JANKO BORISLAVIĆ-KSAVER ŠANDOR GJALSKI

Bio jedan dvanaestoškolnik u crnoj školi koja je sedamdesetih godina postojala u Zagrebu, taj se Janko Borislavić isticao po svom bistrom umu, lijepom govoru i brzom pamćenju. Profesori teologije i filozofije nisu ga mogli prestati hvaliti. Uvijek je za govor birao najteže teme koje su ljudskom razumu bile najudaljenije za shvatiti, to su bile teme velikih filozofa i crkvenih otaca kao što je bio i Augustin. Bio je najpametniji među đacima i to su i ostali đaci bez problema potvrđivali, bio je stvarno najuspješniji u svemu, a tek u pjevanju crkvenih pjesama, nisu mu se baš sviđale svjetovne, ali je crkvene pjevao božanstveno, svi su ga svećenici obožavali slušati, prije noći uvijek bi se znao pomoliti, imao je iznad postelje kopiju Rafaelove Madone. Jednog dana rekao je glavnom redovniku da se on ne namjerava oblačiti u haljine i postati redovnik, da se ne želi zarediti. On odmah na njega da ne zna što govori, da je on još mlad, ali da mu on i Isus opraštaju, daće biti najbolji svećenik kojeg je crkva imala, ali Janko uporno po svome da on to ne želi, da se ne osjeća vjernikom, da ne vjeruje ni u što, da su ovo sve komedije što oni izvode, da je konačno progledao, da ne vjeruje u njihovog Boga, da on nije ništa drugo kao što su bili Zeus, Apolon, Jupiter i ostala božanstva. On jedino vjeruje u ljudsku prirodu koja je dostupna ljudskom razumu, postoji samo jedno, a to je tvar i sila. Redovnik se pred njim samo šokirano krstio. Još isti dan pokupio je svoje stvari i krenuo u Beč i tamo upisao filozofski fakultet. U jednom pismu dao je objašnjenje zašto i kako je progledao. Na jednom predavanju u Zagrebu redovnik je pobijao filozofiju nekim Mojsijevim izrekama i to njemu nije držalo vodu, nije se zadovoljio načinom i argumentima koje vjera predlaže pa je krenuo proučavati dan i nož moderne filozofe i otkrio je prave istine s kojima se vjera nikako nije slagala i zbog toga je odlučio napustiti sjemenište. Ubrzo mi ni fakultet u Beču nije bio dovoljan pa je upisao juridički i medicinski fakultet u Jeni, iz Jene u Berlin pa u Pariz i na kraju se opet vratio u Beč gdje je doktorirao filozofiju, što je god više učio i žudio za znanjem to je više nailazio na probleme, nije mogao doći do istina koje su ga zanimale, na primjer od čega je sve nastalo, kako se zbio sam taj početak, od čega su te prve tvari i atomi nastali, nitko, nikoja filozofija pa ni Kant tu nije mogao pomoći pa mu je na trenutak nedostajao onaj mir koji mu je vjera znala pružati. Želio je znati sve više i više kako bi pomogao drugim ljudima i u tome bi on pronašao pravu sreću i blaženstvo. Ali neprestano su ga slijedile sumnje neke u koju god znanost unišao, bojao se pravoga života s milijun upitnika i ograničenosti ljudskog roda, nije to htio. Za stolom je napisao par stihova kao su mu sve ove knjige sa vlastitim istinama ubile njegovu dušu, zavarava ga stalno mašta, u tren razgoni njihov đavolski smije. Zvali su ga da se vrati, da naslijedi imanje jer mu je brat strašno bolestan, ali njega to imanje nije zanimalo, ali kada je brat umro rekli su mu da se hitno vrati kući. Bio je sretan što konačno malo napušta sveučilište i vraća se kući. Nije bio nimalo potresen ovom vijesti jer je to već par tjedana unaprijed očekivao. Kad i kad je vidio to osušeno tijelo pred sobom nikakve emocije nisu u njemu se probudile, čak i tu on je razmišljao o znanju, gledao u to tijelo razmišljao o besmrtnosti duše, njezinoj povezanosti s tijelom. Njemu je jedino bilo krivo što je taj brat Bela bio ljubimac njegovih roditelja., njega su tjerali u svijet i divili mu se, jahao je najdivljije konje, a njega Janka htjeli su od samih početaka gurnuti među knjige i strpati u sjemenište, od malih nogu je želio biti mrtav da se pretvori u anđela, od nježne majke Njemice je naslijedio tu emotivnu mekšu stranu gdje je samo sanjario o svemu, budući da je duboko u filozofiji zašao u pojam smrti koja je na neki

