čarobni štapić''. Koji bi sve to

nekako brzo riješio, bez da on treba sebe mijenjati i nešto posebno činiti.

I da opet sve bude po njegovom, da se život nastavi onako kako je on zamislio

da bi bio najbolji za njega i sve oko njega. . .

Nema toga. Borbu ljubavi i mržnje u sebi, rane koje tako nastaju, grijesi koji se

tako čine, može samo riješiti Božja milost koja se spušta na svakog onog koji

traži Božju pomoć da to riješi.

44

Priznati da sam slab, da sam to ne mogu riješiti i krenuti po Božju pomoć.

Mise, ispovijedi, pričesti, Biblija … pa poniznost, strpljivost, opraštanje,

milosrđe …

Ljubav i mržnja, kako razarajuće a tako svakodnevno …

45

ON DAJE OPROSTE, ON ISCJELJUJE RANE!

Jednom sam na misi vidio dvije drage osobe, dvije žene.

Za jednu sam znao da se rastala od svojeg supruga radi njegove nevjere i

nastavila s djecom samostalni život. Nije se si nikad više našla drugog

muškarca za zajednički život nego je nekako nastavila sama. U svemu tome je

pronašla svoj put s Gospodinom, obraćenje, rast u vjeri, punu predanost

Gospodinu u životu, takvom kakav joj je namijenio.

Za drugu nisam znao da li je bila udana ili ne. Ali isto znam za nju godinama

živi sama, s djetetom. I kada god ju vidim u crkvi, osjetim i njezino predanje

Gospodinu, sebe i svojeg života, takvim kakvog joj je On namijenio. Molio

sam i krenule su mi suze na oči kada sam razmišljao o tim dvjema ženama.

I o mnogim ženama koje su doživjele razočarenje u bračnom životu, bile

ostavljene, povrijeđene, možda i same zatražile rastave, jer nisu mogle

izdržati u tim trenucima te silne napade zloga koji je razarao njihove brakove.

Ili onih žena koje su bile ostavljene u svojim trudnoćama, nevoljene …

Više nije bilo ljubavi, u tim teškim danima nije bilo ni Gospodina u tim

kušnjama među njima, i dogodilo se što se dogodilo. Razoreni brak, razorena

veza, obitelj …

Znam dosta ljudi, i žena i muškaraca, koji žive sami svoje živote nakon

rastava. Nisu tražili novu vezu, novu osobu s kojom bi živjeli, ostali su

povrijeđeni i nastavili su živjeti sami. I sada vidim koliko je teško onima koji

nemaju Gospodina u sebi i pored sebe. Jako, jako je prisutno osuđivanje onog

drugog za ono što se dogodilo. A to nije po Božjem…

Mnogi od njih vjeruju, idu na mise, ispovijedaju se, pričešćuju, trude se da

budu dobri vjernici, ali u svojim srcima nisu oprostili onima koji su ih

povrijedili. I tad je teško živjeti. Neopraštanje izjeda iznutra.

46

Zli je to. I njegovi. Uspio je razoriti jednu Božju vezu i nastojat će i dalje s

djelovanjem da te jadne duše odvede u propast. Kroz neopraštanje,

osuđivanje, ogovaranje, mržnju i srditost.

A svaki početak u rješavanju takvih situacija je u oprostu. Oprostiti. Radi sebe.

Radi djece. A na početku i na kraju, radi Gospodina Isusa. Koji je to naše

neopraštanje, i grijehe koje po njemu činimo, otkupio i nosio u svojim

mukama, u svojim ranama, na svojem križu.

Ako vjerujemo, ako se trudimo vjerovati, ako želimo čisto vjerovati u jednoga,

trojedinoga, Gospodina Boga i cijeli dobri duhovni svijet koji je On stvorio, u

vječni život u Njegovom Kraljevstvu pun mira i radosti, tada moramo očistiti

srca od srdžbe i mržnje prema drugima.

Tada moramo oprostiti. I nije to lagani put. Teško je to. No, kako je rekao

negdje neki mudar čovjek, svaki put, kako god bio dug i težak, počinje prvim

korakom. A prvi korak u opraštanju počinje našom odlukom da nekom

oprostimo ono čime nas je povrijedio.

To je odluka koju donosimo u mislima. I nastojimo ju prenijeti u svoje srce. A

za to nam treba snaga i mir kojeg će nam udijeliti naš Gospodin.

Molimo Gospodina da nam udijeli snagu i mir kako bi mogli krenuti putem

oprosta u situacijama koje nam priječe da imamo čistu i postojanu vjeru.

On je taj. On daje oproste, On iscjeljuje rane naših duša i naših srca. A kada

dobijemo snagu i mir da oprostimo, tada bi o tom oprostu, da vidimo da li su

nam srce i duša stvarno očišćeni, trebali i reći onoj drugoj strani. To ponekad

zna biti najteže. Ponekad svaki susret s tom drugom osobom zna izazvati

lavinu sjećanja na rane koje su jednom bile zadane. Ali, bez toga ne ide. U

tome je punina oprosta.

