Katolicko Svecenstvo u Hercegovini i Drugi Svjetski Rat

fra Tugomir Soldo

DRANJE KATOLIKOG SVEENSTVA U HERCEGOVINI ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Predgovorostavtini dr. Krunoslava Draganovia pronaen je jedan do sada neobjavljivan i nekoriten tekst (nepune 33 gusto tipkane stranice), iji je autor fra Tugomir Soldo, lan Hercegovake franjevake provincije. Tekst, zapravo dugako pismo, nosi nadnevak 27. prosinca 1951., a kao mjesto nastanka navodi se San Remo u Italiji, gdje se fra Tugomir naao u emigraciji nakon Drugoga svjetskog rata. Kako se jasno vidi iz uvodnoga dijela pisanog materijala fra Tugomir je pristao na zamolbu dr. Krunoslava Draganovia, koji je skupljao grau s namjerom da napie odgovor na knjigu Magnum crimen Viktora Novaka, napraviti detaljan osvrt o dogaanjima u apljinskom kraju u ljeto 1941. godine, o vlastitoj ulozi u tim danima te openito o djelovanju i ponaanju katolikih sveenika i redovnika u Hercegovini tijekom Drugoga svjetskog rata. Viktor Novak je, da podsjetimo, 1948. god. u svom propagandnom djelu Magnum crimen,1 koje se u znanstveno-strunoj javnosti u meuvremenu kvalificira kao nadrihistoriografski pamflet,2 optuio najvei dio klera za proustaku orijentaciju i za najtea ratna zlodjela u razdoblju Nezavisne Drave Hrvatske (dalje NDH). Po sjeanju povjesniara Bogdana Krizmana povijest nastanka i namjene ove Novakove knjige povezana je djelomino i s dogovorima njegova oca Hinka Krizmana (ministra u vladama kraljevske i komunistike Jugoslavije) i Duana Brkia (ministar u hrvatskoj komunistikoj vladi u Zagrebu) s Viktorom Novakom, da se Novakov pamflet iskoristi kao pripremni materijal za suenje nadbiskupu Stepincu 1946.1

2

Viktor Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948. Sredinom 1980-tih objavljen je u Beogradu reprint ove knjige s predgovorom Jakova Blaevia (V. Novak, Magnum crimen, Nova knjiga, Beograd, 1986.). Zlatko Matijevi, Magnum crimen hrvatske historiografije. Hrvatski katoliki pokret i stvaranje jugoslavenske drave u interpretaciji Viktora Novaka, u: Hrvatska historiografija XX. stoljea: izmeu znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva (ur. S. Lipovan i Lj. Dobrovak), Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 137.

380

Hercegovina franciscana, god. VII (2011.), br. 7

god.3 No, djelo je iz tiska izilo dvije godine kasnije i (po)sluilo je barem pola stoljea kao klasini propagandistiki materijal protiv Katolike crkve (a i danas ima poseban status u nacionalistikom diskursu srpske historiografije!). Meutim, najuinkovitijim se Novakov Magnum crimen pokazao u opravdavanju i skretanju pozornosti s velikoga broja pogubljenih sveenika i redovnika Katolike crkve tijekom rata i u neposrednom poslijeratnom razdoblju od strane partizana i jugoslavenskih komunistikih vlasti. O ponaanju na smrt osuenih ili bez suda pogubljenih sveenika i redovnika ovako zakljuuje dr. Jure Krito (prvi koji se sustavno poeo baviti ovim pitanjem u epohi postjugoslavenske historiografije): Za veinu se pouzdano zna da nisu poinili nikakva zla djela, te da su potpuno nevini osueni i ubijeni. tovie, samo se izuzetno malom broju katolikih sveenika moe ukazati na nemoralna i neovjena djela. No, to treba poblie osvijetliti.4 Ponaanje katolikih sveenika i redovnika u sloenim (ne)prilikama i tekim okolnostima Drugoga svjetskog rata je, dakako, vana i historiografski i dalje posebno zamamna tematika, jer se zbog nagomilanih konstrukcija i lai, manjkavosti izvora i debelih nanosa ideologiziranih verzija potrebno mukotrpno probijati do to vjerodostojnijeg prikaza. Kao vrlo zanimljiv prilog u mukotrpnom procesu rekonstrukcije ratne hercegovake zbilje pokazuje nam se pisani materijal fra Tugomira Solde. Novak je u svojoj knjizi naroito tekim optubama okarakterizirao upravo njegovo djelovanje u apljini 1941. godine. O njemu na str. 675. pie ovako:Fra Tugomir Soldo, rodom iz irokog Brijega, kao upnik u apljini poinio je mnoga ustaka nedjela. On je organizator pokolja Srba u apljini 1941. Kao lan odbora za istrebljenje Srba, isticao se i kao revan misionar, pripravljaju psihologijski temelj terorom i ubojstvima svih onih koji bi se ma ime pokazali kao protivnici njegovim prozelitskim nastojanjima. U crkvi je harangirao protiv Srba koji jo nisu preli na katolicizam. Poslije njegovih podjarivanja esto su vrena masovna klanja Srba. Tako je bio pokolj 600 ena i djece, koje su pobacali u jamu irmance (treba urmance, op. I. .). Dosljedan je bio i u suradnji sa Nijemcima i Talijanima, dostavljajui im vijesti protiv NOP-a. Ustake ideje je irio meu djecom i na satovima vjeronauka, pa je njegovim zalaganjem omladina u apljini bila neobino zatrovana mrnjom protiv Srba. Pred dolazak pobjedonosne NOV-e pobjegao je fra Soldo zajedno s ustaama i Nijemcima. Za ustaka nedjela odlikovao je poglavnik fra Soldu redom za zasluge II. stupnja.

Fra Tugomirov odgovor je, da podsjetimo, bio namijenjen internoj uporabi, ali je zacijelo dobro kada i takav dokument izae u javnost (makar i sa zakanjenjem od 60 godina), ako nita drugo ono zbog potivanja davno proklamiranog naela audiatur et altera pars. No, njegov iscrpan osvrt, kako se ini, prua nam uvid u daleko vie od autorova3

4

Veernji list, 30. rujna 1989., str. 10-11. U Beogradu se (kod Skadarlije i Ruskog cara) jo tijekom rata sastajalo drutvo intelektualaca koje je za cilj imalo objavljivanje protuhrvatskih i protukatolikih tekstova. Za sve navedene podatke vidi Jure Krito, Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest Dom i svijet, Zagreb, 1998., str. 18, bilj. 4. Veernji list, 30. rujna 1989., str. 12.

T. Soldo, Dranje katolikog sveenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata

381

sjeanja pro domo sua. Oekivano, Soldo kod Novaka pronalazi veliki broj injeninih pogrjeaka (izvrtanja, brkanja i izmiljanja podataka), no u prvom dijelu svoga teksta, u kojem se dotie vlastite uloge i zbivanja u apljinskom kraju, uspijeva s dosta uvjerljivim i u mnogim elementima provjerljivim prikazom zbivanja nametnuti upravo suprotnu tezu: ne samo da nije to inio to mu Novak stavlja na teret, nego se suprotstavljao stvarnim organizatorima progona, titio i zauzimao se za progonjene Srbe. U drugom dijelu teksta, Soldo prikazuje, ini se posve otvoreno, djelovanje svoje subrae, hercegovakih franjevaca, dok u treem dijelu istim pristupom prikazuje djelovanje sveenika Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Dakako da autor gotovo iskljuivu pozornost posveuje imenima onih sveenika i redovnika koje je Viktor Novak apostrofirao u svom djelu. Ovaj dokument donosimo (pretipkano) u originalnoj autorovoj verziji. Tekst je izvorno natipkan strojopisom, bez biljeki u podnoju teksta, a na pojedinim mjestima autor je precrtavao i umetao rijei ispisavi ih rukom. Nastojali smo tekst reproducirati u izvornom obliku, ispravljajui samo neke oigledne tipkarske i pravopisne pogrjeke, a budui da se u dokumentu pojavljuje izuzetno puno imena, odluili smo se u dodatku objaviti kratke ivotopise onih osoba do ijih smo biografija uspjeli doi. U Soldinu tekstu nema ni naslova ni podnaslova jer je on svoj osvrt koncipirao kao pismo. Ovdje su ipak zbog lakeg snalaenja u prilino dugom tekstu umetnuti podnaslovi; valja dakle imati na umu da oni nisu Soldini nego prireivaevi. Takoer su i podnone biljeke u Soldinu tekstu prireivaeve, a stavljene su tamo gdje je bilo nuno pojasniti neki dogaaj ili pak dopuniti ili ispraviti Soldu.dr. sc. Ivica arac

***Sveu. prof. Dr K[runoslavu] Draganoviu Via Tomacelli, 132 Roma San Remo, 27. XII. 1951.

[Openito o Novaku i Magnum crimen]Dragi Profesore, hvala Ti lijepa na pismu za Magnum Crimen. I ve sam prelistao Magnum Crimen od Viktora Novaka i tu i tamo poneto proitao, pa sam doao do uvjerenja da nema smisla sa Novakom gubiti vrijeme. Prije svega on pie oito tendenciozno i zlonamjerno, pa ga nitko nee uzeti ozbiljno. Osobito kad je i sam Novak u predgovoru kazao itateljima, da je odavno neto tako o kat[olikom] kleru kanio napisati. Nadalje, iz knjige se jasno razabire da Novak i mi stojimo na dva suprotna pola. On ne moe a da ne vidi zlo u objektivno dobrim sveenikim inima. Za nj su strano zlo govori preuz[vienog] nadb[iskupa] Stepinca i itavi rad klera i katolike inteligencije. ta vie, on je ak i na poetku drugoga polustoljea 20. vijeka ostao u toj mjeri zasukani masonski mranjak,5 a vidi5

Da je Viktor Novak bio lan masonske organizacije, oito je tada bila opepoznata injenica. Primljen je u masonsku lou Dositej Obradovi u Beogradu 1924. godine (usp. Z. Matijevi, nav. dj., str. 137).

382


u Isusovcima mrak, zlo. Nadalje, Novak je stara prodana masonska jugoslavenska mjeina. Vjerojatno ga progoni izgubljena srea i izdana savjest, pa moda dri da e mu biti lake dui, ako mu uspije to bolje oblatiti Crkvu i kler. Iz svega to sam proitao, dobio sam dojam da za nj nema lijeka. On je, najblae budi reeno, i gluh i slijep za istinu. Nema dvojbe, on je lupio o dno i samo Bog mu moe pomoi. Ja stvarno ne znam radi ega e mu ogovarati na Magnum Crimen. Ja drim da nije vrijedno ni potrebno braniti se od jednoga Novaka. On doista ne zasluuje ni rijei. Za nj se samo dobre due mogu Bogu moliti, a dotle pustiti ga da se gui u slavi koju je postigao sa Magnum Crimen. To je moje miljenje. Ali ipak, jer Ti eli i trai, napisat u o radu katolikoga klera u Hercegovini za vrijeme rata, pa neka ima u svome arhivu. Pogotovo, kada nitko do sada nije o tome nita pisao. Upozorit u ne samo na nevjeto pisanje V. Novaka o naoj nedavnoj prolosti, nego i na kontradikcije, na vjerodostojnost njegovih izvora i na potpuno izvrtanje injenica. A da slika bude jasnija usput u se osvrnuti i na ope stanje i zbivanja u Hercegovini za vrijeme rata, osobito u apljini. apljinski su dogaaji bili doista strani, pa je apljina s pravom izvikana. Treba sve postaviti na svoje mjesto i neka se tono znade tko snosi odgovornost za zbivanja i dogaaje u apljini. Razumije se da u govoriti samo o stvarima koje su mi poznate. A mnogo mi je toga poznato, jer sam tako rei itavo vrijeme bio na rampi, pa sam mnogo toga mogao vidjeti i uti.