način samo početak i pročišćenje, radije bi htio da je on umro nego njegov brat. On je tu njegovu smrt usporedio s Bethownovom kompozicijom, svirala je i svirala i odjednom je jedna struna na klaviru pukla i prestala je sva kompozicija, da li sada to znači da je kompozicija isto što i struna, i da je više nema. Ne, nego je samo nestalo sredstva kojim se ona realizirala, ostvarivala, tako i duša ostaje bez tijela koje joj je samo sredstvo. Ljudi su okolo osuđivali ga što nije pogođen bratovom smrti, neki su ga nazivali da je čudak. Ali on je uvijek želio biti sam, nikad nije htio s drugima surađivati niti se družiti. Razmišljao je o propadljivim stvarima, gdje je početak, o posljednjoj svrsi., bio je ljut i tužan što je toliko godina proveo obrazujući se, a opet nije načisto sa samim sobom, opet sumnja u sebe i svoje znanje, kaže da nije ništa drukčiji od onog Janka koji je pričao s redovnikom prije nego li je otišao u Beč. Ljudi su mislili da ga ne sažalijeva jer je naslijedio veliko imanje Jazvenik koje je trebalo pripasti njegovom bratu, ali on na to uopće nije razmišljao jer se navikao skromnom životu od samog početka. Otac im se zvao Stjepan i više je volio Belu, nego Janka. Dosta se priča o Jazveniku, kolika je ta loza Borislavića, najznačajnija je bila za vrijeme Jankovog pradjeda Kristofora koji je bio kao i on, samo je želio znati i otkrivati i eksperimentirati, imao je svoj vlastiti laboratoriji koji i sada postoji, ali Borislavići ne bi uspjeli da nije bilo njegove žene Eleonore koja je sve vodila i imala u rukama. Janko je opet počeo biti nesretan i očajan, sumnjao je u svoje znanje, bio je spreman sve žrtvovati, sav svoj život za znanje, a opet se ne vidi da li je u nečemu značajnijem postigao. Soba ga je počela gušiti pa je sve češće vani na svježem zraku šetao i razmišljao. Sve svoje imanje prepustio je svojim ljudima jer ga ono nije zanimalo. I dok je tako mozgao i mozgao u čemu je prava čovjekova sreća, sjetio se jednog filozofa Mefista koji je tvrdio da je pravi užitak i sreća ljudskoga razuma u ženskom tijelu, u ženskoj ljepoti. Kako je tek tada Janko bio sretan jer je konačno spoznao što bi mogla biti prava sreća, baš se tada osjećao ispunjenim. Jednog dana bio je toliko umoran da je legao u prirodi ispod jednog drveta, bila je tako daleka od bilo kojeg zvuka, bilo je previše tiho, taman za razmišljati, imao je 27 godina i još nije dokučio svrhu ljudskoga života. Krenuo se diviti prirodi, potoku, šumu, i priroda također budi u čovjeku sreću. Odjednom je čuo kako nešto među granjem šušti i tada je spazio ono pravo ispunjenje čovjeka. Ugledao je mladu djevojku koja je bila blijede puti u bijeloj košulji koja se igrala s vodom, izgledala je tako nevino, krhko, nago, Janko je poludio. Konačno je saznao za čim ljudi teže ili bi trebali težiti, kada vide ovako nešto, što bi još dalje mogli tražiti. Kada ga je djevojka spazila pazila je da joj nijedan dio tijela ne ostane otkriven. Ona je bila kao vila iz bajki koje je pričala njemu dadilja Jalže. Kada ju je ugledao viknuo je da sada vidi za čim ljudi teže, i on želi da se nauživa toga, u tom nježnom stvoru je sva njegova sreća. Od toga dana kad je ugleda djevojku prestao je više razmišljati o filozofiji, o pitanjima i sumnjama koje su ga mučile, više ništa nije bilo važno osim one djevojke, postao je toliko opsesivan njome da ju je morao vidjeti opet pod svaku cijenu, a budući da ni s kim nije govorio nije znao što da čini, kako da joj sazna ime i odakle je. Dok je spavao samo je o njom sanjao, a budan je žudio za njom. Svaki dan odlazio je u šumu s nadom da će ju ponovno vidjeti na onom istom mjestu. Tamo je jednog dana ugledao svoga lugara Štefu pa ga je zaustavio i pitao da li postoje djevojke u blizini. On se u početku prepao da nije saznao da nosi tajno divljač jednoj obitelji u Jagodovac koji je najbliži njihovom imanju, ali kasnije se uvjerio da ga ne pita za to. Kada je krenuo nabrajati djevojke iz obližnjih krajeva i kad ih je sve opisao, Janko je shvatio da nijedna ne odgovara opisu njegove djevojke. Onda je Štefo počeo govoriti kako u Jagodovcu ima jedna stara gospa koja

ima mladu djevojku, tanka poput vrbe, plave kose sva lijepa. To je bila ta djevojka, ali roditelji su joj užasno strogi i ne vole Borislaviće nikako. Djevojka je prije išla u crkvu, ali kada joj je majka saznala da je tamo išao i pokojni brat zabranila joj je da tamo ide. Janko je svaki dan slao lugara tamo da nosi razne darove, ali nije smio reći od koga je jer zna da bi majka sve to odbila. I tako su prolazili tjedni, a da on ubiti ništa nije postigao, saznao je od lugara da se zove Dorica i da je iz Jagodovca. Stara Jagodička se čudila koliko peradi Štefo donosi i pitala je da li to gazda dozvoljava jer je u njezinom držanju i ponašanju jedne vlastelinke da pita, ali je Štefo rekao da se ne sekira, da njemu to meso ništa ne znači. Dorica se samo snabdijevala nad mrtvim životinjama. Jednog dana došla je Dorici u posjet prijateljica Klarica pa su razgovarale o zloj sudbini jedne djevojke Jane iz susjednog sela koja je zatrudnjela, a otac pobjegao u vojsku, i sad je za nju to sramota. Svi su je sažalijevali, jedino Dorica za nju nije imala razumijevanja niti opravdanja jer se ona mora znati čuvati, štititi svoju nevinost kao što to ona radi. Zatim se piše o gospodarici Jagodički, kako se ona brine za svoje imanje, kako ona spada u one neiskvarene hrvatske vlastelnike koje ne brinu o modi, nego o poslu, kako sve mora biti urađeno na vrijeme, kod nje su svi ljudi svaki tren radili, nije bilo odmora, smatrala se najpametnijom i najuspješnijom, nije primala savjete od nikoga. Dorica je bila toliko vesela svojim sadašnjim životom, nije imala razlog da ne bude, veselila se svakoj stvari u životu te tako bila čista suprotnost od Janka koji je bio toliki pesimist i stalno bio mrzovoljan sa svime što radi. Sad slijedi povijest Jagodičke, njezin muž je iznenada umro, pričali su da kad je bio kod župnika da je bio previše sretan i kako je skakao i pao te slomio vrat. Bio je jako strog i tražio je da se njihovo dijete zove Adelgunda, to pogansko ime nikako se nije sviđalo majci, ali se nije mogla suprotstaviti muževoj želji. Naučila je čitati i pisati, bila je vrlo vrijedna, ali majka je prema njoj bila stroža, nije ju dala jednom mladom oficiru koji se zaljubio u nju pa je ona jednog dana pobjegla, prošle su tri godine i ona se nije vratila. Jagodička je obukla crninu proglasila je mrtvom, koliko god bila stroga i čvrsta nije mogla sakriti da joj nedostaje njezino jedino dijete i par puta umalo je zaplakala. Odjednom se na vratima pojavilo malo dvogodišnje dijete, to je bilo dijete njezine kćer i zvalo se Dorica. Nju je Jagodička odgajala, od malih nogu kako se mora raditi po kući, nije joj dala da nauči čitati niti pisati, to što je bila blaža prema njezinoj majci je pogreška, zato je i pobjegla. Ali kako je Dorica rasla u tajnosti je od školnice Klare naučila pisati i čitati pa joj je to starica Jagodička s vremenom oprostila kad je saznala. Dorica je bila veoma skromno dijete, svijet joj je bio omeđen, mali, ograničen, ali ni nikada nije postavljala pitanja da li je negdje ljepše ili bolje, bila je zadovoljna onim što ima i trudila se biti što bolja prema starici Jagodički koja je bila s njom zadovoljna. Jedne večeri kada je Dorica usnula, starica je čula kako netko hoda oko njihove kuće i još nije bio obučen po seljačkom što ju je još više prepalo. Došla je do pomisli da stvarno dozvoli Dorici da za nekoga pođe da se preseli njima jer bi im dobro došla muška ruka u obitelji, a ovako su se plašile svega. Odmah se sjetila i svoje pokojne kćeri te se zbilja prestrašila za Doricu. Onda je taj čovjek kazao da se ne boji da je domaći čovjek,dolazi iz susjednog sela, bolesna je jedna djevojka pa je došao po lijek, a stara Jagodovička bila je poznata po tome što je svašta liječila i imala svoju malu apoteku pa je otišla po lijek i odahnula kada je vidjela da više nema opasnosti. Rekla je da će sutra ona ili Dorica otići do sela da pogledaju djevojku. Kada se taj čovjek vraćao ugledao je Janka te mu sve ispričao. On je prvi put došao do te kuće i ugledao Doricu kako se svlači kroz prozor, to ga je opčinilo totalno i nije se mogao obuzdati da ne gleda ili da ne dolazi više ondje. Kada je

