Lektira popularni klasici

18

Jack London ZOV DIVLJINE

JERRY OTOČANIN

Naslov izvornika:The call of the wild Jerry of the islands

Pravo ime autora: John Griffith

Prijevod: Josip Tabak

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-61-0

JACK LONDON

ZOV DIVLJINE

S engleskog preveo Josip Tabak

U divljinu

I .

U divljinuObičajem sputan, lance kida Skitalački nagon iz davnine;Iz sna zimskog nanovo se budi I opet se javlja zov divljine.

Buck nije čitao novina, jer da ih je čitao, znao bi da se nevolja spre­ma, ne samo za njega nego i za svakoga primorskog psa, u kojega su snažni mišići i topla, duga dlaka, na cijeloj obali od tjesnaca Pugeta do grada San Diega. Nevolja je dolazila odatle što su ljudi, tumaraju­ći po arktičkoj tami, našli nekakvu žutu kovinu, a parobrodska i pri­jevozna društva održavala vezu s nalazištem, te su tisuće ljudi jurile na Sjever. A tim su ljudima trebali psi, i to teški psi, jakih mišića, da bi mogli vući, i toploga krzna, da ih štiti od hladnoće.Buck je živio u velikoj kući, u sunčanoj dolini Santa Clara. Kuća je pripadala sucu Milleru, pa su je po njem i zvali Millerovom kućom. Stajala je podalje od ceste, napol skrivena među drvećem kroz koje se mogla nazrijeti prostrana hladovita terasa što se sterala oko cijele zgrade, sa sve četiri strane. Kući se prilazilo kolskim putovima koji su, posuti sitnim šljunkom, vijugali kroz tratinu što se daleko sterala ispod prepletenih grana golemih topola. U pozadini kuće stvari bija­hu veće negoli u pročelju. Ondje su se nalazile prostrane konjušnice, gdje je bučalo dvanaestak konjušara i momaka, zatim se redali nizovi kućica obavitih vinovom lozom, u kojima je stanovala posluga, po­tom beskrajan i pravilan red pokrajnjih zgrada, duge sjenice s vino­

5

Zov divljine

vom lozom, zeleni pašnjaci, voćnjaci i jagodnjaci. Ondje se nalazio i arteški studenac i bazen od cementa, gdje su se jutrom kupali dječa­ci suca Millera, a rashlađivali za vrućih popodneva.Na tom prostranom posjedu vladao Buck. Tu je na svijet došao, tu proživio četiri godine svog života. Bijaše ondje, doduše, i drugih pasa — ta kako bi i bilo bez njih na tolikom imanju! - ali se oni nisu brojili. Dolazili su i odlazili, stanovali u nabijenim štenarama ili pak živjeli nepoznati u kutovima kuće, onako kako je živio Toots, japan­ski mops, ili Ysabel, meksikanska golišavka - čudna stvorenja što su rijetko kad promilila nos van ili nogom stala na zemlju. S druge strane, bijaše ondje foksterijera, dvadesetak u najmanju ruku, koji su strašno štektali na Tootsa i na Ysabel kad bi ovo dvoje gledalo na njih, kroz prozor, pod zaštitom čitave čete sobarica naoružanih metlama i pahalicama.Ali Buck ne bijaše ni sobni psić ni pas iz štenare. On je vladao na cijelom imanju. Skakao je u bazen za plivanje ili išao u lov sa suče­vim sinovima; sučeve kćeri, Mollie i Alice, imahu u njemu pratioca na dugim šetnjama za ljetnih smiraja i ranih jutara; za zimskih noći ležao bi do sučevih nogu, u knjižnici, pred kaminom u kojem vatra bukti; nosio je sučeve unuke na svojim leđima ili se pak s njima va­ljao po travi i pratio im trag u smjelim pothvatima dolje do zdenca u oboru, i još dalje, tamo gdje su pašnjaci i jagodnjaci. Ponosito je hodio među foksterijerima, a Tootsa i Ysabele nije ni gledao, jer on bijaše kralj - kralj nad svim što mili, puže i leti u kući suca Millera, ubrajajući ovamo i ljude.Njegov otac, Elmo, golem bernardinac, bijaše nerazdvojan sučev drug, a Buck je nagovještavao da će poći stopama svoga oca. Nije Buck bio tako krupan - težio je svega sto i četrdeset funti - jer njegova majka, Shep, bijaše od škotskih ovčarskih pasa. No ipak, stotinu i četrdeset funti, i uz to dostojanstvo, što dolazi od dobra života i općeg uvažavanja, omogućiše mu da se drži onako kraljevski. U te četiri godine, od vremena kad još bijaše malo štene, provodio je život sitog aristokrata; bijaše divno ponosan, i uvijek ponešto sebičan, kakvi ponekad postaju seoski plemići, zato što se nalaze u izdvojenu položaju. No on se spasio pogibelji da postane običan kućni pas, kojega maze i tove. Lov i lovu sli­čne zabave na slobodnu prostoru očuvaše ga od sala i očvrstiše mu mišiće, a njegova ljubav prema vodi, kao u rasa što se kupaju

6

U divljinu

u hladnu, bila mu okrepom i čuvala mu zdravlje.Eto, takav pas bijaše Buck u jesen 1897., kad je štrajk u Klondikeu primamio ljude sa svih strana na ledeni Sjever. No Buck nije čitao novine niti je znao da je Manuel - jedan od vrtlarovih pomoćnika- nepoželjan znanac. A Manuel sav zapao u porok: volio igrati na kineskoj lutriji. I u kockanju sav zapao u slabost: vjerovao u neki sistem. I stoga njegovo prokletstvo postade sigurno: za igru po siste­mu treba novca, a nadnica vrtlarskog pomoćnika ne pretječe preko potreba žene i brojnog potomstva.Te znamenite noći Manuelove izdaje sudac se nalazio na sastanku Udruženja proizvođača suhvica, dok se dječaci bijahu zaposlili sasta­vljajući neki atletski klub. Nitko nije vidio Manuela kad je s Buckom prošao kroz voćnjak; Buck je pak mislio da će samo na šetnju kad su stigli na malu signalnu postaju što se zvala College Park, nitko ih nije vidio doli jedan osamljeni čovjek. Taj je čovjek razgovarao s Manue- lom, i novac prijeđe iz ruke u ruku.- Baš si mogao robu umotati, prije nego što je predaš - zlovoljno će stranac, a Manuel nato udvostruči komad debelog konopa Bucku oko vrata, ispod ogrljaka.- Stegni, pa ćeš ga dovoljno prigušiti - reče Manuel, a strani čovjek nešto promrmlja u znak potvrde.Buck je konop dočekao mirno, dostojanstveno. Bješe to, doista, ne­što što još nije doživio - ali je on navikao da ima povjerenja u ljude koje poznaje i da se pouzdaje u njihovu mudrost, što je prelazila nje­govu. No kad stranac krajeve konopa uze u svoje ruke, Buck zareža prijeteći. On je samo najavio svoje nezadovoljstvo; mislio je u svome ponosu da najaviti znači i zapovjediti. Ali, na njegovo iznenađenje, konop mu se steže oko vrata te mu poče dah zadržavati. U nastupu bijesa skoči na čovjeka, koji ga preduhitri, čvrsto ga pograbi za gušu i vještim ga okretom baci na leđa. Nato se konop nemilosrdno stegao, a Buck se bijesno otimao, isplažena jezika, dok su mu se široke grudi neznatno nadimale. Nikad, za čitava svog vijeka, nije doživio tako podla postupka, i nikad, za čitava svog vijeka, nije bio tako bijesan. No snaga mu jenjavala, oči mu se prelijevale staklastim sjajem, tako da ništa nije znao kad je dan znak da vlak kreće, i kad su ga dvojica ljudi bacila u vagon za prtljagu.Prvo saznanje, što mu se mutno javilo u svijesti, bijaše osjećaj da ga boli u jeziku i da se drmusa u nekakvu prijevoznom sredstvu.

7

Zov divljine

Prodoran zvižduk lokomotive, što je zapištala na nekom prijelazu, obavijesti ga gdje se nalazi. I odveć je često putovao sa sucem da ne bi poznavao osjećaj vožnje u prtljažnim kolima. Otvori oči, a one zaiskriše neobuzdanim gnjevom ugrabljenog kralja. Čovjek skoči da ga za vrat ščepa, ali Buck bijaše prebrz za njega: njegove se čeljusti sklopiše na šaci i ne popustiše, sve dok mu osjetila ne bijahu pono­vno potisnuta.- Jest, kadikad ga spopadne - objašnjavaše čovjek krijući ozlijeđenu ruku pred prtljažnikom, koji se pojavio kad je čuo natezanje. - Go­spodar mi naredio da ga odvedem u San Francisco; ondje je nekakav proslavljeni veterinar; misli da će ga on izliječiti.O toj noćnoj vožnji i o svojim dogodovštinama čovjek se raspričao u maloj suši iza neke gostionice na obali San Francisca.- A za to dobivam svega pedeset - tužio se čovjek - ne bih drugi put ni za tisuću, u gotovu.Šaka mu bijaše uvijena krvavim rupcem, a desna nogavica razdrta od koljena do gležnja.- A koliko je zapalo onoga drugog? - upita gostioničar.- Stotina - bijaše odgovor. - Nije htio ni za paricu manje, svega mi?- Onda je to stotinu i pedeset - izračuna gostioničar. - I vrijedi to­liko, ili sam ja Švabo.Lupež odmota krvavi rubac i pogleda ozlijeđenu ruku:- E, ako ja ne dobijem hidrofobiju...- Bit će to stoga što si rođen za vješala - dočeka gostioničar smijući se te nadoveza: - Deder mi malo pomozi, prije nego što te gore povuku.Omamljen, podnoseći strašnu bol u grlu i u jeziku, napol ugušen, Buck se pokušavao oprijeti svojim mučiteljima. Ali bijaše bačen na tlo, gdje su ga neprestano davili, dok mu ne uspješe s vrata skinuti mjedeni ogrljak. Odvezaše nato i konop pa ga onda strpaše u neki sanduk što bijaše sličan krletki.U tom sanduku proležai je ostatak mučne noći, tetošeći svoj bijes i uvrijeđeni ponos. Nije mogao shvatiti što zapravo znači sve to. Zašto su ga strpali u taj tijesni sanduk i zašto ga u njemu drže? Nije znao zašto, ali se ćutio ugnjetenim: neodređeno je predosjećao nesreću što nad njim lebdi. Više se puta za te noći osovio na noge kad bi se uza škripu otvorila vrata na suši; skočio bi na noge u nadi da će vidjeti suca, ili barem dječake. No svaki put bilo to nabuhlo lice

U divljinu

gostioničarevo, što bi k njemu zavirilo pri slabašnu svjetlu lojanice. I svaki se put radosni lavež, što bi zadrhtao u Buckovu grlu, pretvorio u bijesno režanje.No gostioničar ga je pustio s mirom, a kad je zajutrilo, eto ti četvori­ce unutra: uđoše i podigoše sanduk. »Novi mučitelji«, pomisli Buck. A i bijahu to stvorenja strašna obličjem, sva odrpana i razbarušena. On na njih usmjeri gnjev i stade bjesnjeti kroz prečke na sanduku. A oni se samo smijali i bockali ga štapovima, koje je on odmah zubima dočekivao, dok nije naposljetku razabrao da oni to i hoće. Zlovoljan se pružio pustivši da sanduk podignu na kola. Zatim je sanduk, u kojem bijaše zatvoren, počeo prolaziti kroz mnoge ruke. Željezni­čki službenici vodili su brigu o njemu; prevezli su ga na taljigama i smjestili u drugi vagon; opet su ga na kolicima, s mnoštvom drugih sanduka i prtljage, prenijeli na parnu skelu; odatle ga pretovariše u neko veliko željezničko skladište, a naposljetku ga smjestiše u vagon brzog vlaka.Dva se dana i dvije noći vukao taj vagon na repu lokomotiva što su pištale; dva dana i dvije noći Buck nije ni jeo ni pio. U svome je bije­su režanjem dočekivao, kad bi mu se prvi put približio koji željezni­čki službenik; oni pak uzvraćahu držeći ga. Kad bi naletio na prečke, drhteći i pjeneći se, oni bi mu se smijali te ga bockali. Režali bi i lajali kao odvratne psine, mjaukali, kloparali rukama i kukurikali. Sve to bješe veoma glupo, ta znao je, no time se sve više vrijeđao njegov ponos, pa je stoga kiptio sve većim gnjevom. Nije se toliko obazirao na glad, ali ga je strašno mučilo što nema vode, pa mu se stoga jarost razbuktala do vrhunca groznice. Kako bijaše napetih živaca i veoma osjetljiv, zlostavljanje ga je bacilo u groznicu, a oganj joj se podlagao paljenje osušenog jezika i grla.Jednim se ipak tješio: konopa mu ne bijaše na vratu. A konop o nje­govu vratu davaše im nečasnu prednost; sada, kad mu je smaknut, on će im već pokazati. Nikad mu drugi neće na vrat namaknuti. U tome je odlučan. Dva dana i dvije noći nije ni jeo ni pio, a u ta dva dana i dvije noći muke sabralo se u njem toliko gnjeva da je zlo če­kalo svakoga onog koji se usudi da mu se s podlošću približi. Oči mu se zakrvaviše, i od njega postade razbjesnjeli demon. Toliko se pro­mijenio da ga ni sam sudac ne bi prepoznao; a željeznički službenici odahnuše kad su ga u Seattleu skinuli s vlaka.Četvorica ljudi polako iznesoše sanduk iz vagona te ga spustiše u

9

Zov divljine

malenu dvorištu, ograđenu visokim zidom. Krupan čovjek u crvenu sviteru, što mu se dobrano otobolio oko vrata, iziđe i potpisa dosta­vljaču knjigu. Buck je slutio daje to sljedeći mučitelj, pa stoga divlje nasrnu na prečke. Lice se onom čovjeku razvuče u strašan osmijeh, te on ode i donese sjekiricu i toljagu.- Ta valjda ga nećete sada ispustiti? - upita dostavljač.- Zašto ne bih! - dočeka onaj čovjek te sjekiricom zacijepi sanduk, da ga raskuje.Četvorica što su donijela sanduk odmah se rastrkaše i posjedaše na vrh zida, da odande, sa sigurnog, promatraju prizor.Buck je nasrnuo na drvo što je pucalo, zabijao u nj zube, vukao i tr- zao. Gdje god bi sjekirica zasjekla izvana, on bi se unutra usmjerio na to mjesto, režeći i bijesno navaljujući, u nakani da iziđe, dok čovjek u crvenom sviteru bijaše miran u svojoj nakani da ga pusti van.- Eto ti, crvenooki vraže1. - protisnu čovjek kad je načinio otvor do­voljno širok da se Buck kroza nj provuče. I u isti čas odbaci sjekiricu, a desnom dohvati toljagu.Buck zaista bijaše crvenooki vrag kad se nakostriješene dlake, za­pjenjenih usta i zakrvavljenih očiju, u kojima je zaiskrio luđački sjaj, spremao na skok. Ravno je na čovjeka upravio svojih sto i četrdeset funti gnjeva, pojačana srdžbom zbog muke što ju je pretrpio u ona dva dana i dvije noći. Kad je skočio u vis i baš kad je htio čeljustima dohvatiti čovjeka, pogodi ga udarac od kojega je protrnuo cijelim tijelom i sklopio zube u smrtni stisak. Okrenuo se u zraku i udario o zemlju poleđice i postrance. Za sveg života nije dobio udarca tolja­gom, pa nije mogao ni zamisliti što se to zbiva. Zareža, a režanje mu bijaše dijelom lajanje, a više urlik, pa se opet osovi i zaskoči. I opet ga pogodi udarac, koji ga baci na zemlju. Sad je znao da mu nevolja dolazi od toljage, ali njegov bijes nije znao za oprez. Dvanaestak se puta ustremljivao, a svaki put dočekala ga toljaga i bacila ga na ze­mlju.Pošto ga je dohvatio jedan osobito žestok udarac, jedva je poslije nje­ga stao na noge: bio je isuviše omamljen da bi opet mogao nasrnuti. Teturao je naokolo, krv mu tekla iz nosa, usta i ušiju, a krasno mu krzno bilo poprskano i umrljano krvavom slinom. Čovjek priđe te ga namjerno zahvati žestokim udarcem po njušci. Sva bol, što ju je po­dnio, ne bijaše ništa kad se usporedi sa strašnim samrtnim rvanjem što ga je izazvao taj udarac. S urlikom, što bijaše gotovo lavovski u

10

U divljinu

svojoj podivljalosti, opet se usmjeri na čovjeka, ali ga ovaj, pošto je toljagu premetnuo iz desne u lijevu ruku, hladnokrvno pograbi za donju čeljust i u isti ga čas poteže dolje i nazad. Buck u zraku načini cijeli krug, i još pola drugoga, pa glavom i prsima udari o zemlju.- Još je posljednji put nasrnuo, a čovjek ga dočeka podmuklim udar­cem što ga je dotad namjerno otezao: Buck se skvrči i pade - od udarca je sasvim izgubio svijest.- Taj zna kako se psi ukroćuju, svega mi! - oduševi se jedan između onih što bijahu na zidu.- Radije bih svaki dan krotio divlje indijanske konje - istisnu dosta­vljač penjući se na kola, pa potjera svoje konje.Bucku se vratila svijest, ali ne i snaga. Ležao je gdje je i pao, i odande promatrao čovjeka u crvenom sviteru.»Čuje na ime Buck«, kazivaše čovjek sam sebi, ponavljajući riječi iz pisma u kojem ga je krčmar izvijestio o pošiljci sanduka sa psom. »Pa dobro, Buck, sokole«, proslijedi čovjek srdačnim glasom, »s našom je malom tučnjavom gotovo, pa nam je sad najbolje da je i zaboravimo. Sada eto znadeš gdje ti je mjesto, a ja znam svoje. Valja slušati, pa će sve biti dobro, a toljaga daleko. Budeš li zao, istjerat ću ja buhe iz tebe. Jesi li razumio?«Dok je govorio, mirno je, bez straha, tapšao glavu, koju je prije ona­ko baš bezdušno udarao. Buck je bez gunđanja podnosio dodir te ruke, premda se i nehotice nakostriješio. Kad mu je čovjek donio vode, požudno je pio, a kasnije je pojeo dobran obrok sirova mesa, komad po komad, uzimajući ga čovjeku iz ruke.Bijaše potučen - to je znao - ali ne i slomljen. Spoznao je, jednom za svagda, da se ne može mjeriti s čovjekom kojemu je toljaga u ruci. Dobio je lekciju, naučio je, i nikad je više za svoga života nije zabo­ravio. Ona toljaga bijaše otkriće. Uvela ga je u vladavinu iskonskog zakona, a on je tome uvođenju izašao u susret do pol puta. Činjenice iz života pokazale su suroviji izgled; i dok je začuđen gledao u taj njihov izgled, gledao gaje i s potajnom lukavošću svoje prirode što se probudila. Kako su prolazili dani, stizali su drugi psi, u sanducima ili na uzici, neki poslušno, a neki bjesneći i režeći, kao što je i on bjesnio i režao kad je ovamo stigao; i promatrao ih je jednoga po jednog kako potpadaju pod vlast čovjeka u crvenom sviteru. Uvijek nanovo, gle­dajući surovi prizor, koji se pred njima ponavljao, pamtio je poučak: čovjek s toljagom u ruci zakonodavac je i gospodar, kojega treba slu-

11

Zov divljine

sati, premda se s njime ne mora i pomiriti. A što se tiče pomirenja, Buck nije nikad zapao u tu grešku, premda je imao prilike gledati isprebijane pse kako se umiljavaju čovjeku, pred njim mašu repom i ruku mu ližu. Vidio je i jednoga psa, koji se nije htio ni pomiriti ni pokoriti, gdje ostade ubijen u borbi za gospodarstvo.Kadikad bi stizali ljudi, stranci, te uzrujano, ulagivajući se, i na sve načine razgovarali s čovjekom u crvenom sviteru. A u takvim prigo­dama, kad bi novac prelazio iz ruke u ruku, stranci bi sa sobom odvo­dili po jednoga između pasa ili po više njih. Buck se čudio, kamo to odlaze da se nikad ne vraćaju; strah pred budućnošću bijaše ga toliko prožeo te se svaki put radovao kad nije bio odabran za polazak. Naposljetku je i na njega došao red kad se pojavio malen, suhonjav čovjek, koji je preklapao iskvarenim engleskim govorom i u riječi miješao mnoge neobične i nezgrapne uzvike što ih Buck nije mogao razumjeti.- Sto mu gromova! - uzviknu kad mu je pogled pao na Bucka. - Pas i po! Eh! A koliko novca?- Tri stotine, a i to je gotovo darovano - brzo odgovori čovjek u crvenom sviteru. - I kako je državni novac posrijedi, nemaš se zašto zgražati. Nije li tako, Perraulte?Perrault se naceri. S obzirom na činjenicu da je cijena psima silno porasla zbog neobično velike potražnje, bijaše to pravedna cijena za tako valjanu životinju. Kanadska vlada neće biti na gubitku niti će se njezini izvještaji sporije otpremati. Perrault bijaše poznavatelj pasa, i kad je pogledao Bucka, znao je da je to jedan među tisuću - »jedan među deset tisuća«, rekao je u sebi.Buck vidje gdje novac prijeđe iz ruke u ruku: nije se začudio kad je mali suhonjavi čovjek poveo njega i Rudu, dobroćudnu njufaundlan- dericu. Čovjeka u crvenom sviteru vidio je tada posljednji put, a kad je s Rudom s palube parobroda Narwhal gledao kako na obzorju nestaju Seattle, bijaše to ujedno i posljednje što je vidio od toplog Juga. Perrault povede njega i Rudu na palubu te ih preda tamnopu­tu divu koji se zvao Frangois. Perrault bijaše crnomanjast francuski Kanađanin, a Frangois melez, dvostruko tamniji. Ta dvojica bijahu za Bucka nova vrsta ljudi [bješe mu suđeno da se još s mnogima upozna), i mada prema njima nije osjećao nikakve ljubavi, ipak se navikao iskreno ih poštivati. Ubrzo je razabrao, da su Perrault i Fra- ngois valjani ljudi, hladnokrvni i nepristrani kada treba dijeliti pra­

12

U divljinu

vdu, i previše iskusni u stvarima što se tiču pasa, a da bi ih psi mogli izigrati.Na donjoj palubi broda Narwhal Buck i Ruda pridružiše se dvojici drugih pasa. Od tih jedan bijaše golemi, snježnobijeli pas sa Spitsber- ških otoka: odande ga je doveo zapovjednik nekoga broda kitolovca, a kasnije je pratio neku geološku ekspediciju u Sjevernu Kanadu. On se vladao prijateljski, ali ponešto izdajnički: s jedne se strane smije­šio u lice, a s druge pripremao potajno lupeštvo - na primjer, kad je Bucku ukrao nešto hrane za prvog obroka. Kad je Buck skočio da ga kazni, Frangois zapucketa bičem, koji najprije dohvati krivca; tako je Buck opet mogao doći do svoje kosti. Frangois se ponio kako treba, pomisli Buck, i tako je ugled melezov porastao u njegovim očima. Onaj drugi pas nije nastojao učvrstiti poznanstvo, nije primao iskaze prijateljstva, a nije ni pokušavao došljacima krasti hranu. Bijaše to sjetan i neveseo pas, koji je i Rudi jasno pokazao da ne želi ništa drugo doli da ga puste sama, i kako će biti nevolje ako ga ne ostave na miru. Zvao se on Dave, jeo je i spavao, kadikad bi zijevnuo, te ni za što nije pokazivao zanimanja - čak ni onda kad je Narwhal prošao kroz Tjesnac Kraljice Charlotte pa se počeo ljuljati, dizati i spuštati kao da ga đavli nose. Kad su se Buck i Ruda uzbunili, napol podivljali od straha, on samo podiže glavu, nekako dokono, baci na njih neha­jan pogled, zijevnu pa nastavi spavati.I dan i noć brod je udarao u taktu s neumornim bilom vijka, i premda jedan dan bijaše kao i drugi, Bucku postade očito da vrijeme nepre­stano biva hladnije. Jednog jutra vijak naposljetku stade, a Narwhal zahvati val uzbuđenja. Buck je, baš kao i drugi psi, osjećao i znao da se zbiva nekakva promjena. Frangois ih odveza i odvede na palubu. Kad prvi put stade na hladno tlo, Bucku šape utonuše u nešto bijelo i kašasto, veoma nalik na blato. On frknu i doskoči nazad. Još više te bijele tvari padalo je odozgo. Stresao se, ali je na nj i dalje padalo. Znatiželjno onjuši pa liznu jezikom. Ujedalo je poput vatre, a učas bi se rastopilo. To ga je dovodilo u zabunu. Pokuša još jednom, a posljedak bijaše isti. Oni koji su ga gledali, bučno se smijahu. Osjeti se postiđenim, ne znajući zašto. Prvi put u svome životu vidio je snijeg.

13

Zov divljine

l l .

Zakon toljage i zubaBuckov prvi dan na obali Dyea bijaše poput more. Svaki je sat dono­sio novu prepast i novo iznenađenje. Buck se našao iznenada otrgnut iz srži civilizacije i bačen posred stvari iz prapočetka. Ne bijaše to više dokoni život, suncem obasjan, u kome se dosađivalo i dangu­bilo po miloj volji. Tu sad ne bijaše ni mira ni počinka, niti je bilo sigurnosti ma i za jedan časak. Sve se okrenulo u zbrku i radinost, i svakog trenutka život i udovi bijahu u opasnosti. Neprestana smo-trenost bijaše tu neizbježna, jer ti psi i ljudi nisu gradski psi i ljudi. I jedni su i drugi, do posljednjeg među njima, sami divljaci, te ne znaju za drugi zakon doli za zakon toljage i zuba.Nikad još nije vidio pse da se bore tako kako su se borili ti vučji stvo­rovi, i već njegovo prvo iskustvo s njima dalo mu je pouku koja se ne zaboravlja. Istina, bješe to iskustvo do kojega je došao na tuđoj koži - ta drugačije ne bi ostao na životu, da bi se njime mogao koristiti. Ruda bijaše žrtva. Bijahu se utaborili kraj gomile posječenih stabala; tu se Ruda, onako sasvim prijateljski, pokušala približiti nekome eskimskom psu, što je bio velik koliko sasvim odrasli vuk, premda ni u pol ne bijaše njezine veličine. Nije tu bilo nikakva upozorenja: samo skok naprijed, brz kao munja, metalno zvocanje zuba, skok nazad iste brzine - i lice Rudino osta razderano od oka do gubice. Zaskočiti pa odmah nazad, takav bijaše vučji zakon borbe; ali to nije bilo sve: spremalo se još i gore. Jedno trideset-četrdeset eskimskih pasa dojuri na mjesto, gdje se zapodjela borba; oko boraca sastaviše krug, pažljiv, bezglasan. Buck nije razumio te tihe pomnje niti shva-

14

Zakon toljage i zuba

ćao zašto onako revno oblizuju gubice. Ruda je navalila na svog pro­tivnika, a ovaj je opet jurnuo pa odskočio. Prsima je dočekao njezin sljedeći napad, i to nekako posebno, tako da joj se izmaklo tlo pod nogama. Nikad više nije na njih stala. Eskimski su psi to i čekali. Svi se sletješe na nju, režeći i štekćući, i nje nestade u skviči samrtnog rvanja, pod mnoštvom nakostriješenih tjelesa.Zbilo se to tako brzo i tako nenadano, da se Buck zaprepastio. Vidio je Spitza gdje je isplazio grimizni jezik nekako na svoj način, kao da se smije: vidio je Frangoisa kako razmahuje sjekirom i skače u go­milu pasa. Tri mu čovjeka s toljagama pomognu da ih rastjera. Nije dugo potrajalo. Svega dvije minute pošto je Ruda pala i posljednji njezin napadač bijaše otjeran toljagom. No ona je ležala ne mičući se, bez znaka života u sebi, na krvavu, izgaženu snijegu, gotovo do­slovno raskidana na komade, a tamnoputi melez stajaše nad njom i sipaše strašne psovke. Taj je prizor Bucku često dolazio na san i pritiskao ga kao mora. Tako je to dakle. Nema poštene borbe. Kad jednom padneš, gotovo je s tobom. E, pa dobro, gledat će da nikad ne padne. Spitz je isplazio jezik i opet se smijao, i od tog časa Buckga je zamrzio, planuo na nj strašnom mržnjom.Prije negoli se sabrao od udarca što mu ga je zadao strašni Rudin svr­šetak, već ga snađe drugi udarac. Frangois na nj nametnu nekakav splet remenja i pregljica. Bješe to orma kakvu je kod kuće vidio da sluge stavljaju konjima. I kao što je jednom gledao konje u zaprezi, tako se sada sam u njoj našao: vukao je Fran^oisa na saonicama, u šumu na rubu doline, a odande se vraćao s tovarom drveta za ogrjev. Premda mu dostojanstvo bijaše bolno povrijeđeno činjenicom da su ga snizili na životinju za vuču, bijaše i premudar, a da bi se tome opirao. Pokorio se i vukao što je mogao bolje, mada mu sve bijaše novo i neobično. Frangois je bio neumoljiv, tražio je da ga smjesta slušaju; ta mu se »poslušnost smjesta« ukazivala, jer je imao bič u ruci. Kako Dave bijaše iskusan u tegljenju, ujedao je Bucka u butove kad bi ovaj pogriješio. Spitz bijaše vođa, isto tako iskusan; premda nije uvijek mogao dosegnuti Bucka, ipak bi mu kadikad režanjem dobacio oštar prijekor, ili bi u zaprežnom remenju vješto preme- tnuo svoju težinu da bi tako Bucka potjerao na put kojim trebaju ići. Buck je lako učio, te je pod zajedničkim uputama dvojice svojih drugova i Frangoisa vrlo brzo napredovao. Prije nego što su se vrnuli u tabor, već se znao zaustaviti na povik »ho« i krenuti na povik »gi«,

15

Zov divljine

znao je naširoko zaokrenuti na okukama i čuvati se rudnjaka, kad bi im natovarene saonice na nizbrdici jurile za nogama.- Tri izvrsna psa! - reče Frangois Perraultu. - Taj Buck vuče ko sam vrag. I sve brzo nauči.Popodne se Perrault, kojemu se žurilo na put s izvještajima, vratio sa dva druga psa. Zvao ib je Billee i Joe, a bijahu to dva brata, i oba pravi eskimski psi. Iako su potekli od jedne majke, razlikovali su se među sobom kao dan i noć. Billee je imao manu, a ta mu bijaše u pretjeranoj dobroćudnosti; Joe je bio sama suprotnost: bio je mrzovoljan i uvučen u se, neprestano je režao, a zloćudnost mu iz očiju kapala. Buck ih do­čeka drugarski, Dave ih i ne pogleda, a Spitz najprije navali na jednoga pa onda na drugoga. Billee je pomirljivo mahao repom, okrenuo je u bijeg kad je vidio da pomirljivost ne koristi, i skvičao (sveudilj pomir­ljivo) kad su ga Spitzovi oštri zubi zarežali s boka. Ali Joe bijaše nešto drugo: ma kako da je Spitz obilazio oko njega, Joe se brzo okretao, da ga dočeka, nakostriješene dlake na vratu, unazad poleglih ušaka, s gu­bicom što podrhtava i reži, s čeljustima što bi zvocnule kad god bi htio ščepati protivnika, dok su mu se oči đavolski iskrile; bješe to, riječju, utjelovljenje ratobornog straha. Taj pas bijaše tako strašna izgleda da se Spitz morao odreći pokušaja da ga podvrgne pod svoju vlast; i tako, da bi prikrio svoj poraz, okrenuo se bezazlenom i plačljivom Billeeu pa ga potjerao do nakraj tabora.Uvečer je Perrault imao još jednoga psa: bijaše to star eskimski pas, dug, suh i mršav, kojemu na glavi bijahu tragovi bojeva, a u njoj sve­ga jedno oko, ali se u njem, kao za opomenu, iskrila neustrašivost, što je ulijevala poštovanje. Zvao se Sol-leks, a to će reći Srditi. Kao ni Dave, ni on nije ništa tražio, nije ništa davao, nije ništa očekivao: i kad je sporo i oprezno stupio u njihovu sredinu, čak ga je i Spitz pustio s mirom. Imao je on i nešto svoje svojstveno, a Bucka zapade nesreća da to otkrije. Došljak naime nije volio da mu prilaze s one strane na koju ne vidi. Buck je nehotice počinio prijestup, a spoznao je svoju nerazboritost kad se Sol-leks oborio na nj poput oluje i do kosti mu zaderao meso na hrptu, u dužini od tri palca. Uvijek se odonda Buck čuvao njegove slijepe strane, i tako do kraja njihova drugarstva ne bijaše više nikakve neprilike. Jedina mu želja, baš kao i Daveu, očito bijaše u tome da ga puste na miru; ipak, a Buck je to tek kasnije saznao, i jedan i drugi imali su i neku drugu, životniju ambiciju.

16

Zakon toljage i zuba

One noći Buck se našao pred velikim problemom: gdje i kako da spava? Šator, osvijetljen svijećom, toplo je sijao sred one bijele ra­vnice; kad je Buck, sasvim naravno, ušao unutra, i Perrault i Fra- ngois dočekaše ga psovkama i kuhinjskim predmetima, dok se nije povratio od zaprepaštenja i postiđen umakao u noć i studen. Puhao je hladan vjetar, što je prolazio kroz kosti, i poput guje otrovnice ujedao ga za ranjeni hrbat. Leže na snijeg pokušavajući zaspati, ali ga mraz ubrzo prisili da cvokoćući skoči na noge. Tužan i žalostan poče obilaziti između mnogih šatora, da bi saznao kako je na je­dnom mjestu hladno baš kao i na drugom. Tu i tamo podivljali se psi usmjeravahu na nj, ali bi on nakostriješio dlaku na šiji i režao (ta sve je brzo učio], te bi ga puštali da ide s mirom, svojim putem. Naposljetku mu nešto pade na um. Vratit će se i pogledati kako su se snašli njegovi drugovi iz zaprege. Zaprepasti se kad opazi da ih nigdje nema i da su nestali. Opet krenu obilaziti velikim taborištem i tražiti ih, i opet se vrati. Zar su pod šatorom? Ne, ne može biti, jer da je tako, ne bi ni njega istjerali. Pa gdje bi onda mogli biti? Spuštena repa i uzdrhtala tijela, zaista napušten od sviju, besciljnoje kružio oko šatora. Najedanput mu snijeg ulegnu pod prednjim šapama, te on utonu. Nešto se pomakne pod njegovim nogama. On poskoči natrag, režeći i kostriješeći se, pun straha pred neviđenim i nepoznatim. Ali se na prijateljsko kratko štektanje opet umiri, pa se vrati da pretraži. Dah topla zraka doprije mu do nozdrva: dolje je, pod snijegom, savijen u meko klupko, ležao Billee. Procvilje, kao da moli, promeškolji se uvijajući tijelom da bi pokazao svoju dobru volju i čiste namjere, te čak pokuša, kao da daje mito za mir, Bucku liznuti lice svojim toplim, vlažnim jezikom.Još jedna pouka. Tako dakle spavaju? Buck po volji odabra mjesto, te veoma bučno, i suvišno se naprežući, poče kopati rupu za sebe. Začas toplina s njegova tijela ispuni skučeni prostor, i on zaspa. Kako minuli dan bijaše dug i naporan, Buck utonu u dubok san, te je udo­bno spavao, premda je režao i lajao i borio se s mučnim snovima. Nije ni oka otvorio, sve dok ga nije podigla buka tabora što se budio. U početku nije razabirao ni gdje se to nalazi. Kako je noću padao snijeg, bijaše sasvim zatrpan. Snježni ga zidovi pritiskali sa svih stra­na - prože ga golem val straha: bješe to strah divljeg stvora pred zamkom. Bješe to znak što ga je kroza svoj vlastiti život osluhnuo iz života svojih predaka: ta bijaše on civiliziran pas, suviše civiliziran

17

Zov divljine

pas, te iz svoga vlastitog iskustva nije znao ni za kakve zamke, pa se prema tome sam po sebi nije mogao zamke bojati. Mišići čitava mu tijela skupiše se grčevito i nagonski, dlaka mu se na šiji i na hrptu nakostriješi, te on u divljem urliku skoči pravo gore, u danju svjetlost, što zasljepljuje, a snijeg se razletje oko njega u svjetlucavu oblaku. Prije nego što se i dočekao na noge, ugleda bijeli tabor kako se rasprostro pred njim; razabra gdje je, i sjeti se svega što se zbilo od onog časa kad je s Manuelom pošao u šetnju, pa do rupe što ju je sinoć iskopao, da bi u njoj spavao.Kad se Buck pojavio, Frangois to pozdravi uzvikom.- Eh, nisam li ja rekao? - upitat će gonič Perraulta. - Taj Buck vraški brzo uči!Perrault ozbiljno kimnu glavom. Kao tekliću kanadske vlade, koji nosi važne izvještaje, bijaše mu stalo da za sebe nabavi najbolje pse, pa se osobito radovao što je stekao Bucka.Zaprezi u jedan sat bijahu dodana još tri eskimska psa, tako da ih ukupno bijaše devet; ne prođe ni četvrt sata, i svi već bijahu upre­gnuti u saonice, te su vozili po tragu prema kanjonu Dyea. Buck se radovao što su uzeli put pod noge; premda posao nije bio lak, nađe da ga baš i ne mrzi. Začudio se maru što je pokretao cijelom zapre­gom i što je i na nj prešao; ali se još više začudio promjeni što se zbila u Daveu i u Sol-leksu. Zaprega ih je sasvim izmijenila, bijahu to sada drugi psi. Na njima više nije bilo ni traga nemaru i nehaju. Oživjeli su i postali čili, bijaše im stalo da posao teče kako treba, te su se žestoko ljutili na sve s čega bi se vožnja zadržavala ili usporava­la. Rad u ormi, rad u zaprezi, bijaše kanda najviši izraz njihova bića, svrha njihova života, jedini izvor njihove radosti.

Dave bijaše rudnjak, to jest pas što se nalazi tik pred saonicama; pred njim je vukao Buck, a ispred Bucka išao je Sol-leks; ostatak zaprege redao se naprijed, sve jedan pas ispred drugoga, i tako u nizu do čelnog mjesta, koje je zauzimao Spitz.Bucka su namjerice stavili između Davea i Sol-leksa, da bi od njih učio. On bijaše valjan učenik, a njih dvojica isto tako valjani učitelji; nikad ga nisu ostavljali da dugo griješi, nego su poučak, što mu ga davahu, potkrepljivali svojim oštrim zubima. Dave je bio pravedan i mudar. Nikad nije ugrizao Bucka bez uzroka i nikad nije propustio da ga ugrize kad je trebalo. A kako je pouku podupirao još i Frang-

18

zakon toljage i zuba

oisov bič, Buck uvidje kako će ga manje stajali da se popravi negoli da učitelju uzvraća jednakom mjerom. Jednom prigodom, kad se bijahu nakratko zaustavili, Buck se zapleo u ormu i usporio odlazak, a na to se Dave i Sol-leks oboriše na nj te mu dadoše što ga spada. Posljedica bijaše to što se Buck još više zapleo, ali je odonda budno pazio da orma bude u redu; još prije nego što je dan izmakao, Buck je tako znao svoj posao da su ga drugovi prestali ujedati. Prorijedilo se fijukanje Frangoisova biča, a Perrault je čak Bucka počastio time što je podigao njegove šape i brižno ih pregledao.Bijaše to naporan dan puta, uz kanjon, kroz Sheep Camp, mimo Scalesa, pokraj šuma, preko ledenjaka i snježnih zameta, stotine stopa dubokih, pa preko razvoda Chilkoot, što se nalazi između sla­ne i slatke vode te zlokobno štiti tužni i samotni Sjever. Lijepo su napredovali niz lanac jezera što ispunjuju kratere ugaslih vulkana, a u kasnu noć stigoše u golemi tabor pred jezerom Bennett, gdje su tisuće tražilaca zlata gradile čamce da se njima posluže kad na proljeće popuca led. Buck iskopa rupu u snijegu i zaspa snom izmo­rena pravednika, ali ga i suviše rano istjeraše u hladnu tamu, te ga snjegovim drugovima upregoše u saonice.Toga su dana prevalili četrdeset milja, jer su išli prtinom; ali sutra­dan, i mnoge dane poslije, valjalo im prtit vlastitu stazu, pa su teže i sporije odmicali. Perrault je redovito išao naprijed, ispred zaprege, i tabao snijeg svojom pletenom obućom da bi psima olakšao put. Frangois upravljaše za rukunicama; kadikad bi se s njime mijenjao, ali ne često. Perrault se žurio, a bio je ponosan na svoje poznavanje leda; to je poznavanje leda bilo i potrebno, jer je jesenji led veoma tanak, a gdje je voda brza, leda i nije bilo.Iz dana u dan, u beskraj, Buck je teglio u zaprezi. Uvijek su s kona- čišta kretali još za mraka, i cik zore zatjecao ih na putu, kad za njima već bijahu milje i milje utrte staze. I uvijek bi udarali tabor, tek pošto bi se smračilo, pojeli bi svoj komad ribe pa se odvukli da spavaju pod snijegom. Buck bijaše gladan kao vuk. Funta i po suhog lososa, koliko je iznosio njegov svagdanji obrok, bijaše tek toliko da zavara želudac. Nikad nije imao dosta, mučila ga neprestana glad. A ostali psi, zato što su bili lakši i bili rođeni za onakav način života, dobivali su svega funtu ribe, pa ipak su s time izlazili na kraj i dobro se osjećali.Ubrzo nestade obilježja gospodstva što ga je resilo u njegovu prija­šnjem životu. Nekadašnji sladokusac, što se mogao prenemagati pri

19

Zov divljine

jelu, sad je spao na to da mu drugovi, što bi svoje smazali prije nego on, otimaju od obroka što ga još nije pojeo. A nije bilo načina da se od toga obrani. Dok bi se on dohvatio s dvojicom-trojicom, jelo bi već kliznulo niz ždrijelo ostalih. Da bi tome stao na kraj, jeo je brzo, kao i oni; a glad, usto, bijaše takva da nije prezao ni od onog što nije njemu pripadalo. Motrio je i učio. Kad je vidio Pikea, jednoga između novih pasa, spretna glumca i lupeža, kako vješto krade kri­šku slanine, dok je Perrault bio okrenut leđima, Buck je sutradan podvostručio pothvat te umakao s cijelim komadom. Nadigla se že­stoka graja, ali na njega ne posumnjaše; za Buckovo nedjelo izvuče svoje Dub, nespretni tupan kojega bi uvijek ulovili.Ta prva krađa bijaše dokazom da je Buck sposoban za život u neprija­teljskoj okolini na Sjeveru. Potvrdila je njegovu moć prilagođavanja, njegovu sposobnost da se podvrgne promjenljivim uvjetima života, a kad u njega ne bi bilo te sposobnosti, čekao bi ga brz svršetak, stra­šna smrt. Ta je krađa, nadalje, značila da se raspada njegova moralna priroda - ispraznost i zapreka u surovoj borbi za opstanak. Lijepo je i divno na Jugu, gdje vlada zakon ljubavi i drugarstva, poštovati privatno vlasništvo i osobne osjećaje; ali na Sjeveru, pod zakonom toljage i zuba, lud je tko god se na takvo što osvrće, i takav je, koliko je on mogao vidjeti, osuđen na neuspjeh.Buck nije do toga došao razmišljanjem. On bijaše sposoban, i to je sve: on se i nesvjesno prilagodio novom načinu života. I nikada za svega svog života, bez obzira na ishod, nikad nije ustuknuo pred borbom. A ona toljaga u ruci čovjeka u crvenom sviteru ubila mu je u glavu temeljniji i primitivniji zakonik. Civiliziran, kakav bija­še, mogao je poginuti za volju kakva moralnog obzira, na primjer: za obranu bića što ga je za jahanje nosio sudac Miller. A koliko se odmetnuo od civilizacije svjedočila je sada njegova sposobnost da umakne od obrane moralnih obzira i da tako sačuva svoju kožu. On nije krao iz nekakva zadovoljstva, nego naprosto zato što mu je želu­dac zavijao. Nije krao otvoreno, nego potajice i lukavo, iz poštovanja prema toljagi i zubima. Riječju, sva djela što ih je činio činjaše zato što ih bijaše lakše učiniti negoli ih ne učiniti.Napredak mu (ili zadatak) bijaše brz. Mišići mu očvrsnuli, da bijahu kao željezo, a on otvrdnuo prema običnom bolu. Proveo je na sebi krajnje pažljivo gospodarenje izvana i iznutra. Mogao je jesti sve, bez obzira na to koliko bijaše odvratno i neprobavljivo; a kad bi jednom

20

Zakon toljage i zuba

pojeo, sokovi njegova želuca izvlačili bi iz zalogaja i najsitniju česticu hranjivosti, koju bi onda njegova krv raznosila u najudaljenije dijelo­ve njegova tijela, gradeći u njemu najžilavija i najčvršća tkiva. Vid i njuh osobito mu se izoštrio, a sluh mu razvio takvu oštrinu da je i u snu čuo i najmanji šušanj i znao najavljuje li mir ili pogibelj. Naučio je da zubima kida led kad bi mu se skupio između prstiju; kad bi ga mučila žeđ, a na jami se s vodom uhvatila debela kora leda, on bi je razbio udarajući po njoj ukrućenim prednjim šapama. Najvidljivija mu crta bijaše sposobnost da nanjuši vjetar i da ga predvidi noć una­prijed. Ma kako zrak bio miran, kad bi on sebi kopao ležaj kraj drve- ta ili uz obalu, uvijek bi ga vjetar, što bi kasnije zapuhao, neizbježno nalazio u zavjetrini, zaklonjena i dobro zaštićena od nevremena.I ne samo da je učio iz iskustva, nego mu oživješe i nagoni, davno umrtvljeni. Oslobodio se nasljedstva pripitomljenih naraštaja. Ne­određeno mu sjećanjem prolazila davna mladost njegova roda, iz onog još vremena kad su divlji psi u čoporima prolazili kroz prastare šume i klali divljač u istom trenu kad bi se na nju i okomili. Ne bijaše mu teško naučiti da se bori ujedanjem, razdiranjem i brzim vučjim ugrizanjem. Tako su se nekoć borili zaboravljeni preci. Oni u njemu probudiše iskonski život, a stari zahvati i vještine, što ih oni utisnuše u naslijeđe svome rodu, postadoše njegovom svojinom. Izbiše na površinu ne iziskujući od njega, nikakva napora ni otkri­vanja, pojaviše se kao da oduvijek bijahu njegovi. I kada bi tako, za mirnih i hladnih noći, usmjerio njušku prema kakvoj zvijezdi i po­čeo zavijati dugo i otegnuto, kao što vuci zavijaju, to bi se u njemu javljali mrtvi i u prah pretvoreni preci podižući njušku prema zvije­zdi i zavijajući kroza stoljeća i kroza nj. A njegovi glasokloni bijahu njihovi glasokloni - kadence, kojima se glasao njihov bol i javljalo ono što njima bijaše tišina, studen i tama.I tako, kao u znak da je život pusta bijeda, stara pjesma odzvanjala u njemu, te on opet nađe sebe; našao je sebe zato što su ljudi našli neku žutu kovinu na Sjeveru, i zato što je Manuel bio vrtlarski po­moćnik, čija nadnica nije dostajala za potrebe njegove žene i njego­vih nekoliko mališana, što bijahu njegova vjerna slika i prilika.

21

Zov divljine

111.

Golema prazvijerGolema prazvijer snažno se razmahala u Bucku, a u surovim prili­kama skitalačkog života sve je više i više rasla. Ali, taj rast bijaše pota­jan: lukavost, što se sada u njemu javila, omogućila je Bucku da bude uravnotežen i da vlada sobom. Bio je i odveć zabavljen time da se što prije prilagodi novom životu, a da bi njime mogao ovladati nehaj, pa tako ne samo da nije zapodijevao svađe, nego se nje klonio, kad god se moglo. U njegovu se držanju opažala određena promišljenost. Nije bio sklon nesmotrenosti i prenagljenosti; ni u žestokoj mržnji, što se ispriječila između njega i Spitza, nije pokazivao nestrpljivosti, nego se, naprotiv, klonio svakog izazova i napadaja.S druge opet strane, možda zato što je u Bucku naslućivao opasna takmaca, Spitz nikada nije propuštao prilike da pokaže zube. Čak je namjerice zastrašivao Bucka i neprestano nastojao da zametne bor­bu, koja se mogla završiti jedino tako da jedan ili drugi u njoj pogine. Kad još bijahu na početku putovanja, to se moglo i desiti da se slučaj­no nije zbio neobičan događaj. Potkraj toga dana valjalo im zanoćiti na jadnu i vjetrovitu mjestu na obali jezera Le Barge. Tama, mećava i vjetar, što je rezao poput oštrice, prisiliše ih da potraže noćište i da se utabore. Gore im već nije moglo biti. Za leđima im se uzdizala stijena okomita poput zida, te Perrault i Frangois nisu mogli drugo nego da nalože vatru i da rasprostru posteljinu po ledu samog jezera. Šator su ostavili u Dyei, da im put bude lakši. Nešto malo plavnog drveta priskrbi im varu, što je utonula kako se led pod njom topio, i tako su večerali u mraku.

22

Golema prazvijer

Buck potraži zaklon tik uza stijenu, i tu sebi iskopa ležaj. Tu mu bi­jaše tako udobno i toplo da mu se nije izlazilo kad je Frangois dijelio ribu, koju je najprije na vatri otkravio. Pošto je pojeo svoj obrok, Buck se vrati, a kad tamo - ležaj mu zauzet. Rezanje, kojim bijaše opomenut, objasni mu da mu je Spitz okrnjio pravo. Dotle se Buck uklanjao svakoj zadjevici što bi je mogao imati sa svojim neprijate­ljem, ali se sad mjera prevršila. U njem zaurla zvijer. Obori se na Spitza u žestini koja ih iznenadi obojicu, osobito Spitza, jer ovome je sve njegovo iskustvo što ga je imao s Buckom govorilo da je njegov suparnik neobično plašljiv pas, koji se uspijeva održati samo zato što je tako težak i golem.Iznenadi se i Frangois kad ih vidje kako su, uhvaćeni u klupko, izle­tjeli iz razmetnutog ležaja. Odmah je pogodio uzrok tome sukobu.- Eh! - povika on Bucku. - Deder mu pokaži, trista mu jada! Pokaži tome prljavcu i lupežu!I Spitz se nazubio. Skvičao je od same jarosti i jeda, dok je obilazio tamo-amo oko Bucka, kako bi uhvatio priliku da zaskoči. Buck ne bi­jaše ništa manje nazubljen i oprezan, dok je i sam isto onako obilazio oko svoga neprijatelja i vrebao zgodu za skok. A onda se dogodi nešto neočekivano, nešto zbog čega se njihova borba za prevlast odgodila, pomakla daleko u budućnost, poslije mnogih i mučnih milja puta i truda.Perrault istisnu kletvu, mlatnu toljaga po mršavu tijelu, začu se pro­dorna skvika zbog bolna udarca - i započe pakao. Odjednom se ot­krilo da su mjestom, gdje su udarili tabor, povrvjele dlakave spodobe što vrebaju - izgladnjeli eskimski psi, kakvih osamdeset do stotinu njih, što su nanjušili taborište iz nekoga indijanskog sela. Prišuljali su se, dok su se Buck i Spitz borili, a kad su dvojica ljudi jurnula među njih s čvrstim toljagama, oni im pokazaše zube i počeše uzvraćati na­pad. Na miris jela sasvim su izludjeli. Perrault zatekne jednoga kako je zagnjurio glavu u sanduk s hranom. Njegova toljaga teško pade po mršavim bedrima, a sanduk se prevali na tlo. U isti se taj čas dva­desetak izgladnjelih životinja obori na kruh i na slaninu. Toljage po njima zavitlaše nemilice. Skvičale su i tulile pod pljuskom udaraca, ali su se unatoč tome mahnito borile i nisu popustile, sve dok nije otišla i posljednja mrvica.Međutim su zaprepašteni zaprežni psi jurnuli iz svojih skrovišta - da i sami budu napadnuti od bijesnih upadača. Nikada Buck nije vidio

23

Zov divljine

takvih pasa. Činilo se kao da će im kosti probiti van kroz kožu. Bijahu to sami kosturi, prevučeni opuštenom, uprljanom kožom, plamtećih očiju i slinavih zubi. Ali kako su pomahnitali od gladi, bijahu strašni, neodoljivi. Nije bilo načina da im se itko suprotstavi. Već u prvom naletu zaprežni psi bijahu prikliješteni uza stijenu. Na Bucka su se oborila tri eskimska psa, i začas mu se glava i pleća išaraše ugrizima i zaderotinama. Dreka bijaše zaglušna, paklena. Billee je skvičao kao i uvijek. Dave i Sol-leks, kojima je krv tekla iz dvadesetak rana, hrabro su se borili jedan pokraj drugog. Joe je naokolo grizao, prometnuo se u zloduha. Jednom mu se zubi sklopiše na prednjoj nozi nekoga između eskimskih pasa, i on je zdrobi u koštice. Pike, glumac, jurnu na osakaćenu životinju, pa joj brzim ujedom i trzajem prekide vratni kralježak. Buck je jednog protivnika, što se zapjenio, spopao za gušu, i krv ga poprska kad mu se zubi zarinuše u vratnu žilu kucavicu. Kad je u ustima osjetio topli okus krvi, još je više podivljao. Nasrnuo je na drugoga, a u isti onaj čas osjeti da je i sam zaskočen i da su se neki zubi zarinuli u njegov vrat. To ga je podmuklo, sa strane, napao Spitz.Kad su Perrault i Frangois raščistili svoj dio taborišta, pojuriše da spase svoje zaprežne pse. Divlji val izgladnjelih pasa ustuknu pred njima, i Buck se oslobodi. No to potraja samo časak. Dvojica ljudi morala su nazad, spasiti zalihe hrane, a na to se eskimski psi okrenu da se opet obore na zaprežne pse. Billee, u kojem se od silnog straha pojavila hrabrost, skoči kroz divlji obruč i umakne preko leda. Pike i Dub jurnuše za njim uzastopce, a za njima potekoše i ostali zapre­žni psi. Kad se Buck skupio na skok, da i sam za njima jurne, iskosa pogleda Spitza i opazi kako se ovaj zaletio na nj, očito u nakani da ga obori. Izgubi li jednom tlo pod nogama, pa se nađe pod tom gomilom eskimskih psa, nema mu više nade. I zato skupi snagu da bi izdržao težinu Spitzova naleta, pa onda pođe za družinom preko jezera. Kasnije se skupilo svih devet zaprežnih pasa i potražilo zaklona u šumi. Premda ne bijahu gonjeni, grdne su ih nevolje pritisle. Nije bilo ni jednoga među njima da nije imao četiri-pet rana, dok neki bi­jahu i teško ranjeni. Dub imaše tešku ozljedu na stražnjoj nozi; Dol- ly, posljednji eskimski pas pridodan zaprezi u Dyei, bijaše na vratu gadno razdrt; Joe je izgubio jedno oko, a dobroćudni Billee, kojemu jedno uho bijaše izgrizeno i u trake razdrto, zavijao je i skvičao svu noć. U zoru se oprezno dovukoše u tabor i vidješe da su pljačka-

24

Golema prazvijer

ši nestali, a dvojicu ljudi nađoše do zla boga mrzovoljnu. Otišla je polovica njihove zalihe u hrani. Eskimski su psi izgrizli konope na saonicama i pokrivače od šatorskog platna. Baš ništa nisu poštedjeli, makar kako to bilo daleko od svakoga jela. Izjeli su par Perraultovih mokasina od sobove kože, dijelove zaprežnog remenja, pa čak i švigar na donjem kraju Frangoisova biča u dužini od dvije stope. Frangois se prenuo od tužnih misli što su ga zaokupile zbog nastale štete, prenuo se da pogleda svoje ranjene pse.- Eh, prijatelji - reče blago - možda će sada od vas postati bijesni psi, nakon tolikih ujeda. Možda ćete, sto mu gromova, svi pobjesniti! Sto mislite, Perrault?Glasonoša kimnu glavom, kao da i sam sumnja. Teško bi podnio da među psima izbije bjesnilo kad ga još čitave četiri stotine milja puta dijele od Dawsona. Dva sata psovanja i napora staviše opremu u red, i zaprega krenu. Psi, što su se ukočili od rana, mučili su se i borili preko najgoreg odsjeka na koji su dosad na putu naišli, pa to bijaše najteži dio njihova putovanja do Dawsona.Thirty Mile River ili Rijeka Trideset Milja bijaše slobodna od leda.Njezin je zahuktali tok prkosio mrazu, pa se led uhvatio samo na dubljim i tihim mjestima. Trebalo je šest dana truda i muke da se prijeđe tih trideset strašnih milja. A bijahu to strašne milje, jer se svaka stopa s tog odsjeka na putu krčila uz životnu pogibelj po psa ili po čovjeka. Pipajući stazu Perrault je dvanaestak puta propao kroz led, a spasio se dugačkom motkom, koju je nosio i držao tako da se uvijek ispriječila preko otvora što bi ga njegovo tijelo u ledu provali­lo. Kako je bila velika studen (termometar je pokazivao pedeset stu­pnjeva ispod ništicel], to je svaki put kad bi se led pod njim provalio, morao, da život ne dovede u pogibelj, naložiti vatru i sušiti odjeću. Ničega se on nije bojao. I upravo stoga što se ničega nije bojao, bio je izabran za vladina teklića. Ulazio je u svaku pogibelj, odlučno je, sa svojim sitnim suhonjavim licem, gazio u studen i u borbu, od zore do mraka. Išao je rubom opasnih obala, po ledu što se uhvatio s kraja i što se ugibao i pucao pod nogama, po ledu na kojem se nisu smjeli zaustaviti. Jednom su saonice propale, s Daveom i Buckom, i oni su se napol smrzli i malne utopili. Bijahu dobro prekriveni ledom, pa su ih dvojica ljudi gonili da trče oko vatre, da se znoje i da se otkravlju- ju, a tako blizu da su se opržili na plamenu.Drugom je zgodom propao Spitz i za sobom povukao cijelu zapregu

25

Zov divljine

sve do Bucka, koji je iz sve snage upeo nazad, s prednjim šapama na kliskom rubu, dok se led ugibao i pucketao svuda naokolo. Ali iza Bucka nalazio se Dave, koji se isto tako odupro nazad, a iza saonica bio Frangois i svom snagom vukao sebi, da su mu žile pucale.I opet se led na rubu provalio ispred njih i za njima, te se moglo umaći jedino uza stijenu. Perrault se pravim čudom uzverao, dok se Frangois molio da bi se to čudo zbilo; i tek pošto su svaki remen i zaprežni konop i posljednji komadić zaprežne opreme povezali i od toga načinili dugo uže, mogli su izvući pse, jednoga po jednog, na vrh strmeni. Frangois se uzvera posljednji, poslije saonica i tereta. Zatim potraže mjesto na koje će sići, a kad su ga našli, spuste se pomoću konopa. Omrkoše opet na rijeci, jer su toga dana prevalili svega četvrt milje.Kad su stigli do Hootalinque i domogli se dobrog leda, Buck bijaše malaksao; ni s ostalim psima nije bilo bolje: ali Perrault, da nadokna­di izgubljeno vrijeme, tjerao ih je od zore do mraka. Prvog su dana prešli trideset i pet milja do Big Salmona ili Velikog Lososa; sutradan daljnjih trideset i pet, do Little Salmona ili Malog Lososa; trećeg dana prevališe četrdeset milja i tako se primakoše mjestu što se zove Five Fingers ili Pet Prstiju.Buckova stopala nisu bila tako čvrsta i tvrda kakva bijahu u eskimskih pasa. Njegova su omekšala kroz tolike naraštaje od onog dana kad je neki stanovnik iz špilje ili sa sojenice pripitomio njegova posljednjeg pretka. Cio je dan šepesao mučeći muke, a kad su najposlije udarili tabor, legao je kao mrtav. Premda je bio gledan, nije htio ni da se makne da bi dobio svoj obrok ribe, pa mu ga je Frangois morao doni­jeti. Gonič je pasa također trljao Bucku noge po pol sata svake noći poslije večere, a žrtvovao je gornji dio svojih vlastitih mokasina da bi napravio četiri mokasine za Buckove šape. Bješe to veliko olakšanje, pa je Buck čak i suhonjavo lice Perraultovo natjerao da se iskrivi u osmijeh kad je jedno jutro Frangois zaboravio mokasine, a Buck legao poleđice i mašući svim četirima u zraku, kao da moli, odbio krenuti bez svoje obuće. Kasnije su mu stopala očvrsla za vuču, pa su iznošenu obuću odbacili.Jednog jutra, na rijeci Pelly, dok su zaprezali, Dolly, na kojoj se nije ništa opažalo, najedanput pobjesni. A javila je to dugim vučjim zavi­janjem, od kojega se srce kida i od kojega svi psi u strahu nakostri- ješiše dlaku, a onda je skočila ravno prema Bucku. Nikad nije vidio

26

Golema prazvijer

bijesna psa niti je imao ikakva razloga plašiti se bjesnoće, a ipak je znao da u tome ima strahote, pa je jurnuo odande u paničan bijeg. Jurio je ravno naprijed, a svega skok iza njega nadala Dolly, zadahtala i zapjenjena; nije ga mogla dostići - toliki bijaše u njega strah, a niti je se on mogao osloboditi - toliko u nje bijaše bjesnilo. Prošišao je kroz šumovitu unutrašnjost otoka, pojurio na donji kraj, preplivao stražnji kanal pun izlomljenog leda, izbio na drugi otok, dohvatio se trećeg, zaokružio nazad prema glavnom riječnom toku i u očaju zaplivao preko matice. A za sve to vrijeme, premda se nije obazirao, mogao je čuti njezino režanje svega jedan skok iza sebe. Francois ga dozva iz udaljenosti od četvrt milje, i Buck požuri nazad; još je uvijek bio jedan skok ispred svoje progoniteljke, sav zasopljen, dok je svu nadu položio u Frangoisa, uvjeren da će ga on izbaviti. Gonič pasa držao je u ruci sjekiru, spreman da udari; čim je Buck mimo nj projurio poput zrna, sjekira pobjesnjelu Dolly pogodi u glavu.Buck se složio pokraj saonica, iscrpljen, zasopljen, bespomoćan. Spitz ne propusti priliku: skoči na Bucka i dvaput svoje zube zarinu u protivnika koji se nije branio; zubi zasjekoše u meso do kostiju. Frangoisov bič udari, a Buck je imao zadovoljstvo da vidi Spitza pod pljuskom batina kakvih još ni jedan zaprežni pas nije izvukao.- Vrag je taj Spitz - opazi Perrault. - Jednog će dana pregristi grkljan tome Bucku.- A Buck je vrag i pol - odgovori Frangois. - Promatram ja njega sve to vrijeme, pa znam pouzdano. Jednog će ga dana, vjerujte, spopasti pakleni bijes, da će tome Spitzu pokazati što ga ide. Rasut će mu crijeva po snijegu. Zaista. Znam to.Odonda se otvori rat među njima. Spitz, kao vođa pasa i priznati gospodar u zaprezi, osjećao je da je taj neobični južnjački pas zapri­jetio njegovoj prevlasti. A neobičnim se činio Buck Spitzu, jer se između tolikih pasa s Juga, što ih je vidio, još ni jedan nije pokazao dostojnim, bilo u taboru, bilo na putu. Svi su bili i odveć slabi te su odreda ginuli od napora, studeni ili gladi. Buck bijaše iznimka. Samo je on sve izdržao i uspješno se natjecao s eskimskim psima u snazi, divljini i lukavosti. Zatim, bješe on gospodstven pas, a postao je opasan pošto je toljaga čovjeka u crvenom sviteru izbila iz njega svu slijepu smionost i nepromišljenost što je dolazila iz njegove želje za gospodarenjem. Bješe on veoma lukav pa je znao čekati svoj čas, pokazujući u tome strpljivost koja bijaše upravo iskonska.