I. [Fra Tugomir Soldo i apljinska zbivanja 1941. godine]Osvrnut u se i na sve osobe iz Hercegovine koje Novak napada. Ali najvema u se zadrati na sebi, jer najbolje poznam vlastitu ulogu za vrijeme rata i jer, ini mi se, Novak najtee tereti mene. Novakovo pisanje o meni moe posluiti kao klasian primjer kako je Novak o stanju sve na glavu izvrnuti i ta treba drati do Novakovih izvora. Ljudima Novakova kova uspijeva rei redovito koju poluistinu, ali njemu, Novaku, u mome sluaju nije uspjelo rei ak ni to. On krivo donosi i mjesto moga roenja i ne zna moju slubu. Eto, najprije u o sebi i o prilikama u apljini. U Magnum Crimen na str. 675. Viktor Novak veli o meni da sam rodom iz . Brijega, da sam bio upnik u apljini i da sam kao upnik u apljini poinio mnoga ustaka nedjela; da sam bio organizator pokolja Srba u apljini; da sam bio lan odbora za istrjebljenje Srba; da sam bio revan misionar i da sam pripravio terorom i ubojstvima psihologijski temelj svih onih, koji su bili protivnici mojih prozelitskih nastojanja; da sam u crkvi harangirao protiv Srba, koji jo nisu preli na katolicizam; da je poslije mojih harangiranja esto vren pokolj Srba i da je nakon toga izvren pokolj od 600 ena i djece, koje su pobacali u jamu urmance; da sam irio ustake ideje meu djecom, pa i na satovima vjeronauka i da je mojim zalaganjem omladina u apljini bila neobino zatrovanja mrnjom protiv Srba; da me je za ustaka nedjela Poglavnik odlikovao redom za zasluge II. stupnja; da sam prekrtavao Srbe i da me je u tome poslu potpomagao fra Andrija Jelii; da su moje metode prekrtavanja bile povezane s terorom i da je zbog toga redovno etva dua bila obilna, te da su neki Srbi, mada su preli na katolicizam, stradali i ubijeni;


383

da sam bio dosljedan u suradnji s Talijanima i Nijemcima. Tako veli Viktor Novak o meni. Ne veli, odakle je uzeo ove izvore, ali bit e da je, kao i za druge, bio izvor Dokumenti o protunarodnom radu.6 Jedino spominje izvor za odlikovanje.7 A da je to neki estit ovjek pomislio o meni, bilo bi mi krivo. A kada je to Viktor Novak napisao, onda mi nije ni krivo ni mrsko. I jednome Novaku ja nikada na to ne bih ni rijei odgovorio. Novak to ne zasluuje. Ali dajem Tebi za informaciju i da imadne pregled dogaaja, jer si traio. Osim toga, ovaj moj primjer moe Ti posluiti da u najmanju ruku posumnja u vjerodostojnost njegovih i ostalih izvora. 1. Ja nisam roen u meni tako dragome irokom Brijegu, nego u selu Dragiini-erin, daleko od . Brijega barem 20 km. 2. Nikada nisam bio upnik u apljini, kako mi to veli Novak. Ja sam bio kateheta od 1938. g. do pada apljine 1944. Najprije sam bio kateheta pukih kola i enske strune kole, a kasnije 1940. imenovan sam katehetom graanske kole i ujedno bio vjerouitelj enske strune kole i egrtske kole, a do 1941. u jesen bio sam vjerouitelj i pukih kola. apljinski upnik od 1936-1943. g. bio je fra Andrija Jeli, a od 1943. do svoje muenike smrti 1945. g. bio je fra Petar Sesar. Usput napominjem da je fra A. Jeli bio veoma tih i povuen ovjek, veoma obljubljen upnik, a meu sveenstvom je smatran uzorom razboritosti. Za upnikovanja fra P. Sesara nijednome Srbinu nije pala ni vlas s glave. I ako su neznaajni Novakovi podatci o meni, nije mi mrsko, to se je prevario i o mome mjestu roenja, kao i o mojoj slubi. I tu mu se vidi vjerodostojnost izvora. A nije se trebao prevariti. Imao je ematizam8 pred sobom, jer ga vie puta citira pa je mogao vidjeti gdje sam roen, a opet u apljini i okolini znade svako dijete da ja nikada nisam bio upnik. 3. Novak mi veli da sam kao upnik u apljini poinio mnoga ustaka nedjela i malo kasnije nadodaje da sam bio organizator pokolja Srba u apljini 1941. g.. Kao upnik nisam mogao uiniti nikakva ustaka nedjela, jer naprosto nisam nikada bio upnik. No, mogao sam to uiniti kao kateheta i kao ovjek. Bilo bi mi drago da je Novak naveo bilo koje od tih ustakih nedjela, koje sam poinio. Tada bih mu mogao odgovoriti. Ja znam i ja sam svjestan da nisam poinio nikakva zlodjela. Moda Novak smatra ustakim nedjelima spaavanje Srba. I to je vjerojatno, jer Novak ima svoju etiku. No, o tome malo kasnije. Nije vjerojatno da Novak ne zna tko je bio organizator pokolja u apljini. On je, vidi se, imao dokumente u ruci pa ih je trebao malo bolje analizirati. Apsolutno je nevjerojatno da apljinski Srbi ne znadu dobro tko je bio organizator i izvritelj pokolja Srba u kotaru apljini. I oni znadu dobro kako je bilo napeto stanje izmeu mene i organizatora i izvritelja pokolja u apljini. Ali o tome malo kasnije. Organizator pokolja morao bi biti neka vlast ili, u najmanju ruku, suuesnik u vlasti. A ja do sada nisam nigdje bio nikakva vlast, pa ni u apljini. Nisam bio nikakav ni suue6

7

8

Puni naslov glasi: Dokumenti o protunarodnom radu i zloinima jednog dijela katolikog klera, Zagreb, 1946. Priredili: Joa Horvat i Zdenko tambuk. Na str. 675, bilj. 158, Novak kao izvor podatka o odlikovanju fra Tugomira Solde navodi: Iz kartoteke za odlikovanja u NDH. Misli na Opi ematizam katolike Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. koji je priredio dr. Krunoslav Draganovi.

384


snik u vlasti ni jednoga asa, pa kao takav nisam mogao biti organizator niega. Prije rata bio sam samo lan Napredka i Hrv[atske] itaonice u apljini, a 1941. i 1942. g. bio sam tajnik Sirotinjske Kuhinje, na kojoj sam jednako davao hranu i srpskoj siromanoj djeci kao i hrvatskoj. God. 1943. i neto malo 1944. zamjenjivao sam direktora gimnazije, dok je on bio u vojsci. To su sve moje civilne funkcije koje sam do sada u ivotu imao. I nijedna nije inkompatibilna s mojim sveenikim zvanjem. I drim da sam ih obadvije asno vrio. Srpska djeca i majke u apljini mogu Novaku posvjedoiti da su jednako dobivali toplu hranu kao i druga djeca. A Srbi nastavnici na nioj gimnaziji u apljini (gdje sam i ja bio nastavnik) sigurno e Novaku posvjedoiti da im ni roeni brat ne bi bio bolji, nego li sam im ja bio. I bili su mi jako zahvalni i uvijek su isticali moje razumijevanje i suut koju sam imao prema njima kao i prema srpskoj djeci u koli. Uostalom, to mogu posvjedoiti i svi Hrvati nastavnici. A Novak im moe vjerovati, jer su to svi odreda bili jugoslaveni i kao takvi bili po kazni u apljinu premjeteni. Eto to su sve moje civilne funkcije u mome ivotu. Od 11. IV. do prvih dana mjeseca lipnja 1941. g. vlast je imao odbor, koji je bio sastavljen od Pere Jukia, don Ilije Tomasa (prvih 10-15 dana i Joze Rebca, naelnika), Martina Prkaina, Pave Jelia i Ivana Rebca. Svi su ovi ljudi bili veoma estiti, samo se je Ivan Rebac kasnije pokazao da je ovjek, u najmanju ruku, sumnjive vrijednosti. No, dok je djelovao zajedno s Odborom, bio je pristojan i dobar, ali kasnije se govorkalo da je za vrijeme rada Franje Vege moralno potpomagao Veginu akciju. Koliko je u tome bilo istine, ne znam, ali mi je u najmanju ruku izgledao sumnjiv tip. Ovaj Odbor, za itavo vrijeme svoga trajanja, moe se bez pretjerivanja rei, radio je UZORNO, ljudski, kranski i hrvatski. Za vrijeme vladavine ovoga odbora, nije pala nijedna vlas s glave ni jednom Srbinu. Treba znati, da je pod vodstvom Jukia, Joze Rebca i don I. Tomasa razoruan u apljini itavi puk vojske; da se nijednom srpskom vojniku i asniku nije nita dogodilo; da je skoro sva vojnika imovina, osim oruja, spaena Hrvatskoj Dravi. Ali isto tako treba istaknuti da su Srbi bili lojalni i mirni graani. Barem naoko. Moe se ak rei da su bili i robski lojalni. S ovim odborom ja sam itavo vrijeme bio u dobrim i tijesnim odnosima. I prije nego li su postali odbornici u Ustakom stanu u apljini. to vie, ja sam na neki nain njihovu imenovanju i kumovao. Na 10. travnja 1941. dr Pavo Canki bio je imenovao i odredio mene da preuzmem i organiziram vlast u apljini; da imenujem povjerenike u opini, eljeznikoj postaji, duhanskoj stanici; da organiziram razoruanje vojske tako da dopukovnik Ivanievi zadri Hrvate vojnike i asnike i nadalje pod orujem radi mira i reda u kotaru, a vojnike i asnike Srbe razorua i mirno uputi svojim kuama; da Ivanievi preuzme kotarsku vlast i da kao struno lice bude u svemu savjetnik i pri ruci Ustakom stanu; da se HSS ukloni s uprave, kao i Jozo Rebac, naelnik itd. Cankijeve su sve naredbe bile pametne i trijezne osim one, da ja preuzmem vlast, da se ukloni Jozo Rebac i HSS. No, ja sam bio jo trjezniji, pa Cankija nisam posluao. Pozvao sam pok. don Iliju Tomasa i Peru Jukia i s njima otiao u opinu k Jozi Rebcu. Svoj trojici proitao sam Cankijeve naredbe i zamolio ih da njih trojica kao pametni i iskusni ljudi i estiti Hrvati organiziraju i preuzmu vlast u apljini; da u ja urediti sa Cankijem pitanje Joze Rebca i sudjelovanje HSS; da ja osobno ne mogu u pitanje i organizaciju vlasti ulaziti, jer sam zaposlen i jer nemam dovoljno iskustva i znanja, i da ti poslovi meni ne odgovaraju. I ovi ljudi preuzeli


385

su za as svu vlast u svoje ruke i organizirali razoruanje jugoslavenskog puka u apljini. Ja sam jedino imao saopiti dopukovniku Ivanieviu njegovu ulogu i ujedno mu kazati da su se tri srpska porunika dogovorila da e ga likvidirati pa da se dobro pazi. Pokuao sam mu to saopiti, ali nije bilo mogue. Ja sam nakon toga otiao u Goricu kod Imotskoga gdje se Canki bio sklonio kod upnika fra Serafina Dodiga i saopio sam mu da je vlast organizirana, da je vojska razoruana; da u Jozu Rebca ne dira; da HSS ne uklanja, nego da primi suradnju svih Hrvata, jer se raduju Hrvatskoj i surauju na njezinom uskrsnuu; da se Seljaka zatita iz Trebiata lijepo angairala itd. I moram priznati da je Canki tada sve ovo usvojio i u tome pravcu dao druge upute i naredbe koje sam ja donio u apljinu odboru. I koliko mi je bilo drago to radi HSS, isto mi je bilo drago i radi moje osobe, to nisam imao nikakve uloge. I tada je Canki ovaj odbor popunio jo s Martinom Prkainom, Pavom Jeliem i Ivanom Rebcem. Nakon 15 dana iz odbora je ispao Jozo Rebac, ali nikada nisam znao po ijem nareenju. Vjerojatno po nareenju stoernika Stanka arca, a na intrige Dane Vege. Ovaj odbor djelovao je u iznimno tekim vremenima i okolnostima. Nakon to je razoruao puk vojske i preuzeo vlast, prekinuo je eljezniki promet i onemoguio slanje vojske i hrane vojsci na front u Crnu Goru. Radi toga, nakon dva tri dana navalila je na apljinu doasnika kola iz Bilee sa jo neto vojske da uspostavi promet i kazni pobunjenike u apljini. I ta vojska poinila je velika nedjela i zlodjela u selima Struge i Trebiatu. Pobila je ena, djece i staraca, ako se ne varam, oko 27.9 Isto tako zapalila je dosta kua i zgrada, a u samoj apljini porazbijala je trgovine i radnje Hrvata i djelomino pljakala. Govorkalo se je na sav glas da su s njima suraivali i uestvovali i domai Srbi,10 ali se odbor na to nije osvrtao i nije dozvolio da se ita dogodi Srbima. I nita im se nije dogodilo. Jedino su naoruani seljaci od apljine, Brotnja i Ljubukoga, koji su dva sata vodili borbu sa jugoslavenskim vojnicima i doasnikom kolom po brdima oko apljine, porazbijali srpske radnje i poneto pljakali. Ali to je stanje nereda trajalo samo dva sata, dok se odbor nije povratio u apljinu i red uspostavio. A razbijala je pobjenjela masa9

10

U tadanjim podatcima Ministarstva vanjskih poslova NDH poimenino je navedeno 25 rtava (Odmetnika zvjerstva i pustoenja u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj u prvim mjesecima ivota hrvatske narodne drave. Nezavisna Drava Hrvatska na braniku nove Europe, Zagreb, 1942., reprint Zagreb, 1991., str. 33). U izvjeu Kotarske oblasti apljina od 2. prosinca 1941. navode se imena 20 ubijenih osoba u apljini i okolici; za veinu rtava opisane su ukratko i okolnosti u kojima su stradali. Ranjenih je prema istom izvjeu bilo 7 osoba, 140 uhienih osoba u apljini, Strugama i Gabeli te desetak zapaljenih kua (Zdravko Dizdar Mihael Sobolevski, Preuivani etniki zloini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Dom i svijet, Zagreb, 1999., dok. br. 26, str. 213-216). Sva imena navedena u izvjeu Kotarske oblasti nalaze se i na popisu dokumenta Ministarstva vanjskih poslova NDH. U oba izvjea se donose opisi ubijanja starih osoba, ena i djece. Uglavnom se na ova dva izvjea referira kasnija literatura koja se bavila travanjskim sukobima u apljinskom kraju (usp. Ivica Pulji - Stanislav Vukorep - uro Bender (prir.), Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraa u istonoj Hercegovini, Humski zbornik V., Zagreb, 2001., str. 18-22; Stanislav Vukorep, Preivjeli svjedoe, Detecta, Zagreb, 2005., str. 16-18; Tomo Vuki, Pogled na stradanja Hrvata i Katolike crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Hrvatska misao, 34/25., Sarajevo, 2005., str. 83-84). Za ove tvrdnje usp. Kasim Guji, Sjajna borba Ustaa sa srbskom vojskom i etnicima u apljini, Napretkova Boina knjiga, ur. Ilija Branovi, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak u Sarajevu, 1941., str. 80.

