1

FAKULTET STROJARSTVA I BRODOGRADNJE ZAGREB

SEMINARSKI RAD IZ KOLEGIJA JEDRILICE I ZMAJEVI

OPĆA JEDRILIČARSKA METEOROLOGIJA

VUK JOSIP 35973034

Zagreb, 2002.

2

Fizičke osobine atmosfere 3

Jedriličarska meteorologija 3 Meteorološki elementi i pojave 4 Vjetar na površini zemlje i u slobodnoj atmosferi 4 Mlazna struja 5 Vlažnost zraka 5 Kondenzacija i sublimacija vodene pare u atmosferi 5 Vertikalna kretanja zraka 6 Termička konvekcija (termički stup, termika) 6

Ulazak u termiku 7

Centriranje termike 8 1. Centriranje prema najslabijim dizanjima 8 2. Centriranje prema najjačem dizanju 9 3. Centriranje promjenom pravca kruženja 9 4. Centriranje promjenom nagiba 10

Oblaci 11 Klasifikacija oblaka 11 Visoki oblaci ili oblaci gornjeg kata 11 Srednji oblaci ili oblaci srednjeg kata 12 Niski oblaci ili oblaci donjeg kata 12 Oblaci vertikalnog razvoja 12 Orografski oblaci 13

Evolucija oblaka vertikalnog razvoja 13

Utjecaj meteoroloških elemenata na jedrenje 17 Utjecaj meteoroloških pojava na jedrenje 17

3

OPĆA JEDRILIČARSKA METEOROLOGIJA Zrak (uzduh) je plinovita smjesa sastavljena iz stalnih i promjenjivih čestica plina, kemijskih elemenata i raznih krutih organskih i anorganskih dodataka, koji sačinjavaju plinoviti omotač oko Zemlje. Razlika između stalnih i promjenjivih sastojaka plina u smjesi zraka, kao i dodataka je u tome što su stalni plinovi postojani u svojim međusobnim razmjerima, dok su nepostojani plinovi i dodatci promjenjivi u prostoru i vremenu.

Fizičke osobine atmosfere Ako iz stalnih sastavnih čestica zraka apstrahiramo čestice vodene pare, tada se takav zrak u meteorologiji naziva homogenom smjesom, tj. suhim zrakom. Suhi zrak je sastavljen od dušika (78.08 %), kisika (20.95 %), argona (0.93 %), ugljičnog dioksida (0.03 %) i drugih plinova u tragovima. Ako smjesi suhog zraka dodamo vodenu paru, tada se takav uzduh naziva vlažnim. Vodena para neprestano mijenja svoj oblik: od plinovitog, ka tekućem, pa do krutog, i znatno utječe na uvijete letenja. Vertikalna podjela atmosfere

Atmosfera nema oštru gornju granicu i taj se podatak razlikuje od izvora do izvora. Najniži sloj je troposfera (do visine 11 km iznad ekvatora, 18 km iznad polova). U ovom sloju nalazi se 3/4 ukupne mase atmosfere, gotovo cjelokupna količina vodene pare, dolazi do pojave padalina, horizontalnih i vertikalnih strujanja zraka, itd. Važna karakteristika troposfere je opadanje temperature približno 6.5 K na 1000 metara. Sa stajališta zrakoplovstava, a naročito zmajara i jedriličara, ovo je najvažniji sloj atmosfere. Sljedeći sloj je stratosfera (35 ~ 40 km), mezosfera (~ 80 km), termosfera (100 ~800 km), egzosfera (više od 800 km). Granice ovih slojeva nisu oštre i područja između dobivaju sufiks pauza. Atmosfera čije je stanje unaprijed zadano (tlak, temperatura, gustoća, itd) naziva se standardna atmosfera (definirana prema ICAO). Treba imati na umu da stvarna atmosfera može odstupati od standardne (što je često i slučaj).