saznao da će možda Dorica ići u susjedno selo da vidi bolesnu djevojku, to bi mu bila savršena prilika da se konačno upozna s djevojkom. Janko je te noći sanjao kako će preko te bolesne žene Eveline doći do Dorice, a snovi su najbolji pokazatelji stvarnosti. Odmah se sutradan uputio prema njezinom selu, ona je imala skoro 40, a još nije bila udana, imala je ona mnoge prosce, bila je lijepa, ali je imala neku čudnu želju za romantikom koju nisu mogli slijediti njezini obožavatelji pa je na kraju ostala sama na cjedilu. Kad je saznala da joj u goste dolazi Janko bila je toliko ljuta što se svaki dan uređiva i baš taj dan nije uredila svoju toaletu, ali morala ga je pustiti jer ju je to jako iznenadilo, prvi put je kod nje. Janko je bio tu samo da vidi Doricu, ali nikako nije mogao ugasiti u Evelini želju za njim, ona ga je zavodila, htjela ga imati pod svaku cijenu jer je mislila da je došao zbog nje i da je zabrinut zbog nje, od nesnošljivosti njezinog društva, Janko je želio ići nazad, ali znao je da mora s njom biti dobar ako misli još koji put dolaziti ovdje da vidi Doricu. Pitao ju je za put do kuće, želio se malo prošetati da ju možda kojim slučajem vidi pa mu je ona objasnila put. Kad se Eevelina dosjetila da on možda ljubi drugu, htjela mu je pokazati da je ona vrijedna njegovog čekanja i da će ga ona utješiti, da ima još žena koje bi bile njegove. Kad se Janko vraćao ugledao ju je konačno kako ide prema Evelininoj kući. Toliko je toga mislio joj reći, ali kada se približila totalno se odrvenio, zanijemio, samo ju je uspio pitati da li ide kod Eveline, ona je rekla da ide i samo prošla jer se mladoj djevojci ne priliči zaustavljati i pričati u polju sa strancima. Kada je odmakla, Janko je toliko bio ljut na sebe da je jadno pitanje izabrao, da je morao nešto poduzeti, toliko se pripremao na taj prvi susret a završio je ovako. Nije znao što da učini, osjećao se toliko nemoćan pred njom, a Evelina joj je opisivala Janka tolikom divotom da ona nije mogla povezati da je to bio ovaj čovjek kojega je sada srela pa ju je Evelina upitala da li je netko u nju zaljubljen, ali to Dorica nije mogla znati i nisu joj baš ležali ovakvi razgovori pa se s njom oprostila jer joj je stara Jagodička rekla da se ne zadržava puno i da odmah ide kući. I Dorica je sada neprestano zamišljala onaj susret, razmišljala o onom čovjeku, nije mogla prestati misliti na njega, nije mogla spavati što od njega što od toga što je prvi put nešto tajila svojoj staroj majci. Ali nije joj mogla reći, stala je na prozor, bojala se da ju netko ne gleda, odjednom se počela bojati i stidjeti svoga tijela, osjećala je da je tako tajanstveno i da žudi za nečim. A tako je iste večeri i Janko žudio za djevojkom, stajao je na starom mjestu kod pčelinjaka i neprestano o njoj razmišljao. Janko više nije mogao, opet je otišao u ono susjedno selo kod Eveline i morao joj je priznati da je zaljubljen u Doricu, kad joj je nju spomenuo ona je odmah sve znala, sve joj je bilo jasno, a ona je uvijek za to da se mladi ljudi vole pa se ponudila da ih ona upozna, Janko joj je bio veoma zahvalan na tome. Ubrzo je Dorica došla i u početku se malo prepala kada je prepoznala onog čovjeka, ali kada su krneuli razgovarati i on se njoj svidio, on je njoj rekao da je predivna da je lijepa poput anđela, njoj je to godilo nije se ljutila, ali nije mogla još dobro pojmiti na koji se način ona njemu toliko svidjela. Kad joj je poljubio ruku ona je skočila u upitala ga što to radi, a on se krenuo ispričavati. Ubrzo je Klara došla po Doricu jer se ova previše zadržala, pa kad je odlazila nije točno znala kako da se s njim pozdravi pa se sva zarumenjela kad mu je rekla sa smiješkom laku noć i ode. I Dorica je sada bila sigurna da i ona njega ljubi, nije mogla da ne misli na njega, sljedeći put kad je krenula kod Eveline lijepo se dotjerala i sredila što je Janka još više razdrmalo, oboje su si rekli svoje osjećaje, on je nju krenuo ljubiti, ona se u početku malo trgla, ali više nije htjela biti djevojčica nego odrasla žena pa su se nastavili ljubiti. Prekinuo ih je glas Eveline i to je bilo drago Janku jer se nije mogao suzdržati, stvarno ju želi iskreno