27

Zov divljine

Do sukoba oko vodstva moralo je doći; taj sukob bijaše neizbježan. Buck ga je i želio. Htio ga je, jer je tako bilo u njegovoj prirodi i jer ga je silno ponio onaj bezimeni, neshvatljivi ponos, što psa obuzima za putovanja i za tegljenja u zaprezi - onaj ponos što pse drži i tjera ih da vuku do posljednjeg daha, mami ih da radosno ginu upregnuti u saonice, a srce im razdire kad ih iz zaprege maknu. To bijaše ponos u Daveu, kao psu rudnjaku, i u Sol-leksu, dok je upinjao iz sve snage - ponos koji ih je prožimao kad su ostavljah tabor, i pretvarao ih iz zlovoljnih i sumornih zvijeri u marljiva, hitra i častoljubiva stvorenja; ponos koji ih je poticao za cijelog dana, a obnoć ih, kad bi se utabo­rili, ostavljao da opet padnu u zlovoljni nemir i u sumornost. Taj je ponos obuzimao Spitza i tjerao ga da kažnjava zaprežne pse koji bi griješili, zapletali remenje ili se krili izjutra, u vrijeme kad se upre- zalo. Od tog ponosa on se i bojao Bucka kao mogućeg prvaka među psima. A taj ponos bijaše i u Bucku.Buck je otvoreno prijetio Spitzovu vodstvu. Upletao se između Spit­za i krivaca što ih je ovaj imao kazniti. A upletao se navlas. Jedne je noći snijeg osuo nemilice, a ujutro se Pike, glumac, nije pojavio. Dobro se skrio u svome ležaju, pokrivenu novim snijegom, što bijaše čitavu stopu visok. Uzalud ga je Frangois dozivao i tražio. Spitz je divljao od bijesa. Gnjevan je jurio tamo-amo po taboru, njuškao i kopao na svakome mjestu gdje mu se činilo da se Pike mogao skriti; tako je strahovito režao da je Pike, čuvši ga, zadrhtao u svome sklo­ništu.No kad su ga naposljetku otkopali i kad je Spitz na nj jurnuo, da ga kazni, Buck poleti jednako bijesan te se ispriječi između njih. Zbilo se to tako nenadano i toliko je lukavo izveden nalet da je Spitz bio odbačen i preturen. Pikeu, koji je jadno drhturio, ta otvorena pobu­na uli snage, te on skoči na svoga oborenog vođu. Buck, kojemu u taj čas časna borba bijaše zaboravljen zakonik, i sam navali na Spitza. Ali Frangois, premda se nasmijao na taj događaj, bijaše postojan u dijeljenju pravde, te iz sve snage spusti bič na Bucka. Ovoga to nije otjeralo s njegova oborenog protivnika, tako da je držak biča morao činiti svoje. Napol omamljen udarcem, Buck bijaše odbačen; švigar s biča dohvati ga sveudilj dok je Spitz svojski kažnjavao višestrukog krivca Pikea.Sljedećih dana, dok su se sve više približavali Dawsonu, Buck se i dalje isprečivao između Spitza i prestupnika, ali je to izvodio lukavo,

28

Golema prazvijer

kad Frangois nije bio u blizini. S prikrivenim Buckovim opiranjem izbijao je i rastao opći neposluh. Dave i Sol-leks ne bijahu pod tim utjecajem, no ostali psi iz zaprege bivahu sve gori i gori. Nije više bilo kako valja. Neprestano se redahu svađe i prepirke. Uvijek je dolazi­lo do kakve neprilike, kojoj začetnik bijaše Buck. Frangoisu, goniču pasa, valjalo je neprekidno paziti: znao je da prije ili kasnije mora doći do borbe na život ili smrt između Bucka i Spitza; i više negoli je­dne noći, kad bi začuo lavež i kavgu drugih pasa, valjalo mu se izvući iz postelje, jer je strahovao da se to nisu dohvatila ona dvojica.No zgoda im se nije nadala, te su stigli u Dawson jednoga žalosnog dana, tako da je strašni sukob lebdio pred njima. Ondje bješe mnogo ljudi i bezbroj pasa: Buck ih je sve zatekao u poslu. Kao da zakonom bijaše određeno da svi psi moraju raditi. Po cio su dan u dugim za­pregama vukli amo-tamo duž glavne ulice, a i noću se još čulo zvon- canje njihovih praporaca. Vukli su debla i drvo za ogrjev, natovareno za rudnike, i radili sve one poslove što ih konji rade u dolini Santa Clara. Tu i tamo Buck bi susreo kojega psa s Juga, no uglavnom psi ondje bijahu divlji vučjaci eskimske pasmine. Svake noći, redovito u devet, u dvanaest, u tri, razlijegao se njihov noćni poj, tajanstveno i stravično zavijanje, kojemu se Buck s užitkom pridruživao.Dok je sjeverna svjetlost hladno sjala ozgo, ili dok su zvijezde izvodi­le svoj ledeni ples, a bešćutna i smrznuta zemlja počivala pod svojim snježnim pokrivačem, u taj poj eskimskih pasa kao da se slijevao neki prkos životu, samo je bio u molu, s otegnutim jadikovanjem i polujecajima, te više bijaše parba života, glasom izražena bol bitisa- nja. Bješe to stara pjesma, stara kao sama rasa - jedna između prvih pjesama ranog svijeta, u dane kad pjesme bijahu tužne. U nju se slio jad bezbrojnih pokoljenja, u tu tužaljku što je Bucka tako neobično uzbudila. I dok je stenjao i jecao, Buck je izražavao bol živoga stvora, bol, što su ga u davnini bolovali njegovi divlji preci, a strah i tajan­stvenost, što ga prožimala pred hladnoćom i tamom, bijaše strah i tajanstvenost što je i njih u davnini ispunjala. A to što ga je onaj poj uzbuđivao, pokazivaše kako je zapravo pomno osluškivao unazad, u prošlost, kroz tisućljeća vatre i krova nad glavom, sve do surovih početaka života, u doba kad se zavijalo.Tjedan dana poslije dolaska u Dawson spustiše se niza strme padine pokraj Baraka, stigoše na Yukonsku stazu i udariše put Dyee i Salt Watera ili Slane Vode. Perrault je nosio izvješća, možda i prešnija od

29

Zov divljine

onih što ih bješe donio. Osim toga, obuzeo ga ponos glasonoše, te je kanio da te godine zabilježi rekord u putovanju. Više mu je činjeni­ca u tom pogledu išlo na ruku. Nakon odmora, što je trajao tjedan dana, psi su se lijepo oporavili te bijahu kako se samo poželjeti može. Putnici, što su nedavno onuda prošli, dobro su proprtili stazu. Nada­lje, redarstvena je služba na dva-tri mjesta uredila skladišta hrane za ljude i pse, pa se sada putovalo bez suvišnog tereta.Prvog su dana stigli do Šezdeset Milja, a to će reći da su prešli put od pedeset milja; drugi su dan uvelike grabili uz Yukon, na putu prema Pellyju. Ali tako divno putovanje nije moglo proći bez velike neprilike i nevolje po Frangoisa. Kovarna pobuna, što ju je poveo Buck, raspršila je uzajamnu odgovornost u zaprezi. Psi se u zaprezi nisu više vladali kao jedan pas. Pomoć, što ju je Buck pružao pobu­njenicima, hrabrila ih je da čine svakakve sitne prekršaje. Spitz više ne bijaše vođa kojega se trebalo mnogo bojati. Stari je strah već izišao iz kostiju, i svi se podjednako opirahu Spitzovoj vlasti. Pike je Spitzu jedne noći ugrabio polovicu ribe i smazao je pod Buckovom zašti­tom. Druge su se opet noći Dub i Joe poklali sa Spitzom i primorali ga da se okani kazne, koju su zaslužili. Čak je i dobroćudni Billee postao manje dobroćudan, te nije cvilio ni upol onako pomirljivo kao prije. Nikad se Buck nije približio Spitzu, a da ne bi zarežao ili se nakostriješio prijeteći. Buck se zapravo držao kao nasilnik, a znao je i razmetljivo šetati tamo-amo, baš pred nosom Spitzu.Slabljenje u redu i zaptu imalo je utjecaja na pse i što se tiče njihovih međusobnih odnosa. Među njima je dolazilo do zadjevica i kavga više nego ikad prije, tako da je tabor ponekad bio pravi pakao. Jedino se Dave i Sol-leks nisu promijenili, premda su neprestane kavge i njih dvojicu dražile. Frangois je nizao neobične barbarske kletve jednu za drugom, od pusta bijesa udarao nogom po snijegu i čupao kosu. Neprestano je razmahivao bičem među psima, ali mala bijaše korist od toga. Tek što bi se okrenuo leđima, sve bi iznova započelo. Poticao je Spitza svojim bičem, a Buck poticaše ostale pse. Frangois je znao da je Buck izvor svih neprilika, a Buck je opet znao da je to Frangois znao; ali Buck bijaše i odveć spretan, a da bi pustio da ga ponovno zateknu na djelu. Predano je vukao i teglio, jer mu rad bijaše na ra­dost; no još mu je veća radost bila izazvati klanje među drugovima i zamrsiti zaprežne konopce.Na ušću Tahkeene, jedne noći poslije večere, Dub je nanjušio planin-

30

Golema prazvijer

skoga zeca, usmjerio se na nj i promašio. U tren oka svi psi zaštektaše i jurnuše. Jedno stotinu jardi dalje nalazio se tabor Sjeverozapadne policije, s pedeset pasa, redom eskimskih, koji se pridružiše hajci. Zec je odmicao niz rijeku, zakrenuo uz neki mali pritok i dalje se neprestano držao njegova zaleđenog korita. Lako je jurio po snježnoj površini, dok su psi plužili kroza snijeg upinjući sve sile. Buck je vo­dio čopor, u kojem bijaše šezdeset pasa, prelazio okuku za okukom, ali nije mogao zeca stići. Nisko je polegao i tako jurio požudno kev- ćući, a sjajno mu tijelo bljeskalo naprijed, skok po skok, u blijedoj mjesečni. Isto tako skok po skok, kao neko blijedo, ledeno priviđe­nje, ispred čopora brzao planinski zec.Sve ono komešanje prastarih nagona, što u određeno vrijeme goni ljude, te ovi ostavljaju gradove i njihovu buku pa idu gorom i dolom, da kemijski tjeranim olovnim kuglama ubijaju stvorove u prirodi - ona požuda za krvlju, ona radost u ubijanju, sve to bijaše u Bucku, ali neizmjerno iskrenije. Brzao je čoporu na čelu, progonio divljač, jurio za živom hranom, da bi mogao klati vlastitim zubima i da bi njušku do očiju umočio u toplu krv.Ima neki zanos koji obilježava vrhunac života i iznad kojega se život više ne može uzdići, i eto takav je paradoks življenja: taj zanos izbija onda kad je čovjek najživlji, a dolazi kao potpuno zaboravljanje da čovjek živi. Taj zanos, taj zaborav življenja, javlja se umjetniku, kad ovoga ponese plamen stvaranja; javlja se vojniku, kad ovoga obuzme ratna mahnitost na bojištu, te on ne štedi života; javio se i Bucku dok je, vodeći čopor, zavijao kao vuk i jurio za mesom, što je bilo živo i što je pred njim hitro bježalo u mjesečni. Ispitivao je dubine svoje prirode, dubine dijelova svoga bitka, što bijahu dublji od njega samoga, jer su vodili nazad u utrobu vremena. Njime je ovladalo golo bujanje života, nabujali životni val, posvemašnja radost svakoga pojedinog mišića, zgloba i tetive, jer sve to bijaše opreka smrti, sve zažareno i bujno, sve se izražavalo u pokretu i u klicanju jurilo ispod zvijezda i brzalo površjem mrtve tvari, koja se ne kreće.A Spitz, hladan i proračunat i u najuzvišenijim časovima, ostavi čo­por i okrene poprijeko, kroz uzanu prevlaku gdje je pritok stvarao dugu okuku. Buck toga nije znao, pa kad je obišao okuku, a ledeno priviđenje u obliku zeca sveudilj jurilo pred njim, on spazi drugo, još veće ledeno priviđenje, kako skače s obronka upravo pred zeca. Bješe to Spitz. Zec se više nije mogao okrenuti, i kad su mu bijeli

31

Zov divljine

zubi slomili hrptenjaču u zraku, ciknuo je prodorno, kao što bi ci- knuo pogođen čovjek. Na taj cik, na taj krik života, što se sa životnog vrhunca ruši u zagrljaj Smrti, cio čopor iza Bucka zaurla u paklenu zboru radosti.Buck nije pustio glasa od sebe. Nije ni zastao, nego se ustremio na Spitza, rame uz rame, tako žestoko da je promašio vrat. Zavaljaše se po snijegu sitnu poput praha. Spitz se brzo osovio, gotovo kao da i nije bio oboren, ugrizao Bucka u pleće i odmah odskočio. Dvaput mu zubi zvocnuše poput ocjelnih čeljusti na stupici, dok je uzmicao, da bi zauzeo bolji položaj, a duga mu i zavraćena gubica podrhtavala u rezanju.U tren oka Buck shvati. Kucnuo je čas. Došlo je vrijeme borbe na život i smrt. I dok obilažahu jedan oko drugoga, režeći, položenih ušaka, i dok u napetoj pažnji vrebahu priliku, prizor se Bucku činio poznatim. Bijaše, kao da se svega toga sjeća - bijelih šuma, i zemlje, i mjesečine, i borbene jeze. Posvud bjelina i mir, nad svime se ra­sprostrta sablasna tišina. Nigdje ni najmanjeg daška u zraku - ništa da bi se pomaklo, ni list da bi zatreptao, samo vidljiv dah pasa, para, što se lagano, oklijevajući diže u studeni zrak. Brzo su bili gotovi sa šumskim zecom ti psi, koji ne bijahu drugo doli loše pripitomljeni vukovi; sada su se poredali naokrug i napeto iščekivali. I oni su uti­hnuli, samo su im se oči iskrile, a para se od njihova disanja polaga­no uzdizala uvis. Za Bucka ne bješe ništa novo ni čudnovato u tom prizoru iz drevnih vremena. Bješe, kao da je oduvijek tako, kao da je već takav tijek stvari.Spitz je bio iskusan borac. Od Spitsberga kroz Arktik, preko Kanade i Barrensa, on je ustrajao među svakovrsnim psima i uspio nad njima vladati. Ogorčen u svome gnjevu, ali nikad slijep. Obuzet strašću da razdire i uništava, nikad nije zaboravljao da je i njegov neprijatelj obuzet istom strašću da razdire i uništava. Nikad nije navalio, dok nije bio spreman da dočeka navalu; nikad nije napao, dok nije najpri­je za taj napadaj spremio i obranu.Uzalud se Buck upinjao da zubima zadere u vrat toga velikoga bijelog psa. Gdje god bi njegovi očnjaci pogodili, u potrazi za mekšim me­som, namjerili bi se na Spitzove očnjake. Zubi udarahu u zube, gubi­ce bijahu rasječene i krvave, ali Buck nije mogao prodrijeti kroz obra­nu svog neprijatelja. Zatim je zapao u vatru i osuo Spitza vihorom nasrtaja. Toliko je puta pokušao protivnika dohvatiti za snježnobijeli

32

Golema prazvijer

vrat, gdje je život kucao blizu same površine, ali je Spitz svaki put njemu nanio ugriz i odskočio. Onda Buck pokuša navalu, kao da mu je cilj protivnikov vrat, no iznenada uvuče glavu i udari postrance, da bi ramenom gurnuo protivnika u rame i tako ga oborio. No svaki je put sam bio zaderan po ramenu, dok bi Spitz lako odskočio.Spitz bijaše neozlijeđen, a Buck sav u krvi i teško je dahtao. Borba je postajala sve očajnija, a za sve to vrijeme tihi vučji krug oko boraca čekao je da bi mogao završiti s onim koji padne. Buck se zasopio, a Spitz počeo napadati, ne dajući mu predaha. Jednom Bucku izmaklo tlo pod nogama, a cio se krug od šezdeset pasa pokrenu; no on se, gotovo u zraku, osovio, a krug se vrati u prijašnji položaj, da čeka. Buck je imao jedno svojstvo koje stvara veličinu - bijaše u njega ma­šte. Borio se kako mu je kazivao njegov nagon, ali je znao da se bori i glavom. Nasrnuo je kao da će ponoviti varku s ramenom, ali je u po­sljednji čas polegao po snijegu i onda zahvatio. Zubi mu se sklopiše na Spitzovoj lijevoj prednjoj nozi. Ču se hrsak slomljene kosti, i bijeli pas dočekivaše ga na tri noge. Triput ga je Buck pokušao oboriti, a onda ponovi varku te protivniku prebi i desnu nogu. Unatoč boli i nemoći, Spitz se mahnito borio, da se održi. Vidio je nijemi krug oko sebe, vidio oči što se iskre, isplažene jezike i srebrnasti dah, vidio ga kako se približava i kako se stišće oko njega, kao što je i prije, u pro­šlosti, gledao slične krugove gdje se stežu oko potučenih protivnika. A ovaj put bijaše on potučeni.Za nj više nije bilo nade. Buck bijaše neumoljiv. Milosrđe je nešto što je pridržano za blaža podneblja. Buck je spremao konačni napadaj. Krug se suzio toliko da je napadač mogao osjetiti dah eskimskih pasa na svojim bedrima. Mogao ih je vidjeti, iza Spitza i na obje svoje stra­ne, kako su napol polegli, spremni za skok, a očiju uprtih u nj. Bijaše kao da je nastala stanka. Svaka se životinja zaustavila u pokretu, kao da se okamenila. Samo je Spitz podrhtavao i kostriješio dlaku, posr- ćući naprijed i nazad, strašno režeći i prijeteći, kao da bi da zaplaši smrt, što nad njim lebdi. Buck jurnu pa odskoči, i najposlije se rame nađe uz rame. Mračni se krug pretvori u nešto sitno na snijegu oba­sjanu mjesečinom, i Spitza nestade. Buck, borac pobjednik, golema prazvijer, koja je ubila protivnika i našla da tako valja, stajao je ondje i promatrao prizor.

33

Zov divljine

IV.

Kome pripada vodstvo- Eh, nisam li rekao? Istinu velim kad kažem da su svi vrazi u tome Bucku.Tako se oglasi Frangois kad je sutradan izjutra otkrio da je Spitza nestalo i da je Buck sav prekriven ranama. Privuče ga vatri i pokaza ih na njezinoj svjetlosti.- Taj se Spitz vraški bori - prihvati Perrault gledajući strahovite ujede i derotine.- A ovaj Buck još vraškije - dometne Frangois. - Sad će barem biti mir. Nema više Spitza, nema više nevolje. To je sigurno.Dok je Perrault kupio logorsku opremu i tovario je na saonice, gonič je uprezao pse. Buck u kasu stiže na mjesto što bi ga Spitz zauzimao kao vođa; ali Frangois, ne opažajući ga, dovede Sol-leksa na to zavidno mjesto. Smatrao je da je Sol-leks najbolji za čelno mjesto u zaprezi, kad nema Spitza. Buck mahnito skoči na Sol-le­ksa, gurnu ga nazad, a sam zauze njegovo mjesto.- Eh, eh - veselo će Frangois, potapšavši ga po bedrima. - Vidi ti njega! Zaklao je Spitza, pa bi sad na njegovo mjesto!- Hoćeš li ići! - podviknu gonič, ali Buck ni da se makne.Nato ga uze za vrat i odvuče u stranu, premda je pas prijeteći re­žao, te na njegovo mjesto opet dovede Sol-leksa. Starome se psu to nije sviđalo, te je jasno pokazivao kako se boji Bucka. Frangois nije popuštao u svome, no kad se okrenuo, Buck ponovno gurnu Sol-leksa, koji se rado uklonio.Gonič se razljuti:

34

Kome pripada vodstvo

- Svega mi, pokazat ću ja tebi gdje ti je mjesto - uzviknu vraćajući se s poteškom toljagom u ruci.Buck se sjeti čovjeka u crvenom sviteru i polako stade uzmicati; nije više ni pokušao jurnuti kad se Sol-leks ponovno našao na čelu. Ali je sve naokolo obilazio izmičući i ljuto režeći, ogorčen zbog reda uvedena po zakonu toljage; a dok je obilazio, pazio je na tolja­gu, da joj se ukloni, ako bi je Frangois na njega bacio, jer se Buck umudrio u pogledu toljage.Gonič se vratio svome poslu, te je pozvao Bucka, kad je došlo na red, da ga stavi na njegovo staro mjesto ispred Davea. Buck uzmaknu za dva-tri koraka. Nato Frangois pođe prema njemu, a on opet uzmaknu. Malo zatim Frangois odbaci toljagu, jer pomisli da se Buck možda boji batina. No Buck bijaše u otvorenoj pobuni. Nije on uzmicao da bi se uklonio batinama, nego zato što je htio vodstvo. Njegovo po pravu i bijaše. Zaslužio ga je, manjim se neće zadovoljiti. Umiješao se Perrault. On i vodič gonili su ga više od po sata. Bacali su na nj toljage, a on neprestano izmicao. Psovali su ga, i njega i njegove pretke, i sav njegov rod do najdaljih pokoljenja, svaku dlaku na njegovu tijelu i svaku kap krvi u njegovim žilama; a on im na psovke uzvraćao režanj em i pazio da obojici bude izvan dohvata. Nije on kušao da pobjegne, nego je izmicao naokolo tabo­rom i upozoravao da će doći i biti poslušan kad mu želji udovolje. Frangois sjede i počeša se po glavi. Perrault pogleda na uru ne prekidajući kletava. Vrijeme je jurilo - ta već prije jednog sata tre­balo je da uzmu put pod noge. Gonič se ponovno počeša, pa onda kimnu glavom i u neprilici se osmjehnu pogledavši glasonošu, koji pak sleže ramenima u znak da su pobijeđeni. Nato Frangois ode onamo gdje je stajao Sol-leks i pozva Bucka. Ovaj se smiješio - kao što se već psi smiješe, ali se držao na udaljenosti. Frangois ispreže Sol-leksa i odvede ga na staro mjesto. Psi stajahu upregnuti u sa- onice, u neprekinutu nizu, spremni da krenu. Za Bucka ne bijaše drugog mjesta doli na čelu. Frangois ga i opet pozva, a Buck se i opet nasmiješi, ali ne priđe.- Odbacite tu toljagu! - viknu Perrault goniču.Frangois izvrši zapovijed, a Buck nato dokasa, smijući se pobjedo­nosno, i zauze mjesto na čelu zaprega. Staviše mu remenje, saoni- ce krenuše i jurnuše riječnom putu, dok su dvojica ljudi trčala za njima.

35

Zov divljine

Iako je gonič unaprijed cijenio Bucka i govorio da su vrazi u njemu, još zarana onog dana vidje da ga zapravo bijaše podcijenio. U je­dnom skoku Buck je preuzeo dužnosti vodstva; i ondje gdje je bio potreban razbor, brzo mišljenje i brza odluka, Buck se pokazao još boljim od Spitza, kojemu još nikad nije vidio premca.No Buck se osobito isticao nametanjem zakona i brigom da se nje­govi drugovi drže reda. Davea i Sol-leksa nije se ticala promjena u vodstvu. Nisu oni za to marili. Njihovo bijaše da tegle u zaprezi, i to svojski. I sve dok ih u tome nije ništa smetalo, nisu se brinuli za ono što se događa. Sto se njih tiče, mogao je voditi i dobroću­dni Billee, samo ako bi držao red. Ostali pak psi bijahu se nekako raspustili za posljednjih Spitzovih dana, pa su se uvelike iznenadili kad ih je Buck počeo tjerati na red.Pike, koji je vukao iza Bucka i koji nikad nije ni unču svoje težine prenosio na prsni remen više nego što je morao, bijaše više puta prodrman zbog toga što slabo vuče, pa je tako, prije nego što je mi- nuo taj prvi dan, teglio bolje negoli ikad u svome životu. Još prve večeri u logoru mrzovoljni je Joe izvukao dobranu kaznu - nešto u čemu Spitz nije nikad imao uspjeha. Buck ga je svojom većom težinom naprosto oborio i grizao ga, sve dok Joe nije prestao s otporom i počeo skvičati moleći milost. Odmah se među zapre­žnim psima popravilo što nije valjalo. Uspostavila se nekadašnja solidarnost, te su se i opet upinjali i teglili kao jedan pas. Kod brzice zvane Rink Rapids bijahu im pridodana još dva eskimska psa - Teek i Koona. Frangois se zaprepastio kako ih je brzo Buck u red dotjerao.- Nikad još ne vidjeh psa kao što je taj Buck! - uzviknu gonič. - Ni­kad! Svega mi, vrijedi tisuću dolara! Eh, što kažete Perrault?A Perrault kimnu glavom. Nalazio se već pred rekordom i svedne- vice dobivaše u vremenu. Put bijaše da ne može biti bolji, smrznut i tvrd; nije po njem pao novi snijeg, s kojim bi se trebalo boriti. A nije bilo ni suviše hladno. Temperatura je pala na pedeset stupnje­va ispod ništice, i tako je ostalo za sveg puta. Ljudi su se naizmje­nično vozili i trčali, a psi neprestano kaskali, zaustavljajući se samo kadikad.Rijeka Thirty Mile bijaše prilično ledom pokrivena, pa su u jedan dan prevaljivali, koliko prije u deset. U jedan dan prešli su šezde­set milja od jezera Le Barge do brzice White Horse. Tako su brzo

36

Kome pripada vodstvo

preletjeli Marsh, Tagish i Bennett (sedamdeset milja od jezera), te se onome, na kome bijaše red da trči, valjalo privezati konopom na kraju saonica. Posljednje noći drugog tjedna prešli su klanac White Pass te se spustili niz primorsku kosinu, dok su im svjetla iz Skagwaya i s brodova svjetlucala u nizini.Bijaše to rekordna vožnja. Kroz dva tjedna danomice su prelazili po četrdeset milja prosječno. Tri su se dana Perrault i Frangois šepurili glavnom ulicom Skagwaya, obasipani pozivima na piće, a zaprežni im psi bili središtem pažnje i divljenja psara i goniča. Onda tri-četiri zla zapadnjaka, kojima je na um palo da opljačkaju grad, bijahu za kaznu izrešetani mecima kao poklopac na soljenki, tako da se pažnja građana okrenula drugim idolima. Nato dođo­še službeni nalozi. Frangois pozva Bucka sebi, zagrli ga i zaplaka nad njim. Otad Buck više nikad ne vidje Frangoisa ni Perraulta. I njih dvojica, baš kao i toliki drugi, zauvijek nestadoše iz Buckova života.Neki škotski mješanac preuze brigu o njemu i o njegovim drugo­vima, i tako u društvu s dvanaestak drugih psećih zaprega, Buck krenu nazad dosadnom stazom u Dawson. Nije to više bilo lako trčanje, niti postizanje rekorda, nego naporan posao iz dana u dan, mučno tegljenje teškog tereta: bješe to, naime, poštanska zaprega, što je iz svijeta donosila glasove ljudima koji su tražili zlato pod sjenom Sjevernog pola.Bucku to ne bijaše po ćudi, ali je marljivo vršio svoju dužnost, ponosan na nju kao i Dave i Sol-leks, i trudio se da mu drugovi, ponosili se oni svojim ili ne, valjano obavljaju svoj dio posla. Bijaše to jednoličan život, što je promicao pravilno poput kakva stroja. Dan se od dana nije razlikovao. U određeno bi se vrijeme svakog jutra pojavljivali kuhari, ložili vatre, spremao se i uzimao doručak. Zatim, dok bi jedni dizali tabor, drugi bi uprezali pse, i polazilo se na put još za mraka, čitav sat prije zore. Noću se ponovno udarao tabor. Jedni bi postavljali šatore, drugi sjekli drvo za vatru i borove grane za ležaje, dok bi neki opet kuharima nosili vodu ili led. U to bi vrijeme i pse hranili. Bijaše to psima najljepši dio dana, premda je, pošto bi pojeli ribu, bilo ugodno i to da jure naokolo, sat po prilici, s drugim psima, kojih bijaše više od stotine. Bilo je među ovima vatrenih boraca, ali iz tri borbe, što ih je održao s trojicom najžešćih, Buck je izišao pobjednikom i postao gospodarom, tako

37

Zov divljine

da mu se micahu s puta svi odreda, kad bi se samo nakostriješio ili pokazao zube.Možda najviše od svega Buck je volio ležati pokraj vatre: stražnje bi noge skupio poda se, prednje ispružio, podigao glavu i sanjivo žmirkao u plamen. Kadikad se spominjao velike kuće suca Millera u suncem obasjanoj dolini Santa Clara, sjećao se betonskog bazena za plivanje, pred oči mu izlazila Ysabel, meksikanska golišavka, i Toots, japanska pudlica; no još češće sjećao se čovjeka u crvenom sviteru, Rudina svršetka, velike borbe sa Spitzom, lijepih stvari što ih je nekoć jeo ili bi ih rado jeo... Nije njega mučila čežnja za kućom. Sunčana zemlja bijaše daleko, u magli, takva sjećanja nisu njime ovladala. Kudikamo snažnije bijahu uspomene njegova nasli­jeđa: zbog njih su stvari, kojih nikad nije vidio, bile nekako znane; instinkti [bjehu to samo uspomene njegovih predaka, što su posta­le navike), ti nagoni, što bijahu u njemu zadrijemali, probudili su se i oživjeli.Ponekad, dok bi tako ležao i sanjivo žmirkao u plamen, činjaše mu se da to ližu ognjeni jezici s neke druge vatre i da, dok leži kraj toga drugog ognja, vidi nekoga drugog i drukčijeg čovjeka, a ne toga ku­hara mješanca, što je pred njim. Taj drugi čovjek bješe kraćih nogu, a duljih ruku, s mišicama, što prije bijahu žilave i čvornate negoli zaobljene i kao naduvene. U toga drugog kosa bijaše duga i četinja- va, a čelo pod njom unazad ukošeno, tako da pri dnu, kod očiju, bješe izbočeno. Taj se glasao čudnim glasovima, a mnogo se više, kanda, bojao mraka, u koji je neprestance zurio, te šakom, što mu je visjela nekako po sredini između koljena i stopala, stezao tolja­gu, kojoj na jednom kraju bijaše pričvršćen potežak kamen. Bio je gotovo gol; samo dronjavo i na vatri opaljeno krzno visjelo mu niz jedan dio leđa, ali je po tijelu bio veoma kosmat. Ponegdje, pogla­vito po prsima i ramenima, i s vanjske strane po rukama i bedrima, bijaše pokriven gustim četinama. Nije se držao uspravno, nego se u kukovima saginjao naprijed, a i noge mu bijahu savijene u kolje­nima. Tijelo je držao tako da uvijek bijaše poput opruge, uvijek spreman na skok, gotovo kao mačka, a svagda je bio na oprezu, kao netko tko živi u neprestanu strahu od stvari viđenih i neviđenih. Drugi put bi taj dlakom obrasli čovjek čučao kraj vatre te bi spavao držeći glavu između nogu. U takvoj prilici lakti bi mu počivali na koljenima, a šake bi držao sklopljene nad glavom, kao da se kosma-

38

Kome pripada vodstvo

tim rukama želi zaštititi od kiše. A podalje od ognja, u mraku, što se naokolo stisnuo, Buck mogaše vidjeti kako svjetluca mnoštvo žerave, a sve dvije i dvije, uvijek dvije i dvije: znao je da se to kri- jese oči golemih grabežljivih zvijeri. Mogao je čuti kako im tjelesa štropoću kroza šiblje, mogao im čuti šumove u noći. I dok bi tako snatrio i drijemao tu na obali Yukona i lijeno žmirkao na vatru, od tih mu se šumova i viđenja iz drugog svijeta kostriješila dlaka na leđima i na šiji, i on bi zacvilio istiha, suzdržljivo, ili bi slabašno zarežao, a onaj bi ga kuhar mješanac prenuo povikom: »Hej, Buck, probudi se!« Nato bi se rasplinuo onaj drugi svijet, a pred oči mu izišao pravi, te bi Buck ustao, zijevnuo i protegnuo se, kao da je spavao.Mučan bijaše to put, napor ih je sve iznurio. Kad su stigli u Da- wson, bijahu jadni i kukavni, svi izmršavjeli, pa im je valjalo dati deset dana odmora, ili tjedan u najmanju ruku. No nakon dva dana siđoše niz obronke Yukona i spustiše se pokraj Baraka, natovareni poštom za one vani. Psi bijahu umorni, goniči mrmljahu, a što je još gore, snijeg padao svednevice. To je značilo da će put biti me­kan, dakle veće trenje salinaca, psima napornije tegljenje. Uza sve to, goniči bijahu veoma obzirni, te su činili sve što mogahu da bi pomogli životinjama.Svake noći psi bijahu prvi zbrinuti: jeli su prije goniča, i nitko se nije mašio svog odijela za spavanje prije nego što bi pregledali noge psima iz svoje zaprege. A ipak im snaga iz dana u dan jenjavaše. Od početka zime prešli su tisuću i osam stotina milja tegleći saonice tolikom i mučnom daljinom; a tisuća i osam stotina milja neizbje­žno urezuje svoj trag i u život najotpornijih. Buck se držao; tjerao je drugove na posao i održavao poslušnost među njima, premda je i njega samog mučio umor. Billee je redovito, svake noći, cvilio i jecao u snu; Joe je utonuo u mrzovolju više negoli ikad, a Sol-leks postao nepristupačan i sa slijepe i sa zdrave strane.No Dave je između sviju trpio najviše. Nešto je s njime zlo okre­nulo. Postao je mrzovoljast i razdražljiv; tek što bi udarili tabor, odmah bi sebi načinio ležaj ondje gdje bi ga gonič nahranio. Kad već jednom bijaše ispregnut i u svome ležaju, nije ustajao sve do časa kada bi sutradan izjutra ponovno uprezali. Ponekad, kad bi se saonice iznenada zaustavile te ga trgnule, ili kad bi upeo iz sve sna­ge prilikom polaska, znao bi zacviliti od boli. Gonič ga je pregle­

39

Zov divljine

dao, ali nije mogao ništa pronaći. Svi se goniči počeše zanimati za njegov slučaj. Razgovarali su o tome za vrijeme jela i uz posljednju lulu prije odlaska na počinak, a jedne noći i povijećaše. Izvukoše ga iz njegova ležaja, dovedoše do vatre, te ga počeše opipavati i bockati, dok nije nekoliko puta zacvilio. Nešto unutra nije bilo u redu, ali nisu mogli pronaći da je ikakva kost slomljena, niti su išta otkrili.Kad su dostigli Cassier Bar, Dave bijaše tako iznemogao da je više puta pao u zaprezi. Škotski mješanac viknu psima da stanu, pa ispreže Davea, a na njegovo mjesto stavi Sol-leksa, sljedećeg psa. Htio je Daveu dati odmora tako što će ga pustiti da slobodan trči iza saonica. Iako je bio slab. Dave se s tim nije pomirio, nego je lajao i režao dok su ga isprezali, pa tužna srca zacvilje kad vidje Sol-leksa na položaju što ga je on držao i na njem toliko služio. Ta u njem bijaše ponos zaprežnog psa: premda na smrt bolestan, ne mogaše podnijeti da drugi pas obavlja njegov posao.Kad saonice ponovno kliznuše, on se poče s mukom probijati kroz meki snijeg duž utrte staze i zubima navaljivati na Sol-leksa, nasr- ćući na nj u nakani da ga odgurne sa staze, u meki snijeg na drugoj strani, a sve nastojeći da skokne u zapregu i da se smjesti između nje i saonica; za sve je to vrijeme štektao, lajao i skvičao od tuge i boli. Mješanac pokuša da ga bičem odagna, ali Dave nije mario za švigar, što bode, a čovjeku opet bilo žao da ga jače dohvati. Nije Dave pristao mirno trčati iza saonica, prtinom, gdje kretanje nije bilo teško, nego se i dalje probijao sa strane, kroza snijeg, gdje kretanje bijaše najteže, sve dok nije malaksao. Naposljetku pade te osta gdje je i pao: okrenu u tužno zavijanje, dok je dugi niz saonica klizio pokraj njega.Skupivši posljednji ostatak svojih sila, uspio je nekako teturati iza povorke saonica do drugoga zastanka, a kad su zastali, dovuče se do svojih i ondje stade usporedo sa Sol-leksom. Gonič se časak zadržao pripaljujući lulu u čovjeka koji mu bijaše za leđima. Pošto je pripalio lulu, vratio se i viknuo psima da krenu. Ovi upadljivo lako jurnuše, ali odmah zabrinutu okrenuše glave pa se začuđeni zaustaviše. Začudio se i gonič: saonice se nisu ni za dlaku pomakle. Pozva drugove da vide prizor. Dave je pregrizao Sol-leksove obje petlje te je pred saonicama stajao na svome pravom mjestu.U očima mu se caklila molba, da ga tu ostave. Gonič se smeo.

40

Kome pripada vodstvo

Drugovi su mu pripovijedali kako pas može skapati od bola kad ga maknu s posla koji ga ubija; spominjali su slučajeve njima poznate, da su psi, prestari za tegljenje ili pak ozlijeđeni, skapavali što bija­hu maknuti iz zaprege. A kako je Dave ionako imao završiti, goniči držahu da mu se ukazuje milost puste li ga da dokrajči u zaprezi, zadovoljan i spokojan. I zato ga opet upregnuše, a on je ponosno vukao kao i nekoć, premda je više negoli jednom i nehotice za- cvilio od žiganja, kad bi ga protisla unutarnja ozljeda. Nekoliko je puta pao i bio vučen, a jednom su i saonice na nj naletjele, tako da je poslije šepesao na jednu od zadnjih nogu.No on je izdržao, sve dok ne udariše tabor, a tada mu njegov go­nič načini mjesto kraj vatre. Jutro ga zateče preslaba da bi mogao na put. Kad bijaše vrijeme za uprezanje, pokuša se privući svome goniču. Grčevito se naprežući stade na noge, ali nije se mogao održati, nego pade. Onda se, polako puzeći, dovuče do mjesta gdje su mu drugove uprezali. Pružao je prednje šape i vukao tijelo u nepravilnim pokretima kad god bi htio ponovno ispružiti šape i pomaknuti se za nekoliko daljih palaca. Napustile ga sile, i njegovi ga drugovi naposljetku vidješe gdje zasopljen leži u snijegu i čežnji- vo gleda prema njima. Mogli su ga čuti gdje tužno zavija, sve dok ne izmakoše s vidika, iza pojasa drveća uz rijeku.Ondje se zaustavio niz saonica. Škotski mješanac polako upravi svoj korak prema taboru, što su ga istom ostavili. Ljudi prestado­še razgovarati. Razliježe se pucanj iz samokresa. Čovjek se žurno vrati. Zapucketaše bičevi, praporci veselo zazvoniše - saonice kli- znuše stazom; no Buck je znao, i svaki je pas znao, što se zbilo iza onog pojasa drveća uz rijeku.

41

Zov divljine

V.

Strahote tegljenja i putovanjaTrideset dana po odlasku iz Dawsona pošta s Buckom i njegovim drugovima na čelu stiže u Skagway. Bijahu u jadnu stanju, iscr­pljeni, iznureni. Buckovih stotinu i četrdeset funti spalo je na sto i petnaest. Njegovi drugovi, od njega svi redom lakši, razmjerno su u težini izgubili više negoli on. Pike, glumac, koji se često za svoga prijetvornog razdoblja uspješno prikazivao kao da mu je ozlijeđena noga, sada je zaista šepao. I Sol-leks je šepao, a Duba je pak mučila uganuta lopatica.Svi su osjećali bol u nogama. U njih više ne bijaše ni skoka ni po- skakivanja. Sape im se teško spuštahu na stazu, u tijelu im sve škri­palo, a umor se od dnevnog putovanja udvostručavao. Ništa im zapravo nije bilo, osim što bijahu pali od umora. Nisu oni pali od onog umora što je posljedica kratka od pretjerana napora: od takve utrudnjenosti eto ti oporavka već nakon nekoliko sati; oni bijahu pali od umora što se javlja kao posljedica polagana ali neprestana iznurivanja kroz mjesece naporna rada. Nije ostalo snage za opora­vak, nikakve zalihe u sili, da im bude pomoć. Sve bijaše iscrpljeno, do posljednjeg. Svaki mišić, svako vlakance, svaka stanica u tijelu- sve umorno, na smrt umorno. A nije ni čudo: ta za manje od pet mjeseci prevalili su dvije i po tisuće milja, a za posljednjih tisuću i osam stotina zapalo ih svega pet dana odmora. Kad su stigli u Ska- gway, bijaše im, što bi rekli, duša na jeziku. Jedva su mogli remenje držati zategnuto, a na nizbrdici tek što su izmicali ispred saonica.- Naprijed, još malo, jadni moji psi - sokolio ih gonič, dok su kli-

42

Strahote tegljenja i putovanja

mali niz glavnu ulicu Skagwaya. - Ovo je posljednje. Onda ćemo se dobrano odmarati. Eh, zaista. Lijepo se i dugo odmarati.Goniči su se tvrdo nadali dugu odmoru. I sami su prešli tisuću i dvije stotine milja sa svega dva dana odmora, pa je bilo i pravo i zasluženo da malo besposličare. No toliko ljudi bješe navrlo u Klondike, a toliko je bilo dragana, supruga i rođaka, što nisu onamo navrli, da se pošta nagomilala u cijela brda; a bilo je i službenih na­loga. Nove su skupine pasa iz Hudsonova zaljeva imale zamijeniti pse onesposobljene za tegljenje. Nesposobnih se trebalo otresti, a kako psi vrijede malo prema dolarima, valjalo ih je dakle prodati. Tri dana minuse, i istom tada Buck i njegovi drugovi vidješe koliko su zapravo umorni i slabi. A onda, četvrtog dana izjutra, eto ti dvo­jice ljudi iz Sjedinjenih Država: kupiše i njih, i opremu, i sve ostalo, u bescjenje. Ona se dvojica obraćahu jedan drugome nazivajući se »Hal« i »Charles«. Charles bijaše čovjek srednje dobi, plavokos, sla­bih i vodenastih očiju, i brkova što su, snažno usukani, divlje stršili i tako odudarali od opuštene usne, koju skrivahu. Hal je bio mladac između devetnaest i dvadeset, s velikim samokresom i lovačkim nožem za pojasom, na kojem se nizao naboj do naboja. Taj pojas bijaše najistaknutija stvar na njemu. To je pokazivalo koliko je za­pravo bio zelen, neizrecivo zelen. Ni jedan od njih dvojice nije bio prikladan za to mjesto, a zašto se takvi, kao što su njih dvojica, uo­pće poduhvaćaju pustolovna života na Sjeveru, dio je tajne samog svijeta, tajne koja prelazi poimanje.Buck je čuo pogađanje, vidio je gdje novac prelazi iz ruke u ruku između čovjeka i vladina službenika, znao je da škotski mješanac i goniči pseće poštanske zaprege nestaju iz njegova života. Odlaze tragom Perraulta i Frangoisa, i drugih koji su prije otišli. Kada su ga s njegovim drugovima otjerali u tabor novoga gospodara, Buck vidje nešto jadno i kukavno, nađe nered, šator napol podignut, zdjele neoprane, sve naopako. Vidje i neku ženu: ona je dvojica zvahu »Mercedes«. Bješe to Charlesova žena, a Halova sestra - lijep obi­teljski krug.Buck ih je u strepnji promatrao kad su se primili posla, da saviju šator i da natovare saonice. U njihovu načinu rada bijaše mnogo na­pora, ali nikakve spretnosti. Šator su smotali u nezgrapan svežanj, triput veći nego što bi trebalo. Limeno posuđe upakirali neoprano. Mercedes se neprestance motala tamo-amo smetajući onoj dvojici,

43

Zov divljine

prigovarajući i dijeleći savjete. Kad su na saonice na prednji kraj stavili vreću s odjećom, ona ih svjetova da je natovare na stražnji kraj; a kad je metnuše ondje i pokriše drugim svežnjima, ona pro­nađe neke predmete što ih bijahu zaboravili i što se, po njezinoj, ne mogahu nigdje spraviti doli upravo u onu vreću - i tako im je valjalo opet skidati tovar.Trojica ljudi iz nekoga susjednog šatora iziđoše da promatraju pri­zor: sve se smijuckahu i jedan drugome namigivahu.- Mnogo je u vas tovara - reći će jedan između njih - ne trebam se miješati u vaš posao, ali da sam na vašem mjestu, ne bih vukao taj šator.- Bože sačuvaj1. - uzviknu Mercedes raskrilivši ruke kao da se za­prepastila. - Ta kako bih bez šatora1

- Proljeće je, neće više biti hladnoće - uzvrati čovjek.Ona odlučno odmahnu glavom, a Charles i Hal metnuše posljednje sitnice na vrh tovara što se uzdigao kao brdo.- Mislite li da će ići? - upitat će jedan između one trojice proma­trača.- Zašto ne bi? - dočeka Charles prilično odsječeno.- U redu, u redu - požuri onaj dobroćudno. - Samo tako upitah, ništa više. Čini mi se da je ponešto preteško.Charles okrenu leđa i povuče konope dolje što je mogao bolje, a to nikako nije valjalo.- I psi će, dakako, moći cio dan tegliti s tim pronalaskom iza sebe- pritvrdi drugi između promatrača.- Sigurno - odsiječe Hal ledeno uljudno, pa jednom rukom primi rukunicu, a drugom zamahnu bičem.- Naprijed1. - podviknu on. - Naprijed!Psi potegoše upirući u grudnjak, upeše za nekoliko časaka iz sve snage, a onda popustiše: ne mogahu saonica pokrenuti.- Pokazat ću ja vama, lijene mrcine! - prodera se Hal i nakani da ih ošine bičem.No umiješa se Mercedes vičući:- Oh, Hal, ne smiješ to! - i uhvati ga za ruku te mu iz nje otrgnu bič. — Jadne, drage životinje! Moraš mi obećati da prema njima ne­ćeš biti surov za sveg puta, ili se ne mičem ni za korak odavde.- Mnogo mi ti znaš o psima! - dočeka je brat podrugljivo. - Pusti me samo na miru. Velim ti, oni su lijeni, pa ih valja bičem želiš li

44

Strahote tegljenja i putovanja

iz njih štogod izbiti. Takvi su ti oni. Pitaj koga hoćeš. Upitaj kojega od tih ljudi.Mercedes ih pogleda: u očima joj se čitala molba, a na lijepom se njezinu licu vidjelo koliko joj je neizrecivo odvratan taj bolni pri­zor.- Slabi su kao sjenke, želite li znati - kaza jedan od promatrača.- Oni su mrtvi umorni, iznureni. Eto, to je. Njima treba odmora.- Odmorit će se, kad crknu1. - protisnu Hal svojim ćosavim usna­ma, a ženi se na te ružne riječi ote bolan uzdah: »Oh!«No ona bijaše stvorenje s jakom ljubavi prema svome plemenu, i zato smjesta krene braniti brata:- Ne vodi brige o tom što taj čovjek kazuje - odlučno će ona; - ti goniš naše pse, pa možeš s njima činiti što smatraš da je najbolje.I opet Halov bič fijukne po psima. Oni se baciše na grudnjake, uko­paše se nogama u sabijeni snijeg, nagnuše se nisko po njemu i upeše iz sve snage. Saonice ni makac s mjesta: kao da i nisu saonice, nego sidro što se čvrsto zakvačilo.Poslije dva takva naporna pokušaja psi stadoše i tako mirno stajahu teško dišući. Bič je divlje zviždukao, i Mercedes se opet umiješa.Bacila se na koljena pred Bucka i sa suzama u očima ovila mu ruke oko vrata.- Jadna, jadna stvorenja - govorila je sućutno - zašto jače ne povu­čete? Onda vas bič ne bi dohvaćao.Ona se Bucku nije svidjela, ali se osjećao i odveć jadnim da bi joj se usprotivio: dočekao je to kao dio nevolje što ga zapada u dnevnom radu.Jedan od promatrača, što je stiskao zube da mu ne izmaknu krupne riječi, naposljetku progovori:- Nije mi stalo što će s vama biti, ali radi ovih pasa hoću vam reći samo toliko da biste im mnogo pomogli kad biste te saonice makli i oslobodili: ta salinci su se zaledili i tako prikovali. Gurnite svom težinom ručku, maknite lijevo i desno, da ih oslobodite leda. Pokušalo se i treći put, ali je sada Hal, poslušavši savjet, oslobodio salince što se bijahu zaledili u snijegu. Pretovarene i nezgrapne sa­onice krenuše s mjesta, a Buck i njegovi drugovi počeše pomamno juriti pod kišom udaraca. Kakvih stotinu jardi dalje staza je zao- kretala i strmo se spuštala u glavnu ulicu. Bio bi potreban iskusan čovjek da uspravnima održi one visoko natovarene saonice, a Hal

45

Zov divljine

ne bijaše takav. Kad su jurnuli okukom, saonice se izvrnuše i po­lovica tovara poispada kroz labave konope. Psi nisu stali. Olakšane saonice postrance poskakivahu za njima. Psi bijahu ozlojeđeni zbog lošeg postupka i nepravednog tovara. Buck je bjesnio. Okrenu u trk, a zaprega za njim. »Stoji Stoji« vikaše Hal, ali psi nisu marili. Buck se spotaknu, i tlo mu se izmače ispod nogu. Prevrnute saonice prijeđoše preko njega, a ostali psi jurnuše dalje prosipajući ostatak opreme glavnom ulicom, na veselje građana u Skagwayu.Ljubazni mještani uhvatiše pse i skupiše razbacane predmete. I svjetovalo je društvance: tovar prepoloviti, a broj pasa udvostruči­ti, ako im je želja da ikad stignu u Dawson. Hal, njegova sestra i zet nevoljko saslušaše, pa razapeše šator i počeše pregledavati opremu. Kad su se pokazale limenke s konzerviranom hranom, ljudi okre­nuše u smijeh, jer je to nešto o čemu se samo sanja na dugom putu na Sjever.- Pokrivača za čitav hoteli - napomenu neki između ljudi što su se smijali i pomagali. - I polovica toga već je previše: oslobodite se suvišnog tereta. Otarasite se šatora. I svega posuđa. Ta tko će vam ga prati? Bože mili, zar mislite da putujete Pullmanovim kolima?I tako se nastavljalo neumitno odbacivanje svega što je suvišno. Mercedes brižnu u plač kad su na tlo spustili vreće s njezinom odje-ćom i počeli bacati jednu stvar za drugom. Ona je uopće plakala, a osobito za svakom odbačenom stvari. Stezala je pesti na koljenima i slomljena srca njihala se naprijed i nazad. Tvrdila je da neće ni stopu dalje, ni za cijeli tucet Charlesa. Pozivala se na svakoga i na svašta, dok naposljetku ne otra oči i ne poče sama bacati i odjeću koja joj bijaše prijeko potrebna. A kad je bila gotova sa svojom, u svojoj se žestini poput vihora oborila na odjeću dvojice ljudi.Kad se sve suvišno odbacilo, oprema je, premda prepolovljena, sve­udilj činila golemu hrpu. Charles i Hal uvečer izađoše i kupiše šest pasa, što ne bijahu domaći. S njima, sa šestoricom pasa iz prvotne zaprege, s Teekom i Koonom - eskimskim psima što su nabavljeni kod Rink Rapidsa, za rekordnog putovanja - zaprega je sada imala četrnaest pasa. Ali novi psi, iako su se od samog dolaska nalazili u tom poslu, nisu mnogo vrijedili. Trojica bijahu ptičari kratke dlake, jedan bijaše njufaundlander, a ostala dvojica mješanci neodređene pasmine. Činilo se da ti došljaci ništa ne znaju. Buck i njegovi dru­govi gledali su ih gnušajući se; premda ih je Buck brzo naučio gdje

46

Strahote tegljenja i putovanja

im je mjesto i što ne smiju činiti, nije ih mogao naučiti što im valja raditi. Izuzevši onu dvojicu mješanaca, svi bijahu u čudu i očaju zbog divlje okoline u koju su zapali, a loš postupak sasvim ih je slomio. Dvojica mješanaca uopće nisu imala duha: samo su se kosti mogle u njima slomiti.S došljacima, koji bijahu jadni i očajni, i sa starom zapregom, koja bijaše iznurena nakon dvije tisuće i pet stotina milja neprekidnog putovanja, izgledi nisu bili nimalo sjajni. Dvojicom je ljudi, me­đutim, vladalo posvemašnje veselje. Oni su se i ponosili, ponosili se time kako valjano vrše posao - sa zapregom od četrnaest pasa! Vidjeli su gdje druge saonice prolaze kroz klanac na putu za Daw- son, ili se vraćaju odande, ali još nikad ne vidješe saonica u koje bi bilo upregnuto četrnaest pasa. Sama priroda arktičkog putovanja objašnjavala je zašto četrnaest pasa ne treba vući jedne saonice: ne valja tako naprosto stoga što jedne saonice ne mogu nositi hranu za četrnaest pasa. No Charles i Hal nisu to znali.Oni su s olovkom u ruci napravili račun za čitav put: toliko i toliko na jednog psa, toliko pasa, toliko dana Q. E. D.1 Mercedes im je gledala preko ramena i mudro odobravala klimajući glavom — ta sve bijaše tako jednostavno.Kasno idućeg jutra Buck je vodio dugu zapregu uz ulicu. Nigdje ni traga veselju, u Bucka i njegovih drugova ni trunka žustrosti ili pak hitrine. Polazili su umorni, na smrt umorni. Četiri je puta Buck pre­valio udaljenost između Salt Watera i Dawsona, a sad se pred njim, izmorenim i iznurenim, nalazio isti put još jednom... Znao je to, i zato bijaše ogorčen. Posao mu sad nije bio drag, a niti je bio po ćudi i jednome između njegovih drugova. Psi došljaci bijahu bojažljivi i zastrašeni, a domaći nisu imali povjerenja u svoje gospodare.Buck je nekako neodređeno osjećao da se ne može pouzdati u tu dvojicu ljudi i u tu ženu. Ništa oni nisu znali, i dok dani promica­hu, postajaše sve očitije da nema ni nade da bi što naučili. Bijahu nemarni i neuredni u svemu i bez ikakve discipline. Natezali bi se do pol noći dok bi udarili tabor, jadan i kukavan, a jutro bi već prepolovilo dok bi oni stigli da dignu tabor i dok bi natovarili sa­onice, tako nemarno da bi ostatak dana provodili zaustavljajući se

1. Q. E. D. Kratica za latinski quod erat demonstrandum, »Što je trebalo dokazati« - Prev.

47

Zov divljine

i nanovo uređujući tovar. Bilo je dana kad ne bi prevalili ni deset milja. U druge opet dane nisu uopće mogli poći. A ni jednoga jedi­nog dana nisu uspjeli prevaliti više od polovice udaljenosti što su je dvojica ljudi u svom proračunu u pogledu prehrane pasa postavila kao osnovu.Neizbježno je bilo da će im nestati hrane za pse. I oni su to još i pospješivali; hranili su pse prekomjerno i tako se približavali danu kada će početi nedovoljno hranjenje. Psi došljaci, u kojih probava nije bila izvježbana dugotrajnim gladovanjem da bi od malog činila veliko, bijahu proždrljivi, i kad su, pokraj toga, iznureni eskimski psi slabo teglili, Hal je mislio da je određeni obrok premalen, pa ga zato udvostruči. Kruna svemu bijaše kad je Mercedes - ne mogavši suzama u svojim lijepim očima i drhtavim glasom u grlu navesti brata da im daje još više - počela krišom uzimati ribu iz vreća i po­tajice hraniti pse. Ali Bucku i eskimskim psima nije trebalo hrane, nego odmora. Iako su za puta sporo napredovali, teški tovar, što su ga za sobom teglili, strašno im je snagu iscrpljivao.Zatim dođe nedovoljna ishrana. Hal se zaprepasti kad jednog dana vidje da je već otišla polovica hrane za pse, a tek su za sobom osta­vili četvrtinu puta; uz to, ni za kakve se novce nije mogla naknadno kupiti hrana za pse. I tako je skresao određeni obrok, a gledao da se poveća pruga prevaljena u jednom danu. U tome mu pomagahu sestra i zet, ali se prevariše u nadi: zbog njihove teške opreme i zbog njihove nesposobnosti želja im se izjalovi. Jednostavno je bilo da se psima daje manje hrane; ali nije bilo moguće nagnati ih da idu brže kad gospodari nisu bili sposobni da izjutra polaze ranije: ta im je nesposobnost oduzimala dragocjene sate. Nije bila nevolja samo u tome što nisu znali upravljati psima: oni nisu znali ni kako bi sami sobom upravljali.Prvom žrtvom pade Dub. Taj jadnik i nespretni lupež, kojega bi uvijek ulovili i kaznili, ipak bijaše pošten radnik. S ozlijeđenom mu lopaticom, onako bez njege i odmora, bivaše sve gore, tako da ga je Hal naposljetku morao ubiti metkom iz velikoga Coltova samo­kresa.1 Poslovicom je u onoj zemlji da drugi pas s obrokom jednoga eskimskog psa crkava od gladi, pa je tako i šest pasa došljaka, što

1. Tip revolvera, nazvan tako po imenu izumitelja Samuela Colta. - Prev.

48

Strahote tegljenja i putovanja

ih je vodio Buck, s polovicom onakva obroka moglo samo crknuti. Prvo je otišao njufaundlander, za njim podlegoše tri ptičara kratke dlake, dok su se dva mješanca jače uhvatila života, ali su najposlije i oni otišli.U putnika i u putnice nestade prijaznosti i uljudnosti južnjačke. Bez čari i romantike Juga, arktičko im se putovanje prometnulo u zbilju, i odveć krutu kako za njezinu ženstvenost, tako i za njihovu muškost. Mercedes nije više plakala nad psima, jer nije stizala od plača nad samom sobom i od svađe sa svojim mužem i bratom. Sva­đa bješe jedino u čemu ne bi nikad posustali. Njihova je osjetljivost dolazila od njihove nevolje, s ovom je i rasla, njome se udvostruči­la, nju i pretekla. Divna strpljivost putovanja, štono prožima ljude koji teško rade i teško pate, te su puni uljudnosti i blagih riječi, ta se strpljivost nije navratila onoj dvojici ljudi, nije se navrnula onoj ženi. O takvoj strpljivosti oni nisu ni slutili. Bili su kruti, trpjeli su; boljeli ih mišići, boljele ih kosti, bol im i na srce pala; stoga im govor postade oštar, a teške im riječi bijahu prve na usnama izjutra, i posljednje noću.Charles i Hal zapadahu u zadjevice kad god bi im Mercedes za to pružila zgodu. I jedan i drugi bijaše tvrdo uvjeren da radi više nego što ga zapada, i ni jedan ne propuštaše ni jedne prilike da to svoje uvjerenje i izrazi.Ponekad se Mercedes u takvim objašnjavanjima nalazila uz muža, ponekad opet bila na bratovoj strani. A posljedak bi bio divna poro­dična svađa bez kraja i konca. Prepirka bi se počela oko toga tko će iscijepati nešto drva za potpaljivanje vatre (prepirka koja se ticala samo Charlesa i Hala), te bi odmah u prepirku umiješali rodbinu i svojtu, očeve, majke, ujake i stričeve, stričeviće - svijet što je tisuću milja daleko, čeljad u kojoj bijaše i pokojnih. Neshvatljivo je kako Halovi pogledi na umjetnost, ili pak kazališni komadi što ih je pisao njegov ujak, mogahu imati ikakve veze sa sitnjenjem triješća za vatru; a ipak je svađa lako mogla poći tim pravcem, a isto tako i u pravcu Charlesovih političkih predrasuda. I da dugački jezik Charlesove sestre može imati išta zajedničko s podlaganjem vatre na obali rijeke Yukona, bijaše nešto što je mogla vidjeti samo Mercedes, koja nije štedjela riječi da iznese svoje mišljenje o tom predmetu, a usput još o nekim drugim neugodnim značajkama na pojedinim članovima iz obitelji njezina muža. I dok bi tako išlo,

49

Zov divljine

vatra se ne bi ni naložila, šator bi se tek napol podigao, a psi ostali nenahranjeni.Mercedes se jako žalila zbog osobite jedne uvrede - uvrede njezina ženskog roda. Bila je lijepa i razmažena, i za sveg njezina života ljudi su se prema njoj odnosili udvorno. A sadašnje vladanje njezina muža i brata bijaše sve drugo prije negoli viteško. U njezinoj je navadi već bilo da bude bespomoćna. Njih su se dvojica na to žalili. I zbog toga njihova žaljenja na nešto što je ona držala za najhitniju povlasticu svoga roda, činila im je život nesnošljivim. Nije više svraćala pozor­nost na pse, a kako je bila osjetljiva i umorna, vozila se ne silazeći nikako sa saonica. Bila je lijepa i razmažena, ali je njezina težina iznosila stotinu i dvadeset funti - ne baš laka posljednja slamčica na tovaru, što su ga teglile iznurene i izgladnjele životinje. Vozila se dane i dane, dok psi nisu popadali u zaprezi, a saonice stale. Char­les i Hal molili su je da siđe i da ide pješke, molili je i kumili, dok je ona plakala i zazivala nebesa da vide njihovu okrutnost.U nekoj je zgodi silom skinuše sa saonica. I nikada više nisu toga učinili. Omlitavila je noge, kao da je kakvo raspušteno dijete, i sjela na stazu. Oni proslijediše svojim putem, ali se ona i ne maknu. Po­što su prevalili tri milje, oni skinuše teret sa saonica, vratiše se po nju i opet je silom staviše na saonice.Prevelika bijaše njihova vlastita nevolja, pa su postali neosjetljivi za stradanje svojih životinja. Halova teorija, što ju je on iskušavao na drugima, kazivaše da čovjek mora otvrdnuti. Poče da je propovi­jeda svojoj sestri i zetu. Kad je s njome u njih promašio, toljagom ju je utuvljivao u glavu svojim psima. Kad su dosegli Five Fingers, hrane za pse bijaše nestalo, pa im nekakva stara krezuba Indijanka ponudila nekoliko funti smrznute konjske kože u zamjenu za Col- tov samokres, što je Halu o boku činio društvo golemome lova­čkom nožu. Jadna je zamjena za hranu bila ta koža što su je stočari prije šest mjeseci oderali s uginulih konja. Onako smrznuta, bijaše više nalik na ploče galvanovana željeza, i kad bi je pas s mukom progutao, u želucu mu se kravila u tanke i nehranjive kožne trake i u dlaku, mnogu i kratku, što je samo palila i nije se mogla svariti.I kraj svega toga Buck je teturao na čelu zaprege i probijao se napri­jed kao u mori. Teglio je kad je mogao; kad više nije mogao, padao je na tlo i ondje ležao, sve dok ga ne bi digli udarci biča ili toljage. Nestalo je sve čvrstine i sjaja s njegova nekoć divnog krzna. Dlaka

50

Strahote tegljenja i putovanja

je visjela, opuštena i zamazana, ili pak umrljana osušenom krvlju gdje bi mu Halova toljaga ostavila ozljedu. Mišići mu se pretvorili u čvornata vlakna, mišice spale i nestale, svako rebro i svaka kost nje­gova kostura jasno se isticala kroz omlitavljelu kožu što se nabirala u prazninama. Bilo je to da ti srce pukne, samo Buckovo srce bijaše neslomljivo. Posvjedočio je to čovjek u crvenom sviteru.Kako s Buckom, tako i s njegovim dugovima. Bijahu to živi kosturi, njih šestorica, s Buckom sedmorica. U svojoj prevelikoj bijedi po­stali su neosjetljivi prema udarcima biča što ujedaju, ili udarcima toljage što nanose ozljede. Bol od batina bijaše mukao i dalek, upra­vo kao što se muklima i dalekima činjahu stvari što su ih njihove oči vidjele i njihove uši čule. Malo je reći da su bili samo napol živi, ili samo četvrtinom živi: oni naprosto bijahu vreće kostiju, u kojima se život blijedo iskri. Kad bi se zaustavljali, padali bi u zaprezi kao mrtvi, a iskra života blijedjela i nestajala - činilo se da gasne. I kad bi se na njih spustio bič ili toljaga, iskra bi slabašno zasvjetlucala, te bi na jedvite jade ustali i teturali naprijed.I onda jednog dana pade dobroćudni Billee, pade i ne uzmože dalje. Kako Hal bijaše zamijenio svoj samokres, sada dohvati sjekiru i njo­me Billeea mlatnu po glavi dok je jadan još ležao upregnut; zatim oslobodi truplo iz zaprega i odvede ga u stranu. Vidje to Buck, vidje­še njegovi drugovi: znali su da i njih uskoro čeka isto. Sutradan po- dleže Koona - ostade ih svega pet: Joe, i odveć iznuren da bi mogao biti zao; Pike, ozlijeđen i šepav, samo napol svjestan, a nikako toliko da bi se i dalje mogao pretvarati; Sol-leks, ćorav, ali sveudilj vjeran stazi i zaprezi, i žalostan stoga što je malaksao te nema snage vući; Teek, koji te zime nije prevalio toliki put i kojega su sada udarali više negoli druge, jer bijaše svježiji; i naposljetku Buck, uvijek zaprezi na čelu, ali više nije tjerao druge na posluh niti ih je nastojao prisiliti, nego se napol obnevidio od slabosti, držao staze, kako se ukazivala i kako ju je mogao nejasno napipati svojim šapama.Bješe krasno proljetno vrijeme, no ni psi ni ljudi nisu toga opažali. Sto koji dan dalje, sunce se rađalo sve ranije, a zapadalo sve kasnije. Zora bi prosivjela već u tri izjutra, dok bi suton trajao sve do devet u noći. Sunce je sjalo po cijeli božji dan. Sablasna je zimska tišina ustuknula pred velikim proljetnim žuborom života, što se budio. Zubor se čuo sa svih strana, dopirao iz cijele zemlje, ispunjen rado­šću živih. Dolazio je od stvari, što su oživjele i opet se kretale, stvari

51

Zov divljine

koje bijahu zamrle te se nisu micale za dugih ledenih mjeseci. Me- zgra se dizala u borovima, propupale vrbe i jasike, povijuše i grmovi zaodjeli se svježim zelenilom, popci cvrčali u noći, a po danu sve što puže i mili šuškalo na suncu. Jarebice uzlijetale, žune udarale u šumi, vjeverice čavrljale, ptice pjevale, a visoko gore gakale divlje guske, što su na svom putu s juga letjele sijekući zrak u vješto sa­stavljenim klinovima.Sa svakoga brijega tekla voda i romonila - glazba nevidljivih izvo­ra. Sve kopnilo, sve se kravilo, savijalo i napinjalo. Rijeka Yukon upinjala se da razbije led što ju je sapinjao: ona ga rastakala ozdo, sunce ozgo. Načinile se rupe sa zrakom, nastajale propukline, širile se i rasprostirale, led se tanjio, list mu za listom padao u vodu. Sred tog pucanja, kidanja i udaranja probuđenoga života, pod blistavim suncem i uz blago ćarlijanje lahora, kao putnici što putuju u smrt, teturahu dvojica ljudi, žena i psi.Psi su padali, Mercedes plakala na saonicama, Hal uzaludno opso­va, Charlesove se zamišljene oči rosile, i eto tako doteturaše do lo­gora Johna Thorntona, na ušću White Rivera ili Bijele Rijeke. Kad su se zaustavili, psi padoše kao mrtvi. Mercedes obrisa oči i pogleda Johna Thorntona. Charles sjede na neki panj, da se odmori. Kako mu se sve tijelo ukočilo, spustio se mučno i polako. Hal uze da go­vori. John Thornton djeljao je držak za sjekiru, načinjen od komada brezovine; u taj je čas upravo dovršavao posao. Rezuckao je i slušao, odgovarao jednosložnim riječima i dao svoj kratki savjet, kad se od njega zatražio. Kako je znao s kime ima posla, dao je svoj savjet, a bio uvjeren da ga oni neće poslušati.- Tamo nam rekoše da led popušta i da bismo najbolje učinili kad bismo sve odložili - uzvrati Hal na Thorntonovu opomenu da se više ne izvrgavaju pogibelji zbog tankog leda. - Rekoše nam kako nećemo stići ni do Bijele Rijeke, a evo nas tu.U tim Halovim posljednjim riječima bijaše zajedljiva prizvuka po­bjede.- Istinu su vam rekli - dočeka Thornton. - Svakoga časa može led krenuti. Jedino su luđaci, sa slijepom srećom luđaka, mogli taj put prijeći. Velim vam najiskrenije, ja se na tom ledu ne bih izvrgnuo pogibli, ne bih ni za sve zlato Aljaske.- Ne biste vi, valjda zato što niste ludi - procijedi Hal. - A mi ćemo ipak prema Davvsonu!