Jedriličarska meteorologija Jedriličarska meteorologija kao samostalna grana zrakoplovne meteorologije proučava vrijeme i njegove prostorno-vremenske promjene putem termodinamičkih zakona, a sa ciljem utvrđivanja prostorne strukture i intenziteta vertikalnih kretanja i zračnih strujanja,

4

strukturne veličine i evolucije oblaka vertikalnog razvoja i utjecaja podloge kao izvora topline, kao i druge meteorološke veličine važne za rad jedriličara. Ucrtne karte, karte vremena nazivamo sinoptičkim kartama. One se dobivaju na temelju podataka dobivenih mjerenjima sa zemlje, zraka i iz svemira.

Meteorološki elementi i pojave U meteorološke elemente spadaju one veličine koje se mogu iskazati jednim mjernim brojem (sklari), kao što su: temperatura zraka, atmosferski pritisak, vlažnost, itd. Meteorološke pojave su određene manifestacije u atmosferi, koje se pojavljuju pri određenim atmosferskim procesima, a iskazuju se većim brojem pokazatelja (vremenom trajanja, intenzitetom, strukturnim veličinama, neke i smjerom, itd.).

Vjetar na površini zemlje i u slobodnoj atmosferi Vjetar je horizontalno ili približno horizontalno relativno kretanje zraka u odnosu na površinu zemlje. Nastaje uglavnom zbog nejednolikog zagrijavanja atmosfere. Vjetar je vektorska veličina koja se određuje pravcem, smjerom i intenzitetom. Vjetar (pravac, smjer, brzina i jačina) u nekoj točki neposredno ovisi od vrijednosti atmosferskog tlaka u istoj točki , kao i o vrijednosti tlaka u njenoj okolini. Ova zavisnost izražava se silom barskog gradijenta ili gradijentnom silom (G). Pored gradijentne sile na česticu zraka u kretanju djeluju i druge sile, kao što su: Corliolisova sila (A), sila trenja (R) i cetrifugalna sila (C).

Raspored sila koje djeluju na kretanje pokretne zračne čestice pri krivolinijskim izobarama,

odnosno izohipsama: a- ciklona; b - anticiklona

5

Prostorno-vremenske promjene vjetra, u prvom redu, uvjetovane su općom cirkulacijom zraka, tj. atmosferskim poremećajima i njihovim vremenskim promjenama, kao i izgledom podloge iznad koje pušu. U odnosu na veličinu teritorije iznad koje pušu, vjetrovi se dijele na: lokalni ili mjesne, regionalne i vjetrove opće cirkulacije, a u odnosu na njihovo trajanje na: periodične, prevladavajuće i stalne.

Mlazna struja Mlaznom strujom nazivamo relativno usku zonu sa veoma jakim vjetrovima u gornjoj troposferi i doljnjoj stratosferi, obično na visinama u blizini tropopauze. Karakterizira ih duljina od nekoliko tisuća kilometara. Polje brzine vjetra niz tok mlazne struje nije jednoliko već se karakterizira ćelijastom strukturom (zone jakih vjetrova koje su međusobno odvojene zonama sa slabijim vjetrovima). Linija koja povezuje točke sa maksimalnom brzinom vjetra duž mlazne struje naziva se os mlazne struje. U njenoj neposrednoj okolini javlja se jaka turbulencija.

Vlažnost zraka Vodena para je jedan od promjenjivih sastojaka zraka koji znatno utječe na uvijete pod kojima se odvija let. Vodena para se u atmosferu prenosi isparavanjem. Što je temperatura zraka veća, on će moći primiti više vodene pare (tlak zasićenja). Neke veličine zraka koji sadrži vodenu paru: odnos smjesa, specifična vlažnost, apsolutna vlažnost, napon ili tlak vodene pare, relativna vlažnost, deficit zasićenosti, itd.

Kondenzacija i sublimacija vodene pare u atmosferi Proces kondenzacije (vodena para u atmosferi se pretvara u tekuće ili kruto stanje), odnosno sublimacije uvjetovan je prezasićenim stanjem zraka vodenom parom, a javlja se kad se zrak zasićen vodenom parom hladi pri konstantnom tlaku, ili kada se pri stalnoj temperaturi zasićenom zraku povećava tlak, ili kada se tlak i temperatura ne mijenjaju, dok se vodena para u zraku povećava.