ljubiti, a ne tjelesno se naslađivati, ali je tako teško suzdržati se pa je pobjegao od nje u tom trenutku, želio je da dugo još ostane onako čedna jer takva mu se i svidjela. Od toga dana Janko više nije dolazio kod Eveline, Dorica se strašno prepala i samo razmišljala nije li možda ona kriva, da li ga je nečim uvrijedila, svaki dan je dolazila kod Eveline i pitala da li je Janko bio tu, jednog dana joj je rekla da je otišao od kuće. Dorica je bila toliko žalosna da se i razboljela, postala je sva blijeda, starica joj je govorila da je lijena postala, a ona samo nije imala volje ni za što, sve što joj je predstavljalo sreću sada ju nije zanimalo, molila je staricu da ju pusti u crkvu da se ide moliti, jedva ju je preko bijela dana pustila da ide, a Dorica je bila bar zbog toga sretna pa je u crkvi molila Boga da joj vrati njezinog Janka. Janko je bio u Belini, mjesto koje je udaljeno od svih ostalih bar sat vremena hoda, trebao je mir, morao se maknuti, smirit strasti koje su podivljale za malim nevinim bićem. Odlučio je da se ovdje promjeni, da nadvlada svoje nagone i strasti, da postane bolji čovjek koji je dostojan onakve djevojke kao što je Dorica. Tamo ga je priroda smirivala i bilo mu je lijepo jer je u miru mogao o njoj razmišljati, ali ubrzo mu je došlo pismo iz Muhakovca od Eveline koja mu je pisala ako mu je važan život Dorice da se odmah vrati jer ona previše pati za njim, ako ne dođe može se slobodno smatrati njezinim ubojicom. Odmah je rekao svojim ljudima da upregnu konje u kočiju i pojurio je prema njoj, nije mogao vjerovati da je ona toliko za njim trpjela, bio je jako sretan što će ju opet moći grliti i ljubiti. Doricu je samo na trenutak hvatao stid što se tako lako podala čovjeku, ali brzo bi ju prošlo jer je osjećala da je to iz srca da je to iskrena ljubav među njima. Janko je u par navrata proklinjao trenutak što ju je vidio i dovzolio da ga zavoli pa da sada samo pati, a on kao i svi ostali crvi ne može ukoriti tu svoju strast. Ali sada ju je želio što prije vidjeti. Nije bila kod Eveline, a ali ona im je brzo ugovorila sastanak, to je bio susret pun zagrljaja i emocija, Dorica je htjela kriknuti od sreće, cjelivala ga je previše kao i on nju. Ona mu je savjetovala da odu do sjenice gdje je mračno, samo za njih, ali Janko se tome usprotivio jer se bojao svoje nagosti, a tada se i Dorica malo psotidjela što je poželjela biti u takvoj osami s čovjekom, ali ju brzo prođe jer je to bio njezin Janko. Dali bi život svoj jedan za drugoga. Ubrzo je stara majka postajala još strožija jer se Dorica sve kasnije i kasnije vraćala kući pa joj je zabranila da tako često ide kod Eveline, nije ju smatrala baš dobrom prijateljicom za njezinu kćer. Dosjetili se Janko i Dorica da on proda neku svoju livadu kraj njezine kuće, jer je Jagodička izjavila kad bi ta livada bila na prodaju odmah bi ju u Zagrebu preuzela, tako je lugar njoj donio obavijest da se prodaje ona je najbliža pa se njoj prvoj nudi da li će kupiti zemlju, ona je sva sretna pristala i spremila se za Zagreb, Dorica je zbog toga bila sretna jer će se moći vidjeti s Jankom, ali kada je otišla nije mu mogla kako javiti da je zrak čist i da može doći kod nje. Vani je puhao jak vjetar, ali nju to nije zanimalo pa po takvom vjetru kasno u noć uputi se kod Eveline te joj stade kucati, ona se sva prepala da nije kakva nesreća po ovakvom nevremenu i noći, ona ju je samo zamolila da vidi gdje je Janko da li je tu dolazio, a ona će njoj da je bio maloprije tu i rekao sav sretan da ide prema Jagodovcu, tako da su se mimoišli. Dorica je rekla da odmah mora krenuti nazad jer ju tamo neće naći, Evelina joj je rekla da će s eon ovdje vratiti ako ju ne nađe, da ne može sad po ovakvom nevremenu nazad, ali Doricu to nije zanimalo pa se pozdravi s njom i krene natrag prema svojoj kući. Konačno dođe ona do svoje kuće, tamo je pronašla i Janka, bila je sva sretna kad ga je vidjela, a i on nju. Grlili su se i ljubili, kiša je neprestano padala, on je želio s njom ući u njezinu kuću da pogleda gdje je ona odgojena i gdje je rođena, gdje je prvi put razmišljala o njihovoj ljubavi, ali kasnije mu proradi mozak i odluči da to nije dobra ideja jer

