Siniša Posarić

JEDNA BISERA

Kad god ugledam kakvo poznato lice na ulici, sine mi u mislima životna priča. Tu sam osobu

jednom davno upoznao i možda zaboravio, ali taj susret je poput – otvaranja knjige! Da, sve

ispočetka… Gdje sam ono stao?… Kadikad se bojim svoga pamćenja; treba li mi to uopće i što ću s

tim silnim poznavanjem osobne prošlosti. Priznajem, strah me je sutrašnjice s obzirom na stanje

sadašnjosti. I svaki trenutak koji me tjera u tjeskobu prijeti da će potrajati. Zamislite, jedan jedini

trenutak za čitavu vječnost ostaje urezan u sjećanje! A tako je mnogo trenutaka u prosječnu

ljudskom životu; nije važno jesu li lijepi ili ne, ti trenutci su život u cjelini i stvaraju kadikad

nezaboravne priče. Neka bude još jedna priča.

Pred malo vremena žurio sam se na posao i na jednome stubištu između dvije petokatnice

ugledam ženu koju sam odmah prepoznao mada je prošlo čak četiri desetljeća od našeg

upoznavanja. Bila je to poznanica iz mog djetinjstva – Bisera I. Zapravo, koju godinu ranije vidio

sam je u mjesnom odboru, ali nisam se odmah sjetio njezina imena. No, ovoga puta odlučio sam se

javiti; ubrzam korak i sustignem je. Kratko me je pogledala… Da, godine su učinile svoje na

njezinu nekoć nježnu djevojačkom licu. Onodobno Bisera I. bila je srednjoškolka, a ja dječak od

kakvih dvanaestak godina. Razlika od pet godina između Bisere i mene bila je ogromna. Bože moj,

hoću li jednoga dana imati takvu djevojku? E, baš takvu ću tražiti…

Biseru I. sve manje sam viđao i odjednom je nestala iz mog života. Sjetio bih se ponekad

njezina osmijeha, srdačna pogleda, tiha i nježna glasa, pa i njezina djevojačkog mirisa koji mi je

zauvijek ostao tajanstven. Što sam zapravo želio od nje? Kadikad sam se pitao zašto je ne bih izveo

na ples, možda u kino ili barem u "luna-park". Nisam smogao snage predložiti joj takvo što. Možda

sam ipak bio suzdržan zbog razlike u godinama; starija je od mene i kako bih…? Pomišljao sam,

1

vjerojatno ima dečka s kojim je u ozbiljnoj vezi; mogao bih ispasti smiješan… Tako je Bisera I.

nestala iz mog života – do danas.

– Tako mnogo vremena je prošlo, Bisera. – rekao sam. – Sjećaš li se?

– Ne znam…

Zastala je, uzdahnula i pokušala se je prisjetiti gdje bi me mogla "smjestiti".

– Sjećaš li se Slavice, Graciele,…

– Da, sjećam se njih dvije.

– Nebojše, Foxa?…

Pobjegao joj je jedva vidljiv osmijeh iznenađenja. Počeo sam nabrajati imena zajedničkih

poznanika, a ona me je sa zanimanjem promatrala. Biserin pogled… Najčešće sam volio biti u

njezinu društvu i ona me je prihvatila. Zapravo, opčinjavao me je njezin osmijeh i kad god bi se

osmjehnula, gledao sam je s neobičnom radošću. Da, baš neobičnom radošću, jer ona je tu, pored

mene i ne će nikamo otići. Čekao sam je pred kućom gdje stanuje, a kad bi izišla, pratio bih je dio

puta, tobože kao da idemo istim putom. Želio sam znati što misli o koječemu, a onda sam ustanovio

da ne voli nogomet! Pa dobro, ipak je djevojka, ima drukčije poglede, moram se prilagoditi…

– Sjećam se, da. – odgovorila je mirno. – Slavicu sam neki dan susrela, išle smo na kavu. A

Nebojša, to je onaj doktor, zar ne?

– Da, liječnik sportske medicine… – ispravim je te nastavim ubrzano. – Graciela se je

rastavila od muža, Foxa više ne viđam…

– I što je sa Gracielom, viđaš li je?

– Ne znam gdje je. Dobro, jesi li se sjetila mene?

– Trebat će mi malo vremena. – odmahnula je glavom i za trenutak sklopila oči. – A ti si…

– S…..

– Tako. Možda ću se sjetiti.

– Nadam se.

– Oprosti.

2

Osjećao sam nekakvu nelagodu shvativši da sam za nju običan neznanac koji slučajno pamti

sve o njoj. Na primjer, njezin je otac bio „oficir“ JNA, a mati prodavačica u kiosku. Pukovnik I. bio

je visok čovjek koji valjda nikada sa sebe nije skidao vojničku odoru. Ispočetka sam se osjećao

nelagodno u blizini otca „oficira“, za razliku od Biserine mame kojoj je uvijek na licu titrao srdačan

osmijeh. S vremenom sam ustanovio da je Biserin otac sasvim običan čovjek koji se znade i

osmjehnuti. Razgovarao je sa mnom kao da sam odrastao mladić. Kasnije smo se uvijek srdačno

pozdravljali pri našim susretima. Zatim sam kupovao cigarete gdjegod je Biserina mama radila.