386


kada je vidjela kako su Srbi porazbijali hrvatske radnje. No, ni tada se nijednom Srbinu nije nita dogodilo. Drugi nered i neljudski postupak napravio je bivi emigrant ustaa ZOVKO od Imotskoga. Drao je da ustaa emigrant ima svu vlast svagdje, pa je prebirao u vlakovima vojnike Srbe koji su se vraali iz Crne Gore kuama. Kod kojih bi nalazio velike sume novca, dovodio bi ih u opinu i tukao da mu priznaju odakle im toliki novci. Vojnici su to sami odmah priznavali i Zovko je to dobro znao da im je dijeljen novac pri paljenju jugosl[avenskih] dinara u Crnoj Gori, pa ih je opet znao ustaki ukati. Odbor je protiv takvoga postupka protestirao, ali nije bilo koristi, jer je ZOVKO ustaa emigrant. Na sreu, Zovko je bio u apljini samo dan i po, pa nije dugo vremena trajalo njegovo haraenje. Treu sramotu napravio je zloglasni ANDRIJA BULJAN, rodom iz apljine, inae po zanimanju depokradica. Taj je tip prije rata hodao samo po vlakovima i sajmovima i okradao ljude. U apljini je malo boravio. Od Hrvata svak ga se stidio. Taj je tip na svoju ruku stavio U na glavu i puku na rame i tamo od Bune do Mostara uskakao u vlak i prebirao asnike i vojnike, dok ga jedna skupina asnika nije uspjela svezati i ruku mu ozlijediti i na stanici u Mostaru vlastima predati. Kada je odbor u apljini doznao za taj sluaj, javio je u Mostar Stanku arcu odmah telefonski da je Buljan obini depokradica, da je na svoju ruku zaustaio da moe bolje pljakati; da ga zatvore i privedu sudu. Ja sam bio prisutan kada je to Pero Juki telefonirao u Mostar. Zbog ozlijeene ruke Buljan se je zadravao bez potrebe, nakon ozdravljenja, u bolnici, jer se je bojao suda odbora u apljini. Ali kada je Franjo Vego, kao logornik, preuzeo svu vlast u apljini, onda je iz bolnice uzeo depara Buljana, jer je znao da e Buljan kao krivac hrv[atskim] vlastima i kao nitkov najbolje izvravati Vegina nareenja i dobro klati. Eto to su samo bili izgredi i nepodoptine koje su se zbile u vrijeme dok je ovaj odbor djelovao. A to se je opet zbilo bez znanja ili volje odbora. I odbor je na ove izgrede ljudski i kranski reagirao. Jedino je popustio nareenjima odozgor da se HSS odstrani, odnosno voe HSS. I ja sam im to prigovarao i molio ih da ne poputaju, nego da zadre sve Hrvate bez iznimke uza se i NDH. Meni je i danas drago to sam bio prijatelj ovih ljudi u odboru. To su bili estiti ljudi na svome mjestu. I svi su danas muenici, osim Joze Rebca koji je takoer dvije godine odleao u Titovu zatvoru. Tako stoji sa dogaajima i prilikama u apljini do prvih dana mjeseca lipnja, kada je logornik Franjo Vego preuzeo svu vlast u kotaru, a odbor raspustio i knjige preuzeo. To ujedno moe posluiti i kao odgovor na ustaovanje i zlodjela pok. don I. Tomasa. Samo kroz to vrijeme don I. Tomas bio je jedan od 5 odbornika na vlasti, a Juki je bio predsjednik. Nije ni najmanje vjerojatno da Novak ne zna tko je bio organizator pokolja Srba u apljini, tko su bili njegovi pomonici i tko su bili izvrioci. Njemu je Partija stavila sve dokumente o izdaji i zloinima na raspolaganje, pa je mogao znati da je organizator pokolja u apljini bio logornik Franjo Vego, a njegovi suradnici i pomonici bili su tabornik Niko Filipovi, student; Ahmet Kapetanovi, logorni pobonik, inae po zanimanju novinsko piskaralo, a od polovice srpnja i logorni pobonik Rudo Vrdoljak, student. Glavni kasap bio je zloglasni ANDRIJA BULJAN, neki ofer uko, nekoliko apljinskih cigana kojima nikada nisam znao ni imena ni prezimena. Njihovi pomonici bili su: Dane Beno iz Hotnja, kasnije i njegov brat; neki Jarak iz Hotnja; Jozo oli, Jakia (Marko?) i neki Nui


387

iz apljine. Govorkalo se je i za ove pomonike da su i oni ubijali, a koliko je bilo u tome istine, ja ne znam. A vjerojatno jest, jer ova tri apljinana nisu ili u crkvu i prije rata bili su naklonjeni komunizmu. Ja sam ih 1940. bio primio u Omladinu sv. Ante kao lanove pripravnike ne bi li ih oteo komunizmu, ali se na njih nije moglo utjecati. Pravili su mi nered u Domu i jedne veeri napisali su na zidu IVIO STALJIN. Mislim da su to bila jedina tri mladia u apljini, koja su bila pod utjecajem komunista. U Gabeli haraio je student Slavko Suak i eljezniar Mile Ostoji, koji se danas nalazi u Venezueli. I oni su imali neto svojih pomonika, ali ih ja ne poznam. No, i njima su pomagali apljinski kasapi. I Srbi i Hrvati u apljini i okolici dobro znadu tko je organizirao i vrio masakr Srba pa je V. Novak to mogao od njih doznati. Ali nije njemu do istine. On je odavno nakanio, kako veli u predgovoru, oblatiti katoliki kler. A to je komunistima i osvetnikim Srbima dobro dolo, pa su ga lijepo platili i servirali mu dokumenta o zloinima katolikoga klera. No, to su stvari nedavne prolosti, pa je lako sve provjeriti. Svjedoci su jo na ivotu, pa e oni Novaku rei. Ali o tome malo kasnije. Da bude pregled potpuniji, vratit u se Vegi i na njegovo djelovanje. Bez toga slika dogaaja ne moe biti jasna ni potpuna. Rad Franje Vege i njegove druine moemo podijeliti na dva dijela: od prvih dana mjeseca LIPNJA, kada je postao logornik i preuzeo svu vlast u svoje ruke, do Hitlerovog navjetaja rata Rusiji i od prvoga dana rata sa Rusijom do njegova neslavnoga bijega pred Talijanima, kada su okupirali Hercegovinu. U prvim danima mjeseca lipnja stigli su iz Zagreba studenti Vego Franjo i Filipovi Niko. Na prvome susretu ukorili su odbornike u Ustakom stanu, zato se jo Srbi etaju po apljini. I ljudi su se samo zgledavali i pitali se: pa ta hoe ovi mladunci iz Zagreba. Sutradan su doli u ured odbora, pokazali dekrete logornika i tabornika, raspustili odbor, preuzeli knjige i svu vlast u svoje ruke. Prikupili su uza se desetak, a kasnije neto vie probisvijeta, cigana i propalih tipova, dali im puke i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo udo da su uknuli i jauknuli Srbi, nego i svi estiti Hrvati. I prvih dana svak se je snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladiima koji ne znadu ni to je pravo ni pravda, ni ast ni vlast, ni ljudsko dostojanstvo ni ivot. No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu, pa nije nita drugo preostalo nego bespomono gledati i uzdisati. Do poetka rata s Rusijom Vego je sa druinom zatvorio nekoliko istaknutijih srpskih komunista, dva Hrvata komunistiki nastrojena, koje je brzo pustio i jednoga poznatijega etnika Ognjena iz sela Pribilovaca. Zatvaranja su vrena potajno tako da sam ja za to doznao tek nakon nekoliko dana. Neki od ovih Srba bili su zatvoreni u gimnaziji u jednoj nedograenoj prostoriji pod upraviteljevom sobom pa je upravitelj Ivo Gabri uo kako ustae tuku ove zatvorenike. Kada mi je to Gabri rekao, onda sam susreo Franju Vegu i protestirao sam energino da ih ne smije tui i muiti, nego ako su doista krivi da ih predadne sudu. Vego se je ciniki smijao i odgovorio mi: Fratre, nemoj se za Srbe i komuniste zauzimati, jer bi mogla lako i Tvoja glava otii. Sa Vegom se stvarno nije dalo razgovarati. Za nj nije bilo lijeka. On je bio nepristupaan za dobro. Ni fra Andrija Jeli, upnik, nije mogao nita djelovati. Vego naprosto nije htio o tome razgovarati. On je imao cilj: to

388


manje Srba u Hrvatskoj! Vjerojatno je da je takvu direktivu imao iz Zagreba od Dide11 ili Blaa Lorkovia ili Herenia u Mostaru. Sutradan je dola k meni ena nekog zatvorenog Srbina, komuniste ili filokomuniste, i molila me da molim Vegu da joj mua pusti ili da ga barem u zatvoru ne tue. Obeao sam joj, iako sam znao da je uzalud Vegi govoriti. I kada sam s njome prelazio ispred crkve, u koli je opalila puka. Za tili as prou se glas da se je upravo taj komunista ubio za koga sam poao intervenirati. Brzo iza toga bjeao je iz zatvora iz kole apljinskim ulicama etnik Ognjen, jauui potresnim tunim glasom. I kod svega svijeta nastalo je zaprepatenje. I ustae su ga dostigle, kundacima ga na ulici tuku, nazad u kolu pred sobom vode, odzada udaraju, a jadni Ognjen nemono tetura i posre. Taj prizor strano je djelovao na mene i druge i odmah sam izletio iz ureda na ulicu. A kada je neki ustaa Brajkovi kleknuo na ulici i uperio puku na Ognjena, onda ja sam bio onaj koji sam naglo priskoio i po puci udario ustau Brajkovia i nisam mu dao opaliti. Ali istoga asa, njegov drug ustaa okrenuo je puku na mene i zapovjedio mi, da se udaljim i ne upliem u ustake poslove. Ali na oigled svega svijeta na ulici, razgalio sam prsa i rekao mu: Pucaj! I tom prilikom na raun Veginim ustaa rekao sam gorkih. I to sve moe posvjedoiti u apljini barem 100 osoba. I taj prizor promatrali su ljudi i ene sa ulice, ureda i prozora. I taj prizor promatrali su sa prozora upravitelj gra[anske] kole Ivo Gabri i svi nastavnici. I toplo su mi estitali. I vidio je to i ostali svijet sa ulice, vrata i prozora svojih kua. Vidjeli su to i Srbi i Hrvati. I ako su u apljini pobijeni mukarci, ima tamo jo barem 100 ivih svjedoka meu ondanjom djecom, djevojkama i enama, koji su to vidjeli. Nijedan drugi prizor ustakoga divljanja, maltretiranja i ubijanja Srba nije se na moje oi odigrao. Ustae su radile tajno, a Vego im je bio zabranio o tome govoriti. I tek bi se kasnije, nakon dan vremena ili vie, doznalo za ustaka zlodjela. Da sam bilo koji sluaj vidio, postupio bih kao i u sluaju Ognjena. Znam da ne bih uspio, ali ja bih tako postupio jer sam tako graen, pa makar ga sto puta glavu izgubio. Moda Novak i ovo smatra ustakim nedjelom. Tako je bilo do poetka rata s Rusijom.12 Jedino se jo moe istaknuti da je u tome vremenu neki apljinski Srbin donio iz Mostara smotak komunistikih letaka, da su mu te letke odmah uhvatili, prije nego ih je kui odnio. Isto tako Franjo Vego pokazivao je svijetu dopisnu kartu, koju je pisao neki Srbin iz Bosne jednom Srbinu eljezniaru u Gabelu da se Srbi o Vidovdanu13 spremaju na ustanak. I nije mi poznato da su Srbi u apljini i okolici kroz to vrijeme bili napravili bilo kakav drugi izgred ili prekraj. A kada je Hitler navijestio rat Rusiji, onda je odmah Vego poruio svijetu da se Srbi spremaju na ustanak, pa da ih radi toga treba pokupiti i u radnim logorima zaposliti, te tako ustanak i nemire onemoguiti. Zamalo da i ja nisam nasjeo prianju o srpskom ustanku. Ali pred sami odlazak Vegine vojske u lov na Srbe u Klepce i Tasovie, ozbiljno sam11 12 13

Misli na Eugena Didu Kvaternika. Njemake armije napadaju 22. lipnja 1941. SSSR (operacija Barbarossa). Vjerski praznik u ast sv. Vida slavi se 28. lipnja. U srpsko-pravoslavnoj tradiciji zauzima istaknuto mjesto: na taj dan dogodila se Kosovska bitka (1389.); izvren atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda (povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata); donesen Vidovdanski ustav (1921.) kojim su nesrpski narodi u prvoj junoslavenskoj dravnoj zajednici (Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca) stavljeni u neravnopravan poloaju u odnosu na srpski narod.