52

Strahote tegljenja i putovanja

I pošto je odmotao bič, podviknu:- Na noge, Buck! Ustaj tamo! Naprijed!Thornton nastavi djeljati. Znao je da nema smisla stavljati se izme­đu glupana i njegove gluposti; dva-tri glupana više ili manje, sve isto, stanje se u svijetu neće izmijeniti.Psi ne ustadoše na zapovijed. Oni su davno došli do onog stupnja kad su potrebni udarci da bi se digli. Bič je fijukao dohvaćajući na sve strane i nemilosrdno udarajući, John Thornton stisnu usne. Sol-leks se prvi s mukom podiže. Teek za njim. Poslije njih Joe, štekćući od boli. Pike se bolno naprezao; dvaput je pao, kad se napol digao, te je tek nakon trećeg pokušaja uspio stati na noge. Buck nije ni pokušao ustati; mirno je ležao gdje se i složio. Svigar je s biča sve nanovo po njem šibao, a on ni da zacvili ni da se makne. Nekoliko je puta Thornton htio nešto reći, ali je prešutio. Oči mu se orosiše. Kako se šibanje nije prekinulo, on ustade i neodlučan se ushoda gore-dolje.Buck je eto prvi put iznevjerio - samo po sebi dovoljan razlog da Hala natjera u bjesnilo. Odloži bič, a dohvati, po navadi, toljagu. Ali Buck se ne htjede ni maknuti, premda su po njemu pljušta- li žestoki udarci. I on bi, kao i njegovi drugovi, mogao s mukom ustati, ali za razliku od njih, on je odlučio da ne ustane. Nekako je nejasno predosjećao da ih nešto kobno čeka. Taj je osjećaj njime ovladao čim su izbili na obalu, i više ga nije ostavljao. Cijeli je taj dan pod nogama osjećao tanak ispucao led; činilo se da predosjeća blisku nesreću baš tamo, dalje na ledu, kamo ga je gospodar htio potjerati. Odbio je krenuti. Toliko je podnio i tako bio iznuren da ga udarci više nisu jako boljeli. I dok su i dalje po njem pljuštali, iskra je života u njemu trnula i gasnula. Još malo pa bi se sasvim ugasila. Prožela ga čudna neka zamrlost. Kao iz neke goleme uda­ljenosti, bijaše svjestan da ga tuku. Nestade i posljednjih osjećaja boli. Ništa više nije osjećao, premda je sasvim potmulo mogao čuti udarce toljage po svome tijelu. Ali to više ne bijaše njegovo tijelo- tako se činilo dalekim.A onda, sasvim iznenada, bez prethodne opomene, istisnuvši nera- zgovjetan životinjski krik, skoči John Thornton na čovjeka koji je razmahivao toljagom. Hal ustuknu, kao da se oboreno stablo na nj rušilo. Mercedes vrisnu, Charles ogleda zamišljeno, obrisa ovlažene oči, ali ne ustade, jer mu se noge bijahu ukočile od umora.

53

Zov divljine

John Thornton stade iznad Bucka; borio se da se svlada, i odveć obuzet bijesom da bi mogao prozborit.- Samo li još jednom udariš toga psa, ubit ću te! - progovori napo­sljetku, a glas mu bijaše kao da se guši.- Ovo je moj pas - odgovori Hal, brišući krv s usta i vraćajući se na staro mjesto. - Ukloni mi se s puta ili ćeš vidjeti svoje. Ja ću u Dawson.Thornton je stajao između njega i Bucka ne pokazujući namjere da se ukloni. Hal isuka svoj dugi lovački nož. Mercedes je u kaotičnim nastupima histerije vrištala, plakala i smijala se. Thornton drškom sjekire udari Hala po zglobu, i nož ispade. Udari ga još jednom kad je Hal pokušao da ga podigne s tla. Onda se sam prignu, uze nož i u dva poteza presječe Buckovo remenje.Hala je napustila borbenost; osim toga, imao je pune ruke posla oko sestre, a što se tiče Bucka, taj bijaše i suviše blizu smrti da bi mogao dalje biti od kakve koristi u zaprezi. Nakon nekoliko časaka krenuše s obale i pođoše niz rijeku. Buck je čuo kako odlaze, pa je podigao glavu da vidi. Na čelu zaprege nalazio se Pike, Sol-leks bijaše rudnjak, a između njih dvojice išli su Joe i Teek. Šepali su i teturali. Mercedes se vozila na natovarenim saonicama. Hal je upravljao kraj rukunice, a Charles klimao iza svih.Dok je Buck gledao za njima, Thornton kleknu kraj njega i svojim otvrdlim ali blagim rukama poče tražiti nije li koja kost slomljena. Dok je on pregledavao - prijeloma nije našao, ali je otkrio mnoge ozljede i strahovitu izgladnjelost - saonice bijahu odmakle četvrti­nu milje. Pas i čovjek gledahu kako saonice mile preko leda. Naje­danput opaziše kako stražnji kraj saonica nestade, kao da propade u neku rupu, a rukunica, s Halom, što se za nju držao, iskoči uvis. Mercedes vrisnu, a vrisak doprije do njih. Vidješe Charlesa gdje je zakoračio korak unazad da bi umakao propasti, a onda čitava ploča leda popusti, te i ljudi i psi nestadoše. Mogla se vidjeti samo rupa kako zjapi. Led je pucao.John Thornton i Buck zgledahu se.- Jadniče moj - reče John Thornton, a Buck mu liznu ruku.

54

Od ljubavi prema čovjeku

VI.

Od ljubavi prema čovjeku

Kad su se minulog prosinca Johnu Thorntonu smrzle noge, njegovi su ga drugovi smjestili na sigurno, da se oporavi, a oni su krenuli uz rijeku, da bi u Dawson spustili splav građevnog drveta. Još je uvijek malo hramao kad je spasio Bucka, ali je i to iščezlo otkako je vrijeme otoplilo. I Bucku se malo pomalo vraćala snaga dok je ležao na obali rijeke, za dugih proljetnih dana, gledao kako voda teče i lijeno slušao ptičje cvrkutanje i pjesmu prirode.Nakon prevaljenih tri tisuće milja odmor uvijek dobro dolazi, i Buck je, valja priznati, lijepo ljenčario i oporavljao se, dok su mu rane zacjeljivale, mišići se nadimali, a meso se opet javljalo i pokri­valo kosti. Uostalom, svi su oni besposličarili - Buck, John Thorn- ton, i Skeeta i Nig - čekajući splav kojom su se trebali spustiti u Dawson. Skeeta bijaše irska prepeličarka; odmah se sprijateljila s Buckom, koji, malne na umoru, nije mogao da se odupre njezinu približavanju. U nje je bila neka vidarska crta što je imaju neki psi; i kao što mačka mije svoje mačiće, tako je i ona mila i čistila Bu- ckove rane. Svakog jutra redovito, pošto bi on bio gotov sa svojim doručkom, ona bi vršila dužnost što ju je sama sebi odredila, dok se nije navikao na njezine usluge i očekivao ih kao i Thorntonove. Nig, isto prijateljski sklon, premda je to manje pokazivao, bijaše golem crni pas, napol vižle, napol hrt, s očima, što su se smiješile, neizmjerno dobroćudan.Bucku na iznenađenje, ti psi nisu prema njemu pokazivali nima-

55

Zov divljine

lo ljubomore; činilo se da sudjeluju u Thorntonovoj ljubaznosti. Kako se Buck pridizao i jačao, mamili bi ga u svakovrsne smiješne igre, a ni sam Thornton nije mogao propustiti da u njima sudjeluje. I tako je Buck kroza svoje oporavljanje prešao u nov život. Ljubav, prava strasna ljubav, prvi put ga eto prožela. Toga nije nikad osjetio u kući suca Millera, dolje u suncem obasjanoj dolini Santa Clara. To što je sa sučevim sinovima išao u lov i s njima naokolo obilazio, spadalo je u neku vrstu poslovnog združivanja; sučevi mu unuci bijahu povjereni kao u kakvo sjajno skrbništvo; a sa samim sucem nalazio se u nekom otmjenom i dostojanstvenom prijateljstvu. Ali ljubav, grozničavu i žarku, koja bijaše obožavanje, koja bijaše ludi­lo, pobudio je u njemu jedino John Thornton.Taj mu je čovjek spasio život, a to jest nešto; nadalje, bio je go­spodar kakav se samo može zamisliti. Drugi su se ljudi skrbili za svoje pse, iz osjećaja dužnosti i iz poslovnih potreba; a Thornton se o svojim brinuo, kao da su mu djeca, brinuo se za njih naprosto zato što drukčije nije mogao. I ne samo to. Nikad on ne bi pro­pustio ljubazan pozdrav ili veselu riječ što sokoli, nije zaboravljao sjesti kraj njih i s njima lagano razgovarati (nazivao je to »prekla­panjem«), i u tome za nj bijaše isto toliko radosti koliko i za njih. Znao bi grubo staviti Buckovu glavu među svoje dlanove i onda ga, prislonivši svoju glavu uz njegovu, potresati tamo-amo obasipajući ga pogrdnim imenima, što za Bucka bijahu puna ljubavi. Za Bucka nije bilo veće radosti od toga grubog zagrljaja i zvuka progunđanih onih riječi: svaki put kad bi ga dirnuo, Bucku se činilo da će mu srce iskočiti iz grudi - toliki bješe njegov zanos. A kad bi ispušten skočio na noge, onako nasmijane njuške, rječitih očiju, dok bi mu u grlu treperio neizušćeni glas, John bi Thornton zadivljen uskli­knuo: »Gospode! Ti samo još da progovoriš!«Buckovo izražavanje ljubavi bijaše srodno ranjavanju. Cesto bi Thorntonovu šaku zahvatio ustima i tako je stisnuo da su se poslije na njoj još neko vrijeme vidjeli otisci njegovih zubi. I kao što je Buck poimao da su one ružne riječi znak ljubavi, tako je i čovjek razumijevao da je taj tobožnji ujed zapravo milovanje.Buckova se ljubav, međutim, ponajviše javljala u obožavanju. Dok je divljao od sreće kad bi ga Thornton pomilovao ili mu štogod govorio, on tih znakova ljubavi nije tražio. Za razliku od Skeete, kojoj bješe u navadi da tura njušku u Thorntonovu šaku, sve dok je

56

Od ljubavi prema čovjeku

on ne pomiluje, i za razliku od Niga, koji je prilazio i svoju veliku glavu naslanjao Thorntonu na krilo - Buck se zadovoljavao da obo­žava izdaljeg. Sate bi i sate znao ležati do Thorntonovih nogu, re­van, budno motreći, pogleda uprta u njegovo lice, proučavajući ga i s najvećim zanimanjem prateći svaki časoviti izražaj, svaki pokret ili promjenu na crtama. Događalo se te bi legao podalje, sa strane, i promatrao obrise čovjeka i trenutačne pokrete njegova tijela. A često - takvo je bilo zajedništvo u kojem su živjeli - snaga Buckova pogleda bijaše takva da bi Thornton okrenuo glavu i uzvratio mu pogled, bez ijedne riječi, a u očima mu se iskrilo što srce osjeća, kao što se iskrilo i u Buckovim.Dugo poslije svog izbavljanja Buck nije volio da Johna Thorntona gubi s očiju. Od časa kad bi ovaj izašao ispod šatora, pa sve dok ponovno ne bi onamo ušao, Buck ga je pratio sustopice. Otkako je došao na Sjever, njegovi su se gospodari smjenjivali, i otud se u njem rodila bojazan da nijedan gospodar nije stalan, nego da su svi prolazni. Bojao se da će i Thornton nestati iz njegova života, kao što su nestali Perrault i Frangois, kao što je iščezao škotski mješanac... Cak i noću, u snovima, progonio ga taj strah. Tada bi se trzao oda sna i kroza studen se provlačio do šatorskoga krila, gdje bi zastajao i osluškivao kako mu gospodar diše.No unatoč toj velikoj ljubavi što ju je osjećao prema Johnu Thorn­tonu, a štono se činila da pokazuje blagi utjecaj civilizacije, zov divljine, što ga je Sjever u njemu potaknuo, ostao je živ i djela­tan. Vjernost i odanost, te osobine što su rođene kraj vatre i pod krovom, živjele su u njemu; no uza sve to zadržao je divljinu i lukavost. Bijaše on plod divljine, iz divljine je i došao, da čuči kraj Thorntonove vatre - bješe više to negoli pas s blagog Juga, pas u kojega je civilizacija urezivala svoj pečat kroz pokoljenja i pokolje­nja. Zbog svoje istinske, velike ljubavi, nije mogao okradati toga čovjeka, ali je krao od svakog drugog, u svakom drugom logoru, i ni časka se nije skanjivao; lukavstvo mu je pomagalo da ga u krađi nisu otkrivali.I po glavi i po tijelu zarežali su ga zubi mnogih pasa, a borio se žestoko kao i uvijek, i još lukavije. Skeeta i Nig bijahu i odveć dobroćudni da bi se s njima zapodijevala kavga, a osim toga pri­padahu Johnu Thorntonu; ali strani pas, ma kakve bio pasmine i ma kako hrabar, brzo je priznavao Buckovo prvenstvo, ili mu se

57

Zov divljine

valjalo sa strašnim protivnikom boriti na život i smrt. A Buck ne poznavaše milosti. Dobro je naučio zakon toljage i zuba, te nikad nije zanemario kakvu prednost niti je ustuknuo pred protivnikom, s kojim se na smrt zakvačio. Učio je on u Spitza i u prvih policij­skih i poštanskih pasa, koji su iskušali borbu, te je znao da nema nikakva srednjeg puta: morao je ili biti gospodar, ili se pomiriti s tim da drugi njime gospodari; a pokazati samilost - slabost je. Milosrđa nije bilo u iskonskom životu. Ono se krivo uzima kao strah, i takve greške vode u smrt. Ubij ili će te ubiti, pojedi ili će te pojesti - to je bio zakon; a toj zapovijedi iz davnine vremena Buck se pokoravao.Bio je stariji nego što to pokazuju dani, kojih je svjetlost vidio, i dasi, što ih je udahnuo. On je vezivao prošlost sa sadašnjošću, a vječnost, što bijaše za njim, kucala je kroza nj silno udarajući, u ritmu po kojem se on upravljao, kao što su se upravljale plime i go­dišnja doba. Sjedio je kraj Thorntonove vatre, on, pas širokih gru­di, bijelih zubi i duge dlake; ali iza njega bijahu sjene svih mogućih pasa, poluvukova i divljih kurjaka, što navaljuju i kušaju ukus mesa koje on jede, i žeđaju za vodom koju on pije, njuše vjetar zajedno s njime, osluškuju i kazuju mu šumove, što ih proizvodi divlji život u šumi, određuju mu ćud i raspoloženje, upravljaju njegove kora­ke, liježu na počinak zajedno s njime, snivaju s njime i bez njega, postaju i sami tvarju njegovih snova...Tako su ga te sjene uporno dozivale da se sa svakim danom ljudi i njihovi zahtjevi udaljavahu od njega. Duboko u šumi odlijegao je neki zov, tajanstveno prodoran i zamamljiv, tako daje Buck osjećao da mu valja okrenuti leđa vatri, ostaviti utabanu zemlju oko nje i jurnuti u šumu, i dalje, sve dalje, ne znajući ni sam kamo i zašto; nije ni bio rad znati kamo i zašto, jer je zov odjekivao zapovjedno, duboko u šumi. No kad god je stigao do meke i neugažene zemlje u šumi i do zelenog hlada u njoj, ljubav prema Johnu Thorntonu opet ga vraćala vatri.Samo ga je Thornton zadržavao. Ostalo čovječanstvo nije mu ništa značilo. Putnici, što bi slučajno onuda navratili, mogli su ga hvaliti ili milovati; on je to podnosio hladno, ali kad bi ga tkogod više tetošio, Buck bi ustao te se udaljio. Kad su Thorntonovi drugovi, Hans i Pete, stigli nadugo očekivanoj splavi, Buck ih ne htjede ni pogledati dok nije vidio da su bliski Thorntonu; otad ih je nekako

58

Od ljubavi prema čovjeku

podnosio ne opirući se i primajući njihovu miloštu, kao da je sam prema njima pokazuje time što je od njih prima. Bijahu to ljudi plemeniti kao i Thornton, bliski zemlji, ljudi koji misle jednosta­vno, a vide jasno; još prije nego što su se na splavi spustili kraj pilane u Dawsonu, shvatili su Bucka i njegove postupke, te nisu bili uporni u tome da s njime uspostave usrdno prijateljstvo, kakvo održavaju sa Skeetom i Nigom.Buckova ljubav prema Thorntonu kao da je sve viša rasla. Thorn­ton, jedini između njih, mogao mu je staviti tovar na leđa za lje­tnog putovanja. Ništa Bucku ne bijaše previše kad je Thornton zapovijedao. Jednog dana (bijahu se dogovorili da dobit od splavi dijele sa zajmodavcem, pa su iz Dawsona pošli put gornjeg toka rijeke Tanane) ljudi se i psi nalažahu na vrhu strmeni što se trista stopa okomito rušila u kameno podnožje. Thornton je sjedio blizu ruba, a Buck mu bio kraj ramena. Pade mu na um besmislen hir, te Hansa i Petea upozori na pokus što ga je naumio.- Skoči, Buck! - zapovjedi i mahnu rukom pa je ispruži iznad pro- sjekline.Casak kasnije na samom se rubu rvao s Buckom, koji je pošao da izvrši zapovijed, dok su ih Hans i Pete vukli nazad, u sigurnost.- Strašno! - izusti Pete pošto je sve prošlo i pošto im se povratio dah.Thornton odmahnu glavom i reče.- Ne! To je divno, a i strašno. Znate, ponekad se upravo bojim.- Nisam rad niti bih se usudio na te ruku spustiti kad je on u blizini- zaključi Pete pokazujući glavom prema Bucku.- Ni ja, svega mi! - potvrdi Hans.U Circle Cityju, još prije nego što je godina minula, Peteovo se mi­šljenje pokazalo opravdanim. Burton, zvani Crni, čovjek zloćudan i opak, zapodijevao je u krčmi svađu s nekim došljakom nenaviklim na nevolje, a Thornton je dobroćudno stao među njih. Buck je, kao i obično, ležao u kutu, s glavom na šapama, i promatrao svaki pokret svoga gospodara. Burton ga bez ikakve opomene udari tr- gnuvši rukom ravno iz ramena. Thornton zaglavinja, te bi i pao da se nije primio za ogradu na tezgi.Svi koji su se ondje nalazili čuše nešto, što ne bješe ni lavež ni kevtanje, a najbolje bi se moglo opisati kao rika; čuše riku i vidješe kako je Buckovo tijelo skočilo uvis kad se odbio od poda da Bur-

59

Zov divljine

tona ščepa za gušu. Čovjek je umakao smrti tako što se nagonski zaklonio rukom, ali je bio bačen na leđa; strovalio se na pod, s Buckom na sebi. Buck ispusti ruku, koju bijaše zubima ukliještio, pa opet jurnu na grlo. Sad je čovjek uspio da se samo djelomi­čno zaštiti, pa mu vrat ostade dobrano zaderan. Prisutni navališe na Bucka te ga otjeraše; no dok je liječnik zaustavljao krv, Buck je obilazio gore-dolje, strahovito režeći, nakan da opet jurne, sve dok ga ljudi, u bojnom redu, s toljagama u rukama, ne prisiliše da uzmakne.Odmah se održao rudarski sastanak na kojem se ustanovilo da je pas bio zaista izazvan, pa su tako Bucka oslobodili. Ali je time Buck stekao glas, i odonda mu ime spominjahu u svakome logoru na Aljaski.Kasnije, te iste jeseni, spasio je Thorntonu život sasvim drukčije. Trojica drugova spuštahu dug i uzak čamac niz opasan odsjek na brzicama rijeke Forty Mile. Hans i Pete iđahu obalom i od sta­bla do stabla zadržavahu čamac lakim i čvrstim konopom, dok je Thornton ostao u njem te pomoću čakije upravljao spuštanjem i drugovima na obali dovikivao upute. Buck je trčao obalom uspo­redo s čamcem, sav u tjeskobi i u sto muka, ni za čas ne skidajući oka sa svoga gospodara.Na jednom osobito teškom odsječku, gdje se podvodni greben po­molio na površini, Hans je otpustio konop i držeći mu kraj u ruci potrčao obalom da zaustavi čamac, kad ovaj prođe mimo grebena. Čamac prođe pokraj grebena i već je jurio niz vodu maticom, što je tekla brzo kao voda u mlinskom jazu, kad ga je Hans zaustavio, ali prenaglo. Čamac zatitra, prevrnu se, pa se onako izvrnut, s dnom okrenutim gore, poče primicati obali, dok je Thorntona, izbačenog iz čamca, matica povukla prema najgorem dijelu brzaca, gdje se u mahnitom rušenju vode ni jedan plivač ne bi spasio.Buck je istog časka skočio u vodu i poslije trista jarda, posred di­vljeg kovitlanja vode, prestigao Thorntona. Kad je osjetio da mu se gospodar uhvatio za rep, Buck se okrene obali plivajući svom svo­jom divnom snagom. No primicanje obali bijaše sporo, a odmicanje nizvodno začudo brzo. Kobna huka dopiraše odozdo, gdje je divlja matica bivala još mahnitija, i razbijala se u mlazeve i rasprskavala nadirući kroza stijene kao kroza zupce kakva golemog češlja. Voda se na početku posljednjeg brzaca strahovito slijevala; Thornton je

60

Od ljubavi prema čovjeku

znao da se ne može dokopati obale. Stoga bijesno zagrebe preko jedne stijene, ozlijedi se o drugu i snažno udari o treću. Objema se uhvatio njezina klizavog vrha, pustio Bucka pa mu iznad huke zapjenjene vode viknuo:- Bježi, Buckl Bježi!Buck nije mogao da se uhvati i zadrži: struja ga povuče, a on se očajno poče boriti, da se otme, ali nije bilo moguće vratiti se. Kad je čuo kako Thornton ponavlja zapovijed, on dijelom iskoči iz vode i visoko podiže glavu, kao da ga želi vidjeti još posljednji put, a onda poslušno okrenu prema obali. Plivao je snažno, te ga Pete i Hans izvukoše na obalu upravo na onom mjestu gdje je prestajala mogućnost plivanja, a počinjala propast.Thorntonovi su drugovi znali da je vrijeme koliko se čovjek može držati one klizave stijene, a protiv onako silne struje samo stvar minuta, pa su pojurili uz obalu što su mogli brže do mjesta poda­leko iznad stijene, za koju se Thornton uhvatio. Konop, kojim su usporavali kretanje čamca, privezaše Bucku oko vrata i ramena, oprezno, da ga ne bi ugušio i da mu u plivanju ne bi smetao, pa ga gurnuše u rijeku. Buck hrabro zapliva, ali nije dovoljno usmjerio u struju. Razabrao je grešku kad već bijaše kasno: Thornton se nalazio udaljen još svega pet-šest zamaha, a njega je, Bucka, voda nosila dalje i tu nije ništa mogao.Hans je odmah pritegao konop, kao da je čamac posrijedi. Kako se konop zategnuo usred struje, Buck bijaše povučen pod vodu i tako ostade ispod površine, sve dok tijelom nije naletio na obalu, gdje ga izvukoše. Bio se napol zagušio, pa Hans i Pete prionuše da iz njega izliju vodu i da mu povrate dah. Pokušao je ustati, ali je zateturao i pao. Slabašan zvuk Thorntonova glasa dopre do njih; premda nisu mogli uhvatiti riječi, znali su da je na izmaku snage. Na Bucka je glas njegova gospodara djelovao poput električnog udara. Skočio je na noge i zagrabio uz obalu ispred ljudi, do mjesta s kojega je prvi put pošao.Opet mu privezaše konop pa ga pustiše, a on i opet zapliva, ali sada ravno u maticu. Jednom je krivo izračunao, neće greške ponoviti. Hans je popustio uže, ali je pazio da više ne bude onako olabavlje- no, a Pete je vodio brigu o tome da se ne zamrsi. Buck je plivao dok nije dostigao pravac u kojem se nalazio Thornton, a onda se okrenu i poput brzovlaka pojuri niz vodu prema njemu. Thornton

61

Zov divljine

ga je vidio gdje dolazi, i čim je Buck poput kakve bijače udario o nj, sa svom snagom matice iza sebe, on ispruži ruke i objema obujmi kudravi vrat. Hans je zategao konop omotavši ga oko drveta, a pas i njegov gospodar biše povučeni pod vodu. Dušili su se i davili, sad jedan ozgor, sad opet drugi, vučeni po stjenovitu dnu i udarajući o kamenje i panjeve, dok ih ne izvukoše na obalu.I Thorntona su dvojica drugova valjano trljala, položivši ga, okre­nuta želucem naniže, preko nekoga debla što ga je voda nanijela. Čim je otvorio oči, najprije pogleda u Bucka, nad čijim je opušte­nim i kanda beživotnim tijelom Nig počeo zavijati, a Skeeta mu lizati mokro lice i sklopljene vjeđe. Thornton i sam bijaše sav izu­bijan i pun ozljeda, ali je, kad su ga poveli psu, pomno pregledao Buckovo tijelo te našao da su mu slomljena tri rebra.- Odluka je tu - najavi on. - Upravo ćemo ovdje udariti tabor.I utaboriše se ondje, i ostadoše ondje, dok Bucku rebra nisu zarasla i dok se opet nije za put osposobio.Te zime, u Dawsonu, Buck bijaše junak novog pothvata, možda i ne onako slavnog, ali pothvata kojim mu se ime još više uznijelo na totemskom stupu aljaskanske slave. Taj je pothvat bio na osobitu radost trojice ljudi; njima je naime trebala oprema, do koje su tako došli, pa su se mogli otisnuti na odavno priželjkivan put na djevi­čanski Istok, gdje se kopači još ne bijahu pojavili. Sve je nastalo tako što se u krčmi Eldorado čavrljalo i o svačem preklapalo, pa su se neki razmetljivo hvalili svojim psima ljubimcima. Buck, o kojem se glas svuda pronio, bijaše im na nišanu, pa je Thorntonu trebalo valjano ga braniti. Nakon jedno po sata neki čovjek poče uvjeravati kako njegov pas može povući saonice sa pet stotina funti tereta i s njima poći dalje; drugi se hvalio da bi njegov pas mogao krenuti sa šest stotina; treći povisi teret na sedam stotina funti.- Da velika mi čuda! - prezirno će na to Thornton. - Buck može krenuti s tisuću funti.- I da pokrene zaleđene saonice i da ih tegli stotinu jarda - priupi­ta Matthewson, kopač zlata koji se obogatio, onaj štono se hvalisao sa sedam stotina.- I da pokrene zaleđene saonice i da ih tegli stotinu jarda - hladno potvrdi John Thornton.- Dobro je - prihvati Matthewson polako i promišljeno, tako da ga svi mogahu čuti; - hajde u tisuću dolara da ne može. Evo ih!

62

Od ljubavi prema čovjeku

To reče pa na stol baci vrećicu zlatnih zrnaca, a bijaše ona kao ka­kva povelika kobasica.Nitko ni da progovori. Thorntonovu hvalisanju, ako to bijaše hva­lisanje, bačen je izazov. Cutio je kako mu topla krv nadolazi u lice. Jezik ga je povukao. Nije zaista znao može li Buck povući tisuću funti tereta. Ta to je pol tone! Strahovitost toga tovara prestravila ga. Njegova je vjera u Buckovu snagu bila velika, i često je mislio da Buck može povući toliki tovar; ali se još nikad nije našao na­prama takvoj mogućnosti, kao evo sada, kad su u nj uprti pogledi kakve dvanaestorice ljudi, što nijemo čekaju. A po vrhu: nije imao tisuću dolara; nisu ih imali ni Hans ni Pete.- Moje su saonice vani; na njima je dvadeset vreća brašna, svaka vreća pedeset funti - proslijedi Matthewson surovo neposredno;- neka te dakle ništa ne smeta.Thornton ne uzvrati. Nije znao što bi odgovorio. Išao je pogledom od jednog lica do drugoga, nesabrano, kao čovjek koga je ostavila moć mišljenja i koji sada negdje traži ono što bi ga opet pokrenu­lo. Pogled mu se zaustavi na licu Jima O’Briena, koji bijaše jedan od kraljeva zlatnih rudnika i stari Thorntonov drug. To mu bijaše mig i znak, koji ga kanda pokrenu da učini nešto što ni u snu ne bi pomislio.- Možeš li mi uzajmiti tisuću? - upita gotovo šapćući.- Dakako! - odgovori O’Brien i lupnu nabijenom vrećicom pokraj Matthewsonove. I nadoveza: - Eto ih, premda, Johne, ja malo vje­rujem da životinja može izvesti taj pothvat.Eldorado učas opustje: svi iziđoše na ulicu da gledaju taj pokus. Ostaviše stolove, a trgovci i lugari stupiše naprijed, da vide ishod oklade i da se i sami klade.Nekoliko stotina ljudi, u krznu i u rukavicama, natislo se oko sa- onica na maloj udaljenosti. Matthewsonove saonice, natovarene s tisuću funti brašna, stajahu vani već dva sata, pa su se na žestokoj studeni (bijaše šezdeset ispod ništice) salinci čvrsto zaledili za tvr­do ugaženi snijeg. Naokolo se nudile oklade od dva prema jedan da Buck neće pokrenuti saonice. Nastade raspravljanje o tome što se ima razumjeti pod riječju »pokrenuti«. O’Brien kazivaše da Thorn­ton ima pravo salince osloboditi leda, a onda Buck treba »pokre­nuti« saonice, »maknuti ih s mrtve točke«. Matthewson je tvrdio da se pod onom riječju podrazumijeva i oslobađanje salinaca - sam

63

Zov divljine

ih pas mora osloboditi leda. Većina ljudi, što su pribivali okladi, izjasni se u njihovu korist, a na to se oklade naokolo popeše na tri prema jedan protiv Bucka.Nudile su se takve oklade, ali ih nitko nije prihvaćao, jer nitko nije vjerovao da je Buck kadar izvesti onaj pothvat. Thornton se zaletio kad je prihvatio tu okladu, pa je zapao u sumnju. Sada, kad je gledao teške saonice, tu golu zbilju pred očima, s potpu­nom zapregom od deset pasa, savijenih u snijegu ispred saonica, Buckova mu se zadaća činila još nemogučnijom. Matthewson se pobjednički sjao.- Tri prema jedan! - objavi on. - Domećem još tisuću na okladu, Thorntone. Sto veliš?Thorntonu se na licu odražavala sumnja, ali je u njemu bio izazvan borbeni duh - borbeni duh, što se uzvija iznad svake nejednakosti, ne poznaje nemogućnosti, oglušuje se o sve osim o bojni poklik. On pozva Hansa i Peta. Njihove vrećice bijahu tanke; trojica dru­gova mogahu sastaviti svega dvije stotine dolara. To im je bio sav imutak, u to vrijeme, kad ih sreća nije služila. Ali se nisu skanjivali da tih dvjesto dolara stave pokraj Matthewsovih šest stotina. Ispregoše onu desetoricu pasa, a na njihovo mjesto dođe Buck, s vlastitom opremom. Uzbuđenost, što je sve obuzela, prešla je i na njega; osjećao je da mu sad nekako valja izvesti golem pothvat za Johna Thorntona. Romor divljenja poprati njegovu sjajnu pojavu. Bijaše sasvim čio, ni unče suvišna mesa, a stotinu i pedeset funti, koliko je sada težio, bijahu stotinu i pedeset funti čvrstine i snage. Krzno mu se prelijevalo sjajem, kao da je svileno, napol nakostrije- šena dlaka, niza šiju i po plećima, podizala se kanda sa svakim po­kretom, te se činilo da svaka vlas naprosto oživljuje od obilja snage i jedrine. Široka prsa i snažne prednje noge bijahu u razmjeru s ostalim tijelom, na kojem se mišići ocrtavahu u čvrstim klupcima ispod kože. Ljudi opipavahu te mišiće i kazivahu da su tvrdi poput željeza, i oklade protiv Bucka počeše sa tri prema jedan padati na dva prema jedan.- Eh, svega mu, gospodine - poče jezikom zapletati neki član naj­novije dinastije, neki kralj u trgovini psima. - Evo vam osam stoti­na za nj, gospodine; osam stotina, tako kako stoji.Thornton na to samo odmahnu glavom i stupi Bucku sa strane.- Treba da se makneš od njega - stade prosvjedovati Matthewson.

64

Od ljubavi prema čovjeku

- Pošteno valja igrati, s dosta mjesta.Mnoštvo ušutje; mogahu se čuti jedino glasovi kartaša kako uta­man nude dva naprema jedan. Svatko je priznavao da je Buck di­vna životinja, no ipak - dvadeset vreća brašna, svaka po pedeset funti, previše je opsezalo u njihovim očima da bi odriješili kese. Thornton kleknu Bucku sa strane. Uze mu glavu među dlanove i prisloni svoje lice uz njegovo. Nije ga veselo zatresao, kako mu bijaše u navadi, niti ga je karao odmila; ali mu jest na uho šaptao. »Kao što me voliš, Buck, kao što me voliš« - to mu je prošaptao. Buck zaskviča od suzdržanog žara i odanosti.Skupljeni gledaoci radoznalo promatrahu. Stvar postajaše tajan­stvenom. Činila se kao kakva čarolija. Kad je Thornton ustao, Buck mu čeljustima uhvati ruku u rukavici, stisnu je zubima i polako pu­sti, napol oklijevajući. Bješe to odgovor, izražen ne riječima, nego ljubavlju. Thornton dobrano koraknu nazad.- Naprijed, Buck! - reče Thornton.Buck zategnu konope, pa ih popusti za koji palac. Tako bijaše na­vikao.- Gil — oštro se razliježe TKorntonov glas u napetoj tišini.Buck zaokrenu desno i onda se baci naprijed, na što se zateže ko­nopac, a Buckovih se stotinu i pedeset funti zaustavi u naglom trzaju. Tovar se na saonicama potrese, a ispod salinaca začu se hr- skanje i pucketanje.- Lijevo, naprijed! - podviknu Thornton.Buck ponovi manevar, ali sad ulijevo. Pucketanje prijeđe u puca­nje, saonice se zakrenuše, a salinci kliznuše i zadrmaše nekoliko palaca u stranu. Saonice sad bijahu oslobođene leda. Gledaocima zastade dah, ali nisu toga bili svjesni.- A sada mush!1

Thorntonova zapovijed odjeknu kao pucanj iz samokresa. Buck se bacio naprijed i zategao konope naglim udarcem, od kojega sve zaškripje. Cijelo mu se tijelo skupilo u strahovit napor, mišići se previjali i grčili kao kakva živa stvorenja pod svilenastim njegovim krznom. Široka mu prsa nisko polegla tlu, glavom zapeo toliko na-

1. Mush - povik kojim u Kanadi i na Aljaski zapovijedaju psima, upregnutim u saonice, da krenu. Bit će da dolazi od francuskog marche. - Prev.

65

Zov divljine

prijed da i ona bijaše ponisko, noge mu mahnito grebale i noktima zadirale u tvrdo zaleđeni snijeg, ostavljajući u njemu usporedne brazde. Saonice se zanjihaše i potresoše, napol pokrenute. Jedna mu se noga okliznu, a jedan čovjek glasno uzdahnu. Onda saonice krenuše - činilo se da se pokreću u nizu brzih trzaja, premda više nikako nisu sasvim zastale... pol palca... palac... dva palca... Trzaji se očito umanjiše; kako su saonice dobivale pokretnu silu, Buck zape, dok se pomicanje najposlije ne pretvori u postojano kreta­nje.Gledaoci zinuše i opet počeše disati, i nesvjesni toga da im se na časak zaustavio dah. Thornton je trčao za saonicama i bodrio Bucka kratkim riječima. Udaljenost bijaše izmjerena, i kad se Buck pri­micao hrpi ogrjevnog drva, što je označavala udaljenost od stotinu jar da, radosni usklici postadoše sve češći i jači, dok se naposljetku ne prolomiše u opće klicanje, kad je Buck prošao pokraj hrpe i na zapovijed stao. Svaki je čovjek bučio od veselja, čak i Matthewson. Šeširi i rukavice poletješe uvis. Ljudi se rukovahu, svejedno tko s kime, sve kipteći od radosti što se pretvorila u opći žamor. Thornton kleknu pokraj Bucka. S glavom uz njegovu, poče ga tre­sti tamo-amo. Gledaoci, što su onamo pobrzali, čuše ga gdje Bucka kara dugo i žarko, nježno i s mnogo ljubavi.- Svega mu, gospodine, tako mu svega - zaplete jezikom onaj kralj u trgovini psima - evo vam tisuću za njega, gospodine, tisuću, go­spodine, tisuću i dvije stotine...Thornton ustade. Oči mu se orosile, a suze, kojih nije krio, potekle mu niz obraze.- Nipošto gospodine - reče on kralju. - Idite dovraga, gospodine. To je najbolje što vam mogu kazati.Buck uze među zube Thorntonovu šaku. Thornton ga drmaše tamo-amo. Gledaoci, kao da su svi nadahnuti istim poticajem, ukloniše se na pristojnu udaljenost; nisu više bili nepažljivi, nisu više htjeli smetati.

66

Zov divljine

V ll .

Zov divljineKad je Buck u pet minuta Johnu Thorntonu donio tisuću i šest stotina dolara, omogućio je svome gospodaru da podmiri neke du­gove i da s drugovima ode na Istok, da traga za nekim izgubljenim rudnikom zlata, o kojem su se nametale priče, a povijest mu bilastara koliko i povijest one zemlje. Mnogi su išli u potragu za onim rudnikom, ali ga je malo njih našlo, a mnogi se nisu nikad vratili s onog pothvata.Taj izgubljeni rudnik, oko kojega se zbilo mnogo tragedija, bijaše obavijen tajnom. Nitko nije ništa znao o prvome čovjeku. Naj­starija predaja završavala se prije nego što je stigla do njega. Od početka bješe ondje neka prastara i trošna koliba. Ljudi se na sa­mrti zaklinjahu njome i rudnikom, kojemu ona označavaše položaj, zaklinjahu se i u dokaz pokazivahu guke zlata, što se razlikovahu od svake druge vrste na Sjeveru.Nitko živ nije oplijenio onu riznicu, a mrtvi bijahu mrtvi; i zato John Thornton, Pete i Hans, s Buckom i šestoricom drugih pasa pođoše na Istok, nepoznatim putom, da izvrše što nisu mogli psi i ljudi koji bijahu isto onako valjani. Išli su sedamdeset milja uz ri­jeku Yukon, krenuli nalijevo, uz rijeku Stewart, prešli Mayo i Mac Question, pa dalje; sve dok se rijeka Stevvart ne suzi u potočić, a onda udarili preko vrhova što su se kočili i označavali hrptenjaču kontinenta.Thornton malo zahtijevaše od čovjeka ili od prirode. Nije se strašio divljine. Sa šakom soli i s puškom mogao je zaci u pustoš i divljinu

67

Zov divljine

i kretati kamo hoće i koliko mu drago. Kako mu se nije žurilo, on je, na indijanski, lovio za večeru za samoga dnevnog putovanja; nije li uspio, on je, baš kao Indijanac, putovao dalje, siguran u svome znanju da će prije ili kasnije doći do hrane. I tako im se, na tom dugom putu na Istok, jelovnik sastojao od divljači, streljivo i alat bijahu njima glavni tovar na saonicama, a knjiga odlaska i dolaska bijaše ispisana u neizmjernoj budućnosti.Na golemu radost bješe Bucku taj lov, to ribarenje i beskonačno lutanje onim neobičnim krajevima. Kadšto su tjedne i tjedne bez prekida išli naprijed, iz dana u dan, a ponekad su opet tjedne i tjedne logorovali ovdje-ondje, psi bi besposličili, a ljudi, vrućinom vatara, pravili otvore u zamrznutoj truleži i u pijesku i ispirali be­zbrojne lonce blata na toplini ognja. Nekad bi gladovali, nekad bo­gato gozbovali, već prema obilju divljači i prema lovačkoj sreći. I ljeto je došlo pa su ljudi i psi nosili svoj tovar, splavarili preko modrih gorskih jezera, ili se pak spuštali ili uzlazili nepoznatim rijekama u lakim čunovima što bi ih načinili u obližnjoj šumi. Mjeseci dolazili i promicali, a oni išli tamo-amo kroz neznanu go­lemu prostranost, gdje ne bijaše ljudi, a gdje su ljudi ipak bili, hoćemo li vjerovati priči o Izgubljenoj kolibi. Išli su preko razvodaza ljetnih vijavica, drhtali pod ponoćnim suncem, na golim vrleti­ma između krajnje točke biljnog svijeta i područja vječitog snijega, spuštali se u ljetne doline posred rojeva i rojeva komaraca i muha, a u sjenci ledenjaka brali cvijeće i jagode - cvijeće tako divno, a jagode tako zrele da bi se i Jug mogao njima ponositi.U jesen te godine dopriješe u neku tajanstvenu krajinu punu jeze­ra, kraj sasvim žalostan i tih, u kojem nekoć bijaše divljih gusaka i pataka, a sada ni traga životu: samo su studeni vjetrovi kroza nj fijukali, led se hvatao po zakloništima, a na pustim obalama tužno žuborili valovi.Zađoše i u drugu zimu lutajući istrtim tragovima ljudi, koji su pri­je njih onuda prošli. U nekoj se prilici namjeriše na stazu kroza šumu, stari put obilježen zarezima u drveću, i Izgubljena koliba kao da bijaše veoma blizu. Ali se toj stazi nije znao ni početak ni svršetak, ostala je ona tajnom, kao što je tajnom ostao čovjek koji ju je načinio, i razlog zašto ju je načinio. Drugi put naiđoše na ostatke lovačke kolibe, koju je vrijeme istrošilo, te između odrpina sagnjilih biljaca Thornton nađe dugu kremenjaču. Znao je da je ta

68

Zov divljine

puška proizvodnje Hudson Bay Company, iz ranih dana Sjeveroza­pada, kad je takva puška vrijedila u dabrovini koliko je visoka kad se krzna naslažu jedno na drugo. I to bješe sve - ni traga čovjeku koji je davno sagradio tu kolibu i ostavio pušku među gunjevima.I opet osvanu proljeće, a oni na kraju svog lutanja otkriše ne Izgu­bljenu kolibu, nego plitku naslagu u širokoj dolini, gdje se zlato na dnu posude za ispiranje žutjelo poput masla. Nisu dalje ni tražili. Svaki dan rada donosio im je u zlatnom prahu i u gukama tisuće dolara, a radili su svednevice. Spravljali su zlato u vreće od sobove kože, pedeset funti u jednu, i slagali ih kraj kolibe od omorikova granja, slagali ih, kao što se slažu cjepanice. Radili su kao divovi, a dan jurio za danom susljedice, kao u snu, dok se blago gomilalo. Za pse ne bijaše nikakva posla, osim što su kadikad dovlačili di­vljač što bi je Thornton ubio; Buck je provodio duge sate snatreći kraj vatre. Utvara runjavog čovjeka kratkih nogu izlazila mu češće pred oči sada kad je bilo malo posla; i često, žmirkajući tako po­kraj vatre, Buck lutaše s njime onim drugim svijetom kojega se prisjećao.Istaknuta crta onog svijeta kao da bješe strab. Kad je Buck gledaou onoga dlakom obraslog čovjeka kako spava pokraj vatre, s glavom među koljenima, a šaka sklopljenih nad njom, vidio je da taj čovjek spava nemirno, često se trza i budi, pa sav u strahu bulji u mrak i podlaže vatru. Jesu li išli morskom obalom, po kojoj bi kosmati čovjek skupljao školjkaše i odmah ih jeo, očima bi strijeljao na sve strane tražeći skrivenu pogibelj, a noge napinjao, da zagrebe i da pojuri poput vihora tek što bi se pogibao pojavila. Kroza šumu prolažahu bez ikakva šušnja, čovjek naprvo, Buck za njim. Obojica bijahu oprezni do krajnosti, obojica su ćulili uši i njima kao strigli, dok bi im nosnice podrhtavale, jer i u čovjeka bijaše sluh i njuh oštar ko u Bucka. Kosmati se čovjek mogao penjati na drveće i odmicati brzo, baš kao i po zemlji, bacajući se i hvatajući se ru­kama od grane do grane, što bi ponekad bile i po dvanaest stopa jedna od druge; znao ih je puštati i novih se hvatati, a da nikad ne padne i nikad ne promaši. Zaista se činilo da je na drveću jednako vješt kao i na zemlji; Buck se prisjećao noći što ih je probdio pod drvećem, dok se kosmati čovjek, koji se gore uzverao, čvrsto držao grane i tako spavao.Vrlo srodan tim utvarama, u kojima se javljao dlakom obrasli čo-

69

Zov divljine

vjek, bijaše zov, što je sveudilj odzvanjao dubinama šume. Unosio je taj glas silni nemir u Bucka i svega ga ispunjao neobičnim žu­dnjama. Od njega mu dolazaše nejasna nekakva milina, te bijaše svjestan da ga nešto pobuđuje i da divlje čezne za nečim - za čim, to ni sam nije znao. Ponekad je išao za tim zovom u šumu, odlazio i tražio ga, kao da je to nešto što se može dodirnuti; pa je lajao blago ili prkosno, kako mu već raspoloženje kazivaše. Zavlačio bi njušku u svježu šumsku mahovinu, ili u meku crnicu, iz koje niču duge trave, te bi na miris masne zemlje frktao od radosti; ili bi pak, kao u skrovištu, čučao iza oborenih stabala, što bijahu gljivama prekri­vena, te širom otvorenih očiju i dobro naćuljenih ušiju promatrao i osluškivao sve što se oko njega kreće ili od sebe daje glasa. Tko zna, možda se, dok je tako ležao, nosio nadom da će uloviti taj zov što ga on nije mogao razumjeti. Ali nije znao zašto se to čini. Morao je tako, pa o tome nije ni razmišljao.Neodoljivi su ga nagoni obuzeli. Ležao bi u logoru, drijemajući za danje topline, te bi najedanput uzdigao glavu i naćulio uši, pažljivo osluškujući, a onda bi skočio na noge i zagrebao u daljinu, jurio sve dalje i dalje, sate i sate tako, prolazio šumom i širinom. Volio je bježati niza suha korita presahlih rijeka, šuljati se za pticama i uho­diti im život u šumi. Po cio dan znao bi ležati u kakvu šibljiku, gdje je mogao promatrati kako jarebice lepeću krilima, slijeću i ulijeću. Osobito mu se omiljelo juriti u sumračju ljetnih ponoći i slušati kako šuma prigušeno i sneno šapuće, odgonetati i čitati znakove i glasanja, kao što čovjek čita knjigu, i tražiti ono nešto tajnovito, što ga zove - zove ga, bio u snu ili budan, svagda, zove ga da dođe. Jedne noći trže se od sna; iz očiju mu izbijala žestina, njuška po­drhtavala i njuškala, a šija mu se nakostriješila. Iz šume dopirao zov (ili njegov preljev, jer taj glas imaše mnogo tonova), razgovije­tan i određen kao nikad prije - otegnuto zavijanje, slično zavijanju eskimskih pasa, slično a ipak različito. I razabra ga kao nešto znano i blisko, poznade ga kao glas koji je već prije čuo. Pojurio je kroz tabor, što je počivao u snu, prošao kroza nj brzo i tiho i nestao u šumi. Sto se više primicao onome zavijanju, sve je više uspora­vao hod, oprezan u svakome svom pokretu, i sve tako, dok se ne primaknu nekoj čistini između drveća, gdje ugleda duga i mršava šumskog vuka: sjedi vuk na stražnjim nogama, a njušku nebu po­digao.

70

Zov divljine

Buck nije ni šušnuo, a ipak vuk prestade zavijati te pokuša nanju­šiti njegov dolazak. Buck iziđe na čistinu, napol polegao, čvrsto skupljena tijela, kruta i opružena repa, dok je šape spuštao neobi­čno pažljivo. Svaki mu pokret najavljivaše istodobno i prijetnju i ponudu prijateljstva. Bješe to primirje što prijeti, kakvo se već ja­vlja kad se susretnu grabežljive zvijeri. Ali vuk uteče, čim ga opazi. Buck jurnu za njim, u divljim skokovima, u pomamnoj želji da ga prestigne. Natjerao ga je u ćorsokak, suho korito nekakva presahla potoka, gdje su oborena stabla priječila dalji put. Vuk se vrtio nao­kolo, obrćući se na zadnjim nogama, kako bi se okretao Joe i svaki drugi eskimski pas u škripcu, režao je i kostriješio se, i neprestano brzo zvocao zubima.Buck nije napadao, nego je oko njega obilazio i opkoljavao ga prija­teljski mu se približavajući. Ali vuk bijaše sumnjičav i prestrašen: ta Buck je težio koliko tri onakva kurjaka, a u vuka je glava jedva dopirala Bucku do ramena. Čim je uhvatio zgodu, umače ko stri­jela, i trka se nastavi. Više puta bijaše natjeran u tjesnac, pa se ponavljala stara igra, premda je vuk bio u jadnu stanju; ta inače ga Buck ne bi mogao tako lako dostizati. Jurio bi, dok mu Buckova glava ne bi došla izrebar, a onda bi se u nevolji brzo okrenuo, da bi opet prvom prilikom umaknuo.Naposljetku, Buckova upornost bijaše nagrađena: kad je vuk ra­zabrao da mu nikakvo zlo ne prijeti, na koncu se s njime onjuši. Onda se sprijateljiše, pa zaigraše naokolo, strašljivo i nesigurno, kako već zvijeri prikrivaju svoju divljinu. Nakon nekog vremena vuk krenu lakim kasom, jasno pokazujući da nekamo odlazi. I Bu­cku je dao znak da i njemu valja poći, pa su kaskali usporedo, u sivom svitanju, koritom potoka, i tako do izvora, pa onda preko sumornog razvoda, gdje počinje uspon.S druge strane razvodnice siđoše u ravan kraj, gdje su se sterale goleme šume i vijugale mnoge rječice; neprestano su trčali tim prostranim krajem, sunce sve više odskakalo, a dan bivao topli­ji. Buck je mahnitao od radosti. Znao je da se eto konačno oda­ziva onome zovu, trči eto usporedo sa svojim šumskim bratom, ide onamo gdje je sigurno izvir tome zovu. Brzo su ga obuzimale stare uspomene, pa se uzbudio kao što se nekoć uzbuđivao zbog stvarnosti, od koje su ostale te uspomene, što bijahu samo njezine sjenke. Tako je s njime bilo davno nekoć, negdje u drugom svijetu,

71

Zov divljine

kojega se nejasno prisjećao, i s njime je evo opet tako: juri slobo­dan slobodnim prostranstvom, pod nogama mu neutrta zemlja, a prostrano nebo nad njim.Zaustaviše se kraj potoka, da se napiju, i tu, zastavši, Buck se sjeti Johna Thorntona. Sjede. Vuk usmjeri onamo, odakle je sigurno dolazio zov, ali se vrati njemu, onjuši ga po nosu, pa ga onda sta­de pokretima poticati. No Buck se okrenu i polako pođe onamo odakle je i došao. Više od po sata divlji mu je brat trčao sa strane i tiho cvilio. A onda sjede, podiže njušku uvis i poče zavijati. Bješe to tužno zavijanje, što se činilo sve slabije i slabije kako je Buck sve više odmicao, dok najposlije ne zamre u daljini.John Thornton nalazio se za ručkom kad je Buck munuo u tabor; kako stiže, odmah pojuri gospodaru i u svojoj ga ljubavi obori te se poče oko njega vrtjeti, jezikom cjelivati lice i ruku mu zubima stiskati - »kao da je pošašavio«, kako govoraše Thornton drmajući Bucka tamo-amo i karajući ga od milja.Dva dana i dvije noći nije Buck odlazio iz tabora, niti je za časak puštao Thorntona s očiju. Slijedio je gospodara sustopice, dok je ovaj radio, pazio na nj za objeda, pratio ga uvečer na počinak, izju­tra ga dočekivao. No nakon dva dana zov iz šume poče dopirati zapovjednije negoli ikad prije. Buck opet zapade u nemir, počeše ga progoniti sjećanja na divljeg brata, na ljupki kraj s onu stranu razvoda, na jurenje preko šumskih daljina. I opet pođe da luta šu­mama, ali divljeg brata više ne bijaše; premda je za dugih bdjenja pomno osluškivao, nikad mu više do ušiju ne dopre ono tužno zavijanje.Počeo je noću spavati vani, a ponekad je dane i dane izbivao izvan tabora; jednom je prešao razvode, tamo gdje je izvirao potok, i sišao u onaj kraj, što obiluje šumom i vodom tekućicom. Čitav je tjedan dana onuda lutao, uzalud tragajući za novim znakom svoga divljeg brata i usput loveći divljač, i kaskao dugim, laganim kasom što kanda nikad ne umara. Lovio je losose u nekoj širokoj rijeci, što se negdje u more izlijevala, i pored te rijeke razderao je velikog mrkog medvjeda, kojega su golemi komarči oslijepili, pa je bespo­moćan i strašan bjesnio šumom; zaklao ga je tu, kad se medvjed i sam nalazio u ribolovu. Iako medvjed bijaše slijep, borba nije bila laka, te je probudila i posljednje skrivene ostatke Buckove divlji­ne. A kada se nakon dva dana vratio do trupla i našao dvanaestak

72

Zov divljine

vukolikih proždrljivaca kako se otimaju o plijen, raspršio ih je kao pljevu; iza onih koji su umakli, ostala su dvojica što se više neće otimati.Obuzela ga krvožednost kakve prije nije znao. Klao je, prometnuo se u grabežljivca što živi od živih stvorova, bez ičije pomoći, sam, zahvaljujući svojoj snazi i neustrašivosti, pobjedonosno nadživlju- jući u neprijateljskoj okolini, gdje samo jaki nadživljuju. Sve je to probudilo u njem silnu oholost, što je prešla na cijelo njegovo biće i svega ga prožela. Taj se osjećaj pokazivao u svim njegovim pokre­tima, nalazio se u igri svakog mišića, jasno izbijao u njegovu drža­nju, te njegovo sjajno krzno činio još sjajnijim, ako je to moguće. Da nije imao mrke mrlje na njušci i poviše očiju, i pruge bijele dlake sredinom prsa, mogao bi se lako zamijeniti za kakva golema vuka, većeg i od najvećeg u tom rodu. Od svog oca bernardinca naslijedio je uzrast i težinu, ali je njegova mati, ovčarski pas, tome uzrastu i težini dala oblik. Njuška mu bješe velika vučja njuška, ali veća nego u ikojeg vuka, a glava, nešto šira, bješe vučja, ali teža i krupnija.I lukavost mu bijaše vučja, divlja lukavost, a njegovo shvaćanje- shvaćanje ovčarskoga psa i bernardinca; sve ga je to, uz iskustvo stečeno u najsurovijoj školi, činilo strašnim, kao što je strašna sva­ka druga zvijer što prolazi pustinjom. Mesožder, što se hrani samo divljači, bijaše on u punom cvijetu, na najvišoj plimi svog života, te je pucao od snage i krepkosti. Kad bi ga Thornton pomilovao po hrptu, za rukom bi mu sve pucketalo, jer je od dodira svaka dlaka ispuštala magnetizam, što se u njoj nagomilao. Svaki dio, tijelo i mozak, staničje i živčano tkivo, sve bijaše nabijeno do vrhunca, sve savršeno napeto; a između svih dijelova divna skladnost, potpuna uravnoteženost. Čim bi što opazio ili čuo, čim bi se što dogodilo, a to tražilo da se nešto učini, odgovorio bi munjevito brzo. I koliko god eskimski pas mogao brzo skočiti na obranu ili u napad, Buck bi skočio dvaput brže. Čim bi opazio pokret ili čuo šušanj, već bi na nj i odgovorio, i to u kraćem vremenu nego što je drugom psu trebalo dok okom uhvati pokret ili uhom zvuk. U istom je trenu­tku opažaja donosio odluku i djelovao. Zapravo su te tri radnje- opažanje, odluka, djelovanje - dolazile jedne za drugom, ali je vremenski razmak među njima bio tako neizmjerno sitan, te se činilo kao da se događaju istodobno. Mišići mu bijahu puni puncati

73

Zov divljine

životne snage, pa su oštro poigravali, poput ocalnih pera. Život je strujao kroza nj u divnom izobilju, radostan i nabujao, te se činilo, sad će ga, od silnog zanosa, raznijeti na komade i obilno poteći svijetom.- Nikad nije bilo takva psa - reče jednog dana John Thornton dok su drugovi gledali Bucka kako odlazi iz tabora.- Razbio se kalup pošto su njega izlili - napomenuo je Pete.- Svega mi, i ja bih to rekao - potvrdio je Hans.Vidjeli su ga gdje odlazi iz tabora, ali nisu vidjeli kako se odmah strašno preobrazio, čim se našao u tajnovitosti šume. Nije više išao običnim korakom. S onih se stopa prometnuo u zvijer, pa se tiho šuljao, poput mačke, postao sjenka, što se javljala i iščezavala među sjenkama. Znao je kako mu valja iskoristiti svaki zaklon, znao pu­zati na trbuhu kao zmija, znao skočiti poput zmije i udariti. Mogao je skinuti sniježnicu iz gnijezda, zaklati zeca na spavanju, zgrabiti u zraku male prugaste vjeverice, što bi samo trenutak zakasnile da pobjegnu uz drveće. Ribe, na širim mjestima u rijeci, ne bijahu mu prebrze, ni odveć oprezni dabrovi dok bi popravljali svoje jazove. Ubijao je da jede, a ne iz obijesti; ali je volio jesti ono što je sam ubio. U nekim mu pothvatima bijaše prikrivene šale; uživao je u tome da se prišulja vjevericama: kad bi ih gotovo već zgrabio, pu­stio bi ih da nasmrt preplašene umaknu na drveće.Jesen došla, sobovi se javljali u većem broju, polako silazili da doče­kaju zimu u nižim i blažim dolinama. Neko zalutalo, napol odraslo lane već je palo žrtvom Bucku; no ovaj je htio domoći se krupnije i strašnije divljači, pa je jednog dana na nju i naišao kod razvoda, na izvoru potoka. Stado od dvadeset sobova prešlo iz onoga šu­movitog i tekućicama bogatog kraja, a vođa u stadu bio neki veliki mužjak. Bješe taj divlje ćudi, više od šest stopa visok, strahovit protivnik, kakva je Buck mogao poželjeti. Velikim je lopatastim ro­govima razmahivao tamo-amo; na njima imaše četrnaest parožaka, što su se od vrška do vrška razgranali na sedam stopa. Sitne mu se oči opako i gnjevno krijesile, dok je bijesno rikao gledajući Bucka. Iz sobova bedra virio vršak pernate strijele, a to bijaše razlogom njegove podivljalosti. Vodeći se nagonom, što je potjecao iz pra­starih dana prvobitnog svijeta, Buck je išao za tim da sobu spriječi povratak u stado. Nije to bio lak posao. Skakao je ispred soba i lajao, tek toliko udaljen da ga ne mogu zahvatiti njegovi golemi

74

Zov divljine

rogovi i strahoviti rašireni papci, koji bi mu život dokrajčili jednim udarcem. Nemoćan da se otarasi zubate opasnosti i da okrene svo­jim putem, sob je zapadao u najveće bjesnilo. U tim je časovima jurio na Bucka, koji se vješto povlačio: gradio se kao da ne može pobjeći i time mamio protivnika. A kad bi se sob odvojio od stada, na Bucka bi navalila dva-tri mlađa mužjaka i tako bi ranjenome omogućili da opet priđe stadu.Ima neko strpljenje divljine - tvrdokorno, neumorno, uporno kao i sam život - strpljenje štono beskrajne sate drži pauka nepokretna u njegovoj mreži, zmiju smotanu u klupko i panteru u zasjedi; to je strpljenje poglavito svojstveno životu kad ovaj lovi svoju živu hranu; njime bijaše naoružan Buck kad se uhvatio stada, zadržava­jući ga u njegovu napredovanju, izazivajući mlade mužjake, zabri­njavajući ženke s napol odraslom lanadi, a ranjenog soba tjerajući u bjesnilo od nemoćnog gnjeva. To se nastavljalo pol dna. Buck se nalazio svuda, napadao sa svake strane, obasipao stado viho­rom prijetnja, odvajao svoju žrtvu čim bi prišla stadu, iscrpljivao strpljivost životinja na koje je navaljivao, jer je znano da je manje strpljivosti u napadnutog negoli u onoga koji napada.Dan se primicao kraju, sunce se spustilo na počinak na sjevero­zapadu (tama se vratila, a jesenske su noći trajale šest sati); što je dan više odmicao, mladi su mužjaci pokazivali sve manje volje da priskaču u pomoć svome vođi. Bliska zima tjerala ih u niža po­dručja, a taj dosadni stvor, što ih zadržava u kretanju, toliko bijaše nametljiv te se činilo da se te napasti nikad neće riješiti. Osim toga, u pogibli nije bio život stada ni mladih mužjaka; zahtijevao se život samo jednog člana, a taj nije bio toliko važan koliko životi čitava ostalog stada, tako da naposljetku bijahu pripravni da plate danak.U sumrak stajaše stari sob oborene glave i gledaše svoje drugove - ženke, koje je poznavao, lanad, koju je očinski volio, mlade mu­žjake, koje je poučavao - gledao ih kako brzo promiču kroza svje­tlost što gasne. Nije mogao za njima, jer mu je pred nosom skakala ta nemilosrdna zubata napast što ga nikako ne ostavlja. Težio je pol tone i još tri stotine funti, po vrhu; proživio je dug i snažan život, pun borbe i okršaja, a sad eto ga licem u lice sa smrću, što mu pri­jeti od zubi nekoga stvora, kojega glava ne doseže ni iznad njegovih velikih i koščatih koljena.