Vertikalni profil vjetra u prizemnoj mlaznoj struji u Zagrebu 4.2. 1996.

6

Vertikalna kretanja zraka Za razliku od horizintalnih kretanja, premještanja čestica zraka, koje nazivamo vjetrom, premještanje čestica zraka u vertikalnom pravcu nazivamo vertikalnim kretanjem ili vertikalnim strujanjem zraka. Razlikujemo vertikalna uređena kretanja, termičku i dinamičku konvekciju i valna kretanja.

Uređena vertikalna kretanja uvjetovana su odstupanjem stvarnog vjetra od geostrofskog (pravac geostrofskog vjetra poklapa se sa pravcem izobara izohipsi) zbog promjene polja tlaka.

Dinamička konvekcija ili dinamička turbulencija uvjetovana je mehaničkim djelovanjem podloge na zrak u pokretu ili velikim promjenama vjetra sa visinom.

Valno kretanje u atmosferi se uglavnom javlja na granici inverznog sloja, i to zbog skoka u gustoći i nejednakog kretanja zraka. Niži, hladniji zrak veće gustoće, kreće se u jednom smijeru, a topliji zrak manje gustoće, u drugom smijeru. Zbog toga se , slično kao i na površini mora , javlja granična površina između dvije sredine.

Termička konvekcija (termički stup, termika) Pedesetih godina prošlog stoljeća pojam termike je bio "jasan" svakom jedriličaru. No, nikome od njih, pa čak ni profesionalnim meteorolozima, nije bilo "jasno" kako ona doista izgleda. Njen stvarni oblik još uvijek nam ostaje tajna. Dok je slobodno letenje bilo ograničeno na letenje jedrilicama,"opipavanje" termike je navelo ljude da o njoj stvore sliku kao o "stupu" toplog zraka koji se diže unutar "cijevi" hladnog zraka koji se spušta. To nije u potpunosti točno: letna svojstva jedrilica su naprosto filtrirala samo jedan dio slike o termici. Pojavom nove vrste letjelica - slobodnoletećih zmajeva, jedrenje je šezdesetih godina prošlog stoljeća prešlo na manju - "mikro" skalu letenja. Brzine zmajeva su bile manje nego jedrilica, a letne mase su postale krajnje malih iznosa. Zmajari su bili u mogućnosti "opipati" finiji dio slike termike. Današnja predstava o

termici je dana na Sl.1. Pri tlu se u određenom trenutku počinju odvajati baloni toplog

7

zraka (uvjetovani nejednolikim zagrijavanjem od površine tla) koji se tijekom svog uzdizanja spajaju u sve veće balone, dok na nekoj visini to ne počne ličiti na krumpiroliki stup. U prizemlju su vertikalne brzine balona male, manje od 1 m/s, no s povećavanjem visine i povezivanjem u veće, njihova brzina raste. Kada baloni, ili na toj visini "stup", prijeđu nivo kondenzacije, postaju vidljivi, a taj vidljivi dio nazivamo oblak. Najčešće je to kumulus ili stratokumulus. S vanjske strane se pak spuštaju baloni ohlađenog zraka.... Strujanje toplijeg zraka od nižih ka većim visinama naziva se vertikalno uzlazno kretanje ili ascedentno strujanje, a strujanje hladnijeg zraka sa većih na manje visine naziva se vertikalno silazno kretanje ili descentno strujanje. Termička konvekcija tj. termika je vrlo važna prirodna pojava (ne i jedina) koja omogućava let zmajeva i jedrilica. Zato će tehnika leta uz pomoć termike biti objašnjena nešto temeljitije. Bez obzira što je sama termika još uvijek dobrim dijelom misterija, iskustveno su utvrđena neka pravila jedrenja u njoj.