389

posumnjao da bi to mogla biti Vegina promidba. Susretnem na ulici Danu Benu i pitam ga kamo se to spremaju vojnici, a on mi odgovori: Vi nam smetate. Nemojte se za Srbe zauzimati. Srbi se spremaju na ustanak, pa ako pogine moj otac ili netko iz moga sela od srpske ruke, onda ete Vi glavom platiti. Vi ste nam do sada onemoguili rad i sprijeiti ustanak. I udio sam se da se je taj mladi tako brzo pokvario. On je sin estitoga oca Joze Bene iz Hotnja. Moda se je ustanak spremao, ali ja sam drao itavo vrijeme da je to Vegina patka, da mogne to vie Srba istrijebiti. Pred veer prvoga dana rata izmeu Njemake i Rusije, Vego je kao jedina vlast u apljini sakupio pod oruje neto mladia, uz one dosadanje ustae to ih je imao uza se, iz apljine i susjednih sela. Od sada pa kroz dulje vremena apljinski auti morali su biti poredani pred stanicom. U isto vrijeme naoruao je i organizirao mladie i ljude u Gabeli koji su djelovali pod vodstvom Slavka Suka i Mile Ostojia. U apljini je sloboda kretanja bila samo do zalaza sunca, da nitko ne bio mogao vidjeti spremanje i opremu Veginih vojnika. Sa prvim sumrakom Vegina bi vojska odlazila u autima. Pohvatane Srbe vodili bi u autima. Sve se radilo pod zatitom noi. Nitko nije smio izii na ulicu niti gledati na prozor. oferi i vojska morali su o svemu utjeti i bilo im je zabranjeno ikome ita rei. Ne znamo to se zbiva, a znamo da se neto strano zbiva. Auti su u akciji. U noi se uje pucnjava. Svijet govori da su se Srbi pobunili i da su davali otpor i da je pucnjava od otpora, itd. Kada su prvih veeri Vegini vojnici otili pod zatitom noi i mraka u autima da sakupljaju Srbe u Klepcima i Tasoviima, da im onemogue i sprijee dizanja organiziranoga ustanka, kako su to govorili, fra Andrija Jeli i ja slutili smo zlo. Po pucnjavi u tiini noi slutili smo da se ne radi o dizanju ustanka, niti o srpskom otporu, nego o ubijanju Srba. Od slutnje na zlo nije nam se dalo spavati i do 1 sat po ponoi stali smo kod prozora fra Andrijine sobe. Nitko se iv ne uje i ne vidi vani. uje se samo sa onu stranu Neretve od vremena do vremena samo pucanj revolvera ili puke i huka auta. I mi smo trnuli od uasa i ne znajui tono to se dogaa govorili smo: Zlo, zlo, zlo! Bog e kazniti hrvatski narod. I sutradan nitko nam nije znao rei, to se je to zbilo. oferi se ne usuuju kazati istinu, a vojnici govore da su se Srbi pobunili, pa pobunjenike skupljaju u sabirni logor da ih zaposle korisnim radom. Vego i njegovi pomonici itavi su dan na poslu. Fra Andrija Jeli trai predstavnike da intervenira i protestira jer sluti da ine zlo i nepravdu Srbima. Vegu ne nalazi, ali mu drugi odgovaraju da se Srbima nee nita zla dogoditi. I ako nita pozitivno nismo mogli saznati, ipak mi je pred veer prvoga dana nakon Vegine akcije, bilo jasno da se radi o masakru Srba. Pitao sam jednoga junaka sa U na glavi, to se to zbiva pod zatitom noi, pa mi je rekao: Ne zauzimlji se za Srbe! Ti si i do sada omeo nae planove u ienju. Tko se bude za Srbe zauzimao, platit e glavom zajedno sa Srbima! I oi su mi se otvorile. I javno sam na ulici reagirao: Propali smo. Prokletstvo Boje izazivljete na itavi hrvatski narod! Bog e nas zbog vas kazniti! Tako se ne izgrauje Hrvatska Drava! To su mine u temelje Hrvatske Drave! To se ne smije initi, kada bi vam to i Poglavnik naredio, jer se vema treba Bogu pokoravati, negoli ljudima!... I ove moje rijei bile su i previe glasne. ulo ih je na ulici dosta svijeta i nekoliko junaka sa U na glavi. Jasno je da su to referirali Vegi. A Vego je ve bio na mene ljut i bijesan to sam od talijanskoga asnika, inae dobroga lana Kat[olike] Akcije, zatraio prije toga zatitu za

390


progonjene Srbe. Nakon spomenutoga sluaja na ulici apljine sa etnikom Ognjenom i nakon samoubojstva srpskog komunista u Veginu zatvoru, otiao sam do talijanskog asnika i zamolio ga i od njega zatraio da zabrani Vegi Srbe zatvarati i maltretirati, te ako je koji Srbin doista krivac neka ga orunici zatvaraju u svoj zatvor i predadnu redovitom sudu. Kako Vego nije znao talijanski, a asnik opet nije znao hrvatski, onda sam napisao na papiri i to predao asniku. asnik je to odmah odnio Vegi i naredio mu, kako je pisalo na papiriu i sami papiri mu predao. Vego je odmah znao da sam to ja pisao, jer tada u apljini nitko nije znao talijanski osim mene. I bio je zbog toga na mene bijesan i prolazei kraj mene rekao mi je da su uzaludne sve intervencije. Ja sam bio dobro svjestan to je znailo traiti zatitu za Srbe od talij[anskog] asnika, ali tada nije bilo drugoga naina da se pribavi zatita etinoga zakona, morao sam se utei tome zlu, naime traiti zatitu od stranaca. I nastupili su doista dani zla i mraka. Obini svijet je dobrim dijelom drao da su Srbi organizirali ustanak i da ih je Vego pretekao. alili su njihovu sudbinu, ali im nije bilo mrsko to ih je Vego onemoguio. No, ni svijetu iz poetka nije bilo jasno to logornik Vego i njegovi junaci rade sa zatvorenim Srbima. I kada je svijet doznao, zaprepastio se i zgraao se. I nakon dva dana Vegina divljanja i ja sam tono saznao da su se moje zle slutnje ispunile. Povjerljivo su mi kazali (bilo im je zabranjeno) oferi Boko utalo i Marko Vidi da ustae Srbe ne samo zatvaraju, nego na Bregavi i na Neretvi i ubijaju. Istoga dana to mi je rekao i jedan ovjek u selu Dretelju i sablaznio se nad tim inima. A Franjo Vego iskoristio je svoju vlast, pa je mobilizirao dosta mladia iz sela oko apljine; dao im puku i naredio da pokupe Srbe u selu Draevu i u okolini. Ali i Vego ih je prevario. Kazao im je da e ih pokupiti i tako onemoguiti ustanak, a da se nijednome Srbinu nee nita dogoditi zla. I ti mladii, pod vodstvom Veginih glavnih suradnika, pokupili su te Srbe i zatvorili u kolu i u druge zgrade. Razumije se da ih je kasap Vego masakrirao. Ali kada su to doznali ovi mladii, koji su sudjelovali pri kupljenju Srba, bili su veoma ogoreni. Meu tim mladiima bila je i jedna skupinica veoma estitih mladia iz sela Dretelja. I kada sam ih ukorio, zato su ili kupiti Srbe, odgovorili su mi: Veleasni, Vego je rekao da im se nee nita dogoditi, nego da e ih samo onemoguiti da se ne bune. Da smo mi znali da e im ita biti, nikada Vego ne bi nas vidio u Draevu i okolini. Radije neka me ubije, negoli da ja ubijem nekoga! I odmah nakon toga otiao sam u Mostar da traim zatitu. I iznenadio sam se. Mostarske ustae sline Vegi i druini. I tamo sve podivljalo. I rekoe mi da HERENI svime dirigira i da on daje i Vegi nareenja. Oaloen i ogoren vratio sam se kui. Ali kod kue se nije dalo spavati. ivci su prenapeti i san nikako na oi. I kroz itavo vrijeme Veginih divljanja esto puta u noi iao sam po tri, etiri puta pod tu ne bih li zaspao. I nakon nekoliko noi nespavanja, fra Andrija Jeli i ja otili smo u Studence, ne bismo li barem tamo mogli zaspati. Tamo se u noi ne uju pucnji i ne padaju glave. Franjo Vego bio je na mene bijesan i k njemu nisam imao pristupa. No, zato sam na apljinskim ulicama svakome ustai odrao lekciju i ukorio ga. Ovi moji istupi izazvali su Franju Vegu pa je dao naredbu da e svatko biti STRIJELJAN koji bude kritizirao, intervenirao i za Srbe se zauzimao. I dok je TELAL ovu naredbu izvikivao po apljini, ja sam ga sluao i gledao telala zajedno sa nastavnicima iz upraviteljstva graanske kole. I svak je od


391

uasa zanijemio. Samo smo se utke pogledali. I ja sam odmah u taj mrak i led unio malo ivota. Rekao sam direktoru: Ja neu doi na sat. Ja idem protestirati i protiv Veginih zloina i protiv ove njegove naredbe, pa neka mene ubije! I smjesta sam iziao i uputio se k Erefu Zuriu u Cankijevu kancelariju (Canki je bio tada u Zagrebu). Uzeo sam telefon i nazvao sam stoernika u Dubrovniku (tada je apljina potpadala pod Vel[iku] upu i stoer u Dubrovniku). Na telefonu se javio prof. Mladen Katelan, pobonik u stoeru. I uzbuenim i otrim glasom rekao sam mu: Usprkos ove naredbe, ja protestiram protiv Veginih zlodjela i protiv ove njegove naredbe. Protestiram i kao ovjek i kao sveenik i kao Hrvat. Zatim sam mu kazao, da se zbog Vegina rada svi Hrvati danas stide to su Hrvati. Da je svaki Vegin potez mina u temelje Dravi Hrvatskoj; da e Talijani ovo iskoristiti da nas kao nehumane i nezrele okupiraju; da e nas Bog kazniti; da ne moemo vie govoriti o plodovima Svete jubilarne godine i o hrvatskoj kulturi itd. Zatim sam energino zatraio da smjesta doe s prvim vlakom da vlastitim oima vidi, Vegu i druinu smjesta zatvori i po pravdi kazni, pravdi zadovoljtinu dade i ruglo i sramotu sa hrvatskog imena skine. I obeao mi je da e on odmah doi, ali naalost s prvim vlakom stigao je jedan inovnik iz stoera, koji mi se odmah predstavio da je rodom iz Poege. Kada smo mu Juki, o. A. Jeli i ja izloili situaciju, on od straha nije smio izii na glavna vrata na ulicu, nego je pitao da li imadu kakva vrata odzada. Bojao se da ga Vego ne bi vidio da je bio s nama. Iako nam je obeao da e stoer sve odmah urediti im se on povrati, ipak zamalo nisam pljunuo na ovoga jadu-ovjeka koji drhti od straha. A to je mogao stoer uraditi, kada je Hereni iznad stoera i upana. I stvarno nije nita uraeno. U to vrijeme nakon neuspjelih pokuaja intervencije za zatitu Srba: prof. fra Didaka oria, dr. fra Mladena Barbaria, o. Viktora Nuia i drugih u Mostaru kod Herenia te nakon neuspjeloga pokuaja prof. dr. S[vetozara] Petrica kod Artukovia, otiao je u Zagreb do poglavnika o. dr. Leo Petrovi. O. Petrovi zatraio je osobno od Poglavnika zatitu za Srbe i red i zakonitost za sve u Hercegovini. Poglavnik mu je obeao da e poslati sa ovlastima podmarala Laksu da zavede red i zakonitost za sve ljude, a do dolaska Laksina da saopi Hereniu da prestane sa progonima Srba i sa divljanjima i nezakonitou. No Hereni nije htio ni uti za poruku, nego je otvorio vrata o. dr. L. Petroviu i rekao mu da vie nikada ne smije doi. Do dolaska Laksina Franjo Vego je divljao i dalje, a mi smo morali bespomono gledati. Kupio je Srbe po Klepcima, Tasoviima, Hotnju, Draevu, Gabeli, Loznici i Domanoviima. Do konca srpnja kupio je samo odrasle mukarce. Odvodio bi ih u autima nou u zatvor u apljinu, u silos u Tasovie i u duhansku stanicu u Domanovie. I uvijek se je to vrilo nou, a sloboda kretanja bila je samo do zalaza sunca. Delati Franje Vege nou bi dolazili u zatvore, uzimali po redu ili birali po nekome kriteriju svome zatvorene Srbe, vezali ih u icu i u auto trpali i onda vodili na Bregavu ili Neretvu i tu ih ubijali. Ali, kada je doao Laksa u Mostar dao je odmah naredbu da se svi zatvoreni Srbi puste na slobodu. I teka srca Vego i druina posluali su ga. I bili su bijesni na Laksu. I neki od njih javno su mu psovali mater. Tada je iz zatvora iz Domanovia puten na slobodu i neki brija, Srbin iz Ljubukoga (sada mu se imena ne sjeam), pa sam ga otpratio njegovoj kui u Ljubuki da ga ne bi na putu ustae potajno likvidirale. Taj je Srbin i danas brico u Ljubukom i to e on sigurno posvjedoiti.