Da bi to mogli, moramo mi sami sebi biti posve jasni. Moramo biti sigurni da

smo oprostili, a onda i da smo spremni to reći tome drugome. Naravno, u toj

47

pripremi; ispovijedi, mise, pričesti, molitve i druga duhovna oruđa bit će nam

neophodna.

Kad čovjek vidi što bi sve trebao napraviti oko toga, lako odustane. A i zli će

ga uvjeravati da to ne treba, da bi se ovaj drugi trebao njemu ispričati, da će

se ovaj drugi naslađivati, da neće htjeti razgovarati i slično. Ali, nitko čin

opraštanja ne čini radi onog drugog nego radi sebe.

Oprostiti moramo radi sebe, radi svojeg unutrašnjeg mira. Radi čistoga srca.

Jer samo čisto srce može primiti Gospodina Isusa u sebe, samo u čisto srce On

može donijeti svoj mir. I samo čistog srca možemo onda dalje rasti u vjeri i

duhovnosti. U prekrasnim spoznajama o našem Stvoritelju, o Njegovoj

ljubavi prema nama, o Njegovoj svetoj volji za naš život, o znakovima što i

kako činiti da bi izvršili tu Njegovu svetu volju za svoj život, da bi jednom došli

u Njegovo Kraljevstvo …

I u svemu tome osjećati mir i radost i ispunjenost, osjećajući da sve što mi

činimo, i sve što se oko nas događa, ima svoj puni i pravi smisao.

Da mi imamo smisao svojeg postojanja i svega što nam se događa. Da iza

ovog našeg zemaljskog života postoji još nešto. Baš za nas.

A sve te prekrasne spoznaje, i naša čvrsta vjera u sve to, ne mogu ići ako u

nama još vlada neko neopraštanje, srditost, osuđivanje, ogovaranje pa čak i

mržnja.

Možda vam u tome svemu pomogne i jedno malo svjedočanstvo, jedne drage

sestre u vjeri, koje sam pronašao na internetskoj stranici

www.tebetražim.com . Evo dijela njezinog svjedočanstva:

''… Jednom sam napisala email Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu. Društvo

je osnovao dr. Tomislav Ivančić. S obzirom da sam se do tada toliko načitala

njegovih knjiga, u odgovoru na moj email prepoznala sam literarni rukopis dr.

Tomislava Ivančića. Iako ga nije potpisao, dubokog sam uvjerenja da ga je on

48

napisao. Pismo sam dobila prije nekoliko godina, ali ono je još uvijek moja

smjernica.

Pismo me je pozvalo na duhovni razgovor sa mojim mužem, sa kojim bilo koja

druga komunikacija nije bila moguća. Evo kako je to napisano u pismu:

" Za supruga molite na slijedeći način:

1. U duhu s Isusom doći do supruga i zamoliti da vam oprosti sve što ste krivo

učinili.

2. Vi njemu oprostite štogod mu zamjerate.

3. Odlučite da o suprugu nećete ništa negativno misliti niti govoriti, tj. da ćete

se truditi vidjeti ono dobro u njemu.

4. Zavolite ga kao bespomoćno, bolesno dijete koje treba vašu pomoć.

Osim toga molite da:

- ga Isus blagoslovi, da ga ozdravi u korijenu njegova bića,

- zahvaljujte Bogu za njega,

- molite za volju Božju za Vašeg supruga. "

Jedino sam mogla otići sa Isusom do njegove, suprugove, duše. Jer kad bi

pokušala sama, nazvao bi me nekoliko minuta poslije i psovao što god bi

stigao i kako bi stigao.

Kada bi sa Isusom pošla u te pohode, bilo bi sasvim drukčije. Čula bi njegove

misli kao da mi govori, a poslije takve duhovne komunikacije znao bi me i

nazvati. Jednom me je nazvao i rekao da se moli Bogu da osjeti prema meni

ljubav. Takva komunikacija je bivala sve jača i snažnija, tako da sam ponekad

mogla osjetiti bol i tugu svaki put kad bi me ogovarao. Onda sam stala, valjda

sam rekla sve što sam imala. Ostalo mi je samo da se molim za njega…

49

Naučila sam što znači opraštati, da je to proces, nije to sekunda. Nije to

revolucija, nego evolucija. Kao što voda mijenja oblik kamena prekazeći preko

njega godinama, desetljećima, stoljećima, tako je i opraštanje proces gdje se

mijenja moja savjest i moja duša .

Bilo je nekih dana i da mu nisam mogla oprostiti… Ali, što je više vremena

prolazilo, moja je duša sve više opraštala, a manje bila ljuta. Zapravo, tek

tada sam shvatila, koliku sam sretna bila da sam imala takve roditelje, koliko

je vrijedila njihova ljubav, više nego sve blago ovog svijeta. Usadili su u mene

ljubav, tek sam tih godina razumjela značenje Uskrsa i Isusove patnje ...

A moj muž, on se promijenio. Sad kaže da voli djecu, da mu nedostaju. Prije je

govorio da su teret, da se samo slomiš oko njih a oni odrastu i odu. I takve

gluposti. Ja se molim za njega, najviše da se spasi. Ne da mi se vrati, nemam

snage za to. On bi htio da sada živimo zajedno. Meni se ne da. Meni je dobro

ovako.

