1

Devad Karahasan

ISTONI DIWAN

Predgovor: Muhamed Delilovi

AL-MUKAFFA

I_dio:_pisma

II_dio: pouke

Pria_o_Mutevekili_i_Zubeidu

Pouka_o_Gazvanu_i_slikanju

III_dio: dogaaji

AL-HALLAG

I_dio:_sumrak

II_dio:_dani

III_dio:_no

AT-TAWHIDI

I_dio:_bazar

II_dio:_tvrava

III_dio:_kua

Registar_imena_i_pojmova

Biografija

PREDGOVOR

U knjievni ivot Bosne i Hercegovine Devad Karahasanje uao na

"sporedna vrata", kao teatarski kritiar koji je uspio da vrlo brzo

skrene na sebe pozornost ire kulturne javnosti. Sa izrazitom

usmjerenou ka teoriji i preciznom primjenom strukturalistikih

postulata u analizi predstava on je po mnogo emu predstavljao krajem

sedamdesetih godina i novu i svjeu pojavu u na~oj teatrologiji. Rije

je prije svega o njegovom otrom suprotstavljanju do tada uobiajenom

kritikom modelu koji teatarsku predstavu interpretira iskljuivo iz

perspektive knjievnog dramskog djela. Karahasanov stav je od poetka

bio da teatru moramo pristupati kao specifinomjeziku, a predstavi kao

svojevrsnom autorskom govoru koji u tomjeziku participira. Shodno tome,

teatar se mora tretirati kao zasebna umjetnost a nikako kao

interpretaciia ili ak ilustracija knjievnog djela, makar se radilo i

o najveim imenima evropske dramske tradicije. Drugo, njegov angaman u

naem teatru (kao kritiara i kao dramaturga) pada u vrijeme izraenog

nekritikog oduevljavanja zakanjelirn talasom avangarde koja je u

tenji da porui mostove sa tradicijom nosila u sebi, prirodno, i

opasnost da izgubi prijeko potrebnu komunikativnost i dokine se u

proizvoljnosti. Karahasan je i u ovom pogledu odigrao znaajnu ulogu u

naoj kritici. Upravo zbog toga to je poao od teatra kao samosvojne

umjetnosti sloene semioloke strukture

;sj~; Tnogao pristati na proizvoljnost koja ne potuje

zal;,>!o>t;ojcrnosti to proir.iluze iz prirode scenskog,jezika. i ~~ko

ga je njegova metodoloka modernost i izbjega~..:mje svega to nije

imanentno samoj predstavi uputilo ~w~ ~~ov nain vrstim

2

aristotelovskim posW Iatima i to ~;e kao zadatom obrascu nego kao

modelu miljenja o t~:atru koji. se potvrdio u nizu kompleksnih uvida u

strukturu razliitih savremenih teatarskih oblika. Rezultat

Karahasanovog rada kao teatarskog kritiara je i knjiga "Kazalite i

kritika", objavljena 1980. godine.

Skreui pozornost na sebe kao na vrlo obra.zovanog i nadarenog

esejistu i kritiara, Devad Karah.asan je iste te godine iznenadio i

kritiare i itaoce knjigom pria "Kraljevske l.egende" kojomje odmah

zauzeo posebno mjesto u naoj savremenoj knjievnoj praksi. Njeaova

proza je svojom neobinou strukture, zanimljivou tema i prije svega

zrelou izraza odudarala od najveeg dijela bosanskohercegovake

produkcije. Prije svega, to su prie situirane u srednji vijek ali

nipoto nisu "historijska proza". Drugo, one su daleko odjednog

popularnog postupka u naoj novijoj knjievnosti kojim se idej-no

aktualizira prolost time to se "savremeni hroblemi" odijevaju u

"historijsko nxh.o". Drugim rijeiona., Karahasanova "srednjovjekovna"

proza nije ni u k.ojoj mjeri historijska proza: dogadaji i likovi iz

davne prc:u~losti upotrijebljeni su u njoj na apsolutno isti nain na

koji bi bili upotrijebljeni dogadaji i likovi iz nae svakodnevni~e.

"Osovina stvaralake opservacije", pisao jc; 'i~vrtko Kulenovi povodom

ove knjige, "nije socijalna ri:.go psiholoka, to jest oslanja se u

velikoj mjeri na ko;astante koje su u svim vremenima iste, pa joj nije

;ii loitno kako predstavlja ta vremena.

Karahasanov postupa.k rnogao bi se objasniti i na aiiicdei nain: on

nije pisac koji polazi od ideje i onda t;~,zga za analognom priom iz

prolosti (poput Mee Seli

movia, na primjer), nego kao autor koji je blizak drami i "dramskom

miljenju" on polazi od situacije a onda duboko psiholoki i

antropoloki sondira likove unutar zadatog situacionog okvira. Upravo

zbog toga, zbog vrste sloenosti na kojoj poivaju, Karahasanove prie

podrazumijevaju izvjesnu verbalnu glomaznost i njoj sukladan stepen

nekomunikativnosti. S druge strane Karahasan je "mitotvorac", dakle

pisac kojem nije stalo da "ivotnosti" konkretne slike nego do ope

matrice slika, pisac koji ne eli da epski iroko ispripovijeda dogadaj

nego da naraciju strukturira kao "vorove zbivanja". Pri tome se snano

osjea glas Karahasana teoretiara, nesumnjiva je njegova intelektualna

pretenzija, ali i sposobnost da se ona ostvari u diskursu koji ne

remeti i ne ide protiv knjievnog govora.

Medutim, dok je kod "mitotvoraca" u savremenoj literaturi, (Borhesa

prije svih, a zatim i kod ostalih pisaca tog tipa) psiholoka

motivacija potpuno potisnuta na raun "narativne motivacije", u

Karahasanovim priama osjeamo jednu elju (koja vjerovatno dolazi iz

visokih zahtjeva koje on sam kao teoretiar stavlja pred literaturu

uope) da se svaka stvar viestruko motivira, dakl.e i psiholoki i

socijalno i povijesno, a da se istovremeno ne narue pravila narativne

sintakse. To njegovim priama daje posebnu "teinu", ali i oduzima od

ljepote modela i "narativne geometrije". Utisak o intelektualnosti ove

proze zapravo ponajvie proizilazi iz literarne zrelosti s kojom su

"Kraljevske legende" napisane i visokog stepena zahtjevnosti kojeg

osjeamo u Karahasanovom odnosu prema svakoj svojoj reenici. "Samo po

izuzetku se dogada", veli Kulenovi u ve spomenutonu tekstu, "da nam

prva knjiga proze jednog autora donese sobom takvu stvaralaku zrelost,

takvo vladanje knjievnim zanatom u svim njegovim vidovima, kao to je

sluaj s "Kraljevskim legendama" Devada Karahasana.

Kompozicija cjeline, organizacije teksta, i naroito mogunosti jezika

za njega ne predstavljaju vie nikakvu tajnu, a po sposobnosti da

stilski izraz unutar reenice uini vrstim i zbijenim, i obogati

3

raznovrsnim simbolikim potencijalom, malo mu je koji i od naih

renomiranih pisaca ravan."

Za dati trenutak bosanskohercegovake knjievnosti Karahasanova proza

je odigrala jo jednu znaajnu ulogu. Naime, ona nije dolazila ni iz

ega "naeg", ni iz jednog prepoznatljivog lokaliteta gdje bi se

dijalekatski govor spretno proturio kao knjievna "autentinost". Njen

lokalitet uope nije prostorni nije etniki, nije folklorni, nego

vremenski: srednji vijek. Jedini dug koji je Karahasan morao platiti

ovom najirem "kulturolokom" lokaliziranju su dvije bitne medievalne

karakteristike: visok stepen simbolizacije i intelektualni naum koji

stoji iza pripovijedanja i daje izvjestan alegorijski ton priama. Ali

upravo stoga on je (ako ne prvi, ono sigurno najizrazitije) svojim

djelom onemoguio dalje rasprostiranje uvrijeene predstave o bosanskom

prostoru kao podneblju i prostoru proznih barbarogenija, predrasude

kojaje isuvie dugo zamjenjivala ozbiljan analitiki uvid u ovaj

segment nae knjievnosti, i to je jo znaajnije, uticala na njenu

produkciju. Jo sloenije, dublje i potpunije Devad Karahasan e ovo

potvrditi svojim romanom "Istoni diwan".

U meduvremenu, Karahasan se u knjievnom ivotu javio i kao dramatiar

i kao esejista, prije svega dramom "Kralju ipak ne svida se gluma" i

izvrsnom esejistikom knjigom "O jeziku i strahu".

Drama, tanije lakrdija "Kralju ipak ne svida se gluma" nastala je na

osnovu "Kraljevskih legendi" i na isti nain stoji po strani od

dominantnih dramskih oblika kod nas kao to njegove prie stoje spram

prozne produkcije. Ovo djelo jo vie potcrtava Karahasanovo "si

tuaciono polazite" jer je itav komad konstruiran kao "predstava u

predstavi", tavie, kao prava hamletovska "miolovka". Ali dok je u

ekspirovoj tragediji to samo dio, samo jedan (dodue vaan) element

siejnog sklopa koji treba da poslui kao zaokret u akcionom protoku

Hamletove unutranje drame i intelektualnog sazrijevanja, ovdje se ona

pojavljuje kao cjelovit dramski model koji je dodue u izvjesnom

dosluhu sa modernizmom Joneskovog i Direnmatovog tipa, ali koji

zadrava osobenosti Karahasanovog duhovnog pro ila iskazanog i u

"Kraljevskim Iegendama". Naime, ako i moe biti rijei o "novom

moralizmu" tako izraenom kod spomenutih autora, kod Karahasana se on

ne namee spolja, nego proistie kao prirodni atribut iz dramskog

svijeta kojeg je stvorio. To je moralizam likova koje on slobodno puta

da djeluju i govore, a oni to ine onako kako moraju, onako kako ih

spada po prirodi situacije u kojoj su se nali i po prirodi jednog

paralelnog svijeta koji nam otkriva i ovaj na u nizu verbalnih i

vizuelnih slika.

Karahasan nije pisac koji bi bez preispitivanja slijedio trend ili modu

u umjetnosti. Ma koliko se osjeao dramski modernizam u "Kralju...",

ova drama ipak odudara od zahtjeva modernog teatra koji tei

minimalizaciji verbalnog elementa. Ispunjavanje takvog zahtjeva za ovog

autora bi jednostavno bilo "premalo". Tano je da njegovi likovi mnogo

govore, ali za autora poput Karahasana koji svijetu pristupa

prvenstveno kao jezikoj stvarnosti dramska akcija je govorna akcija, a

egzistencijalna situacija verbalna slika.

Duboko uvjerenje da ovjek "jeziki stanuje" na Zemlji imanentno je

prisutno u svim Karahasanovim knjievnim djelima, ali je eksplicitno

esejistiki obrazloeno u knjizi "O jeziku i strahu". Kao to se iz

naslova da naslutiti prvi dio knjige govori ojeziku. Od teoretiara

strukturalistikog usmjerenja kakavje Karahasan ovakva;

tema je oekivana, kao to bi bilo sasvim prirodno da se

ona obraduje kao niz naunih diskursa o odnosu opeg jeziekog sistema

i sivarnosti ili odnosu tog sistema pre- ma partikularnim govomim

4

injenicama (da se posluim de Sosirovom terminologijom). Medutim,

umjesto toga neoekivano nailazimo na naslove kakvi su Vrt, LaW

rint. udnri.re. O~ledaln... Svaki od tih fcnomena u Kara-

ha.sanovim analizama nenadno iskrsava prcd itaocem osvijetljen

nekom novom bojom i sa nekim neobinim znaenjima. To je jedna vrsta

"kose projckcije" u naj- boljem smislu te rijei, dakle onaj tip

tumaenja koji nam razumijevanje neke stvari iznenada prenosi i u

po- droja na koja nismo navikli dok mislimo o tim stvarima,

tumaenja koje nam iri razumijevanje slino krugovima I na

vodi koji bi jo ponirali i u dubinu. Ali konaan cilj svake od

analiza je uporedenje sa jezikom: zemaljski vrt je govor, ogledalo

je govor, uvite je govor, lavirint je govor. C~iji govor? Govor

jezika koji obuhvaa svijet i obuhvaen je njim istovremeno.

