NESPORAZUMAlbert Camus

Albert Camus

“Nesporazum”Naslov originala: „Le Malentendu“

Redatelj:Dario Harjaček

Igraju:

Majka - Milka Podrug Kokotović

Martha - Glorija Šoletić

Jan - Frane Perišin

Maria - Nika Burđelez

Stari sluga - Boris Matić

Autor glazbe: Ivan Končić

Scenografkinja: Vesna Režić

Kostimografkinja: Dubravka Skvrce

Jezična savjetnica: Katja Bakija

Inspicijentica / šaptačica: Ivana Ljepotica

Premijera: 23. svibnja 2014.Praizvedba: 1944. u Théâtre des Mathurins u Parizu

Albert Camus(1913-1960)

Albert Camus rođen je 7. studenog 1913.

u gradu Mondovi u Alžiru. Otac mu je po-

ginuo na samome početku Prvoga svjetskog

rata. Odrastao je u Alžiru uz nepismenu

i nagluhu majku španjolskog podrijetla,

koja je postala matricom jednoj od naj-

dirljivijih tema mnogih njegovih knjiga.

Studirao je čistu fi lozofi ju, književnost

mu je postala osnovnom vokacijom, strasno

je bio privržen i kazalištu, te nogometu.

Godine 1940. kao već formiran fi lozof i

književnik stiže u Francusku, gdje je ti-

jekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u

Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se

angažira u nizu društvenih i političkih

pitanja. Pogiba u automobilskoj nereći

nedaleko od Pariza, u siječnju 1960, jed-

va navršivši četrdeset i šestu godinu života, u trenutku kad piše svoje, možda

najambicioznije djelo, jednu vrstu romansirane autobiografi je, koju je najvaljivao

od početka pedestih godina, a u trenutku piščeve smrti sadrži trećinu (320 strani-

ca) planirane građe. Naslov joj je Prvi čovjek.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.

Kritika ga je držala jednim od glavnih predstavnika egzistencijalizma, dok se u

kasnijoj fazi zalagao za svojevrsni politički angažirani humanizam. Proslavio se

već kratkim romanom Stranac (L’Étranger, 1942), kojim je ostvario reprezentativan

primjer egzistencijalističke proze o čovjeku svjesnom apsurda ljudskog položaja u

svijetu, te raspravom Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942) kojom je obrazložio

pojam apsurda i lik mitskog Sizifa učinio simbolom suvremena čovjeka.

U kasnijim romanima Pad (La Chute, 1956) a, osobito u opsežnijem Kuga (La Pes-

te, 1947), razvija ponešto drugačiju viziju ljudske sudbine, naglašavajući ra-

zočaranje suvremenom kulturom i potrebu za istinskim razumijevanjem među ljudima

zasnovanom na sućuti. U tim se romanima već nazire svojevrsna pobuna, zamisao koju

je razradio u velikom eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951) gdje u širem

obzoru analize prevladavajućih ideja europske povijesti odlučno zahtijeva osudu

totalitarizma i nasilja.

I u brojnim dramama, od kojih su iz egzistencijalističke faze najpoznatije Ne-

sporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, 1944), a iz kasnije faze

Opsadno stanje (L’État de siège, 1948) i Pravednici (Les Justes, 1950), ostvario

je primjere određenog tipa dramaturgije gdje su ključne teze one o mogućim ide-

jnim, životnim i ideološkim stajalištima, te dijalozi u kojima se sukobljavaju

akteri kao protagonisti pojedinih pogleda na svijet.

Prema: Milivoj Solar: Književni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007.

Romanopisac, fi lozof, dramatičar Camusov književni rad usko je vezan sa fi lozofskim pogledima i dijeli se na fazu

‘apusrda’, u kojoj je blizak egzistencijalizmu, i fazu ‘pobune’, koja predstavlja

njegov raskid s egzistencijalističkim taborom, prvenstveno sa Sartreom.