Ali opet kažem; Isuse ne kako je moja volja, nego Tvoja. Brak je crkveni,

nismo se nikad razveli niti civilno. Teorijski smo u braku, praktično ne. Što će

biti dalje, ne znam.

Voljela bih samo da se u sve dane moga života čvrsto držim Isusu za ruke, i da

me On vodi…''

50

IZA SVAKOG GRIJEHA, OSTAO MI JE KRIŽ

Da li je naš ljubljeni Gospodin Isus nosio na Svojem križu samo naše grijehe ili

i naše boli, patnje i trpljenja? To pitanje mi se nekako ''vrti'' u mislima u

zadnje vrijeme. Često sam čuo o tome kako svatko od nas ''ima svoj križ'' i

mora ga prihvatiti i nositi. Da i obitelji imaju svoje križeve, i narodi i puno toga

drugog. ''Strpljivo podnositi svoj križ'', često je upotrijebljena rečenica

mnogih svetaca i naših svećenika u njihovim propovijedima.

Od čega se onda sastoji naš križ? Od naših grijeha ili posljedica naših grijeha?

Ili od jednog i drugog?

A Gospodin Isus je umro na križu kako bi otkupio naše grijehe i njihove

posljedice, da ih uzme na sebe kako bih se ja spasio od vječne smrti. Zbog

toga je On trpio i patio, umro i uskrsnuo. To je bio smisao i svrha Njegovog

utjelovljenja ovdje na zemlji. Jer da On nije došao, da se nije žrtvovao, da nije

bio takav Božanski plan, moj i tvoj bi život završio našom zemaljskom smrću.

Ovo bi bilo sve. A tako misle i žive oni koji ne vjeruju u Gospodina Boga. Da je

ovo, što teško žive, sve. Da iza toga nema više.

A to otkupljenje, tu žrtvu za sve, mogao je učiniti samo On, Bog, Sin Božji,

kroz Božanski plan Boga Oca. To nikako nismo i ne bi mogli učiniti mi ljudi,

grješni od početka, slabi i nepostojani.

No, onako kako to meni ''hoda'' po mislima, srcu i duši, Gospodin Isus nije

došao da od nas uzme sve naše patnje, trpljenja, boli. Samo grijehe i njihove

posljedice. Ostala trpljenja, patnje, boli mojeg svakodnevnog života trebam

''nositi'' ja sam.

To je moj križ i trebam ga nositi strpljivo i postojano. To je samo moje. To nije

Gospodinovo.

51

Moje neuslišane želje … moji nepostignuti ciljevi … moje žalosti i tuge …

Sve to i mnogo toga sličnog je samo moje. To su moji križevi. Ja te svoje

križeve moram iznositi strpljivo, ponizno, bez osuđivanja, do kraja mojeg

ovozemaljskog života i donijeti ih pred Gospodina Isusa.

Jer jednog dana i ja ću stići pred Njegove noge, pogledati u Njegovo lice. A On

će me upitati:

''Ivane, što si mi donio, koje križeve svojeg života si mi strpljivo iznosio i Meni

ih sada donio? Ja sam tvoje grijehe i njihove posljedice otkupio da ti možeš

doći u Moje Kraljevstvo. A čime si ti pripomogao tome, koja su tvoja djela,

kakva je tvoja vjera?''

Znam, osjećam to, ja ću pognuti glavu i spustiti se ničice pred Njim:

''Moj preljubljeni Gospodine, Ti si sve. Ti znaš sve. I znaš što sam i tko sam.

Budi milosrdan meni grješniku …''

Razmišljajući o tom susretu, koji će se dogoditi jednoga dana, nekako mi je

prvo došlo u misli da bih mu trebao reći da sam učinio puno toga, i ovo i ono,

molio se, pomagao drugima itd. No, onda mi je odmah ''projurilo'' kroz misli

koliko toga nisam učinio i ne činim. Jedno veliko, ogromno brdo mojih

križeva, većih ili manjih, koje sam odlagao od sebe i stavljao ih na tu hrpu. Za

koje mi se nije dalo u pojedinim trenucima mojeg života da ih nosim. Jer sam

bio slabe vjere, bez snage i volje. Križevi mojih ponašanja u mojem životu gdje

sam činio grijehe.

Te grijehe sam ispovijedao i Gospodin Isus ih je otkupio. No, u sklopu svakog

grijeha je bio i moj križ.

Kad sam grijehe ispovjedio i predao Gospodinu, iza svakog od njih je ostao

moj križ. Puno raznih križeva koji su mi ''govorili'' da sam griješio, da se

moram promijeniti, da se moram truditi da ne griješim, da moram ojačati

52

svoju vjeru, da ju moram ''hraniti'' dobrim djelima i molitvom, da moram biti

milosrdan, ponizan …

Iza grijeha koje sam činio prema ocu, ostao je moj križ tuge i žalosti radi toga,

i puno molitve, na razne načine, za njegovu dušu.