Karahasanova koncentriranost na pitanje jezika nije puko

predavanje strukturalizmu i njegovim postavkacna iako ih

podrazumijeva. Ona zapravo proistie iz njegove trajne (da li

dualistike?!) upuenosti na prostor izmedu egzistencijalnog i

transcendenmog, izmedu stvoritelja i stvorenog, prostor golem kao

svemir i malen kao vrh od igle. Tim prostorom protee sejezik kao

najmonije od svih oruja i najnevinije od svega to je ovjeku dato.

Ljudska je sudbina stoga prije svega oblik par- ticipiranja u

jeziku i Karahasanove analize idu za tim da upozore na beskrajne

promjene oblika i formi mo- daliteta govora. LJ svakom od tih

modaliteta on logiki jasno i na izgled zaudujue dolazi do istog -

do tajne dogadaja kojeg u jcziku prepoznajemo, a u stvamosti

slutimo kao tajnu dodira ovostranog i onostranog, ovoga

sada i ovdje i onoga tamo - vjcnog Drugog kqjem teimo.

Tako se jezik otkriva i kao mo i kao nemo. On je naprosto udovite

vee i od antikog minotaura Asteriona i od srednjovjckovnih davolajer

na oigled stapa supstanciju i tnaterijalni oblik a ne otkriva formulu

tog ina. lstovremeno je skrivajui i razobliujui, u sebi je

dvostruko bie na isti nain na koji je to i ovjek raspet izmedu elje

da sauva svoju potpunost i stalne udnje da bude neto drugo.

Prema ovako izloenom sadrzaju Karahasanove knjige mogao bi se stei

dojam da se radi o subjektivnoj projekciji ili ak rezimeu intimih

slutnji. Ali to bi bio potpuno pogrean sud jerje svaka od tema koje

opsjedaju ovog autora krajnje objektivizirana u interpretativnom

postupku. S jedne strane Devad Karahasan, polpuno na nain savremenog

strukturaliste, poima jezik kao polje u kojem su potencijalno sadrani

svi modaliteti govora. S droge strane opsjeda ga, na potpuno

intuitivno-umjetniki nain, jezik kao paralelan svijet ovom

materijalnom, svijet od kojcg poinje jedna sasvim nova stvarnost. Iza

vidljivih intencionalnih korijena jezika u stvarnosti (vidljivih jer je

jezik nastao imenovanjem stvari) nazire se ona droga strana jezika sa

obrisima transcendentalne osnove tog istog svijeta. Beskrajna

raznolikost oblika govora, nije, dakle, nita drugo do forma

korespondencije dva svijeta. A najpotpuniji oblik te korespondencije

je, svakako, govor knjievnog djela. Ono (djelo) iznosi na svjetlo

svijest onoga koji pie i model svijeta iz kojeg pie, a istovremeno

priziva beskraj kao osnovni atribut onog drugog, transcendentalnog.

Tako knjievni govor podrazumijeva i iudpu za koherentnou bia

(afirmaciju ega) da bi bila mogua koherencija djela (a djelo je jedino

mogue kao koherentno), ali i mistini nestanak, rastakanje

subjektiviteta u vre

10 11

menu i prostoru da bi se moglo biti prisutno u svim i stvarima.

Jezik je, dakle, u punom smislu te rijei ovdje robni fenomen

5

egzistencije, a knjievnost - govor ruba. Zbog ovoga ne treba da

udi krajnja neobaveznost Karahasanovih tekstova spram oficijelne

historije knji- II evnosti. Izuzetno poznavanje svjetskc

literalure i zaista rijetka erudicija, omoguila mu je da se

slobodno kree medu knjievnim injenicama razbacanim u prostoru i

vremenu, traei medu njima uvijek one najpodesnije za probletn

kojeg razmatra. Pa, ipak, bez obzira na to koliko hronoloki i

kulturoloki bili udaljeni, svi primjeri dati u prvom dijclu

Karahasanove kn_jige upuuju na ideju da svako posezanje za jezikom

znai i potvrdu vlastitosti i rastakanjc u opem da smo svi mi jedan

granini oblik postojanja, da je, dakle, ovjek dvostroko bie

iji jedan dio po svojoj prirodi tei drogom obliku i nainu

postojanja. Tako Karahasan problematizirajui pitanja jezika i

polazei odjezika dolazi do temeljnih ontolokih odred- nica

ovjeka. Te odrednice on formulira i misaono os- vaja sutinski,

dakle za sve, mada. iznosi u obliku spe- cifinog autopriznanja. Jedno

takvo autopriznanje o op- sesiji dvostrukou vlastitog bia koja

ga "posveuje u strahu" tematski je odredilo itav drugi dio knjige.

i Sve to je u tom dijelu reeno i nain na koji je to reeno,

maksimalno objektivizira intimno Karahasa- novo osjeanje da je

strah temeljna antropoloka odred- nica sa "srcem" u strahu od

pretakanja bia u neto drugo iz kojeg, kao iz kakvog jezgra,

isijavaju ostali oblici straha. Iz straha se i gradi i

razgraduje; on se da iitati ! iz svakog govornog modela, a oblici

govora direktno ukazuju na oblike straha. "Biljeke o strahu" tako su

podijeljene na poglavlja "Strahovi od svijeta", "Strahovi od

vijeka" i "Strahovi od Boga", a unutar tih poglavlja u svakom dijelu

je jo konkretnije obraden strah od sa- moe, ljepote, razlike, tipa,

igre... Karahasanov anali-

12

ti`eki postupak ovdje se pribliava picerovom Iraganju za "duhovnim

etimonom" (oblikom straha), ali se ne zaustavlja na tome, nego

(najee) od tog duhovnog etimona ponovo kroz jezik lotmanovski ide do

(re)konstmkcije itavog kulturnog modela kojeg djelo nosi i otkriva.

Deformacija u govoru je deformacija u svijesti izazvana strahom koji

sutinski progovara u osnovi Ijudskog svijeta i ljudskog bia. Ili

dn~gim rijeima, strah se kod Karahasana tretira kao "bolest bia", a

otkriva se u jeziku. A kad na kraju, u posebnom poglavlju od svega tri

reenice koje govori o strahovima od Boga, Karahasan ustvrdi da je o

toj temi najrjeitija utnja, jasno je da je to samo konsekvenca onoga

to je u ovoj knjizi prethodno reeno. Naime, govoriti bez odnosa

govora prema jeziku, na jednoj strani, i prema vanjezikoj stvarnosti,

na dmgoj, znai zapravo utjeti. I stoga po rijeima autora "potreba da

se izgovori sav jezik manifestira se kao utnja; u vremenu najvee

blagoglagoIjivosti, vremenu u kojemu se govori upravo radi toga da se

ne bi reklo, okrueni smo utnjom".

U knjizi "O jeziku i strahu" Devad Karahasan je uspio da krajnje

inventivno spoji znanje i metodoloku spremu intelektualca

strukturalistikog usmjerenja koji u miljenju polazi od jezika sa

piscem koji po prirodi estetskog bia obuhvaa svijet u bljeskovima

svijesti. Pa i ovakva konstatacija ostala bi nepotpuna ako ovome ne

bismo pridodali i onaj trei, na poetku spomenuti kvalitet autora -

kvalitet vrsnog dramahtrga. Jer premda je "O jeziku i strahu" knjiga

sastavljena mahom od ranije objavljenih tekstova u naim raznim

asopisima, raspored tekstova u njoj i njihova unutranja povezanost

ini ih uistinu jedinstvenom esejistikom ejelinom. Uz to, u

Karahasanovom opusu ova knjiga je definitivno osvojila iskustvene,

6

misaone i duhovne prostore iz kojih e izrasti zasad njegovo najvee

djelo, roman "Istoni diwan".

l3

ISTONI DIWAN

U kritici jo uvijek ne postoji termin koji bi precizno odredivao prozu

u punoj mjeri ostvarenu dramskim senzibilitetom. A upravo takav tennin

bi najkrae i najpreciznije odredio fonnu romana Dcvad Karahasana

"Istoni diwari'. U "dramskosti" ovog romana prepoznajemo autora

bliskog drami i dramskom "miljenju" koji se konzekvcntno dri svoje

pozicije do najsitnijeg detalja. Ovakvu Karahasanow duhovnost

prepoznajemo po vjetom skrivanju iza govora svojih likova, po

izuzetnoj siejnoj vrstini kakvu neemo nai u naoj novijoj

literaturi, po funkcionalnoj redukovanosti deskripcije, po nainu

ambijentiranja, po narativnom sklopu svakog dijela ovog proznog

triptiha, po napetosti, po izvjesnom pripovjedakom "asketizmu", koji s

jedne strane bjei od svake pomisli da se raspria i zastane u nekom od

narativnih "rukavaca", a s druge gradi zamaan dramski zaplet, po

agonalnoj prirodi situacija od kojih je autor poao u izgradnji

cjelokupnog romana...

Diwan je orijentalna tije za skuptinu, savjet, za kuu i sofu, ali i

za razgovor i besjedu. Diwan u sebi nosi dah istoka, kao to istok

podrazumijeva diwan kao oblik govora i ivota. Dakle ve u naslovu

Karahasanovog romana "Istoni diwan" krije se izvjesna ogledalska igra

na kojoj konceptualno vrlo doljedno poiva i itavo djclo. Istok se tu

ogleda u diwanu, a diwan u istoku posredstvom nekoliko pria kojejedna

iz druge izrastaju, medusobno se nadopunjuju i osvjetljavaju. U tom

literamom lavirintu ipak se vrlo pregledno sklapa narativna stroktura -

napeta, uzbudljiva i zagledana do u ponorc metafizike osnove ljudskog

ivota i svijeta u ejelini.

14

"Al-Mukaffa", "Al-Hallag" i "At-Tawhidi" su tri pripovijcdne ~jcline

kojc grade "Istoni diwan" i zatvaraju prvi, najkrupniji i najopiji

trokut u romaou. Pn,i dio je napisan epistolarno, kao prijepiska izmedu

Mukaffe i Begzade, njegove ene, koju je ostavio u Perziji doavi u

arapski svijet da se u njemu kao pisac i kao mislilac potvrdi. Njihova

prijepiska je susret ili sukob dva stava, dva svijeta, dva smisla, dva

duha -- Mukaffinog htijenja da se svijet racionalno. misaono nadvlada i

"osui" od emocije i raznovrsnosti i Begzadinog, koji ne eli da

apstrahuje svijet i odrekne se punine emocionalnog doivljavanja.

Susret ljubavi i misli, srca i mozga - prijepiska u kojoj se dva ivota

ogledaju, sukobljavaju i nadopunjavaju.

Drugi dio predstavlja dnevnik bagdadskog emira strae Gazvana koji

istrauje mistina ubistva i na kraju dolazi do ubice Al-Hallaga, ali

ne uspijeva proniknuti u tajnu njihovog izvrenja. Gazvanova istraga je

ostvarena briljantnom literarnom konstrukcijom i predstavljena kao

vrtoglav agon izmedu mistika i majstora igre, osnovan na udesnom

zatvaranju trokutova.

U treem dijelu, koji je vremenski pomaknut, ostvarena je pria iz

prethodnog dijela u njenom grotesknom obliju. Umjesto emira strae

tuje zamjenik - Sulejman; umjesto ljubavi i utjehe Rabije, tu je

brbljivi, dosadni Behram, koji gnjavi umjesto da masaom osvjeava;

umjesto Al-Flallaga koji mistiki sukobljava kosmike principe u

ljudima i time ih ubija tu je Tawhidi - pisac koji u svojoj ljudskoj

nemoi stvara velike likove Mukaffe i Gazvana. Tek ovaj, trei dio

otkriva nam u potpunosti i Karahasana kao pripovjedaa koji svoje

7

literarno ishodite trai manje u realitetu svijeta, a vie u drugoj

literaturi. Njegov je roman zapravo pria koju Tawhidi pie o Mukaffi

koji pie o Gazvanu. Tako jedna pria proistie iz druge, a svijet

romana je prije babilon

ski kosmos blizak Borhcsovoj prozi, nego to je slika bilo koje

"realnosti".

Karahasanovo zatvaranje trokutova nije obnavljanje stare eshatoloke

sheme po kojoj se svijet utemeljen na binamom elementarnom sukobu

smiruje u Treom, kao vlastitom idealitetu. Trei vrh u njegovom romanu

je prije uznemirenje, jer je uvijek na neki nain ironijski odgovor,

groteskno iscereno lice kao komentar na situaciju, apsurdno rjeenje

vjenih sukoba principa, jedna vrsta survavanja u ivotnu banalnost...