75

Zov divljine

Odonda ni obdan ni obnoć nije Buck napuštao svoj plijen, nije mu davao ni časka počinka, nije mu dopuštao da brsti lišće s drveća ni izdanke mladih breza i vrba. Nije ranjenom sobu ostavljao prilike da utaži strašnu žeđ vodom iz potočića, što su ih prelazili. Cesto bi se sob, očajan, dao u trk i podugo bježao. Buck ne bi ni pokušao da ga zaustavi, nego je lagano kaskao za njim, zadovoljan takvom igrom, te bi legao kad bi sob zastao, a žestoko bi ga napadao čim bi pokušao da se hrani ili da pije.Golema se glava obarala sve niže i niže pod spletom rogova, a ne­spretni kas bivao sve slabiji. Od vremena do vremena znao bi sob podugo stajati, njuške priklonjene zemlji, obješenih ušiju, a Buck bi time dobivao sve više vremena da se sam napoji i da počine. U takvim časovima, dašćući, s isplaženim crvenim jezikom i s očima uprtim u golemog soba, zastao bi Buck, a sve mu se pričinjalo da sva­ka stvar mijenja lice. Mogao je osjetiti neko novo gibanje na zemlji. Kao što su sobovi dolazili u onaj kraj, tako su dolazile i druge vrste života. Od njihove nazočnosti sve je brujalo: i šuma, i voda, i zrak. Nije to saznao ni vidom, ni sluhom, ni njuhom, nego drugim nekim osjetilom, koje bijaše istančanije. Ništa nije čuo, ništa vidio, a ipak je znao da se kraj nekako promijenio, da se u njem događaju neobične stvari; i odlučio je da to istraži, čim završi posao što ga je započeo. Naposljetku, četvrtoga dana, oborio je golemoga soba. Dan i noć ostao je pokraj plijena, jedući i spavajući naizredice. A onda, odmo­ran, osvježen i okrijepljen, okrenu prema logoru i Johnu Thornto- nu. Lagano je kaskao, sat za satom, neprestance išao, a nikad nije bio neodlučan ili u sumnji zbog zamršenog puta, uvijek grabio ra­vno prema taboru, a tako siguran u pogledu pravca da bi se čovjek sa svojom magnetskom iglom mogao postidjeti.I dok je tako brzao, postajao je sve više svjestan novoga gibanja što je ispunilo zemlju. Život se tu razlikovao od života kakav bijaše preko ljeta. Nije više tu činjenicu osjećao nikakvim profinjenim ni tajanstvenim čulom: ptice su o tome cvrkutale, vjeverice čavrljale i sam lahor šaputao. Zastao je više puta i udisao svježi jutarnji zrak, njuškao i čitao poruku, koja bi ga onda tjerala da poskoči i da brže grabi. Mučan ga osjećaj pritiskivao, slutio je da se nekakva nesreća zbiva, ako se već nije dogodila; a kad je za sobom ostavio posljednje razvode i sišao u dolinu prema taboru, približavao se opreznije.

76

Tumač

Prešavši tri milje, namjeri se na svjež trag, od kojeg mu se nako- striješila dlaka na šiji. Trag je vodio ravno prema taboru i Johnu Thorntonu. Buck je jurio naprijed brzo, a krišom, svaki mu živac bio napregnut i napet u silnoj pažnji nad mnoštvom pojedinosti što su sastavljale i otkrivale cijelu priču - cijelu, jedino je još svršetak nedostajao. Njegov mu njuh raznoliko opisivao prolazak života, za kojim je išao. Razabrao je da je šuma utihnula, a to ne bješe bez razloga. Pobjegle su ptice, posakrivale se vjeverice. Od potonjih vidje samo jednu - okretno sivo stvorenjce, priljubljeno uza sivu suhu granu, tako da bijaše kao njezin dio, drvenasta izraslina na samome drvetu.Dok je Buck prolazio dalje poput tamne sjene, što nečujno klizi, nos mu najedanput trgnu u stranu, kao da ga je povukla kakva opipljiva sila. Slijedio je novi trag do neke guštare i ondje naišao na Niga. Ležao je porebarce, uginuvši tu, dokle se dovukao, naskroz proboden strijelom: s jedne strane tijela izvirio vrh, a s druge se vidjela pera.Nekih stotinu jarda dalje Buck naiđe na jednoga od zaprežnih pasa, što ih je Thomton kupio u Dawsonu. Taj se pas trzao u samrtnojborbi, baš na stazi; Buck ga zaobiđe ne zastajući. Od tabora dopira- še slabi šum mnogih glasova, što su se dizali i spuštali u jednoličnu pjevanju. Pužući dovukao se do ruba čistine, i ondje našao Hansa kako leži ničice, načičkan perima mnogih strijela kao dikobraz. U isti čas Buck upravi pogled onamo gdje je stajala koliba od omo- rikova granja, i ugleda nešto od čega mu se nakostriješila dlaka po vratu i po plećima. Zapljusnu ga val strahovita bijesa. Nije ni znao da je zaurlao, a jest zaurlao prodorno, strahovito, divlje. Po posljednji put u svome životu dopustio je da strast nadvlada nad lukavošću i nad razborom, no to bješe od prevelike ljubavi što ju je osjećao prema Johnu Thorntonu.Jihati igrahu oko ostataka kolibe od omorikova granja, kad začuše strahovit urlik i ugledaše kako se na njih obara zvijer kakve još nikad nisu vidjeli. Bješe to Buck, živi vihor bijesa, koji se bacio na njih u mahnitoj želji da uništava. Skočio je na najbližega (bio to poglavica Jihata), pa mu razdro grlo širom, tako da je iz kucavice krv mlazom šiknula. Nije se zaustavljao da razdire žrtvu, nego se požurio dalje, pa je u idućem skoku raskinuo grlo drugom čovje­ku. Ne bijaše nikoga tko bi mu se mogao oduprijeti. Zapao je u

77

Zov divljine

samu njihovu sredinu i razdirao, trgao, uništavao, u neprestanom i strahovitom pokretu, prkoseći strijelama što su ih na nj odapinjali. Neshvatljivo brzi bijahu mu pokreti, a Indijanci toliko zbunjeni da su jedan na drugoga strijele odapinjali; neki mladi lovac, potegavši kopljem na Bucka, pogodi njime grudi drugog lovca tako žestokim udarcem da je vršak koplja probio kroz kožu na leđima te izvirio van. Na to Jihate spopade takva strava da su u silnu strahu umakli u šume i u bježanju objavljivali dolazak Nečastivog.A Buck zaista bješe utjelovljeni đavo, što je bjesnio iza njih, obaraju­ći ih kao srne, dok su bježali između drveća. Bješe to koban dan za Jihate. Raspršili se oni nadaleko i naširoko onim krajem, i tek poslije tjedan dana u nekoj se dolini skupiše preživjeli, pa izbrojiše gubitke. Sto se tiče Bucka, on se, sit gonjenja, vratio u opustošeni tabor. Na­šao je Petea, ondje gdje je bio ubijen, pod gunjevima, u prvom času iznenađenja. Thorntonova očajnička borba bijaše svježe ispisana na zemlji, pa je Buck pronjušio svaku pojedinost o njoj, sve do ruba du­bokog vira. Tu na rubu, s glavom i prednjim nogama u vodi, ležala je Skeeta, vjerna do posljednjeg. A sam taj vir, kaljav i mutan zbog za- jazivanja, krio je ono što se u njem nalazilo - tijelo Johna Thorntona; Buck je naime slijedio trag sve do vode, a ondje je trag prestajao. Cio dan Buck je sjedio kraj vira i snatrio, ili je nemirno prolazio taborom. Smrt kao prestanak kretanja, kao odlazak iz života živih, Buck je poznavao, te je znao da je John Thornton mrtav. To je u njemu ostavilo veliku prazninu - nešto što bijaše slično gladi, ali što neprestano boli i što se ne može hranom utoliti. Kadikad bi, zaustavivši se da promatra mrtva tijela Jihata, zaboravljao tu bol, i tada bi osjećao jak ponos - ponos veći od kojeg što ga je prije osjetio. Ta zaklao je čovjeka, najplemenitiju divljač, ubio ga unatoč zakonu toljage i zuba. Radoznalo je prilazio da njuši tjelesa. Kako li su lako otišla jedno za drugiml Teže bijaše ubiti eskimskoga psa negoli njih. Ne bi bili za nj nikakvi protivnici, da nije njihova stri­jela, koplja i toljaga. Odsad ih se neće bojati, osim kad u rukama nose svoje strijele, koplja i toljage.Noć su raskrili, a pun mjesec uzdiže se na nebu, visoko iznad dr­veća, obasjavajući zemlju, dok se sva ne okupa u njegovoj sablasnoj svjetlosti. Buck, koji je ležao i tugovao kraj vira, oživje kako noć pade; oćutje gibanje novog života u šumi, a taj se razlikovao od života što ga Jihati bijahu donijeli. Buck ustade i poče osluškivati i

78

Zov divljine

njušiti. Iz daljine dopiraše slab odjek prodorna zavijanja, što ga je pratio čitav zbor sličnih glasova. Sto su časovi više promicali, gla­sovi bivahu bliži i jači. Buck ih opet prepozna kao nešto što je čuo na drugome svijetu, koji je postojano živio u njegovu sjećanju. Pri­maknuo se na sredinu čistine i osluškivao. Bio je to onaj zov, onaj višeglasni zov, ali je mamio više negoli ikad prije, i upravo bijaše kao da prisiljava. A Buck je više negoli ikad prije bio spreman da mu se odazove. Ta John Thornton bješe mrtav. I posljednja je veza bila prekinuta. Čovjek i njegovi zahtjevi nisu ga više obvezivali. Loveći svoju živu hranu kako su je Jihati lovili, napadajući s bokova sobove, koji su se selili u niže predjele, čopor vukova naposljetku je prešao iz onoga kraja, što je bogat šumom i vodom, te provalio u Buckovu dolinu. U čistinu, polivenu mjesečinom, jurnuše poput srebrne bujice. Na sredini čistine stajao Buck, nepokretan poput kakva kipa, stajao očekujući im dolazak. Prestraviše se, kako je sta­jao nepomičan i golem, te časak nastade stanka, dok najsmjeliji ne skoči ravno na nj. Buck udari poput munje i slomi mu šiju. Onda stade, ne mičući se, baš kao i prije, dok se, iza njega, pogođeni vuk previjao u samrtnim mukama. Još trojica pokušaše napasti, hitro jedan za drugim, pa su se i povukli jedan za drugim, dok im je krv tekla iz vratova ili ramena.To bijaše dovoljno da cio čopor pojuri naprijed, u neredu, zbijeni u gomilu, tako da su nasrtali jedan na drugoga u pomami da obore plijen. Buckova začudna brzina i okretnost dobro mu pokoristi. Vrteći se na stražnjim nogama, grizući i zasijecajući, bio je svuda u isti čas, čineći frontu što kanda bijaše neprobojna - toliko se brzo okretao i udarao s jedne strane na drugu. Ali da bi ih spriječio da mu dođu s leđa, valjalo mu se povući, dolje niže vira pa u samo ko­rito, dok se nije privukao uz neki visoki obronak od sitna šljunka. Dokopao se pravog kuta u obronku što su ga ljudi načinili kad su tu kopali; tu se ispriječio, zaštićen sa tri strane: ostalo mu da se bori samo na jednoj, sprijeda.Tako se žestoko borio da su se vukovi, poraženi, nakon po sata po­vukli. Svi su isplazili jezike, a bijeli im se zubi koljači grozovito ca- klili na mjesečni. Neki ležahu uzdignute glave i naprijed naćulenih ušiju; drugi stajahu pazeći na Bucka, a neki opet lokahu vodu na viru. Jedan između njih, dug i siv mršonja, oprezno priđe, nekako prijateljski, i Buck u njem prepozna divljeg brata s kojim je trčao

79

Zov divljine

jednu noć i jedan dan. Vuk je prigušeno kevtao, pa kad je i Buck zakevtao, dodirnuše se njuškama.Na to iziđe naprijed neki stari vuk, suh, pun ožiljaka stečenih u borbi. Buck iskesi zube, kao da će zarežati, no ipak onjušiše no- seve. Onda stari vuk sjede, podiže njušku prema mjesecu i poče zavijati, dugo, vučji. I ostali posjedaše i okrenuše zavijati. Sada zov dođe Bucku čist i razgovijetan. I on sjede pa stade zavijati. Poslije toga iziđe iz svoga kuta, a čopor se natisnu oko njega pa ga poče onjuškavati, napol prijateljski, napol divlje. Vuci predvodnici zakevtaše i pojuriše u šumu, a za njima ostali vukovi, štekćući u zboru. I Buck je s njima kaskao, štekćući i jureći usporedo sa svo­jim divljim bratom.

Tu bi se mogla završiti pripovijest o Bucku. Nije mnogo godina prošlo, a Jihati opaziše neku promjenu u pasmini šumskih vukova; viđali su naime neke vukove s mrkim mrljama po glavi i njuški i s bijelom prugom na prsima. A što je još čudnovatije, Jihati pripo­vijedahu o nekoj sablasti u spodobi psa, što juri čoporu na čelu. Strahuju od te sablasti, jer je u nje veća lukavost negoli u njih; pu­stoši ona po njihovim taborima, kad stegne zima, pljačka ih, kolje im pse, prkosi njihovim najboljim lovcima.Pričaju se još i gore stvari. Događa se da ponekih od lovaca nema nazad u tabor; neke su lovce njihovi suplemenici našli okrutno zaklane, a oko njih se u snijegu vidjeli vučji tragovi veći od tragova ikakva vuka. Svake jeseni Jihati slijede kretanje sobova, ali ima jedna dolina u koju nikad ne ulaze. Ima žena što se odmah rastuže čim se kraj vatre započne govor o tome kako je pseća sablast nado- šla na to da baš onu dolinu izabere sebi za nastan.A onu dolinu svakog ljeta obilazi jedan posjetitelj, o kojem Jihati ne znaju. To je golem vuk, s divnim krznom, sličan svima drugim vukovima, a ipak različit. Sam prelazi iz nasmijanog, šumom bo­gatog kraja, i silazi na čistinu među drvećem. Žut curak curi tu iz sagnjilih vreća od sobove kože, teče i ponire u zemlju, obraslu vi­sokom travom, dok biljni nanos pada po njem i skriva ga od sunca; tuđe on, posjetilac, snatri neko vrijeme i zavija, otegnuto i tužno, prije negoli ode.

80

Zov divljine

No nije on svagda sam. Kad nadođu duge zimske noći, te vukovi krenu za svojom hranom u niže doline, eto ga gdje čoporu na čelu, po blijedoj mjesečni ili u svjetlucanju sjeverne svjetlosti, u gole­mim skokovima skače ispred svojih drugova, a iz snažnog mu se grla izvija pjesma iz ranijeg svijeta, pjesma čopora.

81

JACK LONDON

JERRY OTOČANIN

S engleskog preveo Josip Tabak

Predgovor

PredgovorNesreća je za neke pisce romana što su roman i neistina u očima pro­sječnog čovjeka jedno te isto. Prije više godina objavih roman s Južnog mora. Radnja mu se odigrava na Salamunskim otocima. Kritičari su je i ocjenjivači hvalili kao veoma uspio plod mašte. Sto se pak tiče stvar­nosti, govorahu oni, u djelu je nema. Naravno, ljudoždera s kudravom kosom, kao što svatko zna, nema više na kugli zemaljskoj, a pogotovu ih nećeš vidjeti gdje jure naokolo goli i sijeku glave jedni drugima, a kadikad i glavu kojem bijelcu.A sad čujte. Ove retke pišem u Honolulu, na otočju Hawaii. Jučer sa mnom, na obali kod Waikikija, probesjedi neki stranac. Spomenu je­dnoga zajedničkog prijatelja, kapetana Kellara. Kad sam na Minoti — brodu koji je snubio crnce za rad — doživio brodolom kod Salamunskih otoka, spasio me kapetan Kellar, zapovjednik isto takva broda Eugenie. Stranac mi kaza kako su crnci kapetanu Kellara skinuli glavu. Znao je to, jer je zastupao majku kapetana Kellara pri uređenju ostavštine. Slušajte dalje. Neki dan primih pismo od gospodina C. M. Woodforda, vladina povjerenika za britansko Salamunsko otočje. Bio se vratio na dužnost s duga dopusta u Engleskoj, kamo je svoga sina odveo na školo­vanje u Oxford. Prekapate li po policama bilo koje javne knjižnice, naići ćete na knjigu koja nosi natpis »Prirodoslovac među lovcima glava«. Go­spodin je C. M. Woodford taj prirodoslovac. On je napisao tu knjigu. Nego, da se vratimo na njegovo pismo. Uz ostale dnevne poslove uzgred i ukratko spomenu osobiti posao što ga je upravo završio, a bi­jaše ga odgodio zbog svoga boravka u Engleskoj. Valjalo se poduhvatiti kaznenog pohoda na neki susjedni otok i ujedno donijeti glave nekih naših zajedničkih prijatelja — nekog trgovca bijelca, njegove bijele žene i djece, i njegova bijelog namještenika. Pohod bijaše uspješan, i gospo­din je Woodford svoj izvještaj o toj zgodi završio napomenom što glasi:

85

Jerry otočanin

»Osobito mi je upalo u oči što na njihovim licima ne bijaše traga bolu ni strahu; ona kao da prije odavahu vedrinu i smirenost« — imajte na umu da to bijahu lica ljudi i žena njegove rase, ljudi što ih je dobro poznavao i s kojima je u svome domu često sjedio za stolom.Drugi neki prijatelji s kojima sam često zajedno ručao za veselih, bezbri­žnih dana na Salamunskim otocima, otišli su isto onako. Tako mi svega! Plovio sam put Malaite na jedrenjaku sagrađenu od tikovine (brod se zvao Minota, a plovio je radi novačenja crnačke radne snage); i moja je žena bila sa mnom. Na vratima naše male kabine još su se vidjeli svježi tragovi sjekire što govorahu o događaju koji se zbio prije nekoliko mjeseci. Bijaše, naime, odrubljena glava kapetanu Mackenzieju, koji u to vrijeme bijaše zapovjednik Minote. Kad uplovismo u Langa-Langu, upravo je britanski krstaš Cambrian isplovio, pošto je bombardirao neko selo.Nije zgodno da ovaj uvod u svoju pripovijest opterećujem daljim potan­kostima, ali tvrdim da ih imam veoma mnogo. Nadam se da sam dao nešto dokaza kako su doživljaji moga psa junaka u ovom romanu istinski doživljaji iz pravoga svijeta ljudoždera. Da, zbilja! Kad sam svoju ženu poveo na plovidbu brodom Minota, nađosmo na brodu divna, mlada, irskog terijera koji bijaše izvježban za hvatanje crnaca; imao je meku dlaku, kakva bijaše u Jerryja, a zvao se Peggy. Da nije bilo te Peggy, ova knjiga ne bi nikad bila napisana. Peggy bijaše sve blago sjajnog kapetana Minote. Tako smo je zavoljeli da ju je moja žena poslije brodoloma Mi­note promišljeno i ne stideći se ukrala kapetanu Minote. Priznajem da sam ja sam, promišljeno i ne stideći se, zasnovao to lupeštvo svoje žene. Tako smo voljeli Peggy! Drago, krasno psetance, sahranjeno u moru na istočnoj obali Australije!Valja mi nadodati da je Peggy, baš kao i Jerry, došla na svijet na plantaži Meringe na istoimenoj laguni; zavičaj joj je Isabelin otok, a taj je prvi na sjeveru od otoka Floride; tamo je sjedište uprave, ondje prebiva vla­din povjerenik gospodin C. M. Woodford. Nadalje i naposljetku, dobro poznavah Peggynu majku i oca; često sam osjetio kako mi grudi ispunja topli neki val kad bih ugledao taj vjerni par gdje usporedo trči obalom. Njemu bijaše ime Terrence. Ona se zvala Biddy.

JACK LONDON

Obala Waikiki, Honolulu,Oabu, otočje Hawaii,5. lipnja godine 1915.

86

Prvo poglavlje

Prvo poglavljeSve dok ga Mister Haggin naglo ne dignu i stavivši ga pod mišku ne stupi među sjedala na čamcu za lov na kitove, koji je čekao, Jerry nije ni slutio da mu se sprema nešto neugodno. Gospodin Hag­gin bijaše Jerryjev ljubljeni gospodar; bijaše to za svih šest mjeseci Jerryjeva života. Nije znao gospodina Haggina kao »gospodara«, jer riječi »gospodar« nije bilo u rječniku mladog Jerryja koji bijaše zlatnoriđi irski terijer meke dlake.No u Jerryjevu rječniku »Mister Haggin« — gospodin Haggin« — bijaše po zvuku i značenju točno ono isto što »master« — »go­spodar« — znači u rječniku ljudi u odnosu prema njihovim psima. »Gospodin Haggin« bijaše zvuk što ga je Jerry uvijek čuo, a izgova­rali bi ga Bob, namještenik, i Derby, nadstojnik na plantaži, kad bi se obraćali njegovu gospodaru. Jerry je uvijek slušao kako rijetki dvonožni posjetitelji, kao što to bijahu ovi koji su došli brodom Arangi, oslovljavaju njegova gospodara kao gospodina Haggina.Ali kako su psi samo psi, oni svojim mutnim, neizrazivim, zano­snim iskazivanjem ljubavi, što je puno obožavanja hrabrosti, krivo prosuđuju ljude; psi misle o svojim gospodarima i vole ih više nego što bi činjenice za to davale razloga. »Gospodar« im znači što je »gospodin« Haggin značio Jerryju, pa čak i više, mnogo više nego što znači ljudima. Čovjek sebe smatra »gospodarom« svoga psa, ali je psu njegov gospodar »bog«.Riječi »bog«, doduše, ne bijaše u Jerryjevu rječniku, premda je on usvojio određen i prilično obilan rječnik. »Gospodin Haggin« bijaše zvuk koji označava »boga«. U Jerryjevu srcu i glavi, u tajanstvenom središtu svih njegovih čina što ga nazivaju sviješću, zvuk »gospodin Haggin« zauzimaše ono isto mjesto što ga »bog« zauzima u ljudskoj svijesti. Riječju i zvukom za Jerryja bijaše »gospodin Haggin« isti

87

Jerry otočanin

onaj pojam što je »bog« za pobožne ljude. Ukratko, gospodin Hag- gin bijaše Jerryjev bog.Kad je dakle gospodin Haggin, ili bog — nazovite ga kako vam dra­go u ograničenosti jezika — strogo i naglo podigao Jerryja i stupio u čamac kojega se crna posada smjesta prihvatila vesala, Jerry se uznemiri i odmah shvati da se počelo nešto neobično zbivati. Još nikad nije bio na palubi Arangija, koji postajaše sve veći i bliži sa svakim zamahom i pljuskom crnačkih vesala.Tek je prije jednog sata Jerry iz kuće na plantaži došao na obalu da vidi kako Arangi odlazi. U pol godine svoga života već je dvaput uživao u toj zabavi. Zaista bijaše zabavno trčati gore-dolje po obali od bijela koraljnog pijeska, te pod mudrim vodstvom Biddy i Ter- rencea sudjelovati u uzbuđenju na obali, pa ga čak i povećavati.A tek gonjenje crnaca! Jerry je bio rođen da mrzi crnce. Njegovo ga prvo životno iskustvo naučilo, dok još bijaše slabašno štene koje cvili, da njegova majka Biddy i otac mu Terrence mrze crnce. Cr­nac bješe nešto na što treba režati. Crnac, ukoliko nije kućni slu­ga, bješe nešto što treba napasti, i ugristi, i rastrgati, ako zakorači na dvorište. Biddy je to činila. Terrence je tako radio. Čineći to služahu svoga boga — gospodina Haggina. Crnci bijahu dvonožna stvorenja niže vrste, koja se muče i robuju svojim dvonožnim bi­jelim gospodarima, žive u udaljenim radničkim kolibama, a toliko su niži i tako nevrijedni te ne smiju ni pomisliti da se približe kući svojih gospodara.Goniti crnce bješe pravi doživljaj. Jerry je to naučio ubrzo pošto je progmizao i naučio trčkarati. Usuđivao se i pokušavao. Dok gospo­din Haggin, ili Derby, ili pako Bob, bijahu u blizini, crnci dopušta­hu da ih goni. No znalo se dogoditi da bijelih gospodara ne bijaše u blizini. Tada je vrijedilo pravilo: »Čuvaj se crnaca!« Mogahu se goniti samo uz potrebnu opreznost, jer bi crnci, iza leđa bijelih go­spodara, ne samo mrmljali i mrgodili se nego bi četveronožne pse napadali kamenjem i batinama. Jerry je vidio gdje njegovu majku tako zlostavljaju, a prije nego što se naučio da bude oprezan, i sam je izvukao batina: zatekavši ga sama u visokoj travi, izmlatio ga crnac Godarmy, koji je na grudima, na gajtanu ispletenu od koko­sovih vlakanaca, nosio o vrat obješenu porculansku kvaku. Osim toga, Jerry je zapamtio i drugi doživljaj u visokoj travi: on i njegov brat Michael borili se s Ovvmijem, crncem koji se mogao prepo­

88

Prvo poglavlje

znati po tome što je na prsima nosio zupčaste kotačiće iz nekakve ure budilice; Michael je izvukao tako žestok udarac po glavi da mu je lijevo uho ostalo zauvijek povrijeđeno, zavrnulo se i stajalo poput kakve neobične uvele i skvrčene izrasline.I još nešto. Imao je brata Patsyja i sestru Kathleen; oboje su iščezli prije dva mjeseca; nestalo ih, ne bijaše ih više. Veliki bog, gospodin Haggin, bjesnio je po svoj plantaži. Svaki se grm pretražio. Pol je tuceta crnaca izbičevano. Ali gospodin Haggin ne uspje otkriti tajnu nestanka Patsyja i Kathleen. No Biddy je i Terrence znahu, a Michael i Jerry također. Cetveromjesečni Patsy i Kathleen ne- stadoše u kuhinjskom kotlu crnačkih nastambi, a njihovo je meko krzno uništio oganj. Jerry je to znao, isto kao i njegov otac, i majka, i brat, jer su osjetili izraziti miris spaljenog mesa; Terrence je čak, u bijesu saznanja, napao kućnog slugu Mogoma, a gospodin ga Hag­gin, koji nije ništa nanjušio ni razumio, ukori i udari, jer je morao uvijek držati stegu nad svim stvorovima pod svojim krovom. Gonjenje crnaca međutim ne bijaše opasno na obali, kad bi crnci, kojima je istekao rok službe, sišli da se ukrcaju na Arangi, noseći sanduke na glavi. Bijaše to posljednja prilika da se izravnaju stari računi, jer se crnci koji bi otišli na Arangiju nikad više ne bi vraćali. Tako je, na primjer, baš toga jutra Biddy zarinula zube u goli list crncu koji se zvao Lerumie, sjetivši se potajnih batina od njegove ruke, i dok je on posrtao, gurnula ga u vodu, njega i njegov sanduk, sa svim njegovim zemaljskim blagom, a onda mu se smijala, znaju­ći da je štiti gospodin Haggin, koji se kesio nad tom zgodom. Zatim, na Arangiju bi obično bio barem jedan šumski pas1, pa bi Jerry i Michael na nj s obale lajali što ih je grlo nosilo. Jednom je Terrence, koji bijaše velik gotovo kao airedaleski terijer i sigurno isto tako lavljeg srca — Terrence Veličanstveni, kako ga nazivaše Tom Haggin — uhvatio takva šumskog psa što je neovlašteno sišao na obalu, pa ga čestito zaokupio, a u tome mu se reskim lavežom i oštrim ugrizima pridružili Jerry i Michael, te Patsy i Kathleen, koji

1. Holanđani su u južnoj Africi riječju boschman (divljak, čovjek iz šume) okrstili divljake iz unutrašnjosti, a Englezi su riječ bushman protegli i na divljake drugdje, za razliku od urođenika s obale, koji su pitomiji i koje zovu saltujatermen {primorci). Bush-dog je pas iz šum e, pas iz šikare, pas divljak. — Prev.

89

Jerry otočanin

onda još bijahu na životu. Jerry nije nikada zaboravio zanosa nad dlakom nedvojbeno pasjeg mirisa, kojom su mu se ispunila usta nakon jednoga uspješnog ugriza. Šumski su psi doduše psi — on ih priznavaše svojim rodom; ali se nekako razlikovahu od njegove gospodske pasmine, bijahu drukčiji i niži, upravo kao crnci u uspo­redbi s gospodinom Hagginom, Derbyjem i Bobom.Jerry nije više gledao u Arangi, koji se sve više približavao. Pou­čena prijašnjim gorkim gubicima, Biddy je sjela na rub žala, s pre­dnjim šapama u vodi, pa počela izražavati svoju bol. Da se to njega tiče, Jerry je znao, jer mu je njezina tuga oštro kidala osjećajno i strastveno srce, premda ne bijaše svjestan zbog čega. Nije znao što to ona sluti, osim da je s njime u vezi neka nesreća, propast. Kad je pogledao na nju, onakvu oštre dlake i svladanu bolom, ugleda i Terrencea kako zabrinuto oko nje obilazi. I on bijaše oštre dlake, kao što bijaše Michael i kao što bijahu Patsy i Kathleen; jedini je Jerry u svoj porodici imao meku dlaku.Nadalje, iako to Jerry nije znao, a Tom Haggin jest, Terrence bijaše sjajan drug, koji iskreno voli i koji je odan suprug. Među svojim prvim dojmovima Jerry bijaše upamtio kako Terrence trči s Biddy, milje i milje uzduž obala ili kroz drvorede kokosovih palma; trče jedno do drugoga i smiju se od pukog užitka. Kako to bijahu jedini psi koje je Jerry poznavao osim svoje braće i sestara i poneko­ga šumskog psa što bi slučajno provalio, njegova glava nije mogla da smisli drugo, nego da psi tako žive, mužjak i ženka, oženjeni i vjerni. Ali je Tom Haggin znao kako je to neobično. »Prava ljubav, srodne duše«, izjavljivao bi on uvijek nanovo toplim glasom i očiju vlažnih od udivljenja. »Gospodin je taj Terrence, pravi četverono- žni čovjek! Ljudina od psa, ako je igdje takva bilo, četverostruko čestit, kao što su četiri noge na kojima stoji. A snažan! Časne mi riječi! Kroz tisuću pokoljenja njegova će krv ostati čista, kao i ra­zborita glava i blago i hrabro srce njegovo.«Kad bi Terrencea spopala kakva tuga, ne bi je on odavao; no njegovo neprestano oblijetanje oko Biddy pokazivaše koliko zbog nje strepi. Michael pak, prepustivši se i sam tuzi, sjede pokraj majke i stade bijesno lajati na sve veću udaljenost preko vode što ga odvajaše od čamca, kao što bi lajao na svaku opasnost što se u prašumi prikrada i šušti. I to je razdiralo Jerryju srce i pojačavalo u njemu već siguran predosjećaj da nad njim lebdi užasna sudbina, ali ne zna kakva.

90

Prvo poglavlje

Za šest je mjeseci svoga života Jerry mnogo toga znao, a u isti mah i veoma malo. Znao je i ne misleći o tome, i ne znajući da zna, zašto se pametna i hrabra Biddy nije do kraja povela za osjećajem što mu ga je njezino srce kazivalo, te nije skočila u vodu i plivala za njim. Branila ga kao lavica kad je jednom velika »puarka« (u Jer- ryjevu rječniku bijaše to, uz groktanje i skvičanje, spoj glasova, to jest riječ za »svinju«) pokušala da ga proždere, kad se našao bespo­moćan u jednom kutu, pod visokim stupovima kuće na plantaži. Bijaše Biddy poput lavice kad ga je kuhinjski sluga udario štapom da ga istjera iz kuhinje; skočila je na crnca i dobila žestok udarac batinom a da nije ni okom trepnula, ni glasa od sebe dala, a zatim ga oborila te ga udarala šapama, među njegovim loncima i tavama, sve dok ju nije odvukao gospodin Haggin (tada je prvi put na njega zarežala). On je nije izgrdio, već je, naprotiv, oštrim riječima uko­rio kućnoga slugu što se usudio dignuti ruku na četveronožnog psa koji pripada jednome bogu.Jerry je znao zašto se njegova majka nije bacila za njim u vodu. Sla­no more, kao i lagune što vode iz njega, bijahu tabu1. »Tabu«, kao riječ ili zvuk, ne imaše mjesta u Jerryjevu rječniku. Ali definicija ili smisao te riječi bijaše veoma živa u njegovoj svijesti. U njega bijaše mutna i neodređena, no neosporna spoznaja: to ne samo da nije dobro nego je do krajnosti strašno. Nejasno mu bijaše sijevnulo shvaćanje da za psa, za svakoga psa, znači svršetak ako uđe u vodu, gdje, katkad na površini, a katkad izronivši iz dubine, klize, mile i bez šuma promiču velika ljuskava čudovišta golemih čeljusti i stra­šnih zuba, koja bi psa začas zgrabila i progutala, baš kao što živad gospodina Haggina kljuca i guta zrna žita.Cesto je slušao kako mu otac i majka sa sigurnog žala bijesnim la­janjem iskaljuju svoju mržnju na te strašne stanovnike mora kad bi se ovi pojavili na površini tik uz obalu, pojavili se poput debla što ih voda nosi. Riječi »krokodil« nije bilo u Jerryjevu rječniku. Bijaše to slika, slika debla na vodenoj površini, a od ostalih se debla razli­kuje time što je živo. Jerry je slušao, pamtio i prepoznavao mnogo riječi, koje za njega bijahu isto onakvo oruđe misli kao što bijahu

1. Tabu je među urođenicima Polinezije svetinja, posvećena nepovredivost nekih stvari, mjesta, životinja i osoba; ne smije se u njih dirati pod prijetnjom vjerske kaznene sankcije. — Prev.

91

Jerry otočanin

i za ljude; ali te mnoge riječi nije mogao izgovoriti, jer po rođenju i rasi nije imao dara govora. Ipak je u svojim duševnim zbivanjima upotrebljavao slike onako kako ljudi, obdareni govorom, u svojim duševnim zbivanjima upotrebljavaju riječi. Ta napokon se i ljudi, koji govore, u svojim razmišljanjima, hoteći ili ne hoteći, služe sli­kama koje odgovaraju riječima te ih upotpunjuju.Kad slika debla na površini vode zauzme svu pažnju Jerryjeve svije­sti, ona, možda, izaziva u njegovu mozgu bliskije i potpunije shva­ćanje stvari o kojoj je razmišljao nego što ga izaziva riječ »krokodil« i slika koja je prati kad je u središtu pažnje čovječje svijesti. A Jerry je o krokodilima doista znao više nego običan čovjek. Krokodila bi nanjušio i razlikovao od drugih stvorova iz veće daljine nego što bi to mogao ijedan čovjek, bio on crnac koji živi uz more ili divljak iz unutrašnjosti. Znao je kad je krokodil, kliznuvši iz lagune, ležao bez glasa i kretnje, a možda i spavao, stotinjak stopa udaljen, na prostrtu tlu prašume.Znao je više od ijednog čovjeka o jeziku krokodila. Imao je bolja sredstva i uvjete za to znanje. Poznavao je njihove mnoge šumove, koji bijahu poput roktanja i hlaptanja. Znao je kakvi su im glasovi kad se ljute, kad se uplaše, znao kako se glase kada traže hranu, znao buku njihove ljubavi. Ti šumovi u njegovu rječniku bijahu prave riječi, kao što su riječi u ljudskom rječniku. I to krokodilsko bučenje bijaše oruđe misli. Po njemu bi on mjerio, prosuđivao i odlučivao dalji tok svojih čina, kao što to čini i svaki čovjek; ili bi se, baš kao i čovjek, lijeno odlučio da ne poduzima ništa, samo da opaža, pamti i jasno shvati što se događa oko njega, a ne traži da i on sam štogod učini.Pa ipak bijaše mnogo toga što Jerry nije znao. Nije znao koliki je svijet. Nije znao da laguna Meringe, iza koje se dižu visoke šumovi­te gore, a s morske je strane zaštićuju koraljni otočići, nije nipošto cijeli svijet. Nije znao da je ona samo malen dio velikoga Isabelina otoka, koji je opet samo jedan od tisuću otoka, među kojima ima mnogo većih, a svi zajedno čine Salamunsko otočje što ga ljudi na zemljovidu označuju kao mnogo točkica, daleko na zapadu, u beskrajnosti zapadnog dijela južnog Pacifika. Bio je, doduše, neja­sno svjestan da ima i nešto drugo, ili nešto s onu stranu. I ma što to bilo, bijaše za nj tajna. Stvari kojih nije bilo pojavile bi se iz te tajnovitosti. Pilići, svinje i mačke, kojih nikada prije nije vidio, ne­

92

Prvo poglavlje

kako se iznenada stvoriše na plantaži Meringe. Jednom čak dođe do prave najezde čudnih, četveronožnih, dlakavih stvorova s rogo­vima, kojih se slika, utisnuta u Jerryjev mozak, podudarala s riječju »koza« u ljudskome mozgu.Isto tako bijaše i sa crncima. Iz onoga nečeg, odnekle iz nepozna­tog, za što je imao premalo uvjeta da bi dokučio otkud i kako, odjednom bi se pojavili u svoj svojoj visini, i hodali po Merinškoj plantaži, s kratkom pregačom sprijeda i s iglom od kosti u nosu, a gospodin bi ih Haggin, Derby i Bob gonili na rad. Pojavljivali bi se u isto vrijeme kad bi i Arangi doplovio — to bijaše asocijacija što se stvorila u Jerryjevu mozgu kao nešto posve razumljivo. Dalje se on nije za to brinuo, tek što je ovu asocijaciju pratila jedna druga — naime, i oni bi zgodimice nestajali i odlazili u nepoznato u ono isto vrijeme kad bi Arangi odlazio.Jerry nije istraživao to pojavljivanje i nestajanje. U njegovoj se zla- tnoriđoj glavici nikad nije rodila radoznalost zbog toga, ili pak želja da to odgoneta. Primao je to, otprilike, kao što je primao mokrinu vode i toplinu sunca. Tako već bijaše u prirodi života i svijeta što ga je on znao. Njegovo maglovito znanje ne bijaše drugo doli neo­dređeno poimanje nečega, a to, uzgred budi rečeno, dosta točno odgovara nejasnoj predodžbi obična čovjeka o tajnama rođenja, smrti i drugog svijeta, o kojima čovjek nema nikakva određenog pojma. Može li itko ustvrditi da jedrenjak Arangi, koji je na Sa- lamunskim otocima trgovao robom i crnačkom radnom snagom, nije za Jerryjev um značio tajanstveni brod koji promeće između ovoga i onog svijeta — ono isto što je u davna vremena ljudskome duhu značio čamac kojim je Haron prevozio preko Stiksa. Ljudi su dolazili iz ničega. U ništa su odlazili. A dolažahu i odlažahu uvijek brodom Arangi.A toga je usijanog, tropskog jutra Jerry pod rukom gospodina Hag- gina u čamcu odlazio na Arangi, dok je Biddy na obali tužila svoju bol, a bezazleni Michael lajanjem dobacivao u Nepoznato vječni izazov mladosti.

93

Jerty otočanin

Drugo poglavljeOd čamca, uz niski bok Arangija i preko ograde od tikovine, viso­ke šest palaca, do palube od tikova drveta bijaše samo jedan korak, i Tom ga Haggin lako učini, držeći sveudilj Jerryja pod miškom. Na palubi se uskomešalo uzbudljivo mnoštvo. To bi mnoštvo uzbudilo i civilizirana čovjeka, nenavikla na takva putovanja, a uzbuđivalo je i Jerryja; za Toma Haggina i za kapetana Van Horna, međutim, bijaše to prizor iz svagdanjeg života.Paluba bijaše mala, jer je i Arangi bio malen. Nekoć to bješe go­spodska jahta, sagrađena od tikovine, s mjedenom opremom, s bakarnim zaponcima i željeznim uglovnicama, bakrom obložena poput ratnog broda, s brončanom bublastom kobilicom; a onda su je prodali na Salamunsko otočje za nepovlaštenu trgovinu, to jest za lov na crnce. U zakonu se pak ta trgovina oplemenjivala tako što su je nazivali »novačenjem«.Arangi bijaše brod što je novačio radnu snagu; prevozio je tek po­hvatane crne ljudoždere s udaljenih otoka, prevozio ih na rad, na nove plantaže, gdje su bijeli ljudi močvarne i zarazne pištaline i džunglu pretvarali u divne, bogate šume kokosovih palma. Oba jarbola na Arangiju bijahu od oregonske cedrovine, tako izglađena i namazana vrelim parafinom, da su blistala kao žutosmeđi opali na sunčanom sjaju. Zbog goleme plohe svojih jedara mogao je jedriti kao uklet, pa su kapetan Van Horn, njegov bijeli kormilar i posada od petnaest crnaca imali katkad pune ruke posla. Bijaše dug »pre­ko svega« šezdeset stopa, a spone mu na gornjoj palubi ne bijahu oslabljene palubnim kućicama. Jedini otvori bijahu vidnik iznad glavnog prostora, stubište, silaz sprijeda na uskom kaštelu te na krmi malo grotlo što vodi dolje u spremište; ali nijedna spona nije zbog toga bila presječena.

94

Drugo poglavlje

I na toj maloj palubi bijahu, osim posade, crnci »povratnici« sa triju zabačenih plantaža. »Povratnicima« se smatraju zato što je njihov radni ugovor istekao, to jest odradili su svoje tri godine, pa se, prema ugovoru, vraćaju u svoja rodna sela na divljem otoku Malaiti. Dvadesetorica od njih — Jerry ih dobro poznavaše — bi­jahu s Meringea; tridesetorica su došla iz Zaljeva tisuću brodova, na otočju Russell, a preostalih dvanaest bijahu iz Penduffryna na istočnoj obali Guadalcanara. Osim tih crnaca — koji svi bijahu na palubi, gdje su brbljali i pištali neobičnim, gotovo nezemaljskim vi­sokim glasovima u falsetu — nalažahu se ondje i dva bijelca: kape­tan Van Horn i njegov kormilar Danac Borckman — sve u svemu sedamdeset i devet duša.— Mišljah da ste se u posljednji čas predomislili — pozdravi ka­petan Van Horn, a brz mu i radostan blijesak zasja u očima kad opazi Jerryja.— Doista, zamalo da nije tako bilo — uzvrati Tom Haggin. — Samo sam vama to učinio, svega mi. Jerry je najbolji od sve šte- nadi, osim Michaela, naravno, jer je samo njih dvoje ostalo, a nisu bolji od onih što se izgubiše. Kathleen bi bila dražesno psetance, prava Biddy da je ostala na životu... Evo, uzmite ga.I naglom kretnjom položi Jerryja Van Hornu u ruke pa se okrenu i pođe niz palubu.— Ali ako ga zadesi kakvo zlo, nikad vam to neću oprostiti, kape­tane — dobaci grubo, preko ramena.— Trebat će da prije meni skinu glavu — mirno se nasmija kape­tan.— Ni to nije nevjerojatno, hrabri moj mladiću — promrsi Haggin.— Meringe duguje Somu četiri glave, tri zbog dizenterije i jednu zbog drveta što je na nju palo prije dva tjedna. A to, povrhu, bijaše glava poglavičina sina.— Da, i još dvije glave više duguje Arangi Somu — potvrdi Van Horn. — Sjećate li se, dolje na jugu, lani se na svom kitolovcu izgubio mladić imenom Hawkins, kad je prolazio tjesnacem Arli?— Haggin, vraćajući se palubom, klimnu glavom. — Dvojica od njegove posade bijahu momci iz Soma. Unovačio sam ih za planta­žu Ugi. S vašim momcima Arangi duguje šest glava. Pa što onda? Na obali, na suprotnoj strani, ima jedno selo kojemu Arangi dugu­je osamnaest glava. Unovačio sam ih za Aolo, a kako su bili ljudi s

95

Jerry otočanin

mora, ukrcaše se oni na Sandfly, brod što je nestao na putu u Santa Cruz. Prijeko, na sjevernoj obali, naslagali su dobranu gomilu. Ča­sne mi riječi, čovjek koji uspije da mi skine glavu bit će drugi Car- negie! Stotinu je i pedeset svinja i svu silu školjaka (a to je ondje novac) sakupilo selo za onoga koji me uhvati i preda.— I nisu vam na rep stali, dosad — zagrohota Haggin.— Budite bez brige — veselo uzvrati Van Horn.— Govorite kao što bi govorio i Arbuckle — prijekorno će Hag­gin. — Mnogo sam ga puta slušao gdje izaziva kao i vi. Jadni stari Arbuckle! Bijaše najsigurniji i najoprezniji čovjek koji je ikada imao posla s crncima. Nikada taj nije legao spavati a da nije prosuo kuti­ju čavala po podu, a kad ih ne bi imao, stavljao bi zgužvan novinski papir. Sjećam se dobro, jer smo tada spavali pod istim krovom na Floridi, kako je velik mačak lovio žohara između novina. Najedan­put tak! tak! tak!... odape šest puta, pa još zareda dvaput toliko, iz dvije velike kubure, te izbuši kuću kao rešeto. Dabome da je i mačka ubio. Znao je pucati u mraku, ne nišaneći, potežući okidač srednjim prstom, dok bi ciljao kažiprstom što bi ga opružio duž cijevi. Ne, gospodine i mladiću moj, s njime ne bijaše šale. Nije se rodio crnac koji bi njemu glavu skinuo. A ipak je dolijao. Ubili i njega. Pa izdržao je četrnaest godina. Ubio ga njegov kuhar. Sje­kirom, prije ručka. Dobro se sjećam kako smo dvaput išli u šikaru da donesemo ono što je od njega ostalo.— Vidjeh mu glavu kad ste je u Tulagi predali vladinu povjereniku— nadopuni Van Horn.— A lice bijaše ono svagdanje, mirno i spokojno, s gotovo istim onim starim osmijehom što sam ga vidio tisuću puta. — Osušio se, nad vatrom su, u dimu, glavu sušili. Ali su je odsjekli, mada im je za to trebalo četrnaest godina. Mnoge glave idu na Malaitu, i mno­ge ostanu na ramenima, ali se, poput starog vrča, na kraju razbiju.— No ja znam kako s njima treba — zaintačio kapetan. — Kad se nešto snuje, ja ravno među njih, pa im kažem svoju. Oni to ne mogu dokučiti. Misle da je u mene neka moćna, đavolska čarolija. Tom Haggin naglo pruži ruku na pozdrav, uporno nastojeći da mu pogled ne padne na Jerryja u kapetanovim rukama.— Pripazite na moje povratnike — upozoravaše dok je prelazio preko ograde — sve dok i posljednjeg ne iskrcate. Nemaju nimalo razloga da vole Jerryja i njegov rod. Ne bih htio da strada od cr-

96

Drugo poglavlje

načkih ruku. U noćnoj bi se tami moglo lako dogoditi da ga bace preko ograde. Ne skidajte očiju s njega dok se ne otresete i poslje­dnjega od tih majčinih sinova.Kad je vidio da ga gospodin Haggin ostavlja i da odmiče čamcem, Jerry se poče koprcati pa oglasi svoj nemir muklim, tužnim cvile- njem. Kapetan ga Van Horn jače privinu pod mišku, a drugom ga, slobodnom rukom poče milovati.— Ne zaboravite našeg dogovora — viknu Tom Haggin izdaleka preko vode. — Ako vam se išta dogodi, Jerry mi se mora vratiti.— Sastavit ću to napismeno i staviti medu brodske papire — uz­vrati Van Horn.Među mnogim riječima što ih je Jerry usvojio, bijaše i njegovo ime; dok su ona dvojica razgovarala, on ga je više puta prepoznao. Ne­jasno je shvatio da se razgovor tiče one neodređene, nedokučive strahote koja ga snalazi. Poče se još odlučnije vrpoljiti, pa ga Van Horn pusti na palubu. Jerry skoči i potrča prema ogradi brže nego što se moglo očekivati od nespretnog psetanca od šest mjeseci, tako te ni brzi pokušaj Van Horna da ga zadrži ne bi bio uspio. Alije Jerry ustuknuo pred otvorenim morem što zapljuskivaše bokoveArangija. Nad njim bijaše tabu. Slika debla na vodi, koje nije de­blo nego nešto živo, bijaše mu jasna u mozgu, i ona ga zadrža. Ne bijaše to razum — bješe to zabrana koja je postala navikom.Sjede na svoj kusasti rep, dignu zlatnu njušku uvis i štenećim ote­gnutim cvilom zacvilje od prepasti i tuge.— No dobro, Jerry, stari moj, priberi se i budi hrabar — umirivaše ga Van Horn.No Jerry se ne dade utješiti. Iako i ovaj, bez sumnje, bijaše bog bi­jele kože, ipak nije bio njegov bog. Gospodin Haggin bijaše njegov bog, a usto i viši bog. I sam je to shvatio a da uopće o tome nije mislio. Njegov je gospodin Haggin nosio hlače i cipele. Ovaj bog na palubi kraj njega bijaše više nalik na crnca. Ne samo što nije nosio hlača, ne samo što je bio bos, golih stopala i golih nogu, već je, baš kao svaki crnac, imao oko bedara kratku pregaču jarkih boja što mu je poput škotske suknje padala gotovo do suncem opaljenih koljena.Kapetan Van Horn bijaše lijep, naočit čovjek, no Jerry to nije znao. Ako je ikada ijedan Holanđanin sišao s Rembrandtovih slika, bi­jaše to Van Horn, premda se rodio u New Yorku, kao i njegovi

97

Jeriy otočanin

preci prije njega, Knickerbockeri1, unatrag sve do vremena kad New York ne bijaše još New York nego New Amsterdam. Nošnju mu upotpunjavaše širok, pusten šešir, koji se doimaše sasvim rem- brandtovski, ponajviše nakrivljen preko jednog uha; jeftina, bijela pamučna košulja pokrivaše mu gornji dio tijela; o pojasu mu visjela duhanska kesa, nož u koricama, nabojnjače pune metaka i velik samokres u kožnom toku.Biddy, koja bijaše stišala svoju bol, protuži opet s obale kad je čula Jerryjev plač. A Jerry, umuknuvši načas da osluhne, ču kako ga pokraj Biddy i Michael lavežom poziva, te vidje, a da ne bijaše toga svjestan, kako neprestano strši ona badrljica Michaelova usa- hla uha.I dok su kapetan Van Horn i kormilar Borckman izdavali zapovije­di, a velejedro2 se i šturo jedro stalo dizati uz jarbole, Jerry sav jad i tugu svoga srca izli u cvil, za koji Bob na obali reče Derbyju da je to »najsjajniji proder« što ga je uopće čuo od psa, glas što bi, samo da je nešto puniji, i Carusov nadmašio. Gospodinu pak Hagginu bijaše previše te pjesme, i čim se iskrcao, zviždukom pozva Biddy te se velikim koracima brzo udalji s obale.Vidjevši gdje je nestaje, Jerry izvede još više karuzovština, koje obradovaše nekoga penduffrvnskog povratnika što je stajao iza Jerryja. Smijao se i izrugivao Jerryju hihoćući u falsetu koji bijaše više nalik na prašumske glasove stanovnika po drveću, poluljudi i poluptica, negoli na smijeh čovjeka koji je pravi čovjek i zato bog. Bješe to za Jerryja izvrstan ustuk; obuze ga bijes što mu se običan crnac usudio smijati, i drugog se trenutka njegovi mladi, poput igle oštri zubi zarinuše u goli list zaprepaštenog crnca i utisnuše duge uzdužne brazde iz kojih odmah poteče krv. Crnac prestrašeno od­skoči ustranu, ali Jerry bijaše prava krv Terrencea Veličanstvenog: kao ni njegov otac prije njega, nije popuštao, već opet zaskoči te u drugi list crnčeve noge zadera istu crvenu šaru.Uto, pošto je sidro bilo dignuto, a prednje jedrilje razapeto, kape­tan Van Horn, čijem oštrom oku nije izmakla nijedna pojedinost događaja, davši nalog crncu za kormilom, okrenu se da povladi Jerryju.

1. Knickerbocker, žitelj New Yorka holandskog porijekla. —Prev.

2. Velejedro, veliko jedro, glavno jedro broda. — Prev.98

Drugo poglavlje

— Naprijed, Jerryl — bodrio ga kapetan. — Ščepaj ga1. Sruši ga, zgrabi1 Drži ga, drži1

Crnac, u obrani, nastojaše udariti Jerryja, a ovaj, nasrćući umjesto da se povuče — i to je naslijedio od Terrencea — izbjegnu golu nogu i opet utisnu niz uzdužnih crta u tamni list. To ipak bijaše previše, i crnac se, bojeći se više Van Horna negoli Jerryja, okrenu, jurnu naprijed i skoči na sigurno mjesto povrh osam Lee-Enfieldo- vih pušaka, koje ležahu poviše vidnika, a čuvaše ih jedan momak brodske posade.Jerry je jurišao prema vidniku, skakao uvis i opet padao, sve dok ga kapetan Van Horn ne zovnu odande.— Pravi je gonič crnaca to psetance, dobar lovac1 -— reče Van Horn Borckmanu saginjući se da pomiluje Jerryja i da ga nagradi zasluženom pohvalom.I Jerry, milovan rukom boga, koji doduše nije nosio hlača, zaboravi za trenutak kob što ga je snašla.— To je baš lavovski pas, nalik više na airedaleskog negoli na irskog terijera — govoraše dalje Van Horn svome kormilaru sveudilj mi­lujući Jerryja. — Pogledajte koliki je već. Gle kakve su mu kosti. Sjajan mu je prsni koš. Mnogo će on izdržati. I bit će krasan pas kad valjano naraste.Jerry se upravo bio sjetio svoje žalosti, te htjede jurnuti preko pa­lube k ogradi da vidi Meringe, koji je svakoga časa bivao sve manji u daljini, kadli snažan udarac jugoistočnog pasata potrese jedrima i nakrivi brod. A niz palubu, koja se u taj čas nagnula do četrdeset i pet stupnjeva, oklizao se Jerry tražeći uzalud šapama uporišta na glatkoj plohi. Zadrža se o podnožje krmenog jarbola, dok je kape­tan Van Horn, čije je oštro oko pomorca opazilo koraljni greben ispod pramca, izdavao zapovijed: »Sasvim nizvjetar!«'Borckman i crni kormilar ponoviše njegove riječi, i pošto se kolo kormila naglo zavrtjelo, Arangi se strelovitom brzinom okrenu prema vjetru i u času se ispravi; prvenjača i sošnjača lomatahu, a zatezi se premjestiše.Jerryja svejednako zaokupljaše misao na Meringe, i on iskoristi izravnano tlo, da bi se pribrao i odvukao do ograde. No zadrža ga

1. Zapovijed na brodovima na jedra kad se želi okrenuti kormilo sasvim do kraja, da brod što brže okrene prema zavjetrini, niz vjetar. — Prev.

99

Jeriy otočanin

štropot žaba na palubnom kliznjaku zatega velejedra, kad je ve- lejedro, bez vjetra s jedne, a nadimano vjetrom s druge strane, preletjelo nad njim u ludom zamahu.Divljim skokom umaknu opasnosti što mu je prijetila od zatega velejedra, a jednako divlje skoči i Van Horn da ga spasi, i nađe se upravo ispod velikog deblenjaka; nad njim se dizalo golemo jedro, kao da će se sad na srušiti na nj i smrviti ga.Bijaše to Jerryjevo prvo iskustvo s jedrima. Tih životinja nije po­znavao, a još manje njihovih navada, ali mu je još iz vremena najra­nije mladosti gorjela u živu sjećanju uspomena na jastreba koji se iz oblaka ustremio usred dvorišta na njega. I priljubi se uz palubu, očekujući strašan udarac koji mu prijeti. Na nj se, kao munja iz vedra neba, ustremio jastreb raširenih krila, nepojmljivo veći od onoga što ga onda bijaše vidio. To što se skupio uz palubu ne bijaše nikako od straha. Pribrao se samo, sakupivši sve mišićje i tetive, u nakani da skoči uvis i da se usred naleta sukobi s tim čudovištem što prijeti.No u drugom djeliću sekunde sošnjača preletje na drugu stranu uz ponovan štropot žaba na kliznjaku, tako da je Jerry, skočivši, pro­mašio čak i sjenu jedra, koje se nadulo na protivnim oglavima.Van Hornu nije ništa izmaklo. Mladi psi što ih je prije vidio, upra­vo bi se prestravili kad bi se prvi put sreli s jedrima što ispunjavaju svod, zamračuju nebo i prijete ozgo. Ovo bijaše prvi pas što ga je Van Horn vidio kako je neustrašivo skočio da se uhvati u koštac s tim golemim čudovištem.U spontanu udivljenju Van Horn podiže Jerryja i uze ga u naručje.