Ulazak u termiku Ulazak u termički stup može biti ili putanjom koja vodi kroz središte, Sl.1 ili putanjom koja je tetiva idealiziranog kružnog ruba termike, Sl.2. Pri samom ulasku u termiku javlja se pitanje: na koju stranu okrenuti. Odabir strane zaokreta u prvom slučaju je stvar pilotove navike i afiniteta koji zaokret mu više odgovara. Centriranje u tom slučaju više nije neki problem.

Međutim, kod ulaska po tetivi idealiziranog kružnog ruba termike (Sl.2), odabir smjera zaokreta je od ključne važnosti jer okret u krivu stranu može značiti ispadanje iz polja dizanja. Kako je zmaj vrlo laka letjelica relativno velikog raspona krila, sama termika nam često daje odgovor na pitanje u koju stranu zaokrenuti. Krilo koje se nalazi prema centru termike se nalazi u polju jačeg dizanja od onog na suprotnoj strani. To će rezultirati dizanjem unutrašnjeg krila i skretanjem zmaja od centra termike. Odgovor se nameće sam po sebi: treba skrenuti u suprotnu stranu od one u koju nas gura termika. Ovo "izbacivnje"iz termike može biti toliko silovito da je gotovo nemoguće parirati i skrenuti zmaj prema centru. U tom slučaju je možda bolje napraviti zaokret od 360o te ponovno ući u termiku. Ovaj manevar ima nezgodnu stranu što ćemo najvjerojatnije proći kroz područje nisponog strujanja.

8

Najsloženiji dio, centriranje termike, započinje tek sada. Tu se vidi vještina pilota jedriličara i zmajara. Koji od navedenih načina centriranja će pilot odabrati, ovisi o njegovoj uvježbanosti, navici i trenutnoj situaciji.

Centriranje termike

1. Centriranje prema najslabijim dizanjima

Tijekom prvog kruga u termici pilot svo vrijeme prati veličinu dizanja. Uočavanjem nekog orijentira na horizontu zapamti na kojem dijelu kruga je dizanje bilo najslabije (Sl.3). U drugom krugu provjeri je li najslabije dizanje na istom mjestu, te ako je, zaokrene za idućih 60o nakon čega idućih 1-2 sekunde leti pravocrtno. Nakon toga opet prijeđe u kruženje. Na taj način pilot zapravo translatira svoje kruženje u područje najboljeg dizanja.

9

2. Centriranje prema najjačem dizanju Ako pilot u prvom krugu utvrdi kako je veći dio bio u području propadanja, a tek mali dio u području dizanja, najlakše je centrirati termiku prema najvećem dizanju (Sl.4). Nakon što je pilot prema orjentiru utvrdio mjesto najjačeg dizanja, prelazi u naredni krug, te na oko 120o prije dolaska na taj orjentir prelazi u pravocrtni let u trajanju 1-2 sekunde. Tada nastavlja s kruženjem.

3. Centriranje promjenom pravca kruženja Ova metoda je namjenjena iskusnim jedriličarima. U biti je vrlo jednostavna. Ako veći dio kruženja pilot provede u propadanju, tada u momentu najjačeg dizanja jednostavno promijeni smjer (Sl.5). Trenutak promjene smjera određuje se na temelju iskustva, a greška može imati za posljedicu ispadanje i gubitak termike. No, ispravno izveden manevar daje najbolji efekt od svih ostalih metoda.

10

4. Centriranje promjenom nagiba Ovo je najjednostavniji i najčešće korišten način centriranja termike. Svaki puta kad pilot osjeti povećanje penjanja, malo smanji nagib zmaja (poveća radius zaokreta), te sa smanjenim nagibom leti 1-2 sekunde nakon čega nastavlja s kruženjem. Takvo "popravljanje" se može ponoviti uzastopno nekoliko puta. Centriranje promjenom nagiba je vrlo pogodno kod jako nakošenih termika ili u slučaju jakog vjetra koji zmaja može "otpuhati" iz termike. Tada kod svakog zaokreta u vjetar, malo smanjimo nagib te sa smanjenim nagibom 1-2 sekunde letimo u vjetar.