Sukob Mukaffinog i Begzadinog svijeta dovrava se u liku Rustema -

lukavog, ljigavog sluge koji zna kad gospodara treba da udari i na koje

mjesto i koji je na vie zahtjeve svijesti gluh, a za moralne principe

haje onoliko koliko su iskoristitvi za dodvoravanje vlasti, za koristi,

za odagnavanje straha.

U drugom dijelu, nakon Gazvanovog ludakog napora da doskoi mistiku

time to e ga zamijeniti, pretoiti u njegovog dvojnika i time

unititi, sukob se dokida u apsurdnom Rabijinom odgovoru da u svemu

tome i nema nita mistino i nejasno: "ljudi umim i to je sve!"

Trei dio je ve sam po sebi ironiziranje prva dva. Sulejmanova

paranoja o monoj i razgranatoj organizaciji "Iskrene brae" koja

prijeti dravi, njegov apsurdni napor da joj doskoi i kazni Tawhidija,

zavrava se bezrazlonim ubijanjem Behrama, roba iji je jedini grijeh

brbljivost i pretjerana upotreba ruinog ulja za masau. Na kraju

romana, sa Tawhidijevim rukopisom o Mukaffi i Gazvanu u mkama, Sulejman

konstatira da jadni Behram sa svojom neprirodnom sklonou za ruinim

uljem nije bolje ni zasluio i ... "ta se tu moe?". U toj zavrnoj

reenici snano odjekuje konani ironijski akcent i istovremeno se

klapaju svi Karahasanovi literami trokutovi, omedivi prostore

unutranjih misaonih

16

lavirinata svojih likova. Ironian duh ovdje ukazuje na igru kao privid

smisla, izruguje se nemoi ljudskog duha da odgoneme tajnu postojanja

tako to Sulejman nemono die ruke s konstatacijom da "ivot estitog

ovjeka i prolazi u tome da rijei jedan problem i tako stvori dva

nova."

Karahasanovim knjievnim postupkom vlada strogo potovanje sloenih

konstruktivnih principa ili, bolje rei, dramaturgije. Evo jednog

kratkog citata koji upuuje na takvu konstataciju: "Zato me i sada

itavog potapa ono to sam upoznao u podrumu basranske tvrdave, a to

sam upamtio po lomljenju kostiju ronih i nonih prstiju (iako se tog

lomljenja nisam bojao, bola se ja inae ne bojim). Nije to bilo

lomljenje prstiju; toga se zaista ni na trenutak nisam bojao, a nisam

ni smrfi za koju sam i sada spreman kao za au hladne vode. S

lomljenjem sam ga povezao zato to se jedino po dogadaju moe neto

upamtiti, a meni je to lomljenje prstiju jedini dogadaj u podrumu. Sve

ostalo u podromu bilo je prazno, hladno i ravnoduno, kao i ono to mi

se tamo otkrilo i ega se tako uasno bojim, neto posve drugo, posve

razliito od svega to znam i to je moj svijet. Neto nalik

Halladovim oima i uasnom zakljuku koji su izveli on i ar-Razijev

unuk, a koji ja neu, ne mogu i ne smijem na njega ni pomisliti. Kome

da se obratim za pomo kad zidovi i jastuci oko mene apuu: Bog je u

svakom ovjeku, svaki ovjek je Bog, Ja sam Bog?!"

Ovo je samo taka koju pisac iscrtava brco, jer mu je cilj da to prije

zatvori jedan od svojih trokutova, a ne da uiva u samom povlaenju

8

linije. Karahasan dije od onih autora koji putaju da se rijei/stvari

lirski razli; jevaju, i emaniraju znaenje samostalno, proizvoljno i na

sve strane. Uklopljeni u vrstu konceptualnu osnovicu svi elementi su

"u funkciji ejeline". ~itaocu bliem lir

17

skom doivljavanju svijeta ovo se ponekad moe uiniti kao

nedostatak; za svijcst bliu dramskom doivljavanju to je svakako

vrijednost koja omoguava pun estetski doivljaj. U navedenom

primjeru evociranje prolosti je "pam- enje dogadaja", to

potvrduje konstataciju o "dram- skosti" Karahasanove proze. Lik

(pisac) dri se onoga to je vrsto i to je postojano, mada bi mnogi

autori u ovoj situaciji odmah posegnuli za evociranjem bola.

Ima i takvih knjievnika (poput Gombrovia, na primjer) koji

su upravo bol odredivali kao jedini stalan i trajan momenat koji vee

ljudska iskustva razbacana u prostoru I i vremenu. Ali Karahasan vrlo

rijetko posee za osjetom, osjeajem ili osjeanjem (dodue, poetak

treeg dijela romana prepun je mirisa ruinog ulja, ali i tu on ima

vie dramsko-psiholoku, nego prustovsko-vokativnu funkciju);

on direktno raktivira dogadaj da bi se u na- prslinama svijesti

pojavila jeza od metafizikog bezdana koji zjapi. Ali i akcija je

tu samo kvir za govornu si- tuaciju, a vanjski, fizic'ki dogadaj

prerasta u metafiziki dogadaj u jeziku. Gotovo svaki prizor potvrduje

da je akcija tek scenat7o za govor koji joj je prethodio. Glavni

likovi u romanu su oni koji vode rijei i inove. Ono to

je uinjeno bilo je reeno, i ono to je reeno bit e uinjeno.

(Nije sluajno da se u romanu esto spo- minju naredbe ili poruke koje

stiu od vezira ili kakvog drogog glavara. Te naredbe su in onog

asa kad su I napisane ili izgovorene i u sebi nose neporecivost

sud- binskog apsoluta. U takvom, vrtoglavom protoku rijevi i

inova, odigrava se i Gazvanova istraga koja na kraju izobliava

i premauje samu sebe, pretvarajui se u mi- stinu igru. I tako iz

situacije u situaciju, od lika do lika, od govora do govora, dogadaj

postaje sam govor, a metafizikajeza konani oblik straha,

prethodno ostva- ren u bezbrojnim nijansama i intenzitetima.

Strah je za Karahasana ono od ega sve polazi i u emu se zavrava: svc

to njegovi likovi ine dolazi od straha, a na kraju puta ekaju ih

novi strahovi, jo dublji i jo beznadniji. Ono to je kod drugih

pisaca povijest, smrt, apsurd..., toje u "Istonotn diwanu" strah -

temeljna odrednica ljudskosti, postavljena u jeziku situaciju. 'itav

ovaj roman mogao bi se posmatrati i kao govor straha.

U tom govoru straha povremeno se osjea i strah samog pisca da jezik ne

"izda" likove. Da je taj strah opravdan pokazuje i lik Begzade iz prvog

dijela romana. Dramaturki sjajno postavljen, taj lik baca svjetlo na

Mukaffu isto onoliko koliko govori i o samom sebi. Ali u jednom dijclu

prijepiske s Mukaffom ona poinje govoriti na nain koji nije njen,

koji joj kao liku ne pripada i blii je diskursu mudraca kakav je

Mukaffa. A s obzirom da epistolarna fonna ne dozvoljava nikakvu

intervenciju nekim dnxgim postupkom (opisom spoljanje reakcije,

akcijom lika i sl.), ovaj lik u totn trenutku postaje "literamo laan".

Ve je spomenuto kako Karahasan pripada autorima ija je svijest

primarno dramski strukturirana. Otuda ne udi dajejedna od najveih

vrijednosti njegovog romana besprijekorna psiholoka motivacija likova

koja situaciju odreduje i odredena je njom istovremeno. A unutar

situacija likovi su potpuno ostvareni u jeziku, u vlasitom

prepoznatljivom govoro. Bez obzira da li je rije o Mukaffinoj

prijepisci, Gazvanovom dnevniku ili Sulejmanovim dugim i paranoidnim

monolozima, jezikje uvijek potpuno pripadajui liku, on ga apsolutno

9

odreduje. Svaki dalji opis postupaka likova, njihovih medusobnih odnosa

i vanjskih oblika, potpuno logino proistie iz njihovog govora. Ovako

ostvaren unutranji psiholoki prostor Karahasan popunjava, za nau

knjievnost zaista izuzetnom "proznom mudrou", koja je ponekad bliska

18 19

esejistikom diskursu, ponekad dramski agonalno vehementna, najee

mistiki uvrnuta u samu sebe na udesnom portretu djevojice iz prvog

dijela romana. Svaka stvar se sagledava sa vie strana i neprestano

obre, ali ne u smislu lirskih jezikih obrata, nego unutar svojevrsnog

umovanja. Ta umovanja nemaju nikakav "pedagoki" karakter, jer su u

isti mah upuena drugome i nikome. Kao da logiko demonstriranje u

dugim monolozima ima primarnu svrhu da sutinski saopi usamIjeniku

praksu. Umovanje kojem nije cilj da uvjeri, smjera samom sebi. Njegov

cilj je unutar njega. A upravo nam to govori da su svi Karahasanovi

glavni likovi u stvari veliki usamljenici s oima koje gledaju unutra:

izopenici iz svijeta koji su zatvoreni u polje svog govora.

Ambijentiranje je ovdje potpuno reducirano, ili, tanije, povueno je

potpuno "unutra", u intimnu dramu likova. Za itaoca sklonog da od

romana trai potpunu sliku ambijenta u koji se smjeta odredena

situacija moda je premalo "praznog tkiva". Ali Karahasan toliko

precizno bira detalje i brino ih akcentira da ta funkcionalna

redukovanost detalja gradi preciznu ambijentalnu mreu, sasvim dostatnu

da u recepcionom (stvaralakom) inu pred itaocem izrastu slike

Bagdada, sjaja orijentalnih dvorova i izbrazdanih, speenih lica

sirotinje, zvukovi pustinje i buka pazarnog dana na pranjavim

trgovima. Oslonjen na matu itaoca, okrenut situaciji i

egzistencijalnoj drami u njoj, Karahasan pokazuje da je jedna muha na

nosu, hurma ili miris ruinog ulja za krupni plan ono to je bezbroj

detalja za total u klasinom romanu. Opskurnost vanjskog ambijenta

komplementarna je bogatstvu unutranjih svjetova likova. Duhovni

pejzai koji izrastaju iz monologa i dijaloga likova precizno i

prefinjeno su iscrtani do posljednje linije i u njima sejasno razaznaju

obrisi vanjskog svijeta.

S dmge strane Karahasanovo reducirano ambijentiranje ici da dosezanjem

jedne mnogo dublje duhovnc osnovice svijeta u kojem se pri~e romana

zbivaju. Evo ve spomenutog mjesta iz prie o Gazvanu koji rjeava

mistini nestanak djevojvice u svoj vlastiti portret: "Nisam odgovorio

jer sam primijetio da oi na slici nisu prazne nego ispunjene neim to

ne pripada 1_judskotn oku. Priao sam i sledio sc - umjesto duice i

zjenice u oku su bili oni njegovi kvadrati, u bijeloj boji, koji su

upisuju jedan u drogi i tako prave vrtlog. Nije to slijepo oko, to je

oko koje se do u beskonanosti uvre u sebe kao da eli zakrenuri svoj

pogled unutra i sagledati vlastitu unutranjost i mo da gleda. Kunem

se, Boe moj, da je ovo bezumlje, da se ni jedno oko ne moe ovako

ponaati niti .ovako izgledati, i hvala Ti to je tako. Oko koje sebe

vidi iznutra protivi se Tvojoj volji i u Tvojim svjetovima nije

mogue."

Slikareva kua, u kojoj Gazvan vri istragu, puna je djela u kojima se

do u beskonanost upisuju kvadrati jedan u drugi. Te slike

predstavljaju majstorovu pripremu za estetskihnistini in u kojem e

portret progutati svoj vlastiti model, ali u toj igri trokuta i

kvadrata otkriva se i Karahasanovao traganje za onim temeljnim duhovnim

ambijentom-geometrijskom osnovom svijeta. Kvadrat je geometrijski

simbol arapskog duha, kao to je trokut ewopskog. I utoliko je na planu

ovog, duhovnog ambijenta Karahasanov roman istono - zapadni diwan, ali

nesvodiv na bilo koju dalju vezu sa poznatim istoimenim Geteovim

djelom. Daleko je od njegajer nee i ne moe da realni svijet ili

10

svijet fanatizuje izvede iz igre, jer ga ispisuje svijest koja odreduje

ironian duh kao smisao pada onoga koji je stalno u trenutku

iskupljenja, jer mu, na kraju, za osnovicu slui drugi literami svijet

kao put u ironian smisao neosmiljenog svijeta.