Htijući naglasiti kako ga je od samog početka zanimalo da svoji spisateljskim

pothvatom što koherentnije izrazi pobunu onako kako je on poima, to jest ne samo

kao gestu odbijanja ili negacije nego i kao prihvaćanje ili obranu određenih vri-

jednosti, Camus je i na jedan i na drugi način naglašavao kako je taj stav stalno

prisutan u njegovu opusu. Nije naime htio da se njegovim knjigama pristupa kao

odvojenim i u sebe zatvorenim cjelinama, već je tvrdio da on spada u one pisce čija

se djela uzajamno osvjetljavaju i promatraju. Camusa čak zabavlja da u Strancu

najavi temu Nesporazuma, a u Kugi podsjeti na temu Stranca-iako iz djela u djelo

ne prati iste likove. U Kaliguli također najavljuje temu Kuge i Opsadnog stanja.

Filozofi ja apsurda u književnosti i kulturi dvadesetog stoljećaApsurd je naziv kojim egzistencijalizam u fi lozofi ji i književnosti označuje te-

meljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i njemu neobja-

šnjivog i neshvatljivog svijeta. U širu uporabu uveo ga je Albert Camus u eseju Mit

o Sizifu, u kojem ga shvaća kao svijest o nesavladivom raskoraku između ljudske

potrebe za smislom i stvarne besmislenosti života i svijeta. Antičkog Sizifa, u

Hadu osuđenog da na brdo gura kamen koji se uvijek nanovo strovaljuje u podnožje,

učinio je tako simbolom ljudske sudbine. Takvu spoznaju, međutim, Camus ne drži

razlogom beznađa-kako je ona ponekad u popularnom egzistencijalizmu tumačena-nego

uvjetom humanističke etike koja odbacuje svaki transcedentni smisao, ali je zato

u njoj očuvan prkos, pobuna, pa čak i uzvišenost.

Prema pogovoru Milivoja Solara u: Albert Camus: Mit o Sizifu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998.

Sreća i apsurd‘Apsurd se ne može otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje priručnika o

sreći. No, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zeml-

je. Oni su neraskidivi. Pogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno rađa iz apsurdnog

otkrića. Događa se, također, da se osjećaj apsurda rađa iz sreće.

(...)

Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć.Apsurdni čovjek veli ‘da’, i njegov napor bit će neprekidan. Postoji li osob-

na sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on drži kobnom i

dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita života. U tom

istančanom trenu, kada se čovjek obazire na vlastiti život, Sizif, vraćajući se

svojoj stijeni, razmišlja o slijedu nevezanih poslova što postaju njegovom sudbom,

sudbom koju je stvorio baš on, ujedinio pod pogledom svoga pamćenja i naskoro pot-

vrdio vlastitom smrću. Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega što pripada

čovjeku, kao slijepac koji kani vidjeti a zna da je noć beskrajna, uvijek je u

pokretu. A stijena se još kotrlja.

Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali,

Sizif nas poučava višoj vjernosti što niječe bogove i podiže stijene. I on drži

da je sve dobro. Ovaj svijet, od sada bez gospodara, ne čini mu se ni jalovim ni

ništavnim. Svako zrnce toga kamena, svaki mineralni bljesak te planine pune noći,

za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je da

ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.’

Albert Camus, ulomci iz Mita o Sizifu

NesporazumRadnja nesporazuma podijeljena je u

tri čina. Likova nema puno: Majka, Mar-

tha- njena kći, Jan, sin koji ih je na-

pustio prije 20 godina, Maria, njegova

supruga, te stari sluga, gluhi, gotovo

nijemi starac koji osim završne replike

(u kojoj odgovara sa kratkim, jednos-

tavnim i rezolutnim: Ne ! na Marijine

molbe) i ne govori. Radnja se događa

u malome, nedefi niranome mjestu negd-

je u Čehoslovačkoj, u malome svratištu

koje vode Majka i njena kći Martha. One,

da bi osigurale materijalna sredstva

za odlazak iz te zemlje i tog malog,

hladnog mjesta bez sunca u kojemu nisu

sretne, ubijaju svoje goste- uspavljuju

ih i potom utapaju u obližnjoj rijeci.