392


Sva gornja sela nalaze se sa istonu stranu rijeke Neretve i ne spadaju na teritorij upe apljina. apljinske Srbe seljake i graane, kao i Srbe iz Grabovine, digao je Franjo Vego sa druinom na 24. VI. 1941. Ja sam tada imao sv. Misu u Studencima. Zamjenjivao sam don Juru Vrdoljaka. Kada sam se pred veer vratio kui, rekoe mi na putu da su vidjeli kako ustae pred sobom tjeraju skupinu srpskih seljaka iz Grabovine i ovi Srbi da su morali promarirati kroz apljinu pjevajui Lijepa naa domovino Tom prilikom kazali su mi takoer da su zatvorili i Srbina uitelja iz Trebiata. Ovaj uitelj dva dana prije rekao mi je da u Banjoj Luci tuku Srbe naveliko i da e se Srbi osvetiti. Razumije se da to nikome nisam rekao jer bi mu smjesta zbog toga glava otila, ali mu stvarno nisam ni vjerovao da Srbe i po Bosni ubijaju, dok mi iza toga brzo nije rekao pok. don Andrija Maji, mlai, da je iao u Zagreb intervenirati zbog ubijanja Srba oko Ljubinja. Priao mi je da je htio osobno od Poglavnika zatraiti zatitu. U Poglavnikovu predsoblju ekao je prijam i Viktor Guti. I kada se je don Andrija u predsoblju tuio Gutiu kako Togonal divlja i ubija mirne Srbe i da je zbog toga poao k Poglavniku, onda mu je Guti rekao da to nije nita, da ih treba to vie pobiti i izvadio je iz depa sliku pobijenih Srba koje mrtva ustaka straa uva, a sami Viktor Guti uz njih ko u mimohodu prolazi. Don Andriji je bilo tada jasno da nema nita traiti od Poglavnika, pa se neobavljena posla vratio kui nazad. Rekao mi je takoer da mu je sami Artukovi rekao da e biti ve zaveden mir i red, dok on stigne kui. Meutim, kada je Andrija stigao u Ravno, uo je da je Togonal ve zavrio svoju akciju i potukao Srbe. Eto tako se je teko i kasno saznavalo za akcije i ubijanja ustaa. apljinski Srbi, kao i oni iz Grabovine, brzo su likvidirani, ali ne znam tono gdje su pobijeni. Meu njima je najvie bilo seljaka i malih sitnih zanatlija i slubenika. Tom prilikom poginuo je i srpski pravoslavni sveenik akota i veletrgovac urovi. Prije nego su ih odveli u zatvor bio je kod njih fra A. Jeli u posjeti da im kao ljudima iskae suut. Kazao im je takoer da smo nas dva intervenirali i traili lijeka i zatitu, ali da je do sada sve bilo bez uspjeha. No mi smo doznali da su ih zatvorili tek nakon to su ih ubili. A ubili su ih brzo. U ovom vremenu ja sam posjetio dr. Antu Bua i zatraio od njega zatitu. Bu je bio fin gospodin. Obeavao mi je da e intervenirati u Zagrebu i da e se to sve urediti, ali moj je bio dojam da je on nemoan i ako je on vrue elio da se uklone razbojnici i da se dadne zadovoljtina bespravnim Srbima. U takvim prilikama nita mi nije preostalo nego uzdisaji i besane noi. A kada je proao kroz apljinu jedan ustaa emigrant prikazao sam mu situaciju mislei da bi on htio i mogao pomoi. No iz razgovora sam vidio da mu nije krivo to se smanjuje broj Srba. Njegova je teorija bila na vlas ista kao i Budakova. Onda sam po prilici rekao ovo: Evo, vi ne drite do etikoga zakona i nije vas strah Boje kazne pa emo to sada ostaviti na stranu. Ali to isto politiki kodi Hrvatskoj Dravi i hrvatskome narodu. Vi ete upropastiti narod i Dravu. U Hrvatskoj ima preko 1,500.000 Srba. Muslimani vam nisu stalni ni pouzdani. Meimurje, vojvoanski Hrvati, jedan dio Dalmacije i jedan dio Hrvatskoga Primorja otpao je. Odbacili ste Maekovce.14 Meu Hrvatima ima naalost jedan neznatan14

Rije je o Hrvatskoj seljakoj stranci na ijem elu je bio dr. Vlatko Maek (1879.-1964.).


393

dio jugoslavena i masona. Digli ste se na Srbe i idove i kanite ih sve unititi. Zbog vaih postupaka estiti Hrvati susteu se od suradnje i zgraaju se nad vaim djelima. Pa kako to vi sada mislite nasiljem i ubijanjem rijeiti pitanje srpsko i idovsko? Tko e ih pobiti? Kada bi to sve bilo dozvoljeno, ne moete ih pobiti za godinu dana, da vam Srbi prue vratove, jer hrvatski narod nema veliki broj razbojnika. Proganjanjem, otputanjem masovnim iz slube i ubijanjem Srba stvorili ste od njih bespravno roblje i to e roblje otii u brda i ume i braniti svoj goli ivot, pa ete tako onda imati graanski rat koji e voditi osvetnici. A dobio sam odgovor da ustae znadu ta rade i da se ja u te stvari ne upliem. Besane noi, jauk Srpkinja, none pucnjave (na svaki hitac pomislim: ode neiji ivot), bespomono gledanje kako srljamo u propast i stvaramo prave srpske muenike, unitilo mi je ivce, pa sam se, nakon Laksine naredbe da se puste Srbi na slobodu, povukao u tiinu u upu Ruie. A kada sam se koncem srpnja odmorio i poao nazad u apljinu, mislio sam da je tamo red i mir i da su Vego i njegovo razbojniko drutvo otputeni i kanjeni. I poao sam iz Ruia na Prispu, na utalovu potansku prugu. Tada mi je utalo kazao da je dan prije zamjenik Vegin, Rudo Vrdoljak, poslao u urmance u smrt u jamu oko 800 srpskih ena i djece iz sela Pribilovaca. I ja sam protrnuo od uasa. Ovih 15 dana odmora bili su uzaludni. I nisam imao snage poi u apljinu, pa sam poao pjeke u Grljevie i kasnije na erin, gdje sam se zadrao sve dok Poglavnik nije izdao onu naredbu oko 10. kolovoza, kojom se razrjeuju dunosti svi ustaki tabornici, logornici i stoernici. Mislio sam tada da su apljinski uklonjeni i kanjeni, pa sam se uputio kui u apljinu i, na alost, u apljini ih opet naao. I nadalje su jednako divljali. Ovaj put kupe ostatke mukaraca i uz njih ene i djecu u Klepcima, Tasoviima i Hotnju. Pok. don Ilija pomou Lakse uspijeva spasiti ih. No, o tome kasnije. Vego i drutvo nakon toga zatvaraju Srpkinje i djecu sve redom u Gabeli i u Grabovini. Dolazi k meni u 2 sata poslije podne upnik iz Gabele, fra Rafo Prusina (koga su srbokomunisti ubili kasnije) i Mirko Pehar, gostioniar iz Struga, i javljaju mi da idemo kot[arskom] predstojniku traiti zatitu, jer ako ih brzo ne spasimo, da e ih u noi sigurno sve pobiti. A poli smo najprije do Franje Vege. I ovo je moj prvi susret s Vegom nakon prvih dana njegova divljanja. I pitao sam ga po ijem su nareenju zatvorene srpske ene i djeca u Gabeli i Grabovini i kamo s njima misli. I Vego mi je odgovorio, a da me nije ni pogledao (sada je bio malo manji, jer je Laksa u Mostaru a ne Hereni), da su zatvoreni po njegovu nareenju i da e ih iseliti u Srbiju, pa neka tamo srbuju i ire katolicizam15. Odgovorio sam mu da on za to nema ovlatenja; da selidba ide preko kotara, a ne logora; da je previe prolio srpske nevine krvi i da tu sramotu vie ne moemo trpjeti; da e zbog njega Bog kazniti itavi hrvatski narod, itd. I govorio sam mu povienim glasom i ljutito sam se udaljio iz njegova krvnikoga ureda. Probudio sam kot[arskog] predstojnika (bio je to neki roak ministra Peria iz Dubrovnika), koji je kasnije otiao u partizane pa je valjda ostao iv i moi e Novaku posvjedoiti sljedee, i saopio sam mu da su zatvorene ene i djeca srpska u Gabeli i Grabovini. Rekao mi je da on za to ne zna nita. Rekao sam mu da ih mora spasiti, jer e noas biti ubijeni a moda i prije toga, jer da sam ja Franju Vegu estoko izazvao. Odgovorio mi je da on tu ne moe nita pomoi. Traio sam od njega da hitno odmah nazove podmarala Laksu i da zatrai od njega zatitu i osloboenje zatvorenih ena i djece. I kotarski predstojnik bio je15

Vjerojatno lapsus linguae: da ire pravoslavlje.

394


neumiven i pospan. Zaboravio je ponijeti kljueve od ureda, pa tako smo morali otii do orunika na telefon. I kotarski predstojnik htio je obavijestiti upana u Dubrovniku i da Veliki upan to pitanje ureuje s Laksom, jer da on, kotarski predstojnik, ne moe izravno razgovarati s Laksom. I uzalud sam mu dokazivao da e ove ene i djeca nastradati dok on dobije na telefon upana, a upan Laksu i onda opet upan kotarskog pred[stojnika] u apljini. I nije se nikako usudio nazvati Laksu. I ova borba izmeu mene i kot. predstojnika odigravala se u prisutnosti svih orunika. Ja sam tada osobno nazvao podmarala Laksu, izloio mu itavu stvar i hitno zatraio od njega zatitu i vojsku, koja e pustiti na slobodu zatvorene ene i djece. Laksa me je pitao gdje se nalazi kot. predstojnik i to on radi i zato to odmah nije zaprijeio. Rekao sam mu da je kot. predstojnik tu i da izvoli s njim razgovarati. I povienim glasom rekao mi je: Dajte mi ovamo kotarskoga predstojnika! I naredio mu je da orunici smjesta pou i puste na slobodu sve zatvorenike u Gabeli i Grabovini, a tko se usprotivi da smjesta na nj pucaju i da ovu naredbu ima odmah izvriti i obavijestiti ga o rezultatu. I andari su smjesta otili u Grabovinu i Gabelu. U Grabovini su ustae (u glavnome apljinski cigani) bili na sakupljanju Srba i orunici su ustae smjesta odstranili i Srbe, Srpkinje i djecu sve svojim kuama pustili, dok su gabeoski seljaci sami na svoju ruku pustili na slobodu zatvorene Srpkinje u Gabeli, as prije nego li su orunici stigli. Ovaj put su se okuraili jer je Laksa bio u Mostaru. Iza toga je odmah dola Velika Gospa. Na protenje u Trebiat doe svijet iz studenake upe, gabeotske kotline i donjega Brotnja. Propovijed je imao pok. fra Bogomir Zlopaa, ovjek doista sveta ivota i pun apostolskoga ara. I bio je krasan propovjednik. Rekao sam mu da smo mi u apljini dosta propovijedali protiv ustakih ubijanja i zlodjela, ali da ovaj put ima dosta svijeta iz susjednih upa, pa da u tome smjeru odri propovijed toj ogromnoj masi. I uvod je njegove propovijedi bio da je samo jedno potrebno: spasiti duu, a dalje sve je bilo kako ne mogu duu spasiti koji ubijaju, nepravdu blinjemu ine, pljakaju, itd. U glavnome je govorio o zloi grijeha ubojstva. I govorio je tako pametno i s apostolskim arom, da je divota. Apotekar Baro Pavi i dr. Petar Rei, lijenik, koji se dugo vremena nisu ispovijedali, tada su se ispovjedili. I rekli su mi da tako snane i potresne propovijedi jo nisu uli u ivotu. I Zlopaa je zavrio, ako je potreba da je za ove svoje rijei spreman i ivot dati. Jasno je da je ova propovijed pojako upekla i izazvala logornika Vegu, pa mi je sutradan u jutro oko 9 sati poslao u ured svoga pobonika Rudu Vrdoljaka da uzme od mene Zlopainu propovijed i da je preda logoru. Poznavao sam ga iz vienja i znao sam mu slubu, ali sam ga ipak upitao tko je on i u ije ime dolazi. I rekao mi je da je on Rudo Vrdoljak, ustaa, pobonik logornika Vege i da ga je Vego poslao po propovijed. A ja sam mu odgovorio da logornik nije nikakva vlast, da su logornici razrijeeni dunosti, da e propovijed moi dobiti samo Veliki upan ako mu bude trebala; da on nije ustaa, nego straa, pustaa i razbojnik. Pa i ako je visio o njemu revolver, otvorio sam mu vrata ureda i rekao mu da se ne damo terorizirati. I upeglani ustaa zacrvenio se od stida i pokunjene glave iziao je napolje. I to je bio moj prvi susret s Rudom Vrdoljakom. I vie nitko nije traio od mene propovijed. ujem da se Rudo Vrdoljak u Zagrebu povukao, ozbiljno se studijem bavio i da je kasnije bio dobar mladi i da se stidio svoga ustaluka. Ali nije samo Zlopaa u apljini propovijedao protiv ubijanja i divljanja ustaa. Ve prve nedjelje, nakon to je Vego poeo ubijati, ja sam jasno i glasno govorio protiv ubi-