11

Oblaci Oblak je vidljivi skup sićušnih čestica tekuće vode ili kristala leda, ili oboje istovremeno, koji lebde u atmosferi, a formiraju se procesom sublimacije ili kondenzacije. Oblak može sadržavati čestice tekuće vode ili leda većih razmjera, kao i druge čestice (dim, prašina, itd.).

Klasifikacija oblaka Po međunarodnoj klasifikacijioblaci se dijele: - po vanjskom obliku (morfolološka klasifikacija); - po visini (katovima) na kojoj se nalaze - po načinu postanka

Klasifikacija oblaka po rodovima

Klasifikacija oblaka po visinama-katovima

Predjeli Visina ili kat polarni umjereni tropski Visoki ili gornji 3-8 km 5-13 km 6-18 km Srednji 2-4 km 2-7 km 2-8 km Niski ili donji od površine zemlje do 2 km Po načinu postanka oblaci se dijele na stabilne i nestabilne, prema tome da li se stvaraju u stabilnoj ili nestabilnoj zračnoj masi. U stabline i slabolabilne oblake spadaju: stratus, stratokumulus, altostratus (neki), cirostratus i cirokumulus. Oblaci koji se pretežno stvaraju pri adijabatskom širenju i hlađenju zračnih masa obično su nestabilni. U ove oblake spadaju: kumulusi, kumulonimbusi i altokumulusi (neki).

Visoki oblaci ili oblaci gornjeg kata Cirus - razdvojeni oblaci u obliku bijelih i nježnih pramenova, ili uskih pruga. Imaju vlaknasti izgled. Javljaju se na visinama od 8 do 10 km, a debljina im je od 100 do 500 m. Cirokumulusi - navlaka ili tanak sloj bijelih oblaka koji nemaju sijenke. Nalaze se na visinama od 6 do 8 km, debljina im ne prelazi više od 200 do 400 m. Cirostratus - prozračan i bjeličasti oblačni veo vlaknastog izgleda. Visina: 6 do 7 km, gornja granica ponekad doseže i 12 km.

12

Srednji oblaci ili oblaci srednjeg kata Altokumulus - navlaka ili sloj bijelih ili sivih oblaka. Visina: 3 do 5 km, debljina: nekoliko stotina metara. Altostratus - sivkasta ili bjeličasta navlaka ili izbrazdan oblačni sloj vlaknastog ili ujednačenog izgleda koji potpuno ili djelomično prekriva nebo. Visina: 4 do 5 km. Nimbostartus - sivi oblačni sloj, često taman, čiji je izgled nejasan zbog više ili manje neprekidane kiše ili snjega. Donja granica: 50 do 200 metara, gornja 2 do 9 km.

Niski oblaci ili oblaci donjeg kata Stratokumulus - navlaka ili sloj sivih i/ili bjeličastih oblaka, u kojem uvijek ima tamnih dijelova. Visina: manje od 2 km. Stratus - oblačan sloj obično sive boje iz kojeg mogu padati sipeća kiša, ledene prizmice ili zrnasti snjeg.

Oblaci vertikalnog razvoja Kumulus - razdvojeni oblaci ublavnom gusti i jasno ocrtanih oboda, koji se razvijaju vertikalno u obliku zaobljenih vrškova, kupola ili tornjeva. Kumulonimbus - gusti i snažni oblak, sa znatnim vertikalnim prostiranjem u obliku planine.

13

Orografski oblaci Nad planinskim predjelima često se pojavljuju i oblaci uzrokovani planinskim preprekama, koje nazivamo orografskim oblacima. Oni se mogu formirati u zračnoj struji koja prelazi preko brda ili planine. Najčešći orografski oblaci pripadaju rodovima altokumulusa, stratokumulusa i kumulusa. Na strani padine u zavjetrini u pojedim slučajevima valna struja praćena je stacionarnim vrtlozima sa horizontalnom osi velikih razmjera, u čijim gornjim djelovima se mogu pojaviti oblaci u obliku valjaka. Ove oblake nazivamo zavjetrenim vrtložnim oblacima ili rotornim oblacima ("rotori").