bi njegova strast mogla proraditi pa bi uništio tu njihovu čednu čistu ljubav. Ali nevrijeme je toliko bilo nepodnošljivo da su morali ući unutra gdje su se nastavili ljubiti i grliti. On to više nije mogao podnijeti, odgurnuo ju je od sebe, pa ju je ponovno privinuo sebi kad je krenula plakati jer je mislila kako je u njoj problem, možda on s njom nije zadovoljan. Janko si više nije mogao pomoći te ju ostavi samu u njezinoj sobici i ode, došao je kući sav obnemogao. Odjednom mu se Dorica omrazila, više ju nije ljubio, nije osjećao nikakvu ljubav prema njoj, sebe je mrzio zbog toga jer je uništio jedan mladi nevini život, koliko se god trudio nije mogao pronaći ljubavi za nju, samo je pronalazio sažaljenje. Htio se ubiti puškom, ali ga volja brzo prođe, još toliko toga želi saznati, nije saznao čemu ljudi teže, gdje je ta velika sreća u lemu, spoznao je da je ljubav samo bol i patnja, ništa više, ne može ta visoka istinska sreća biti u tjelesnom, ona više nije nevina i čedna kao što je bila i više mu nije napeta, više mu se ne sviđa. Došao je do zaključka da je najbolje da ode, da otputuje daleko u sivjet, možda će tamo pronaći odgovor na pitanje čemu ljudi teže, vamo više ne može ostati. Opsjedaju ga misli da mora očuvati njezin obraz, da ju mora poštivati da ju mora uzeti za ženu i lagati joj da ju voli. Mrzio je ženidbu, taj način ograđivanja ljudi po nekim pravilima koje društvo nameće, a pomisao da postane ocem još ga je više razjarivala tako da je pokupio svoje stvari i zaputio se odmah prema kolodvoru. Ali tamo na samom izlazu iz grada sjedila je jadna Dorica sva uplakana, on ju nije ni opazio, ali kada je ona vidjela njegove stvari onesvijestila se na zemlju. Brzo je došla sebi i otišla kući. Ubrzo se i stara majka vratila iz Zagreba, njoj je kupila mali zlatni križić što se nosi oko vrata, ali kada ju je spazila kako je tužna nije ju ni dočekala, mislila je da joj se poklon ne sviđa, ali iz dana u dan ona više nije mogla sakriti suze, majka nije znala što joj je ,a ona nije htjela govoritii, počela je pitati sluge po kući pa joj je sluškinja Jana rekla da je onaj dan kad je otišla u Zg vidjela Janka Borislavića kako izlazi iz kuće. Majka nije u početku mogla vjerovati, ali kad ju je Dorica molila da joj oprosti znala je da je istina, toliko je poludjela da je nju stala kleti i poslala ju van iz kuće, proklela ju je i protjerala. Doroica nije znala da je sagriješila, ali više nije znala gdje će, cijeli sivjet ju je osuđivao pa tako i Evelina, zar je stvarno mislila da će ju pametni Janko koji je cijeli svijet vidio nju takvu uzeti za ženu. Ona je samo plakala i nije više imala kamo otići pa je otišla u Jazvenik kod Janka koji je taman otputovao. Tamo je pala u nesjvest i kada je došla sebi, saznala je da joj je majka na umoru pa je umalo opet pala u nesvjest jer je ona kriva što je nju kap pogodila. Liječnik ju je uspio spasiti, ali je rekao Dorici da se njoj ne približava jer joj nije oprostila i bilo bi joj samo gore kad bi ju vidjela. Dorica je tako uz majku samo bila kad je spavala i tako su jadne mučne godine njoj prolazile, s liječnikom Pašićem se sve više družila pa ju on pita hoće li mu biti žena, ona je i dalje ljubila Janka koji je obilazio cijeli svijet i nije nikakko mogla pristati, liječnik je to poštivao pa je tako Dorici postao još draži. Janko se iz dana u dan u svaku zemlju razočarao, bio je sve nesretniji koliko je vidio da ljudska glupost i zloba može dosegnuti, nije bilo više smisla znati, istraživati kad se sve vrti u krug, život je u moćima u vlastima propalih ograničenih ljudi koji samo sebi gledaju korist. Tako se vratio kući, od muke si perezao žile, sluge su ga na vrijeme našle i pozvale doktora s kojim je i Dorica dojurila. Uspjeli su ga spasiti, kada se probudio ugledao je Dorciu prvo je bio šokiran, ali kansije mu je bilo drago što mu je oprostila i uočila da njegovos rve nije za takav načinn vezanja. Shvatio je da liječnik nju voli pa im je sklopio ruke i rekao da je i on učio medicinu i da neće još dugo, da je mnogo krvi izgubio i da bi mu bila jedina žena da oni budu skupa da uđu u brak. Ubrzo on preminu. Dvije godine su prošle od njegove smrti, svoje

imanje ostavio je njima u vlasništvo, oni su mu bili vječno zahvalni, liječnik je rekao da nema takvih ljudi kao što je Janko bilo ni njih ne bi daanas više bilo.

IVO FRANGEŠ

ODNOS HRVATSKE I EUROPSKE KNJIŽEVNOSTI

-„odnos male i svjetske književnosti“

-u starijoj hrvatskoj književnosti slobodnija je povratna veza, veza recepcije i veza davanja između europskog književnog konteksta i hrvatske književnosti, a s druge strane, u preporođenoj hrvatskoj književnosti (koja se oslanja upravo na stariju), odjedanput se javlja pitanje: Što je smisao našeg stvaranja? Što je to što mi stvaramo, zašto mi to stvaramo i za koga stvaramo? – ta se dilema javlja u hrvatskom književniku upravo onda kada on postaje svjestan društvene i nacionalne uloge svoje književnosti

-naši stvaraoci postaju svjesni potrebe, društvene i nacionalne zadaće književnog stvaranja, osjećaju pretežnost tih obveza, upravo zato jer mnogi od njih vrlo dobro znaju da i nisu bogzna kakvi stvaraoci

UTJECAJ ŠENOE NA HRVATSKU KNJIŽEVNOST U RAZDOBLJU REALIZMA

-bez Šenoe hrvatski realizam ne bi bio onakav kakav je odista bio

-realizam se razvijao polemički u odnosu na Šenou i koncepciju književnosti koju je on imao, razvijao se receptivno, u smislu dugovanja

-svi su realisti ostali dužni Šenoi jer su od njega učili – ne samo zato što su jedino od njega mogli učiti nego i zato što su teme i problemi koje je načeo Šenoa bili istinski pproblemi hrvatskog društva, hrvatske politike, hrvatske povijesti pa sasvim prirodno i hrvatske književnosti

-dvije vrste tema koje su dominantne u razvitku hrvatske književnosti 19.st. :

tema Prijana Lovre – slučaj pojedinca koji je osuđen da živi u hrvatskome mikrokozmosu

tema Seljačke bune – slučaj nacionalnog kolektiva koji se želi promaći, odrediti u hrvatskom, južnoslavenskom, južnoeuropskom kontekstu

-Georg Brandes (danski kritičar): velika je i značajna i živa samo ona književnost koja postavlja na diskusiju probleme – koja uspjeva nametnuti i inicirati neke probleme tako da postanu problemi europskoga, pa i svjetskog kruga, a ne samo te jedne književnosti

-Šenoa suvremenu problematiku ne stavlja u okvire i relacije romana – romani su za njega samo povijesni romani (magistra vitae), a suvremena tematika, ona koja probleme (nacionalne i nadnacionalne) stavlja na diskusiju, uvijek je građa za pripovijest i dalje od pripovijesti ne može se ići

-međutim, Prijan Lovro postaje roman u razdoblju realizma – hrvatski realisti upravo u tome mijenjaju,dopunjuju šenoinsku viziju – roman više nije povijesna, odnosno isključivo nacionalna tema, nego je roman i suvremena tema, a upravo zbog toga ima i on jedan dio nadnacionalnoga

-Gjalski u literaturu ulazi u doba kada je Šenoa već bio započeo realizam, ali ga zbog smrti nije proveo u svim načelima

-literarno-povijesno, pojava K.S.Gjalskog važna je zbog 3 razloga:

1.zbog širine područja koje njegova beletristika obuhvaća

2.zbog aktualnosti ideja

3.zbog duhovnog nivoa što ga je ta beletristika u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća u Hrvatskoj predočavala

-Gjalski je još jedan od pisaca na razmeđu dvaju literarnih razdoblja u hrvatskoj književnosti, realizma i moderne (nosi obilježja i jedne i druge epohe) - može se vidjeti da Gjalski u svojim autobiografskim zapisima i sam daje do znanja da je svjestan da je pisac na razmeđu, čak i zadovoljan

BIOGRAFIJA

-Ljubomir Tito Josip Franjo Babić (1854. – 1935., 81 god.)