100

Treće poglavlje

Treće poglavljeZasad je Jerry posve zaboravio Meringe. Sjećao se dobro da jastreb ima oštar kljun i pandže. Treba se zato paziti tog čudovišta što uz toliki štropot udara po zraku. Jerry se, spreman da skoči, nepre­stano naprezao da zadrži uporište na kliskoj, nagnutoj palubi; ne skidajući pogleda s velejedra, zarežao bi prigušeno kad god bi se jedro pomaklo.Arangi se probijaše između koraljnih grebena uskoga kanala uspr­kos oštrome pasatnom vjetru. Zbog toga je često morao mijenjati oglave1, pa je velejedro, Jerryju povrh glave, uvijek ponovo prelije­talo s lijevog oglava na desni i opet natrag, stvarajući u zraku šum sličan lepetu krila, te je oštro bubnjalo podvezama i bučno treska- lo koloturom zatega na kliznjaku. Šest je puta skočio, razjapljene njuške, da zgrabi jedro dok mu je zujilo nad glavom; gubica mu se grčila nad iskešenim bijelim zubima štenećim što su sjali na suncu poput ukrasa od bjelokosti.Kako je u svakom skoku promašio, Jerry o tome stvori sud. Usput valja spomenuti da je do toga suda došao samo razmišljanjem. Iz čitava niza opažanja o toj stvari što mu, uvijek jednako, prijeti ni­zom napadaja, zapazi da ga nije povrijedila i da ga uopće nije do­taknula. Stoga — mada nije zastao da razmisli o svom razmišljanju — to ne bijaše ona opasna neman što razara, kako je isprva sudio. Dobro bi bilo da pred njom bude na oprezu, mada je ona u Jer- ryjevu svrstavanju stvari zauzela mjesto među onima što se čine strašnima, ali to nisu. Isto tako bijaše naučio da se ne boji huke

1. Jedrenjak jedri protiv vjetra košenjem, cik-cak, jedan lijet s vjetrom s desne strane, kad su oglavi jedra zategnuti desno, a drugi lijet s vjetrom s lijeve strane, kad su oglavi lijevo. — Prev.

101

Jerry otočanin

vjetra u krošnjama palma kad se dobro smjestio na verandi kuće na plantaži, niti navale valova koji bi šumjeli i muklo bučili da završe kao bezopasna pjena na žalu do njegovih nogu.Mnogo bi puta, tokom dana žustro i bezbrižno, gotovo podruglji­vo kao poznavalac, dignuo glavu prema velejedru kad bi se naglo pokrenulo da preleti, te olabavilo ili pak napelo zatege koji su tre- skali. No ne bi se više skupio da ga ščepa. Bijaše mu to prva pouka, i on je brzo svlada.Pošto je Jerry stvar s jedrom izveo na čistac, misli mu se vratiše na Meringe. No Meringea ne bijaše više, ni Biddy, ni Terrencea, ni Michaela na obali; ni gospodina Haggina, ni Derbyja, ni Boba; nestade obale i kopna s bližim palmama i dalekim gorama kojih se zeleni vrhunci vječno dižu u nebo. Gdje god bi se propeo s prednjim šapama na šest palaca visoku razmu, na lijevom ili na desnom boku broda, na pramcu ili na krmi, vidio bi uvijek samo nemirnu površinu uzburkanog oceana i pjenušave, bijele vrškove valova što ih pravilno tjera pasatni vjetar.Da su u njega bile ljudske oči, nad palubom gotovo dva metra više od njegovih, i da to bijahu izvježbane oči čovjeka, pomorca k tome, mogao bi Jerry vidjeti niske obrise Isabelina otoka na sjeveru i otoka Floride na jugu, što se sve jasnije ocrtavahu, dok je Arangi nadutih jedara, zahvaćen punim zamahom pasatnog vjetra, klizio put jugoistoka. I da se Jerry mogao poslužiti pomorskim daleko­zorom kojim je Van Horn pojačavao vid svojih očiju1, vidio bi na istoku daleke vrhunce Malaite, s kojih se nad obzorjem pomaljahu ružičasti oblačići dima, kao tragovi života na otoku.No Jerry bijaše posve zaokupljen neposrednom sadašnjošću. Rano je naučio željezni zakon neposrednoga i navikao se da prihvaća ono što jest, dok jest, radije negoli da teži za nečim drugim, dalekim. More je tu, a kopna više nema. I Arangi je tu sa životom što buci na palubi. I on nastavi da se upoznaje s onim što jest — ukratko, poče se prilagođivati svojoj novoj okolini.Prvo njegovo otkriće bijaše zabavno — divlje psetance iz unutra­šnjosti Isabelina otoka: poveo ga sa sobom jedan od povratnika s

1. Dalekozor smanjuje vidokrug i ukoliko dalekozor više povećava, utoliko mu je vidokrug manji. Mikroskop ima najmanji vidokrug, a golo oko najveći (gotovo 1/3 obzorja). —Prev.

102

Treće poglavlje

Meringea. Bijahu iste dobi, ali im porijeklo i odgoj bijahu različi­ti. Divlji pas bijaše ono što jest — samo divlji pas, puzav i kuka­van, uvijek obješenih ušiju i vječno podvijena repa, u neprestanoj strepnji pred novom nesrećom i zlostavljanjem, uvijek pun straha i mržnje, spreman da udar koji mu prijeti odbije kriveći gubicu nad iskešenim štenećim zubima, puzav pred udarcem, spreman da zaskviči od straha i boli, uvijek gotov da podmuklo ugrize kad je siguran da nema opasnosti.Divlji pas bijaše zreliji od Jerryja, krupniji i mudriji u pakosti; no Jerry je bio plemenite krvi, valjano odabran i hrabar. I divlji je pas bio plod jednako strogog odabiranja, samo što ono bješe drukčije vrste. Šumski su se preci, od kojih je potekao, održali pomoću straha, koji je tu vršio odabiranje: nikad nisu od svoje volje ula­zili u neravnu borbu; nikad nisu napadali na otvorenu, osim kad žrtva bijaše slaba i bez obrane; umjesto hrabrošću, oni se služahu puzanjem, šuljanjem i skrivanjem ispred pogibelji. Njih je slijepo odabrala priroda, u okrutnoj i surovoj okolini, gdje se život isku­pljivao lukavošću kukavstva i, tu i tamo, očajnom obranom, kad baš ne bijaše druge.Jerryja je pak odabrala ljubav i srčanost: njegove su pretke na­mjerno i svjesno odabirali ljudi koji su negdje u dalekoj prošlosti uzeli divljega psa i od njega stvorili ono što su zamišljali, čemu su se divili i što su željeli da bude. Taj pas nije nikad smio zapasti u položaj da se bori kao štakor natjeran u škripac, nikad nije smio biti nalik na štakora što se šulja i sakriva — ni pomisliti na uzmak. Ljudi su u davnini odbacivali pse koji bi uzmicali; takvi ne mogahu biti Jerryjevi preci. Psi, odabrani za Jerryjeve pretke, bijahu srčani, uspravni, psi koji znaju napasti i jurnuti u opasnost, boriti se i ginu­ti, ali nikad uzmaknuti. I kako je vrsti svojstveno da stvara vrstu, Jerry je bio ono što Terrence bješe prije njega i što Terrenceovi preci bijahu u davnini.I tako, kad naiđe na divljega psa što se lukavo pred vjetrom sklonio u zavjetrinu između velikog jarbola i vidnika, Jerry ne zastade da razmisli je li taj stvor od njega veći ili žešći. Znao je samo jedno: tu je stari neprijatelj — divlji pas, kojemu nema pristupa k ljudskim domovima. I Jerry skoči u napad uz divlji krik radosti, koji ne izmaknu uhu kapetana Van Homa što sve čuje, ni njegovu oku što sve vidi. Divlje je štene odmah skočilo i nevjerojatno se brzo dalo

103

Jerry otočanin

u bijeg, ali ga nalet Jerryjeva tijela obori, te se divlji pas poče valjati po nagnutoj palubi. I dok se tako kotrljao i osjećao kako ga grizu oštri zubi, i sam je grizao i režao, ali bi svaki čas zacvilio i zaskvičao od straha, od bola od puzave poniznosti!No Jerry bješe plemenit, bješe vitez među psima. Bio je tako oda­bran. Kako onaj stvor ne uzvraćaše borbe, kako bijaše jadan i ku­kavan i onako pod njim bespomoćan, Jerry se ostavi napada pa se izvuče s vrha klupka, u kojem se našao otkliznuvši u palubni kanal u zavjetrini. Nije o tom razmišljao. Učinio je tako, jer tako mu bješe u naravi. Uspravio se na palubi što se ljulja, prožet izvan­rednim zadovoljstvom ćuteći kako mu u ustima i u svijesti vonja dlaka divljega psa, a u ušima i u svijesti odzvanjaju pohvalni povici kapetana Van Horna: »Bravo, Jerry! Valjan si, Jerry! Eh, kakav pas! Pas i po!«Kad se kočoperno udaljavao, Jerry je, valja reći, pokazivao da se ponosi sobom, jer se u hodu nekako ukrutio, a podižući glavu, da se obazre na divljega psa što cvili, kao da jasno kazivaše: »Mislim da ti je za sada dosta. Odsele ćeš mi se micati s puta.«I Jerry nastavi da istražuje svoj novi, mali svijet što nikako ne miruje nego se vječito uzdiže, ljulja i posrče po uzburkanome površju mor­skom. Bješe tu momaka što se vraćaju s plantaže Meringe. Uze da ih sve raspozna, a provodeći svoj naum namjeri se na mrke poglede i na mrmljanje, koje uzvraćaše režanjem i kešenjem zuba. Tako bijaše odgojen, te je mimo njih, premda bijahu dvonošci, išao na svoje če­tiri kao viši i nadmoćniji: ta on se uvijek kretao i živio pod okriljem velikoga dvonožnog boga u hlačama — gospodina Haggina.Bijaše ondje, nadalje, nepoznatih momaka, iz Pennduffryna te iz Zaljeva Tisuću Brodova. Morao se sa svima upoznati. Moglo bi mu jednom ustrebati to poznanstvo. No nije on o tome razmišljao — on se samo upoznavao sa svojom okolinom, bez ikakve svjesne opreznosti i bez misli o budućnosti.I onako kako je već dolazio do iskustava, brzo uvidje da i na bro­du Arangi postoji klasa crnaca što se razlikuje od povratnika, baš kao što se na plantaži kućna posluga razlikuje od čeljadi zaposlene na poljima. Bješe to brodska posada. Petnaestorica crnaca što sa­činjavahu brodsku momčad bijahu kapetanu Van Hornu bliži od drugih. Činilo se, nekako su više njegovi, nekako više pripadaju brodu. Rade kako im on zapovijeda, okreću kolo kormila, vuku

104

Treće poglavlje

konope, ubiru jedra, zahvaćaju vodu te je izlijevaju po palubi što je stružu četkama.Upravo onako kako je od gospodina Haggina naučio da mora biti obazriviji s kućnom poslugom negoli s poljskim radnicima kad stu­pe na dvorište, tako je i sad od kapetana Van Horna naučio da mu valja biti snošljiviji prema posadi na brodu negoli prema povratni­cima. Prema jednima imaše manje vlasti, spram drugih više. Sve dok kapetan Van Horn nije želio da mu se posada goni, Jerry je nije smio goniti. S druge pak strane, nikako nije smetao s uma da je pas bijelog boga. Ako i nije smio goniti tih izdvojenih crnaca, odbijao je svako druženje s njima. Neprestano ih imaše na oku. Vidio je već crnaca s kojima bijahu isto tako obazrivi, a ipak bi ih gospodin Haggin poredao u red i šibao. U poretku stvari oni zauzi­mahu srednji položaj, pa je na njih valjalo paziti ne drže li se svoga mjesta. Priznavaše im pravo na opstanak, ali ne i na jednakost. Mogaše, u najbolju ruku, biti prema njima hladno obazriv.Pomno je pregledao brodsku kuhinju —jadnu straćaru — nenat- krivenu na nenatkrivenoj palubi, izloženu vjetru i kiši, buri i oluji, s malim vatrištem, što i ne bijaše brodsko ognjište, na kojem su ne­kako, uz pomoć žice i zagvozda, dvojica crnaca, zakrivena oblacima dima, pripremala hranu za osamdeset duša na brodu.Zatim se Jerry poče zanimati za čudan posao jednog dijela brodske posade. Uspravne cijevi što kao potpornji bijahu usađene u razmu na brodskoj ogradi, služile su da se na njima napnu tri struka bo­dljikave žice što je tekla okolo naokolo broda, s uskim ispustom od svega petnaest palaca za ulaz na boku. Da to bješe potez opreza pred opasnošću, Jerry je osjećao i ne razmišljajući o tome. Sve je svoje danke, od prvih dojmova u životu, proveo posred opasnosti što su mu neprestano prijetile od crnaca. U kući na plantaži Me- ringe ono nekoliko bijelih ljudi moralo je strogo paziti na mnoštvo crnaca što su za njih radili i njima pripadali. U danjoj sobi, gdje bijaše stol za objedovanje, biljar i gramofon, bijahu i stalci s pu­škama, a u svakoj spavaonici, kraj svake postelje, na dohvat ruke, nalazile se opet puške i samokresi. Isto su tako i gospodin Haggin, i Derby, i Bob, vazda za pas zadijevali samokrese kad god bi od kuće krenuli među svoje crnce.Jerry je znao čemu služe sve te stvari što praskaju, znao je da su to sredstva razaranja i smrti. Vidio je kako kose žive stvorove, na

105

Jerry otočanin

priliku: puarke, koze, ptice i krokodile. Pomoću tih sredstava bi­jeli bogovi prelaze prostor a da i ne maknu svojih tijela, te ubijaju žive stvorove. A on, eto, hoće li išta da ošteti, mora svojim tije­lom prevaliti potrebno odstojanje da bi onamo došao. Da, s nji­me je drukčije. Njegova je moć ograničena. Sve nemoguće bijaše moguće neograničenim, dvonožnim bijelim bogovima. Ta njihova sposobnost da ubijaju na udaljenost bijaše u neku ruku produže­nje pandža i očnjaka. I on to primaše bez mnogo razmišljanja, bez svjesne spoznaje, kao što je uzimao i sve drugo u tajanstvenom svijetu oko sebe.U nekoj je prilici Jerry vidio i to kako gospodin Haggin sije smrt na udaljenost, a i drukčije i bučno. Vidio ga je gdje s verande baca snopove razornog dinamita među gomilu crnaca koji dreče i koji su u napadaj došli iz nepoznatog u svojim velikim ratnim čamcima, što su crni i kljunati, ukrašeni rezbom i sedefom, a leže izvučeni na, obalu baš pred plantažom Meringe.Bjehu Jerryju znane mnoge smotrenosti bijelih bogova, pa je tako, gotovo nedokučivim nekim putem spoznaje, i tu ogradu od bo­dljikave žice na tom svijetu što plovi primio kao nešto što se samo po sebi razumije, kao obranu od pogibelji što neprestano prijeti. Nesreća i smrt lebde naokolo i vrebaju: čekaju zgodu da zaskoče život i da ga u bezdan povuku. Život je morao biti veoma živ da bi poživio — to bješe zakon što su ga Jerryju otkrili danci njegova mladog života.I dok je tako motrio kako se postavlja ograda od bodljikave žice, Jerry dočeka novi doživljaj — sukob sa crncem što se zvao Leru- mie. Bješe to povratnik s plantaže Meringe, onaj štono ga je toga istog jutra, na obali, kad se ukrcavao, Biddy gurnula, te je pao u more sa svim svojim imutkom. Sukobio se sa crncem desno od vi- dnika, gdje stajaše Lerumie ogledajući se u jeftinom zrcalu i češlja­jući svoju kudravu kosu češljem što ga je ruka u drvetu izrezala. Gotovo i ne opazivši ondje crnca, Jerry prođe mimo nj udarivši put krme, gdje je kormilar Borckman nadzirao zatezanje bodlji­kave žice na kolce. A Lerumie podrepi sina svoje četveronožne neprijateljice, pošto je najprije pogledao postrance, da vidi hoće li udarac nogom što ga je smislio proći neopaženo. Bosim stopalom smjeri Jerryja u osjetljivo mjesto, gdje mu je nedavno odsječen rep, a Jerry, uvrijeđen, osjećajući da se time nad njim izvršilo be­

106

Treće poglavlje

zakonje i svetogrđe, u tili čas uskiptje bijesom.Kapetan Van Horn, koji stajaše na stražnjem dijelu broda te pro­cjenjivaše udar vjetra u jedra i promatraše nedostatno crnčevo upravljanje kolom kormila, ne vidje Jerryja, jer mu vidnik smeta­še, ali opazi kako je Lerumie trgnuo ramenom, a to je značilo da stoji na jednoj nozi dok drugom udara. A po onome što je za tim došlo, pogodi što se zbilo.Jerryjeva skvika, dok se valjao, vrtio, skakao te dok je zagrizao, bijaše bijesni škamut šteneta. Zgrabio je zglob i stopalo, kad ga je ovo po drugi put u zraku zgodilo, pa iako se niz kosinu palube ot- kliznuo u kanal, na tamnoj je koži ostavio crveni trag svojih oštrih štenećih zuba. Sveudilj skvičeći od bijesa uspuza nazad uz drvenu strmen.Lerumie, pogledavši opet postrance, vidje da ga gledaju te ne smjede dalje. Stoga poteče duž vidnika, nakan da umakne niza stube pod palubu, ali ga Jerryjevi oštri zubi ščepaše za list na nozi. Slijepo napadajući, Jerry se zaplete crncu pod noge, te se ovaj sta­de spoticati, pogotovu kad udar vjetra u jedra naglo nagnu brod. U uzaludnom pokušaju da se osovi, Lerumie najposlije pade na tri reda bodljikave žice na strani u podvjetrini.U gomili se crnaca na palubi zaori smijeh, a Jerry — kojemu bijes nije jenjao, a neposredni mu neprijatelj bio izbačen iz borbe — mi­sleći da se crnci njemu smiju, poletje među njih te poče napadati i gristi mnoštvo nogu što su pred njim bježale. Pojurili su niza stube, pod palubu i na kaštel, raspršili se na čunac, poskakali na snast, dok nisu svuda uzašli i načičkali se kao da su goleme ptice posje­dale. I tako je naposljetku paluba pripadala Jerryju, ne brojimo li brodsku posadu, koju je on već znao razlikovati od ostalih. Kape­tan Van Horn veselo i bučno povlađivaše Jerryju, dozivaše ga k sebi te ga udivljeno i radosno tapkaše, a onda se okrenu svojim mnogim putnicima pa im proslovi na engleskoj mješavini1 s Južnoga mora: — Čujte, momci! Ja vam sada govoriti. Ovaj pas meni pripadati. Jedan momak udariti ovaj pas, časna riječ. Ja se mnogo ljutiti na onaj crni čovjek. Ja njemu dobro pokazati. Vi čuvati vaše noge. Ja čuvati moj pas. Razumjeti?

1. U originalu: beche-de-mer, iskidani i uprošćeni engleski, pomiješan s urođeničkim riječima, što je u upotrebi na Južnome moru. — Prev.

107

Jeriy otočanin

A putnici, sveđer načičkani u zraku, krijeseći crnim očima i jada­jući se u svome cvrkutu, prihvatiše zakon bijelog čovjeka. Čak se ni Lerumie, koji se sav išarao na bodljikavoj žici, nije mrštio niti je prijetio. Umjesto toga, on je, izazivajući buru smijeha među svojim drugovima i svjetlucanje u kapetanovim očima, oprezno pr­stima prelazio ogrebotine po sebi i pritom mrmljao:— Svega mi, taj je pas vraški stvoriNo Jerry ne bijaše zao. On je samo, kao Biddy i Terrence, bio žestok i neustrašiv. Te mu značajke bijahu u krvi, bijahu njegovo nasljeđe. Poput Biddy i Terrencea, i on uživaše u gonjenju crnaca, a to ne bijaše drugo doli plod odgoja i vježbe. Tome su ga učili još kao sasvim malo štene. Crnci su crnci, no bijeli su ljudi bogovi, a bijeli su ga bogovi i naučili da goni crnce i da ih ne pušta s njiho­va nižeg mjesta u svijetu. Čitav je svijet bijelom čovjeku u šaci. A crnci? Zar ih nije vidio kako su primorani da uvijek ostanu na svojim niskim položajima? Zar ih nije vidio, ovda-onda, privezane uz palmovo deblo, na dvorištu u Meringeu, a bijeli ih bogovi šibaju sve dok im ne popuca koža na leđima? Zar je stoga čudo što rasni irski terijer, mažen rukom bijelog boga, gleda na crnce očima toga bijelog boga i s njima postupa onako kako može ubrati njegovu pohvalu kao nagradu.Bješe to Jerryju dan pun događaja. Sve na brodu Arangi bijaše za nj novo i neobično, a sam brod opet toliko krcat da se uzbudljive zgode nizahu jedna za drugom. Opet se sukobio s divljim psom kad ga je ovaj isprijeka podmuklo napao iz busije. Sanduci što pri­padahu crncima ne bijahu pravilno poslagani, te je između dva san­duka u donjem redu ostao malen prostor. Iz te rupe, kad je Jerry onuda prolazio odazivajući se na kapetanov poziv, iskoči divlji pas i zari svoje oštre mlade zube u baršunastu žutu kožu Jerryjevu pa se odmah zavuče u svoj ležaj.Jerry, uvrijeđen, opet uskiptje bijesom. Mogao je shvatiti napadaj isprijeka — i sam se često s Michaelom tako igrao, premda to bje­še samo igra. No napasti pa se kukavno povući iz jednom započete borbe — to bijaše strano Jerryjevim navikama i njegovoj ćudi. I zato, pun pravednog gnjeva, pojuri u rupu za svojim neprijateljem. Ali se baš u tom položaju — u kutu — divlji pas mogao najuspje­šnije boriti. Kad je Jerry poskočio u tijesnom prostoru, udari gla­vom o dno gornjeg sanduka, a u sljedećem već trenu osjeti kako je

108

Treće poglavlje

neprijatelj režeći naletio zubima na njegove zube i vilicu.Nije mogao pograbiti divljeg psa niti je imao mogućnosti da se na nj baci svom snagom, da jurne srčano, da naleti potpuno. Ne mo­gaše drugo doli puzati, uvijati se i vući potrbuške prema njemu, a svaki put bi ga dočekalo režanje i čeljust puna zuba. Čak bi i tako naposljetku izišao nakraj s divljim psom da ga nije Borckman, pro­lazeći onuda, zahvatio za stražnju nogu i tako ga odande izvukao. Opet se začu kako ga kapetan Van Horn doziva, i Jerry poslušno otkasa put krme.Objedovalo se na palubi, u sjeni šturnjače, te je i Jerry, sjedeći između dvojice bijelaca, dobivao svoj dio. Već je došao do zaklju­čka da je od te dvojice kapetan viši bog, jer izdaje mnoge zapovije­di, koje kormilar sluša; ovaj pak izdaje zapovijedi crncima, ali nikad kapetanu. Jerry je, nadalje, osjećao više sklonosti prema kapetanu, te se uza nj i stisnuo. Kad je stavio njušku u kapetanov tanjur, bijaše blago ukoren. No jednom, kad je samo onjušio kormilarovu zdjelicu čaja što se pušila, kormilar ga svojim prljavim kažiprstom odmah čvrknu po njušci. Usto, kormilar mu ne davaše hrane. Kapetan mu Van Horn ponajprije dade prosuljicu zobene kaše, dobrano prelivene kondenziranim skorupom i zaslađene uzvrh pu­nom žlicom sladora. Zatim mu pružaše čas komadiće maslacem namazana kruha, čas opet zalogaje pržene ribe, pošto ih je najprije brižno očistio od sitnih kostiju.Njegov ga voljeni gospodin Haggin nije nikad za jela hranio sa stola, te se Jerry topio od milja s toga ugodnog doživljaja. Kako bijaše mlad, pustio je da njime ovlada pohlepa, tako te je doskora i sam nepotrebno podsjećao kapetana da mu dade još više komada ribe i kruha s maslacem. Jednom je čak i zalajao iskazujući svoju želju. To kapetana potaknu na misao da Jerryja uči »govoru«, i on odmah poče.Poslije pet časaka Jerry je naučio da se potiho glasi, i to samo je­dnom — da zalaje istiha, meko, čisto kao zvon, u jednom jedinom slogu. Za tih je prvih pet časaka naučio još i da »sjedne«, a taj je »sjedi« točno razlikovao od zapovijedi »lezi«; naučio je da mora sjesti kad god govori, i da mora govoriti, a da ne skače i ne miče se iz tog položaja te da tako mora čekati dok mu ne daju zalogaj.K tome je trima riječima obogatio svoj rječnik: uvijek će mu odsele »govori« značiti »govori«, »sjedi« bit će mu »sjedi«, a nikako »lezi«.

109

Jerry otočanin

Dalji dodatak njegovu rječniku bijaše riječ »kapetan«. Čuo je kako tim naslovom kormilar neprestano oslovljava kapetana Van Hor- na. I kao što je znao da se povik »Michael« odnosi na Michaela, a ne na Biddy, na Terrencea ili pak na njega, tako je i sad znao da je ono »kapetan« — ime dvonožnome bijelom gospodaru toga novog svijeta što plovi.— Nije to tek običan pas — reći će kapetan Van Horn kormilaru kao svoj zaključak. — Iza tih je smeđih očiju posigurno ljudski mozak. Svega mu je šest mjeseci. Svako bi dijete od šest godina smatrali čudom od djeteta kad bi u pet časaka naučilo sve ono što je Jerry upravo naučio. Dobijesa! U psa je mozak zacijelo sličan čo­vječjem. Zar ne? Ako radi kao čovjek, mora da i misli kao čovjek.

110

Četvrto poglavlje

Četvrto poglavljeStube kojima se silazilo u prostor pod palubom bijahu zapravo strme ljestve, i niz njih je poslije objeda kapetan sišao noseći Jer- ryja pod rukom. Potpalublje bijaše dug prostor što se, širok koliko i Arangi, protezao u dužinu od prostora za teret, ispod krme, pa do male kabine pod pramcem. Ispred te kabine nalazio se, odije­ljen čvrstom pregradom, kaštel, gdje je stanovala brodska posada. Malu su kabinu kao nastan dijelili među sobom Van Hom i Borc- kman, dok se u velikom prostoru pod palubu smjestilo šezdeset i nekoliko crnaca povratnika. Ovi su se smjestili i Šćućurili naokolo i polegli svuda po podu i po niskim drvenim ležaj ima što se nizahu s obje strane duž čitava potpalublja.Kad bijahu u kajiti, kapetan baci biljac u kut na pod, te ne imade muke da objasni Jerryju kako mu je ono ležaj. A ni Jerryju, onakvu puna želuca i umornu od tolikih uzbuđenja, ne bijaše teško da odmah u san utone.Sat kasnije prenu ga iza sna Borckman kad uđe u kabinu. Jerry, s umilnim osmijehom u očima, poče mahati kusatkom svoga repa, ali ga kormilar isprijeka pogleda i nešto potiho i ljutito progunđa. Jerry se okani daljeg umiljavanja, pa osta mirno ležeći i poče pro­matrati. Kormilar je ušao da salije gutljaj. On je zapravo krao piće iz Van Hornove zalihe. Jerry to nije znao. Često je na plantaži vidio bijele ljude kako piju. No u tome kako Borckman pije bijaše nešto drukčije. Jerry je neodređeno osjećao da tu nešto nije u redu, da se nešto prikriva. A što to ne bijaše u redu — eh, to nije znao, samo je osjećao da ne valja, te je sumnjičavo gledao.Pošto se Borckman udaljio, bio bi Jerry opet zaspao da se nisu otvo­rila i udarila nehajno pritvorena vrata. Otvoriv oči, spreman da do­čeka svaki neprijateljski upad iz nepoznatog, vidje kako niza zid pla­

ni

Jerry otočanin

zi povelik žohar, pa ga poče promatrati. Kad ustade i oprezno pođe prema njemu, žohar okrenu u bijeg i uz tih se sušanj uvuče u neku pukotinu. Za čitava je života viđao žohare, ali mu je sad valjalo da o njima nauči nešto novo, po toj posebnoj vrsti što živi na Arangiju. Pošto je letimice razgledao kajitu, pođe u potpalublje. Posvuda bijahu ispruženi crnci, a Jerry, misleći da mu je to dužnost prema kapetanu, pođe da svakoga među njima onjuši i da ga raspozna. Po­prijeko ga gledahu i potiho gunđahu prijeteći kad bi se prikučio da ih onjuši. Jedan se između njih usudi da mu zaprijeti udarcem, a Jerry, umjesto da se odšulja i otpiri, iskesi zube i spremi se da sko­či. Crnac brže niza se spusti ruku što je bijaše u prijetnji podigao, te poče blago i pokajnički umirivati pseto, dok su ostali hihotali; Jerry nato krenu svojim putem. Ne bijaše to njemu ništa novo: uvijek je mogao očekivati udarac od crnaca kad u blizini nema bi­jelih ljudi. I kormilar i kapetan bijahu na palubi, te Jerry, premda ne osjećaše straha, oprezno nastavi svoje razgledanje.No straga, na ulazu u prostor za teret, gdje ne bijaše vrata, Jerry smetnu s uma opreznost pa pojuri tragom novog mirisa što mu je dopro do nosnica. U niskome, tamnom prostoru bješe netko koga još nikad nije onjušio. U samoj košulji, počivajući na gruboj rogožini, prostrtoj preko gomile sanduka s duhanom i limenki po pedeset funti brašna, ležaše mlada djevojka crnkinja.Bijaše na njoj nešto što pokazuje strah i uznemirenost, jer nepre­stano zvjeraše oko sebe; Jerry je to odmah opazio, jer je odavno naučio da nešto nije kako valja kad crnac zvjera i kad se šunja. Iz grudi joj se ote glasan krik od straha kad Jerry zalaja na uzbunu i pojuri prema njoj. Iako su joj njegovi zubi zagrebli u golu mišicu, nije zamahnula da ga udari, a niti je više viknula.Šćućurila se i drhtala ne braneći se. Ne puštajući ono što je zubima spopao od njezine tanke košulje, vukao ju i drmao, sve režeći na nju, dok je glasno štekćući dozivao kapetana ili kormilara.Za tog natezanja djevojka pretegnu sanduke i limenke, pa se sva gomila sruši, a Jerry nato stade još pomamnije kevtati na uzbunu, dok se crnci, zavirujući iz svog potpalublja, smijahu i okrutno uži­vahu u tom prizoru.Kad kapetan stiže, Jerry poče mahati kusatkom svoga repa i, uški unazad položenih, još jače navlačiti i potezati tanko pamučno pla­tno djevojčine odjeće. Nadao se pohvali za ono što je učinio, no kad

112

Četvrto poglavlje

mu kapetan kaza da je pusti, on odmah posluša i shvati da je taj uplašeni stvor što zvjera nekako drukčiji i da s njime mora postupa­ti drukčije negoli s ostalim stvorenjima što zvjeraju od straha.A jest bila u strahu, napol mrtva od straha kakav malo koji smrtnik preživi. Van Horn je nazivaše svojom velikom nevoljom, i želio je tu nevolju skinuti s vrata, a da je pritom ipak ne uništi, jer ju je od uništenja i spasio kad ju je kupio davši u zamjenu jednaku vrije­dnost: debelu svinju.Glupu, bezvrijednu, bez života, bolesnu, sa svega dvanaest godina, bez privlačnosti u očima mladih suseljana — takvu je jadnu i ku­kavnu razočarani roditelji namijeniše u kotao, da je skuhaju. Kad ju je kapetan Van Horn prvi put vidio, ona bijaše glavna osoba u tužnoj ophodnji na obali rijeke Balebuli.»Sve prije negoli ljepota« — bijaše mu pomisao kad je zaustavio povorku da s divljacima otpočne pow-wow, to jest da s njima pre­govara. Sva blijeda, omršavjela od slabosti, onako suhe i ljuskave kože od boljetice bukua, vezanih ruku i nogu, poput svinje, bijaše obješena o debelu motku što su je na ramenu držali nosači koji su je nakanili pojesti. Bijaše i odveć beznadno očekivati milost, pa nije ni zazivala u pomoć, premda njezine divlje iskolačene oči jasno pokazivahu užasan strah što je obuzimaše.Pomoću univerzalne engleske mješavine što je čini beche-de-mer, kapetan je Van Horn saznao da joj pratnja nije oduševljena i da je smatra slabim zalogajem; pošli su da je, privezanu za kolac, do vrata pokvase u tekuću vodu rijeke Balebuli. No prije nego što je privežu i pokisele, naumili su iščašiti joj sve zglobove i polomiti krupne kosti na rukama i nogama. A ne bijaše to nikakav vjerski obred da se umilostive krvoločni bogovi prašume. Nikako. Razlozi sladokustva bijahu posrijedi: živo meso tako pripravljeno omekša i postane ukusno. A kako je njezina pratnja naglašavala, nju je sva­kako trebalo takvim postupkom prirediti. Dva će dana kiselenja u vodi, kazivahu kapetanu, biti dosta, te će omekšati, a onda će je zaklati, naložiti vatru i na gozbu pozvati nekoliko prijatelja.Pošto se neko pol sata pogađao, sveudilj ističući kako roba ne vri­jedi, kapetan je Van Horn kupio ugojenu svinju vrijednu pet dolara i dao je u zamjenu za djevojku. Kako je pak svinju platio u trgova­čkoj robi, na kojoj je zaračunao sto na sto dobiti, to ga je djevojka zapravo stajala dva i pol dolara.

113

Jeriy otočanin

I tu počeše nevolje kapetana Van Horna. Nije se mogao riješiti djevojke. I odveć je dobro poznavao urođenike na Malaiti, da bi je bilo gdje na otoku u njih ostavio. Ishikola, poglavica plemena Su’u, nudio mu je za nju pet puta po dvadeset sočnih kokosovih oraha, a Bau, poglavica divljaka iz guštare, ponudio mu je, na oba­li Malua, dva pileta, i još je ponudu popratio podrugljivim pod­smijehom, a to je pokazivalo koliko stari lupež prezire djevojčinu mršavost. Kako nije uspio da dođe u vezu s misionarskim brigom Western Cross, na kojem je ne bi pojeli, kapetanu Van Hornu ne preosta drugo nego da je drži u skučenom prostoru na Arangiju, u nadi da će kadli-tadli doći dan u koji će je moći misionarima predati.No djevojku nije prožeo osjećaj zahvalnosti prema kapetanu, jer nije imala mozga da bi razumjela. Kako su je prodali za tustu svi­nju, ona mišljaše da se njezina tužna uloga u svijetu time nije pro­mijenila: bijaše određena da je pojedu, pa je i ostala određena da je pojedu. Samo joj se odredište promijenilo: tek toliko što će je pojesti netko drugi. Sigurno će je, kad bude dovoljno masna, pojesti taj veliki bijeli gospodar Arangija. Njegove su joj namjere od samoga početka bile jasne; prozrela ih je kad je nastojao da je uhrani. Ali ga je ona nadmudrila: bijaše odlučna u tome da ne jede više nego što traži održavanje golog života.I eto što se zbilo: ona, koja je cio svoj život provela u šikari, ona, koja nikad nije nogom stala u čamac, sad se, davljena morom neprestana straha, u nedogled ljuljala i njihala na pučini oceana. Na jeziku bec- he-de-mer, što je u prometu među crncima s tisuću otoka i s deset tisuća narječja, povorka putnika na Arangiju uvjeravaše je u njezinu sudbinu.— Vjeruj, Mary — znao bi joj koji reći — malo vremena proći i tebe veliki bijeli gospodar kai-kai.Drugi bi pak kazivao:— Veliki bijeli gospodar tebe kai-kai, moja riječ. Veliki trbuh on imati, ovuda mnogo šetati.Na jeziku beche-de-mer ono kai-kai znači »pojesti«. To je čak i Jer- ry znao. Riječi »pojesti« ne bijaše u njegovu rječniku, ali zato bijaše kai-kai, a ova je značila sve ono što kazuje riječ »jesti«, i još više, jer je služila i kao imenica i kao glagol.Crnci zbijahu šalu, ali ona nije nikad odgovarala. Ona uopće nije

114

Četvrto poglavlje

govorila, pa ni sa samim kapetanom Van Hornom, koji nije znao ni kako joj je ime.Bješe već kasno poslijepodne kad je Jerry, pošto je u prostoru za teret otkrio djevojku, opet uzišao na palubu. Tek što ga kapetan, koji ga je uznio uza strme ljestve, spusti na palubu, Jerry otkri nešto novo — kopno. Nije ga vidio, ali ga je njušio. Podiže njušku i poče njuškati vjetar što nosi vijesti, te tako njuškom čitaše zrak, kao što čovjek čita novine; razabiraše slane mirise s obale i vlažni vonj što se za oseke širi s močvara okruženih mangrovim drvećem; razaznavaše teško blagovonje tropskog raslinstva od slabe, sasvim slabe botkosti dima s dimljivih vatara.Pasat, što je lijepo dotjerao jedrenjak u zavjetrinu toga istaknutog rta na otoku Malaiti, sad je jenjao, pa se Arangi poče ljuljati na lakim valićima, uza štropot zatega i kolotura, dok jedra splasnuše i počeše čujno treperiti. Jerry samo prezirno i podrugljivo pogleda na velejedro što je smiješno i nagrdno nad njim treperilo. Već je znao da se njegovih prijetnja ne treba bojati, ali se čuvao kolotur- nika velezatega te obilazio oko kliznjaka1, umjesto da ide preko njega.Dok je kapetan Van Horn — hoteći iskoristiti tišinu da bi se posada vježbala u rukovanju vatrenim oružjem i da bi se oružje pročistilo — skidao puške marke Lee-Enfield s njihova mjesta nad vidnikom, Jerry se odjedanput skupi i poče šuljati ukočenih nogu. No ni di­vlje pseto, koje bijaše tri stope od svog ležišta pod sanducima, nije kunjalo: vrebalo je i režalo prijeteći. Ne bijaše to nimalo ugodno režanje: naprotiv, bješe gadno i divlje, kao što mu je i sav život bio gadan i divlji. Većina bi se malih stvorova prepala toga režanja, no Jerryja se ono nije doimalo niti ga je zastrašilo: Jerry je i dalje mirno prilazio. Kad je divlji pas skočio prema rupi pod sanducima, Jerry jurnu za njim — i samo malo, pa bi ga ščepao. Pošto je preko ograde pobacao u vodu komade drveta, boce i prazne limenke, kapetan Van Horn naredi osmorici nestrpljivih momaka da opale. Jerry se uzbudio i zanio pucnjavom, te je povećavao buku dodajući joj i svoj šteneći lavež.

1. Kliznjak je željezna savijena šipka, pričvršćena na oba kraja na palubi. Po njemu klizi škopac koloture zatega s desne strane na lijevu, kad se i jedro prebaci s jedne strane na drugu.

115

Jeny otočanin

Kad prazne mjedene čahure ispadoše iz pušaka, crnci se povra­tnici pojagmiše oko njih po palubi, jer ih smatrahu dragocjenim ukrasom: još ih onako vruće turahu u svoja probušena uha. Uske im bijahu probušene mnogim takvim rupama; i u najmanju od njih mogaše stati čahura, dok u veće bijahu zataknute glinene lule, svici duhana, pa i kutije šibica.U nekih su rupe u usnim resicama bile toliko proširene da u njih bi­jahu zataknuti izrezbareni drveni valjci s promjerom od tri palca. Kormilar i kapetan imahu automatske samokrese za pojasom pa i oni zapucaše ispaljujući metak za metkom, a crncima zastade dah od udivljenja nad tako bajoslovnom brzinom paljbe. Momci od brodske posade ne bijahu ni osrednji strijelci, ali je Van Horn, kao i svaki kapetan na Salamunskom otočju, znao da su urođenici— kako oni iz guštare, tako i primorci — mnogo slabiji strijelci, te da se može pouzdati u gađanje svoje posade, osim ako se i sama posada, dođe li do gusta, ne okrene protiv broda.Borckmanu je samokres u početku zapeo, pa ga Van Horn ukori s nehaja; opomenu ga da mu oružje valja držati čisto i podmazano. Prijekorno ga upita koliko je gucnuo i da li se time može objasniti što gađa ispod prosječnosti. Borckman je navodio kako ga je spo­pala groznica, a Van Horn svoje sumnje ne izrazi odmah, nego tek poslije pet časaka, kad je s Jerryjem na rukama sjeo u sjenu štur- njače pa Jerryju sve o tome stao kazivati.— Svemu je kriva njegova rakija, Jerry — objašnjava kapetan. — Dobijesa, zato ja moram držati sve svoje straže i polovinu njegovih. A on veli: groznica. Nemoj mu vjerovati, Jerry. Rakija je posrijedi, ništa drugo doli rakija, obična rakija. A dobar je on pomorac, Jer- ry, kad je trijezan. No kad se nalije, sasvim otupavi; sve mu se u glavi okrene, pa je prava budala; zahrče u oluji, a za mrtve tišine ne može oka sklopiti. Ti si, Jerry, istom počeo tapkati po svijetu tim svojim malim, mekim šapama, i zato poslušaj savjet iskusnoga: čuvaj se rakije. Vjeruj mi, Jerry, sokole, slušaj svog oca: od rakije ti nikakve koristi.Tada kapetan Van Horn ostavi Jerryja da vreba na divljega psa, a sam siđe u malu kabinu, gdje poteže dobar gutljaj iz one iste boce iz koje je Borckman krao.Vrebanje na divljega psa posta zabavom, barem za Jerryja, koji po naravi bijaše takav da mu se u srcu nije mogla mržnja ugnijezditi,

116

Četvrto poglavlje

pa mu sve to ne bijaše drugo doli igra i veselje. Usto ga prožimaše ugodan osjećaj svijesti o vlastitoj premoći, jer je divlji pas uvijek uzmicao pred njim. Jerry, barem što se tiče pasa, neograničeno vladaše na palubi Arangija. Nije mu na um padalo da istražuje kako mu držanje djeluje na divljeg psa, premda je, zapravo, ovome život ogorčavao. Nikad se divlji pas ne usuđivaše više od nekoliko stopa udaljiti od svoga skrovišta — nikad, osim kad bi Jerry sišao pod palubu; uvijek se vukao strahujući i drhteći pred tim hrabrim štenetom što se ne boji njegova režanja.Kasno poslijepodne, pošto je divljem psu dao još jednu lekciju, Jerry se uputi na krmu i nađe kapetana gdje sjedi na palubi: leđi­ma se naslonio o nisku ogradu, skupio koljena i rastreseno gleda prema zavjetrini. Jerry mu onjuši goli list na nozi — ne zato što bi možda htio razaznati koga to ima pred sobom, nego naprosto zato što mu se tako sviđalo: bješe to, kanda, njegov prijateljski pozdrav. No kapetan ga Van Horn i ne opazi; i dalje je gledao preko mor­skog površja. Nije ni opažao da je Jerry uza nj.Jerry položi glavu svom dužinom kapetanu na koljeno pa mu dugo i ozbiljno zagleda u lice. Istom ga tada kapetan opazi; bijaše ugo­dno dirnut, ali još od sebe ne davaše nikakva znaka. Jerry se dru­gom domisli. Kapetanova je poluotvorena šaka nemarno visjela s podlaktice naslonjene na suprotno koljeno; Jerry zavuče u nju svoju meku zlatnu njušku sve do očiju, i osta sasvim miran. Da je mogao pogledati, vidio bi kako su zaiskrile kapetanu oči, kojih se pogled svrnuo s mora i na nj upravio. No Jerry ne mogaše vidjeti. Još je malo tako ostao, a onda duboko uzdahnu.Kapetan više ne mogaše izdržati pa buknu u tako srdačan smijeh da je Jerry svilene svoje uške pritegao uz glavu pokazujući neizmjernu odanost, sav blažen što ga obasjaše zrake i smijeh njegova boga. Na kapetanov smijeh Jerry poče silno mahati onim kusatkom svoga repa. Poluotvorena se šaka stegnu i čvrsto stisnu labavu kožu na jednoj strani Jerryjeve glave i njuške. Zatim ga ta šaka poče dobro­ćudno drmati, ali tako te se Jerryju valjalo upeti na sve četiri da ne izgubi ravnoteže.Da pusta li blaženstva Jerryjeva! Bijaše sav zanesen od sreće. Do­bro je znao da nema nikakva zla u onome snažnom drmanju; nije od ljutitosti — igra je to, onakva u kakvu se često s Michaelom upuštao. Kadikad se tako igrao i s Biddy, i od milja je kao grizao.

117

Jeny otočanin

Izrijetka bi ga i gospodin Haggin tako prodrmao. Jerryju to bijaše govor što mnogo i jasno kazuje.Kako ga kapetan još snažnije potrese; Jerry ljutito zareža, a što je drmanje i stezanje bivalo jače, to je i on sve ljuće režao. No i to bješe igra, u kojoj je tobože htio ugristi onoga koga je i suviše volio a da bi ga mogao ugristi. Trgao se i otimao iz šake koja ga je držala, i nastojao da oslobodi vilice, kako bi zubima zahvatio zapešćaj. Kad ga kapetan brzo ispusti i odgurnu od sebe, on se režeći i ke- seći zube odmah vrnu, da ga šaka opet pograbi i prodrma. Igra se nastavljala, a Jerry se u njoj sve više uzbuđivao. Jednom kapetan za trenutak zakasni povlačeći ruku, a Jerry je zahvati zubima; no nije ih stisnuo: samo je blago, od milja, pritiskao kožu zubima — ni govora da bi zagrizao.Igra je bivala sve žešća, a Jerry se u njoj izgubio. Igrao se sveudilj, a u igri sve se više uzbuđivao, te šala najposlije posta zbiljom. Igra se prometnu u borbu, borbu s rukom koja ga je hvatala, tresla i bacala. Režanje mu nije više odzvanjalo onom hinjenom ljutito- sti: divljina u njem bijaše istinska. Kad bi ga ruka odgurnula, a on se vraćao u napadaj, glasno bi štektao u svojoj štenećoj histeriji. A kapetan mu Van Horn, shvativši što se zbilo, iznenada pruži otvoren dlan, umjesto da ga šakom zgrabi — pokaza mu otvorenu ruku u znak mira, dade mu znak što je star koliko i ljudska ruka. Istodobno mu se u glasu razliježe jedna jedina riječ, povik »Jerry!« U taj se povik bijaše skupila zapovijed, prijekor i usrdna molba što ljubav pokazuje.Jerry je shvatio i odmah došao k sebi. Učas se raskaja, ponizi, po­loži uške, moleći za oproštenje, a pokazajući srce što kuca ljuba­vlju. U tili čas od psa što razjapljenih vilica i iskešenih zuba juri u napadaj, postade kudjeljasto, svileno klupko što prilazi otvorenoj ruci i ljubi je jezikom koji poput kakva dragulja plamti crvenilom između sjajnih bijelih zuba. U drugom trenu bijaše već u kapeta­novu naručju, sa svojom vilicom uz njegov obraz, isplažena jezika što plamti i izražava sve ono što može izraziti stvor koji nije govo­rom obdaren. Bijaše to pravo slavlje ljubavi, na radost jednome i drugome.— Dobijesa! — promrsi kapetan Van Horn. — Pa ti nisi drugo doli klupko prevelike osjetljivosti, namotano na zlatno srce, a sa svih strana u zlatno krzno uvijeno. Sto mu gromova, Jerry, ti si zlato,

118

Četvrto poglavlje

suho zlato, izvana i iznutra, i u svem svijetu nema takva psa. Zla­tno je u tebe srce, zlatni psiću; budi mi dobar i voli me, kao što ću i ja tebi biti dobar i voljeti te sada i navijek.I kapetan Van Horn, koji je vladao na Arangiju, golih nogu, u kra­tkoj pregači i jeftinoj majici, i prevozio crne ljudoždere amo-tamo u prometu ulovljenom radnom snagom, taj pomorac što je za po­jasom obdan i obnoć, kad je budan i kad spava, nosio automat­ski samokres, a na ramenima glavu, ucijenjenu u dvadeset sela na obali i utvrda u guštari, te bio smatran najokorjelijim i najžilavijim kapetanom na Salamunskom otočju, gdje samo oni koji su žilavi mogu ostati na životu i cijeniti žilavost — taj eto čovjek poče žmir­kati očima što mu se nenadano vlagom ovlažiše, te za trenutak ne uzmože vidjeti šteneta što mu je u naručju čitavim tijelom drhtalo od predanosti i svojim mu cjelovima uklanjalo slane kapi što su mu od ganuća na oči navrle.

119

Jerty otočanin

Peto poglavljeTropska je noć brzo u tamu uvila Arangi, što je sad klizio u zavje­trini duž obala ljudožderskog otoka Malaite, a sad se opet dizao i spuštao kad bi vjetar iznenada udario. Bijaše prestao jugoistočni pasat, a to je dovelo do promjenljiva vremena, koje bijaše uzrokom što je kuhanje u izloženoj kuhinji postalo pravom mukom i što su crnci povratnici, na kojima nije moglo ništa pokisnuti doli njihove gole kože, bili prisiljeni da se požure pod palubu.Prva straža, od osam do dvanaest, bijaše kormilareva; kapetan Van Horn, koga je potjerao jak udar vjetra s pljuskom, uze Jerryja i pođe u malu kabinu spavati. Jerry bijaše umoran od raznovrsnih uzbuđenja toga dana, najuzbudljivijeg u svom životu, pa je zaspao i u snu se trzao i režao, dok je kapetan, pogledavši ga još jednom i osmjehnuvši se, uvrnuo svjetiljku i glasno progunđao:— Eto ti divljega psa, Jerry! Drži ga, prodrmaj, valjano ga protre- silJerry je čvrsto spavao, te nije ni čuo kad je kapetan ustao. Kiša, što je noćnom zraku oduzela i posljednji dašak vjetra, bijaše prestala, a u maloj je kabini postalo sparno i zagušljivo kao u pušnici; kapetan je, tražeći zraka, s pregačom i košuljom mokrom od znoja, ustao, uzeo biljac i uzglavnicu pod ruku te izišao na palubu.Jerry se iza sna prenuo tek onda kad mu je velik, tri palca dug žohar počeo griskati osjetljivu, bezdlaku kožu između prstiju. Pro­budi se trzajući povrijeđenom nogom pa pogleda žohara, koji nije ni bježao nego se dostojanstveno udaljavao. Vidje kako ovaj prilazi drugima što šetaju po podu. Nikad ih nije vidio toliko u isti čas: svi jednako veliki, a posvuda se razmiljeli. U dugim redovima vrve iz pukotina na zidovima i plaze da se pridruže onima na podu.Bijaše to stvar nečuvena — u najmanju ruku, po Jerryjevu mišlje­

120

Peto poglavlje

nju; toga nije mogao trpjeti. Gospodin Haggin, Derby i Bob nisu podnosili žohara, a njihova načela bijahu i njegova. Žohar je vječiti neprijatelj u tropskim krajevima. I Jerry jurnu na najbližega da ga šapama prignječi na podu. No ovaj učini nešto što Jerry nikad od žohara nije vidio: podiže se u zrak, na krilima snažnim kao u ptice. A onda se, kao da to bješe znak, sve mnoštvo žohara uzdiže na krilima i zaleprša kružeći po sobi.On stade napadati krilatog neprijatelja skačući uvis i zvocajući vi­licama, u nastojanju da tu gamad što leti zahvati zubima i da je obara šapama, pa je kadikad i uspijevao da kojeg uništi. Borba ne prestade dok se svi žohari, opet kao po nekom znaku, nisu zavukli u mnoge pukotine i prepustili mu sobu.Odmah mu zatim dođe pomisao: »Gdje je kapetan?« Znao je da ga nema u kabini, no ipak se uspravio na stražnje noge i pregle­davao nisku postelju, dok mu je oštra njuškica podrhtavala od radosti njušeći nedavnu nazočnost kapetanovu. Od čega mu po­drhtavaše njuška, od toga mu zaigra i onaj kusatak repa, kojim mahaše tamo-amo.No gdje je kapetan? — vrzla mu se mozgom misao jednako odre­đena i izrazita kao što bi bila i ljudskome mozgu. I u njega je misao prethodila djelu. Vrata ne bijahu kvakom zatvorena, pa Jerry uđe veliko potpalublje, gdje je pedeset crnaca u snu ispuštalo neobi­čne glasove, uzdisalo i hrkalo. Ležahu zvijeri jedan do drugoga, po podu i po dugom redu ležaja, tako da mu je valjalo prelaziti preko njihovih golih nogu. A nijednoga bijelog boga ne bijaše ondje da ga štiti. Znao je to, ali se nije bojao.Kad se uvjerio da kapetana nema pod palubom, Jerry se spremio na opasan uspon uza strme stepenice, što bijahu gotovo ljestve, ali se sjeti spremišta. Uputi se onamo i onjuši zaspalu djevojku, koja mišljaše da će je kapetan Van Horn pojesti, uspije li da je utovi. Vrati se podno prečaga, pogleda uzgor i pričeka, u nadi da će se odande pojaviti kapetan pa ga iznijeti na palubu. Znao je da se onuda uspeo, znao iz dva razloga: to je, ponajprije, jedini put kojim je mogao proći, a drugo — njuh mu kazivaše da je tuda prošao. Prvi Jerryjevi pokušaji da se uspne po prečagama dobro pođoše. Omaknuo se tek onda kad je prevalio trećinu uspona: Arangi se zaljuljao na valovima i uspravio uz trzaj, od kojega se Jerry okliznuo i pao. Dva-tri se crnca bijahu probudila pa ga promatrahu pripra­

121

Jerry otočanin

vljajući i žvačući betelov orah s vapnom, uvijen u zelene listove.1 Još je dvaput pokušao, no uzalud, jer se okliznuo i pao. Broj je crnih promatrača porastao, jer su ih drugovi probudili; bijahu po­sjedali da uživaju u njegovoj muci. U četvrtom je pokušaju uspio prijeći polovinu prečaga prije nego što se omaknuo i nezgodno pao na bok. Crnci taj pad pozdraviše prigušenim smijehom i nekakvim gunđavim zvukom, za koji bi prije rekao da izlazi iz grla nekakvih golemih ptica. Opet se osovi, bijesno nakostriješi dlaku na leđima i čudno zalaja, pokazujući koliko prezire te niže, dvonožne stvorove što odlaze i dolaze i pokoravaju se volji velikih, bjelokožnih, dvo­nožnih bogova kao što su kapetan i gospodin Haggin.Jerry se nije zastrašio od toga teškog pada, nego je opet pokušao uspeti se s prečage. Trenutna mirna plovidba Arangija dade mu za to prilike, tako te se prednjim šapama dohvatio visokog ruba na stepeništu, kad se ponovo brod jako zaljuljao. Održa se uz krajnji napor, savivši prednje noge, pa onda uspuza do ruba i prijeđe na palubu.Na sredini palube naiđe na nekoliko momaka od posade što su čučali blizu vidnika; s njima bijaše i Lerumie.Sve ih pažljivo onjuši, ali se odmah ukoči na nogama kad je Leru­mie nešto potiho prijeteći progunđao. Na krmi, za kolom kormila, nađe crnca gdje kormilari, a kraj njega kormilara na straži. Kad ga ovaj zovnu i kad se već sagnu da ga potapše, Jerry nanjuši da je kapetan negdje u blizini. Pomirljivo i kao ispričavajući se zamahnu kusatkom i otapka prema vjetru; nađe kapetana gdje čvrsto spava izvaljen na leđima i sav umotan u gunj, tako da mu je samo glava virila.Jerry ga je ponajprije morao radosno onjušiti i veselo zamahati repom. No kapetan se nije probudio, a sitna kiša, sitna gotovo kao magla, potaknu Jerryja da se skupi i uvuče u kut između kapeta­nove glave i ramena. To ga probudi, jer je izustio »Jerry« tihim, nježnim glasom, a Jerry mu uzvrati taknuvši mu obraz svojom hla­dnom vlažnom njuškom. Kapetan opet zavesla u san, ali Jerry nije zaspao. On njuškom podiže rub kapetanova gunja pa pužući pođe

1. Riječ je o uživku što ga žvaču na Dalekom istoku, a što je poznat pod imenom betel {buyo na Filipinima). Prave ga od trpkog ploda palme Areca catechu, lišća biljke betel i malo vapna. — Prev.

122

Peto poglavlje

preko ramena, dok se sav ne uvuče. Od toga se kapetan probudi pa mu i sam, napol u snu, pomože da se smjesti.Ni tim još ne bijaše Jerry zadovoljan; sve se gnijezdio, dok se nije smjestio kapetanu između ruke i tijela; položivši glavu kapetanu na rame, duboko uzdahnu od zadovoljstva i najposlije zaspa.Kako je posada zatezala jedra u pravi položaj prema promjenljivim udarima vjetra, nastajala je buka od koje se kapetan nekoliko puta budio, a svaki bi se put, kad bi se probudio, sjetio psića pa ga nje­žno rukom k sebi stisnuo. A Jerry bi mu u snu uzvraćao vrpoljeći se i uza nj privijajući.Uza sve to što bijaše izvanredno štene, imaše i svojih ograničenja, pa nikad ne mogaše znati kako se otvrdnulog kapetana doima meki i topli dodir njegova baršunastog tijela. Kapetan se zapravo u mi­slima prenosio godine i godine unazad, u doba kad mu je u naručju spavala njegova kćerkica. Sad se kapetan tako živo toga prisjetio da se sasvim razbudio. Mnoge slike, počevši od kćerkice, gorjele mu u mozgu i srce kidale. Nijedan bijelac na Salamunskom otočju nije ni slutio što kapetan u sebi nosi kad je budan, a često i kad spava. Upravo je bježeći ispred tih slika i došao na Salamunske otoke, uzalud nastojeći da ih izbriše iz sjećanja.Ovo nježno psetance u njegovu naručju najprije u sjećanje dozva kćerkicu, a onda njezinu majku u malome njihovu stanu u Harle- mu — da, u malu stanu, doduše, ali toliko ispunjenu srećom triju bića da bijaše upravo rajski kutak.Gledao je kako poput lana svijetla kosa u djevojčice pomalo tamni i prelazi u zlatnoplavu, kakva bijaše u majke, gledao kako se produ­ljuje u uvojke i kovrčice, da se naposljetku splete u dvije debele i duge pletenice. U početku je nastojao odagnati te mnoge slike, ali je kasnije uporno i namjerno njima ispunjao svoju svijest, samo da od sebe odagna onu jednu, koje nije nikako htio vidjeti.Prisjećao se svoga posla, spominjao se kola za spašavanje i skupine radnika, kojom je upravljao; izlazio mu pred oči Clancey, njegova desna ruka — što li je od njega bilo. Sjetio se onoga dugog dana kad su ga probudili u tri izjutra da izvuče tramvajska kola što su iskočila iz tračnica i naletjela na izlog neke drogerije... Radili su cio dan uklanjajući tragove iza pet-šest sudara i vratili se u spremište istom u devet u noći, kadli ih stiže nov poziv.— Hvala Bogu! — kazao je Clancey, koji je stanovao nekoliko kuća

123

Jerty otočanin

od njega. Vidio ga je kako to govori i briše znoj s uprljana lica.— Hvala Bogu, nije ništa krupno, tek malenkost, u našem susjed­stvu, ni desetak kuća od nas. Čim to obavimo, okrenut ćemo kući, a momci iz grada nek odvezu kola u spremište. Samo ćemo malo dizalicu upotrijebiti.— A što se dogodilo? — upitat će Billy Jaffers, jedan drugi između njegovih ljudi.— Nekog su pregazili, pa ga ne mogu izvući — uzvrati onaj, kad su se već ljuljali na kolima i kretali.Ponovno je proživio sve pojedinosti one duge vožnje, ne zabora­vljajući ni zakašnjenja što su ga imali kad su morali propustiti kola s vatrogascima, koja su žurila da gase požar na drugoj strani grada; za to su vrijeme on i Clancey zadirkivali Jaffersa zbog toga što je govorio kako ima sastanak sad s ovom, sad s onom djevojkom, pa mu mora propasti, jer ga uvijek zapadne prekovremeni noćni rad. Redao se dug niz zaustavljenih tramvaja, mnoštvo svijeta, policija što zadržava gomilu, dvoja nosila što čekaju svoj teret, i mladi re­dar na obilasku, blijed i potresen, što ga dočekuje riječima: »Gro­zno! Da se čovjeku smuči! Dvije žene — ne možemo ih izvući. Pokušao sam. Sve mi se čini da je jedna još živa.«No on, snažan i srčan čovjek, navikao na takav posao, izmoren mučnim radom toga dana, a radostan na pomisao da ga čeka dragi mali stan, svega nekoliko ulica dalje, kad završi posao — kaza ve­selo i uvjerljivo da će ih začas izvući dok se sagibao i pod kola se uvlačio pužući na rukama i na koljenima.Opet je vidio sebe kako pritiskuje puce na svojoj električnoj svje­tiljci i gleda. Ponovo je vidio dvije pletenice guste zlatne kose prije nego što mu je palac kliznuo s puceta i on se našao u tami.— Je li jedna još živa? — pitao je potreseni redarstvenik. Pitanje se ponovilo dok je on smogao snage da opet pritisne puce na svjetiljci.Opet je čuo sebe kako odgovara: »Odmah ću vam reći.«Opet je vidio sebe kako gleda. A gledao je dobru minutu.— Obje su mrtve — uzvratio je mirno. — Clancey, dodaj mi dizalo broj tri, a ti se s drugim podvući pod drugi kraj kola.Ležao je na leđima i gleda ravno u jednu jedinu zvijezdu što je kroz izmaglicu nad njim nejasno treperila. Stara mu bol grlo stezala, opet je osjetio oporu suhoću u ustima i u očima. Znao je što nije

124

Peto poglavlje

nitko znao — znao je zašto se nalazi na Salamunskom otočju, za­što je kapetan na Arangiju, jahti od tikovine, zašto prevozi crnce, nosi glavu u torbi i pije više škotskog whiskeyja nego što bi ikome valjalo.Nikad poslije one noći nije nijedne žene ljubazno pogledao; među ostalim je bijelcima bio poznat kao sasvim hladan prema djeci, bilo bijeloj, bilo crnoj.Pošto je u sjećanju proživio sve one strahote, kapetan je Van Horn opet mogao naći mir i zaspati; i dok je u san tonuo, osjećao je za­dovoljstvo što mu Jerryjeva glava na ramenu počiva. U času kad je Jerry — snivajući o obali kraj Meringea, o gospodinu Hagginu, o Biddy, Terrenceu i Michaelu — tiho zacvilio, Van Horn se razbudio upravo toliko da ga privuče bliže k sebi i da ga umiri gunđajući i pri­jeteći: »Neka se samo usudi koji crnac dirnuti u ovo psetance...« Kad mu se o ponoći kormilar taknu ramena, kapetan Van Horn u času buđenja, a prije nego što se probudio, brzo i mehanički uči­ni dvoje: odmah se desnom maši samokresa o boku i promrmlja: »Neka se samo usudi koji crnac dirnuti u ovo psetance...«— Bit će da je pred nama rt Kopo — objašnjavao Borckman, kad su obojica gledala prema privjetrini, onamo gdje se naziralo uzdi­gnuto kopno. — Brod je prevalio svega deset milja, a nema nade u stalniji vjetar.— Gore se eno svašta sprema, samo ako se spusti — kaza Van Horn kad su obojica svrnuli pogled na oblake što su rastrgani plo­vili ispod nejasnih zvijezda.Tek što je kormilar donio gunj iz kajite i u nj se zamotao na palubi, s kopna zapuha jak i postojan vjetar, koji potjera Arangi preko gla­tkog površja brzinom od devet uzi ova1. Jerry je neko vrijeme po­kušao ostati na straži s kapetanom, ali se dobrzo smotao u klupko i drijemao, malo na palubi, malo na kapetanovim golim stopalima.