Evolucija oblaka vertikalnog razvoja

Svaki pilot zmaja, procjenjujući najpovoljniji trenutak za polijetanje, svakako će odabrati trenutak pojave oblaka kumulus humilis. Male bijele krpice na nebu označavaju mjesta gdje dolazi do kondenzacije vodene pare uzdizane pri tlu zagrijanim, a sada ekspanzijom ohlađenim zrakom. Ovakvo dizanje pri tlu zagrijanog, a time i razrijeđenog odnosno olakšanog zraka naziva se termika. Dizanjem takvog zraka u više slojeve zbog pada tlaka dolazi do njegovog širenja, a time i do hlađenja (plinska jednadžba). Ako u tom volumenu zraka ima vodene pare, na određenoj visini, kada se ostvare fizikalni uvijeti (nivo kondenzacije) dolazi do njene kondenzacije. Kondenzacijom vodene pare oslobađa se

14

dodatna količina topline (latentna toplina) koja je do tada bila zarobljena u vodenoj pari kao energetski višem agregatnom stanju, što dodatno pojačava dizanje. To je prva faza razvoja lijepog bijelog grudastog kumulusa, oblaka lijepog vremena, i prva faza razvoja kumulonimbusa.

Nastavkom procesa uzdizanja toplog zraka, kumulus humilis raste i postaje prepoznatljivi grudasti oblak lijepog vremena: kumulus mediokris. Ako je dizanje zraka intenzivno, njegova baza će biti ravna ("odrezana"), a rubovi oštro izraženi. Potrebno je 10 do 15 minuta da se kumulus razvije iz stanja humilis u stanje mediokris. Ispod njega su idealni uvjeti za let. Dizanja ispod kumulusa mediokrisa mogu biti 2 do 6 m/s, a pri vrhu doseže 10 m/s. Ako je dizanje veće od 6 m/s, valja smanjiti visinu i maknuti se značajno ispod ruba baze. Naime, pri dizanjima 3-5 m/s lako se može desiti da se nenadno nađete u sivilu baze kumulusa. Nije preporučljivo zadržavanje u oblaku jer već nakon 30tak sekundi gubite osjećaj za orjentaciju, ne samo po horizontali već i po vertikali. Savjet : ako vas kumulus već usiše, potegnite bazu trokuta do koljena...

Dizanjem zagrijanog zraka, te kondenzacijom vodene pare čime se oslobađa dodatna energija, kumulus raste uspostavljajući vertikalno kruženje zraka: na njegovoj prednjoj, osunčanoj strani postoji jako dizanje, dok na stražnjoj strani, te ispred njega i na bočnim stranama postoji silazno strujanje. Kada prilazite kumulusu, prije nego što dođete ispod same baze osjetiti će te jače propadanje, nakon čega slijedi usko područje bez dizanja a potom ulazite u jaku struju dizanja. Granica područja dizanja može biti toliko oštra da ako unj uđete samo jednim krilom biti će te izbačeni. Ova sitacija je nezgodna za pilote

15

paraglidera jer im smota jedan kraj krila. Tada valja ili uložiti napor i fizički savladati uzlaznu struju, odnosno, napraviti zaokret u suprotnu stranu od koje ste izbačeni, te ući u područje dizanja, ili pustiti neka zmaj sam napravi krug od 360 stupnjeva te u dizanje ući sa zadnje strane. Kada jednom uđete u područje dizanja, treba "napipati" veličinu područja dizanja, te odabrati područje čija brzina dizanja vam najviše odgovara. Imajte na umu da se kumulus redovto pomiče, i to u smjeru puhanja vjetra, pa se i vi morate tako pomicati kako ne biste završili u stražnjem području gdje su nispona strujanja.

Zadnji stadij kumulusa je kumulus kongestus. Njegova debljina može biti 5 do 7 kilometara. Količina oslobođene energije je toliko velika da se valja udaljiti od njega. Zbivanja ispod njega su burna, turbulencije su više nego neugodne, upravljanje zmajem je gotovo nemoguće. Brzina dizanja ispod kumulusa kongestusa je 4 do 8 m/s, pri vrhu 10 do 15 m/s. Naravno, odstupanja su moguća.