-djed s majčine strane zvao se Franc Ksaver Šandro Gjalski – odatle pseudonim

-rođen u Gredicama (Hrvatsko zagorje) u uglednoj plemenitaškoj obitelji

-otac Tito izabran za prvog podžupana – obitelj se seli u Varaždin gdje Gjalski završava gimnaziju

-u Zagrebu upisuje studij prava na Pravoslovnom fakultetu, završava ga 1874. u Beču (oduševljenje Turgenjevom (blizak odnos prema prirodi) ponio je iz tih dana)

-u Beču je odustao od pravaštva i priklonio se konceptu slavenofilstva (i južnoslavenstva) Narodne stranke

-dvadesetak godina bio u službi Khuena Hedervarya, umirovljen 1898.godine

-bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1903. izabran je za počasnog člana JAZU

-1906. izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru – povukao se razočaran jer osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije ispunila očekivanja (posljednji njegov roman nosi simboličan naziv Pronevjereni ideali (1925.))

BIBLIOGRAFIJA

-prvu novelu Illustrissimus Battorych objavio je u Vijencu 1884. godine

-njegova se djela mogu podijeliti u 4 tematska kruga:

1.prozu sa zagorskim motivima iz života plemenitaškog svijeta

2.povijesne teme

3.djela sa širom društvenom problematikom

4.pripovijesti s tzv.mističnim motivima

-kratka proza: Pod starim krovovima, Tri pripovijesti bez naslova, Bijedne priče, Iz varmeđinskih dana, Diljem doma

-romani:

s društvenom tematikom: U novom dvoru (1885.), U noći (1886.), Janko Borislavić (1887.), Đurđica Agićeva (1889.), Na rođenoj grudi (1890.), Radmilović (1894.)

povijesni romani: Osvit (1892.), Za materinsku riječ (1906.), Dolazak Hrvata (1924.)

-svojim je djelima Gjalski obuhvatio 3 velika područja:

1.socijalni lom koji je nastao u hrvatskoj nakon ukinuća kmetstva

2.kulturni, politički i socijalni razvitak Hrvatske tijekom 19.st.

3.problem najintimnijeg čovjekova života, smisao čovjekove egzistencije

FANTASTIČNA PROZA KSAVERA ŠANDORA GJALSKOG, Jagna Pogačnik

»…ja sam ipak kao realista u svojim radnjama uvijek nastojao da mi bude

glavnim objektom promatranja ljudska duša, pa makar sam morao koji put sezati

u mistične strane. Mogao sam tako činiti jer nisam priznavao školu i bila mi je

uvijek glavna zadaća u mom stvaranju da ne budem vjeran realističkoj školi i njenim

zahtjevima, već da budem vjeran svojoj individualnosti i onome što je od potrebe

da stvori i rekne…«

-za fantastičnu prozu K.S.Gjalskog također se može reći da je to fantastična proza na razmeđu – važna karika koja spaja još uvijek nedvojbeno romantični tip fantastike kakav ispisuje utemeljitelj hrvatske fantastčne proze Rikard Jorgovanić i paradigmatske fantastične proze moderne A.G.Matoša ili F.Galovića.

-Dežman Ivanov dijeli Gjalskijevu prozu na 2 tipa:

1.opis duševnih stanja u kojima vidimo Gjalskijevu filozofiju

2.opis okolice u kojima vidimo njegov socijalno-politički stav

-fantastična proza odnosi se na 6 pripovijesti: San doktora Mišića (1890.), Notturno (1893.), Kobne slutnje (1894.), Mors (1897.), Ljubav lajtnanta Milića (1915.), Sasvim neobični i čudnovati doživljaj illustrissimusa Šišmanovića (1927.) – među njima se može primijetiti dvojstvo, odnosno možemo govoriti o 2 tipa Gjalskijeve fantastične proze: 1.tip Notturno i 2.tip fantastična proza na razmeđu (gdje čuva realističke odrednice)

1.tip: pripovijest Notturno

-jedina od navedenih pripovijesti pisana u 1.licu

-ekranizacija Dramskog programa Hrvatske televizije

-prenaglašeno teoretiziranje

-temeljna dvojba pripovijesti: ima li života nakon smrti, odnosno zbog čega je njegova ljubav prije smrti rekla „Do viđenja“ umjesto „Zbogom“

-referencija na Goetheova Fausta (koji je uvelike utjecao i na njegov roman Janko Borislavić u smislu spoznaje kako um ne može dokučiti neke transcendentne i metafizičke istine, a kao odraz krize i sloma racionalizma – tema je to, poznata iz Fausta, o podvojenosti čovjekove duše

-pojednostavljivanje i parafraziranje Schopenhauerove tvrdnje: „...slika svijeta, što ti gledaš i poznaješ, samo je tvoja predočba, a daje ti je tvoja volja.“ – očito je od modernih filozofa poznavao samo Schopenhauera, ali i to prilično površno (Pogacnik) – sve što mrtva ljubav govori pripovjedaču, a što se u pripovijesti pojavljuje kao nekakvo razrješenje zagonetosti, može se pročitati već u prvim rečenicama prvog dijela Schopenhauerove knjige Svijet kao volja i predodžba

2.tip: Kobne slutnje (1894.), Mors (1897.), Ljubav lajtnanta Milića (1915.), Sasvim neobični i čudnovati doživljaj illustrissimusa Šišmanovića (1927.)

-realistične odrednice (sveznajući pripovjedač, opisivanje, uvod u kojem se daje vrlo jasna oznaka prostora i vremena) → na taj način Gjalski postiže da se realni svijet, svijet često turgenjevske atmosfere, ladanja i dvoraca nenadano preobražava u svijet čuda, krize spoznaje i egzistencijalne sumnje

-pripovjedač – distanciran od likova i karaktera, objektivan i nepristran (a to se sve kosi s logikom fantastičnog pripovijedanja u kojem prevladava pripovjedač u 1.licu kojem je namjera da se čitatelj s njima poistovjeti i povjeruje u doživljeno paranormalno iskusvo – upravo u tome i jest specifičnost Gjalskijeve fantastične proze na razmeđu)

-glavni motivi pripovijesti 2.tipa – predestinacija, okultizam, spiritizam

-fantastika u Gjalskoga posve je nedvojbeno druga stepenica u razvoju hrvatske fantastične proze nakon Rikarda Jorgovanića