20 ZI

III Llspjeno transponujui borhesovske lavirinte i ogledala u duhovni

ambijent Orijetna, Devad Karahasan je uspio ostvariti "Istoni diwan"

kao roman koji se "ita u dahu", ko_ji "uvlai" u itanje sv-ojom

uzbudljivou, napetou i mudrou. 1 utoliko ovo djelo prcdstavlja

jednu novu. svjeu i vrijednu liniju savremenom jugoI slovenskom

romanu.

I

Muhamed Delilovi

22

AL-MUKAFFA

I DIO: PISMA

1.

"Mili moj dalcki,

javi se i ukloni strah ili ga bar potvrdi. ta se to dogada? ta nije u

redu s tobom ili sa mnom`? Ve desetak dana ponavljaju se iste

zloslutne sriari: uredim se za tebe kao prije, dok si bio kod kue, a

onda mi se surma razlije po kapcima i obrazima, mmenilo mi se s usana

slije niz bradu u tankim curcima, a kosa mi ugasne kao da nikad ulja

nije vidjcla. Ne znam kako se ni zato se to dogada, Uljepam se i

sjednem da s tobom razgovaram; u mislima ti pjevam i pokazujcm igro s

lutkama koju sam smislila za tebe; dozivam te, volim te i lijepo mi je;

a onda se opet pogledam i vidim obraze srebrene od surme, kao na

mrtvacu, crvenu bradu i ugaslu kosu kao da me ve dugo nema. ta je to?

Javi se, jesen je i ljudi dosta putuju. Strano je to mi ne dolazi ni

na san ni u razgovor. Begzada."

Ni jedne greke. Radi njega je nauila savreno pisati, ak je arapski

nauila da ne bi nekome zasmetalo to dobija pisma koja drugi ne bi

mogli itati. Ali nije nauila tedjeli. Na itavom je smotku napisala

onib nekoliko redova pa njega sada praznina ispod pisma obavija i ulai

u sebe kao neka hladna utroba. Kako je mogue da ona, koja sve razumije

i sve moe, tako uporno ne razumije njegov strah od prazne kozije koe?

Nije to krtost i nije prenemaganje, to je strah od prazne povrine za

pisanje koja se svojom prazninom nudi sva

27

kakvim glupostima, svim uasitna i. lojc najgore, Prolzvoljnostima.

Sada se, bez obrira na njega, na nju i na sve ljude, ive i mrlve.

svitak popuyjava oko njezinog pisma a na to ime e se popuniti ne mogu

uticati ni ona ni on. Samo zato to ispod svog imena nije presjekla

svitak, oko njezinoe se pisma sabim skaredni ili stnijeni crtei, opis

njezine~ili nje~ove bolesti, popis stvari koje nosi neka karavana ili

ntna bcsposlena igra u kqjoj neko nasloji izraunati koliko koraka

napravi hadija iz Farsa ako ide najkraim putem i ako nigdje ne skrene

zbog opasnosti.

"Ne moe popunili sve praznine i ne moe svugdje sprijeiti

proizvoljnost", govorila mu je kad joj je prvi put, davno, jo dok je

mislio da ne mora micati od kue da bi uio, objanjavao zato treba

pisati sitno i slovima ispunjavati svaki dio ukaste povrine za

pisanje.

11

"Ne mogu i ne elim", ubjedivao ju je al-Mukaffa zaljubljeno, "to moda

ne bi bilo ni dobro jer prazno i proizvoljno irebaju ako postoje. Ali

ih se ja bojim i svoj ivot naslojim ograditi od njih. Razumije li me?

Ne mogu ja za'cepiti mijeh vjetrova i nbijediti kiu da pada onda kad

treba, ali mogu svojo kuu popuniti onim to treba i onako kako treba.

To me oslobada straha pred svijetom i njegovim neredom. Ili redom koji

ja ne razumijem pa ga doivljavam kao nered."

"Kakav si to ti mu koji se boji i to priznaje svojoj eni'?", smijala

s~ Begzada i pozivala ga. Nikad nije zavrila razgovor kojim joj se

neto prigovaralo ili nije htjela vidjeti da joj on ne prigovara nego

se ispovijeda.

- Mora da su loe vijesti, gospodan~? Ba mi je ao to ti ih ja

donesoh. oprosti mi. Kakav vjesnik takve vijesti, kau, ali ja svejedno

mislim da bi one dole i bez mene. Ali mi ti ipak oprosti i poeli za

idui put boljeg glasnika.

- Zato misli da su loc'? - podie al-Mukaffa glavu i zagleda se u

gonia koji mu je donio Begzadino pismo.

- Potonuo si u to pisamee kao u neku veliku knjigu pa raunam daje

neto loe. Daje ta dobro ti bi skoio, nagradio bi siromaha i pustio

ga da ide, a ne bi mc ostavio da sjedim ovdje bez kapi vode i bez jedne

rijei, kao da sam te doao robiti.

- Jesi li proitao ovo pismo?

- Ja sam, ako je tvojoj milosti po volji, goni deva, mazgi i ostaloga

domaeg blaga kojim nas je Milostivi obradovao i blagoslovio.

- Pa ta? -zaudi se al-Mukaffa koji nije uspijevao dokuiti raduje li

se goniu ili mu on smeta.

- Nita, samo raunam da se ne bih ovako izlagao kad bih znao itati.

Straan je moj ivot, a u njemu je najgore to to ne zna ta je

najgore - praina i vjetar kod nas ili pijesak i sunce ovdje, vmina

danju ili hladnoa nou. Ali ta u, ne alim se, svakom je, raunam,

dato ono to je za njega najmanje loe, pa stalno govorim "Ne daj,

Boe, gore". Ja mislim da je bolje i ovako nego da je obmuto, da si,

recimo, ti na mome mjestu a ja na tvom. Meni bi ovdje bilo manje lijepo

nego tebi, a tebi bi na mom mjestu bilo mnogo gore nego meni.

- Kako se zove ti? - upita al-Mukaffa iznenada, kao da nije uo ni

jednu od gonievih rijei.

- Rustem se zovem ja, a to sam ti ve i rekao ako je tvojoj milosti po

volji. Rustem se ja zovem i to mi nije mrsko, makar mi se ponekad ini

da se sa mnom ruga ili to ime ili onaj ko mi ga je dao. A dao mi ga je

moj roditelj, nije mi ga ko drugi imao dati.

Al-Mukaffa je svoga gosta mnogo vie gledao nego to ga je sluao. Bilo

mu je jasno koliko se Rustem trudi da se dopadne, bilo mu je jasno da

pomalo lakr

28 29

dijai nc bi li dobio smijeak i traak simpatije. Sve je to Mukaffa

vidio i bilo mu je krivo to prema njemu osjea samo blagu odvratnost.

Siroti gost je krivio svoje iroko lice, tresao glavom od ega su mu

tnesnati obrazi podrhtavali, upirao desnim kaiprstom u svoj nos kao da

zbog nosa on nc moe biti pravi Rustem, uvijao se i svako malo se

pridizao kao da time eli podwi reenicu. A Mukaffi je smetalo sve to

radi, i to sve vie. Naas mu se uinilo da gost sasvim dobro zna ta

bi mu moglo u ov-om trenutku smetati, pa to ini pravei se da se

nastoji dopasti. ak je i ono to je normalno kod svih Ijudi na svijetu

- to to je tjeme namazano uljem, Mukaffi sada neizrecivo smetalo na

sirotome Rustemu. Valjda zato to je svoje kvrgavo tjeme namazao

mousovim uljem ijije miris zauvijek ispunjen enjom i Begzadom.

12

- Kako bihja mogao biti Rustem? Ja sam nespretan i, grijeh je lagati,

uglavnom plaljiv ovjek. A probatn li potrati, sigurno u sam sebe

saplesti, toliko sam mrke sree. Valjda zato to sam ja ovjek sirot,

brbljao je Rustem i rairio mke mislei valjda da se po tome najbolje

vidi koliko je on ovjek sirot jerjedino takav moe toliko rairiti

mke.

- Moda bih te ja mogao uzeti u slubu - ree al-Mukaffa a onda se

silno zaudi kad mu dode u glaw ta je rekao.

- Mogao bi, mogao, kako ne bi mogao, samo kad bi htio - razdragano

zabrza Rustem irei mke najvic to je mogao. - I ne bi se pokajao,

vjeruj mi da se ne bi pokajao, a ni ja se ne bih pokajao. Jesam ja sada

slobodan, a kod tebe bih bio rob ili to i rob, ali ja raunam da je

vano dobro ivjeti a svi smo mi robovi i ovako i onako. 1 ti si rob

kod namjesnika ili njegovog brata, namjesnik je rob kod velikog vezira,

veliki vezir kod kalifa, a kalif makar kod drgaog Allaha. Rob do

roba i rob iznad roba - eto to smo ti mi, ali je jednome dobro ivjeti,

a dmgom -je malo mapje dobro, i to ti je ona vana razlika koju pamcmi

ljudi gledaju. I'ako ja raunam i zato mislim da bi me svakako trebao

uzeti u slubu i da bih ja pristao.

- Ne mogu te uzeti dok ne pitam, a i da te uzmem, ne znam ta bi radio

- izvlac`io se al-Mukaffa kajui se zbog olahko baene tijei. Zaista

nije znao ta bi s ovim lakrdijaem kod kojega mu je ama ba sve

smetalo. ta mu bi da ono kae i ta bi Begzadi da mu poalje ovu

budalu?

- Radio bih, radio, kako ne bih radio, svata bih ti radio - uurbano

je podvikivao Rustem povjerljivo se naginjui prema domainu. - Pa neka

nosim pisma tamo i ovamo, eto mi posla preko glave, a pisama e biti,

samo mi nemoj rei da ih vie nee biti.

- Jesi li mao? - upita Mukaffa umomo, kao da eli bar malo predahnuti

od ovog razgovora.

- Nisam, kako u mati ovako rano? A i kad bih: dok sam otiao u

kupatilo, dok sam se namirisao i priredio za dolazak kod tebe, dok sam

smislio ta u ti rei i kako u se ponaati... Misli ti da je meni

bilo lahko da dodem kod tebe? Ti si tamo kod nas veliki ovjek, ako

tvoja milost doputa da tako kaem, a doputa, to ne bi dopustila kad

jesi veliki ovjek.

- Hajde nek ti daju da ma i da se malo odmori, pa emo se vidjeti

kad malo zahladi, ne moe ovjek biti pametan u ovo doba dana.

Nije njemu ustvari bilo ni do Rustemovog ruka i odmora, ni do svoje

pameti kojoj vruina nema ta smetati. Bilo mu je do toga da ostane sam

i pokua se sabrati. Begzadino pismo razbudilo je i na povrinu powklo

zbrku koja u njemu vlada ve dugo, nepodnoljivo dugo, jo otkakojuje

ostavio kod kue i doao ovamo vjemjui da svijet moe shvatiti jedino

ako je u njegvom sreditu

30 31

i da moe dovoljno nauiti jedino ako ita na najveem svjetskom jeziku

na kojem se moe nai sve to treba znati. Od tada se osjea krivim

pred Begzadom i od tada je, moda ba zato, voli potpunije, mirnije i

ljepe nego ikad. Od tada se povremeno pravda i stidi pred njom, iako

je od tada njezin vie nego prije, dok je bio uz nju. Ve od tada

tra_je u njemu ta zbrka, i ve od tada on nastoji razumjeti kakoje

Begzada doivjela njegov odlazak.

"Pouri, dragi moj", rekla mu je Begzada kad je trei ili etvrti put

pred njom glasno razmiljao o tome kako bi dobro bilo primiti novu

vjeru i otii medu Arape jer se sredite svijeta tamo preselilo.

"Sigurno si u pravu kad misli da se svijet tamo nudi saznanju malo

vie nego ovdje, ali bi morao pouriti da mu ne dosadi ekati na tebe."

13

Traio je da mu se ne rnga (ni sada ne zna je li u tome traenju bilo

vie prijetnje ili molbe), a ona se pravila da se udi i uurbano

brbljala: "Ne moe to tako, dragi moj Rusbeh. Ti se vue po ovoj

perzijskoj zabiti, uiva u svojoj eni i ljenari na njoj, a tamo te

svijet eka i eka. E pa dokle misli da e te on ekati i da e

njegovo sredite mirovati ne bi li se ti smilovao i doao u njega?!

ui ovdje kao pospana koko i eka da se nasiti mene. Onda se

nasiti, ode tamo da sve naui i sazna svijet - a on se zaklonio od

tebe jer mu je dojadilo ekanje, kao zaljubljenoj eni. I onda ja jadna

ktiva. Nemoj da tako bude, molim te, idi i pouri".