1. U staro su doba brzinu broda mjerili ispuštajući na konopu daščicu u more, iza krme broda. Daščica bi se postavila u okomit položaj i ostala bi na mjestu, a brod bi odmicao ispuštajući konop. Po brzini kojom je isticao konop, mjerila se brzina broda. Svakih 16 metara na konopu je bio jedan uzao. Vrijeme se mjerilo pješčanim satom; dok bi protekao sav pijesak, prošlo bi pol minute. Koliko je uzlova isteklo u pol minute, toliko je brod plovio milja na sat. — Prev.

125

Jerry otočanin

Kad ga kapetan odnese i položi na gunj, pa ga u nj zamota, Jerry odmah zaspa, ali se ubrzo probudi, izvuče iz gunja i poče tapkati za kapetanom, koji je koračao tamo-amo po palubi. Nova pouka, koju je Jerry brzo shvatio: kapetanu je želja da on ostane u gunju, sve je dakle kako valja, kapetan će sve to vrijeme šetati gore-dolje u njegovoj blizini.U četiri izjutra kormilar opet preuze dužnost na palubi.— Prešli smo trideset milja — kaza mu Van Horn. — No sad je opet varavo. Pazite na mahove vjetra pred kopnom. Bit će bolje da bacite podigače na palubu1 i da držite stražu u pripravnosti. Spavat će, naravno, ali neka spava na podigačima i zatezima.Kad se kapetan uvlačio pod biljac, probudio se Jerry: kao da je to već običaj odavno uveden, savio mu se između ruke i boka, zadri- jemao i zaspao, pošto je zadovoljno produhao i svojim hladnim jezičcem dodirnuo kapetana kad je ovaj nježno uza nj prislonio svoj obraz.Poslije pol sata, barem koliko je Jerry mogao ili nije mogao razu­mjeti, činilo se kao da je odjednom nastao smak svijeta. Probudio se kad je kapetan naglo skočio, a od toga je skoka biljac odletio na jednu, a Jerry na drugu stranu. Arangi se toliko nagnuo da se paluba pretvorila u zid, niz koji se Jerry klizao kroz tamu što huči. Svaki se konop i svaka poveznica zatezala i škripala opirući se sil­nom naletu vjetra.— Na podigače velejedra! Naprijed! — razlijegoše se glasni povici kapetanovi.Čuo je i kako glavni zateg prodorno škripa prolazeći kroz koloture, kad je Van Horn, koji je u tami nametao brkove sošnjaka2, naglo

1. Po stalnom i jednoličnom vjetru, podigači, kojima se jedra dižu i spuštaju, vise smotani na kljunama (kukama) oko jarbola. Kad je vjetar nestalan, podigači se bace na palubu tako smotani da se jedro svaki čas može što brže spustiti. — Prev.

2. Sošno jedro visi na drvenom kosom križu, sošnjaku. Sošnjak drže sa strane dva konopa, koji se zovu brkovi. Popuštanjem ili privlačenjem brka u privjetrini jedro se postavlja u najpovoljniji položaj, a zatim se brk nametne (veže) s nekoliko vojeva na kljunu ili na klin. — Prev.

126

Peto poglavlje

popustio zateg s jednim jedinim vojem na kljuni, pa ga propuštao kroz dlanove što su ga pekli1.Dok mu je sve to, zajedno s ostalom bukom, drekom posade i Borckmanovim povicima, udaralo u bubnjiće, Jerry je svejednako klizio niza strmu palubu svoga novog, nesigurnog svijeta. No nije udario o ogradu, na kojoj bi zacijelo ugruhao svoja nježna rebra. Pad mu je ublažila oceanska voda, koja je kroz ogradu prodrla na palubu mlakim valovima što svjetlucahu u tami. Kad je zaplivao, zapleo se u mnoštvo konopa što se olabavljeli povijahu palubom. Plivao je, ne da spasi svoj život, ne u strahu od smrti. Jedna mu je jedina misao bila u pameti: gdje li je kapetan? I ne stoga što bi možda mislio da će spasiti kapetana, niti da bi mu mogao biti na pomoći -— ne; bješe to samo ljubav što srce uvijek goni voljenom biću. Kao što mati u katastrofi gleda da se nađe pokraj čeda, kao što se Helen na umoru spominjao svoga dragog Argosa, kao što ratnici na bojnom polju umiru s imenima svojih žena na usnama, tako je i Jerry, u ovoj propasti svijeta, čeznuo za kapetanom.Mah vjetra iznenada se stišao, kao što je iznenada i udario. Arangi se uz trzaj uspravio, a Jerry se našao u kanalu na desnom boku broda. Izvuče se i preko ravne palube otapka do kapetana. Ovaj je raskoračen stajao, sveudilj držeći u ruci glavni zateg, i vikao:— Dobijesal Vjetra nesta, a kiši ni traga!Osjeti Jerryjevu hladnu njušku na golom listu, ču mu radosno produhavanje, pa se sagnu da ga pomiluje. U tami ga ne mogaše vidjeti, no srce mu se prože toplinom na pomisao da Jerry sigurno maše repom.Mnogo je uplašenih crnaca povratnika izišlo na palubu; među so­bom se jadahu, a tužni im se glasovi čuli kao da sneno žagori jato ptica što se sprema na počinak. Dođe Borckman i stade uz kape­tana, te obojica, do krajnosti uzbuđeni i puni strepnje, nastojahu očima prodrijeti kroz gustu tamu što ih okruživaše, dok im uši

1. Kad brod jedri, napuhnuto jedro drži zateg, to jest konop kojim je jedro zategnuto prema krmi. Ako iznenada udari snažan mah vjetra, treba zateg brzo popustiti, da se jedro rastereti. Na velikim brodovima, gdje je sila jedra golema, zateg se popušta tako da se skinu svi vojevi s kljune gdje je zateg vezan, i ostavi samo jedan ili dva, pa tako popuštajući s jednim vojem (što prije, da se brod ne prevrne) omlohavi jedro. — Prev.

127

Jerty otočanin

napregnuto osluškivahu, kako im ni u vodi ni u zraku ne bi umakao šum kojim se javljaju prirodne sile.— Sto je s kišom? — pitaše Borckman, zlovoljan. — Uvijek dođe najprije vjetar, a onda kiša od koje stane. A kiše nema!Van Horn je i dalje gledao u tamu i osluškivao, te nije uzvraćao. Strepnju dvojice ljudi osjeti i Jerry, koji se i sam upeo na svojim ša­pama. On prisloni svoju hladnu njušku na kapetanovu nogu, a kad ju je dodirnuo svojim ružičastim jezikom, osjeti slani okus morske vode.Kapetan se naglo saže, brzo i grubo umota Jerryja u gunj i smjesti ga u udubinu između dviju vreća s jamovim1 gomoljima, što bijahu privezane na palubi iza krmenog jarbola. Potom se prisjeti, pa za­veza gunj ureznikom od konopa, tako da je Jerry bio kao u kakvoj vreći.Tek što je kapetan s time bio gotov, kadli zalepeta šturnjača te mu preletje iznad glave, prednje se jedrilje uz trijesak nadulo od izne­nadnog zapuha vjetra, a velejedro, kojemu je Van Horn popustio zatege, te se moglo kretati, preletje na drugu stranu, zaustavi se i nape uz prasak, da se sav brod potresao i naglo nagnuo na lijevi bok. Taj je drugi nalet vjetra došao s protivne strane, a bio je žešći od prvoga.Jerry je čuo kako se kapetanov glas razliježe palubom i kako naj­prije dovikuje kormilaru:— Na velepodigače! Odriješi! Ja sam na koloturniku! A onda po­vika momcima od posade:— Batto, odriješi teklac šturnjače, brzo! Ranga, pusti zateg štur- njače!U taj čas Van Horna ponese usov crnaca povratnika što se bijahu zgrnuli na palubi još za prve oluje. Sva ta gomila što kamti, a u ko­joj se i on našao, kliznu niz nagnutu palubu prema bodljikavoj žici na obodnici lijevoga brodskog boka što bijaše pod vodom.Jerry bijaše siguran u onome svom kutu, pa se nije otkotrljao. No kad je čuo da su prestale kapetanove zapovijedi, te kad je poslije nekoliko časaka čuo kako kapetan kune u bodljikavoj žici, Jerry prodorno zaštekta i bijesno zagreba po gunju eda bi se izvukao.

1. Jam, velik jestivi gomolj, nalik na krumpir; raste u tropskim krajevima. — Prev.

128

Peto poglavlje

Nešto se dogodilo kapetanu. Bješe to sve što je znao, i samo mu to bijaše u glavi, jer nije na sebe mislio u tome metežu svijeta što u propast srlja.Prestade sa štektanjem, da bi osluhnuo glasove — gromovit lepet debelog platna, praćen povicima i dernjavom. Jerry pomisli da se kakvo zlo zbiva; no krivo je pomislio, jer nije znao da se to naglo spuštalo glavno jedro, pošto je kapetan nožem prerezao podigač. Kako je paklena buka bivala sve jača, i Jerry se umiješa sa svojim štektanjem, dok ne osjeti kako neka ruka pipa po gunju. On se primiri i onjuši. Ne, nije to kapetan. Ponovo onjuši i raspoznade: bješe to Lerumie, crnac koga je jučer izjutra Biddy preturila na obali, onaj isti koji ga je jučer udario po kusastom repu i koji je prije tjedan dana kamenom gađao Terrencea.Konop bijaše pretrgnut, a crnčevi se prsti uvukoše za njim u gunj. Jerry zareža što god je bjesnije mogao. Takvo što bijaše svetogrđe, jer on, kao pas bijelog čovjeka, bijaše tabu za sve crnce. Zarana je spoznao zakon da nijedan crnac ne smije nikad dirnuti psa bijelog boga. Usprkos tome, ovaj crnac, Lerumie, u kojem se sleglo sve zlo, usuđuje ga se dirati u času kad se oko njih lomi sav svijet.Kad ga prsti dodirnuše, njegovi ih zubi odmah zahvatiše. Nato ga crnčeva slobodna ruka tako udari da su mu stisnuti zubi, što su zadirali kožu i meso, polako klizili dok prsti ne bijahu slobodni. Jerry je bjesnio kao sam đavo, no u drugom trenu već osjeti kako ga je crnac uhvatio za šiju i kako ga napol zadavljena baca kroz zrak. I još onako, leteći u zraku, Jerry ne prestajaše u svom bijesu. Pade u more i potonu, ali izroni progutavši puna usta slane vode što mu se u pluća zali; izronio je daveći se, ali i plivajući. Plivanje bijaše jedna od onih radnji o kojima mu nije trebalo misliti. Nikad mu nije trebalo da uči plivati, baš kao što mu ne bijaše potrebno da uči disati. Valjalo mu, doduše, da uči hodati, no plivanje mu je išlo kao nešto što se samo po sebi razumije.Oko njega vjetar hujao. Pjena, što je prskala udarana vjetrom, pu­nila mu usta i nosnice, udarala mu u oči, pekla ga i zasljepljivala. Boreći se da dođe do daha, nemajući nikakva iskustva s morem, podigao je njušku visoko u zrak, da bi se uklonio zapljuskivanju što ga guši. Kako je u tom upinjanju izišao iz vodoravnog položaja, te se samim udaranjem nogama nije mogao održati na površini, oko­mito je utonuo. Ponovo iziđe na površinu gušeći se, jer mu se još

129

Jerry otočanin

više slane vode zalilo u dušnik. I sada, bez ikakva razmišljanja, dr­žeći se linije najmanjeg otpora, koja mu ujedno bijaše linija najveće udobnosti, ispružio se u vodi, i u tom je položaju dalje plivao.Kad je vihor jenjao, kroz tamu se začu udaranje napol spuštenoga glavnog jedra, prodorni glasovi brodske posade, Borckmanova kle­tva, a nad svime se razliježe kapetanov glas što viče:— Dohvatite vanjski porubnik, momci1. Objesite se na nj! Vucite, snažno! Privucite obje koloture velezatega! Skočite, dobijesa, sko­čite!1

1. Pri spuštanju jedro omiohavi, leprša i strahovito praska. Treba stoga hitro dohvatiti vanjski porubnik jedra, jer vanjski rub jedra najviše lupa. Treba skakati uvis, hvatati rukama porubnik, vješati se na nj i vući na palubu, da se jedro što brže spusti. Zatezi i njegovi kuloturnici udaraju desno-lijevo; uz opasnost života treba ih uhvatiti i privući, ukrotiti. — Prev.

130

Šesto poglavlje

Šesto poglavljeJerry se koprcao u valovima uzburkanog mora što se dizahu čim bi vjetar jenjao, pa kad prepozna kapetanov glas, živo i čežnjivo za- štekta, iskazujući u svom glasu svoju ljubav prema tom čovjeku što ga je opet našao. No ubrzo zamriješe svi glasovi, jer je brod odmi­cao. A on, ostavši sam, u tami, na uzbibanom površju morskom, u kojem otkri još jednoga vječitog neprijatelja, poče tužno skvičati i cviljeti poput izgubljenog djeteta.Nejasnim, neodređenim putovima neposrednog poimanja spoznade svu svoju nemoć, vidje kako je bespomoćan na toj pučini, koja nema smilovanja, nego mu prijeti nečim nepoznatim, nečim čega on nije znao, ali je to s užasom slutio — prijeti mu smrću. Sto se njega samog tiče, on nije smrt poimao. Ništa nije znao o vremenu kad ga nije bilo u životu, pa nije mogao zamisliti ni vrijeme u koje ga više neće biti. A ipak je ona tu, šalje mu svoje opomene kroza svaku stanicu nje­gova tkiva, kroza svaki drhtaj živaca i svaki osjet mozga, u mnoštvu osjećaja i dojmova što su se u jedno skupili te najavljuju konačnu propast života, o kojoj nije ništa znao, no koju je, uza sve to, osje­ćao kao konačnu najveću propast. Premda je nije poimao, on ju je osjećao, i to ne manje negoli ljudi, koji znaju i zaključuju mnogo dublje i obuhvatnije negoli obični četveronožni psi.Kao što se bori čovjek kad ga mora pritisne, tako se i Jerry borio na uzburkanome moru što ga davi slanom vodom. Cviljelo je i je­calo to izgubljeno dijete, to izgubljeno psetance, koje je svega pol godine na tome lijepom svijetu što je pun radosti i bola. Njemu je trebao kapetan. Kapetan bijaše bog.Za tog je zbivanja, pošto su spustili veliko jedro, Arangi opet lijepo plovio; vjetar se stišao, a tropska kiša pljuskom udarila. U tami se sudariše Van Horn i Borckman.

131

Jerry otočanin

— Dvostruki udar vjetra! — kaza Van Horn. — Zahvatio nas s oba boka!— Zacijelo se razdvojio prije nego što nas je zahvatio — pritvrdi kormilar.— I svu kišu zadržao u drugoj polovini... Kapetan ne doreče, već promrsi kletvu.-Hej, što radiš, momče! — povika čovjeku koji bijaše za kolom kormila.Ketch1 je naime, jedreći sa šturnjačom, koju su upravo zategli u sredinu, okrenuo u vjetar, krmeno je jedro omlohavilo, a prednje se jedrilje nadulo s protivne strane, na druge oglave.2 Arangi se po­čeo vraćati otprilike istim putem što ga je preplovio. To je značilo da je išao nazad prema Jerryju, koji se koprcao u moru. Tako je tezulja, na kojoj se kolebao njegov život, greškom crnog kormilara pretegnula u njegovu korist.Držeći Arangi pod tim novim oglavima, Van Horn ostavi Borc- kmanu da sredi konope što su u neredu ležali na palubi, a sam se, čučeći na kiši, prihvati posla oko zatega i podigača: valjalo mu izraditi dugu upletku na konopu što ga bijaše presjekao.Kad je kiša sasvim usitnila, tako da više nije štropotala po trenica- ma na palubi, kapetanovu pozornost privuče zvuk što se čuo preko vode. Prekide rad svojih ruku, da bi osluhnuo, pa kad razabra da to Jerry skviči, skoči na noge, kao da su ga šilom podboli, da se odmah lati posla.— Pas je u vodi! — doviknu Borckmanu. — Zategni priječnjaču protiv vjetra!Sam pojuri na krmu razdvajajući gomilu crnaca nalijevo i nade­sno.— Hej momci! — viknu posadi. — Pritegnite zateg šturnjače! Pri- tegnite je sasvim!Baci pogled u kućicu s kompasom i brzo ustanovi smjer odakle dopiru Jerryjevi glasovi.

1. Ketch (keč), čvrst jedrenjak sa dva jarbola. Na prednjem je jarbolu veliko jedro, a na krmenom manje (šturo jedro). — Prev.2. Jedro je na prednjem donjem roglju vezano uz jarbol oglavom. Kad vjetar puše s desne strane, onda su oglavi desno, a zatezi lijevo: kaže se da brod jedri s desnim oglavima. Kad vjetar puše s lijeve strane, brod jedri s lijevim oglavima. — Prev.

132

Šesto poglavlje

— Otpadaj sasvim!1 — zapovjedi crnom kormilaru, a onda sam stade uz kolo kormila i poče ga okretati, a neprestano naglas pona­vljaše: »Istok-sjeveroistok, za četvrt zrake na istok; istok-sjeveroi- stok, za četvrt zrake2 na istok«.Opet se vrati kompasu i zagleda, ali je uzalud osluškivao da čuje još koji Jerryjev cvil, eda bi ispravio smjer što ga je na brzu mku odredio. No on nije dugo čekao. Unatoč tome što je svojim manevrom zadušio jedra, znao je da će vjetar i struja brzo odmaknuti Arangi od mjesta gdje je štene plivalo. Stoga doviknu Borckmanu da dođe na krmu i da privuče čamac, a sam požuri po svoju električnu svjetiljku i mali kompas. Arangi bijaše tako malen ketch da je svoj jedini čamac morao za sobom tegliti na dugom udvojku3 konopa; kad ga je kormilar pri­vukao pod krmu, već se i Van Horn vratio.Nije se zastrašio pred bodljikavom žicom, nego je momke brodske posade jednog za drugim dizao preko prepreke i u čamac spuštao, a najposlije i sam siđe; prebaci se preko žice s pomoću deblenjaka šturnjače4 i doviknu posljednje upute; odriješiše konop, i čamac se otisnu.— Postavite svjetlo na palubu, Borckmane! Okrenite brodi Ne dižite velejedrol Raščistite palube i vežite kolabricu5 na kraj de­blenjaka.Zatim prihvati za rudo kormila na čamcu i poče poticati veslače vičući im: »Washee-washee, momci, washee-washee!«Dok je upravljao kormilom, kapetan je osvjetljivao kompas, da bi mogao držati smjer istok-sjeveroistok, za četvrt zrake na istok. Pri­sjeti se kako mali kompas, u takvu smjeru, odstupa za dvije pune zrake od brodskoga na Arangiju, i prema tome popravi svoj kurs.6

1. Na jedrenjaku ne zapovijeda se kormilaru »desno« ili »lijevo« kao na parobrodu, već »prihvaćaj«, što znači »okreći uvjetar« ili »otpadaj«, »nizvjetar«. — Prev.2. Zraka je trideset drugi dio kruga na vjetrulji kompasa. — Prev.3. Udvojak je presavijen konop, tako da tegli s oba kraja, dvostruko. — Prev.4. Deblenjak je vodoravno deblo na donjem poniku jedra, kad se iskrene prema boku, strši preko brodske ograde pa se s njega može lako spustiti u čamac. — Prev.5. Ako se na kraj deblenjaka veže kolabrica, lagani koloturnik, njime se može lako dizati teret iz čamca. — Prev.6. Kurs je smjer kojim brod plovi. — Prev.

133

Jerry otočanin

Kadikad bi veslačima naredio da stanu, kako bi mogao osluškivati i zvati Jerryja. Naređivao je da veslaju u krugovima, naprijed i na­zad, u privjetrinu i opet u zavjetrinu, onim dijelom tamne morske površine u kojem mišljaše da se nalazi Jerry.— Čuj me, momče! — kaza prvome do sebe. — Koji od vas čuje da se štene glasi, dobit će od mene pet aršina katuna i dvadeset paketića duhana.Poslije pol sata povisio je predviđenu nagradu i obećavao dvadeset aršina katuna i sto paketića duhana onome koji prvi čuje da se štene glasi.Jerry bijaše u mučnu položaju: nije navikao na plivanje, a slana ga voda guši, svaki mu čas zapljuskuje u otvorena usta; snaga ga već izdavala kad je prvi put opazio svjetlost kapetanove svjetiljke. No nije to doveo u vezu s kapetanom niti se na svjetlost obazirao više negoli na prve zvijezde što su se na nebu pokazale.Nije mu padalo na um da bi to mogla biti zvijezda, niti pak pro­tivno — da ne bi mogla biti. I dalje je cvilio i gušio se od slane vode. Kad je naposljetku čuo kapetanov glas, kao da je onog časa pomahnitao. Pokušao se uspraviti i položiti prednje šape na ka­petanov glas što dopiraše iz tame, upravo kao što bi ih položio na kapetanovu nogu da je bio u blizini. No taj se pokušaj uspravljanja pogubno završi: izišavši iz vodoravnog položaja potonu okomice, a kad je opet izbio vodi na površje, sav se gušio i grcao.Tako potraja koji časak; za to vrijeme, dok se gušio i grcao, ne mogaše uzvratiti na kapetanovo dozivanje što je sveudilj do njega stizalo. Kad je uzmogao odgovoriti, poče radosno kevtati. Kapetan mu eto ide u pomoć, da ga spasi iz mora što ga bode i grize, oči mu zasljepljuje, disati mu ne da. Da, kapetan mu bijaše pravi bog, njegov bog, s božanskom moći da spašava.Doskora začu kako jednolično udaraju vesla o palce na boku čam­ca, a njegovu se radosnom kevtanju pridruži i radosni glas kapeta­nov što ga je neprestano sokolio, a samo se kadikad prekidao da prekori veslače:— Dobro, Jerry, dobro,, sokole! ... Washee-washee, momci... Evo me, Jerry, evo. Ne daj se, sokole, drži se! ... Zaveslajte paklenski! Evo nas, Jerry, drži se! Ne daj se, sokole, evo nas ... Lagano sad, lagano ... Stoj!A tada Jerry ugleda čamac za lov na kitove, ugleda ga kako se izne­

134

Šesto poglavlje

nada pojavio iz tame, sasvim blizu njega, a mlaz svjetlosti pade ra­vno na nj i zaslijepi mu oči... Kad je zalajao od puste radosti, osjeti kako ga dohvaća kapetanova ruka, prepozna ruku što ga hvata za nabor na šiji i u zrak ga diže.Sav mokar našao se na kapetanovim grudima što bijahu mokre od kiše; mahnito je udarao repom po kapetanovoj ruci koja ga držaše u naručju, tijelo mu se uvijalo, a jezik mu se pomamno doticao ka­petanove brade i usta, obraza i nosa. Kapetan nije ni opažao da je i sam mokar i da ga zalijeva prvi val povratne malarije, uzrokovan vlagom i uzbuđenjem. Znao je samo to da je štene što ga je tek jučer izjutra dobio, sad opet u njegovim rukama, spašeno.Dok su veslači opet zamahivali prionuvši uz vesla, kapetan je upra­vljao kormilom držeći rudo između mišice i kuka, da bi drugom rukom mogao držati Jerryja.— Ti mali zloćo — sveudilj mu nježno govoraše kapetan; — ti mali zloćo.A Jerry uzvraćaše cjelivajući ga jezikom, cvileći i vičući, kao što cvile i viču djeca što su se izgubila pa ih opet našli. Uz to veoma podrhtavaše, ali ne od hladnoće, nego zato što mu živci bijahu osjetljivi i prenapeti.Kad opet bijahu na brodu, Van Horn poče kormilaru izlagati svoje mišljenje:— Psić se nije samo tako, iz čista mira, u more odšetao. A nisu ga ni valovi otplavili s palube. Čvrsto sam ga umotao i u gunj vezao strukom od konopa.Prođe palubom i stade među brodsku posadu i među ono šezdeset crnaca povratnika, koji bijahu svi na palubi, te svjetlo svoje svjetiljke upravi na gunj što još uvijek bijaše između vreća jamova gomolja.— Očit dokazi Konop prerezan, a uzao još na njemu. Ma koji li je to crnac učinio?Pogleda naokolo na krug tamnih lica što ih osvjetljivaše svjetilj­kom, a takva mu optužba i srdžba iz očiju izbijala da svi ponikoše pred njegovim pogledom ili pak ustranu očima smjeriše.— Kad bi samo štene moglo govoriti — uzdisao kapetan. — Kazalo bi ono tko to bijaše.Odjednom se sagnu Jerryju, koji mu bijaše do nogu što je mogao bliže, tako blizu da mu mokre prednje šape počivahu na kapetano­vim bosim stopalima.

135

Jeriy otočanin

— Znaš ga ti, Jerry, zar ne? Vidio si ti toga crnca — govoraše kape­tan, dok rukom kao pitajući pokazivaše prema crncima. Riječi mu bijahu nagle i odavahu uzbuđenje.Jerry je učas oživio te počeo naokolo poskakivati i glasiti se žesto­kim, kratkim štektanjem.— Tvrdo sam uvjeren da me pas može do pravoga dovesti — po­vjeravao se Van Horn kormilaru. — Hajde, Jerry, nađi ga i pograbi. Gdje je on, Jerry? Nađi ga, nađi!Jerry je u svemu tome razabrao da kapetan od njega nešto hoće. Valja mu naći nešto što kapetan želi — i on je izgarao od nestr­pljenja da ga posluša i da mu koristi. Tako je neko vrijeme bescilj­no naokolo poskakivao, pun neke volje, a kapetanovi mu povici i sokolenje samo povećavahu uzbuđenost. Pade mu na um nova misao, a ta bijaše sasvim određena. Krug se momaka rastvori da ga propusti kad je pojurio naprijed, desnom stranom broda, prema čvrsto povezanoj gomili drvenih crnačkih sanduka. Kad stiže ona­mo, zabode njušku u otvor gdje bijaše log divljem psu, te onjuši. Jest, divlje pseto bijaše ondje. Nije ga osjetio samo njuhom nego mu čuo i rezanje štono prijeti.Podiže pogled prema kapetanu, kao da pita. Želi li možda kapetan da on, Jerry, jurne unutra i da pograbi divljeg psa? A kapetan se nasmija i odmahnu rukom da mu pokaže kako od njega želi da potraži nešto drugo, na drugome mjestu.Odskoči odande i poče njuškati onuda gdje mu iskustvo kazivaše da ima žohara i štakora. No ubrzo mu se objasni da ni to nije što kapetan želi. Svega ga prožela silna želja da služi, pa je tako, bez određene namjere, počeo crncima njuškati noge.Nato ga kapetan stade još življe poticati, pa Jerry gotovo pomahni- ta. To je dakle. Treba da onjuši i raspozna posadu i crnce povratni­ke po njihovim nogama. Žurno se dade na posao, pa uze prolaziti od jednoga do drugog dok se ne namjeri na Lerumieja .Kad do njega dođe, sasvim zaboravi da kapetan od njega nešto traži; znao je samo to da je Lerumie dirnuo u tabu njegove posve­ćene osobe stavivši na nj svoje ruke i da ga je Lerumie bacio preko ograde.Jerry zalaja od bijesa i iskesi bijele zube; nakostriješi mu se dlaka na šiji, i on jurnu na crnca. Lerumie poteče niz palubu, a Jerry za njim. Crnci se odreda smijahu.

136

Šesto poglavlje

Nekoliko je puta uspio, jureći tako naokolo po palubi, da zubi­ma zadere u listove na crnčevim nogama što pred njim bježahu. Najposlije se Lerumie uspe u snast1 glavnog jarbola i tako ostavi Jerryja da nemoćno bjesni dolje na palubi.Sad se ondje, pokraj Jerryja, skupiše crnci u polukrug, ali u valja­noj udaljenosti s Van Hornom na čelu. Van Horn upravi svjetlo svoje svjetiljke na crnca u snasti; vidje mu na prstima uporedne ogrebotine, na ruci koja bijaše provalila u Jerryjev gunj. Značajno na njih upozori Borckmana, koji stajaše izvan kruga, tako da mu nijedan crnac ne mogaše doći iza leđa.Kapetan podiže Jerryja pa ga poče miriti riječima:— Valjan si ti, Jerry. Pokazao si ga i dobro obilježio. Valjano si ti štene, čitav pas, pas i pol.A onda se okrenu crncu te ga i opet osvijetli onakva u snasti; obrati mu se oštrim i hladnim glasom:— Kako se zoveš, momče?— Ja se zvati Lerumie — uzvrati crnac piskutljivim i drhtavim glasom.— Dolaziš iz Pennduffryna?— Ja dolaziti s Meringea.Kapetan se časak zamisli, a pri tom milovaše psa u naručju. »Ko­načno, to je povratnik. I onako ću ga se riješiti kad ga iskrcam, a to je za dan, najviše dva.«— Svega mi — opet će mu kapetan — rasrdio si me. Ljutim se na te, veoma se ljutim. Neizmjerno se srdim. Odakle ti drskost da moga psa baciš u vodu?Lerumie nije smogao odgovora. Nemoćno je prevrtao očima i po­mirio se sa sudbinom da bude išiban, kako već bijeli gospodari— znao je to iz svoga gorkog iskustva — umiju išibati.Kapetan Van Horn ponovi pitanje, a crnac ne uzmože drugo doli da nemoćno prevrće očima.— Za dva svitka duhana mogao bih te izbiti da bi rikao kao vol. No slušaj što ću ti reći: samo li još jednom pogledaš moga psa, ubit ću i dušu u tebi, a cijela će paluba gledati. Jesi li razumio?— Jesam — plačljivo uzvrati Lerumie.

1. Snast — svi konopi, oputa i vrv jarbola. — Prev.

137

Jerry otočanin

I tako prizor bi završen.Crnci povratnici siđoše pod palubu, da spavaju. Borckman s po­sadom razvi velejedro i okrenu brod u određeni kurs. A kapetan, pod suhim gunjem donesenim ozdo, leže pokraj Jerryja, koji mu glavu položi na rame, smjestivši mu se između ruke i tijela.

138

Sedmo poglavlje

Sedmo poglavljeU sedam izjutra, kad ga je kapetan otkrio ustavši, Jerry pozdravi novi dan tjerajući divljeg psa nazad u njegov log i izazivajući smijeh u crnaca na palubi time što je režanjem i kešenjem zuba natjerao Leru- mieja da odskoči ustranu za korak-dva i da mu prepusti palubu. Doručkovao je s kapetanom, koji nije ni jeo, nego je zdjelicom kave zalio tri-četiri grama kinina što ga je uzeo iz cigaretnog papira i progutao. Jadao se kormilaru kako mu se valja zaviti u pokrivače te iznojiti ognjicu što ga je spopala. Kapetan se tresao od groznice i već počeo cvokotati zubima, dok je vruće sunce iz trenica na palubi izvlačilo vlagu što se dizala i pušila u obliku magle; ipak je, iako se tresao, uzeo Jerryja u naručje i tetošio ga nazivajući ga kne­ževićem i kraljevićem, kraljem i kraljevskim sinom.Van Horn je često slušao kako Tom Haggin, pijući whisky sa so­dom kad se od puste sparine nije moglo u postelju — slušao ga kako raspreda o Jerryjevoj lozi, a ta bijaše toliko kraljevska koliko je uopće može imati jedan irski terijer: lozu mu, kojoj rodoslovlje počinje s drevnim irskim vučjakom, stvarahu i dotjerivahu ljudi čitava dva ljudska pokoljenja —jedva nešto manje.Tu je, prije svega, Terrence Veličanstveni, potomak — kako se Van Horn sjećao — Miltona Droleena, odgojenog u Americi, a taj je opet potjecao od Brede Muddler, kraljice grofovije Antrin; ta kne- ginja psećeg roda — kao što je znano svakome tko je upoznat s knji­gom o porijeklu pasa — vuče lozu čak tamo od gotovo legendarnog Spudsa, bez ikakve primjese od tamnosmeđih killeneya i vališke, još i neopisane pasmine. A ne proteže li Biddy lozu sve do Erine, majke i zvijezde svoga roda, preko mnogih potomaka Brede Mixer, koja bijaše jedan od predaka Brede Muddler? A ne može se iz toga kra­ljevskog rodoslovlja ispustiti ni kasnija praroditeljka Moya Doolen.

139

Jerry otočanin

Tako je Jerry upoznao sreću i zanos što voli i što je voljen, u naru­čju svoga boga ljubavi, premda je malo šta znao o pojmovima kao što su »kraljević« ili »kraljevski sin»; znao je tek toliko da ti nazivi pokazuju ljubav prema njemu, baš kao što Lerumiejev piskavi glo- mot nosi u sebi mržnju. Jednu je stvar znao Jerry — i ne znajući da je zna — naime, da je u ovo nekoliko sati što je zajedno s kapeta­nom, ovoga zavolio više nego što je volio Derbyja i Boba, koji, izu­zevši gospodina Haggina, bijahu jedini drugi bijeli bogovi što ih je znao. On ne bijaše toga svjestan — naprosto je volio, jednostavno činio kako mu srce kazuje, srce ili glava, ili pak koji drugi organski ili anatomski dio njegov što stvara tajanstvenu, ugodnu i nazasitnu glad, zvanu »ljubav«.Kapetan se zaputi u kajitu. Pođe dolje i ne obzirući se na Jerryja, koji mu je tiho za petama tapkao dok ne stigoše do stepenica. Kapetan se nije obzirao na Jerryja, jer ga je napala groznica što mu je tresla mesom i kosti mu ledila; činilo mu se da mu glava strahovito otiče, a pred zamagljenim mu se pogledom sav svijet postakljivao; korak mu bijaše nesiguran, teturao je poput pijana čovjeka ili poput kakva starca. I Jerry je osjetio da s kapetanom nešto nije kako valja.U kapetanu se borilo bunilo, u kojem je buncao, i svijest, za koje je šutio; pošao je dolje, u nakani da se zavuče pod pokrivače, i silazio niza stepenice što bijahu nalik na ljestve, a Jerry je čežnjivo čekao i svladavao se, u nadi da će kapetan, kad siđe, podići ruke i skinuti ga sebi. No kapetanu bijaše i odveć zlo a da bi se sjetio da Jerry postoji. Teturao je držeći široko raskriljene ruke, da ne padne, i prelazio pod potpalubnog prostora, idući prema svojoj postelji u maloj kabini.Jerry zaista bijaše kraljevskoga roda: želio se oglasiti kako bi za­molio kapetana da ga dohvati i uzme sa sobom, no nije toga činio; svladavao se i ne znajući zašto, osim ako nije nejasno osjećao da mora prema kapetanu imati obzira, kao što ga valja imati prema bogu, te da sada nije vrijeme da mu se nameće. Srce mu se kidalo od čežnje, ali nije ni glasa pustio, već je i dalje samo čeznuo na rubu brodskih stepenica osluškujući slabi odjek kapetanovih koraka.No i strpljivost kraljeva i njihovih potomaka ima kraja, pa i Jerry htjede prekinuti šutnju, pošto prođe četvrt sata. Otkako je kape­tan sišao, očito u velikoj nevolji, za Jerryja kao da je sunce zašlo.

140

Sedmo poglavlje

Mogao je natjeravati divljega psa, no ništa ga nije onamo privlačilo. I Lerumie prođe, a on ga i ne pogleda, premda je znao da ga može otjerati s palube. Bezbrojni su mirisi s kopna dopirali u njegove osjetljive nosnice, ali on nije ništa hajao. Čak ni velejedro što se nad njim nadimalo i lepetalo dok je Arangi plovio u tišini, nije moglo privući njegova podsmješljiva pogleda.Kad je već osjetio neodoljivu potrebu da iznenada sjedne, da podi­gne njušku uvis pa da glasom izrazi bol što mu srce kida — upravo mu tada nešto na um pade. Ne bi se moglo objasniti kako mu je ta misao na um pala, baš kao što čovjek ne može objasniti zašto danas za ručkom odabire grašak, a odbacuje grah, dok je jučer odabirao grah, a odbijao grašak. Isto se tako ne može objasniti zašto neki su­dac, sudeći kakva zločinca na osam godina tamnice umjesto na pet ili na devet godina, jer mu je i taj broj na um dolazio — ne može se objasniti zašto se baš odlučio za osam kao pravednu zasluženu ka­znu. Kad eto ni ljudi, koji su gotovo napol bogovi, ne mogu doseći tajne u nastanku misli ni razloga izboru što se u njihovoj svijesti pojavljuju kao misli, ne može se onda ni od običnog psa očekivati da zna uzrok mislima što ga nagone na određeno djelovanje s odre­đenom svrhom.Tako bijaše i s Jerryjem. Upravo kad je trebalo da počne zavijati, osjeti kako je u samome središtu njegova brzog mišljenja i rasuđi­vanja nastala sasvim druga misao, nametnula se u svoj svojoj silini. Pođe za tom mišlju, pokori joj se, kao što se lutka pokorava nitima što je vuku, pa odmah otapka niz palubu, u potrazi za kormila­rom.Imao je Borckmana za nešto moliti. I Borckman je dvonožni bijeli bog, može ga lako snijeti niza strme ljestve, koje za njega, Jerryja, bez tuđe pomoći, bijahu tabu — nešto čega se ne smije taknuti, jer bi takav prekršaj donio propast. No Borckman je u svome srcu imao malo ljubavi, malo razumijevanja. Uz to se nalazio u poslu. Valjalo mu upravljati plovidbom Arangija, valjalo mu nadzirati ne­prestano udešavanje jedara prema vjetru, izdavati zapovijedi cr­nom kormilaru, nadzirati brodsku posadu, koja je prala palubu i svjetlala mjedenu opremu; uza sve te poslove on je još i potezao iz boce whiskyja što ju je ukrao kapetanu, a sakrio u udubini izme­đu dviju vreća jama što bijahu privezane na palubi iza krmenog jarbola.

141

Jerry otočanin

Borckman je pošao da potegne novi gutljaj, pošto je crncu za ko­lom kormila promuklim glasom zaprijetio da će vidjeti sve zvijezde bude li i dalje loše kormilario — pošao je po gutljaj, kad se Jerry pojavi pred njim i zakrči mu put ka željenom cilju. No nije mu stao na put da onako kao što bi se, na priliku, ispriječio Lerumieju: ne bijaše iskešenih zuba ni nakostriješene dlake. Naprotiv, Jerry se pretvorio u samu pomirljivost i molbu: blagost bila u njegovoj molbi, sav se mekoćom prožeo taj stvor štono je lišen dara govora, no ipak se jasno izražava mašući repom, uvijajući bokove, polažući uške unatrag i upravljajući pogled svojih očiju što malne govore svakome ljudskom biću koje osjeća i razumije.No Borckman je pred sobom vidio samo dio životinjskog svijeta, četveronožno stvorenje, koje on u svojoj bahatosti i surovosti dr- žaše surovijim od sebe. Čitava lijepa slika nježnoga mladog psa što gori željom da nešto povjeri, što se sav pretvorio u blagu molbu — sva ta lijepa slika bijaše zastrta Borckmanovu oku. On je vidio samo četveronožnu životinju koju valja odgurnuti ustranu, da bi on mogao produžiti svoje božansko dvonožno kroćenje put boce što bješe kadra mozak mu trovati i sanje mu dočaravati da je knez, a ne jadni sebar, da je gospodar tvari, a ne njezin rob.I Jerryja odgurnu ustranu surovo i boso stopalo, surovo i bezosje­ćajno u svome udarcu, kao što je ravnodušan morski val kad udara o neosjetljivu stijenu što iz mora strši. Jerry se napol opruži po klizavoj palubi, opet se osovi na noge i osta miran gledajući u toga bijelog boga što tako viteški s njime postupa. Ta niskost i neprave­dnost ne izazva u Jerryja režanj a što prijeti odmazdom, kakvo bi izazvala kad bi takvo što učinio Lerumie ili ma koji drugi crnac. U njegovu mozgu ne bijaše ni pomisli da uzvrati milo za drago. Ne bješe ono Lerumie, već viši bog, dvonožac, bijelac, kakav je kape­tan, gospodin Haggin i ostala dvojica viših bogova što ih poznavaše. Samo ga je zaboljela ta uvreda, kao što zaboli svako dijete kad ga smjeri udarac bezobzirne ili bezosjećajne majke.A boli se pridružilo ogorčenje. Jasno je osjećao da se dvije vrste surovosti nahode na svijetu: ima ljubazna surovost, iz ljubavi, kao što je ona kad ga kapetan pograbi za vilice i potrese da mu sve zubi škljocaju, pa ga odgurne, ali tako da se jasno vidi kako ga poziva da se vrati, eda bi ga opet potresao. Takva je surovost blaženstvo Jerryju. U njoj ima prisnog dodira s voljenim bogom,

142

Sedmo poglavlje

koji tako izražava uzajamnu ljubav.Borckmanova pak surovost bijaše drukčija. To je ona druga vrsta surovosti u kojoj nema nježnog osjećaja ni topline ljubavi. Jerry toga nije sasvim razumijevao, ali je osjećao razliku što ga ispunjaše ogorčenjem na niski i nedostojni postupak, premda toga nije dje­lom pokazivao. Stajao je tako pošto se podigao, te mirno, u uzalu­dnu nastojanju da shvati, promatrao kormilara kako je grljak boce naslonio na usne, a dno joj nebu okrenuo: guta tekućinu, grlo mu se steže, klokot čuje. I dalje je pažljivo promatrao kormilara kad se ovaj vratio i priprijetio crncu za kolom kormila kako će prebrojati sve zvijezde i sva svjetla nebeska; crncu se usne razvukle u smije­šak oko zuba, smiješak isto onako ponizan i blag kao što je ponizan i blag bio Jerry kad je svoju molbu izražavao.Odlazeći od toga boga kao od boga kojega ne voli i ne razumije, Jerry rastužen otkasa do stepenica što vode pod palubu, te nasloni glavu na rub, čeznutljivo gledajući onamo gdje je prije vidio kako se kapetan udaljio i nestao.U svijesti mu kopkala i na djelo ga nagonila želja da bude pokraj kapetana kojemu nije dobro i koji je u nevolji. Želio je kapetana, morao biti s njime, ponajprije stoga što mu bijaše jasno da ga voli, a drugo zato što je nekako neodređeno osjećao da bi mu mogao biti od koristi. I žudeći za kapetanom, a onako bespomoćan i neuk u poznavanju svijeta, poče cviljeti i skvičati na vrhu stepenica, poče iskazivati bol svoga srca; bijaše tako čist i neposredan u svojoj tuzi da ga nisu mogli odvratiti i na provalu bijesa natjerati ni crnci što mu se smijahu i rugahu na palubi i u potpalubnom prostoru.Od vrha stepenica do poda pod palubom bijaše tri metra manje četvrt. Tek se prije nekoliko sati bio uspeo uza strme stepenice, no znao je da ne može niz njih sići. Pa ipak se, naposljetku, i na to usmjelio — tako ga je neodoljivo vuklo srce kapetanu, kojemu je htio kud puklo da puklo; s druge pak strane, bilo mu jasno da ne može niz ljestve s glavom nizdo — ta noge mu i mišići nemaju o što da se opru, kao što imahu pri usponu, tako te nije ni pokušao. Umje­sto toga on se zaleti i skoči. Bješe to divan, junački skok, na koji ga je ljubav navela. Znao je da se time ogrešuje o nepovredivi zakon da dira u tabu života, upravo kao što je znao da bi prekršio tabu kad bi skočio u lagunu Meringe, kojom plivaju strašni krokodili.Velika je ljubav uvijek kadra da se izrazi u žrtvovanju. Samo je iz

143

Jerry otočanin

ljubavi — i ni s kakva drugoga, sitnijeg razloga — Jerry bio spre­man na skok.Pao je i o pod udario bokom i glavom. Prvi mu udarac presiječe dah, a ovaj ga drugi omami. I u svojoj nesvijesti, ležeći na boku i trzajući se, grčevito je grabio nogama, kao da trči kapetanu. Gledahu ga crnci te se smijahu, pa i kad je prestao drhtati i no­gama trzati, oni se svejednako smijahu; rođeni u divljaštvu, proži- vjevši cio život u daljini, a ne vidjevši i ne znajući ništa drugo, oni i u poimanju humora bijahu divlji. Pogled na omamljeno, a možda i uginulo psetance bijaše za njih šaljiv događaj nad kojim se mogahu kidati od smijeha.Tek pošto prođe četvrta minuta, Jerryju se vrati svijest, te mogaše nekako stati na noge; raširenih se šapa prilagodi ljuljanju broda, dok mu je pred očima sve titralo. I u tome prvom prosjevu svijesti bijaše misao da mora stići kapetanu.A crnci? U svojoj tjeskobi, zabrinutosti i ljubavi nije se na njih ni osvrtao. Kao da ih i nema. Nije se obazirao na hihot, cerenje i ru­ganje crnih momaka štono bi, samo da slučajno nije pod strahovi­tom zaštitom velikoga bijelog gospodara, uživajući ubili i pojeli to psetance, koje će se, s vremenom, izvježbati i prometnuti u opasna progonitelja crnaca.I ne okrećući glave na njih, ni okom ne skrenuvši, aristokratski im pokazujući kako za nj i ne postoje, otkaska dalje kroz potpalublje i uđe u kabinu u kojoj je kapetan na svojoj postelji mahnito buncao. Jerry, koji nije nikad imao malarije, nije znao što se zbiva, ali mu se oko srca stegla teška bol zbog nevolje što je snašla kapetana. Ovaj ga nije prepoznao; nije ga prepoznao čak ni onda kad je Jerry skočio na postelju, prešao mu preko zadihanih grudi i s lica mu olizavao jetki znoj ognjice. Umjesto da ga prepozna, kapetan je mahnito oko sebe razmahnuo rukama te ga tako odgurnuo da je žestoko udario o zid.Ta surovost ne bješe surovost iz ljubavi. Nije to bila ni surovost u kojoj ga je Borckman nogom odgurnuo. Bješe to dio kapetano­ve nevolje. Nije Jerry na tu misao došao misaonim procesom, ali se — a to je glavno — u svome postupku držao baš kao da je i razmišljao. I eto, zbog siromaštva jednoga od najbogatijih jezika na svijetu, može se zapravo reći samo toliko da je Jerry osjetio tu novu vrstu surovosti.

144

Sedmo poglavlje

Jerry sjede izvan domašaja ruke što je nemirno naokolo udarala; želio se približiti i opet polizati lice boga koji ga ne poznaje, no koji ga — on to zna — veoma voli; sav je drhtao i sudjelovao u kapeta­novoj nevolji, trpio zajedno s njime.— Eh, Clancey — buncaše kapetan. — Dobrano smo posla danas preturili, nema od nas boljih kad valja raščistiti što vozači svojim sudarima načine... Dizalicu broj tri, Clancey, Uvuci se pod prednji kraj...A kako su se mijenjala priviđenja u njegovu bunilu, tako je i on drugo buncao:— Pst1, drago dijete, nemoj svome tatici govoriti kako da češlja tvoju milu, zlatnu košiću. Kao da ja ne znam1 Sedam je već go­dina češljam, bolje negoli tvoja majčica, da, dušice, bolje. Zlatnu sam medalju dobio na utakmici u češljanju mile kose svojoj miloj kćerkici... Slomila se! Dohvati kolo kormila tu na krmi! Na podi- gače, prečke i prednje vršnjače! S punim jedrima uzvjetar! Napuni dobro!... Krasna li broda! Klizi, leti kao vilinski čamac... Još jedno podižem, dosta je, dabome. Blackey, plaćaš li da mi vidiš kartekoliko ja da vidim tvoje, i vidjet ćeš karte, svega mi...I tako se nesuvislo preko kapetanovih usana sustizahu i odjekivahu različite uspomene, dok mu se tijelo prevrtaše, a ruke mlatarahu. Jerry se skupio uz kraj postelje, tužan i žalostan što mu nije kadar pomoći. Sve što se zbivalo bijaše iznad njegove moći. Ništa se bo­lje nije razumio u pokeru negoli u upravljanju jedrenjakom, ništa nije znao o raščišćavanju poslije tramvajskih sudara u New Yorku ni o češljanju zlatokose mile kćerkice u stanu u Harlemu.— Obje mrtve! — izusti kapetan kad mu se promijeni slika u bu­nilu. Kaza to mirno, kao da kazuje koliko je sati, pa onda zajada:— O lijepe, svilene pletenice zlaćane njezine kose!Neko je vrijeme ležao ne mičući se i bolno jecao, Jerry uluči tu prigodu. Uvuče se između ruke i kapetanova boka, priljubi se uza nj, položi mu glavu na rame, hladnom svojom njuškom dodirnu mu lice, pa oćutje kako se ruka oko njega ovija i kako ga kapetan steže uza se. Ruka se previ u zglavku i poče ga zaštitnički milovati, a topao dodir njegova baršunasta tijela unese promjenu u kape­tanove grozničave snove, jer sad kapetan poče mrmljati hladne i oštre prijetnje:— Neka se samo koji crnac usudi da krivo pogleda ovo štene...

145

Jerry otočanin

Osmo poglavljePoslije pol sata Van Horna obliše obilate i krupne kapi znoja: bješe to znakom da je ognjica prešla svoj vrhunac i da malarija jenjava. Osjetio je veliko olakšanje, te mu se s mozga digla i posljednja magla bunila. No bio je veoma slab; pošto je odgurnuo pokrivače i prepoznao Jerryja, zapade u dubok san što krijepi.Probudio se istom poslije dva sata i pošao na palubu. Kad se uspeo do pol stepenica, stavi Jerryja na palubu te se vrati u kabinu po bo­čicu s kininom što je bijaše zaboravio. No nije se odmah vratio Jer- ryju. Zapela mu za oči duga ladica pod Borckmanovom posteljom. Nije bilo drvene ručice kojom se zatvarala; ladica bila izvučena, te je nagnuto visjela, tako da nije mogla pasti na pod. Stvar bijaše ozbiljna. Nema sumnje: da je u oluji minule noći ladica pala na pod, ne bi više bilo ni Arangija niti ikoga od ono osamdeset duša na njemu. Ladica bijaše puna raznovrsnih štapića dinamita, kutija s kapsulama, zavoja fitilja, olovnih utega, željeznog oruđa i mnogih kutija s mecima za pušku, samokres i pištolj. Kapetan je sređivao različitu sadržinu u ladici, te je pomoću duljeg zavrtnja i odvijača opet pričvrstio ručicu.Za to je vrijeme Jerry doživljavao novu, i to ne baš najugodniju pu­stolovinu. Dok je čekao da se kapetan vrati, slučajno opazi divlje pseto gdje drsko leži na palubi jedno četiri-pet koraka od svog loga među sanducima. Jerry se odmah ukočio i počeo pužući šuljati. Uspjeh se činio sigurnim, jer je divlje pseto imalo sklopljene oči: zacijelo je kunjalo.No u taj čas palubom naiđe kormilar što se s pramca važno uputio u pohode boci, sakrivenoj između dviju vreća s jamovim gomo- ljem, te veoma promuklim glasom viknu: »Jerry!« Kao odgovor Jerry odmah položi unazad svoje uške lješnjakove boje i poče ma­

146

Osmo poglavlje

hati repom, ali nije pokazao da odustaje od svoje namjere: i da­lje je vrebao svoga neprijatelja. Kad ču kormilarov glas, divlji pas brzo otvori oči prema Jerryju te umaknu u svoj log, gdje se odmah okrenuo, promolio glavu, iskesio zube i zarežao pobjedonosno i prkosno.Kako su mu se zbog kormilarove nepažnje pokvarili računi s obzi­rom na plijen, Jerry otkaska natrag, na vrh stepenica, da čeka ka­petana. No u Borckmanov se mozak, zamagljen od mnogih gutlja­ja, usjekla ona jedna i jadna misao, kako to već biva u pijanaca. Dvaput je zapovjedničkim glasom pozvao Jerryja k sebi, i dvaput je Jerry, krotko i pristojno položivši uske i zamahnuvši repom, do­broćudno pokazao kako mu ne želi prići, te je odmah zatim naslo­nio glavu na rub stepenica čeznutljivo gledajući prema kabini, za kapetanom.Borckman se prisjeti svoje prvobitne namisli te nastavi svoj pohod boci, kojoj je dno poduže držao nebu izdignuto. No ne zaboravi ni druge svoje nakane, ma koliko bijaše jadna. Pošto se neko vrijeme njihao i nešto u sebi mrmljao, praveći se, premda ništa nije vidio, kao da proučava vijugasti svježi lahor što nadimaše jedra na Aran- giju i naginjaše palubu, te pošto je glupo pokušao da pred crncem za kolom kormila prikaže kako mu je u pijanim, zamagljenim oči­ma orlovska oštrina i budnost — odgega sredinom broda prema Jerryju.Od Borckmanova dolaska Jerry najprije osjeti nemilosrdan i bolan zahvat u bok i slabinu da se od bola zakovitlao i zaskvičao. Zatim ga kormilar, koji je vidio kako se kapetan sa štenetom šali, pograbi za njušku i prodrma da su mu svi zubi zaškljocali; Jerry oćutje da je ta trešnja sasvim različita od kapetanove, pune ljubavi. Tresla mu se i glava i tijelo, zubi zazvocali, a onda ga kormilarova ruka, surovo da ne može surovije, odgurnula daleko niz klisku, nagnutu palubu.No Jerry bijaše viteškog vladanja. Bješe on utjelovljena uljudnost prema sebi ravnima i višima. A ni prema nižem, kakav je divlji pas, nikad nije suviše pokazivao svoju nadmoć — nikad nije išao daleko. I kad je vrebao i napadao na divljeg psa, bijaše u tome više buke i poigravanja negoli kočoperenja jačega. No s višim, s dvonogim bijelim bogom, kao što je Borckman, trebalo je više suzdržljivosti, valjalo se sustezati, suzbijati praiskonske nagone. Nije s kormila­

147

Jeny otočanin

rom htio igre koju je tako zanosno prihvaćao od kapetana; nije je htio, jer prema kormilaru nije osjećao slične sklonosti, premda i ovaj bijaše dvonogi bijeli bog.Pa ipak Jerry bijaše pristojan, bijaše sama pristojnost. Vratio se i preko volje jurnuo, slabo oponašajući zalet kakvim bi se od sveg srca zaletio igrajući se s kapetanom. Jerry je zapravo glumio, na­stojao da čini nešto čemu ga srce ne vuče, da radi protiv volje. Pre­tvarao se da je u igri, pokušavao i da tobože reži, ali zaludu — igra ne bijaše naravna.Dobroćudno je i prijateljski mahao repom i režao bijesnim a pri­jateljskim glasom; no oštrovidnošću pijanca kormilar razabra ra­zliku; u njemu se, iako neodređeno, stvori osjećaj da je tu nešto drukčije, neka gluma, pretvaranje. Da, Jerry se pretvarao — ali iz obazrivosti. Borckman je u svome pijanstvu razabirao pretvaranje, no nije bio kadar vidjeti i razlog, naime dobru namjeru. I onog se časa prometnuo u neprijatelja. Smećući s uma da je i sam samo ži­votinja, mišljaše da ono s čime se želi poigrati srdačno i drugarski, kao što se kapetan igrao, nije ništa više doli životinja.Krvava borba bijaše neizbježna — i to ne najprije s Jerryjeve stra­ne, nego s Borckmanove. Borckman je, kao zvijer, u svome prai- skonskom živinskom nagonu osjećao potrebu da pokaže svoju na­dmoć nad tom četveronožnom životinjom. Jerry je oćutio kako ga je kormilar još snažnije i surovije zgrabio za njušku i čeljust, te ga još jače okrutnije odbacio dalje niz palubu, koja se od jačeg naleta vjetra još više nagnula, tako da bijaše strm i klizav brijeg.Vratio se, bijesno grebući pandžama uz nagnutu palubu, na kojoj mu bijaše malo uporišta; vratio se, ali mu ovaj put više nije trebalo da neuvjerljivo hini bijes: sad je prvi put buktio pravim bijesom. No nije toga znao. Ako je uopće što bilo u njegovoj svijesti, bio je to dojam da nastavlja igru što ju je igrao s kapetanom. Sve u sve­mu, igra ga počela zanimati, premda je to zanimanje bilo sasvim drugo negoli u igri s kapetanom.Sada su mu se zubi brže pokazali, s jasnijom nakanom da zgra­be ruku što ga hvata za vilicu — ali je promašio, a ruka ga je još čvršće pograbila i niz klisku ga palubu odbacila dalje negoli prije. Dok se uspinjao uz kosinu, kiptio je bijesom, premda toga nije bio svjestan. No kormilar, kao čovjek, ma i pijan, osjeti promjenu u Jerryjevu nasrtanju, prije nego što je Jerry i pomislio da se u njem

148

Osmo poglavlje

zbila promjena. I nije Borckman samo osjetio tu promjenu: ona ga potaknu da se vrati u iskonsku škotsku ćud, u borbu, da svlada to štene, kao što se primitivnom čovjeku, iz drugih pobuda, valjalo boriti s prvim vučićima ugrabljenim iz vučje jame u stijenama. Jerryjeva je loza zaista sezala donde unazad. Davni mu preci bi­jahu irski vučjaci, a tim vučjacima preci bijahu vuci. Jerryjevo se režanje promijenilo u glasu. Nezaboravljena i neizbrisiva prošlost potresla mu glasnicama. Zubi sijevnuli bijesnom nakanom da za­grizu u ruku što mogu dublje u svojoj jarosti. A Jerry sad bijaše sasvim zapao u jarost. I on se vratio u mračnu i divlju prošlost, u okrutnost davnih, ranih dana svijeta, brzo se u nju vratio, gotovo brzo kao i Borckman. Sad su mu zubi zahvatili, zderali meku i osjetljivu kožu i meso s čitave unutrašnje strane između prvoga i drugog zglavka na Borckmanovoj desnoj ruci. Jerryjevi su zubi boli kao igle, pa ga je Borckman pograbio za vilicu i tako odbacio, te bi Jerry udario o nisku ogradu na Arangiju da se nije nekako zadržao grebući noktima po palubi.Pošto je popravio ladicu pod Borckmanovom posteljom i sredio eksploziv, Van Horn se uspeo uza stepenice; vidio je borbu, zastao i počeo mirno promatrati.No promatraše u razmaku od milijun godina, gledaše dva podivlja­la stvora što su se oslobodili jarma tolikih pokoljenja i vratili se u tamu divljaštva i neobuzdanosti što vladaše prije nego što je prva luča razuma izmijenila odnose takva života i ublažila ih obazrivošću i snošljivošću. Naslijeđeni nagoni što su se pokrenuli u stanicama Borckmanova mozga, oživjeli su i u Jerryjevu mozgovnom staničju. Obojica se bijahu vratila u mračnu davninu. Sva nastojanja i teko­vine deset tisuća pokoljenja odjednom potonuše: borba između Jerryja i kormilara bijaše ravna klanju vuka i pećinskog čovjeka. Ni jedan ni drugi nisu vidjeli Van Horna, koji bijaše u otvoru stepeni­šta, dok su mu oči bile u visini palube.Za Jerryja sada Borckman bijaše bog upravo koliko i on sam bijaše irski terijer s mekom bundom. Obojica su učas zaboravih sve ono što je milijun godina utisnuo u njihovo nasljedstvo, utisnuo tako slabo i nejasno da se nije moglo istrti ono što je bilo prije toga milijuna godina. Jerry nije vidio pijanstva, ah je osjećao nepravdu; zbog nje je i uskiptio bijesom. Borckman nespretno dočeka novi Jerryjev nasrtaj i promaši; prije nego što je uspio odbaciti štene niz

149

Jerry otočanin

palubu, obje mu se ruke, jedna za drugom, brzo pokriše brazgoti­nama.A Jerry se i opet vraćao. Poput svake zvijeri što se glasi u prašumi, i on je škamutanjem pokazivao svoj bijes, ali nije cvilio niti se uvijao ili puzao pred udarcima. Nasrtao je ravno naprijed i nastojao ne da umakne udarcu, nego da ga svojim zubima dočeka. Posljednji ga je put Borckman tako žestoko odbacio da je bokom bolno udario o ogradu, a Van Horn zaviknuo:— Dosta je, Borckmane! Pustite štene na miru!Kormilar se okrenu, prenut od iznenađenja što ga je netko pro­matrao. Oštre, zapovjedničke riječi kapetanove bijahu zov preko milijun godina. Borckmanovim licem, što se od bijesa iskrivilo, sad prijeđe smiješan osmijeh pokunjenosti, te on ne uzmože drugo doli da procijedi:— Malo smo se igrali.Tek što to izreče, Jerry stiže do njega, poskoči uvis i zari zube u ruku što se bijaše na nj podigla.Borckman učas zapadne u ludilo i vrati se opet milijun godina una­zad. Pokušao je Jerryja smjeriti nogom, ali je zauzvrat sam dobio po gležnju. Od razjarenosti i od boli protisnu nešto nerazumljivo kroza zube te se sagnu i žestoko udari Jerryja po glavi i po vratu. Kako je upravo bio zaskočio kad ga je zahvatio udarac, Jerry se prevrnuo u skoku i pao leđima na palubu. Čim se opet osovio i mogao jurnuti, ponovo pođe u napadaj, ali ga zadrža kapetanov glas:— Jerry! Stani! Hodi ovamo!Jerry posluša, no s teškom mukom; dlaka mu se na šiji kostriješila, a usne trzale otkrivajući zube, dok je prolazio ispred kormilara. Prvi put se začu cvil u njegovu grlu; ali to ne bijaše skvik od straha ili bola već od bijesa i želje da nastavi borbu, želje što ju je sad, na kapetanovu zapovijed, morao obuzdati.Kapetan iziđe na palubu te ga podiže i poče tapšati i umirivati, dok je kormilaru kazivao:— Stid vas bilo, Borckmane. Trebalo bi vas za to ustrijeliti ili vam glavu razbiti. Zar na štene, malo štene što se jedva od sise odbilo. Najradije bih vam sam dao za to. Kako vam je samo na um palo! Dići ruku na štene, na malo štene što još siše! Neka su vam ruke izgrebane. Da još dođe trovanje krvi! Još ste i pijani. Siđite pa lezi-

150

Osmo poglavlje

te. Ne izlazite na palubu dok se ne otrijeznite. Jeste li razumjeli? A Jerry, putnik iz daleka, preko života i preko povijesti sveg ži­vota što sačinjava svijet, nastojaše da izbaci kal što se od iskona u njemu slegao, da svlada praiskonski bijes u sebi, da ga obuzda pod utjecajem ljubavi što je ušla u njegov život i u posljednje vrijeme postala potkom i osnovom svega žitka njegova; nastojaše da zatomi to praiskonsko u sebi što mu potmulim bijesom u grlu tutnji poput grmljavine koja jenjava, a odjek joj se još čuje; širokim je putovi­ma, što ih pozna toplina osjećaja, oćutio uzvišenost i pravednost u svoga kapetana. Kapetan je zaista bog koji čini kako valja, koji je pravedan, koji štiti i koji zapovijeda onome drugom, nižem bogu što se odšunjao ispred njegova gnjeva.