Nakon 20 godina, Majka ne prepoznaje

svoga sina, kao ni sestra (bila je malo

dijete kad je otišao), te shvativši na

kraju koga su, kao posljednju žrtvu pri-

je odlaska, ubile, Majka se objesi, već

i sama umorna od ubijanja i nastojanja

na sreći koju nikako da dosegne. Mar-

tha, nalazeći više opravdanja za svo-

je postupke, jer je gotovo na početku

života a sreću nikada nije iskusila,

shvaća da je ostala potpuno sama, da ju

je napustila i izdala vlastita Majka,

sudionica u zločinu i životu koji su

zajedno vodile, te suočena s bratovom

suprugom, koja ga prati u svratište i

od početka komada moli da ne narušava

njihovu sreću jer predosjeća da bi se

nešto loše moglo dogoditi, najavaljuje

svoj trajni odlazak s ovoga svijeta,

duboko uvjerena da je njen brat dobio

što je zaslužio, u svijetu u kojemu nema

nikakve pravde. Savjetuje i Mariji da

postane poput kamena, i da se moli svome

Bogu za to.

Puno se dramaturških, idejnih i tem-

atskih niti može naći u ovome komadu i

tako on postaje jedna gotovo otvore-

na struktura za interpretaciju. Prva bi

mogla biti i autobiografska, obiteljs-

ka situacija šutnje (Camusova je maj-

ka bila nagluha), odsutstvo oca, sin

koji je otišao, boravak u nekoj hlad-

noj i dalekoj zemlji bez sunca, dok oni

koji su ostali-Martha i Majka žude za

tim istim suncem čitavoga života do te

mjere da su spremne počiniti ne jedno,

nego niz ubojstava da bi ga se domog-

li. Situacija neznanja, tragične zabune

i krivnje, zbog koje apsurdne protago-

nistice klasično strukturirane drame, u

idejnom smislu antijunakinje, zločinke,

vođene vlastitim ciljevima i potragom

za srećom i boljim životom počinjuju niz

ubojstava, bliska je situaciji klasične

aristotelovske tragedije, što je i bila jedna od osnovnih Camusovih namjera pri

pisanju ovog komada- stvoriti modernu tragediju. Drama ima i aristotelovska jedin-

stva mjesta, vremena i radnje, kao i elemente theatruma mundi, preuzimanja uloga,

glumljenja situacija unutar samog komada.

Jan, glavni lik, premda zna zašto je došao u malo svratište u njemu dalekoj i

hladnoj Čehoslovačkoj, u potrazi za domom i obitelji koje je davno napustio, nam-

jerno se ne otkriva, i glumi situaciju nekog drugog-slučajnog putnika, stranca.

Upravo zato zadesit će ga tragična sudbina uzrokovana nesporazumom. Glume i Majka

i Martha, jer se iza njihovih uloga ‘običnih’ voditeljica svratišta krije nešto

sasvim drugo. Nesporazum na razini sudbine, odnosno apsurdnog mehanizma života

koji pokreće junake, kao i na komunikacijskoj, jezičnoj razini, uvjetovat će pravu

tragediju. Dakle, neznanje, iz kojeg se rađa tragična zabuna.

Bitna je tematska linija i ljubav, njen nedostatak (Jan je imao svoju zemlju

punu sunca, život i suprugu koju voli; ipak, potraga za obitelji i za Majčinom

ljubavi dovela ga je u tragičnu sitauciju nesporazuma; njegova sestra je nikada

nije iskusila, a o majčinoj sudbini ne znamo puno, premda je vjerojatno puna ne-

dostatka ljubavi-oca nema a sin je otišao prije 20 godina), kao i prisutnost-Jan

i njegova supruga Maria se vole, i sretni su, do trenutka kobne i naposlijetku

tragične Janove odluke za povratkom svojoj primarnoj, davno napuštenoj obitelji.