Mnogo su puta nakon te noi razgovarali. Ustvari - svake noi do

njegovog odlaska. Najprije bi se voljeli mijeajui u dodirima strast i

njenost kao nikad prije, a onda bi joj on govorio, objanjavao,

pravdao se. Govorio joj da je vrijedan i blagoslovljen jedino ivot

posveen neemu veem i vaijem od nas.

32

"Ja moram uiti i pisati, Begzada", govorio je tiho, privijajui je uza

se kao da e snaan tjelesni dodir pojaati znaenjc njegovih rijei.

'"I oliko toga to se moc znati ja ne znam i nikad neu saznati ako

ostanem ovdje. A meni treba da znam, ja zapravo moram znati. I'a je li

mogue da ne osjea koliko je Lijepo, koliko je sveto darovati svoj

ivot znanju i pisanju kojim e moda rairiti i uveati -tnanje?

Odrei se sebe radi znanja, rtvovati sebe i sve svoje znanju i

njegovom irenlu medu ljudima".

Drugi put je zaobilazio znanje i govorio o Perziji i o tome kako njezin

duh valja sauvati pred najezdom divljaka iz pustinje. "Ja to moram,

Begzada, ja sam duan uiniti to mogu da sauvam znanje i pamenje

svog naroda. Na naem jeziku se pisalo i Bogu molilo kad oni divljaci

nisu bili ni nomadi jer nisu imali pitomih ivotinja. Ali su sada jai,

sada je njihova vjera jaa i njihov jezik je svjetski jezik. Drvo

svijeta sada raste u pustinji i ja zbog toga nisam kriv. Jedino to

mogu je to da se penjern uz to drvo i tako pokuam spasiti ono to su

mi stari ostavili".

A nekad je opet govorio o ljubavi i objanjavao da on nju voli konano

i potpuno, pa zato ne bi mogao podnijeti nikakvu zamjerku njihovoj

ljubavi. "Ako u ljudskom ivotu moe biti neega savrenog, to jc naa

ljubav. Ja neu, ja ne bih mogao podnijeti da nekad u ivotu jedno od

nas uzdahne na tu Ijubav. Ona je savrena i mora ostati bez sjene, bez

ptigovora, bez uzdaha. A ja bih, kad ostarim, moda uzdahnuo na nju

mislci da sam zbog nje ostao bez dovoljno znanja. Molim te da me

razumije, Begzada, molim te, radi nas."

Tada, kad je govorio o ljubavi, Begzada se nije podrugivala nego je

malo plakala i privijala se uz njega jae nego ikada. Ostalim razlozima

koja je navodio podrugivala se ili se smijela bez ruganja, a najrunije

je

33

ismijala njegow ljubav prema Perziji, ubjedujui ga da

e Perziju najbolje uvati kad vie ne bude Rusbeh iz

Dura nego Ismail ili neto slic`no iz neke zahirene oaze

ili iz kakve rupe u pustinjskoj stijeni. "Moe li

boljc sauvati pamenje svoga naroda nego u pustinjskoj

samoi, gledajui devi pod rep", va- i I I treno jc govorila

Begzada i nudila mu da od njezinog II miraza kupi stado deva. Znao

je da mu se roga i to ga je jako boljelo, sigurno zato to

je znao da ima pravo. A sve to vrijeme bila je Ijepa, toplija

i draa nego ikad. Kao da je svojim tijelom nastojala da iz

njega istisne znanJe ~ Pernlu ceznlu za dalekun svJetovtma

14

i sjecan~e na nepravc,dno obogal~enog oca kop stgumo nije

bto knv za utalu poreza za ko~u mu se sudtlo Tada se

zacelo nlegovo osJecanle knvnle pred Beg- zadom. Doao je u

sredite svijeta, postao Abdullah ibn al Mukaffa mnogo naucto

t mnogo toga naptsao ne bi lt t druge poducto th tm bar uka7ao

na neke uzhke ali i 3e ~ dahe kad god 3e zeho razgovtrat~ s

Begzadom, os~ecao knvnJu t blagt shd. Je l~ mu se u ono vnJeme

samo rugala i optuivala ga ili ga je i razumjela? Je li

joj onda bio smijean sa svojim objanjenjima i izgo- I

vorima? (Runo je priznati, ali to ~bi najtee podnio.

Volio bi da joj je kriv i onda i sada, nego da joj je

samo onda, samo jednom, bio smijean.) Je li do sada

razumjela njegov odlazak i u sebi pristala na njega? Ili

mu se jo uvijek smije ako joj je onda bio smijean?

Zna ona sigumo da joj nita od onoga nije slagao, znala

je i onda da mu je zaista stalo i do znanja, i do Perzije, i

do svijeta, i do uenja. Ali je sigurno znala .

da nita od toga nije ono konano, kao to je sve to

vrijeme znao i on ne usudujui se da to prizna. Znala

je kao i on, da to konano nije ni njegov unutranji

obraun sa Perzijom i onima koji su lomili roke nje- govom

ocu jer su oboje znali da je dobro i lijepo da

vlast svojim ljudima lome mke. Sve vrijeme su oboje znali da ono

konano, da ono zbog ega zaista mora otii, on ne izgovara jer to ne

moe rei ni sebi. A sada, kad je valjda dobio ono zbog vega jc otiao,

ne zna ni ta _je to, pa je u njemu osjeanje krivnje pred Begzadom

dublje nego ikada. A glupo je, koliko i nemogue, sada se vratiti i

priznati da je sve jedan glupi promaaj.

Sklopi oi i pokua u koi dozvati sjeanje na Begzadino tijelo.

Lagahno je skupljao i irio prste na lijevoj ruci, sav se sabirao u

jagodice i molio sjeanje da se obnovi, preklinjao kou da se vrati

nekoliko godina unazad i da osjeti - posve uzalud. Zatvorenih oiju,

nastojao je u pamenju obnoviti njezino lice. Izvlaio je iz sjcanja

dio po dio i slagao ih jednog do drugog ne uspijevajui da sklopi

cjelinu. Zna kakve su joj oi i zna kakve su joj usne, pamti kosu i

pamti nos, sve bi mogao opisati bez najmanje greke, kao da sad gleda.

Ali ne gleda. Ma koliko mu to u ovom trenutku trebalo, ne uspijeva

vidjeti lice svoje ene. "Boe moj, kako je to mogue? Pajaje volim,

modaje volim vie nego onda kada sam bio s njom, a nita je moje osim

razuma ne pamti", govorio je u Mukaffi nekakav unutranji glas kao da

se podroguje nekadanjoj njegovoj slijepoj vjeri u razum i znanje. Nije

li Begzada govorila neto slino? Nije li ga uvjeravala da nije sve

znanje u razumu i da se tijelom i ljubavlju moe znati i pamtiti vie i

bolje nego razumom? Nije govorila, a tako lii na nju i .sada mu se to

govori njezinim glasom. Moda i jeste, ali se on ne sjea kada.

Ustade i krenu po Rustema. Neka mu on pria o Begzadi, moda ju je

vidio kad mu je davala pismo, moda e mu Rustemova pria vratiti u oi

enino lice. A onda se brzo spusti nazad najastuk. Gluposti. Glupost

ili bunilo. Rustem je nije mogao vidjeti, ubio bi i nju

34 35

I i njega da ju je vidio. A i da je lakvo neto mogue, on ne

bi mogao podnijeti Rustemovo pripovijedanje o njoj. Kako o Begzadi

govoriti s njegovim kreveljenjem i njegovim lakrdijakim

mudrovanjem'? Bolje da ita njezina pisma. Moda to i pomogne`? I I'

I I I 2.

"Lijepi moj, dragi, mravak-nezaboravak, Ovo

nekoliko roiastih stvarica zalijepljenih iz- nad pisma

15

su laticejabukovog cvijeta, ajabukaje biljka koja raste kod

nas u Perziji. aljem ti ih i pozivam le : da iz njih pogodi kako

ta biljka izgleda. Ti to moe, ti tvrdi da se u dijelu

ogleda cjelina i tome poduava Illljllj upravitelje, kako vidim

iz Traktata koji si mi poslao (i I zbog kojega si mravak sam

pogodi zato si nezabo- ravak). Gledaj dijelove koje ti

aljem, mirii ih, odlijepi I ih i pojedi ako hoe (i gore

stvari vi beduini, pojedete, ! I,I, a moje su latice zalijepljene

medom) - sve ti je dopu- teno, samo pokuaj iz ovog dijela

zamisliti cjelinu biljke na kojoj se ovo javlja. Napii mi

kako si je zamislio, a ja u ti iskreno, sasvim iskreno,

odgovoriti koliko si blizu. Da ti olakam,jo u ti napomenuti

daje to velika biljak koja cvjeta ba u ovo vrijeme.

A ovo je vrijeme u kojem ovdje esto padaju kie, II i svuda

se zeleni mlada trava i sve je svjee. Dogodi se ak i

prohladan dan, kad ne smije zagaziti ni u jedan od potoka

okolo. U mome kraju, kao to vidi, rastu jabuke, trave i

potoci, ali rastu i Ijudi od kojih neki postanu ugledni

a neki narastu ak do emirske asti i ugleda. 'ro ne bi ^

bilo tako loe kad ti emiri ne bi imali loih osobina,

na primjer elju da se orode s mojim ocem i jo runiju

elju da se oene sa mnom. I I 36

Ozbiljno, bilo je odvratno. Otac bi me protiv moje volje dao naem

emiro da nisam jo uvijck tvoja ena. Ovako nije mogao, jer ncma

otpusnog lista, ali mi jc zato duu izmuio priom. Ja sam mu, kae,

ivot otrovala jer samo on ima ker udatu za pisma. Svaki dan mi govori

da se neto sa mnom mora rijeiti, a moc se rijeiti tako da me

konano otpusti ili me pozove dolje, ili tako da ja skoim sa stijene

jer on ovo vie ne moe trpjeti. Nlene to ne pogada mnogo - otac pria

jer je otac i jer je njegovo da pric`a. Kad ne bi bilo ovoga, prii;ao

bi o neem drugom, a kad ne bi bilo toga drugog - o neemu treem. Ali

je dosadno, i muno, i teko za podnijeti, pogotovo to najvie napada

tebe jer se zbog tebe nije orodio se emirom. Zato sam na poetku bila

zla i pisala ti o jabukama, kiama i travama. Sjeti se svih ljepota

koje si ovdje ostavio i uzdahni malo za njima. Vjeruje li da te sve

ovdje jo uvijek voli? 1 kie i trave, i jabuke i stijene, a najvie ja

koja te se ponajbolje sjeam.

~'ini mi se da te sada volim onako kako tebe treba voljeti, onako kako

si moda uvijek elio da te volim. Suho i isto, u srcu i u glavi. Ono

nie - kao da te nikad nije ni upoznalo. Moje sjeanje na tebe danas je

mnogo vie misao nego uareno treperenje koe. To je ono to si uvijek

elio, zar ne? Dopada ti se? Sigurna sam da ti se dopada i da sada ve

i ti mene tako doivljava. Nije li tijasno da emo uivati kao ludi

uspije li malo doi, sada kad se volimo ovako isto i suho? Sjedimo

jedno do drugoga i mislimo se, mislimo, mislimo. Ne treba nam ni da se

vidimo, ni da se dodimemo, ni da se udahnemo, pa se zato i ne gledamo,

i ne diramo, samo se mislimo, nemilice se mislimo i raspadamo se od

uitka.

Stvarno se s mojom ljubavlju neto dogodilo. im si otiao, bilo mi je

strano, toliko da sam svaki dan

i7

Zekala smrt ili bar ludilo. Noima nisam mogla oka sklopiti, samo sam

zurila u tamu i osjeala kako mi koa puca oci .~njc za tvojim

dodirom. Danima mi je sve ispadalo iz ruku jer su mi dlanovi tmuli od

udnje za tvojom koom. VIjesecima sam plakala gledajui kako mi se

kosa osipa jer te nema blizu, a sve to vrijeme dah mi se presijecao kad

le trebalo izgovoriti tvoje imc.

16

Sada vie zaista nije tako. Kao da mi se prosuilo tijelo a s njim i

ono to osjeam prema tebi. Volim te lijepo, suho i spokojno, vie kao

sliku nego kao ivo tijelo, vic kao sjeanje nego kao neto to se

udi. I sve ee mislim da si ti ovjek kojega treba tako voljeti,

kojega se jedino tako voli na pravi nain, onako kako on moe

podnijeti. Kao da si sasvim malo iv ovjek, kao da si vie neija

zamisao nego iv pravi ovjek.