151

Jerry otočanin

Deveto poglavljeJerry i kapetan provedoše zajedno dugu, poslijepodnevnu stražu; kapetan se često zasmijavao i uzvikivao: »Dobijesa, Jerry, vjeruj mi, valjan si ti borac, pas od oka«; ili pak »Valjano si ti štene, pravi lav. Kladim se, ne bi tebi ni lav doskočio.«Premda nije razumio ni jedne od tih riječi osim svog imena, Jerry je ipak znao da su ti zvuci puni hvale i topline ljubavi. A kad bi se kapetan sagnuo da ga podraga po uškama, ili kad bi primio rumeni cjelov na ispružene prste, ili pak kad bi ga podigao u naručje, Jer- ryju bi srce htjelo da prepukne od sreće. Ta može li ijedan stvor doživjeti veće blaženstvo nego da ga voli jedan bog? Baš takvo bješe Jerryjevo blaženstvo. Tu je bog, opipljiv, stvaran, trodimenzionalan bog što vlada svojim svijetom hodeći naokolo na svoje dvije gole i bose noge, s pregačom oko bedara — bog koji ga voli sa žuborom u grlu i na usnama i s dvije širom raskriljene ruke što ga grle.U četiri sata, odmjerivši vrijeme pogledom na popodnevno sun­ce i procijenivši brzinu Arangija prema blizini otoka Su’u, Van Horn siđe pod palubu te grubim drmanjem probudi kormilara. Dok se njih dvojica nisu vratila, Jerry je sam vladao palubom. No da samo nije bilo bijelih bogova što se imahu za koji časak vratiti, ne bi Jerry dugo gospodario palubom: sa svakom se miljom, što smanjivaše udaljenost između crnaca povratnika i otoka Malaite, mijenjalo njihovo vladanje i postajalo drskije. Kako se bližila nji­hova stara nezavisnost, tako su bivali preuzetniji, a kao mjerilo u vladanju mnogih mogaše poslužiti Lerumie, komu je od pomisli na slasne zalogaje upravo slina išla na usta: ovaj Jerryja promatraše i kao dobar zalogaj i kao predmet svoje osvete, jer to njemu bješe jedno te isto.Svježi je povjetarac napinjao jedra, te se Arangi brzo primicao ko­

152

Deveto poglavlje

pnu. Jerry je gledao kroz bodljikavu žicu, dok je kapetan stajao uza nj i izdavao zapovijedi Borckmanu i crnom kormilaru. Gomila na­slaganih drvenih sanduka bijaše sad razvezana, te su ih crnci počeli otvarati i zatvarati. Osobito uživahu u zvoncima: na svakom sandu­ku bijaše zvonce, što bi zazvonilo kad god bi se poklopac podigao. Poput djece radovahu se toj igrački, te bi svakog časa poneki išao da otklopi svoj sanduk i da čuje zvonce.U Su’u valjalo je iskrcati petnaest momaka. Ovi su divlje mahali rukama i vikali kad su počeli razaznavati svoju postojbinu; poka­zivali su mnoštvo pojedinosti na obali što su je ugledali, na obali jedinog mjesta što su ga poznavali na zemlji do prije tri godine, to jest prije onog dana kad su ih njihovi očevi, stričevi i poglavice prodali u ropstvo.Kroz uzak tjesnac, ni stotinu metara širok, ulazilo se u malen za­ljev. Obala bijaše obrasla mangrovim drvećem i bujnim, tropskim raslinjem. Nije bilo traga ni kućama ni ljudima, premda je Van Horn, promatrajući gustu prašumu pred sobom, dobro znao da dvadeseci, a možda i stotine pari ljudskih očiju u nj gledaju.— Onjuši ih, Jerry, onjuši — potaknu ga kapetan.A Jerryju se dlaka nakostriješila kad je zalajao na zid mangrova, jer mu je njegovo oštro čulo mirisa otkrivalo da su ondje crnci što vrebaju.— Da mi je njegovo čulo mirisa — kaza kapetan kormilaru — ne bih se nikada morao za glavu bojati.No Borckman ne odgovori, već zlovoljno nastavi svoj posao.U zaljevu bijaše malo vjetra, pa je Arangi slabo odmicao; oboriše sidro na nekih pedeset metara dubine. Strmina obale u zaljevu bi­jaše takva da je Arangi i na toj dubini bio krmom jedva tridesetak metara udaljen od mangrova.Van Horn je neprestano zabrinuto pogledao na drvećem obraslu obalu. Su’u naime bijaše na zlu glasu. Otkad su, prije petnaest godi­na, urođenici zarobili škunu1 Fair Hathaway, što je novačila radnike za plantaže na Queenslandu, i pobili svu posadu, nijedan se brod, izuzevši Arangi, ne usuđuje uploviti u zaljev Su’u. Većina je bijelaca osuđivala Van Horna što se tako bezobzirno izvrgava pogibelji.

1. Škuna, jedrenjak s dva jarbola, bez križeva (ili, na Sredozemnom moru, s križevima na prvenom jarbolu). — Prev.

153

Jerry otočanin

Daleko u gorama što se izvijahu više tisuća stopa do oblaka što ih goni pasatni vjetar, dizao se dim s mnogih vatara: bješe to znak ko­jim objavljivahu da je brod stigao. I u blizini i u daljini znalo se da jeArangi doplovio; a ipak se iz guštika, u takvoj blizini, čulo samo kriještanje papiga i cvrkut kakadukalica.Čamac za lov na kitove, sa šest momaka od brodske posade, privu- koše uz bok brodu, te se petnaest ljudi, što su išli u Su’u, ukrcaše sa svojim sanducima. Pod platnom duž sjedala u čamcu, veslačima na dohvat ruke, bijaše položeno pet pušaka proizvodnje Lee-En- field. Na palubi je jedan momak od posade s puškom u ruci stra- žario kraj ostalog oružja. Borckman je iznio svoju vlastitu pušku, da mu bude odmah na dohvatu. I Van Horn imaše svoju pri ruci, na zadnjem kraju čamca, gdje je i sam stajao pokraj Tambija, koji upravljaše dugim rudom kormila. Jerry preko ograde potiho zacvi- lje za kapetanom, a ovaj popusti te ga uze u čamac.Pogibao je prijetila baš na čamcu, jer je, u onoj prilici, bilo veoma malo vjerojatnosti da bi se pobunili crnci povratnici na Arangiju. Kako pripadahu plemenima Somo, No-ola, Langa-Langa i daleko­me Malu, opravdano strahovahu da ne izgube zaštite svojih bijelih gospodara, da ih ne pojede pleme Su’u, baš kao što bi se i ljudi ovog plemena bojali da ih ne pojedu pripadnici onih plemena.Opasnost bijaše to veća što se čamac otisnuo sam, ne imajući uza se zaštitnog čamca.Veći brodovi za novačenje crnačke radne snage imahu ustaljen obi­čaj da šalju dva čamca kad u kakvu poslu valja ići na obalu. Dok bi jedan pristao, drugi bi se držao nešto podalje, da svojima iz prvog čamca, što su izišli na obalu, osigura ukrcavanje dođe li do neprili­ka. Arangi bijaše premalen da ima čamac na palubi, a dva opet ne mogaše vući za krmom. Tako je Van Horn, koji bijaše najsmioniji među onima što su novačili crnačku radnu snagu, ostao bez najva­žnijeg osiguranja.Tambi je prema tihim kapetanovim zapovijedima kormilario drže­ći smjer uporedo s obalom. Gdje je prestajalo drveće mangrova i gdje se utapkana staza spuštala prema vodi, Van Horn dade vesla­čima znak da čamac zaokrenu i da podignu vesla. Iz ševarja se na tome mjestu uzdizahu visoke palme i izraslo, razgranalo drveće; puteljak bijaše poput tunela što vodi u gusti, zeleni zid tropskoga raslinja.

154

Deveto poglavlje

Gledajući na obalu ne bi li ondje opazio kakav znak života, Van Horn zapali cigaru pa jednom rukom posegnu za pojas svoje kratke pregače, da se uvjeri je li na mjestu fišek dinamita što ga je stegao između pregače i svoje kože. Cigaru je zapalio zato da bi na njoj, bude li potrebe, užgao stijenj na dinamitu. A stijenj bijaše na kraju razrezan da se mogla smjestiti glavica žigice, a tako kratak da je, dodirneš li upaljenom cigarom žigicu, trebalo svega tri sekunde do eksplozije. Valjalo je dakle da Van Horn, ukaže li se potreba, bude brz i hladnokrvan. U tri je sekunde morao upaliti stijenj, nanišaniti i dinamit baciti na cilj. Ipak mišljaše da mu neće biti potrebe za njim posezati, ali ga iz opreza držaše u pripravnosti.Prođe pet minuta, a na obali, kao i prije, duboka tišina. Jerry onju- ši kapetanu gole noge, kao da ga želi uvjeriti kako je uza nj ma što prijetilo iz one neprijateljske tišine na obali; zatim se uspravi, polo­ži prednje šape na rub čamca, te nastavi da živahno i čujno njuška i da muklo reži, dok mu se dlaka na šiji kostriješila.— Ondje su, ondje, dabome — pritvrdi mu kapetan, a Jerry ga po­strance pogleda svojim nasmijanim očima, zamahnu repom i brzo, odajući ljubav, položi uske uz glavu, pa opet podiže njušku prema obali i nastavi da čita vijesti iz ševarja što mu ih donošahu laki va­lovi zagušljivoga i gotovo nepomičnog zraka.— Hej! — odjednom povika Van Horn. — Deder, momče, ispruži tu svoju glavu!Kao da se promijenio prizor na pozornici, odjednom oživje sav ševar što naizgled bijaše pust. Dok bi dlanom o dlan pojavi se stotinjak sasvim golih divljaka. Izvirahu odasvud iz šikare. Svi bijahu naoru­žani, jedni Sniderovim puškama i starim konjaničkim samokresima, drugi lukovima i strijelama, dugim kopljima, topuzima i ubojnim sjekirama. Jedan između njih u skoku iziđe na suncem obasjanu čistinu gdje se staza k vodi spuštala. Ne imaše na sebi ništa doli ukrasa, bješe nag kao Adam prije sagrešenja. Jedno jedino bijelo pero stršilo mu iz kovrčave i sjajne crne kose. Preko lica mu se protezala pet palaca duga izglačana igla od bijele okamenjene školj­ke, zašiljenih krajeva, provučena kroz prijebojak između nosnica. O vratu mu ogrlica od kljova divljeg vepra, bijelih poput slonovače, a nanizanih na uzicu od vlakanaca kokosova oraha. Nogu mu ispod koljena krasila podvezica od bijelih kućica puža kauri. Ognjenocr- ven cvijet zataknuo za jedno uho, a kroz rupu na resici drugog mu

155

Jerry otočanin

uha bio provučen svinjski rep, tako svjež da je još krvario.Kad je taj melanezijski gizdelin iskočio na sunce, odmah je Snide- rovu pušku, koja mu bijaše u rukama, prislonio uz bok, a široka usta cijevi uperio ravno u Van Horna. Ni ovaj međutim ne bijaše sporiji. Istom je brzinom i on pograbio svoju pušku i nanišanio naslonivši je na kuk. Tako stajahu licem u lice, držeći smrt u vršcima svojih prstiju, na dvanaestak metara odstojanja. Ponor od milijun godina što odvaja barbarstvo od civilizacije zjapio je među njima na toj maloj udaljenosti od četrdeset stopa. Modernom je, civiliziranom čovjeku najteže zaboraviti svoje stare sklonosti, a najlakše mu je od svega zaboraviti svoju suvremenu uljuđenost i vratiti se kroza sva stoljeća unatrag u doba kad je još urlikao. Jedna laž što je prešla preko usana, udarac u lice, kaplja ljubavne sumnje na srce — može u tren oka preobratiti filozofa dvadesetoga stoljeća u majmunu sli­čnu zvijer što se bije u prsa, kesi zube i krvavo očima koluta.Tako bijaše i s Van Hornom, no uvijek različito. On istodobno bješe sav suvremen i ujedno sav na rubu primitivnosti, kadar i spreman da se bori zubima i noktima, a željan da ostane suvremen, sve dok može gospodariti svojom voljom i proučavati taj lik pred sobom, gledati toga divljaka što mu poput ebanovine crna koža odskače od bjeline nakita.Tišina potraja deset mučnih sekunda. Čak je i Jerry, ne znajući zašto, zatomio režanje u svome grlu. Stotinjak divljaka ljudoždera, na onom okrajku mrčave, petnaest crnaca što se vraćaju u Su’u, u čamcu, sedam crnaca od posade, i jedan jedini bijelac, s cigarom u ustima, s puškom uz bok i s nakostriješenim irskim terijerom kraj svojih golih nogu, stajahu u svečanoj tišini tih deset sekunda, a nitko među njima nije znao ni slutio kakav će biti posljedak.Jedan između momaka povratnika, na pramcu čamca, pokaza znak mira okrećući naprijed dlan, bez oružja, i poče nešto cvrkutati ne­poznatim narječjem plemena Su’u. Van Horn čekaše ne spuštajući puške. Gizdelin spusti svoju sniderku, te svi što sudjelovahu u tom prizoru opet odahnuše.— Ja dobar momak, napol kao ptica, napol kao duh — propišta gizdelin.— Bukvan si ti — oštro će mu Van Horn spuštajući pušku na krmu čamca i dajući veslačima i kormilaru znak da okrenu čamac, dok je i dalje pušio svoju cigaru tako bezbrižno i nehajno kao da se časak

156

Deveto poglavlje

prije nije radilo o životu i smrti.— Ma čuješ li! — nastavi kapetan izvrsno pokazujući ljutitost.— Kako ti na um pada da na me pušku uperiš? Neću te ja kai- kai (pojesti). Da ja tebe kai-kai, želudac bi mi se prevrnuo. Da ti mene kai-kai, drob bi te bolio. Zacijelo ne želiš kai-kai svoje srodnike iz Su’u? Oni su ti što i braća. Prije mnogo vremena, prije tri monsuna, govorio sam ti istinu. Kazao sam da će se momci za tri monsuna vratiti. I eto, tri su monsuna prošla, a momci, koji su otišli sa mnom, sad se vraćaju.Za to se vrijeme čamac okrenuo, tako da je krma došla gdje bijaše pramac. I Van Horn se polako okretao kako se obrtao čamac, tako da je neprestano bio licem okrenut prema ljudožderskom gizdeli- nu što bijaše naoružan Sniderovom puškom. Na drugi kapetanov znak veslači zaveslaše krmom, tako da čamac krmom pristade uz čvrsto tlo one staze. Svaki je veslač, držeći veslo u pripravnosti za slučaj napadaja, kriomice pipao pod platnom, da se točno uvjeri gdje mu je skrivena Lee-Enfieldova puška.— Mogu li se vaši iskrcati? — upita Van Horn gizdelina.Divljak potvrdi znakom što je u običaju na Salamunskom otočju: napol zatvori oči i nekako čudno i oholo podiže glavu.— Nećete kai-kai momke što se iskrcaju i među vas dođu?— Ne bojte se — uzvrati gizdelin. — Ako su naši, iz plemena Su’u, sve u redu. Nisu li naši, bit će svašta. Ishikola, crni gospodar ovoga kraja, kaže da pripaziš. Mnogo opakih momaka ima u šikari. Veli, neka veliki bijeli gospodar ne izlazi; neka veliki bijeli gospodar ostane na svome brodu.Van Horn nehajno kimnu glavom, kao da obavijest za nj nije od važnosti, premda je znao da mu ovaj put pleme Su’u neće dati novih radnika. Poče jednoga po jednog puštati povratnike na krmu pa na obalu, dok su ostali morali biti na svome mjestu. To bješe taktika na Salamunskom otočju. Stiska je uvijek pogibeljna. Ni­kad ne smiješ pustiti da se crnci nagomilaju. I Van Horn, pušeći svoju cigaru dostojanstveno nebrižan, pričinjao se ravnodušan, ali je zapravo promatrao svakoga momka što se kretao prema krmi, sa svojim sandukom na ramenu, da iziđe na obalu. Jedan po jedan iščezavahu onom stazom, onim tunelom što vodi kroz gusto zele­nilo. Kad se i posljednji iskrcao, kapetan naredi da čamac krene prema brodu.

157

Jerry otočanin

— Ovaj put nam se izjalovio posao — kaza Borckmanu. — Ujutro ćemo dignuti sidro i krenuti.U brzome se tropskom sutonu dan pretopi u noć. Na nebu zasjaše sve zvijezde. Ni najmanjeg daška vjetra ne bijaše nad vodom, spa­rina obojici ljudi tjerala krupne kapi znoja po licu i tijelu. Mlitavo povečeraše na palubi, neprestano rukom otirući znoj s očiju.— Sto li čovjeka tjera da dođe na Salamunsko otočje, u taj pakao!— tužio se kormilar.— I da ostane — nadoveza kapetan.— Groznica me i odveć rastočila — gunđao kormilar; — umro bih da odem. Prije dvije godine, ako se sjećate, pokušao sam otići. Hladno vam vrijeme pogotovu izaziva groznicu. U Sydneyju pa- doh u postelju. Morali su me kolima prevesti u bolnicu. No bivalo sve gore i gore. Liječnici mi rekoše kako mi nije spasa ne vratim li se onamo gdje sam groznicu i dobio. Vratim li se, moći ću dugo poživjeti; ostanem li u Sydneyju, brzo je sa mnom gotovo. Drugim me kolima odvezoše na brod. To je eto sve što za svog dopusta vidjeh od Australije. Nemam volje ostati na Salamunskom otočju. To je pravi pakao. Ali moram: ili ostati, ili crknuti.I uzimajući onako od oka, umota dva grama kinina u cigaretni papir, načas kiselo pogleda u zavitak pa ga na dušak proguta. To podsjeti Van Horna, te i on posegnu za bočicom i uze podjednaku količinu.— Neće biti zgoreg da stavimo platno kao zaklon — predloži ka­petan.Borckman naredi nekolicini momaka od posade da duž broda raza­pnu tanku okatranjenu jedretinu kao zavjesu prema obali. Bješe to mjera smotrenosti: da ne zaluta koje zrno iz šipražja, iz mangrova što bijahu na svega tridesetak metara od Arangija.Van Horn posla Tambija pod palubu, po mali gramofon; poče okretati dvanaestak izgrebenih, kreštavih ploča što su već tisuću puta bile pod iglom. Uto mu na um pade djevojka, pa naredi da je izvedu iz tamne rupe u prostoru za teret, da čuje glazbu. Ona se odazva drhteći od straha: bojala se jadnica, da joj je sada kucnu­la posljednja. Nijemo gledaše u velikoga bijelog gospodara očima razrogačenim od straha; i pošto joj je kazao da sjedne, još dugo drhtaše cijelim tijelom. Gramofon nije za nju ništa značio. Ona je znala samo za strah — strah od toga strašnoga bijelog čovjeka

158

Deveto poglavlje

štono, znala je to pouzdano, bješe određen da je pojede.Jerry se za trenutak izvuče ispod kapetanove ruke koja ga milo­vaše, i priđe djevojci da je onjuši. Smatraše to svojom dužnošću. Valjalo mu da je još jednom razazna. Ma što se dogodilo, ma prošlo ne znam koliko mjeseci ili godina, on će je uvijek prepoznati. Za­tim se vrati slobodnoj ruci kapetanovoj, koja nastavi da ga miluje, dok je druga držala cigaru što ju je kapetan pušio.Omara gušila, bivala sve teža. Zrak bijaše nepodnošljiv zbog vlažna, gadna zadaha od para što se dizahu s močalina u guštiku mangrova. Kreštavi zvuci sjetiše Borckmana na luke i gradove staroga svijeta; ležeći potrbuške na vrućim trenicama palube, udaraše takt golim nožnim prstima te duboko iz grla istiskivaše kletve mrmljajući ih u beskonačnom monologu. No Van Horn je, s Jerryjem, što mu dahtaše pod rukom, i dalje mirno i filozofski pušio paleći novu cigaru kad je prva dogorjela.Kapetan se naglo prenu, kad prvi na brodu začu slabo zapljuskiva- nje vesala po vodi. Zapravo je Van Horn osluhnuo kad ga je upozo­rio Jerry, koji je, s nakostriješenom dlakom na šiji, potiho zarežao.Potegavši fišek dinamita iza pasa svoje pregače i pogledavši na ci­garu, da se uvjeti gori li, Van Horn brzo i mirno ustade pa se isto tako brzo i mirno prikuči ogradi.— Tko to ide? — zazva u mrak.— Ja sam, Ishikola — dođe odgovor u drhtavu i pištavu staračkom glasu.

Prije negoli je opet što kazao, Van Horn otkopča svoj automatski revolver i napol ga izvuče iz kožnog toka te ga zajedno s ovim po­vuče s boka naprijed, na slabinu, da mu bolje bude pri ruci.— Koliko momaka imaš uza se? — upitat će ga kapetan.— Jednog momka i deset dječaka ukupno — ču se starački glas.— Onda priđil — doviknu kapetan.Ne okrećući glave, a i nesvjesno se desnicom mašiv za kundak sa­mokresa, Van Horn zapovjedi:— Tambi, svjetiljku, ne ovamo, nego prema krmi, i oštro gledaj svojim očima.Tambi posluša, postavi svjetiljku dvadesetak koraka dalje od ka­petana. Tako Van Horn bijaše u prednosti pred ljudima što se u čamcu približavahu, jer će svjetiljka, obješena kroz bodljikavu žicu

159

Jerry otočanin

dobrano nisko preko ograde, osvjetljivati one u čamcu, dok će ka­petan ostati u polutami sjene.— Washee-washee! — odlučno ih potaknu Van Horn, dok se do­šljaci u nevidljivu čamcu sveudilj skanjivahu.Opet se začu udaranje vesala, a onda se u osvijetljenom krugu po­javi visoki, crni pramac ratnog čamca, savijen poput gondole, a ukrašen umetnutim sedefom što se svjetlucao kao srebro; zatim se pojavi dugi, uski trup čamca, koji ne imaše rašalja za vesla; potom sjajne oči i sjajna crna tijela sasvim golih crnaca što klečahu na dnu čamca i veslahu; za njima Ishikola, stari poglavica, koji nije veslao, nego je čučao u sredini čamca i u krezubim ustima držao neupaljenu, praznu glinenu lulu što mu je visjela na kratku kamišu; Najposlije se, na krmi, kao kormilar, mogao vidjeti onaj gizdelin u svoj crnoći svoje golotinje i bjelini svoga nakita, izuzevši svinjski rep, u jednome, i žarkocrveni sljezov cvijet što mu je još plamtio za drugim uhom.Bijaše slučajeva gdje je i manje od deset crnaca znalo izvršiti prepad na brod što bi novačio radnu snagu, a imao svega dvojicu bijelih časnika; zato Van Horn desnom stegnu držak samokresa, premda ga nije izvukao iz toka, a lijevom podiže cigaru na usta te je počeživo povlačiti da se razgori.— Hej, Ishikola, stari vražel — pozdravi Van Horn staroga pogla­vicu, kad je gizdelin veslom za kormilarenje zamahnuo čamcu sa strane i nešto ispod njega te ga pritjerao uz Arangi, tako da im se bokovi dodirnuše.Ishikola se smiješio gledajući gore prema svjetlu. Smiješio se svo­jim desnim okom, jedinim što ga imaše; lijevo mu je još u mladosti iskopala strelica za nekog okršaja u ševarju.— Svega mi — odzdravi došljak — mnogo je vremena proteklo što te moje oko nije vidjelo.Van Horn se u razumljivim izrazima našali s njime nišaneći na naj­novije žene kojima je poglavica uvećao svoj harem; upita ga koliko je u svinjama za njih platio.— Svega mi — priklopi kapetan — bogat si čovjek, veoma bogat.— Rado bih k tebi na palubu — skromno će Ishikola.— Ne možeš noću — usprotivi se kapetan, a onda nadoveza, kao da odustaje od opće poznatog pravila da se ne primaju posjeti na brodu pošto se zanoća:

160

Deveto poglavlje

— Možeš na brod, ali neka tvoji momci ostanu u čamcu.I Van Horn uslužno pomože starcu da se uspne do ograde, da pri­jeđe preko bodljikave žice i dođe na palubu.Ishikola bješe zamazan star divljak. Jedan njegov tambu (a to na jeziku beche-de-mer i na melanezijskom znači tabu) bijaše da mu se voda nikad i nipošto ne smije dotaknuti kože. On, koji življaše pokraj samog mora, u zemlji tropskih pljuskova, pobožno se čuvao svakog dodira s vodom. Nikada nije zaplivao, nikad u vodu zagazio, a pred kišom se uvijek sklanjao pod krov. No to što je on činio, ne znači da su činili i svi pripadnici njegova plemena: bješe to tambu koji je samo za nj vrijedio; takva mu ga nametnuli vrači i čarobnja­ci. Drugim pripadnicima onog plemena bijahu zabranili da jedu meso morskog psa, da dodiruju kornjaču, da se dotiču krokodila ili njegovih okamina, ili pak da se ikad okaljaju nedostojnim dodirom s kakvom ženom ili njezinom sjenom što je pala na put.I tako Ishikola, kome tabu bješe voda, bijaše sav prekriven korom nečistoće što se tolike godine na njemu skupljala. Prekrivale ga ljuske kao gubavca, imao je smežuranu kožu na licu, bio zgrčen od starosti, a uz to je i strahovito hramao od neke stare ozljede ko­jom ga je koplje osakatilo u kuku, tako da se sav naherio na jednu stranu. Ono mu se jedino oko živo i pakosno iskrilo, a Van Horn je znao da ono jedno vidi koliko i njegova oba oka.Van Horn se rakova s njime — tu čast iskazivaše jedino poglavi­cama — i pokaza mu da sjedne na palubu, to jest da čučne, tik do preplašene djevojke, koja opet zadrhta, jer se prisjetila kako je već jednom čula Ishikolu gdje nudi pet puta po dvadeset mliječnih kokosovih oraha da mu je daju za ručak.Jerry je, radi prepoznavanja u budućnosti, morao onjušiti toga od­vratnoga, šepavoga, gologa i jednookog starca. A kad ga je onjušio i zapamtio osobiti vonj, Jerry je morao zarežati, da zaplaši došljaka i da od gospodara dobije letimičan pogled, pun odobravanja.— Svega mi, dobar zalogaj taj pas, valjalo bi ga kai-kai — prozbori Ishikola. — Platit ću ti za nj lakat školjaka.Bješe to dobra ponuda za obično štene, jer je lakat školjkastog novca, to jest školjaka nanizanih na konac od kokosovih vlakanaca, vrijedio koliko i pol funte u engleskom novcu, dva i pol dolara u američkom, ili, u plaćanju živim svinjama, koliko polovina velike, ugojene svinje.

161

Jerry otočanin

— Dva lakta školjaka vrijedi ovaj pas — uzvrati Van Horn, dok je u sebi mislio kako ne bi Jerryja dao nikojem crncu ni za stotinu lakata, ni za kakav novac; a to je neznatno povišenje povrh ponude spomenuo samo zato da crncima ne pokaže koliko zapravo cijeni zlatnoriđeg potomka Biddy i Terrencea.U daljem razgovoru Ishikola napomenu kako je djevojka mnogo mršavija negoli prije; sada, kao čovjek koji zna što je meso, ne bi za nju dao više od tri puta po dvadeset kokosovih oraha.Poslije tih ljubaznih riječi bijeli gospodar i crni poglavica svrnuše razgovor na drugo i počeše raspredati o mnogo čemu — jedan ra- zmećući se nadmoćnošću uma i znanja u bijelca, a drugi osjećajući i nagađajući kao primitivni državnik, kakav bješe, hoteći da usta­novi kakav je položaj ljudskih i političkih snaga što imaju utjecaja na njegovu zemlju, na Su’u, područje od deset četvornih milja, opkoljeno morem i ograničeno kopnenim crtama, duž kojih ple­mena među sobom ratuju još od vremena što su starija i od najsta­rijega mita u plemenu Su’u. Vječno su jedni drugima skidali glave, jelo se ljudsko meso sad na jednoj, sad na drugoj strani, već prema tome koje pleme bijaše časoviti pobjednik. A granice ostajale iste. Ishikola, služeći se lošim beche-de-merom, nastojaše doznati kakav je opći položaj na Salamunskom otočju, bi li štogod od toga mogloimati kakvih posljedica za Su’u, a Van Horn se ne skanjivaše, nego se upuštaše u nečasnu diplomatsku igru kakvu igraju diplomatski predstavnici svih svjetskih sila.— Na moju riječ završavaše Van Horn svoje izlaganje — vi ste ovdje suviše zli; previše vi glava skidate, odveć mnogo dugih svinja kai-kai. (Duga svinja znači: ljudsko meso pečeno na ražnju.)— Pa oduvijek se u nas skidaju glave i duge svinje kai-kai — do­čeka Ishikola.— Tako mi svega — opet će Van Horn — previše je toga u vas. Brzo će veliki ratni brod u Su’u, pa će vam pokazati što vas ide.— A kako se zove taj veliki brod što će doći na otoke? — priupita Ishikola.— Ime mu je Cambrian, a velik je to brod — lagao je Van Horn, dobro znajući da već dvije godine nijedan britanski krstaš nije bio na Salamunskom otočju.Razgovor se pretvorio u smiješnu raspravu o odnosima što bi tre­balo da vladaju među državama, ne gledajući na njihovu veličinu,

162

Deveto poglavlje

ali se prekinu kad se pojavi Tambi, koji je, držeći u ruci i drugu svjetiljku preko ograde, nešto otkrio.— Kapetane, puška mu je u čamcu1. — povika Tambi.U jednom se skoku Van Horn nađe uz ogradu i pogleda dolje pre­ko bodljivave žice. Ishikola stiže za njim tek koju sekundu, unatoč sakatosti svoga tijela.— Odakle tome momku puška na dnu čamca? — rasrdi se Van Horn.Gizdelin na krmi bezbrižno pogleda uvis, dok je nastojao da no­gom nagrne lišće i da tako prekrije nekoliko kundaka što su izvirili; no ne pogodi nagrnuti lišća, već ga još više razgrnu i još bolje otkri kundake. Sagnu se da rukom nameće lišća, ali se naglo uspravi kad Van Horn na nj zagrmje:— Stoj1 Dobro odmakni ruke1

Van Horn se okrenu Ishikoli hineći ljutitost, koje nije osjećao, jer posrijedi bješe stara podvala što se uvijek ponavljala.— Kako se usuđuješ da uz brod pristaneš, a puške ti u čamcu?— pitao ga Van Horn.Stari poglavica divljaka s obale zakoluta onim jedinim okom i poče žmirkati praveći se nevještim i nedužnim.— Da znaš, žestoko se na te ljutim — proslijedi Van Horn. — Do zla si boga zao, Ishikola. Dobijesa, kupi mi se s broda]Stari lupež odšepesa preko palube, te onda, spretnije negoli kad se uspinjao, bez ičije pomoći prijeđe preko bodljikave žice, pa se isto tako bez ičije pomoći spusti u čamac i spretno dočeka na zdravu nogu. Pogleda žmirkajući prema palubi, kao da moli za oproštenje i kao da kazuje kako je nevin. Van Horn okrenu glavu da sakrije smiješak, ali ipak prasnu u smijeh kad je stari lupež, pokazujući praznu lulu, ulizujući se protisnuo:— Ne bi li mi ipak dao pet svitaka duhana?Dok je Borckman silazio po duhan, Van Horn je Ishikoli držao slovo o svetosti i nepovredljivosti istine i obećanja. A onda se naže preko bodljikave žice pa mu dade pet svitaka duhana.— Svega mi, Ishikola — prijetio mu kapetan — jednom ću s to­bom zauvijek prekinuti. Ti nisi dobar prijatelj da budeš na moru. Ti si bukvan, i treba da ostaneš u šikari.Kad je Ishikola pokušao da prosvjeduje, kapetan ga prekide riječima:— Odveć si se raspričao.

163

Jerry otočanin

Oni se u čamcu još skanjivahu. Gizdelinov nožni prst prikriveno pipaše pod lišćem, da nađe kundake Sniderovih pušaka, a ni Ishi- kola ne bijaše za odlazak.— Washee-washee! — povika Van Horn iznenada i zapovjednički. A veslači, ne čekajući zapovijed od poglavice ili od gizdelina, ne­hotice poslušaše, pa dubokim i dugim zaveslajima otisnuše čamac i nestadoše u tami što se slegla naokolo. I Van Horn isto tako brzo promijeni svoj položaj na palubi; odmaknu se za desetak metara da ga ne pogodi zrno bude li slučajno ispaljen koji metak, i čučnu da osluškuje zapljuskivanje vesala što se polako gubilo u daljini.— Dobro je, Tambi — mirno će kapetan; — daj im malo glazbe da ih ispratiš.I dok je Drozdova pjesma škripala na ploči u svome otrcanom ali ugodnom napjevu, kapetan se nalaktio na palubi, zapušio cigaru te uza se privlačio Jerryja i milovao ga.Dok je pušio, promatrao je zvijezde, gledao kako ih naglo zastire kišni oblak što plovi iz privjetrine ili odakle bi, neodređeno zaklju­čujući, mogao zapuhati. Čekajući čas da se ploča odvije i da onda Tambija s gramofonom i pločama pošalje pod palubu, svrnu po­gled na crnu djevojku i opazi kako ga ona gleda u nijemom strahu. Dade joj znak pristanka polusklopljenim očima i dizanjem glave popraćujući ga pokretom ruke prema stepenicama što vode pod palubu. Ona ga posluša, kao što bi poslušao izbijen pas, sva skr­hana, slomljena; odvuče se drhteći ponovo i okrećući se u vječitu strahu pred velikim bijelim gospodarom, za kojega bijaše uvjerena da će je jednog dana pojesti. Pogodi tako Van Horna u samo srce— jer kapetan preko ponora vjekova što je zjapio među njima nije mogao da je uvjeri u svoju sklonost; uhodavši ga u srce, odšunja se prema stepenicama i pužnu niz njih, s nogama naprijed, poput kakva velika i glavata crva.Pošto je za njom poslao Tambija s dragocjenim gramofonom, Van Horn nastavi pušiti dok su mu oštre, igličaste kapi kiše blažile za­grijano tijelo.Svega pet minuta potraja kiša, a onda, čim se zvijezde ponovo uka- zaše na nebu, kao da još jače zapahnu vonj od isparavanja s palube i s močvara među mangrovima, te sve naokolo pritisnu zagušljiva vrućina. Van Horn je dobro znao što to znači, ali on, izuzevši gro­znicu, nije nikad pobolijevao; stoga i nije mario da ide po gunj.

164

Deveto poglavlje

— Vaša je prva straža — kaza Borckmanu; — otplovit ću s brodom ujutro, prije nego što vas probudim.I nasloni glavu na desnu mišicu, odmaknu lijevu da može Jerryja privinuti na grudi, pa zadrijema i zaspa.I eto tako, noseći glavu u torbi, življahu bijelci i crni urođenici iz dana u dan na Salamunskom otočju, u kavgi i u trgovini — bijelci nastojeći da sačuvaju glavu na ramenu, a crnci nastojeći, isto tako naravno, da im je skinu a da istodobno sačuvaju svoju kožu.A Jerry, koji je poznavao samo svijet s lagune Meringe, videći da su ti novi svjetovi — brod Arangi i otok Malaita — zapravo ono isto, promatraše tu vječitu igru između bijelih i crnih na svoj način, gledaše je kao s nekom vrstom razumijevanja.

165

Jerry otočanin

Deseto poglavljeKad je zora zabijeljela, Arangi je već plovio; jedra mu mlitavo vi­sjela u bezvjetrini, dok se momčad upinjala veslajući na čamcu, tegleći brod, da bi ga izvukla kroz uski prolaz. Kad brod u jednom času zanese iznenadna struja pa ga pritjera kraju, tako te valovi umalo njime ne udariše o obalu, crnci se na palubi zbiše u strahu jedan do drugoga, poput ovaca u toru kad začuju kako vani zavija divlji šumski pljačkaš — vuk. Nije ni trebalo da Van Horn oni­ma u čamcu vikne: »Washee-washee! prokleti gadovi«! Momci u čamcu redom poustajali sa sjedala koliko se upinjahu veslajući i svom težinom navaljivahu na vesla pri svakom zamahu. Znali su kakva bi ih strašna sudbina zadesila da Arangi kobilicom naleti nakoraljni greben pod vodom. Prožimao ih isti strah koji i onu od straha izbezumljenu djevojku dolje u prostoru za teret. Mnogi je već i mnogi momak iz Langa-Langa i Soma otišao za gozbu onima u Su’u, kao što su i ovi ovda-onda uveličavali gozbovanje u Langa- Langi i u Somu.— Svega mi •— govoraše Tambi stojeći za kolom kormila i obraća­jući se Van Hornu kad je napetost minula i Arangi sretno prošao.— Moj je stric prije mnogo vremena došao ovamo s brodskom posadom. Velika bješe škuna kojom je ovamo doplovio. Svi su za­glavili tu u Su’u. To je pleme kai-kai i moga strica i sve ostale.Van Horn se prisjeti broda Fair Hathaway i njegove sudbine prije petnaest godina, kad su ga ti isti divljaci opljačkali i zapalili, pošto su pobili sve na brodu. Salamunsko otočje na početku dvadesetog stoljeća bijaše doista divlje, a nema sumnje da je veliki otok Mala- ita prednjačio u divljaštvu.Kapetan zamišljeno pogleda uz padine na otoku sve do gore Kolo- rata, toga brodarskog znamena, obrasla zelenilom sve do vrhunca

166

Deseto poglavlje

što se uzdiže četiri tisuće stopa u oblake. I dok tako gledaše, vidje kako se duž obronaka i manjih visova uzdižu stupovi dima, a za njima se novi neprestano javljaju.— Na moju riječ — smiješeći se kaza Tambi — mnogo ih je u šikari što vas drže na oku.Van Horn se nasmiješi povlađujući. Znao je da to dojavljivanje di­mom prenosi vijest od sela do sela i od plemena do plemena da se na zavjetarnoj obali pojavio brod što snubi ljude za rad.Cijelo je jutro Arangi plovio sa snažnim bočnim vjetrom što se digao o sunčevu izlasku; plovio je put sjevera, a kurs su mu ozna­čavali stupovi dima što postajahu sve češći i što govorahu svojim jezikom duž zelenih vrhunaca. U samo podne, dok je Van Horn s Jerryjem stajao na pramcu i zapovijedao kormilaru, Arangi je za­plovio uz vjetar, da prođe kroz prolaz između dvaju otoka što bija­hu palmama obrasli. Trebalo je tu dobro kormilariti, jer se koraljni grebeni dizahu odasvud iz tirkiznih dubina, nizahu se u svim pre­ljevima zelenila, od najtamnijeg nefrita do najbljeđeg turmalina; more se preko njih valjalo pa im mijenjalo boju i sjenu, srebrnom ih pjenom krunilo i po njima prskalo u bijelim vodoskocima što se na suncu prelijevahu.Stupovi dima što se uzvijahu po visovima, postajahu sve rječitiji; mnogo prije nego što je brod preplovio tjesnac, sva je već zavje- tarna obala, od najbližih obalnih naselja do najudaljenijih zaselaka u šikari, znala da brod što snubi radnike plovi put Langa-Lange. Kad se pokazala laguna, opkoljena nizom koraljnih otočića pred obalom, Jerry poče njušiti sela na obalnom grebenu. Po glatkoj površini lagune plovili čamci, mnogi čamci, pokretani veslima ili gonjeni snagom jugoistočnog pasata što je svjež puhao kroz razgra­nate krošnje kokosovih palma. Jerry je bijesno lajao na one što bi se ponajviše približili; kostriješila mu se dlaka na vratu, pravio se ljut i valjan zaštitnik bijelog boga što kraj njega stoji. I poslije sva­ke takve opomene hladnom bi i vlažnom njuškom blago dodirnuo osmaglu kožu kapetanove noge.Ušavši u lagunu, Arangi kliznu dalje, s jedrima što ih je napeo bočni vjetar. Pošto je brzo prešao nekih pola milje, brod se okrenu spretno zategavši prednja jedra, dok veliko jedro i krmeno jedro lepetahu, te obori sidro u dubinu od kojih petnaest metara u vodu što bijaše tako bistra da se na koraljnome dnu vidjela svaka krupno

167

Jerty otočanin

izbrazdana školjka. Nije trebalo da se brodskim čamcem iskrcavaju momci iz Langa-Lange. Na stotine urođeničkih čunova natiskalo se u dvadeset redova Arangiju s oba boka, a svakog bi povratnika, kako bi snio svoj sanduk sa zvoncem, bučno dočekalo mnoštvo rođaka i prijatelja.U tim časovima općeg uzbuđenja Van Horn nije nikome dopu­štao da se popne na brod. Urođenici s Melanezijskih otoka, za razliku od stoke, uvijek su spremni jurnuti u divlji napadaj, baš kao što znaju nagnuti u divlji bijeg. Dva momka od posade bijahu postavljena uz Lee-Enfieldove puške kraj vidnika. Borckman je s polovinom momčadi svršavao brodske poslove. Van Horn je, s Jer- ryjem za petama, nadzirao iskrcavanje momaka što se vraćaju u Langa-Langu, i budno pazio na drugu polovinu brodske posade što Čuvaše ogradu od bodljikave žice; Jerry mu je za petama pažljivo motrio da mu nitko ne zađe s leđa. Svaki je momak iz Soma sjedio na svom sanduku i pazio da mu ga koji momak iz Langa-Lange ne baci u koji od čunova što čekahu uz bok broda.Poslije pola sata sva buka bijaše prešla na obalu. Samo je nekoliko čunova još ostalo, i prema jednome od njih mahnu Van Horn da­jući znak Nau-Hau, najvećem poglavici utvrde Langa-Langa, da se popne na brod. Od većine se velikih poglavica Nau-Hau razlikovao time što bijaše mlad; za razliku od većine Melanežana, bijaše pri­stao momak, čak lijep.— Zdravo, kralju babilonski — pozdravi ga Van Horn nazivajući ga tako stoga što je u njem vidio nešto semitsko, pomiješano sa surovom snagom što mu se ocrtavala kako na licu, tako i u čitavu držanju.Gol rođen i u golotinji odrastao, Nau-Hau stupaše palubom smio­no i bez stida. Jedini mu dio odjeće bješe remen s putnog kovčega; opasao remen oko pasa, a za nj uz golu svoju kožu zadio gol nož, dug dvadeset i pet centimetara. Jedini mu nakit bijaše tanjur od bijeloga kineskog porculana, probušen i o vrat obješen na pređi od kokosovih vlakanaca, tako da mu ploštimice ležaše na grudima i napol mu pokrivaše snažne mišiće. Bješe to neprocjenjivo blago— ta još se nije čulo da je koji čovjek na Malaiti ikad imao neokr­njen tanjur od porculana.I ne bijaše zbog toga tanjura ništa smješniji negoli zbog svoje golo­tinje. Bješe on kraljevska pojava. Otac mu je bio kralj prije njega,

168

Deseto poglavlje

a on se pokazao većim od oca. U svojim je rukama i u glavi nosio moć nad životom i nad smrću oko sebe, a često ju je i pokazivao cvrkućući svojim podanicima u govoru Langa-Lange: »Ubij ovog«, »Ubij onog«, »Tebi smrt«, »Tebi život«. Kako se otac, koji se pri­je godinu dana odrekao vladavine, nerazborito pokušao miješati u sinovu upravu, sin je pozvao dva momka i zapovjedio im da mu ocu na vrat namaknu omču od kokosovih vlakanaca i da je stegnu, tako te ovaj poslije toga nikad više nije dahnuo. Kad mu se žena miljenica, mati najstarijeg mu sina, usudila u ludosti svoje ljubavi povrijediti jedan od njegovih kraljevskih tabua, on je zapovjedio da je ubiju, a sam je sebično i pobožno pojeo i posljednji njezin dio, sve do srži razbijenih joj kostiju, ne dopustivši ni najboljim prijate­ljima da uzmu koji zalogaj.Sav kraljevski bješe on, po prirodi, po odgoju, po djelima. Kra­ljevski je samosvjesno vladao, kraljevski izgledao — kao što već sjajan pastuh, kao što na slikama lav u žutosmeđoj pustinji može kraljevski izgledati. Bješe divna životinja — obris sjajnih osvaja­ča i vladara, na višem stupnju razvoja, što su se javljali u drugom vremenu i prostoru. Njegovo držanje, grudi, ramena, glava — sve bješe kraljevsko. Kraljevski bješe i pogled njegovih očiju, samos- vjestan i nemaran, pod vjeđama što se jedva podizahu.Kraljevski bijaše u svojoj smionosti, sada, dok stupaše palubom Arangija, premda je znao da gazi po dinamitu. Davno je stekao gorko iskustvo da je svaki bijelac od dinamita kao i smrtonosno, tajanstveno zrno kojim se kadikad služi. Dok bijaše još dječakom, bio je u posadi na čunu što je išao u napadaj na kuter od sandalova drveta, još manji od Arangija. Ona će mu zagonetka uvijek ostati u sjećanju. Vidio je kako su od trojice bijelaca dvojica poginula, i kako su im na palubi odsjekli glavu. Treći, koji se još borio, samo je časak prije odjurio pod palubu. A onda je kuter, sa svim onim blagom u željeznim obručima, duhanu, noževima i platnu, odletio u zrak i pao u more razmrskan, uništen. Bješe to dinamit — tajna. A on, Nau-Hau, koji je nekim čudom nepovrijeđen odletio u zrak, odonda sluti da su sami bijelci od dinamita, da su od iste tajanstve­ne tvari kojom ubijaju strelovita jata ribe, ili kojom, samo li ustre­ba, raznose na komadiće i sebe i svoje brodove na kojima plove tolikim morem dolazeći iz dalekih krajeva. I premda je znao da je i Van Horn sastavljen od iste tvari, nepostojane i smrtonosne, ipak

169

Jerry otočanin

je čvrsto stupao, odlučna koraka, spreman da joj se, ma prijetilo i rasprsnuće, suprotstavi u svome prkosu.— Ded mi kaži — poče on — zašto moje ljude predugo zadržavaš kod sebe?Bijaše mu prigovor na mjestu, jer su momci što ih je Van Horn upravo iskrcao izbivali tri i pol umjesto tri godine.— Ako ćeš tako, rasrdit ću se — ljutito odvrnu Van Horn, pa onda segnu rukom u otvoren sanduk, izvuče punu šaku duhana u svitku i ponudi ga crncu. — Bit će bolje da zapušiš i da zboriš kako valja— nadoveza diplomatski.No Nau-Hau dostojanstveno odmahnu i odbi dar za kojim je če- znuo.— Imam mnogo duhana — šlaga on. — A kako to da se jedan od mojih ljudi nije uopće vratio? — upitat će poslije toga.Van Horn izvuče dugu, tanku bilježnicu iz zavojka na svojoj pregači i poče po njoj listati, a to se veoma dojmi Nau-Haua, koji mišljaše o dinamitu i o višoj moći bijelog čovjeka — da crpe točno sjećanje iz šara u bilježnici umjesto iz glave.— Momak po imenu Sati — čitaše Van Horn i prstom označavaše mjesto, dok mu pogled neprestano prelažaše s bilješke na crnoga poglavicu, koji stajaše pred njim i koji razmišljaše o putu i načinu da bijelcu skokne iza leđa i da mu jednim jedinim udarcem noža, kojemu bijaše vješt, presiječe hrpteničnu sponu pri dnu šije.— Sati, kad je posljednji monsun počeo, u ovo doba, Satija trbuh mnogo bolio, Sati slabio, umro — prevede Van Horn na beche-de- mer zabilješku što je kazivala: Umro od srdobolje 4. srpnja 1901.— Sati radio mnogo, dugo — uporno će Nau-Hau prelazeći na glavno. — Sto je s novcem koji mu pripada? Van Horn je u glavi sračunavao.— U svemu šest puta po dvadeset funti u zlatu i još dvije povrhu— bijaše prijevod za zaradu od šezdeset i dvije funte. — Njegovu sam ocu unaprijed isplatio jedanput po deset funti i još pet funti, ostaje četiri puta po deset funti i sedam funti.— Gdje je četiri puta po deset funti i sedam funti? — pitao je Nau-Hau ponavljajući svotu jezikom, dok joj zamašitosti nije mo­zgom poimao.Van Horn podiže ruku.— Čekaj malo, Nau-Hau, kud si požurio. Sati je na plantaži kupio

170

Deseto poglavlje

sanduk za dvaput po deset funti i jednu funtu. Satiju u svemu pripada dvaput po deset funti i još šest funti.— Gdje je dvaput po deset funti i još šest funti? — zaintačio Nau- Hau.— U mene su — odsiječe kapetan.— Daj mi dvaput po deset funti i još šest funti.— Vraga ću ti dati — odvrnu Van Horn, a u modrilu njegovih očiju crni poglavica osjeti dinamit, za koji mu se činilo da su od njega svi bijelci; svijest mu pred oči iznese sliku onoga krvavog dana kad je prvi put doživio eksploziju dinamita i kad je odletio u zrak.— Zašto onaj starac čeka u čunu? — upita Van Horn pokazujući na nekoga starca u čunu uz bok broda. — Je li to Satijev otac?— To je Satijev otac — potvrdi Nau-Hau.Van Horn mahnu starcu da dođe na brod, a Borckmanu dade mig da pripazi na palubu i na poglavicu, pa siđe u kabinu da uzme novac iz blagajne. Kad se vrati, obrati se starcu, ne osvrćući se na poglavicu:— Kako se zoveš?— Nino — odgovori starac drhtavim glasom. — Sati je moj sin. Van Horn upitno pogleda u Nau-Haua, a ovaj mu potvrdi podiza­njem glave, kako je već u običaju na Salamunskom otočju. Van Horn tada na ruku Satijeva oca izbroja dvadeset i šest zlatnih funti. Odmah nato Nau-Hau ispruži ruku i starcu uze onaj novac; dva­deset zlatnika zadrža za sebe, a starcu vrati preostalih šest. Van Horna se to nije ticalo: on je izvršio svoju dužnost i valjano isplatio; nije bilo njegovo da se miješa u tiraniju poglavice nad podanikom. Oba gospodara, bijeli i crni, bijahu zadovoljni sobom: Van Horn je isplatio novac onome kome ga je valjalo isplatiti, a Nau-Hau je, na temelju svoje kraljevske vlasti, opljačkao Satijeva oca prisvojivši sinovu mu zaradu pred Van Hornovim očima. No Nau-Hau nije mogao a da se ne razmeće. Otklonio je na dar mu ponuđeni du­han, a sad je od Van Horna za pet funti kupio cio sanduk duhana u svitku i zatražio da mu sanduk prepile i otvore kako bi mogao napuniti svoju lulu.— Ima li mnogo valjanih momaka na Langa-Langi? — pitaše mirno i uljudno Van Horn, da bi zapodjenuo razgovor i pokazao svoju nehaj nost.Babilonski se kralj osmjehnu, ali se ne udostoja odgovoriti.

171

Jeny otočanin

— Možda bih mogao na obalu, da malo prošetam? — izazovno upita Van Horn.— Možda bi imao previše neprilika — dočeka prkosno Nau-Hau.— Mnogo je zlih momaka, mogli bi te kai-kai.U tom izazivanju Van Horn i nesvjesno osjeti kako mu se kosa ježi, imaše osjećaj kao i Jerry kad bi mu se dlaka nakostriješila na leđima.— Hej, Borckmane! — povika kapetan. — Posadu za čamac!Kad je čamac za lov na kitove pristao uz bok broda, Van Horn prvi siđe u nj, kao viši, te pozva Nau-Haua da ga prati.— Znaj, kralju babilonski — promrmlja poglavici na uho kad se posa­da prihvatila vesala — ako ijedan od tvojih štogod zapodjene, najpri­je ću tebe ustrijeliti, a onda ću sav Langa-Langa poslati u pakao. Ići ćeš sa mnom čitavo vrijeme. Nećeš li, odmah je s tobom svršeno.I tako je bijelac izišao na obalu, sam, s mladim irskim terijerom, kojega srce kucaše ljubavlju, a pratio ga crni kralj što je kiptio bije­som, ali bio pun pažnje, jer se bojao bijelčeva dinamita. Van Horn je koračao kao kakav nebojša, onako bosonog, kroz utvrđeno naselje od tri tisuće duša, dok je njegov bijeli kormilar, odan piću, zapovijedao na palubi malog jedrenjaka, usidrenog kraj obale, a crnci u čamcu, s veslima u rukama, okrenuvši krmu čamcu uz obalu, čekali čas da uskoči onaj kome su služili, ali ga nisu voljeli, i kome bi svakog tre­nutka spremno skinuli glavu samo da ga se nisu bojali.Van Horn nije kanio na obalu, ali je ovaj njegov odgovor na izazov cr­nog poglavice bio potreban iz poslovnih razloga. Čitav je sat naokolo obilazio; desnu ruku nije odmicao od drška na samokresu koji mu je visio na slabini, a očiju nije skidao s Nau-Haua, koji je preko volje koračao kraj njega. Poglavičina mrka, vulkanska jarost bijaše gotova da izbije na najmanji povod. Van Hornu se tako nadala zgoda da vidi što je malo bijelih ljudi vidjelo, jer Langa-Langa i okolni otočići bija­hu divna zrna bisera, nanizana duž zavjetarne obale Malaite, bijahu lijepa koliko i neistražena.Nekoć ti otočići bjehu samo pješčani prudovi ili koralj ni grebeni u visini morske razine ili pak morem plitko prekriveni. Samo progo­njeni, očajni stvor, uz nevjerojatne napore, mogaše tu jadno života­riti. No takvih je jadnih, progonjenih stvorova bilo, i oni su tu došli i preživjeli; bijahu ti nevoljnici preživjeli ostaci u pokoljima čitavih sela, ili su pak pobjegli pred bijesom poglavica, umakli sudbini »du­

172

Deseto poglavlje

gih svinja«, to jest pobjegli ispred ražnja ili kazana što ih čekaše. I ti ljudi koji su poznavali samo guštaru priučiše se na more i stvoriše rod, moru vičan. Upoznaše način života riba i školjkaša, izmisliše udice i povraze, mreže i vrše i sva ona različita domišljata sredstva kojima se ćudljivomu i nepostojanome moru može otimati hrana što u njem pliva.Ti su bjegunci otimali žene s velikog otoka, pa se množili i napredo­vali. Uz nadčovječne su napore, pod suncem koje ih je žeglo, svlada­vali more. Ozidali su među svojih koraljnih grebena i pješčanih nasi­pa koraljnim stijenama što su ih za mrklih noći krali s velikog otoka. Stvorili su divno zidarsko djelo, bez žbuke i bez dlijeta, da odole mlatanju oceana. I kao što miševi kradu u ljudskim nastambama kad ljudi spavaju, tako su i oni krali i dovozili pune čunove zemlje, mili­june čunova masne, plodne zemlje s velikog otoka.Minula pokoljenja i stoljeća, a na mjestu gdje je more nekoć napol preplavljivalo gole prudove, dižu se sad utvrde, opasane zidinama s ispustima za velike čunove, a zaštićene od velikog otoka lagunama što bijahu njihova uska mora. Kokosova palma, banana i visoki hljebovac davahu im hranu i pružahu zaštitu od sunca. Njihovi su vrtovi cvali i napredovali, a njihovi uski ratni čamci pustošili obalama: osvećivahu svoje pretke nad potomcima onih koji su ih progonili i htjeli pojesti. Poput bjegunaca i odmetnika što su se sklonili u slanim močvarama Jadrana i podigli palače moćnih Mletaka na duboko ukopanim stu­povima, tako su i ti bijedni progonjeni crnci podizah svoju moć dok nisu zagospodarili i samim velikim otokom i uzeli u svoje ruke pro­met i trgovačke putove, prisilivši stanovnike iz guštare da zauvijek ostanu u guštari i da se nikad ne usude na more.I tu, sred uspjeha i sile tih primoraca, Van Horn se kočio i šetao kušajući sreću i ne pomišljajući da može začas zaglaviti, uvjeren da stvara mogućnosti za buduće poslove u pogledu snubljenja crnih ra­dnika za plantaže na udaljenim otocima, za plantaže drugih bijelih pustolova koji bijahu nešto manje smioni od njega.I kad je Van Horn, poslije jednog sata, stavio Jerryja na zadnji kraj čamca pa i sam ušao, ostavio je na obali zapanjena i zbunjena kraljev­skog crnca, koji je, više negoli ikad prije, bio pun strahopoštovanja prema bijelim ljudima što su sazdani od dinamita, a donose mu du­han u svitku, tkanine, noževe i sjekirice, i neumoljivo iz te trgovine izvlače dobitak.

173

Jeriy otočanin

Jedanaesto poglavljeKad se vratio na brod, Van Horn odmah pripremi konope, diže jedra, izvuče sidro te se otisnu na deset milja dugi put uz lagunu prema vjetru, da dojedri u Somo. Usput pristade u Binu, da po­zdravi poglavicu Johnnyja i da iskrca nekoliko ondašnjih povratni­ka. Zatim opet zaplovi put Soma, gdje bijaše zauvijek kraj plovidbi Arangija i kraj mnogima što tim brodom putovahu.U Somu Van Hornu prirediše sasvim drugi doček negoli u Langa- Langi. Kad su se iskrcali svi povratnici, a to se bijaše završilo već u tri i trideset poslije podne, kapetan pozva poglavicu Bashtija da dođe na brod. Pojavio se poglavica Bashti, koji bijaše hitar i okretan unatoč svojoj dubokoj starosti, a veoma dobroćudan — toliko do­broćudan da je svakako sa sobom htio na brod dovesti tri između svojih vremešnijih žena. Takvo se što još nije čulo ni dogodilo. Nikad nije ni jednoj svojoj ženi dopustio da se pojavi pred kojim bijelim čovjekom, pa se Van Horn osjetio toliko počašćenim te je svakoj od njih dao na dar išaranu glinenu lulu i dvanaest svitaka duhana. Premda je bilo kasno poslijepodne, živo se trgovalo, te je Bashti, koji je za sebe zadržao lavovski dio zarade, isplaćene očevima dvo­jice momaka što su umrli, obilno kupovao iz zaliha na Arangiju. Kad je Bashti obećao mnogo novih radnika, Van Horn je —- znajući koliko je promjenljivo mišljenje u divljaka — htio da ih odmah popiše. Bashti se protivio i predlagao da to ostave do sutra. Van Horn ostade uporan i poče dokazivati kako je sad najzgodnije vri­jeme, tako da stari poglavica posla čun na obalu kako bi se skupili momci, odabrani da idu na plantaže.— Sto velite? — upita Van Horn Borckmana, čije oči bijahu kao u ribe, vodenije negoli inače. — Još nikad ne vidjeh starog lupeža tako ljubazna. Ne. krije li se štogod iza toga?

174

Jedanaesto poglavlje

Kormilar pogleda u mnoštvo čunova duž broda, opazi množinu žena u njima i odmahnu glavom.— Kad što pripremaju, uvijek žene pošalju u guštaru — kaza kor­milar.— Nikad nisi nacistu s tim crncima — progunđa kapetan. — Ako im mašta i jest plitka, ipak mogu štogod novo smisliti. A Bashi je najprovrtniji stari crnac što sam ga ikad vidio. Ne znam zašto ne bi mogao na to doći te nam pripremiti ono čemu se ne nadamo. To što nisu nikad imali uza se žena kad su smišljali kakav prepad, ne znači da će uvijek na tom ostati.— Ni Bashti nije toliko prepreden da se takvu čemu domisli — uspro­tivi se Borckman. — Slučajno je dobre volje i nešto širokogrudniji. Sto, pa već je od vas kupio robe za četrdeset funti; želi zato s nama sklopiti novi ugovor za novu skupinu momaka. Kladim se, uvjeren je da će ih polovina pomrijeti, a on tako doći do njihove zarade.Sve je to bilo veoma razložito, ali je ipak Van Horn odmahivao glavom.— Bilo kako mu drago, vi dobro pazite na sve — opomenu ga kapetan. — Ne zaboravite da obojica ne smijemo u isto vrijeme ići pod palubu. I onda, ni kapi rakije više dok iz ove strke ne izvu­čemo živu glavu.Bashti bijaše nevjerojatno mršav i veoma star. Ni sam nije znao koliko broji ljeta, premda je s druge strane dobro znao da nitko od njegova plemena nije bio na životu kad on bijaše momčić u selu. Sjećao se onih dana kad su se rodili neki od onih što su sada starci i što su još na životu; ali, za razliku od njega, ti su sada oronuli, tresu se od slabosti, oči su im krmeljive, usta krezuba, gluhi su i uzeti. Njegove se pak sposobnosti nisu umanjile. Čak se dičio da ima dvanaestak krnjataka koji su virili iz desni i kojima je još mo­gao žvakati. Iako više nije imao mladalačke tjelesne izdržljivosti, sačuvao je sposobnost samostalne i jasne misli, koja bijaše kakva je i prije bila. Toj se njegovoj sposobnosti mišljenja ima pripisati što mu je pleme ojačalo otkad je on na vlasti. Bijaše on u neku ruku melanezijski Napokon u malome. Kao ratnik, on je, zahvaljujući oštrini svoga duha, uspio pomaknuti granice u svoju korist, pro­tjeravši daleko divljake iz guštare. Brazgotine i ožiljci na smežura- nome njegovu tijelu pokazivahu kako se borio u prvim redovima. Kao zakonodavac, postigao je da mu pleme ojača i da se osposobi.