Iza grijeha neumjerenosti, bluda, ostali su moji križevi strpljivog i postojanog

samoodricanja i borbe protiv tih grijeha.

Iza grijeha oholosti, licemjerja i taštine ostali su moji križevi poniznosti,

strpljivosti, pomaganja i molitve za druge, samozatajnosti.

Iza grijeha ogovaranja i osuđivanja ostali su križevi pomaganja drugima na

razne načine, molitva za njih, borba protiv tih grijeha u svakodnevnom životu.

Iza želje za materijalnim stvarima i počastima, ostali su moji križevi

pronalaženja mjerila za sve ono što je meni i mojoj obitelji potrebno za

svakodnevni život.

Iza svih onih grijeha prema Gospodinu, koje sam činio silne godine, ostao je

moj križ tih spoznaja koliko sam grješan bio prema mojem Stvoritelju, silna

žalost i križ spoznaja o tome što sve treba da učinim kako bi zadovoljio za te

svoje grijehe i kako bih čim manje činio nove i nove grijehe.

Toliko križeva koje moram iznositi … Neće ih nitko drugi umjesto mene. U

mnogim tim križevima koje nosim, kriju se i moje povrijeđenosti, koje sam ja

učinio nekome ili netko meni. I njih moram strpljivo nositi.

To je put. U nadi i vjeri da će sve biti dobro.

Gospodin me otkupio, otkupio je moje grijehe i njihove posljedice i dao mi

čvrstu nadu u vjeri da noseći svoje križeve dolazim u Njegovo Kraljevstvo, u

vječni život. Za to se isplati potruditi, oprostiti, propatiti. Strpljivo i postojano.

Kao Gospodin Isus za mene i tebe.

53

JEDINO ČIME SU BOGATO OBDARENI SU PATNJA I TRPLJENJE

Jednom na misi, za vrijeme uskrsnog razdoblja, bilo je čitanje o susretu

uskrslog Gospodina sa dvojicom učenika na putu u Emaus. Dotaknula me

jedna rečenica iz tog čitanja, rečenica koja nam puno govori o svemu

duhovnom što se u nama i oko nas zbiva, i tada i sada:

''… ali prepoznati Ga - bijaše uskraćeno njihovim očima …''

I na više mjesta u BIBLIJI sam naišao na to da Isusovim učenicima, Židovima i

mnogim drugim ljudima u raznim situacijama, nije bilo dano da budu svjesni

svekolike Božje prisutnosti u njihovim životima. Vječni Božji plan stvaranja sve

je točno predvidio za svakoga od nas-

Što će nam biti dano za spoznati a što ne.

Što možemo nositi od istina vjere i duhovnosti a što bi na bilo previše.

Što možemo sami spoznati a u čemu trebamo Božju pomoć.

Razmišljajući o svemu tome, u misli su mi ''došla'' neka draga braća i sestre sa

malo vidljivih darova i spoznaja u svojim životima.

Dvije žene koje su cijeli život invalidi. Jedna se kreće s pomoću kolicima a

druga jedva hoda. Cijeli život…

Zatim, nekoliko braće i sestara ograničenih mentalnih i duhovnim

mogućnostima, rekli bi mi ljudi da su ''zaostali''.

Kako i zbog čega je Gospodin Bog upravo njih odredio da budu takvi, tu gdje

jesu!? Da li su oni u boljem ili slabijem položaju u odnosu na mene i vječni

život u Božjem Kraljevstvu!?

54

Njih je u ovom zemaljskom životu Gospodin Bog u mnogočemu ograničio u

odnosu na mene. Barem po našem ljudskom poimanju.

Oni nisu ni pametni ni lijepi i nemaju ni vlast ni čast.

Nemaju ni materijalnih stvari jer ih nisu mogli stvoriti, takvi kakvi su.

Oni ne idu na svakodnevne mise u crkvu i ne čitaju Bibliju i misna čitanja jer

imaju problema s čitanjem.

Ne pjevaju duhovne pjesme niti su u crkvenom zboru jer nemaju sluha.

Ne idu na hodočašća jer nemaju novaca i nitko se baš ne voli s njima družiti

jer radi tih njihovih stanja stalno nešto trebaju.

Jedino čime su bogato obdareni su patnja i trpljenje…

Da li je njima, u toj njihovoj patnji i trpljenju, bilo dano za spoznati Gospodina

Isusa Krista?

Po čemu sam ja, sa silnim darovima Duha Svetoga i sa silnim duhovnim

spoznajama, bolji vjernik i katolik od njih? Da li sam i po čemu ja bliži

Kraljevstvu Božjem od njih? Stalno i stalno imam osjećaj da ja zapravo

duhovno ''kaskam'' i zaostajem za njima u tom našem hodu u Kraljevstvo

Božje…

Jer sve te duhovne spoznaje, svi ti silni darovi koje kao čovjek imam, nisu

ništa ako ih ne dijelim s drugima, ako drugima ne pomažem s njima. Sve što

mi je dano za spoznati bit će mrtvo i prazno u meni ako to ne dijelim s

drugima. Svi moji darovi, kojima sam obdaren od Presvetog Božjeg Duha, bit

će uzaludni ako s njima neću pomagati drugima.