Znam da ovo zvui glupo i da ti nee biti pravo to ti to kaem, ali

tako osjeam. Tebi ne elim lagati. I osjeam da i ti mene sada voli

upravo onako kako si avijek clio, ba zato to sam odusutna. Je li to

dobro? Ne znam, ak ne slutim, samo znam da mi je lijepo to te volim

daleko i suhog, onako kako ti treba i kako je meni podnoljivo. Znam da

mogu do smrti ovako, nita ne mijenjajui, a to znai da je ovako

dobro.

Pa ipak je divno pripiti se uza te i svojom koom udisati mirise tvoje.

Tvoja koa mirie suho, suho, kao kamenje u kasno Ijeto. Mili moj? I ja

sam sada suha, ne bi se morao stalno kupati. Privlai li te to? Hoe

li pojuriti ovamo'?

S tobom se ni izdaleka ne slaem oko spisa koje si mi poslao. S

ogorcenjem govori o "besmislenom sluaju kvji ti je oduzeo mjesece

ivota" i sa mnogo ljubavi o Traktatu koji sc "dopao mnogim velikim

Ijudima". Jesi li siguran da se ti veliki nisu alili kad su hvalili

tvoj "Traktat o suborcima":' Ja bih se alila govorei dobro o njetnu.

:R

Oprosti, mili, to ovako govorim, znam da se oni nisu alili i znam da

to moe obradovati mnoge umne ljude, ali je mene zaista naljutilo i

morala sam nekako istresti svoj bijes. A i sada, manje ljuta, moram te

scadalaki pitati ko si ti i s kojim pravom ureduje ljudski svijet,

odnose u njemu i oblike vladavine medu ljudima. Preteko ti bilo da

uredi svoju porodicu pa se sada, pobjegavi od ene koja te voli,

poduhvatio malo lakeg posla - da uredi svijet. Ma idi, molim te!

Nastavljam nakon due stanke. Ovako bijesno govorim zato to se bojim i

brinem. Kalifje ovaj put pustio da radi njegov posao i ureduje ono

to je njegova briga, ali se ne usudujem ni misliti ta moe uiniti

kad ga idui put uzme savjetovati i uredivati ono to je njemu

povjereno barem rodenjem. Zato niko od ljudi kojima se toliko dopao

tvoj spis ne napie slian? Samo zato to nisu sposobni? Zar nisi

jednom, sjeajui se svog oca, rekao da zaista nije utajio novac, ali

je sigurno krivjer se vrzmao oko vlasti, a svi Ijudi koji se vrzmaju

oko vlasti moraju izgubiti ili obraz ili glavu ili oboje. Sam si

govorio da su oni koji su samo osakaeni, kao tvoj otac, proli mnogo

bolje nego to zasluuju. Zato sada ti, kao muha, zuji oko vlasti i

jo bi da je poduava? Nije li blizina jake vlasti ono to te je

odvuklo od mene u tvoju pustinju? Siguran si?

Da si samo meni pokazao ovaj spis, ne bih ti rekla sve ovo jer se ne

bih ovoliko bojala, ali se ni tada ne bih sloila s tobom da on neto

osobito vrijedi. Ne bih se zapravo sloila ni u cmu.

Prvo se ne bih sloila s tim da odnose medu Ijudima treba urediti prema

razumu. Bilo bi to tuno, pusto i dosadno da smo samo razumni. ta bi

ti meni bio da sam razumna? A kakav bi mi bio ivot bez tebe? Na Ijude

utiu trave i drvee, kia i mjeseina, i to esto mnogo jae nego

drogi ljudi, a tih se pojava tvoj razum

sv

malo tie. Moda e jednom mudraci popul tebe postii da me se rnnogo

vie tiu Ijudi koje ne poznajem nego ,tijena iznad moje kuev i grtnljc

iz mog vrta, ali molim Boga da nc doekarn to sretno vrijeme. Moda c

se _jednom Iludski svijet i uredivali prema nalozima razuma, ali e to

17

biti dosadan i suh svijet, bez iega od onog zhog ega vrijedi ivjeti

i na ta se ivot i ljudi sa radou troe. Ne dao mi Bog da doekam

tvoj razumni svijet, voljeni moj, daleki nmu. Bio bi gori od onoga

koji mi moj dragi otac nudi uz naeg debclog emira.

Nakon toga se ne slaem s tobom da Ijudi trebaju uredivati odnose u

eitavom svijetu. Mi, ovjee, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta

biljaka u Boijoj bai i nc moe na dobro izii ako se upustimo u to

da uredujemo itavu bau. 7amisli da nre iz mog vrta odlue urediti,

ne samo itav vrt nego i raspored i ponaanje svih rua u itavoj

Perziji ili na cijelom svijetu od mora do mora! Koji bi to uas bio!?

One bi u tome moda i uspjele na neko vrijeme, ali bi na kmju sve to

ipak na zlo izilo. Priznaj. A u tvom spisu se rauna samo s Ijudima i

s njihovim uredenjem itavog svijeta.

Ja hih jo i razumjela da ti ureduje porodicu, selo, pa ak i c`itavu

jednu oblast. Ljudi se u tim velic inama jo uvijek mogu poznavati i

dogovarati, objasniti jedan drugome zato neto ine ili ne ine, mogu

jedan drugomc dugovati i pamtiti dugove, initi dobro i pamtiti to

dobro. Zato jedan drugome mogu biti vaniji od stijenc ili potoka, pa

se mogu i dogovarati da potuju razum i da neto izmedu sebe urede. Ali

ta mogu Ijudi cijelog kalifata? ta njih povezuje i o emu se oni mogu

dogovoriti'' Ja u svome susjedu initi dobro i ako mi nije do toga,

zhog drugih susjeda koji me znaju i koji e mi to pamtiti. A u kalifatu

sam ja potpuno sama, u tim vcliinama ja nemam drugih, poto ih ne

poznajem. Teko meni ako mi neto zavisi od tvojih susjeda i teko

ao

njima ako im neto zavisi od tnene. 'ovjckov razum vrijedi doneklc,

vrijedi onoliko koliko ovjek zna i samo do te granice on moe neto

uredivati i neto se dogovarati. Sve to je izvan te granice neka

ostane onako kako je, jer je sigumo uredeno mnogo bolje nego to bi

ov_jek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

Sigurna sarn da je ovo to ti piem mnogo manjc mudro od onoga. to su

ti rekli ivoji ueni prijatelji, ali bihja, na Ivome mjestu, i ovo

uzela u obzir. Oni sigurno znaju mnogo vie od mene, ali zato ja volim

vie nego to oni ikad mogu voljeti.

Moda se zato ne slaemo ni kod prosjakovog sluaja. Poslao si mi tri

velika svitka bljeaka o tom sluaju i bijesno mi pie kako ti je ta

besmislica oduzcla mjesece ivota. Ne moe se, kae, otresti, a ne

vidi ta bi se od te besmislice moglo napraviti, jer se iz itavog

sluaja ne moe izvesti nikakva pouka. A meni su tvoje nepovezane

biljeke mudrije, drae i razumljivije od itavog tvog uenog Traktata.

Sjeti se samo koliko si lijepih misli iksitio oko onoga "Ne znam" s

kojim su zavrili i prosjak i pjesnik! Sjeti se kako lijepo kae da je

vovjeku strano na ovom svijelu ba zato to mu je dragi Bog naloio da

zna, a ograniio mu znanje da se ne bi uznio preko svojih granica. Onda

ukratko ponavlja sluaj: pjesnik nije nita udijelio, pa je prosjak na

njega potegao sabljom i odsjekao mu mku; prosjaku odsijeku i noge i

roke, a pjesnik opsjednuto navali na njega da sazna zato gaje napao;

nakon bezbroj lanih objanjcnja, prosjak priznaje da ne zna, a pjesnik

na svojim biljekama napie "Ne znam" i nestane. Sluti se, kae,

nekakva figura iza svega ovoga. Svaki ovjek koji ovako poslae

dogadaje moe nazrijeti neku pravilnost i neke zakone u njihovoj

pozadini, ali ovjeku nije dato da tu pravilnost jasno sagleda i

razumije. Ili mu

41

ipak jeste dato, ali se on toga boji pa nee da sagleda, a pravi se da

ne moe.

18

Hajde, mili moj, ti si mudar i ima sokolove oi, a mislim da ti ni

smjelosli ne manjka. Sagledaj tu figuru i slobodno je nacrtaj. Barem za

mene, toliko si duan eni koja te ovoliko voli. Ne kaem kada, ne

kaem kako, ali si meni duan priu o prosjaku i pjesniku i njihovome

"ne znam". Ne moe od mene konano otii dok mi je ne napie, ja ti

to ne doputam, moja ti ljubav to ne da.

Eto, potroih svitak, a ne rekob ti nita od onoga to mi je na srcu.

Nije vano, drugi put, nee ono tako brzo sa srca. Ne ljuti se to sam

ti. onako govorila o Traktatu, tako ga vidijedna sirota ena kao to

sam ja. Kad dode, sve u ti ovo runo nadoknaditi ljubavlju. 1 ako ne

dode, opet u ti nadoknaditi. Ali mnogo vie ako dode. Kad dode!...

Begzada."

Ovo je volio najvie medu njezinim pismima, iako je ono bilo jedino to

ga je istinski zaboljelo u vezi s Begzadom. Zapravo ni danas ne moe

rei je li ga vie zaboljeto ili uvrijedilo njezino razmiljanje o

1'raktatu o suborcima, ali se sjea da danima nije mogao uzeti u ruke

njezin svitak i pismo proitati do kraja. Onda je to bolno prolo, a da

ni sam ne zna kako ni kada. Naprosto je jednom primijetio da ovo pismo

ita najee i s najvic ljubavi, kao da je najvie njezino i najvie

pisano njemu. esto je on itao sva njezina pisma, svaki put kad bi

osjetio svoju munu zebnju, ali je ovo uzimao i mimo ostalih - kad god

mu je zatrebalo da sa svojom enom porazgovara ili je se nekako

drugaije sjeti. Ne slae se on, naravno, ni sada s onim to je pisala

u vezi s Traktatom, to je ogranieno milje

42

nje ene koja je uvijek bila na svoju roku, a pogotovo je sada kad je

odvojena od njega, ali se ovo pismo zbog neega izdvojilo od ostalih i

lijepi mu se za ruke kad mu jeste i kad nm nije do toga.

Kako ona zahtijeva priu o prosjaku! Uvijek je takva bila - bez

interesa za red, za razum i znanje, ali poput oiju otvorena za svaku

moguu priu, za udnu podudarnost, za sve skriveno i beskorisno. "Da

je ovdje, sad bi me pitala je li razumno to je ovoliko volim i to mi

ovako jako treba takva nerazumna", nasmija se al-Mukaffa i osjeti kako

ga proima radost od podmgljivo nagnutog Begzadinog lica i rairenih

oiju koje trebaju pokazati udenje zbog njegove nerazumnosti.

Tada mu pustie u sobu Rustema, nanovo okupanog i namirisanog, ali u

staroj odjei iji se zadah mijeao s mirisom mousovog ulja. "Ova

budala stvamo misli da e mi se umiliti svojim odvratnim

lakrdijaenjem" pomisli Mukaffa, do bola steui gleanj lijeve mke da

ne bi skoio na svoga novog poznanika. Rustemov je ulazak rasplinuo

jedva dozvanu Begzadu i Mukaffu je sada proimala samoa jaa od udnje

i straha, jaa ak i od bijesa na ovu budalu i od bola u lijevom

glenju.

"ta,joj je samo trebalo da mi poalje ovu nakazu? Najljepe pismo bi

iz njegovih ruku bilo samo uvreda i nita vie, a kamoli ovo dananje

koje boli i zabrinjava. Pa jo s ovom glupom njukom koja ni na

trenutak ne miruje...'

- Evo mene, spremnog da ti sluim - nakloni se Rustem nekako u lijevu

stranu, kao da i ne vidi Mukaffu koji je sjedio desno od njegovog

naklona. - Malo sam pojeo i malo zaspao, pa sam sada kao nov, pun snage

i pun elje da ti budem od koristi.