U krajnjoj fazi, iz kumulusa kongestusa može padati kiša ili čak i kratkotrajan pljusak. Ako ste već u zraku, preporučljivo je znatno se maknuti od ovakvog oblaka, posebice što će te vjerojatno na dostupnoj i sigurnoj udaljenosti naći nove humilise. Od humilisa do završne faze kongestusa treba prosječno 20 do 30 minuta, ovisno o stabilnosti atmosfere. Naravno, kako je u prirodi sve prirodno, tako su i tu moguća znatna odstupanja. Isto tako, svaki humilis ne mora postati mediokris, niti kongestus. Na čemu će se završiti razvoj kumulusa, ovisi o mnogo faktora: vertikalnom temperaturnom gradijentu (iznos promjene temperature s visinom), relativnoj vlazi, stabilnosti atmosfere, podlozi iznad koje se razvijaju......

16

Mamatus je znak vrlo velike nestabilnosti i sva je prilika da kumulus više nije kumulus, već nešto mnogo, opasnije....

...kumulonimbusi.

17

Utjecaj meteoroloških elemenata na jedrenje 1) utjecaj temperature

TTTgVz

−⋅=

'.

zV.

- ubrzanje g - ubrzanje Zemljine sile teže T’- temperatura zraka koji se podiže ili spušta T - temperatura okolnog zraka tj.:

Thg

TTTgV a

zγγ −

⋅+−

⋅='.

'

0T - temperatura čestice zraka pri površini tla

0T - temperatura okolnog zraka pri površini tla γ - stvarni vertikalni gradijent temperature

aγ - adijabatski gradijent temperature h- visina na kojoj je temperatura čestice i okolnog zraka T' i T, odnosno visina na koju se digla čestica zraka 2) utjecaj atmosferskog tlaka: - neposredan utjecaj: tlak sa visinom opada brže u hladnom, a sporije u toplom zraku - posredan utjecaj: karakter vremena ovisi o polju tlaka 3) utjecaj gustoće - potreban za poznavanje podataka o zračnoj brzini letjelice, aerodinamičkoj sili, itd.

Utjecaj meteoroloških pojava na jedrenje Mogućnost jedrenja ovisi značajno o meteorološkim pojavama, jer ga neke od njih potpomažu, a neke ometaju ili potpuno omogućavaju. Slojeviti oblaci negativno utječu na jedrenje, a kad oni pripadaju niskim i srednjim oblacima, znatno ga ometaju ili potpuno onemogućavaju. Oblaci vertikalnog razvoja pozitivno djeluju na jedrenje. Oni pilotu omogućuju lako pronalaženje termičkih stupova, a pri jače razvijenim oblacima postizanje većih visina. Kumulus kongestus koji naglo prelazi u kumulonimbus negativno utječe na jedrenje. U tom slučaju jedrilica može biti zahvaćena vertikalnim strujanjem velikog intenziteta. Pri velikim brzinama koje može izazvati ovakovo strujanje jedrilica je izložena velikim opterećenjima i naprezanjima, pa može doći i do loma. Zbog velike promjene u visini jedrenja može doći i do zaleđivanja, koje negativno utječe na aerodinamičke osobine i otežava upravljanje. Ostale pojave koje treba uzeti u obzir: -vjetar - izrazito jak vjetar promjenjivog smjera može otežavati letenje -turbulencija - u većini slučajeva pozitivno utječe na jedrenje. U principu turbulencija predstavlja motornu - pokretačku snagu. Turbulencija može imati i negativni efekt u slučaju horizontalnog leta - planiranja. Ostali utjecajni faktori su: magla, padaline, zaleđivanje, itd.

18

LITERATURA: 1. Internet adresa: http://public.srce.hr/ak_zagreb/ 2. Etkin, B. "Dynamics of Atmosferic Flight, John Wiley & Sons, Inc. New York, 1972. 3. Grupa autora, Vazduhoplovno jedriličarstvo 1, Beograd