Jer sve te spoznaje i svi ti darovi trebaju samo služiti da ja i drugi, koje će mi

Gospodin slati na moj životni put, dođu jednom u Kraljevstvo Božje. Da se uz

tu moju pomoć, direktnu ili indirektnu, ojačaju u svojim kušnjama, u svojem

55

svakodnevnom životu, u svojim spoznajama o vjeri i duhovnosti, kako bi

odabrali Gospodina Isusa Krista kao svojeg spasitelja i otkupitelja.

Rekao je Gospodin Isus da nitko neće moći doći do Njegovog Oca, Boga Oca,

osim preko Njega. Nitko. I zato je jedini smisao ovog našeg kratkog i

prolaznog života na zemlji da to učinimo. Sami ili uz pomoć drugih. Da

odaberemo čvrsto i s vjerom Gospodina Isusa Krista za našeg spasitelja i

otkupitelja i da si tako osiguramo mjesto u Božjem Kraljevstvu.

I ništa i ničemu ne služe sve te moje spoznaje i darovi, sve materijalne stvari,

časti i vlasti, nego samo tome da pomognem i drugima da dođu u Kraljevstvo

Božje, da odaberu Gospodina Boga. Moram to činiti gdje god mi je to dano za

spoznati. Kod svakog dragog brata i sestre koji mi ''dođu'' na moj životni put.

Njihov odabir je njihov odabir. Tu ja ne mogu ništa. Ali, poticati ih i pomagati

im, sa svime što imam i što jesam, da taj odabir bude Gospodin Isus Krist, to

je moje. To mogu i to moram.

I svatko tko želi jednom živjeti vječni život u Božjem Kraljevstvu.

56

''TKO SAM JA!?''

Jednom mi je jedna draga sestra u vjeri, koja je prolazila obraćenje i teške

kušnje kroz borbu s bolešću raka i nevjerom supružnika, napisala jedan email:

''Danas sam bila kod zubara. I vratila se doma totalno rastrojena. Nisam ni

bila svjesna košmara kojeg očito već neko vrijeme slažem u svojoj glavi . Pa ti

sad čuj i počuj. Ja sam se užasnula ...

Sjedim u zubarskoj čekaonici. U jednom trenutku postanem užasno nemirna i

kroz misli mi prolazi: "Ne mogu. Ja to ne mogu. Nisam spremna. Nisam

spremna na novu dozu boli ."

Samo bol …

I nije u pitanju zubar. On je tek još jedan dodatak. On je simbolika boli u meni.

Simbolika boli i straha. Jer moram na kompletni pregled i sa time kod

onkologa. Tek sad si povremeno dopuštam razmišljati od kakve bolesti sam

bolovala ili bolujem. Pokušavam je smjestiti u prošlo vrijeme, ali u meni ona je

sadašnjost. Želim biti optimistična ali ne ide.

Moj mozak me smještava u dramu, a ja sam samu sebe očito smjestila u film

umiranja.

I da, jako sam sebična i ne znam kako da to maknem od sebe. Ljubomorna

sam na pomisao da će svi nastaviti sa svojim životima. Užasava me pomisao

da ću biti zamijenjena kod svoga supruga drugom ženom.

Užasava me pomisao na bolest,na operaciju,na bol,na patnju,na strah.

Užasava me pomisao na tuđu sreću. Užasava me moja sebičnost. Užasava me

moj pesimizam a najviše od svega moja malovjernost.

57

Dosta vremena sam uspješno skrivala emocije pred sobom. Osjećala se

sigurno i zaštićeno. Imala sam Isusa, a sad Ga ponovno gubim. I malo mi tu

moja vjera pomaže. I bojim se da je ne izgubim.

Negdje duboko u sebi ljutim se na Boga… Uh , kako mi je to strašno napisati.

Kao da očekujem trenutnu kaznu. Ali to je istina. Ljutim se jer se ne mogu uz

Njega osjećati sigurno (dopušta da mi se događaju takve ružne stvari ).

Što ako će, samo iz Njemu znanih razloga, dopustiti još i gore stvari ? Možda

On i zna što je za mene najbolje, ali ja to nisam spremna prihvatiti. I onda se

zapitam gdje je moja vjera i što je moja vjera . Farsa? Možda sam samo

pokušala zavarati sebe? Kao moja majka … Možda uopće ne vjerujem u

Boga?

To je već prestrašno. Jer gdje sam tek ako Njega izgubim? Zbunjena sam.

Borim se protiv sebe, protiv Boga, protiv života ... Borim se umjesto da se

predam. Predam u ruke Onoga koji zna.

Ali predati bi značilo odustati od svojih želja i maštarija o svome životu.

Dopustiti da se ode iz njega kad je za to vrijeme, a ne onda kad si ti to

zamislio. Vjerovati da to netko zna bolje od tebe. Prestati toliko biti

"očovječen".