395

janja i dozivao svijetu strahote toga grijeha. I opominjao sam mlai svijet da se ne dadne zavesti od bezbonih divljaka. I ne znam da li je itko tako otvoreno i pojako tako esto o tome propovijedao, kao to sam ja to inio. I na propovijedima sam se usudio rei: AKO BI VAM TO I POGLAVNIK NAREDIO NE SMIJETE GA SLUATI, JER SE VEMA TREBA POKORAVATI BOGU NEGOLI LJUDIMA. U kolovozu je apljina privremeno pridijeljena upi i Stoeru u Mostaru. Po Gospojini Vego je morao prividno raspustiti logor, ali da ostane neka vlast i da mogne nadalje terorizirati Srbe, pretvorio je svoje divlje ustae u redovitu bojnu, kojoj je on bio zapovjednik. U toj bojni on je bio zapovjednik i opet vrhovna vlast. Nastavio je i dalje s divljanjima. I ja sam tada otiao u Mostar k stoerniku Ivanu Zovki. Kod njega sam naao dva muslimana iz Gacka i sluao sam kako tue nekoga vlasnika pruge (muslimana) Gacko Nevesinje, jer da je navodno protiv ustaa i mole stoernika da ga protjera ispod ustakog terdjaja. Tada sam prvi put uo za rije terdjaj. I kada su ovi izili, izloio sam Zovki prilike u apljini i zatraio da Franju Vegu goni i kazni i njegovu bojnu raspusti. I za odgovor sam dobio: Franju Vegu Poglavnik voli vie nego mene, jer je Franjo vie Srba potamanio negoli ja. Prisutan je tome prizoru bio i ore Precca. Oko mene se zemlja okrenula, pa sam mu samo rekao: A tako?! I lupio sam vratima za sobom svom snagom i otiao kui. Brzo iza toga i divlji logornici i tabornici i pobonici i stoernici zajedno s divljim ustaama napustili su Hercegovinu i glavom bez obzira pobjegli preko Ivan planine, a svijet izloili mukama, strahotama, martiriju i smrti. I tono se sve dogodilo kako sam im govorio. Talijani e nas okupirati, Srbi e nas tui i na nama osveivati, a zloinci i njihovi naredbodavci pobjei e i doivjet emo katastrofu. I sada je trebalo nastaviti dvije pune godine drugu borbu: spaavati hrvatski element od Srba i Talijana. No, o tome kasnije. S bijegom Franje Vege i njegovih divljih ustaa zavreni su progoni i ubijanja Srba. A za taj period vremena Viktor Novak mene i tereti. Kasnije se Srbima od strane Hrvata nije nita dogodilo. Pred naputanje apljine u listopadu 1944. nekakvi ustae iz Mostara (Ustaka nadzorna sluba) doli su u apljinu, pripravili vagone na stanici i naredili ustakom asniku Anti Radiu da pokupi sve Srbe u apljini i da e ih on voditi u Mostar kao taoce. Ta ustaka nadzorna sluba zajedno s vojnicima ustaama, najedanput sakupila je sve Srbe u apljini (ene, djecu i starce, koji su preivjeli strahovladu Franje Vege). Tada smo logornik Martin Prkain i ja otili asniku Radiu i rekli mu da ne smije sluati mostarske ustae, nego da treba odmah vratiti kuama sve sakupljene Srbe jer nisu nita krivi i jer su bili lojalni graani, a ako ih odvede u Mostar, Bog zna gdje e svriti i zato e platiti svi Hrvati u apljini. I nije ga bilo teko urazumijeti. Odmah je povratio sve Srbe svojim kuama i nijednome se nije nita dogodilo. Evo ovo bi bile moje glavne akcije u prilog i zatitu progonjenih nevinih Srba. Sve su te akcije bile manje-vie poznate Srbima kao i Hrvatima. A postoje i danas toliki ivi svjedoci koji bi Novaku mogli posvjedoiti za svaku ovu moju akciju u prilog Srba. A da li tako radi organizator pokolja Srba kao to sam ja radio? Moda Novak to smatra ustakim nedjelima? A tako sigurno ne radi, kao to sam ja radio, onaj koji je bio u odboru za istrjebljenje Srba. U stvari nije bilo nikakva odbora, osim Vege i njegovih pomonika. A kako sam se estoko borio protiv Vege i njegovih zlodjela nad Srbima, onda nisam mogao biti s njime u odboru.

396


4. V. Novak mi podvaljuje da sam bio revan misionar i da sam u crkvi harangirao protiv Srba, koji jo nisu bili preli na katolicizam. Tu treba stvari staviti na svoje mjesto. injenica je da sam u crkvi na propovijedima govorio poestoko protiv ustakih zlodjela i ubojstava, i to u vie navrata. I govorio sam to u crkvi u apljini, Trebiatu i Dretelju. I crkva je redovito bila puna. uli su me i Srbi i Srpkinje koji su ostali na ivotu. I uli su me Hrvati katolici. Pa i danas ima u apljini ivih svjedoka koji su mi u vie navrata nakon propovijedi estitali. Takvi su: Vicko Jurkovi i imun Kapetanovi. A vie puta estitala mi je i gospoa Vase urovia i jo jedna njezina drugarica. One su mi i rekle da neki Srbi ba zato dolaze na moju misu, jer propovijedam protiv divljaka ustaa i uzimljem u zatitu nevin svijet. Te moje propovijedi sluao je vie puta i estiti Srbin Nikola Veraja i neestiti Srbin Vaso Zurovac iz Grabovine. Obadva su jo na ivotu pa ih moe Novak pitati i ne e mu moi ne rei da sam se u propovijedima energino zauzimao za nevine Srbe i harangirao protiv divljih ustaa. Ovu stvar nije teko dokazati jer ima i previe svjedoka. Sigurno je nadalje da ja nikada i nijednom zgodom ni u crkvi ni vani nisam govorio o pokrtenju Srba. Isto tako ni upnik Jeli. to vie, kada je vlast naredila da se Srbi imadu pokrstiti, mi smo obojica jednoduno stali na stanovite da Srbe neemo primati u Kat[oliku] Crkvu, nego emo im samo dati formalni papiri da su se javili za prijelaz. I svi Srbi BEZ IZNIMKE s teritorija upe apljina navalili su bili u upski ured da prijeu na kat. vjeru. I svakome je od njih u uredu reeno: Evo Ti ovaj papir, pa ako ti to mogne spasiti ivot, bit e mi veoma drago. Zapamti dobro. Ti nisi katolik, nego si i nadalje pravoslavac. Katolika Crkva ne trai da Ti prijee na katoliku vjeru. To trai samo dravna vlast. A dravna vlast nije Kat. Crkva. Pred dravnom vlasti dosta Ti je ovaj papiri. Idi s njime u kotar i javi se. Zapamti, Ti nisi katolik nego i nadalje pravoslavac. Ovo stanje morat e proi i popustiti, pa e kasnije moi mirno ivjeti kao pravoslavac. I takav su odgovor svi Srbi bez iznimke dobili od upnika. Ja osobno nikada im nisam dijelio ta ageta, ali sam prisustvovao tome i sam sam Srbe tjeio da e to proi i da su oni i nadalje pravoslavci, a ne katolici. upnik i ja tako smo se dogovorili i tako smo radili. I najdulje vremena na nas je navaljivao Vaso Zurovac iz Grabovine koji je danas neka vlast u apljini. On je dolazio u ime svih Srba u Grabovini i molio neprestano da ih stvarno primimo u Kat. Crkvu. Govorio nam je kako njegovi Srbi redovito pohaaju crkvu i kako su dobro nauili kranski nauk. I on je dolazio radi toga i moljakao sve do u kasnu jesen 1941., kada su Talijani u apljini imali svu vlast. Uza sve to to je popustilo i Srbi to su imali slobodu, Vaso je esto, sve tamo do prosinca dolazio i moljakao, da njega i njegove Srbe primimo. I dolazio je ak sa mitom: vinom i pekom. Ali uvijek je dobio isti odgovor: Neka, Vaso, to stane. Nema smisla da prelazite. Mi nismo nikoga primili. Cedulje su vam dostatne. Budite vi dobri pravoslavci i nadalje, itd. I danas bi to Vaso mogao sve posvjedoiti, ako smije od komunista to priznati. Kasnije je Vaso otiao u partizane, a sada je neka vlast u apljini. Sve su ovo takve injenice koje e bez sumnje veina Srba u apljini potvrditi. Vjerojatno e se nai i koja prodana dua pa e i krivo rei, ali sam uvjeren da e ogromna veina Srba itavu ovu stvar doslovno potvrditi. No, u apljini su ipak dvije osobe prele u krilo Kat. Crkve. Bio je to neki Lakica, limar. Neobino je bio dobar i bogobojazan ovjek. Uvijek je bio sa Hrvatima, a bio je veoma dobar sa pok. fra Andrijom i sa mnom. On je ivio pravim religioznim ivotom. I on


397

je molio da bi preao i da bi sakramente mogao primati. Lakici sigurno ni Vego nije nita napravio, niti bi mu kodio. On je i nadalje mogao ostati pravoslavac, ali on je svakako htio prijei. I upnik ga je, nakon priprave, primio u Kat. Crkvu. Druga osoba bila je jedna starica koja je imala dvije keri i obje su joj se udale za katolike i prele davno na kat. vjeru. Majka je sa jednom kerkom bila u Strugama i ivjela uvijek po katoliki u kat. kui. I ona je zatraila pravi formalni prijelaz i nakon ispita i pouke, zbog njezinih iznimnih okolnosti, upnik ju je primio. Trea osoba prela je sa itavom familijom. Zapravo, ta se vratila u krilo Kat. Crkve. Bila je to Hrvatica od Zlatara i udala se za nekoga Srbina Jovu Buluta, trgovca, Amerikanca. Vjenala se u pravoslavnoj crkvi i tako je otpala od Katolike Crkve. I poetkom kolovoza zatraila je povratak u Crkvu. Ali traila je i molila i za svoju obitelj: mua, sina i kerku. I nakon temeljitije priprave, na pristanak fra Andrije Jelia, upnika, primio ih je sve skupa u Crkvu o. dr. fra Rufin ili. Zapravo tiho ih je vjenao u crkvi, ali nisam siguran da je prvo preao u [Katoliku] Crkvu. Sva tri ova sluaja bila su u skladu sa crkvenim kanonima i odredbama episkopata. I vie nijedan jedini sluaj primanja u Kat. Crkvu nije bio u upi apljina. A Srbi su to htjeli i ljutili se to ih ne primamo. No nijedan ni od ova tri sluaja ja nisam preveo. Oni su preli koncem srpnja i poetkom kolovoza, kada sam ja bio na odmoru ivaca u upi Ruii 40 km daleko od apljine. Gospoa Bulut je jo na ivotu i sve e to Novaku posvjedoiti. Naalost, sutradan je nakon vjenanja u kat. crkvi razbojnik i kasap Buljan u noi provalio u kui Jove Buluta, opljakao mu najprije zlatninu i novac i srebrno posue i onda njega odveo i na Neretvi ga ubio. No, Buljan je i prije rata bio tako odvratan tip da nikada u ivotu ni ja ni upnik nismo s njime rijei progovorili. To je puni i itavi historijat pokatolienja Srba u apljini, a sve ostalo je Novakov boj na vjetrenjae. 5. Novak tvrdi da su poslije mojih podjarivanja u crkvi protiv Srba koji nisu preli na katolicizam, Srbi stradavali i da je zbog toga uslijedio pokolj 600 ena i djece u urmanskoj jami. Ovdje je Novak bio konkretniji, pa mi nije teko odgovoriti. Stojim mu na piku. Kada sam uo za taj pokolj u jami, onda sam uo da ih je stradalo 800. I do sada sam uvijek drao i priao da je stradalo pribilovakih ena i djece u urmanskoj jami 800. I hvala Bogu da je manje. I zahvalan sam Novaku na ovome podatku. Poklanih, odnosno ivih u jami baenih, 600 ena i djece, nisu sa teritorija upe apljina, a niti su nastradali na teritoriju upe apljina. To su bili seljaci iz sela Pribilovaca, upe Klepci, kot[ar] apljina. Da li su ove ene i djeca htjeli prijei na kat. vjeru, ja to tono ne znam. Ako su i htjeli prijei, nama se u apljini nisu nikada najavljivali, niti su s nama bilo kakav posao imali. Ako su imali elju prijei na katolicizam, onda su se trebali javiti upniku u Klepce. Ja znam dobro da su Srbi sa teritorija upe Klepci molili i zaklinjali upnika pok. don I. Tomasa da ih privede i primi kao to su i apljinski molili upnika Jelia. I nikada mi pok. Tomas nije rekao da Pribilovani ne trae prijelaz kao ostali. A da je tako bilo drim da bi mi to rekao. A da su sve Pribilovani sa teritorija upe apljina, obraali bi se na upnika, a ne na mene. Osim toga, ja nikada nisam propovijedao u Klepcima, pa tako nisam ni mogao harangirati i podjarivati svijet protiv Pribilovana.