Rustem se proi na jastuk i osloni na zid ne ekajui da bude ponuden,

dva-tri puta sa zadovoljstvom otpuhnu, pa tek onda pogleda svog

domaina koji je nepo

43

19

mi.no sjcdio medu Beezadinim pismima i neto mu pokaza rukom. To je

bio jedan na izgled upitan ali u stvari potpuno neshvatljiv pokret koji

je moda neto i znaio qjemu, Rustemu. Njegovom domainu, medutim, po

svemu sudei nije govorio nita, jerje ostao nepomino djedei i

bijesno zurei preda se.

- .la sam davno scnislio da san najboljc pokazuje koliko smo mi glupi i

koliko ne moemo znati nita vano avrljao je Rustcm kao da ima

najzahvalnijeg mogueg sugovornika. - lma li ita bolje od sna? Dobar

san obnavlja snagu tijelu i odmara duu, bistri oi i razum, a najbolji

je pomaga za varanje hrane i izbacivanjc suvinih tekuina. La bol i

za strah, za nespokoj i za teak stomak, nema boljeg lijeka od dobrog

sna. Svi to znamo i svi se utjeemo snu kad nas mui bilo ta od toga.

A ta je san, kad malo bolje pogleda, ako je tvojoj milosti po volji

da bolje pogleda? Mala smrt. E de ti meni sad kai, kao uen ovjek i

priznati mudrac, zato svi mi bjeimo od velike smrti? Zamisli kakve

nam blagodeti nudi velika ako nam mala donosi ovoliko dobral A ipak svi

eznemo za malom i bjeimo od velike.

Rustem je pobjednikim uzvikom zavrio svoju besjedu, ali rezultat koji

je postigao nije bio onakav kakav je oekivao,jerje bio nikakav.

Mukaffaje sjedio nijemo i nepomii:no, kao i prije, samo to nije

bijesno zurio u svog gonia, nego je odsutno i tuno zurio negdje pored

pjega.

-- Ima u tomejojedna udna sWar-nastavi poslije dosta duge utnje

Rustem, kao da eli malo bolje objasniti ono to je mislio. - Mi uvijek

elimo veliko dobro i malo zlo. Ako se radi o plodn~j zemlji, elimo za

sebe veliki komacl, a mali preputamo onome koga volimo. Ako sc radi o

vladarskoj milosti postupamo isto. I tako uvijek kad se radi o neemu

to je bobro - veliki

44

komad uzimamo sebi, a mali d~jemo onome koga volimo. Samo kod sna

postupamo suprotno. On jc dobro, ali je mala smrt, pa ga mi, kao malu,

uzimamo sebi, a veliku smrt preputamo onima k~je volimo. Hajde ti sad

to objasni.

- ta ti zapravo hoe? -- progovori najzad Mukaffa. - to si doao'?

- Hvala milostivom Bogu, ve sam se uplaio da u morati sw uo ovako

mudrovati da te oraspoloim i da ti progovori - razdragano povika

Rustem i uze zadovoljno trljati ruke kao da je obavio veliki posao. -

Zna se, brate slatki, to sam doao, zna se radi ega si me uzeo u

slubu i u kojem pravcu je moja obaveza kod tebe. Rustem je uvijek znao

u kojem pravcu je zaposlen i toga se pravca drao kao svaki estit

ovjek. Ne bih ja ni kod tebe stupio u slubu da nismo prije toga rekli

u kojem pravcu me prima, ne bih, vjeruj mi, iako znam ko si i koliki

si, ne bih jer sam ja takav ovjek da mi sve mora biti jasno i glasno.

- Reci ta hoe - presijee Mukaffa, zaklinjui se u sebi da nee, ne

moe i ne smije dtati u slubi ovakvog krvnika, ma koliko mu on mogao

valjati.

- Je si li to ti ljut na mene, gospodaru? Oprosti mi ako ti neto na

meni smeta, odmah u to ispraviti, kunem ti se. Ili ako sam uradio

neto protiv tebe.

- ta hoe, ovjee?

- Pismo, brate. Kad idem nazad s odgovorom? Moram znati za vremena da

se spremim.

- Nikada.

- Kako to? Pa u emu je moja sluba?

- Ti nisi u mojoj slubi i nee biti. Nikada. Najprije su se gledali u

tiini i s nekakvim neprijatcljstvom, ali su se onda Rustemove oi

silno rairile kao da on eli pokazati kako na njegovoj strani

20

neprijateljstva, pa ak ni netrpeljivosti, nema ni u tragu. Tako su se

neko vrijeme, i dalje utei, gleda.li sasvim neravnopravno

45

sa mnogo neprijateljstva s Mukaffine i s dobroudnim osmijehom, irom

rastvorenih oiju, s Rustemove strane. Onda se Rustem nasmija, iroko

razmahnu rukama i krenu prema Mukafti previjajui se i ulagujui kao da

eli zavesti svoga gospodara.

- Eh, eh, dragi moj gospodaru -- govorio je Rustem uvijajui se i

sijajui namazanim tjemenom - ne moe to, ovjee, odjednom tako.

- Moe. Ja hou tako i tako e biti.

- Ama ne moc biti, dragi moj gospodaru. Ne moe ti po svakome slati

pisma onakvoj eni. Vi ste ljudi ueni i osobiti, vi svata piete i

svata elite, ne moe se sve to makar kome povjeriti. A ja sam ovjek

nepismen, ako je to tvojoj milosti po volji. Nepismen, a pri tome

pouzdan kao smrt, a vas dvoje volim kao samoga sebe. I onda ti je

povotjna stvar toja, kad nekoga volim, inim silno dobro, ak i ako

hou zlo ja inim silno dobro, takva sam ti ja pojava, ako mi tvoja

milost dopusti. Eto o tome se radi u svemu ovome.

- Jesi li ti nju vidio? - prijetei upita Mukaffa grei roke.

- Milost, gospodaru, kao bih ja mogao vidjeti tvoju enu?! ta misli

ti o njoj, i o sebi, i o meni sirotanu? Po licu sam ti vidio da je od

ene jer onakvu tugu moe izazvati samo ena, ne mogu ni prijatelji, ni

smrt, ni porazi. Nego ti hajde, blago meni, pii odgovor, ja bih sutra

zorom na put. Imam zgodan karavan i dobro drutvo, pa ne bih proputao

priliku i onda ekao now ko zna koliko.

Ustade i izide tako brio da Mukaffa nije stigao ni zaustiti. Htio je

vrisnuti da nee biti nikakva pisma, da ga Rustem nee nositi ni ako ga

bude i ako ih budu stotine, htio je zaprijetiti da mu Rustem vie ne

izide na oi ni sa kakvim opravdanjem... Ali u sobi nije bilo nikoga

kadje on mogao progovoriti, paje s tekim uzdahom odmahnuo rukom i uzeo

pisati.

46

"Mila moja uplaena sirotice, paunice moja draga, piem ti odmah ne bi

li se moja ptiica umirila i opet postala lijepa. Nemoj drhtati, neu

potvrdivati tvoj strah.

Idi sada i nakiti se, namai usne i obrubi one kapke, navuci onu

haljinu za koju si jednom rekla daje vjetrovo tkanje (sjea li se kako

sam lijepo drhtao gledajui te u njoj?; tako drhtati moe i ti sada,

to ti doputam i ak to traim od tebe, a ono uplaeno, ono runo

drhtanje pusti), a onda, kad sve to uradi, nastavi itati pismo. Hou

da bude lijepa, hou da izgleda onako kako te u ovom tremtku vidim (a

ti zna kako te vidim, to sasvim dobro zna i to te lijepo grije). Tako

lijepa, nastavi itati moje pismo a ja u te iz njega gledati i voljeti

te u onoj haljini, onako prozimoj i onoliko naoj.

Jesi li? Mogu nastaviti? Sada u ti ispriati priu koju sam ti ve

jednom ispriao, davno, u onim naim danima, jednom dok si leala

pokrivena crvenom svilom a ja se pravio da jedem. Nisi je, naravno,

upamtila jer si mislila na ono to si htjela, a ni ja ne znam jesam li

ti je ispriao ba ovako jer mi nije bilo do prie. Mislio sam na ono

to mi obeava i boljelo me je to moram ii, a priom sam ti nastojao

objasniti da moram ii i zato moram, pa mi se nekako nije ni prialo.

Na samome rubu pustinje, u velikoj stijeni, mi je naiao na rupu u

koju se mogao lijepo smjestiti. Zamirao je od radosti mislei na miran

i spokojan ivot koji mu ova wpa obeava. Nema vie stalne strepnje,

nema trzanja na svaki um, nema bezglavog bjeanja od svega to uje i

vidi. Ovdje je sa svih strana zaklonjen i od svega obezbijeden. Otvor

je dovoljno malen da se niko osim njega ne moe uwi, a ntpa dovoljno

21

velika da se smjesti udobno i ak raskono. Pravi Boji dar i pravi

dokaz da ga Bog voli vie od svih svojih stvorenja i

47

SI I. i i

il

Ii i

da radi njcga stvara sve na svijetu pa i rupc u najivrdoj stijeni. 1 to

ba na rubu pustinje. na mjestu koje svakome, pa i njemu, najbolje

odgovara. U sumrak izide da neto pojede (a na livadama kojc su mu pred

nosom hranc je u izobilju) i onda se zatvori u svoju rupu da spava kao

car ili neki drugi od blaenih. A kad se probudi odmara se u sigurnosti

i gleda kroz otvor na svijet uivajui u prekrasnom pogledu koji je

oigledno ba za njega stvoren - da upotpuni n_jegov uitak u novomc

domu.

Za to je vrijeme negdje daleko, na samome rubu ume, lav iao bijesan i

gladan, traei neto da pojedc. Ve dva-tri dana nije vidio nita

pomino a kamoli da. je stavio zalogaj u usta. Pomiljao je ve da oko

njega ima u izobilju gazela i pasa, bivola i druge ukusne hrane, ali da

on nita od toga ne vidi jer je obnevidio od gladi ili neke bolesti. A

onda je ugledao tigra kako u slast komada neku lijepu i veliku

ivotinju od koje bi se obojica mogla najesti do gue, pa je nasmuo na

njega, iako bi se as prije zakleo da to ne bi uinio nikada i nipoto.

Ne bi zato to njegovom ponosu ne odgovara da jede ono to je drugi ve

naeo, ne bi zato to meso bez krvi i nije neka gozba, a ne bi ni zato

to tigar nije ba plaljiv i spreman da pobjegne im to neko od njega

zatrai. Nije mu se, iskreno govorei, ni sada nasrtalo na tigra, ali

je morao nasmuti i to je uinio ne znajui pravo to ini. Nasmuo je

gotovo protiv svoje volje da utai svoju glad i da se ispuni ono to je

miu bilo zapisano.

Klali su se strano i krvavo, borili se kao dva prava cara i dva

najveajunaka, hrabro i bezumno, podjednako jaki i podjednako moni

tako da se nije moglo ni naslutiti koje e nadjaati. Izgrizli su jedan

drugoga do kosti, na mnogim su mjestima jedan drugome dlaku s koom

oderali, ali nikako dajedan od njih zada ranu koja bi

mogla odluiti borbu. 1 kad se ve inilo da pobjednika nee biti, kad

su obojica bili umomi, malaksali i spremni da odustanu, lav je sluajno

apom udario tigra preko oiju i pomutio mu vid

Bjeei iz poraza, izgtien i postiden, uma pomraena od bola i bijesa

zbog ponienja koje je doivio, tigu se popeo na drvo da smisli osvetu

i saeka da mu se vid vrati- I ba kad je opet progledao, kad je

polizao rane i posve jasno os_jetio kakvu je sramotu doivio, ispod

drveta je naiao slon. Ne bi normalan tigar nikad skoio na njega jer

mu to ni za ta ne treba i inae mu nije takav obiaj, ali je sada

morao na nekome iskaliti bijes i neijom krvlju saprati svoj stid i

ponienje. Zato je skoio i poeo mahnito gristi slona koji mu nije

nita uradio i kojega, iskreno govorei, ne bi ni okusio.

Zbunjen i izbezumljen iznenadnim bolom, slon je poeo rikati i trati

da se zemlja tresla. Poskakivao je, trzao se i cimao, nastojei da

zbaci s leda udnog napasnika, a od toga mu se glas prekidao i zavijao

jo stranije, zemlja je od njegovih skokova jo jae podrhtavala i sve

je izgledalo kao da su se nebesa rastvorila da najave otvaranje grobova

i posljednju raspraw.