Kako je lako u ovakvim trenucima kušnji zaboraviti sve dobro primljeno od

Boga. Kako se lako prepustiti svojoj čovječnosti i samosažaljenju. Znam da

sam na krivoj cesti ali u vidokrugu trenutno druge nema…''

Ja sam joj odgovorio onime što sam osjetio u srcu i duši:

'' … Imaš teške kušnje i duhovne borbe. Na rubu ''pucanja''. Ali mislim da si

zrela da napraviš korak dalje u svojem rastu u vjeri i duhovnosti, zapravo da

se oslobodiš onoga što te koči. Tvoje kušnje to govore…

58

I nekako sam došao do zaključka da bi možda trebala podijeliti sa mnom ono

što bi zapravo trebala sama sa sobom. Izreći to što ti stvarno misliš o sebi, o

tome tko si i što si. A za to ti treba puno vjere i iskrenosti.

Ako to uspiješ, i ako to smogneš hrabrosti iskreno podijeliti sa mnom, možda

ćeš uspjeti i na taj način živjeti. Zašto to trebaš podijeliti s nekim drugim, taj

svoj iskreni stav i mišljenje tko si i što si? Jer bi potvrda te tvoje iskrenosti

trebalo biti to da sve možeš podijeliti sa nekim drugim.

Zato ti predlažem da mi napišeš na moj email odgovor na ovo jednostavno

pitanje:

''Tko si ti?'' Potpuno iskreno i otvoreno. I dobre i loše strane. I svoje strahove, i

očekivanja, i radosti, i želje, i ciljeve, itd. Ti, potpuno ''razgolićena'' pred

samom sobom. Tko je to, ta osoba? Daj si te odgovore.

Onda smogni snage da ih kažeš meni. Onda ću ti ja reći što ja mislim. Ili neće

biti potrebno.

Ali, to ti je prvi ali i najveći korak. Da si daš iskreni, duboko iskreni odgovor

samoj sebi na pitanje; ''Tko sam ja?'' bez uvijanja i muljanja same sebe. Kada

to uspiješ, to je tek početak. Ali si onda na dobrom putu na kojem je i

Gospodin s tobom. I ja i mnogi drugi koji to prolazimo ili smo prošli…

….. ''

U mnogim svjedočanstvima dragih ljudi, i na mnogim duhovnim obnovama, i

u mnogim propovijedima svećenika kada su govorili o obraćenju, početak

svakog obraćenja, čak i ne mora biti isključivo povezano s vjerom, ali bez nje

jednostavno nema dobrog završetka i trajnosti, dakle, kod svakog čovjeka koji

se želi promijeniti, prvi korak je bio da upozna samoga sebe.

Čovjek treba, u nekom trenutku svojeg života, upoznati sam sebe. Jer neće

moći dalje u životu.

59

Nekad, kada smo bili djeca, onda smo bili sjedinjeni s onim što jesmo. I tako

smo se ponašali. Otvoreno i iskreno, takvi kakvi smo bili.

S vremenom, kada smo počeli upoznavati kako djeluje svijet oko nas, kada

smo osjetili moć svojih i tuđih odluka, i kada smo se počeli određivati i

prilagođavati tome, a bez Gospodina Boga u svom srcu i svojem ponašanju,

izgubili smo onu iskrenost i otvorenost prema sebi i drugima oko sebe.

Izgubili smo sebe onakvim kakvim nas je Gospodin Bog Otac davno osmislio i

stvorio. A samim tim smo izgubili i svoj odnos s Gospodinom Bogom, onim

koji nas je stvorio jer nas ljubi. Naravno, nije to došlo ''samo od sebe''. Zli i

njegovi zli duhovi udarali su koliko god su mogli, u okviru Božjeg dopuštenja i

u okviru naših odluka.

Tako smo počeli biti, više ili manje, slični neki drugima, trudili se biti drugačiji

nego jesmo, nastojali sakriti neke svoje karakteristike za koje smo mislili da

su nam manjkavosti. A Gospodin Bog, stvoritelj svega, stvorenja i stvari, i svih

odnosa među njima, na sve to nije mogao utjecati jer nam je dao slobodnu

volju a mi Ga nismo više zvali ni trebali. Tek kad smo, u nerješivim životnim

problemima i kušnjama, pali na dno, kad smo osjetili da smo mi sami

jednostavno preslabi da se sa svime time nosimo, kad smo se konačno sjetili i

Njega pozvati u pomoć, On je ušao u naš život i dao nam pomoć. I odredio

put.

''Ja sam put, istina i život.'' A prvi korak je upravo bio taj da upoznamo sami

sebe.

Jer da bi došli do tih spasonosnih spoznaja o Gospodinu Bogu i svojem

odnosu s Njim, prvo moramo upoznati sami sebe.

U istini. Do potpune ''razgolićenosti'' onoga što jesmo i onoga kakvi smo. Još

neki i uspiju spoznati istinu o sebi. Ali, nemaju snage ni volje to ''razgolititi''

pred drugima. A tu je snaga. Snaga promjene. Snaga vjere da je Gospodin Bog

s nama u svim tim našim kušnjama.