Smatrao je naime da mu je to dužnost, s obzirom da sreću već ima.

Odnos majke i sina, kao i njihovo međusobno neprepoznavanje, također, kao jed-

na od osnovnih tematskih i strukturalnih potki, pokreću i prizivaju mehanizam

klasične tragedije.

Nesporazum kao jednu od najvažnijih tema otvara i pitanje nade, smisla ljudskih

ciljeva i želja, te, koliko god da je to možda apsurdno spominjati u kontekstu

jednog Camusovog djela, Boga, kojega, po svemu sudeći, nema, odnosno gluh je za

ljudske patnje. Mnogi su ga kritičari uspoređivali sa likom starog sluge, koji je

nijemi svjedok svih događanja, očito sve razumije i vidi što će se zbiti, ali ne

reagira. Kako je Camusov odnos sa duhovnošću i transcedentnim kompleksan, odnosno,

u religijskom ga smislu nije priznavao, valja se, osim ove paralele, usredotočiti

na problem gubitka vjere u vlastite želje i ciljeve, odnosno na problematiku koju

Camus Nesporazumom potencira, a to je trenutak realizacije naših želja i ciljeva.

One se same otvaraju propitivanju i ukazuju na svijet kao mjesto bez uporišta i

ideala, sa stalnom težnjom prema pravdi, sreći, ispunjenome životu.

Jer upravo od nedosataka svega toga boluje.

Odraz je to svakodnevice poraća u kojoj je drama nastala, ali

i danas, više nego ikad nakon praizvedbe djela u Parizu, potrebno

je postavljati pitanja smisla u svijetu bez jasnih vrijednos-

nih uporišta, gdje smo upravo ostavljeni na milost i nemilost

takozvanoj neograničenoj slobodi izbora, koja je vrlo čes-

to dvostruka, ako ne i lažna, a samim time i manipulativna

kategorija u kojoj se pojedinac može vrlo lako izgubiti.

Dovesti se u situacije nesporazuma, kako sa samim sobom,

tako i sa svijetom.

U današnjem trenutku propitivanje smisla vlastitih želja

i ciljeva postaje potrebnije nego ikad, jer, kako nam pokazu-

je Camus, opasnost leži upravo u trenutku realizacije. Nakon

toga, ako nekog strukturiranog uporišta nema, zaista može

uslijediti apsurd, i to ne svjesni, odgovorni, camusovki

odabir načela apsurda, nego gubitak smisla i smjera vlas-

titog života.

Ipak, i sam je Camus, postavivši temelje svoje fi lozofi je

u apsurdu, i u ovoj fazi, pišući Nesporazum, bio u nekim

dionicama pun upravo vitalističkog zanosa, odnosno du-

boke prisutnosti, uronjenosti u život sam, čak i u

Strancu. Svjetlo i sjena obilježavaju svaki život. Neka

onda Nepsorazum bude bavljenje sjenom koje će donijeti

sunce, jednu zemlju punu sunčanog života.

Petra Jelača

Camus i kazalište- zaljubljenički odnosCamus je inače bio svestrani kazališni čovjek: glumac, redatelj,

dramatičar, prevoditelj i adaptator. Kao dvadesetogodišnjak osnovao je u Alžiru vlastito kazalište ( Théâtre de l’Équipe) a Kaligulu je pisao s namjerom da odigra naslovnu ulogu. Kasnije, u Parizu, znao je uskočiti u neku predstavu ako bi se glumac razbolio. Po-glavlje posvećeno glumcu u Mitu o Sizifu svjedoči o njegov-oj fasciniranosti tom pro-fesijom.