-ovaj tip proze ispisuje pod izravnim utjecajem Schopenhauerove filozofije

-iz njegovih autobiografskih zapisa vidljivo je da je i izvan književnosti pokazivao interes za okultizam, spiritizam i telepatiju – nakon smrti majke i oca „svim se žarom bacio na izučavanje okultizma samo da nađe odgovore o pitanjima duše: je li ih zauvijek izgubio.“

-Gjalskijevu fantastiku možemo nazvati fantastikom dvostrukog obrata - prvo obrat prema fantastičnome, a onda se vraća realističkome jer ne uspijeva oblikovati alternativnu stvarnost

-Ta je proza vezana za realistički Turgenjevljev model, ali je i spoj pozitivističkog i spiritualističkog sustava mišljenja

AUTOBIOGRAFSKI DISKURS KSAVERA ŠANDORA GJALSKOG, Helena Sablić – Tomić

-Sablić-Tomić prikazala na koji način književna djela označena autobiografskim diskurskom Ksavera Šandora Gjalskog komuniciraju s književnopovijesnim kontekstom

KNJIŽEVNOPOVIJESNI KONTEKST (Koje su kulturne prilike dovele do pisanja autobiografije?)

-posljednja desetljeća 19.st. do pisanja autobiografije K.S.Gjalskog označena su dezintegracijom vladajuće realističke paradigme – uz realističke oblike razvijaju se i naturalistički i impresionistički oblici ili strukturalni elementi, u strukturu novele i romana uvodi se fragmentacija publicističke proze, naglašena psihologizacija kao način oblikovanja karaktera...

-Gjalski je književnim tekstovima nastojao pratiti i komentirati sociološko i političko vrijeme te su često fikcijska djela zrcalila njegove privatne stavove

-ukoliko nekim njegovim književnim tekstovima dodamo predznak autobiografski, možemo reći kako oni ne pokazuju poetičku uklopljivost ni u jednu čistu stilsku formaciju (što je i sam Gjalski naglašavao kao svoju temeljnu tezu klasifikacije umjetnosti)

-fikcijska djela pokazuju znatno razvodnjavanje realističkog odnosa prema zbilji naglašavajući potrebu da se u književnim djelima akumulirana energija usmjeri prema pojedincu, njegovim psihološkim i egzistencijalnim stanjima

MODELI AUTOBIOGRAFSKOG DISKURSA

O autobiografskom diskursu Ksavera Šandora Gjalskog možemo govoriti kao o stalnom mjestu unutar 3 modela:

1.autobiografski zapisi u užem smislu (Moj životopis (1898.), Rukovet autobiografskih zapisaka (1923.), posthumno izdanje fragmente Iz dnevnika (1936.))

-to su tekstovi s prihvaćenim autobiografskim sporazumom (identičnost autora, pripovjedača i lika) koji su

osim naratoloških osobina ostvarili i kulturološku pretpostavku autobiografije – ona se ogleda u oblikovanju

modernog individuuma kojemu subjektna pozicija u tekstu osigurava aktivan odnos prema društvenoj zbilji

2.sekundarni oblici autobiografskih zapisa (sjećanja i pisma); (K stogodišnjici moga oca, Moje uspomene na Eugena Kvaternika, Književna pisma)

-Gjalski svojim autoritetom (književnim, društvenim, političkim) ostvaruje pravo na vrednovanje i

komentiranje osoba iz vlastite privatne i društvene zbilje

-upotrebom 1.lica vlastitim autoritetom priskrbljuje povjerenje čitatelja koji njegov diskurs prihvaćaju s

potpunim povjerenjem vjerujući da je sve tako kako je autor i zapisao

3.autofikcija (pripovjetka Pod starimi krovovi, zapisci i ulomci iz plemenitaškog svijeta (1886.), romani U noći (1886.), Janko Borislavić (1887.), Radmilović (1894.))

-Gjalski ostvaruje sporazum u kojem je lik identičan autoru, pripovjedač je ili identičan liku ili je sveznajući, a

fabula je temeljena na fikcijskim događajima i situacijama

-autor je u lik utisnuo tragove vlastita razmišljanja o društveno-političkoj zbilji te oblikovao psihogram vlastite

ličnosti

-Antun Barac ukazuje da se autobiografski odnos Gjalskog čita u većini djela te da autor preko likova želi reći: Da – taj superiorni Janko Borislavić, pun znanja, a nesretan, to sam JA...; Emil Štampar ukazuje da su autobiografska prisjećanja na djeda, oca i odrastanje ušla u karakterizaciju mnogih likova iz zagorskih pripovjedaka i romana → takva recepcija njegovih djela svoju jezgru pronalazi u autobiografskim zapisima u užem smislu u kojima je Gjalski sam uputio kako i što je, odnosno pod čijim utjecajem je pisao

-njegovi prozni tekstovi ukazuju na varijablinost poetičke paradigme: od težnje za društveno-povijesnim oblikovanjem dinaminke zbilje na tragu realističke matrice (Pod starimi krovovi), preko modernističkog tematiziranja tragizma sofisticiranog pojedinca koji vlastitu egzistenciju ostvaruje razlikujući se od miliuea kojemu pripada (Janko Borislavić, Radmilović), do skretanja u prostore fantastičnog modela (San doktora Mišića, Anđeo, Notturno)

-autobiografski zapisi u užem smislu – subjektna pozicija autora preuzima odgovornost na sebe bilo da komentira društveno-političku stvarnost ili da usmjerava buduću recepciju svojih djela; autobiografski tekstovi pregled su i neka vrsta preslagivanja autorova iskustva iz zbiljskog života te je u njima Gjalski uspio stvoriti model osobnog prostora

-književna djela K.S.Gjalskog oblikovana su autobiografskim diskurskom, a ona su i prilog zgušnjavanja subjektiviteta i moderne samosvijesti autorove. Ona su fragment mišljenja kako njegovo ime ne možemo vezati uz poetiku samo jednog stilskog razdoblja već mu upravo odmak od vladajućih paradigmi i zavidan stupanj individualne samosvijesti osiguravaju prostor u čitankama hrvatske književnosti ne samo unutar jednog periodizacijskoga poglavlja.