Podrhtavanje zemlje i slrano zavijanje slona izazvae nevidenu

pometnju medu krupnim i sitnim ivotinjama koje su se mimo hranile pri

kraju ume i u livadama. Majmuni poskakae zebrama i irafama na leda,

pa ih jo gore prepadoe i natjerae ih u jo ludi trk. Pred njihovim

trkom prepadoe se i mahnito jumue gazele i bivoli, psi i divlje

22

make, wkovi i bezbrojne ptice. Sve je to jurilo ne pazei kuda ide, ne

videi jedno drugo i ne gledajui ni na ta pred sobom.

Jeziva strka koja je nastala u livadama doprla je i do ruba pustinje.

Tu je uplaila zmiju koja se izleavala na suncu i koja je, gledajui

da se makne, pojurila u rupu koju je vidjela u stijeni. U rupi je nala

mia i

48 49

progutala ga, a kau da je i njoj neka krupna ivotinja nagazila rep

koji nijc mogao stati u rupu, samo to ona od toga nije imala nikakve

tete jer joj se rep obnavlja, to je najbolji dokaz da njezin as tada

nije kucnuo.

To je, jedina moja, pria koja ti odgovara na pitanje "ta se dogada".

Ne dogada se nita, samo to stalno negdje hoda neki gladan lav zbog

kojega inimo ono to moramo, a ne ono to bismo htjeli. Ovih dana sam

vie od svega na svijetu elio da budem s tobom, a ni u jednom trenutku

nisam uspio biti ni sa sobom jer sam se svakog dana po itav dan morao

baviti gladnim lavovima i pokazivati im druge da ne bi dirali mene.

Moj gospodar Isa ibn Ali dovoljno je star i mudar da mu bogatstvo i mo

koje sada ima budu upravo po mjeri, tako da mi je mogao biti rupa koja

miu donosi blaenstvo. Ali on, kao to zna, ima dvojicu brae

Sulejmana, koji je emir Basre, i Abdullaha, koji je bio namjesnik u

Siriji i glavni zapovjednik sve nae vojske. Biti glavni zapovjednik

ovako velike vojske znai, po miljenju mnogih mudrih Ijudi, imati

toliko moi da ti nikad ne bude dovoljno. Zato ovjek s toliko moi

mora stalno eznuti zajo, a njegova enja postane pogotovo jaka onda

kad vie ne ostane ni jedan znak moi koji bi se mogao osvojiti. Tako

su, valjda, njegovi mudri savjetnici objasnili naem kalifu al-Mansuru,

Bog mu ivot sauvao, pa je on zakljuio da Abdullah mora prieljkivati

kalifsku ast jer se jedino ona na ovom svijetu die iznad asti

zapovjednika najmonije svjetske vojske.

(Da ti iskreno kaem, i ja mislim tako ma koliko to ne smio rei.

Mjesto na kojem sjedimo odreduje nae elje isto onoliko koliko one

odreduju to mjesto. Ab- dullah je sigumo estit ovjek i sigurno ne

mrzi kalifa, Bog mu ivot i mo protegao preko svih granica, ali je u

prirodi mjesta na kojem je on sjedio elja za ka-

lifovom au i znakom. Zato je on morao eljeti tu ast, ma koliko se

on kao oyjek i razmnna glava tome protivio. Svi mi znamo da je iza

jednog brda drugo, pa ipak idemo da pogledamo iza njega.)

Pomislivi da je Abdullah gladni lav, kalif se sjetio da treba nai i

tigra koji ve ima neto plijena tako da se ima za ta boriti i svoju

snagu uveati nadom da e uveati i plijen. Tako je naao horasanskog

namjesnika Abu Muslima i uputio ga na Abdullaha. Raunao je, valjda, da

e on biti mnogo mirniji kad se njih dvojica medusobno izgrizu, to je

dobar znak njegove vladarske mudrosti. Jaki namjesnici znae slaboga

kalifa i slabi namjesnici znae jakoga kalifa, ma kakav on po sebi bio.

Velika je drava jaka ejelina jedino onda kad su joj oblasti slabe pa

im ireba da se naslone jedna na drugu i da tako snagu dobiju od ejeline

koju sobom grade. Velika se gradevina pravi od malih i dobro

izlomljenih stijena, jer se velike gromade teko obraduju i loe se

uklapaju jedna s drugom.

Abu Muslim je pobijedio Abdullaha i on se od potptme propasti sklonio

ovamo, kod svog brata Sulejmana, to je vojniki mudro ma koliko se

nama ovdje ne dopadalo. Basra je dovoljno daleko i od Sirije, gje je

potaen, i od Horasana, gdje mu je neprijatelj. Izmedu Basre i Damaska

je Haimijja sa kalifovom vojskom koja Abu Muslima ne bi mogla mirno

propustiti niti bi on na nju smio udariti ovako iscrpljen borbom s

Abdullahom. Na kraju je mudro i to to se Abdullah od svog neprijatelja

23

sklanja u neposrednoj kalifovoj blizini, dajui time znak da kalifu

vjeruje i da se utie njemu i njegovoj zatiti pred svim

neprijateljima. Time zapravo govori da on kalifu nikada nije bio

neprijatelj, a ako mu nije neprijatelj, on nikada nije elio zauzeti

njegovo mjesto. Na kraju treba priznati i to da Abdullahu, dodue,

nita drugo nije ni ostalo,jer se nakon onakvog poraza

50 5I

moe skloniti ili kod kalifa ili na onaj svijet, ali je mudro da

najprije pokua ovdje, jer na ovom svijetu moramo ostati koliko moemo,

ma koliko znali daje onaj bolji.

Ne moram ti napominjati koliko smo se obradovali kad smo vidjeli

Abdullaha jer smo znali da e nas njegovo dolazak odvolrti od naih

ivota i da i nae glave dovodi u pitanje time to svoju sklanja u nau

blizinu. Istina, te su glave dole u pitanje im je kalif pomislio da

bi Abdullah elio na njegovo mjesto, ali bi ovjek ipak malo vie volio

da se nesrenik sloni malo dalje od njega. Tako je govorio Sulejman,

ali je moj gospodar Isa uporno ponavljao da svoje glave moemo sauvati

jedino ako kalifa ubijedimo da niko iz porodice vie ne eli njegovo

mjesto, ako je ikada elio.

"Kalif e ti odmah povjerovati da na sredinjem mjestu radije gleda

njega nego svog brata", govorio je moj gospodar Isa krijui da se ruga.

"Kalif svakome sve vjeruje, a tebi e ovo povjerovati `cak sa radou i

dah e izgubiti od zahvalnosti to si mu otkrio tako normalnu stvar.

Kalif i jeste ono to je, ba zato to svakome sve vjeruje i to je

zahvalan svima koji mu govore iste istine i normalne stvari." "Ali ta

da radimo?", pitao je Sulejman ne pristajui da primi poraenog

Abdullaha pod svoj krov i ponavljajui da poraeni donosi nesreu, a

nakon velikog poraza i neto gore. "Ti si, ovjee, neprijatelj jer si

brat neprijatelja", govorio je moj gospodar Isa. "Dok misli da mu tvoj

brat radi o glavi, kalif e tebi raditi o glavi ma ta ti inio i

mislio. Jedino to moe, to je da ubijedi kalifa u odanost svih nas

ili da izmoli milost za Abdullaha, a time i za nas ostale." Tako se

sve rijeilo.

Ne znam ta bih ti o svemu rekao. Istovremeno tni se ini da je Isa u

pravu i da se ja nikako ne bih mogao sloiti s njim. Istina je da nam

prijateljev brat nije prijatelj, a neprijateljev daleki rodakjeste nam

nepri

jatelj, ali mi se ini (ili se bar nadam) da je tako zbog jedne

ogranienosti naeg znanja i zbog slabosti naeg razuma koje bismo se

mogli osloboditi. Kad bi i u stvarnosti izvan ljudi bilo tako kako kae

moj gospodar Isa, kad bi i medu stvarima u svijetu vcze po suprotnosti

bile jae od onih po slinosti, kad bi se sve to je stvoreno jae

vezivalo po neprijateljstvu nego po prijateljstvu, onda bi svijet bio

pokrenut silom kojajc najslinija mrnji. A ako je mrnja ona sila koja

je porkenula svi_jet, jasno je da ga nije mogao stvorito Milosrdni Bog

jer u Jednome ne moe biti dijelova suprotstavljenih tako estoko da bi

iz njizhove suprotnosti proistekla mrnja. A ja zaista vjerujem, ja

moram vjerovati da je svijet stvorio jedan jedini Mitosrdni Bog i da ga

je pokrenuo u postojanje pomirujuom silom Ijubavi.

Svijet koji je pokrenula mrnja ne bi bio od Boga jer je Bog jedan, a u

okviru jedne ejeline nije mogua suprotnost koja je ravna mrnji. Osim

toga, taj svijet ne bi mogao postojati jer bi se njegovi dijelovi, ako

su medusobno povezani mrnjom, medusobno unitili. Mrnja pojaava

suprotnost izmedu dvije stvati do nepodnoljivosti, tako da jedna drugu

moraju unititi, ako su vezane jedna za drogu. Kao to od dvojice ljudi

koji se mtze jedan mora ubiti drugoga vidaju li se esto, tako bi u

svijetu koji bi bio pokrenut mrnjom mogla postojati samo jedna vrsta

24

stvari. To bi bio svijet sav od kamena i1i sav od zemlje, sav od vode

ili sav od vatre.

A na svijet je jedan i itav, to znai da ga je stvorio jedan Bog, i

u sebi je raznovrstan i lijepo uskladen, to znai da ga je stvorio

milosrdan Bog koji ga je pokrenuo llubavlju. Tako ja mislim i mogu

navesti mnogo dokaza, iako je dovoljan taj da Ijubav suprotnosti

uskladyje a ne unitava jednu od suprotstavljenih stvari, kao to

mrnja mora initi. Bog je dao stvari u parovima

52 g3

iji se dijelovi suprotstavljaju, ali se u ovom svijetu tc pr.

suprotnosti lijepo uskladuju tako da svi dijelovi slue ;' I

cjelini. Tako je dragi Bog dao vatru i vodu, i dao je

vazduh i hranu, a dao je jo sunce i mjesec, brijeg i

dolinu, vlagu i vrelinu. Uostalom, o svemu tome go- vorim u

jednom spisu na kojem ve radim i koji e l llll , dobiti uz jedno

od iduih pisama. Jo ne znam ta e I~j~l'I biti - moda adab a

moda e ispasti i pria, ali se nadam da e biti zanimljivo i od

koristi. lzmislio sam emira strae koji se zove Gazvan i slikara

kojije neviden majstor svog posla, ali je misao istinita i sve to

se medu njima dogada moe biti istinito. Ve bi bilo gotovo da me

Abdullahov dolazak nije pomeo i vezao za po- slove u kojima se ipak

dosta loe snalazim a koji mi il il I. smetaju da razmiljam i

piem. I i i U posljednjih'nekoliko dana morao sam napisati dugo

pismo u kojem kalifa ubjedujem da Abdullah nikad I ii nije ni pomislio

suprotstaviti se njegovoj vlasti. Ako je li l nekad tako izgledalo -

on je to samo provjeravao i dru- gima pokazivao kalifow mo i sjaj

njegove milosti. Su- a', lejman i moj gospodar lsa otili su kod

kalifa s tim pismom, s usrdnim molbama i s izrazima Abdullahove

pokomosti. Postigli su vie nego to smo se nadali, pa I je

juer Isa doao zabrinut preko svake mjere. Kalif se udi svemu to se

dogodilo, on nije ni u snu mogao sanjati da e Abu Muslim onako

bezumno napasti Ab- dullaha iz ista mira ("A jeste iz ista mira,

sami kaite je li iz ista mira", kae da je uzvikivao i

ponavljao kalif ne dolazei sebi od udenja), on e onog hora-

sanskoga nasilnika otro ukoriti i nikad vie nee do-

pustiti takvo neto... On bi iz ovih stopa krenuo i da ga

kazni, ali jo uvijek nema dovoljno sile za takav poduhvat, on bi

Abdullaha vratio za namjesnika u Siriju, ali bi neprijatelji mogli to

shvatiti kao podrugivanje jer kakav namjesnik Abdullah moe biti

nakon poraza ka- II I 54

kav jc pretrpio - bez vojske, bez pobjede, bez slave koju je imao i

koju namjesnici moraju imati. Poslao bi on njega, evo sad bi ga poslao,

ali Abdullah nema kome i nema na osnovu ega biti namjesnik.

Ono to su od njega traili, kalif im je dao bez razmiljanja i ak

nije dopustio da se to nazove