Divio se tom biću što u prolaznosti trenutka us-pijeva proživjeti toliko mnoštvo jednako vrijednih iskustava. Apusrdnost ljudske sudbine poprima u liku glum-ca zanosno obličje. Kad su pi-tali Camusa zašto se bavi ka-zalištem, odgovarao je da je to stoga što je kazališna po-zornica jedno od onih mjesta na svijetu gdje se on osjeća sretnim.

u Alžiru vlastito kazalište ( Théâtre de l’Équipe) Kaligulu je pisao s namjerom da odigraslovnu ulogu. Kasnije, u Parizu,ao je uskočiti u neku predstavu o bi se glumac razbolio. Po-avlje posvećeno glumcu u Mitu Sizifu svjedoči o njegov- fasciniranosti tom pro-sijom.

Divio se tom biću štoprolaznosti trenutka us-jeva proživjeti toliko oštvo jednako vrijednihkustava. Apusrdnost ljudskedbine poprima u liku glum- zanosno obličje. Kad su pi-li Camusa zašto se bavi ka-lištem, odgovarao je da je stoga što je kazališna po-rnica jedno od onih mjesta svijetu gdje se on osjeća etnim.

U kazalištu se osjećao istodobno zaštićenim od svijeta i u srcu svijeta. Ono mu je naime pružalo dragocjen prostor ljudske solidar-nosti i topline. Bilo je blagotvoran korektiv samotničkom spisatel-jskom poslu. A njemu je trebalo i jedno i drugo. Na dan Camusove smrti- 4.siječnja 1960. - André Malraux, tada francuski ministar kulture, trebao je službeno obznaniti ime pariškog kazališta koje mu država stavlja na raspolaganje i koje je Camus namjeravao voditi kao ravnatelj, redatelj i dramaturg. Neizmjerno se radovao tom danu.

Neprestano traganje za srećom ‘Znam da je moj izvor u Licu i naličju, u svijetu siromaštva i

svjetlosti u kojemu sam živio. Bio sam postavljen na pola puta između bijede i sunca. Bijeda mi nije dopuštala da povjerujem kako je sve dobro pod suncem i u povijesti; sunce me naučilo da povijest nije sve. Promijeniti život, da, ali ne i svijet-svijet je bio moje

božanstvo.’

Čitav Camus je sadržan u blistavoj jednostavnosti ovih neko-liko rečenica. I čitateljsko iskustvo o srodnosti prve i posl-jednje knjige i ovaj citat omogućuju nam da uočimo kako Camusov izvanredno raznolik opus posjeduje iznimnu koherentnost. Riječ je o neprestanom traganju za pozitivnim vrijednostima-u vre-menu nestanka mnogih vrijednosnih uporišta. To traganje zasni-va se na iskustvima siromaštva, bolesti, rata te na osjećanju ljepote i tragike života, a konkretizira se u djelima, kako fi kcionalnim tako i esejističkim.

Prema tekstu Jere Tarle Mjesto dramske književnosti u opusu Alberta Camusa u: Albert Camus:

Drame, Vrhovi svjetske književnosti, Zagreb, 1999.

smrti- 4.siječnja 1960kulture, trebao je slumu država stavlja na rkao ravnatelj, redatelj

Neprestano traganje ‘Znam da je moj izv

svjetlosti u kojemu sizmeđu bijede i sunca.je sve dobro pod suncenije sve. Promijeniti

božanstvo.’

Čitav Camus je sliko rečenica. Ijednje knjige i oizvanredno raznolje o neprestanommenu nestanka mnova se na iskustvljepote i tragikfi kcionalnim tako

Dario Harjaček gura svoj sizifovski

kamen već punih trideset i pet godina

preko brijega besmisla. U toj ga suhoj

i mračnoj zemlji tješi ljubav njegove

obitelji i oslobađajuća spoznaja da

odgovora nema. Član društva dramskih

umjetnika. Zaljubljenik u planinarenje.