JANKO BORISLAVIĆKsaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski (1854. -1935.) Pravo ime mu je Ljubomil Tito Josip Franjo BabićU literaturi se pojavio relativno kasno1884. u Vijencu objavljuje sastavak Illustiissimus Battorych čime započinje njegov literarni radDržavni činovnik – perovođaNapisao dvije autobiografije:Za moj životopis, objavljena u časopisu Mladost 1898. godineRukovet autobiografskih zapisaka, objavljena u knjizi pripovijedaka Ljubav lajtnanta Milića 1923. godinePratio razvoj našeg naroda od Bachova apsolutizma sve do rasula Jugoslavije između dva rataNa literarnom planu od romantizma preko realizma i moderne, sve do Krležina ekspresionizma“kroničar svoga vremena”Elegičar propadanja i nestanka hrvatskog zagorskog plemstva, kritičar ondašnjeg našeg društva, epik narodnog buđenja, traged ljudske sudbine i lirik ljubaviVrhuncem njegova stvaralaštva smatra se djelo Pod starim krovovimaU svojim djelima Gjalski je obuhvatio tri velika područja:1. socijalni lom koji je nastao u Hrvatskoj nakon ukinuća kmetstva (Pod starim krovovima, U novom dvoru, Irinina udaja...)2. kulturni, politički i socijalni razvitak Hrvatske tokom XIX. st. (Osvit, Dolazak Hrvata, Pronevjereni ideali)3. problem najintimnijeg čovjekova života, smisao čovjekove egzistencije (Janko Borislavić, Notturno, Kobne slutnje, Mors, San doktora Mišića)Janko BorislavićObjavljen 1887. u VijencuDilema hrvatske književnosti: kako usvojiti veliku njemačku kulturnu baštinu, a u isto vrijeme pružati otpor germanizacijiU romanu Janko Borislavić obrađuje slučaj pojedinca koji se može povezati s tematikom Prijana Lovre, ali taj slučaj nije potpuno univerzalan, teži univerzalnosti, tome da postane europski i svjetskisudbina čovjeka koji je sin ovoga naroda, ali nema briga što muče prijana Lovru jer je on materijalno osiguranUniverzalna tajna

Osnovna ideja generacijeRješavanje svjetske tajne dok je usporedo s tim prisutna hrvatska tajna, nacionalna tajna, problem egzistencije vlastitog naroda te problem konstituiranja njegove moderne književnostiJanko Borislavić zahvalna je tema za komparativna proučavanjaDarwinHackelBuchnerA. SchopenhauerAntun Barac: ostala je činjenica da je Janko Borislavić ustvari dvonožna knjiga, da je to ideja koja se pokušala konstituirati kao literarna tema, ali je sve ostalo isključivo na pokušajuBorislavić nije prijan Lovro u materijalnom, sociološkom smislu, ali je u svome nastojanju da proađe odgovor na pitanje životaDruga, življa varijanta Prijana Lovre: roman Radmilović Fantastična proza K.S. Gjalskog-Proza pod odrednicom realizam; granica realističke i modernističke/ teško odredivo-Pov. knjiž. -> pisac na razmeđu-Rikard Jorgovanić -Odnos Gjalskog prema vlastitoj poetici-Kao realist, nastoji da glavni objekt promatranja bude ljudska duša-Dežman Ivanov – podjela proze opis duševnih stanja (filozofija/unutrašnjost)b) opis okolice (socijalno-političke okolnosti/odnos prema društvu)Fantastična proza odnosi se na 6 pripovijesti: San doktora Mišića, Notturno, Kobne slutnje, Mors, Ljubav lajtnanta Milića, Sasvim neobični i čudnovati doživljaji illustrissimusa ŠišmanovićaMors – fantastični elementi motivirani su snom – česta pojavaDva tipa Gjalskijeve fantastične proze

NotturnoOstale pripovijesti; prevladavajuća

1.Prvi tip fantastične prozeNotturnoPrenaglašeno teoretiziranjePisana u 1.licu – jedinaTemeljna dvojba pripovijesti – ima li života nakon smrtiUtjecaj filozofije Artura Schopenhauera – površnostReferiranje na Fausta u 2. dijelu (utjecaj na J.B.)=> um ne može spoznati metafizičke i transcendentne spoznajeZadaća fantastičnoga diskursa – didaktičnost – autor želi čitatelja poučiti kako stoje stvari izvan njegova umaPripovjedačeva mrtva ljubav pripovjedaču objašnajva svoje ‘’postojanje’’ – Gjalski parafrazira i pojednostavljuje Schopenhauerove tvrdnjePripovjedač se želi poistovjetiti s čitateljemSchopenhauerovo djelo: Svijet kao volja i predodžbaOpće odrednice Gjalskijeve f. proze: ljubav, smrt, okultizam, život poslije smrti2.Tip fantastične proze

Čuva realističke odrednice – sveznajući pripovjedač, opisivanje, uvod uz jasnu oznaku prostora i vremenaSchopenhauerova teza – ako je sve naša predodžba, ne postoji razlika između sna i javeRealni se svijet preobražava u svijet čuda i egzistencijalne sumnjePripovjedač – distanciranost od likova, objektivnost i nepristranostGlavni motivi – predestinacija, okultizam, spiritizamLjubav lajtnanta Milića – najviše čuva realističke elementeSan doktora Mišića – reprezentativan primjer Gjalskijeve f. proze; dosta modernističkih obilježja; snovi i slutnje pretvaraju se u realne događajeFantastika kod GjalskogNeuvjerljivost, nedovoljna motiviranost, utjecaj Schopenhauera (snažan, ali pojednostavljen)Zainteresiran za nadnaravno i izvan književnosti – smrt oca i majkeFantastika dvostrukog obrata – prvo obrat prema fantastičnome, a onda se vraća realističkome jer ne uspijeva oblikovati alternativnu stvarnostTa je proza vezana za realistički Turgenjevljev model, ali je i spoj pozitivističkog i spiritualističkog sustava mišljenjaAutobiografski diskurs K.S. GjalskogMODELI AUTOBIOGRAFSKOG DISKURSAa) autobiografski zapisi u užem smislub) sekundarni oblici autobiografskih zapisa – usmjereni komentiranju drugih ljudi iz pozicije autobiografskog subjekta (sjećanja i pisma)c) autofikcija (Janko Borislavić) – lik je identičan autoru, pripovjedač liku, fabula je utemeljena na fikcijskim događajima, autor progovara o društveno-političkim pitanjima kroz neke likoveGjalski nastoji prikazati vlastito životno iskustvo u tekstuM.C. Nehajev – lik Janka Borislavića svjedoči o borbi u duši samoga autoraAntun Barac – autor želi reći da je on taj superiorni Janko Borislavić, pun znanja, a opet tako nesretanEmil Štampar – autobiografska prisjećanja na djeda, oca i djetinjstvo ulaze u karakterizaciju mnogih likova iz zagorskih pripovjedaka i romana