60

To sam ja prolazio. Npr. s tim da drugima oko sebe kažem da sam bio u

zatvoru radi kaznenog djela mita kojeg sam i učinio. Mojoj obitelji je bilo

neugodno. Supruga mi je više puta rekla da zašto ja imam potrebu da svima

govorim da sam bio u zatvoru, kao da je njih to briga.

Ma, ja sam to govorio radi sebe. To mi je davalo snagu i vjeru da znam tko

sam i kuda želim ići. A o drugome svemu da i ne pišem. O tome koliko mi je

trebalo da upoznam samoga sebe i da sam sebi priznam kakav sam zapravo

ja, tko sam i što sam ja. To je bio samo početak. Jer još i danas traju borbe da

postanem bolji i bolji. I vjernik i čovjek.

Zato je upoznavanje samoga sebe prvi korak da ponovno postanemo onakvi

kakvi zapravo i jesmo i kakvim nas je Gospodin Bog osmislio i stvorio. I

kakvima nas On beskrajno ljubi.

Ne onakvima kakvima bi mi htjeli da budemo. Ne, nego onakvima kakvi mi

zapravo jesmo. Jer nas je takvima osmislio, predvidio i stvorio.

Zašto baš takvima, zašto baš tu gdje jesmo? To ćemo jednog dana imati

priliku da Ga pitamo. Ili ćemo odgovor pronaći tokom našeg ovozemaljskog

života. Za sada nam ostaje samo borba da se upoznamo, potpuno, da to

podijelimo s drugima. Kako bi krenuli putem obraćenja i postali bolji ljudi i

bolji vjernici.

To je kamen temeljac obraćenja. Onda dolazi i prihvaćanje i obraćenje. Prvo

da saznamo, i s drugima podijelimo, tko smo i što smo zapravo mi. Takvi kakvi

jesmo.

Možda će nam onda brzo biti jasno zašto često i jako trpimo i patimo u

svojim svakodnevnim životima.

Ta spoznaja dat će nam snagu i mir da to sve možemo ''nositi'', da živimo

svakodnevni život u miru i radosti pa kakve god kušnje imali.

61

KOLIKO SI MI VAŽNA

(iz knjige PJESME MOJE DUŠE)

Kad bi znala kćeri koliko si Mi važna, otvorila bi svoja vrata.

Otvorila bi vrata srca svoga, da te preplavi, kćeri, ljubav Moja.

Moja ljubav rastjerat će sve tmine, da tvoje srce uđe u Moje rajske visine.

U rajske visine ušlo je srce tvoje, da te Otac ozdravi od svake muke tvoje.

Sve muke tvoje uzeo sam na Se, da ti pokažem koliko ljubav Moja razdaje se

za te.

Sve što sam uzeo nije više tvoje, jer ozdravih kćeri tebe i srce tvoje.

Kažem ti kćeri, molim te, povjeruj ljubavi Mojoj, jer Moja ljubav sada je s

tobom.

Tvoja prošlost nestala je sada a ostale ste samo ti i ljubav Moja iz nebeskih

prostranstava.

Sad me primi kćeri za ruku Moju da te odvedem, kćeri, prema domu Svomu.

MARIO BLAŽEVIĆ

62

MOLITVE

KAKO MOLITI KADA SI U STRAHU?

Sjeti se da je Bog tu i da te voli …

Mirno govori, na glas ili u sebi: ''Isus je moj Gospodar. Isus je moj Spasitelj.

Bog je moj otac.''

Čini to tako dugo dok strah ne popusti i duša ne nađe mir.

Reci tada: ''U ime Isusa Krista neka me napusti svaki nemir, neka nestane

svaki strah.''

Kada dođeš do Biblije, pročitaj psalme 27, 91, 121 …

63

KRUNICA DUHU SVETOM

Moli se na krunicu Djevice Marije. Sve od početka je isto. Kada se dođe do

tri mala zrna, poslije riječi ''Isus'' moli se:

1. koji neka nam po Duhu Svetom umnoži vjeru.

2. koji neka nam po Duhu svetom umnoži ufanje.

3. koji neka nam po Duhu Svetom usavrši ljubav.

I kod poslije, kod svake desetice, poslije riječi "Isus" dodaju se otajstva

krunice:

U prvom otajstvu dodaju se riječi:

- koji neka osposobi naše srce da primimo puninu milosti Duha Svetoga!

U drugom otajstvu dodaju se riječi:

- koji neka nam izmoli Duha Svetoga i umnoži i ojača u nama tri bogoslovne

kreposti!

U trećem otajstvu dodaju se riječi:

- koji neka nas po Duhu Svetom jača, prosvjetljuje, upravlja, vlada nad nama,

vodi nas i posvećuje!

U četvrtom otajstvu dodaju se riječi:

- koji neka užeže naše srce ljubavlju Duha Svetoga i napuni dubokom

poniznošću, odanošću predanjem, jakošću i svetošću!

64

U petom otajstvu dodaju se riječi:

- koji neka nam izmoli sedam darova i dvanaest plodova Duha Svetoga i neka

nam udijeli sva dobra i odvrati od nas svako zlo!

Poslije molitve krunice, najčešće se još mole i Litanije Duhu Svetom.