Druga strana apsurdaprisutnost i humanost

Razgovor s redateljem Dariom Harjačekom vodila Petra Jelača

Kakav je Vaš odnos prema Camusovom djelu, i naročito njegovom kazalištu?

Albert Camus je pisac kojem sam se

u različitim fazama života nekako uvi-

jek spontano vraćao. Uvijek sam tražio

mogu li iščitati nešto novo iz njegovog

djela. Kada se čovjek kao srednjoškolac

susretne sa Strancem obuzima te neki čudan osjećaj nedorečenosti, suočavanje sa

tijelom besmisla življenja. Životno iskustvo taj osjećaj apsurdnosti postojanja s

godinama upisuje u sebe i pokušava ga probaviti na različite načine. No za mene

je Camusov „pesimizam“ uvijek na neki način kretanje prema pobjedi ljudskog duha,

ljudske riječi, ulazak u suptilnost koja balansira između tjeskobe koja nas obuzima

radi nemoći upravljanja vlastitom sudbinom i s druge strane smijehom koji nekako

pomirljivo lebdi oko naših pokušaja da defi niramo vlastiti život, da mu damo „puni

smisao“. Ja kod Camusa, kao i kod većine svojih omiljenih pisaca kao što su Kafka,

Dostojevski, Bernhardt ili pak Herta Müller uvijek vidim taj sveprisnuti smijeh ili

možda bolje reći smješak. Taj smješak je u prvom redu smješak empatije prema čov-

jeku, prema slabostima koje neprestano izlaze iz nas u tako neobičnim formama. Rekla

bi Vesna Režić, scenografkinja ove predstave: „ Što li je sladak taj ljudski rod.“

Što se tiče Camusovog teatra, on je za mene izuzetan poligon za otvaranje pitan-

ja scenskog defi niranja nekih izuzetno kompleksnih ljudskih stanja i osjećaja. On

je put prema mogućnosti defi niranja ljudske nemoći, ljudske borbe, ulazak u pros-

tor nedorecivih misli, a to su upravo one misli koje mene u teatru zanimaju. Ne

postoji odgovor, postoji samo sadašnji trenutak koji nas uvijek drži u nedoumici

i očekivanju, postoje želje koje ne vidimo u njihovom beskraju. Kod Camusa se u

teatru uvijek otvaraju neke hamletovske dvojbe, čovjek je raspet između dva zla od

kojih često jedno čak ni ne vidi kao zlo. Ući u taj prostor teatarski je vrlo teško

i neizvjesno jer zahtijeva potpuni intelektualni, emocionalni i ljudski angažman

glumaca. To je konstantna borba da se daju obrisi nečem neuhvatljivom. Paradoks.

Vječita pomirba sa paradoksom.

2. Kako se odnosite prema problemu egzistencijalnog apsurda?

Egzistencijalistička fi lozofi ja mi je je po senzibilitetu vrlo bliska. U prvom

redu elementarnost ljudskog postojanja. „Pakao sadašnjeg, to je njegovo kralje-

vstvo“, reći će Camus na jednom mjestu u Mitu o Sizifu. Pitanje ljudskog angažmana

jest uvijek na neki način pitanje slike, pitanje glume, sudjelovanja u predstavi

koja je izgubila formu predstave i pretvorila se u sam život. I sam nekako vječi-

to osjećam tu prisutnost predstave u životu koji me okružuje i kao da se vječito

borim s mogućnošću da se ta predstava dokine, da se u pokušaju kretanja prema

istini, prema slobodi zagledam ispod površine vlastitih želja. Da, polje apsur-

da je neuništivo, mi živimo u „kući u kojoj se hrane slijepe životinje“ kako bi

rekao jedan lik iz Nesporazuma i u toj kući se neprestano vraćamo onom poznatom

osjećaju vječne samoće, strahu da odgovora nema, kako bi rekao jedan drugi lik u

istom komadu. No moja je misao u odnosu prema Camusovoj uvijek nekako više usm-

jerena prema tome da nasuprot tog osjećaja postoji i onaj drugi neshvatljivi i

neuhvatljivi osjećaj prisutnosti milosti, čovjeku nerazložna otvorenost prema

ljubavi, prema prihvaćanju, prema oprostu, neosuđivanju. Dopustiti da nas obuzme

taj osjećaj milosti, otvara put prema izlasku iz „pakla sadašnjeg“. No i Camus je

u evoluciji svog rada pred kraj života kretao prema prostoru ljubavi kao prostoru

mogućeg djelovanja.