398


Nadalje, kada su nastradala ene i djeca iz Pribilovaca u urmanskoj jami, onda ja nisam bio u apljini. Petnaest dana prije toga ja sam bio otiao iz apljine u Ruie 40 km daleko od apljine, pa sve da sam i harangirao protiv njih, nije moglo biti njihova stradanja neposredno nakon mojih podjarivanja, kako veli Novak. I itavu ovu stvar nije teko dokazati. U apljini i u Ruiima svjedoci su jo ivi. A ivi su svjedoci i u klepakoj upi, pa e moi posvjedoiti da nikada tamo nisam propovijedao. Od Pribilovaca sam bio daleko i nikada nijednoga Pribilovanina nisam poznavao. Zato mi je drago to je Novak iznio jedan konkretan primjer. Konkretne primjere je lako pobiti. I kada sam za ovaj tragini i jezivi prizor uo, onda nisam imao snage da doem u apljinu, nego sam se zadrao jo 10 dana u Grljeviima i erinu, daleko od apljine. I sve ovo mogu potvrditi ivi svjedoci. 6. Novak mi veli da me je Poglavnik odlikovao redom za zasluge II. stupnja za ustaka nedjela. Kao izvor navodi kartoteku za odlikovanje iz NDH. Ja stvarno ne znam da li sam odlikovan, ali je sigurno da mi to nitko u NDH nije rekao, a niti sam ja kada odlikovanja vidio i dobio. Za to odlikovanje prvi put sam uo 1946. Naime proitao sam u komunistikoj tampi. Ako je to odlikovanje uope bilo, bilo je zadnja dva tri mjeseca kada sam bio kapelan u Drugome Gorskome Zdrugu. Ali bilo je mogunosti i naina da mi ga donesu i podijele. No, veliko je pitanje da li bih ga ja primio. Ni najmanje iz prezira prema hrv[atskom] odlikovanju, nego za to jer ga ne zasluujem. Znadem dobro da je dr. Canki pisao Vidu Dajiu u apljinu da predloi mene i jo neke za odlikovanja. Bilo je to 1943. A odlikovanje mi je trebao dati radi toga to sam se energino borio sa Talijanima i spaavao na ivalj, pa su me Talijani htjeli internirati i u Italiju u logor strpati. No, ja sam kazao Dajiu i otpisao Cankiju da ja neu i ne trebam nikakvih odlikovanja. Ja sam samo vrio svoju hrvatsku i kransku dunost i da za to ne treba nikakvih odlikovanja. I da bi me bilo stid to odlikovanje primiti, pa neka ga dade borcima na fronti ili onima koji e jo zdunije raditi za Hrvatsku. Daji se je silno smijao i na raun toga esto viceve pravio, a Canki se je primirio i moje obrazloenje prihvatio. Radi toga sumnjam da bi Canki pokuao drugi put predlagati me za odlikovanje, kada on zna dobro mene i zna da ga ja nikada ne bih primio, kada sam mu ga ve jedanput otklonio. Toliko o odlikovanju. 7. Novak veli da me je pri prekrtavanju pomagao moj subrat o. fra Andrija Jeli. Novak kao da ne zna da je o. Jeli bio upnik (a na drugome mjestu zna da je Jeli upnik!) pa me ni u kojemu sluaju upnik ne bi mogao pomagati, nego bih ja mogao pomagati upniku, i to ukoliko mi to upnik dozvoli ili naredi. Dok je Vego klao apljinske Srbe, nije bilo ni govora o prekrtavanju na teritoriju upe apljina, izuzevi pok. Jovu Buluta. Doputam da je u vrijeme J. Buluta nastradao moda i jo koji apljinski Srbin, jer sam u to vrijeme bio van apljine, ali Srbi iz apljine nastradali su koncem lipnja. Iako apljinski Srbi nisu bili primljeni u Kat. Crkvu, ipak su mnogi, ako ne i skoro svi, nedjeljom dolazili na sv. Misu. To im nismo ni mogli ni htjeli zabranjivati, jer bi nam moda kasnije mogli predbaciti da su zbog toga nastradali, to im nismo dali u crkvu ii. Ali isto tako nikada nijednome Srbinu nismo rekli da pohaa crkvu. I kada su prestali crkvu pohaati, jednako smo ih lijepo susretali i nikada nikome o tome ni jedne jedine rijei


399

nismo progovorili. Prema tome Novak blamira samo sebe i apljinske Srbe kada potee pitanja prekrtavanja u apljini, a ne Soldu i Jelia. U pitanju zatite Srba i njihova prekrtavanja mi smo se tako ljudski, kranski i sveeniki ponijeli da se ni truna ne bojimo suda povijesti. Nae je ljudsko dostojanstvo i sveenika ast neokrnjena i ista ko biser. 8. Novak me takoer tereti da sam meu djecom irio ustake ideje pa ak i na satovima vjeronauka te da je mojim zalaganjem omladina u apljini bila neobino zatrovana. Lako je Novaku rei, jer njega dua ne boli, kada lae. Ali su svjedoci ivi, pa ako hoe, moe lako doi do istine. Prije svega nikada na satu vjeronauka nisam govorio o ustaluku, osim to sam koji put djecu zbog ustaluka korio. Bilo je meu njima derana, osobito mali Kvesi i utalo, koji su pjevali izazovne ustake pjesme protiv Srba i koji su pod utjecajem divljih ustaa ak pjevali: Poglavnie, ta emo od Srba? Vei u lance, goni u urmance! I sva djeca mogu Novaku posvjedoiti da sam ih ne samo ukorio, nego i dobro kaznio. A redovito sam ukoravao i kanjavao i drugu djecu koja bi u tome pogledu neto pogrijeila i o ljubav prema srpskoj djeci se ogrijeila. Ja osobno nikada nisam bio ustaa, nego sam bio hrvatski nacionalist. Bilo je ljudi HSS-vaca koji su govorili i priali da sam ja ustaa. Neki su to priali, jer su konfundirali sve hrvatske nacionaliste s ustaama, a i ljeviari HSS priali su to iz zlobe. A da nisam bio ustaa, to su mogli vidjeti u arhivu graanske kole u apljini, kao i u Ministarstvu nastave. Poetkom NDH svi su nastavnici morali ispuniti upitni arak u kojemu je bila rubrika: Da li si ustaa i kada si poloio zakletvu? Tamo e nai jasno zapisano da nikada nisam bio ustaa. apljinski kolski arhiv je sauvan, a drim da je i na Ministarstvu, pa to Novak moe lako vidjeti. Istina je da sam ja, dok sam ivio u predratnoj magli, volio Poglavnika i ustae, jer sam ih zamiljao idealnim ljudima, dobrim kranima i istinskim borcima za slobodu i samostalnu Hrvatsku. No, meni nitko nije nikada govorio da polaem zakletvu i sigurno je da je ja ne bih nikada poloio na revolver, bode i bombu. Te su mi stvari uvijek bile odurne, a za takvu zakletvu tek sam doznao u NDH. Kao dijete na Boi 1926. prvi i zadnji put opalio sam iz lovake puke moga oca. I nikada vie nikakvo oruje nisam uzeo u ruku. No, ustaa Vego tako je zagadio ustaluk, razbio iluzije i mitologiju o ustatvu i Paveliu, da to nikada nikome nije vie uspjelo, da bih ih na asak mogao zavoliti. Ustaluk u apljini i apljinskom kotaru meu ljudima irio je dr. Pavao Canki. No, on je radio samo s pouzdanim elementima, i to vrlo tajno. Sa mnom je bio vrlo intiman prijatelj, ali mi nikada nije rekao tko je pristupio u ustaki pokret. Ali stvarno ni ja ga nikada nisam za to pitao. Govorkalo se da su u apljini bila tri ustae, a u opini Hutovo da je Canki imao vie ustaa. Isto tako bilo je neto i u upi Klepci. Meu mlaarijom irili su ustatvo studenti Vego i Filipovi. Oni su donosili letke iz Zagreba i irili ih na sve strane. Imali su dosta mladia koji su im pomagali u irenju letaka i pisanju AP.16 Za mlade u apljini i selima oko apljine moe se rei da je bila nacionalistika, dok je ustaka bila samo ona koja je bila pod izravnim utjecajem Franje Vege i Filipovi Nike.16

AP - ivio Ante Paveli.

400


Ja sam imao u apljini, Dretelju i Trebiatu omladinu organiziranu u Omladinskom Drutvu sv. Ante. Veina omladinaca bila je u tome drutvu. U glavnome su bili nacionalisti, a meu njima je i poneki HSS-ovac. Na sastancima nikada nisam dozvolio da se o politici govori, a molio sam ih da se ne istravaju i da o politikim trzavicama ni vani ne raspravljaju. No, Vegini letci dolazili su i u njihove ruke i njih pomalo zagrijavali protiv HSS-a, a protiv Jugoslavije svakako su svi bili. Pa i ja sam im govorio o buduoj Hrvatskoj i protiv Jugoslavije, ali stvarno nisam nikada protiv HSS-a, premda su Maekovci mislili da propagiram protiv njih. HSS imala je svoj korijen dosta jak u Trebiatu. Tamo su se svaku veer itala djela brae Radia, Mikinove17 knjige i sline stvari. To je bilo jedino selo gdje su ljudi bili u radievtini izgraeni. Ostalih izgraenih Maekovaca bilo je malo skoro kao i ustaa. Na alost, meu Maekovcima u Trebiatu bilo je i lijevo krilo koje je bilo sklono komunistima. I dvojica od Maekovih prvaka: Jozo Jeli i imun Praljak spadaju danas u vodee efove komunistike uprave u apljini. Inae u itavoj ostaloj Hercegovini radievtina nije imala svoga korijena, osim u Trebiatu, a izgraenih Maekovaca jedva da je bilo vie negoli ustaa. Ostali je svijet bio kranski i hrvatski i elio je svoju samostalnu Hrvatsku Dravu. Pred rat su komunisti postali vrlo aktivni, osobito su prodor pravili preko apljine. Imali su dosta svojih pristalica meu srpskom i muslimanskom omladinom. Letke i komunistiku tampu na sve strane su dijelili i sastanke pravili. I ivo su nastojali da prodru meu hrv[atsku] omladinu. I borba za ouvanje nae omladine bila je vrlo ilava i teka. Na alost, ja sam morao biti protagonist u toj borbi. I najtee je bilo to to su komunisti mogli nesmetano raditi. Vlast se na njih nije obazirala, a progonila je ustae i nacionaliste. Kot[arski] predstojnik bio je pod uplivom efa Seljake Zatite, ljeviara Joze Jelia. I morao je njega sluati. I ja sam jedanput protestirao protiv toga to komunisti nesmetano rade i truju svijet, pa kada nije bilo koristi onda sam formirao jednu antikomunistiku organizaciju van organizacije Omladine sv. Ante i od nelanova org[anizacije] Omladine sv. Ante. Na taj sam nain pokuao ove mladie oteti komunistikom utjecaju i organizirati ih tako da onemogue komunistiki prodor meu Hrvate. I ovi su imali svoje pijune meu komunistima pa su uvijek znali kada e stii komunistike knjige i letci, gdje e biti sastanak, to komunisti poduzimaju itd. Ovi mladii vie puta zaplijenili su komunistima letke i knjige i spalili ih. A kada su komunistiki efovi iz Mostara, Metkovia, Stoca i Ljubukoga imali svoj sastanak u Strugama, onda su ih ovi omladinci nasilno razjurili i neke malo tukli. No u stvari ja na ovu organizaciju nisam imao nikakva utjecaja, osim u poetku. I ukorio sam ih zbog tunjave s komuncima u Strugama. A zapravo tukli su se samo novi lanovi iz Hotnja, koje su ovi primili a da ja nisam ni znao da su ih primili. Meni je bilo glavno da ih otmem komunizmu i da ih onda stavim u pokret protiv nasrtljivoga komunizma. U to je brzo doao i rat. Moda ovaj moj gest nije bio odmjeren i na mjestu, ali u onim prilikama ja nisam znao nai boljega naina. 9. Novak mi podvaljuje da sam bio suradnik Talijana i Nijemaca. S Nijemcima nisam imao ba nikakva posla ni dodira. A da sam ga i htio imati nisam mogao, jer nisam znao njemaki. Novak ak veli da sam im dostavljao i podatke. A ne zna Novak da ja ne bih mogao biti ni hrvatski dojavnik za sve blago ovoga svijeta. Za mene nema nita odurnije17

Mihovil Pavlek Mikina, knjievnik.