65

LITANIJE DUHU SVETOMU

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče, nebeski Bože, /smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta Bože,

Duše Sveti, Bože,

Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Duše Sveti, koji izlaziš od Oca i Sina, / smiluj nam se!

Duše Sveti, po čijem su nadahnuću govorili proroci,

Duše Sveti, koji svjedočiš za Isusa Krista,

Duše Sveti, naš božanski Učitelju,

Duše Sveti, po kojemu je Djevica Marija začela Sina Božjega,

Duše Sveti, koji stanuješ u nama,

Duše mudrosti i razuma,

Duše savjeta i jakosti,

66

Duše znanja i pobožnosti,

Duše straha Božjega,

Duše milosti i milosrđa,

Duše jakosti, ustrajnosti i umjerenosti,

Duše vjere, ufanja, ljubavi i mira,

Duše poniznosti i čistoće,

Duše dobrote i duhovne miline,

Duše svih milosti,

Duše Sveti, koji proničeš Božje tajne,

Duše Sveti, koji nas pomažeš u molitvi,

Duše Sveti, koji si u slici goluba sišao nad Isusa,

Duše Sveti, po kome smo se duhovno preporodili,

Duše Sveti, koji nam srca napunjaš božanskom ljubavlju,

Duše Sveti, čijom milošću postajemo Božja djeca,

Duše Sveti, koji si poput gorućih jezika sišao nad apostole, / smiluj nam se!

Milostiv budi, oprosti nam, Gospodine!

Milostiv budi, usliši nas, Gospodine!

Od svakog zla, /oslobodi nas, Gospodine!

Od svakog grijeha,

Od napasti i đavolskih zasjeda,

67

Od preuzetnosti i zdvojnosti,

Od poricanja objavljenih istina,

Od grješne okorjelosti i bezbožnosti,

Od svake ljage duše i tijela,

Od duha bludnosti,

Po Tvojem izlaženju od Oca i Sina,

Po divnom djelovanju Tvoje milosti,

Po bezgrešnom Začeću Djevice Marije,

Po otajstvenom Začeću Isusa Krista,

Po Tvom silasku nad Isusa u Jordanu,

Po Tvom silasku nad apostole,

Na veliki dan suda Božjega, / oslobodi nas, Gospodine!

Mi grešnici, / Tebe molimo, usliši nas!

Da po Tebi sveto živimo,

Da vazda budemo Tvoj sveti hram,

Da po Tebi ne popuštamo grešnim željama,

Da po Tebi Bogu živimo,

Da vazda čuvamo i širimo Kristov mir i ljubav,

Da bježimo od zabluda i grijeha,

68

Da se uvijek podlažemo Božjoj istini,

Da obnoviš u nama pravednost i poštenje,

Da nas obogatiš božanskom istinom i milošću, / Tebe molimo, usliši nas!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Pomolimo se:

Bože koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom

Duhu što je pravo mislimo i Njegovoj se utjesi vazda radujemo!

Molimo te, Gospodine, da Tvoj božanski Duh po svom beskrajnom milosrđu

očisti naša srca i od svih nas zala oslobodi!

Po Kristu Gospodinu našem! Amen.

69

SADRŽAJ

PREDGOVOR AUTORA ……………………………………………………………………………… 1

NISMO SAMI, NIKAD NISMO SAMI! ………………………………………………………. 3

SVI SMO MI DJECA ŽELJNA LJUBAVI ………………………………………………………. 7

NISU IMALE S KIM RAZGOVARATI ………………………………………………………… 12

KRIVNJA …………………………….…………………………………………………………………….. 16

OPROSTITI SEBI I ŽIVJETI! ……………….…………………………………………………….. 20

GOSPODIN ISUS JE UMRO I ZA MOJE GRIJEHE ………………………………….. 24

ZA SVE NAS KOJI SVAKODNEVNO ''PADAMO'' ……………………………………. 27

KAKO POMOĆI ONOME KOJI SE OSJEĆA BESKRAJNO NESRETNO ………. 31

HODAM SAM (iz knjige PJESME MOJE DUŠE) ………………………………………. 35

''ISUSE, MOLIM TE, ŽELIM OPOSTITI!'' ………………………………………………… 36

LJUBAV I MRŽNJA …………………………………………………………………………………. 41

ON DAJE OPROSTE, ON ISCJELJUJE RANE! ………………………………………….. 44

IZA SVAKOG GRIJEHA, OSTAO MI JE KRIŽ ………………………………………….. 49

JEDINO ČIME SU BOGATO OBDARENI SU PATNJA I TRPLJENJE ………… 52

''TKO SAM JA!?'' …………………………………………………………………………………… 56

KOLIKO SI MI VAŽNA (iz knjige PJESME MOJE DUŠE) …………………………. 60

70

MOLITVE

KAKO MOLITI KADA SI U STRAHU ……………………………………………………….. 61

KRUNICA DUHU SVETOM ……………………………………………………………………… 62

LITANIJE DUHU SVETOM ……………………………………………………………………….. 64

SADRŽAJ …………………………………………………………………………………………………. 68

71