3. Kako bi vlastiti stav doveli u korelaciju sa sadašnjim trenutkom?

Živimo u vremenu koje je devastirano infl acijom ljudskih želja. Taj mehani-

zam koji vječito pobuđuje sebičnost u nama, postao je legitimna doktrina. Mi smo

izgubljeni u svijetu želja i u tom prebučnom svijetu teško pronalazimo putokaze

prema sreći. Camus u Nesporazumu govori upravo o tome. Govori o sljepoći koja,

vođena nekim idealističkim vizijama, potpuno nesvjesno srlja u propast. Plaća se

cijena nevinosti, kako kaže Camus u svojem komadu. Mislim da danas svi na neki

način plaćamo cijenu vlastite nevinosti. Zavedeni ovim blještećim svijetom , pred

nama se svako malo ukazuje određeni cilj u kojem vidimo mogućnost gotovo fatalnog

okretanja vlastite sudbine prema sreći. No osjećaj nedovoljnosti, nezasitnosti

nikako ne uspjevamo ostaviti za sobom. To je prostor u kojem Camus vidi jednu uni-

verzalnu tragediju, koja, nažalost, iz dana u dan postaje tragedija našeg vreme-

na. Pogledamo li oko sebe, vidjet ćemo samo nezadovoljne ljude, razočarane, pune

bijesa i potrebe da na nekoga prebace krivnju za vlastitu nesreću. No sve je to

samo privid. Nažalost, kao da smo osuđeni živjeti taj privid.

4. Mislite li da je za kazališno bavljenje temom egzistencijalnog apsurda danas, naročito u slučaju Nesporazuma, potrebna motivacija, opravdanje, ili neka konk-retnija aktualizacija? Govori li autorstvo samo po sebi dovoljno?

Kao što sam u prethodnom pitanju pokušao objasniti, aktualnost proizlazi iz vrlo

složenog mehanizma, gotovo bih rekao dijagnoze vremena koja se u komadu upisuje

u tijela glumaca. Moja je ideja s Nesporazumom u startu bila pomaknuti ga u neko

prošlo, svršeno vrijeme, dati mu distancu. Taj je tekst pisan kao suvremeni tekst

i bez nekog posebnog napora mogao bi ga se inscenirati kao da se događa danas.

No ja sam vrijeme radnje pomaknuo u jedno ranije, viktorijansko vrijeme. Prostor

igre je jedan neutralni prostor dugačkog hodnika. Želio sam time stvoriti dis-

tancu od priče, ne prikazati je kao događaj, već usmjeriti fokus na samo stanje.

Viktorijansko doba mi se učinilo idealno jer vizualno stvara osjećaj inhibicije,

zatvorenosti, što bi trebalo biti temeljno stanje za sve likove. Najvažnije mi je

da se to stanje, taj osjećaj prepozna u predstavi, jer je on živi osjećaj našeg

vremena.

5. Nesporazum ima u sebi, kao dramska forma, donekle obrnuti, odnosno apsurdni mehanizam klasične tragedije-koliko se njime bavite u ovoj predstavi?