Kratko bismo pritom razgovarali i uvijek sam je zamolio da pozdravi Biseru, a njezina mati se je

samo zagonetno osmjehnula. Ti pozdravi bili su nekakva moja obveza.

– Pred malo vremena vidio sam te u mjesnome odboru, – nastavim razgovor. – ali nisam bio

siguran jesi li to bila ti; javio bih se.

– Nikada nisam bila u mjesnom odboru.

– Ali vidio sam te.

– Ne, ne…

– U redu, možda si navratila kod tajnice zbog predstojećih izbora.

– Da, možda sam zbog toga bila. Ne sjećam se toga; nije mi bilo važno.

– U redu je. Kako su tvoji; mama, tata?

– Mama je u mirovini, a tata je umro prije deset godina.

– Žao mi je. On je bio, čini mi se, zastavnik?

– Ne, pukovnik.

– Uh, tako daleko je dogurao. Bio je dobar čovjek.

– Da, bio je. Kad je počelo sve ono devedesetih, kao da više nije bio nitko i ništa. Sve se je

odvijalo brzo, a on je već nakupio godine života i otišao u mirovinu…

– A ti?

– Ništa. Radila sam u "Jugobanci" koja je u ono vrijeme zatvorena, postali smo druga banka, a

onda je i to propalo… A ti?

3

– I ja sam ostao bez posla krajem devedesetih nakon stečaja tvrtke. Ostao sam bez plaće,

otpremnine, bez ičega… Bolje da ti ne pričam što sam doživio. Možda drugi puta. Radiš li gdje?

– Od tada ne radim, malo više posvetila sam se obitelji; mužu i djeci… Ponekad idem do

mame, bolesna je, osamljenički živi, često je nervozna, ponekad plače… Što ćemo, takav je život…

– Nakupila je prilično godina, ha?

– Da. Valjda tako mora biti… – okrene se prema ulazu u zgradu. – Tu stanujem, moram ići,

čekaju me doma.

– I ja se žurim. Ali nadam se da ćemo se ponovno vidjeti, možemo otići na kavu,

razgovarati…

Bisera je lagano slegnula ramenima, a na lice joj je pobjegao tobože pristojan osmijeh kojega

bih sada, kad se sjetim toga, najozbiljnije mogao opisati umornim. Razišli smo se uz pozdrav.

Zaista, ona se mene uopće ne sjeća i ne vidi nikakav ozbiljan razlog za naš ponovni susret…

A taj umoran osmijeh, što je to značilo? Vjerojatno brisanje susreta koje će uslijediti nakon našega

rastanka. Bit ću doslovno izbrisan već prvim korakom na stubište petokatnice u kojoj stanuje.

Osjećao sam se uistinu blesavo; ubrzam korak kako bih čim prije nestao iza zavoja. Nismo čak niti

razmijenili brojeve mobilnika. Nekakva iznenadna tuga navrla je u moje misli. Kako je sve, baš sve

mogla zaboraviti? Danas, eto, sredovječna žena, bivša bankovna službenica koja je savršeno,

možebitno i bez imalo osjećaja, građanima obračunavala kamate, iznose kredita i druge naknade,

Bisera I. uspješno je izbrisala svoje sjećanje. A moja nenadana tuga pretvorila se je u ljutnju,

zamalo u bijes.

Ubrzao sam hod. K vragu, samo sam želio razmijeniti davna sjećanja s njom, očekivao sam

njezin srdačan osmijeh i možebitno neobvezujući ponovni susret. No, namjesto one nekoć drage

djevojke lijepog imena, u moje misli uselila se je umorna i hladna žena koja nije čak niti trepnula

kad sam joj dozvao ime. Sućutno pomislim da se je kao bankovna službenica mnogima zamjerila,

pa… Ne, ne, nije to, ne može biti! Ona je zapravo dio svoje prošlosti zauvijek izbrisala poput

prašine sa namještaja.

4

Jedan moj znanac izrekao je prilično važno da su sjećanja na davno svršeno vrijeme, zapravo,

stanje bolesti!? Dakle, ja sam valjda bolestan jer se koječega sjećam? O, tako se osjećam

osamljenim…

Bojim se da ću na posljetku ostati sam u osobnim sjećanjima, ali taj strah pokušavam odagnati

upravo prisjećanjima na ono davno svršeno vrijeme okrunjeno ljepotom mladosti, pače i djetinjstva.

Je li sve moglo proteći drukčije – ljepše i bolje? No, kadikad osjećam zadovoljstvo zbog svojih

sjećanja, sretan sam poput malena djeteta kojemu se, dok bezbrižno prelistava šarenu slikovnicu,

otvara čitav svijet.

Želio bih zaboraviti Biseru I. kao što je i ona mene zaboravila, trebao bih je izbrisati iz

sjećanja kao što je i ona mene izbrisala, ali ne mogu. Uostalom, zašto bih je zaboravio? Osim nje

trebao bih još mnoga sjećanja doslovno izbrisati, ali nemam tu moć. Uostalom, svaki trenutak u

životu važan mi je, to je najvažniji dio mene, a od sebe, naravno, ne želim pobjeći.

5