401

od pijunae. Tako sam graen. A kada sam uo da je njemaki dounik uitelj u Gabeli, neki Franjo Kopi iz Bosne, onda sam ga u uredu efa elj[eznike] postaje u apljini, Tome Ostojia, izgrdio na pasja kola i prezreo. Tomo Ostoji je sada negdje u Paragvaju pa e Novaku to posvjedoiti. pijun mi je neizmjerno odurno bie. A to se tie Talijana, nikada s njima nisam ni ruavao ni veeravao, niti u dobrim odnosima bio. U njihovu sam komandu dolazio da protestiram i da interveniram za progonjene Hrvate. I sada sam zamijenio ulogu. Dok je Franjo Vego tukao Srbe, onda sam jade jadio i muke muio spaavajui Srbe. A kada je Vego s drutvom ispred talijanske okupacije pobjegao, a Hrvate ostavio pobjenjelim srpskim osvetnicima, etnicima, komunistima, koje nije mogao potui, i Talijana, onda sam jednako morao spaavati bespravne Hrvate. Nove hrv[atske] vlasti bile su na ratnoj nozi s Talijanima. Talijanski planovi i namjera bile su oite: pomou Srba istrijebiti hrvatski element. I sada je trebalo igrati novu ulogu i proivljavati dugu, drugu dramu i spaavati obespravljene i nezatiene Hrvate od srpskih asnika i Talijana. Talijani nevine Hrvate zatvaraju, pa ak i djevojke i ene, a Srbi s istonu stranu rijeke Neretve love Hrvate i ubijaju naoigled Talijana. I radi toga sam iao na talijansku komandu. Trebalo je intervenirati i trebalo je protestirati. I nitko nije znao talijanski, pa se svijet obraao na mene. Dosta je bilo da je bilo koji Srbin Talijanima rekao da je taj i taj Hrvat komunist ili ustaa i odmah bi ga zatvorili. I jednoga dana zatvorili su sve Hrvate u selu Dretelju, jer su im Srbi rekli da su svi ljudi u Dretelju komunisti. A u Dretelju su bili svi nacionalisti i nijednoga nije bilo ni filokomunista, dok su samo trojica bili HSS-ovci. I ja sam za njih dao garanciju vlastitim ivotom, a kot[arski] predstojnik Horvat, logornik Daji i tabornik Prkain preko mene su rekli generalu Amatu Attilio da e pozvati svijet na ustanak i crkvenim zvonom zazvoniti ako ih odmah ne pusti na slobodu. I morao ih je pustiti nakon to smo mu pismeno dali garanciju s naim ivotima. Bezbroj su nedjela nad Hrvatima poinili Talijani sami i pomou Srba. I svaki put je trebalo intervenirati i protestirati. Zna to dobro Amato Attilio, kako je bila naa borba ilava i veoma teka i veoma opasna, jer nas je sam, prema vlastitoj izjavi Babiu, kanio prebaciti u logore i Italiju. I u vie navrata traio je od hrv[atske] vlade da mu ukloni kot[arskog] predstojnika, logornika i tabornika. I svaki dan je donosio nove jade: ili je netko od Hrvata zatvoren, ili je ubijen, ili mu je kua izgorila, dok na koncu etnici pod talijanskom zatitom i s talijanskim orujem nisu sve Hrvate s istonu stranu rijeke Neretve protjerali i kue im spalili. Ne treba zaboraviti da nisu oprostili nijednome Hrvatu, koga su mogli uhvatiti. No, na sreu, Hrvati su izmakli u glavnome etnikom nou. Jedino je ostalo u Stocu oko 80 osoba hrvatskih: ena, djece i staraca. Marcone i biskup ule molili su generala Amata Attilia da sprijei pokolj Hrvata, pa je tom zgodom dozvolio da u talij[anskom] kamionu odem u pratnji dvaju karabinjera ispovjediti one zarobljene Hrvate u Stocu. O talijanskim i etnikim zlodjelima u apljini i okolici mogla bi se napisati mnogo vea broura od one to ju je napisao vitez Vrani o radu II. Talij[anske] Armate. Ovdje takoer napominjem da su nakon bijega Vege i Filipovia imenovani u apljini logornikom uitelj Vid Daji i tabornikom Martin Prkain. God 1943. Daji je postao kot[arski] predstojnik, a Martin Prkain logornik, a seljak Jakia imenovan je tabornikom. Ovi su ljudi bili neobino dobri, pravedni i estiti. Radili su trijezno, pametno i nesebino i za njihova vremena nije uinjena nikakva nepravda Srbima, niti je koji Srbin nastradao.

402


No energino su spaavali Hrvate i za njih se brinuli. I oni su svoje ivote dali za Hrvatsku. Njihov uzoran rad i estitost trebalo bi staviti Hrvatima pred oi, da se u njih ugledaju. S ovim ljudima ja sam se vrlo esto druio i prijatelj bio, i danas se ponosim to sam bio prijatelj ovako estitih ljudi, pametnih radnika i uzornih idealista. efovi i efice ustake mladei u apljini bili su estiti i solidni i ujedno pristojni krani. No, mi sveenici u apljini nismo s ustakom mladei radili. Toliko o apljinskim dogaajima i na Novakove optube protiv mene.

II. [Uloga drugih hercegovakih franjevaca u ratu ]Novak napada i druge hercegovake fratre, ali u mnogo manjoj mjeri. Zaudo je da je o hercegovakim franjevcima Novak donio razmjerno vrlo malo podataka, a ni velik broj osoba nije zahvatio. Partizani su u jesen 1944. preko radio Beograda vodili veliku promidbu protiv herc. fratara. Isto tako i partizanski vojniki bilteni. Nakon pada Hrvatske najvema se komunistika promidba oborila na iroki Brijeg i hercegovake franjevce. Sva tampa pisala je protiv herc. fratara, pa ak jo i u 1946. g. U svim gimnazijama po obratu 1945. g. drana su predavanja nastavnicima protiv irokobrijekih profesora i hercegovakih franjevaca uope. Skoro na svim mitinzima po gornjoj Hrvatskoj govorilo se protiv herc. franjevaca. Radi toga iznenauje kako su previe krti i openiti Novakovi podatci o fratrima, protiv kojih su digli toliku viku i koje su tako nemilosrdno potukli. Ali iznenauje i Novakova povrnost kada govori o hercegovakim fratrima. Tako Novak veli da je fra Julije Koul u apljini i ario i palio i aktivno uestvovao u borbama protiv NOV-a. Fra Julije Koul nikada nije slubovao u apljini, to vie, nikada nije slubovao u blizini apljine na 25 km; za vrijeme rata nikada nije doao ili proao kroz apljinu. Vie puta mi je bio obeao doi da vidi lijepu novu rezidenciju i crkvu koja je napravljena 1940., ali nikada nije dospio navratiti se u apljinu. A kako je onda mogao ariti i paliti po apljini, to znade samo Viktor Novak. Fra Julije Koul bio je upnik u Veljacima i tamo je od partizana nastradao. Novak veli da je fra Ignacije Penavi sa irokoga Brijega svu energiju utroio u proustake manifestacije najraznovrsnijih oblika. Fra Ignacija Penavia nema, a niti je kada postojao. Postoji o. Inocencije Penavi, rodom iz Mokroga, a slubovao je u Konjicu i Posuju, a nikada na irokom Brijegu. G. 1942. iziao je iz bogoslovije i otiao u Konjic, a 1944. premjeten je na Posuje, gdje su ga komunisti zatvorili, u zatvorima patili i na slobodu pustili. I nakon toga su ga dva puta zatvarali i sudili. U Hercegovini ne postoji fra Alojzije Ruinski. Vjerojatno Novak misli na Alojzija Buinskoga, svjet[ovnog] sveenika sarajevske nadbiskupije. Za tihu i svetu duu fra Paka Martinca veli Novak da je bio svim neprijateljima pri ruci kao i Soldo. Fra Pako je za vrijeme rata bio u samostanu na Humcu, a 1944. bio je u Veljacima s pokojnim Julijanom Koulom. I zajedno su poginuli. Fra Pako nije ni muhi mogao zla pomisliti i niim se nije bavio osim duhovnim radom. Za fra irila Ivankovia veli to i za pok. fra Paku i nadodaje da je takav bio u itluku, apljini i u Gradniima. Sigurno je da fra iril od 1938. g. nije nikada vidio apljine.


403

U itluku nikada nije bio na slubi, a u Gradniima nikada nije bio upnik. Jo od Prvoga svjetskog rata fra iril je bolesnik i valetudinarius, pa od tada nije nikada bio ni u kakvoj slubi. Izmeu dva rata i za vrijeme zadnjega rata stanovao je u samostanima Slano i Humac, ali zbog boleljivosti uvijek bez slube. G. 1944. kada su Nijemci zauzeli samostan na Humcu, fra iril je otiao upniku u Gradnie i tu su ga komunisti ubili. Fra iril Ivankovi bio je bolesni starac i nikakva zla partizanima nije mogao napraviti. Fra Slobodan Lonar nikada nije bio upnik u Drinovcima, nego kapelan. upnik je bio o. Ratimir Kordi, koga su kasnije partizani osudili na 8 godina. Fra Ratimir je sakupio i najedanput u Zenicu zatvorenim fratrima otpremio 14 pruta, a komunisti da mu se osvete podmjeste mu odmah u talu puku i strojnicu, zatvore i osude. Lonar je mladi sveenik. Zavrio je bogosloviju 1942. ili 1943. i bio je kapelan u Drinovcima, ali tamo nije bilo ni partizana ni etnika, pa da je i htio nije mogao zlo praviti. No i njega su partizani dva mjeseca imali na slobodi. On je nastradao, jer se je opro njihovu bezbotvu i divljanjima, kao i pok. fra Zdenko Zubac i Pako Martinac. Ni fra Julije Koul nije nikakvo zlo napravio, ali je vjerojatno, da je na konju iao pred hrvatsku vojsku prema Vitini, kada su partizani pobjegli iz Veljaka u Dalmaciju, odakle su i doli. Barem ja sam neto tako uo. Takoer sam u Mostaru uo, ali ne znam takoer, da li je istina, da je fra Julije rekao pred biskupom: Znadu ustae, ta rade! No, ako je to i rekao, to je bio actus primo primi. Klobuki upnik fra Drago Stoji bio je na ratnoj nozi sa ustaama i previe ih je blatio, pa je vjerojatno Julije tako odgovorio, da paralizira fra Dragina pretjerivanja. No sigurno je, da je Julije bio estok neprijatelj ustakih divljanja i da nikada nikakva zla nije nikome napravio. Uostalom, kod njega nije bilo ni partizana ni Srba, kao ni kod Lonara ni Zubca, pa nisu mogli napraviti neko zlo, kada bi sve i htjeli. Zubac fra Zdenko bio je poboan i uzoran sveenik i nikada se nije bavio bilo kakvim svjetovnim poslom. Ali najinteresantniji je V. Novak, kada veli, da je u Borcima kod Konjica poginuo od srpske ruke zajedno sa logornikom Jerkoviem njegov zamjenik fratar Drago Kamari. Prije svega svi su se konjiki fratri asno ponijeli i nijedan ih nije nita imao sa logorom i logornikom. Zatim, nijedan fratar nije nikada poginuo u Borcima. Onda, nikada nije bilo u Hercegovini Drage Kamaria. Koliko mi je poznato to prezime u Hercegovini ne postoji. A sve da postoji, nikada nije postojao neki fratar Kamari, niti bilo koji fratar ima slino prezime. Nadalje u Hercegovini je postojao i postoji samo jedan fra Drago, a prezime mu je Stoji, taj opet nikada nije slubovao u Konjicu. Novaku je valjda jasno, kako je mogao poginuti onaj koji nikada nije postojao. A svak u Konjicu znade, da nikakav fratar nije poginuo u Borcima ili u konjikom kotaru na drugim mjestima. Prije pada Hercegovine u jesen 1944. samo je jedan hercegovaki fratar poginuo i to pok. fra Stjepan Naletili u Kongori, kot[ar] Duvno. Novaku je dao izvjetaj (str. 657) neki Zdravko Hamovi, diplomirani tehniar iz Konjica. Bit e da su iste vrijednosti i drugi Novakovi izvori. Fra Jenko Vasilj nije mogao biti organizator pobjeljeloga ustatva, jer nikada nije bio ustaa, niti je sa ustaama suraivao. Bio je po politikome uvjerenju nacionalista, ali je bio vrlo trijezan i razborit misnik. Bio je kateheta i krasno je djelovao i liturgijski pokret meu atvom i svijetom razvio. Bavio se u pravome smislu kranskim odgojem mladei i liturgijom. Imao je pripravljen za tisak veliki svezak liturgijskih propovijedi i konferencija. Fra Trpimir Musa je poznat kao ovjek razboritosti i smirenosti. Radio je dosta u Napretku i Hrv[atskoj] itaonici, ali se politikom nije bavio. HSS ga je smatrala uvijek, da je

404


njima vrlo bliz. U nikakvu se vlast nije petljao i tko je bio s njime i tko ga pozna, zna dobro ta misli o ustakim divljanjima. Fra Dani olaku veli Novak, da je bio ustaki satnik u IX. ustakome zdrugu, i nita drugo o njemu ne veli, pa ja to sada popunjujem. U IX. ustakom zdrugu bio je vojni sveenik pokojni don Konjovod. Zdrug je bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine i Konjovod i Kreo Kuraja, zapovjednik, traili su jo jednoga sveenika. A i sami su upnici savjetovali, da im se dadne jo jedan sveenik jer su satnije rastrkane i vojska razularena. I provincijal Petrovi ponudio im je, nakon traenja zapovjednitva, fra Danu olaka. Kako su svi vojni sveenici bili satnici, tako je bio i olak. olak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo on je jedini do pada Hercegovine od hercegovakih franjevaca postao vojni sveenik, i to kasno u proljee 1944. g. Istina, u poetku je imenovan vojnim sveenikom u mostarskoj vojnoj bolnici o. Berislav Mikuli, ali on je uvijek stanovao u samostanu i slubovao u habitu. Do pada Herc

Documents

Katolicko Svecenstvo u Hercegovini i Drugi Svjetski Rat