Nesporazum u idejnom smislu ima obrazac grčke tragedije. Tragična krivnja

izlazi iz ljudskog neznanja, nemogućnosti da se sagleda točka u kojoj čovjek ulazi

u „nemilost bogova“. Od toga se u ovom komadu ne može pobjeći. No već ranije

spominjani smijeh, smijeh koji se ne ruga već suosjeća s ljudskom slabošću, jedan

je od osnovnih elemenata na kojima mi gradimo strukturu predstave. Jan, glavni lik

komada, koji će ući u zamku smrti kroz pokušaj da vlastitoj majci i sestri donese

sreću, prolazi kroz našu predstavu proces u kojem će polako u svojoj ozbiljnoj

namjeri od samog sebe napraviti smiješnu pojavu. On će ispasti smiješan, on će u

svojoj zbunjenosti samo sve dublje upadati u grotlo vlastite slabosti i svakim

novim pokušajem sve više ostavljati dojam čudaka, ridikula. To će biti staza preko

koje će ga na kraju vlastita taština odvesti u smrt. No taj se tragični element za

mene mora dogoditi upravo u nekako obrnutoj formi. Likovi u početku imaju gotovo

vodviljski karakter, formu koja nekako prozirno glumi. A glumi zato jer prikriva

istinski sadržaj. U Nesporazumu tragedija dobiva svoj puni zamah u trenutku kada

se ono odglumljeno prizove kao stvarno.

6. Kroz koje elemente i na koji način svoju redateljsku poetiku ‘provlačite’ kroz tkivo Nesporazuma?

Dakle, ovdje se radi o jednom transponiranju žanra, pokušaju da se dvosmislen-

ost samog sadržaja što više formalno učvrsti. Moja se redateljska poetika uglavnom

zasniva na prožimanju verbalnog i neverbalnog kontekstualiziranja. Pred glumce

se uvijek u startu izlaže što zamršeniji zadatak u kojem je krajnji cilj kompri-

mirati sve te slojeve u što sažetiji znak. No poetika je vrlo čudna riječ. Ono

što bih mogao provući kao zajednički nazivnik svih mojih predstava, to je uvijek

pokušaj da se artikulira jedan neuhvatljivi osjećaj, jedno neuhvatljivo stanje.

A to je stanje tako blisko Camusovoj misli. Za mene je osnovna kvaliteta teatra

prisutnost. Vjera s kojom se glumci izlažu pred publikom ne bi li dali impuls tog

osjećaja koji zajednički pokušavamo sagraditi kroz proces rada. Ja se nadam da u

tom osjećaju postoji vidljivi element humanosti. Ta se humanost pokušava provući

kroz sve segmente mišljenja i rada na predstavi.

Milka Podrug

Kokotović

VesnaRežić

IvanKončić

DubravkaSkvrce

GlorijaŠoletić

FranePerišin

NikaBurđelez

BorisMatić

http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/suradnici.html

http://www.kazaliste-dubrovnik.hr/ansambl.html

Tehničko osoblje:

Baldo Dužević

(voditelj stolarske radionice),

Jelka Grljević

(voditeljica krojačke radionice),

Asim Arslanagić

(majstor pozornice),

Mario Capursi

(majstor tona),

Mišo Baričević

(slikar i kipar),

Silvio Giron

(majstor rasvjete),

Manuela Kavain

(šminkerica)

Stela Đurović

(rekviziterka),

Šemsa Mrčela

(frizerica)

Stijepo Prčan

(fi nalizator dekora),

Dragan Pantović

(tehničar tona i rasvjete),

Milena Limov

(garderobijerka),

Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević

(opsluživači pozornice)

nakladnik

Kazalište Marina Držića

za nakladnika

ravnateljica Jasna Jukić

fotografi je

Željko Tutnjević

urednica programske knjižice:

Petra Jelača

dizajn programske knjižice i tisak:

ALFA-2 d.o.o.

naklada:

200 primjeraka

e-mail adresa:

kmd@du.t-com.hr

web stranica:

www.kazaliste-dubrovnik.hr

ulaznice:

kmd.blagajna@gmail.com

020 / 321 – 088

Prijatelji

Kazališta Marina Držića

DUBROVNIK AIRPORT

Kazalište Marina DržicaNESPORAZUM Albert Camus