175

Jeny otočanin

Kao državnik, bijaše uvijek dalekovidniji od susjednih poglavica u sklapanju ugovora i u davanju povlastica.Tim i takvim svojim uhom, još uvijek bodrim, bijaše upravo zami­slio osnovu kako će doskočiti Van Hornu i nadjačati golemo Bri­tansko Carstvo, o kojem je tek nešto nagađao, a još manje znao.I Somo je, naime, imao svoju povijest. Da neobična li slučaja: pri­morsko pleme, a živi u unutrašnjosti, gdje bismo mislili da žive samo stanovnici guštare. Priče i legende plemena Somo bacahu nešto slabe svjetlosti daleko unazad, u tamu prošlosti. Jednoga davnog dana, tako davnog da nema mogućnosti da mu vrijeme odrediš, neki se čovjek, po imenu Somo, posvadio sa svojim ocem Lotijem, koji bijaše poglavica otočne utvrde Umbo, pa pobjegao ispred njegova gnjeva s dvanaestak čunova, punih mladića. Lutahu čitava dva monsuna na svojoj odisejadi. Legenda kazuje kako su dvaput oplovili oko Malaite i gusarili preko širokoga mora, sve do Ugija i San Cristobala.Razumije se, poslije uspješnih bitaka odvodili su žene, pa kad su na­posljetku imali mnoštvo žena i potomstva, iskrcali se na obalu, po­tisnuli stanovnike guštare i udarili temelje primorskoj utvrdi Somo. Utvrdu podigoše, s morske strane, kao svaku otočnu utvrdu, sa zi­dom od koraljnih stijena, da bude branom od mora i od slučajnih gusara, i s otvorima za spuštanje velikih čunova. U pozadini, gdje se doticala šume, bijaše ona poput svakoga razasutog sela u guštari. No Somo, dalekovidni otac novog plemena, proteže svoje granice da­leko u guštaru, na grebene nižih gora, a na svakom sljemenu podiže naselje. Samo nadasve smjelima, koji bježahu k njemu, dopuštaše da postanu članovima novog plemena. Slabiće bi i kukavice odmah pojeli, a nevjerojatan broj priča o mnoštvu njihovih glava što ukraša­vahu spremišta za ratne čunove, bijaše dio legende.To je pleme, to područje i tu utvrdu najposlije naslijedio Bashti, i on je svoje nasljedstvo još proširio i poboljšao. Ili neprestano ga poboljšavaše. Dugo je vremena smišljao i u tančine razglabao osno­vu što mu se vrzmala po glavi zahtijevajući da se ostvari. Prije tri godine pleme se Ano-Ano, mnogo milja niz obalu, domoglo nekog broda što je snubio radnike, uništilo brod i pobilo svu posadu, te došlo do basnoslovnih količina duhana, platna, nakita i svake trgo­vačke robe, ne brojeći oružja i streljiva.Neznatna bijaše cijena što ju je pleme za to platilo. Poslije pola go­

176

Jedanaesto poglavlje

dine pojavio se ratni brod u laguni, bombardirao Ano-Ano i natje­rao stanovnike da pobjegnu u šumu. Odred što se iskrcao uzalud ih je gonio po stazama u guštari. Na kraju se zadovoljio time da pobije četrdesetak ugojenih svinja i da posiječe stotinjak kokoso­vih stabala. Tek što se ratni brod otisnuo na pučinu, stanovnici su se već vratili iz šume u selo. Topovska paljba na kolibe od trave nema nekoga razornog djelovanja. Žene su u nekoliko sati sve opet dovele u red. Sto se tiče onih četrdeset ubijenih svinja, sve je selo na njih navalilo, ispeklo ih na ugrijanu kamenju u zemlji i gozbo- valo. Nježni vršci oborenih palma isto tako poslužiše kao hrana, a tisuće kokosovih oraha bijahu oljuštene, raspolovljene, osušene na suncu i na dimu u kopru1, da budu prodane prvome trgovačkom brodu koji onuda prođe.I tako se, eto, kazna pretvorila u izlet i gozbu — a sve je to po­ticalo čuvarni, sračunati duh Bashtijev. A što je vrijedilo za Ano- Ano, svakako je, po njegovu mišljenju, vrijedilo i za Somo. Ako je, dakle, bijelim ljudima što plove pod britanskom zastavom takvo pravilo da se za dugove u krvi i u skinutim glavama osvećuju tako da obaraju kokosove palme, Bashti nije vidio nikakva razloga zašto se ne bi i on domogao koristi kakve se domoglo pleme Ano-Ano. Cijena što će je možda imati da plati u nekom budućem vremenu, bijaše u smiješnu nerazmjeru s neposrednim bogatstvom kojega se može domoći. Osim toga, već je više od dvije godine što se poslje­dnji put pojavio britanski ratni brod na Salamunskom otočju.Tako je Bashti, s tom novom mišlju u mozgu, kimao svojom po- glavarskom glavom, u znak kako pristaje da njegov narod domili na brod i da trguje; malo je tko znao što to on smišlja i da uopće nešto misli.Trgovina bivala sve življa što je više čunova uz brod pristajalo i što se više crnih ljudi i žena vrzmalo palubom. Dođoše i za rad određeni momci, tek uhvaćeni, mladi i divlji stvorovi, plahi poput srna, a ipak pokorni pred neumoljivim roditeljskim i plemenskim zakonima; silažahu jedan po jedan pod palubu Arangija, u pratnji očeva, majki i rođaka u porodičnim skupinama, da se susretnu s

1. Kopra, osušena jezgra kokosova oraha iz koje se tiještenjem vadi ulje. — Prev.

177

Jerry otočanin

velikim bijelim gospodarom, koji im je imena zapisivao u tajan­stvenu knjigu i tražio da potpišu ugovor što ih obvezuje na tri godi­ne rada; potpisivahu ga tako što bi se desnom rukom dotakli pera kojim on pisaše, a zatim glave njihovih obitelji primahu predujam u visini jedne godišnje plaće, i to u robi.Starije Bashti sjedio odmah u blizini i uzimao svoju uobičajenu de­setinu od svakog predujma, dok su njegove tri žene ponizno čučale do njegovih nogu i samo svojom nazočnošću ulijevale pouzdanje Van Homu, koji se zanio uspješnim poslovanjem. U takvim prili­kama neće mu trebati da švrlja po Malaiti, jer će moći odjedriti s krcatim brodom.Na palubi, gdje je Borckman budno pazio na svaku pogibao, tapkao je naokolo Jerry i njuškao noge tolikih novih crnaca kojih nikad prije nije vidio. Divlji je pas otišao s povratnicima, a od ovih se samo jedan vratio. Bješe to Lerumie, kraj kojega je Jerry nepresta­no prolazio ukrućenih nogu i nakostriješene dlake, ali ga crnac nije opažao. Lerumie se nije na nj ni osvrtao, jednom je mimo sišao pod palubu, kupio jeftino ručno zrcalo i pogledom svojih očiju uvjerio starog Bashtija da je sve pripravno i zrelo da izbije u prvo­me pogodnom času.Taj je pogodan čas i priliku pružio Borckman na palubi. A ne bi je pružio da se nije svojim nemarom i neposluhom ogriješio o kape­tanove zapovijedi. Nije se okanio rakije, pa tako nije osjećao što se oko njega sprema. Na krmi, gdje je stajao, paluba bijaše gotovo pusta. Na sredini broda i na pramcu palubom vrvjeli crni ljudi i žene što su se šalili s brodskom posadom. Borckman se uputio k vrećama s jamovim gomoljem što bijahu privezane iza krmenog jarbola, te izvukao svoju bocu. Prije nego što poteže, u ostatku opreza pogleda iza sebe. Kraj njega je stajala bezazlena urođenica srednje dobi, debela, omalena, neskladna, ružna; dojila je dvogodi­šnje dijete, koje joj se nogama držalo kuka i sisalo. S te strane za­cijelo ne bijaše pogibelji. Osim toga, bijaše ona očito nenaoružana, jer ne imaše na sebi ni krpe odjeće gdje bi se moglo sakriti oružje. Dalje, kraj ograde, stajaše Lerumie, koji se ogledavao u zrcalu što ga bijaše upravo kupio.U tom je zrcalu Lerumie vidio Borckmana gdje se saginje prema vrećama, uspravlja se, zabacuje glavu, prinosi grljak boce na usta, a dno joj nebu izdiže. Lerumie podiže lijevu ruku kao znak ženi

178

Jedanaesto poglavlje

koja bijaše u čunu uz bok broda. Ova se brzo sagnu za nečim što dobaci Lerumieju. Bješe to tomahawk s dugim drškom, obična tesarska bradva, na dršku koji bijaše urođeničko djelo — komad crna i uglačana tvrdog drveta, obložen grubim šarama od sedefa i omotan vlakancima kokosova oraha, da se lakše drži u ruci. Oštri­ca na bradvi bijaše naoštrena poput britve.Kako god je tomahawk nečujno proletio zrakom do Lerumiejeve ruke, isto je tako nečujno, trenutak kasnije, proletio zrakom iz nje­gove ruke u ruku debeloj urođenici koja držaše dijete na grudima a stajaše iza kormila. Ona prihvati držak objema, dok se dijete jašući joj na boku, pridržavalo ručicama o njezinu vratu.Još je čekala s udarcem, jer je Borckman držao glavu zabačenu unazad, a tako ne bijaše zgodno da se presiječe kičmena moždina na šiji. Mnoge su oči promatrale tragediju što je neposredno pri­jetila. I Jerry ju je vidio, ali nije razumijevao. Unatoč svemu svom neprijateljstvu prema urođenicima, ipak nije očekivao napadaj iz zraka. Tambi, koji se slučajno našao blizu vidnika, vidje što se zbi­va, te pograbi jednu Lee-Enfieldovu pušku. Lerumie opazi Tambi- jev pokret i zapiska ženi da se požuri.Borckman, jednako nesvjestan toga svoga posljednjeg trenutka u životu kao što bijaše nesvjestan i prvoga kad se rodio, spusti bocu te ispravi glavu. Britka oštrica pogodi u određeno mjesto. Što je Borckman osjetio i pomislio u tome kratkom času kad mu se mo­zak odvojio od ostalog tijela, ako je uopće što mislio i osjećao, nerješiva je tajna za živa čovjeka. Nikad nijedan čovjek kome je tako presječena hrptenična moždina nije ništa prošaptao o svojim osjećajima i dojmovima. Kao što je brzo pao udarac sjekire, isto tako brzo klonu i Borckmanovo tijelo na palubu. Nije ni posrnuo niti se srušio; složio se, splasnuo poput mješine što se odjednom ispraznila, poput mjehura što splasne kad ga naglo prohodu. Boca mu ispade iz mrtve ruke na jamovo gomolje; nije se razbila, prem­da je ostatak tekućine iz nje tekao u tihom klokotu po palubi.Sve se tako brzo zbilo da je prvi hitac iz Tambijeve puške proma­šio ženu prije nego što je Borckman sasvim klonuo na palubu. Ne bijaše vremena za drugi pucanj, jer je žena, odbacivši sjekiru, s dje­tetom u rukama pojurila prema ogradi, skočila s palube, pala u čun koji se slučajno našao ispod nje, i prevrnula ga svojom težinom. Mnogo se pokreta zbilo u isto vrijeme. Iz čunova brodu s oba boka

179

Jerry otočanin

podiglo se mnoštvo sjajnih, svjetlucavih, sedefom optočenih toma- hawka što poletješe na palubu, u ruke članovima plemena Somo, koji ih ondje čekahu dok su im žene puzile po trenicama i izvlačile se iz okršaja. U istome času kad je žena koja je ubila Borckmana skočila preko ograde, Lerumie se sagnuo da uzme tomahawk što ga je ona ispustila, a Jerry, osjećajući da je krvav boj posrijedi, zagrize u ruku što je posegnula za sjekirom. Lerumie se uspravi i zaurla od bijesa, a u tom urliku izli svu svoju mržnju prema tome štenetu, svu mržnju što se u njemu mjesece i mjesece slijegala. Kad se osovio i kad mu se Jerry zaletio put nogu, crnac iz sve snage zamahnu nogom na psa, pogodi ga posred trbuha i baci u zrak.U drugoj već sekundi, ili dijelu sekunde, kad je Jerry bačen uvis i kad je proletio zrakom preko ograde i bodljikave žice u more, dok su se iz čunova na brod dodavale Sniderove puške, Tambi po drugi put naglo okinu. Lerumie, čija se noga, pošto je udarila Jerryja, još nije valjano vratila da bi se ponovo sagnuo da podigne tomahawk, dobi metak posred srca i splasnu, da se pokraj Brockmana složi u mekoću smrti.Prije nego što je Jerry pljusnuo u vodu, prođe slava Tambijeva za­čudo sretnog pogotka, jer u istom času kad je Tambi potegnuo okidač da ispali svoj sretni pogodak, jedan mu tomahawk zasiječe u lubanju do dna mozga i zauvijek mu zamrači morem oplakivani i suncem obasjani vidik tropskoga svijeta. Jednako brzo — svi su se događaji odvili gotovo u isto vrijeme — završi i sva ostala brodska posada, a paluba se pretvori u klaonicu.Jerryjeva glava izroni iz vode sred pucnjave Sniderovih pušaka i sred one samrtne huke i buke. Neka se ljudska ruka pruži iz čuna, dohvati ga za kožu na šiji i podiže iz vode. Režao je i naprezao se da ugrize ruku svoga spasioca, ali ne od bijesa, koliko bijaše rastrgan brigom za svoga kapetana. Premda nije o tome mislio, znao je da se na Arangi oborila nevolja, da je došla ona krajnja propast što je sve živo intuitivno osjeća, a samo je čovjek poznaje i daje joj ime »smrt«. Vidio je kad je Borckman pao, čuo je kad je pao Lerumie. A sad je slušao prasak pušaka, kliktanje i viku pobjede i straha. Viseći tako u zraku, bespomoćan, zahvaćen za šiju, drečao je i skvi­čao, gušio se i zakašljavao dok se crnac ne razljuti i ne tresnu njime o dno čamca. On se osovi na noge i skoči u dva skoka: u prvom se nađe na rubu čuna, a drugim, očajnim i beznadnim, zaboravljajući

180

Jedanaesto poglavlje

na se, pokuša se dočepati ograde na Arangiju.Prednje mu šape promašiše ogradu za čitav metar, te on opet plju- snu u more. Ponovo izroni i bijesno zapliva gutajući slanu vodui gušeći se, jer je neprestano štektao, cvilio i lajao u čežnji da se nađe na brodu s kapetanom.Neki pak dvanaestogodišnji dječak što se nalazio u drugom čunu, vidjevši kako je s Jerryjem prošao prvi crnac, postupi s njime bez ikakva obzira, udari ga najprije plohom vesla po glavi, a onda i bri­dom dok je još plivao. I mrak se nesvijesti spusti na njegov bistri mali mozak što je trpio od ljubavi. Crni dječak izvadi iz vode i baci u čamac klonulo, nepokretno štene.Za toga zbivanja, u kabini pod palubom Arangija, još prije nego što je Lerumie udario Jerryja i odbacio ga u vodu, dok je zapravo Jerry još bio u zraku, Van Horn je u munjevito kratkom, a sadr­žajem veoma bogatom trenutku spoznao svoju smrt. Nije zaludu stari Bashti živio dulje od svakoga živog čovjeka u onom plemenu i vladao mudrije negoli ijedan vladar u čitavu dugom nizu vladara od Somovih vremena. Da mu je položaj u zemaljskom prostoru i vremenu bio pogodan, zacijelo bi postao Aleksandar, Napoleon ili crni Kakehameha. No u onim prilikama, on je svoju ulogu dobro igrao, čak veoma dobro, vladajući u svojoj skučenoj, maloj kralje­vini na zavjetarnoj obali ljudožderskog otoka Malaite.I još kako je sjajno igrao svoju ulogu! Hladno, ljubazno, strogo pa­zeći da se ne krnje njegova prava poglavice, smješkao se na Van Horna, davao svoj kraljevski pristanak svojim mladim podanicima da potpišu obvezu na tri godine robovanja na plantažama, i uzi­mao svoj dio od svake unaprijed isplaćene godišnje plaće. Aora, koga bismo mogli nazvati njegovim kancelarom i rizničarom, pri­maše desetinu čim bi se naplatila, i stavljaše novac u široke, sitno pletene kese od kokosovih vlakanaca. Bashtiju za leđima, na rubu brodskog ležaja, čučala trinaestogodišnja djevojčica, glatke kože, i kraljevskim mahalom tjerala muhe s njegove kraljevske glave. Do nogu mu čučale tri njegove vremešne žene, a najstarija među njima, krezuba i ponešto uzeta, neprestano mu, kad god bi kimnuo glavom, dodavala grubo ispletenu košaricu od pandanusova lišća. A Bashti, čije je oštro staro uho osluškivalo ne bi li uhvatilo prvi neobični šum s palube, neprestano kimaše glavom i posezaše ru­kom u pruženu mu košaru — sad da uzme betelov orah i spre­

181

Jerry otočanin

mnicu s vapnom, i neizbježni zeleni list u koji će uviti zalogaj, sad da zahvati duhana i napuni svoju kratku glinenu lulu, sad opet da uzme šibice i da pripali lulu što mu kanda nije dobro vukla nego se svaki čas gasila.Potkraj je košara neprestano lebdjela oko njegove ruke, i on poslje­dnji put segnu rukom u nju. Zbilo se to u istom času kad je gore, na palubi, žena oborila Borckmana i kad je Tambi ispalio na nju prvi hitac iz svoje Lee-Enfieldove puške. Bashtijeva smežurana, staračka ruka, s nadlanicom što se ispreplela mrežom krupnih žila koje su iskočile i s kojih je spalo meso, izvuče iz košare golemu kuburu, tako staru da ju je mogao nositi koji Cromwellovpostriže- nik1 , ili je mogla putovati s Queirozom2 ili La Perouseom3. Bješe to kremenjača, duga koliko ruka do lakta; toga ju je istog poslije- podneva potprašio nitko drugi doli sam Bashti.I Van Horn bijaše brz gotovo kao i Bashti; ipak ne bijaše onako brz. Upravo kad se mašio svoga modernog samokresa što bješe izvađen iz toka i ležaše mu na koljenima, razliježe se pucanj iz prastare kubure. Kako bijaše nabijena s dva komada olova i jednim oblim zrnom, djelovala je kao da je opalila lovačka puška. Van Horn osje­ti oganj i tamu smrti, dok mu je još neizrečeni»Dobijesa!« zamirao na usnama, a prsti ispustili napol podignuti samokres, koji pade na pod.Previše nabijeno puščanim prahom, starinsko oružje pokaza još je­dan učin: razletjelo se u Bashtijevoj ruci. Dok je Aora, nožem što ga je ne znam otkud smogao, prionuo da odsiječe glavu bijeloga gospodara, Bashti je podrugljivo pogledao u svoj desni kažiprst što je visio o komadiću kože. Pograbi ga lijevom, brzo ga izvrnu i otrže pa ga, cereći se kao da je šala, baci u košaru od pandanusova lišća što mu je žena sveudilj jednom rukom pridržavaše dok se drugom primaše za čelo, koje je krhotina iz kubure krvlju obojila.

1. U originalu: roundhead [obloglavac ili postriženik), puritanac iz vremena Olivera Cromwella i Charlesa I. (17. stoljeće), tako prozvan zato što je kosu šišao na puritansku, do kože. — Prev.2. U originalu: Quiros, no riječ je o Queirozu (Pedro Fernandez de Queiroz, 1560. - 1614.), portugalskom pomorcu u službi Španjolske, koji je otkrio Tahiti i Nove Hebride. — Prev.3. Jean-Frangois de la Perouse (1741. - 1788.). francuski pomorac kojega su ubili urođenici na otoku Vanikoro. — Prev.

182

Jedanaesto poglavlje

Za to se vrijeme tri mladića, što bijahu određeni za rad, sa svojim očevima i stričevima okomiše na jedinog momka od posade što se našao pod palubom, pa ga dotukoše. Bashti, koji je toliko poživio da se prometnuo u filozofa što za bol i ne mari, a još manje za izgu­bljeni prst, gušio se od smijeha i cvrkutao od zadovoljstva, ponosan zbog uspjeha što mu je osnovu okrunio, dok su njegove tri žene, koje življahu samo od njegova miga, puzale pred njim na podu, pune poniznosti, ropskog povlađivanja i obožavanja. Dugo su ži­vjele, a živjele su samo zato što tako bijaše po njegovoj kraljevskoj ćudi. Savijahu se i nesuvislo nešto kazivahu pužući pred nogama toga gospodara života i smrti, čija mudrost bijaše neizmjerna, kako je to često pokazao, a i sad je eto ponovo dokaza.A mršava, prestravljena djevojka, poput uplašena zeca što gleda iz svoje rupe, gledaše pobaučke taj prizor iz prostora za teret, znajući da joj je sada kraj i da je čeka lonac u kojem će je skuhati.

183

Jerry otočanin

Dvanaesto poglavljeSto se zbilo na Arangiju, to Jerry nije nikad doznao. Znao je samo to da je onaj svijet propao, jer je vidio kako propada. Dječak koji ga je mlatnuo veslom po glavi čvrsto mu je svezao noge i bacio ga na obalu prije nego što je na nj zaboravio u uzbuđenju što je nasta­lo kad se brod pljačkao.Urođenici na velikim čunovima, derući se i pjevajući, počeše tegliti lijepu jahtu od tikovine, pa je privukoše kraju blizu mjesta gdje je Jerry ležao upravo pod zidom od koraljnih stijena. Vatre plamtjele na obali, svjetiljke se upalile na palubi, nastalo veliko slavlje, oro- bljavao se brod, vadila mu se utroba. Odnijelo se na obalu sve što se moglo skinuti i nositi, od željezne pritege pa do opreme i jedara. Nitko u Somu nije te noći spavao. Čak su i sitna djeca švrljala oko ognjeva gdje se gozbovalo, ili se sita i presita valjala po pijesku. U dva nakon ponoći, na Bashtijevu zapovijed, zapališe brod. Jerry, žedan, iscrpljen od pusta lajanja i cviljenja, bespomoćno ležaše na boku, vezanih nogu, gledajući kako onaj svijet na vodi, što ga je tako kratko vrijeme poznavao, bukti i nestaje u ognju i dimu.A na svjetlu što ga davaše brod u plamenu, stari Bashti dijelio pli­jen. Nitko u plemenu ne bijaše toliko neznatan da ga ništa ne bi zapalo. Čak ni bijedni robovi iz šikare, što su za čitavo vrijeme svo­ga sužanjstva drhtali od straha da će ih pojesti, ne prođoše praznih šaka: svaki od njih dobi glinenu lulu i nekoliko svitaka duhana. Gla­vni dio trgovačke robe koji se nije dijelio Bashti je prenio u svoju veliku kolibu od trave. Sve bogatstvo u brodskoj opremi smjestiše u nekoliko spremišta za čamce, dok se vrači i čarobnjaci dadoše na posao da na tanku dimu osuše mnoge glave, jer na brodu, osim po­sade, bijaše i dvanaest povratnika što su išli u No-Olu, i nekoliko momaka iz Malua što ih Van Horn još ne bijaše predao.

184

Dvanaesto poglavlje

No sve ih nisu pobili. Bashti je oštro zabranio da se vrši klanje naveliko. A nije to zabranio zato što bijaše plemenit — već prije stoga što on bijaše bistra glava. Sve će ih naposljetku poklati. Bas­hti nije nikad leda vidio niti je znao da ga ima; nije bio upućen u hlađenje i konzerviranje. Jedini način da očuva meso svježe bijaše za nj u tome da ga drži na životu. I tako su zarobljenike smjestili u najveće spremište za čamce, koje ujedno bijaše sastajalište muškog društva, kamo nijedna žena nije smjela zakoračiti nije li željela da na mukama umre.Vezani ili sputani poput živadi ili svinja, bijahu povaljeni po tvrdo ugaženu zemljanom podu, pod kojim, plitko pokopani, počivahu zemaljski ostaci nekadašnjih poglavica, dok su gore, u zavicima od rogožine, sjeli neki Bashtijevi neposredni prethodnici, a među nji­ma, kao posljednji, i njegov otac, i tako se ljuljali već čitava dva naraštaja. Kako bijaše namijenjena za jelo i kako tabu nije važio za čeljade koje je osuđeno da bude skuhano, onamo bijaše dospjela i mršava djevojka iz brodskog spremišta, koju su vezanu bacili na pod među mnoge crnce što ju na brodu bockahu i rugahu joj se kako ju Van Horn tovi da je pojede.U to isto spremište bijahu donijeli i Jerryja te ga bacili na pod među ostale. Agno, vrhovni vrač i čarobnjak onog plemena, bijaše slučajno na nj naišao na obali, pa odredio da ga onamo odnesu, premda se dječak koji ga je izvadio iz vode protivio govoreći da njemu pripada jer ga je on našao. Kad su ga pronijeli pokraj vatri oko kojih se gozbovalo, njegov mu oštri njuh kaza kakav bijaše jelo­vnik. Na taj se novi doživljaj nakostriješio, zarežao i počeo otimati da oslobodi svezane šape. Isto se tako, kad su ga bacili u spremi­šte, u početku kostriješio i režao na svoje supatnike, na one koji zajedno s njime bijahu zarobljeni: nije poimao njihova položaja, a s druge opet strane — kako bijaše naučen da u crncima gleda vje­čite neprijatelje — smatrao je da su oni krivi za propast Arangija i njegova kapetana.Jerry, naime, bijaše samo malen pas, sa svim ograničenjima jednoga psa što je tek nedavno na svijet došao. No nije dugo na njih režao i bjesnio. Nekim je nejasnim putem spoznao da ni oni nisu sretni. Neki bijahu teško izranjeni, te su neprestano stenjali i uzdisali. Bez ikakva jasnog poimanja, Jerry ipak osjeti da su zapali u mučan po­ložaj u kakav je i sam zapao. A njegov položaj zaista bijaše mučan.

185

Jerry otočanin

Ležao je na boku, a konopac kojim mu noge bijahu vezane stegnut toliko da mu je zasijecao u nježno meso i sprječavao optok krvi. Uz to je pogibao od žeđe i dahtao, suha jezika i suhih usta, u vrućini što se ustajala.Bješe tužno mjesto ono spremište za čamce, tužno i stravično: sami uzdasi i jecaji, leševi ispod poda i u podu, po njemu stvorenja što će domalo i sama biti leševi, a gore, nad njihovim glavama, opet le­ševi koji se njišu u svojim grobnicama što vise u zraku; zatim veliki, crni čamci što su im krajevi uzvijeni u kljunove, te se čine kao ka­kva grabežljiva, kljunata čudovišta što se nejasno naziru na svjetlu slabe vatre, kraj koje sjedi neki starac iz plemena Somo; sjedi sta­rac za svojim poslom kojemu kanda kraja nema: suši na dimu glavu nekog urođenika iz guštare. Starac bijaše uvenuo, slijep, nemoćan; sve je nešto gunđao, a kretnje mu kao u kakva velikog majmuna, dok bi ovako i onako okretao glavu obješenu u resku dimu i na vatru što dimom tinja stavljao šaku po šaku truda.Kadikad bi proklijali plamen osvijetlio gredu sljemenjaču što se između tamnih rožnika protezala u dužinu od osamnaest metara, a bila pokrivena pređom od kokosovih vlakanaca, ispletenom u barbarske crno-bijele šare što su sada, počađene dimom mnogih godina, prelazile u gotovo jednobojnu mrku prljavštinu. S visokih rožnika, na dugim kokosovim uzicama, visjele glave neprijatelja, nekoć skinute za kakva napada u guštari ili za kakva prepada na moru. Sve je u tom prostoru odisalo truleži i smrću, a i sam se tupoglavi onaj starac, što je na dimu sušio znamen smrti, klijenut tresao, s nogom već u grobu, na rubu raspadanja.Kad je bilo prema jutru, dvadesetak urođenika iz plemena Somo, vičući i otpuhujući, dižući i potežući, uvukoše unutra još jedan ve­liki ratni čun. Nogama su i rukama pravili mjesta za čamac, gurali i odbacivali, vukli i ustranu razmicali svezane zarobljenike s onog mjesta kamo je trebalo čamac staviti. Bjehu sve prije negoli obzirni prema mesu što im ga je namaknula sreća i Bashtijeva mudrost. Neko su vrijeme naokolo sjedili, svi pušili na glinene lule, smijali se čudnim piskutljivim glasovima i čavrljali o događajima minule noći i jučerašnjeg poslijepodneva. A zatim bi se sad jedan, sad dru­gi opružio i zaspao ne pokrivši se; tako, naime, izravno pod sunče­vom stazom, spavahu goli otkad su na svijet došli.Kad je svitanje prosivjelo, budni ostadoše samo teški ranjenici ili

186

Dvanaesto poglavlje

pak oni što bijahu suviše čvrsto svezani, i oronuli starac, koji ipak ne bijaše tako star kao Bashti. Starac nije čuo kad se unutra ušuljao dječak koji je Jerryja omamio udarcem vesla i tražio ga kao svoje vlasništvo. Kako starac bijaše slijep, nije mogao dječaka vidjeti. I dalje je mrmljao i suludo se smijao te na dimu okretao neprija­teljsku glavu i trulim drvetom podlagao vatru što tinja. Ne bijaše to ničiji noćni posao, ne bijaše to dužnost ni njemu, koji je uopće zaboravio kako se išta radi. No, uzbuđenost zbog napada na Arangi zahvatila i njegov tupi mozak, pa je i on — u nejasnim časovitim svjetlicama sjećanja na dane kad mu život bijaše pun snage i po­bjede — mahnito sudjelovao u tome pobjedničkom slavlju svoga plemena poduhvativši se da na dimu osuši onu glavu što sama po sebi bijaše stvarni izražaj pobjede.Dvanaestogodišnji dječak, koji se ušuljao, oprezno je prelazio pre­ko usnulih i provlačio se između zarobljenika, a srce mu htjelo iskočiti koliko je udaralo od straha. Znao je kakav tabu time po- vređuje. Ni toliko zreo da iziđe ispod krova očinske kolibe od trave i da spava među mladićima u njihovu spremištu za čamce, a još manje da spava s momcima u njihovu, znao je da svoj život, sa svim njegovim nejasno slućenim tajnama i sa svim preuzetnosti- ma, izvrgava pogibelji kada tako protiv zakona stupa na posvećeno područje punoljetnih, odraslih i zrelih ljudi plemena Somo.Htio je Jerryja, pa ga je i uzeo. Vidje ga samo mršava mala urođe- nička djevojka što bijaše sputana i određena da je skuhaju; zureći u strahu izbuljenih očiju, vidjela je mališana kako uzima Jerryja za svezane noge pa ga iznosi iz gomile onoga mesnog plijena u kojemu bijaše kao njegov dio. Jerryja bi njegovo malo lavovsko srce natje­ralo da zareži i da se opre takvu postupku da ne bijaše iscrpljen i da mu usta i grlo ne bijahu i suviše suhi a da bi mogao glas protisnuti. Jadan i nemoćan, ni sjena samog sebe, poput kakve lutke, kao pod morom mučna sna, kao nemirni spavač što se probudio iz teških snova — Jerry osjeti kako ga netko uzima, a drži ga s glavom dolje, iznosi ga iz onoga spremišta za čamce što smrću vonja, te ga nosi kroza selo, koje bijaše tek nešto manje odvratno, pa onda stazom pod visokim, razgranalim drvećem što se počinjalo lagano micati na prvom dašku jutarnjeg vjetra.

187

Jerry otočanin

Trinaesto poglavljeDječak se, kako će Jerry kasnije saznati, zvao Lamai; dječak ga je nosio svojoj kući. Ne bješe to baš kakva kuća, čak ni prema ostalim ljudožderskim kolibama od trave. Na zemljanom podu, na kojemu se nabilo blato i nečist mnogih godina, življahu Lamaijevi roditelji s izdankom od još četvero sitnije djece, muške i ženske. Slamni krov, što je prokapljivao za svakoga jačeg pljuska, naslanjao se na klimavu gredu sljemenjaču povrh poda. Zidovi još više propuštahu vodu kad bi kiša udarila. Koliba Lumaija, Lamaijeva oca, bješe zaista naj- bjednija u čitavu Somu.Lumai, gospodar kuće i glava obitelji, za razliku od većine otočana na Malaiti, bijaše debeo. Iz te je njegove debljine kanda izlazila njegova dobroćudnost i, združena s ovom, njegova lijenost. No, kao muha u toj pomasti njegove dobroćudne neodgovornosti bijaše nje­gova žena, Lenerengo — nenadmašna lajavica u svem Somu; bila je toliko mršava po sredini i u svim svojim dijelovima koliko joj muž bijaše okrugao; bila je hitra i oštra na jeziku koliko on bijaše blag; bila je neumorna i odlučna u radinosti koliko on u lijenosti; rodila se s kiselim okusom života u svojim ustima, i sve joj bijaše kiselo, kao što njemu bješe slatko.Obilazeći iza kuće, dječak je samo povirio unutra i vidio kako mu otac i mati spavaju svako u svome, suprotnom kutu, bez pokrivača, dok se četvero djece, njegove mlađe braće i sestara, smotalo u golišavo klupko nasred poda, poput četvero paščadi. Sve oko kuće, koja jedva da je bila nešto bolje od brloga, bijaše raj zemaljski. Zrak bio mirisav, težak i sladak, pun blagovonja od divljih mirisavih biljaka i divnoga tropskog cvijeća. Tri drve- ta hljebovca povrh kuće ispreplela svoje ponosne grane, drveće

188

Trinaesto poglavlje

banana i pizanga1 bilo krcato velikim kitama plodova što dozri­jevaju, a goleme, zlaćane dinje papaja, zrele i spremne za jelo, visjele poput kugla s vitkog drveća što u opsegu ne imaše ni desetinu opsega svoga ploda. No najviše od svega Jerry se obra­dovao potočiću što je žuborio i zapljuskivao na svome nevidlji­vom toku povrh mahovinom obrasla kamenja, pod zastorom od meke i nježne paprati. Nijedan se kraljevski staklenik s biljkama ne mogaše usporediti s onom divljom raskošnošću raslinja pod tropskim suncem.Zanesen žuborom vode, Jerry je najprije morao otrpjeti zagrljaje i milovanja dječaka, koji ga je, čučeći na tlu, njihao tamo i amo i pjevušio mu neku čudnu pjesmicu. A Jerry, koji nije znao govoriti, nije mogao objasniti mu da skapava od žeđi.Zatim mu je Lamai čvrsto oko vrata vezao uzicu od kokosovih vlakanaca, a odriješio mu konopce što su mu noge sjekli. Jerryju bijahu otrnule noge koliko mu je bio spriječen optok krvi, a toliko se iscrpao žeđajući jedan dio tropskoga dana i čitavu tropsku noć da je odmah, kad je pokušao stati na noge, zateturao i pao. Još se nekoliko puta pokušao dići, ali bi svaki put zateturao i pao. Lamai naposljetku shvati ili pokuša pogoditi, pa dohvati bambusovu tr­sku, kojoj na vrhu bijaše pričvršćena kokosova ljuska, segnu njome u zelenu paprat i zahiti vode, te kokosov vrg pun puncat dragocje­ne tekućine prikuči Jerryju.Ispočetka je Jerry ležao na boku i tako pio dok mu se zajedno s tekućinom ne vrati život u presahle kanale u tijelu, tako da se, još slab i drhtav, naskoro upro na sve četiri, držeći ih raširene, i neprestano požudno laptao. Dječak se smijao i cvrkutao od veselja gledajući ga, a Jerry, osjećajući se bolje, prestade na časak i nađe način da progovori svojim jezikom, rječitošću srca, kako psi govo­re. Izvuče nos iz kokosove ljuske te ružičastim trakom svog jezika liznu Lamaiju ruku. A Lamai mu, ushićen što se s njime sporazu- mio, opet prinese vodu pod nos, na što Jerry opet poče laptati. Neprestano je pio, laptao sve dok mu se slabine, upale od vrući­ne, ne ispuniše poput lopte; duži sad bivahu razmaci, u kojima

1. Pizang (engleski: plantairi), drvo kojeg je plod neka vrsta banane. — Prev.

189

Jerry otočanin

bi, prestavši piti, svojim jezikom po crnoj koži Lamaijeve ruke ispisivao riječi zahvalnosti. Sve je išlo lijepo te bi i dalje tako bilo da nije Lamaijeva majka, Lanerengo, koja se probudila, prekora­čila preko svoje crne mladunčadi te podigla glas i zakriještala na najstarijeg sina što joj u kuću dovodi još jedna usta i nove joj brige na vrat prti.Nastade pravdanje, boj ljudskim riječima, od kojih Jerry nijednoj ne uhvati smisla. Lamai bijaše s njim i za nj, a Lamaijeva majka protiv njega. Kriještala je i grdila, tvrdo uvjerena da joj je sin lud, gori od ikakva luđaka, zato što nema nimalo obzira, ni trunka osje­ćaja prema majci, koja se toliko muči. Obratila se i Lumaiju, koji spavaše; ovaj se probudi, trom i debeo, te u narječju Soma istisnu i promrmlja nekoliko miroljubivih napomena, kazujući kako je ovaj svijet lijep, kako su svi mladi psi i najstariji sinovi nešto što je čo­vjeku pravi užitak kad ih ima; priklopi kako još nije umro od gladi i kako je mir i san nešto najljepše čime sudbina može smrtnika obdariti — pa se, da to i dokaže, opet zaveze u mir sna, nasloni nos na mišicu svoje ruke, kao da je uzglavnica, i nastavi hrkati.No Lamai, sveudilj mrka pogleda, buntovno udarajući nogom po tlu, pouzdano znajući da je sve iza njega slobodno i da može sko­čiti i odmagliti ako se mati razgoropadi pa na nj nasrne, ostajaše uporan u svojoj želji da zadrži štene. Naposljetku, pošto je izrekla svoje mišljenje o Lamaijevu ocu i priklopila nekoliko o njegovoj bezvrijednosti, vrati se počinku.Jedna je misao urodila drugom. Lamai je vidio koliko je nevjeroja­tno Jerry bio žedan, pa stoga dođe na misao da je možda isto tako i gladan. Zato na žeravu što ju je raspretao iz pepela na ognjištu nastavi suharaka i potaknu dobru vatru. Kad se oganj rasplamsao, stavi u nj nekoliko kamenova s pripremljene gomile; svaki bijaše crn od vatre — znak da se mnogo puta uzimao u slične svrhe. U vodi u potoku bijaše sakrio pletenu košaricu, a u njoj debela divljeg goluba što ga je dan prije zamkom ulovio. Sad izvadi goluba, uvi ga u zeleno lišće, nameta oko njega vrelo kamenje iz vatre, pa sve, i goluba i kamenje, pokri zemljom.Kad je poslije nekog vremena izvukao goluba i skinuo s njega koru od spaljena lišća, raširi se tako slastan miris da je Jerry naćulio uši, a nosnice mu zadrhtale. Kad je dječak pečenku što se pušila raski­nuo na dvoje pa je ohladio, poče Jerryjev ručak, koji ne presta sve

190

Trinaesto poglavlje

dok se nije zubima i jezikom očimkao s kostiju i posljednji komadić mesa, i dok najposlije i same kosti ne bijahu shrskane, smljevene i progutane. Sve dok je Jerry jeo, Lamai mu je iskazivao svoju ljubav, pjevušeći mu neprestano svoju pjesmicu, tapšajući ga i milujući. No Jerry, okrijepljen vodom i mesom, nije tako srdačno uzvraćao ljubavi. Bijaše uljudan, njegovo tapšanje primaše s blagim sjajem u očima, mašući repom i uvijajući tijelom kao obično, ali bijaše nemiran i neprestano osluškivaše zvuke iz daljine, u čežnji da ode odande. Nije to izmaklo dječakovu oku; prije nego što je i sam po­šao spavati, momčić za jedno drvo čvrsto priveza kraj uzice kojoj Jerry bijaše vezan oko vrata.Pošto se neko vrijeme upinjao i natezao uzicu hoteći je prekinu­ti, Jerry se okani tih pokušaja i zaspa. No ne zadugo: i previše u mislima bijaše s kapetanom. Znao je, a i nije znao, kakva je ne­popravljiva i krajnja propast snašla kapetana. I tako, pošto je tiho cvilio i jecao, poče oštrim sjekutićima gristi uzicu od kokosovih vlakanaca, i ne prestade dok je nije pregrizao.Našavši se na slobodi, odmah se, poput goluba glasonoše što se kući vraća, slijepo i ravno uputi na obalu, na more kojim je plovio Arangi pod zapovjedništvom kapetanovim. Somo bijaše sasvim pust, jer svi njegovi stanovnici spavahu. Nitko mu ne stade na put dok je kaskao vijugavim stazama između mnogih koliba i prolazio pokraj ružnih stupova na kojima bijahu totemski1 simboli što pri­kazuju ljudske likove, izrezane u čitavu stablu, kako sjede u razja­pljenim raljama isto tako izrezbarenih morskih pasa. U Somu se, naime, još od vremena njegova utemeljitelja, obožavao morski pas s ostalim morskim božanstvima usporedo s božanstvima što vlada­ju guštarom, močvarom i gorama.Skrenuvši desno, zaobiđe utvrdu te izbi na obalu. Od Arangija ne bijaše ni traga na mirnoj površini lagune. Svuda se naokolo mogahu vidjeti ostaci s gozbovanja, te Jerryjev njuh osjeti vatre što još ti­njaju i miris izgorjelog mesa. Mnogi se između gozbovatelja nisu ni potrudili da se vrate kući; ležahu naokolo po pijesku, pod suncem jutra što je već prepolovilo; ležahu onako izmiješani, ljudi, žene, djeca i čitave obitelji, gdje je koga san presvojio.

1. Totem, životinjski grb kao plemenski simbol i predmet praznovjernog obožavanja. — Prev.

191

Jerry otočanin

Jerry sjede do same vode, tako da mu je kvasila prednje šape; srce mu htjelo prepuknuti od čežnje za kapetanom, pa Jerry podiže svoju njušku prema suncu i poče kazivati svoju tugu, poče zavijati, kao što su psi oduvijek zavijali otkad su izišli iz divljih šuma te prišli ljudskim vatrama.Tu ga nađe Lamai, koji ga poče tješiti u tuzi grleći ga i privijajući na svoja prsa, pa ga odnese natrag, svojoj kolibi od trave, svojoj kući kraj potoka. Davao mu vode, ali Jerry ne mogaše više piti; nudio mu ljubav, no Jerry ne mogaše zaboraviti svoje boli i čežnje za kapetanom. Najposlije se Lamai naljuti na tako nerazborito štene, pa u svome dječačkom divljaštvu zaboravi na svoju ljubav i udari Jerryja po glavi i s lijeve i s desne, te ga veza kako je malo koji pas bijelog čovjeka bio ikad vezan. Lamai, naime, bijaše genij na svoj način. Premda nije vidio da su ikad tako uradili s ikojim psom, ipak je u tren oka smislio da Jerryja sveže na štap. Stap bijaše bambu­sov, dug nešto više od jednog metra. Jedan mu kraj priveza kra­tkom uzicom Jerryju oko vrata, a drugi, isto tako kratko, za neko deblo. Jerry mogaše zubima doseći samo štap, no suha i očvrsla bambusova trska može odoljeti zubima svakog psa.

192

Četrnaesto poglavlje

Četrnaesto poglavljeMnogo je dana Jerry ostao Lamaijev zarobljenik, vezan za bam­busov štap. Ne bijahu to sretni dani, jer Lumaijeva kuća bijaše mjestom vječitog rječkanja i svađe. Lamai je vodio žestoke bitke sa svojom braćom i sestrama, zato što ovi dirahu u Jerryja; bitke su redovito završavale tako što bi se umiješala Lenerengo i svu djecu odreda kaznila.Poslije toga bi se, kao da je to posve prirodno i kao da je tako već ustaljen običaj, obarala na Lumaija, koji bi svojim blagim glasom uvijek propovijedao mir i tišinu i koji bi se uvijek, na kraju takva udaranja jezikom, na dva-tri dana preselio u spremište za čamce. Ondje Lenerengo bijaše nemoćna. U spremište za čamce, u to područje za muškarce, nijedna žena nije smjela stupiti. Lenerengo nije smetala s uma sudbinu posljednje žene što je dirnula u taj tabu. Bilo je to prije mnogo godina, kad ona još bijaše djevojka; uvijek joj živo bila u pameti nesretna žena što je cio dan visjela na sunčanoj žezi, obješena za jednu ruku, a sutradan obješena za drugu; poslije su je pojeli na gozbi muškaraca, u spremištu za čamce. Dugo na­kon toga sve su žene govorile tiho pred svojim muževima.S vremenom Jerry za volje Lamaija, ali njegova sklonost prema njemu ne bijaše ni jaka ni duboka. Prije bi se moglo reći da bijaše iz zahvalnosti, jer se jedini Lamai brinuo da Jerry dobije hrane i vode. A ipak taj dječak ne bijaše što i kapetan ili gospodin Haggin, pa ni ono što bijahu Derby ili Bob. Bješe on jedan od nižih ljudskih stvorova, crnac, a Jerryja su za sve ono kratko vrijeme njegova ži­vota odgajali da u bijelcima gleda dvonožne bogove.On je, doduše, vidio bistroumnost i snagu u crnaca. Nije do toga došao razmišljanjem; on je to jednostavno prihvatio. Imaju moć da vladaju predmetima, mogu zrakom bacati štapove i kamenje,

193

Jerry otočanin

mogu ga i svezati i držati kao zarobljenika uza štap, tako da bude sasvim nemoćan. Ma koliko bili niži od bijelih bogova, i oni su neka vrsta bogova.To je prvi put u svome životu Jerry bio svezan, i nije mu se svi­đalo. Uzalud je lomio svoje zube, od kojih su se neki klimali, jer su ih odozdo izbijali drugi što su pod njima rasli. Stap bijaše jači od njega. Iako nije zaboravljao kapetana, bol je zbog pretrpljenog gubitka s vremenom jenjavala, dok naposljetku u njegovu duhu ne prevlada želja da bude slobodan.No kad je došao željeni dan slobode, nije se njome okoristio niti je pojurio na obalu. Dogodilo se da ga je odvezala sama Lenerengo; odvezala ga namjerno, u želji da ga se riješi. No kad ga je odriješila, Jerry zastade da joj zahvali, te poče mahati repom i smiješiti se na nju svojim očima, smeđim poput lješnjaka. Ona pred njim udari nogom o tlo i oštro poviknu da ga uplaši. Jerry to nije razumio; ne bijaše navikao na strah, pa ga nitko nije mogao plašenjem otjerati. Nije više repom mahao, i nisu mu se više oči smiješile, premda je još u nju gledao. Njezin postupak i buku uze kao znak neprijatelj­stva, te se sav pretvori u oko i uho, spreman na svaki dalji neprija­teljski čin što bi ga mogla pokazati.Ponovno je viknula i nogom udarila o tlo, ali u Jerryja postiže samo to što je sada svu svoju pozornost prenio na njezinu nogu. To nje­govo skanjivanje da ode pošto ga je odriješila bijaše i previše za njezinu razdražljivost. Ona zamahnu nogom, a Jerry se ugnu pa joj zubima zasiječe u gležanj.U tren oka izbi rat. Po svoj bi prilici u svom bijesu bi ubila Jerryja da se nije pojavio Lamai. Stap, odvezan s Jerryjeva vrata, ispričao mu priču o njezinoj himbi; dječak uskiptje bijesom, skoči među njih i odvrati udarac što bi Jerryju razmrskao glavu kad je Lene­rengo zamahnula da ga smjeri kamenim tucalom.Sad, međutim, Lamai bijaše u pogibelji, jer je njemu zaprijetila nevolja. I zaista, njegova ga mati bijaše već oborila zahvativši ga zaušnicom, kad se pojavi jadni Lumai, što se, trgnut oda sna onom bukom, usudio izići da uspostavi mir. Lenerengo, kao obično, za­boravi sve drugo kad joj se nadala zgoda i užitak da na mužu iskali bijes.Zadjevica se, međutim, završila bez velike nevolje. Djeca su pre­stala drečati. Lamai je opet svezao Jerryja o bambus, Lenerengo

194

Četrnaesto poglavlje

vikala dok god je imala daha, a Lumai, uvrijeđen, otišao u spremi­šte za čamce, gdje muškarci mogu na miru spavati i gdje ih žene ne kinje.Te je noći Lumai u krugu muškaraca kazivao svoje jade i spomenuo njihov uzrok — štene što je došlo na Arangiju. Dogodilo se da je priču čuo i Agno, vrhovni vrač i čarobnjak, ili najviši svećenik, pa se sjetio kako je Jerryja otpremio u spremište s ostalim zarobljeni­cima. Pola sata kasnije on se objašnjavao s Lamaijem. Bijaše izvan sumnje da je dječak prekršio tabu, pa mu to povjerljivo i kaza, a Lamai poče drhtati i plakati, poče mu ponizno puziti do nogu, jer se takav prijestup kažnjavao smrću.I predobra bješe Agnu zgoda da zavlada tim dječakom, i predobra da bi je propustio. Mrtav dječak ne imaše za nj nikakve vrijednosti, ali živ dječak, čiji bi život bio u njegovim rukama, mogao bi mu dobro poslužiti. Kako nitko drugi nije znao da je prekršen tabu, mogao je to prešutjeti. I tako odredi Lamaiju da odsad živi u dje­čačkom spremištu za čamce i da ondje započne svoj novicijat u dugome nizu poslova, kušnja i obreda koji će ga osposobiti da stupi u momačko spremište za čamce i tako mu omogućiti da prijeđepola puta do potpuna i priznata čovjeka.Ujutro je Lenerengo, slušajući zapovijedi vrača svećenika, svezala Jerryju noge, ne bez borbe u kojoj su po njegovoj glavi pljušta- li udarci, a na njezinim se rukama nizale ogrebotine. Zatim ga pronese kroza selo, da ga preda u Agnovoj kući. Usput, na otvo­renom središtu sela, gdje stajahu izrezbareni totemski stupovi, spusti ga na tlo i ostavi da ondje leži, kako bi se pridružila naro­dnom veselju.Nije stari Bashti bio samo strog zakonodavac nego i jedinstven u tom pogledu. Taj je dan izabrao da u isti mah kaznom zahvati dvije žene što bijahu u zavadi, kako bi ostalim ženama dao pouku, a svima svojim podanicima još jedan razlog da se raduju što njega imaju za vladara. Dvije svadljivice, po imenu Tiha i Wiwau, bile zdepaste, jedre i mlade, a odavna sa svojih neprestanih svađa bija­hu selu na sablazan. Bashti je presudio da se moraju utrkivati. Ali kako! Da pukneš od smijeha. Ljudi, žene i djeca što ih promatra­hu, urlahu od veselja. Čak su i starije žene i sijedi starci što već s jednom nogom bijahu u grobu, gledajući onaj prizor, vrištali od veselja da se sve orilo.

195

Jerry otočanin

Staza od pol milje, određena za trku, protezala se svom dužinom sela, baš kroza sredinu, od obale na kojoj je spaljen Arangi pa do obale na drugom kraju utvrde. Obje su žene, Tiha i Wiwau, imale prijeći stazom tamo i ovamo, i to tako da jedna bocka drugu i da je potiče na brzinu, a ova da se upinje kako bi potekla u brzini koja se ne može postići.Samo je Bashtijeva glava mogla izmisliti takav prizor. Najprije su Tihi pod ruke stavili dva okrugla kamena, svaki težak blizu dvade­set kilograma. Valjalo joj da ih čvrsto uza se pritisne da ne kliznu na tlo. Za njom je Bashti postavio Wiwau, naoružanu bambusovim četinama što bijahu pričvršćene na vrhu laka i duga bambusova štapa. Cetine bijahu oštre poput igle, a zapravo su i bile igle što se upotrebljavaju za tetoviranje. Bijahu pričvršćene na vrh bambuso­ve trske da budu badalj kojim će jedna žena bockati drugu pred sobom kao što ljudi ostanom bockaju i gone volove. Orićak od tih četina nije mogao ozbiljno nauditi, ali je nanosio dosta bola, a to bijaše upravo ono što je Bashti htio.Wiwau bočnu svojim ostanom, a Tiha posrnu i zagega se nastojeći brže potrčati. Na obali, na kraju staze, trebala se izmijeniti njihova uloga. Wiwau je morala natrag nositi kamenje, a Tiha bockati. Znajući da će Tiha gledati da joj vrati milo za drago, i još više, s kamatama, Wiwau se trudila uzajmiti što više dok još može. I jednoj je i drugoj znoj ćurkom tekao niz lice. I jedna i druga imahu svojih pristaša u gomili, koji su na svaki ubod poticali jednu, a smijali se drugoj.Ma koliko se prizor činio smiješnim, iza njega bijaše željezni divlja­čki zakon. Dva je kamena valjalo nositi cijelom stazom. Žena koja je bola morala je bosti uvjerljivo i brzo. Žena što je bježala pred ostanom nije se smjela zaboraviti i napasti svoju progoniteljicu. Bashti ih je upozorio na kaznu što će ih stići prekrše li pravila što ih je postavio: prekršiteljicu bi za oseke izložili na greben da je izjedu morski psi.Kad su učesnice te trke stigle do mjesta gdje stajahu Bashti i njegov kancelar Aora, one udvostručiše snage — Wiwau živo bockajući, a Tiha poskakujući na svaki ubod, uz opasnost da ispusti kamenje. Za njima se zgrnulo mnoštvo seoske djece i svi seoski psi, što su uzbuđeno kevkali i štektali.— Zadugo nećeš, Tiha, sjediti u čamcu! — podviknu Aora žrtvi, a Bashti ponovno zahihota.

196

Četrnaesto poglavlje

Kad ju je smjerio neobično jak ubod, Tiha ispusti jedan kamen; dok je kleknula i jednom ga rukom podigla na svoj kuk, opet valja­no osjeti badalj, pa se podiže i odgega dalje.Jednom, kad je ubod žestoko zabolje, ona se zabuni pa zastade okrećući se prema svojoj goniteljici:— Vidjet ćeš svoje, kad uskoro...No ne stiže doreći prijetnju: žestok ubod skrši joj stoicizam, te je opet natjera u kas.Vika gomile sve više jenjavala što se čudna trka primicala obali. No, za nekoliko časaka moglo se čuti kako opet raste poput plime; sad je Wiwau stenjala pod težinom koraljnog kamenja, dok je Tiha, razjarena zbog ono što je pretrpjela, nastojala izravnati račun i vra­titi više nego što je primila.Kad bijahu ispred Bashtija, Wiwau izgubi jedan kamen, a dok ga je nastojala podići, ispade joj i drugi, koji se otkotrlja tri-četiri metra dalje od prvog. Tiha se pretvorila u vihor osvete i bijesa. Sav je Somo podivljao. Bashti se hvatao svojih mršavih bokova od pustog veselja, dok su mu suze najčistije radosti potekle niza smežurane obraze.Kad sve bijaše gotovo, Bashti prozbori svome narodu: »Eto tako će se morati boriti sve žene kojima je borba previše mila.«Samo nije baš tako rekao; niti je to kazao u jeziku plemena Somo; bješe to u mješavini beche-de-mer, a riječi mu bijahu: »Any fella Mary he like ‘m fight, ali fella Mary along Somo fight ‘m this fella way.«

197

Jeriy otočanin

Petnaesto poglavljeNeko vrijeme nakon što je završila utrka, Bashti je ostao da ra­zgovara sa svojim poglavarima, među kojima bijaše i Agno. Lene- rengo je stajala isto onako zaposlena s nekoliko starih prija. Dok je Jerry ležao na boku ondje gdje ga je zaboravila, priđe mu divlji pas kojega je gonio na Arangiju, te ga onjuši. Ponajprije ga onjuši izdaljeg, spreman odmah pobjeći. Zatim se oprezno približi. Jerry ga je gledao očima što sijevahu. U času kad ga je dodirnula njuška divljeg psa, Jerry prijeteći zareža. Divlji pas odskoči nazad i zagre­be glavom bez obzira; bijaše već prešao dvadesetak metara dok vidje da ga nitko ne goni.Ponovo se vrati prikradajući se kao što ga je nagon učio da se pri­krada divljači; toliko se prignuo tlu pužući da mu se trbuh gotovo zemlje dodirivao. Dizao je i spuštao šape gipko i tiho kao mačka, pogledavajući i desno i lijevo, kao da se boji napada s boka. Začu kako se u sav grohot zasmijaše dječaci negdje u daljini, pa još niže poleže po tlu i žabi pandže u zemlju kako bi mogao bolje skočiti; mišići mu bijahu poput zategnutih opruga, spremni na skok u ma kojem smjeru — ni sam nije znao kamo, ali da umakne pogibelji za koju nije znao ni kakva je ni odakle prijeti. Zatim razabra buku, vidje da mu od nje nije opasnosti, pa se nastavi prikradati irskom terijeru.Ne znamo što bi se dogodilo, ali je u onaj čas Bashtijev pogled slučajno pao na zlatno štene, prvi put poslije zapljene Arangija. U mnoštvu događaja Bashti bijaše štene zaboravio.— Sto je s tim psom? — viknu oštro, na što divlje pseto opet po­leže po tlu, a Lenerengo prekide svoje preklapanje.Lenerengo u strahu poče puzati pred strašnim starim poglavicom te drhtavim glasom izloži činjenice. Njezin je nevaljali sin Lamai

198

Petnaesto poglavlje

izvukao psa iz vode. Zbog toga je psa imala mnogo nevolja u kući. No sad je Lamai otišao živjeti među mladićima, a ona eto nosi psa Agnovoj kući, na izričitu Agnovu zapovijed.— Sto će taj pas kod tebe? — upita Bashti obraćajući se Agnu.— Ja ću ga kai-kai — odgovori Agno. — Tust je i dobar za kai-kai. U Bashtijevu starom, ali bistrom mozgu sijevnu misao što je dugo sazrijevala.— Suviše je dobar taj pas — reći će Bashti. — Radije pojedi toga psa iz guštare — savjetova mu pokazujući na divlje pseto.Agno odmahnu glavom:— Šumski pas ne valja za kai-kai.— Ni za što ne valja šumski pas — prihvati Bashti. — Šumski je pas suviše plašljiv. Šumski su psi općenito odveć plašljivi. Pas bijelog gospodara ne poznaje strah. Šumski psi nisu za borbu. Pas bijelog gospodara bori se kao sam vrag. Pogledaj samo, pa ćeš i sam vidjeti.I Bashti se sagnu Jerryju te presiječe uzice kojima mu noge bijahu svezane. A Jerry odmah stade na noge. I odveć mu se sada žurilo a da bi zastao da zahvali. Jurnu na divlje pseto, uhvati ga u bijegu i poče valjati u oblaku prašine. Divlje je pseto neprestano pokuša­valo umaknuti, a Jerry bi ga svaki put uhvatio, oborio i grizao, dok je Bashti pljeskao i pozivao svoje doglavare da gledaju.Ovaj put se Jerry sav pretvorio u razbješnjela malog zloduha. Ogorčen zbog svih nepravdi što mu bijahu nanesene, od krvavog dana na Arangiju i od propasti kapetanove pa do ovoga posljednjeg vezanja nogu, za sve se sada osvećivao na divljem psu. Gospodar divljeg pseta, neki crnac povratnik, pogriješi pokušavši udarcem noge otjerati Jerryja. Jerry učas jurnu na nj, izujeda mu listove svojim zubima, a kako je bijesno nasrnuo, zaplete mu se među noge i obori ga na tlo.— Što radiš! — bijesno povika Bashti na krivca, koji, skamenjen od straha, osta kako je i pao, dršćući pred daljnjim riječima s po- glavičinih usana.No, Bashti se već savijao od smijeha gledajući kako je divlji pas u smrtnom strahu zagrebao niz prolaz, a Jerry, tridesetak metara iza njega, nadao za njim u potjeru da se sve praši.Kad ih nesta, Bashti poče razlagati svoju misao. Posadiš li bananu, kazivao Bashti, onda drvo što naraste opet daje banane. Posadiš li

199

Jerry otočanin

jamovo gomolje, nećeš dobiti slatki krumpir ni banane, već opet onakvo gomolje, i ništa drugo. A tako je i sa psima. Kako su svi cr­nački psi kukavice, i njihovi će potomci biti kukavice. Psi su bijelih ljudi hrabri borci. Kad bi ih uzgajali, ti bi psi davali isto tako hrabre potomke. Eh, lijepo, kaza Bashti na kraju. Imaju eto takva psa, u njih je pseto bijelog čovjeka. Bila bi krajnja ludost da ga pojedu i zauvijek unište hrabrost što se u njemu nalazi. A mudrost je ako ga zadrže za rasplod, na životu, kako bi se njegova hrabrost obnavljala i prenosila na pseća pokoljenja dok svi psi u Somu ne budu jaki i hrabri.Nadalje je Bashti svome vrhovnom vraču svećeniku zapovjedio da preuzme brigu o Jerryju i da ga dobro čuva. Osim toga, cijelom plemenu obznani daje Jerry tabu. Nijedan se čovjek, žena ili dijete ne smije na nj nabaciti kopljem ili kamenom, ne smije ga udariti batinom ili tomahawkom, i nikako ga povrijediti.

Od onda pa sve dok sam nije povrijedio jedan od najvećih tabua, Jerry je provodio sretne dane u Agnovoj mračnoj kolibi od trave. Bashti je, naime, za razliku od većine poglavica, željeznom rukom vladao svojim vračima svećenicima. Druge poglavice, čak i Nau- Hau iz Langa-Lange, ne bijahu kao Bashti, nego su nad njima vla­dali vrači svećenici. Stanovnici Soma vjerovali su da je tako i s Bas- htijem. No nisu znali što se događa iza zavjese, kad Bashti, potpuni nevjernik, nasamo razgovara sad s jednim, sad s drugim vračem.U tim razgovorima u četiri oka on im pokazivaše kako mu je pro­vidna njihova igra, da mu je znana kao i njima samima, i da nije rob mračnog praznovjerja i bezočne prijevare kojom uspijevaju držati narod u podložnosti. Kraj toga im izlagaše i teoriju — staru koliko i svećenici i vladari — da svećenici i vladari moraju zajedno raditi eda bi narodom dobro upravljali. Bijaše zadovoljan što narod vje­ruje, a bogovi i njihovi namjesnici svećenici imaju posljednju riječ u svemu, ali je želio da svećenici u potaji znaju kako je posljednja riječ njegova. I ma kako su i sami malo vjerovali u svoje majstorije, on im je neprestano pokazivao kako u njih još manje vjeruje.Znao je što je tabu, poznavao istinu što se za njim krije. Objasnio je svoj vlastiti tabu i kako je do njega došlo. Kazao je Agnu kako mu njegov tabu ne dopušta da jede meso školjkaša. No on je sam izabrao taj tabu, jer ne voli to meso. Taj mu je tabu odredio Nino,

200

Petnaesto poglavlje

vrhovni svećenik prije Agna, pošto ga je čuo od boga, morskog psa. A zapravo je Bashti u četiri oka naredio Ninu da mu odredi takav tabu, jer on, Bashti, ne voli meso školjkaša i nikad ga nije volio.Uz to, kako je živio dulje i od najstarijeg svećenika među njima, bijaše na njemu da ih imenuje i postavlja. On ih je poznavao, on ih postavio, pa su živjeli ovisni o njegovoj milosti. Valjalo im se držati njegova reda, kao što su ga se uvijek držali, ne žele li da ih brzo i nenadano nestane. Bijaše dosta da ih podsjeti kako je nestao Kori, vrač koji je mislio da je jači od poglavice, i koji je zbog te svoje zablude cio tjedan jaukao na mukama dok nije prestao i zauvijek zamuknuo.

U velikoj Agnovoj kolibi bijaše malo svjetla, a mnogo tajanstveno­sti. No nije bilo tajne za Jerryja, koji je stvari poznavao ili ih nije poznavao, ne razbijajući glave onim što ne zna. Osušene glave i drugi suhi ili pljesnivi dijelovi ljudskog tijela nisu ga se doimali ni­šta više negoli osušeni aligatori i ribe što ukrašavahu mračni nastan Agnov.Ondje su se dobro brinuli za Jerryja. Vračevu kuću ne ispunjahugrajom ni žene ni djeca. Nekoliko starica, neka jedanaestogodišnja djevojčica, kojoj dužnost bijaše da tjera muhe, i dva mladića, koji su prošli obuku u dječačkom spremištu za čamce pa sad bijahu na vračarskim naukama u meštra Agna — ti su eto činili kućnu čeljad i dvorili Jerryja. Hranio se najbiranijom hranom. Pošto bi Agno pojeo prvi komad svinjetine, Jerryju bi pružili drugi. Čak su i ona dva svećenička pomoćnika i djevojčica što je tjerala muhe jeli poslije njega, a njihove bi ostatke onda dobivale starice. I, za razli­ku od običnih pasa iz guštare što bi se za kiše skrivali pod strehe, Jerryju bijaše dano suho mjesto pod krovom, gdje su visjele glave urođenika iz guštare i zaboravljenih trgovaca sandalovinom posred prašnjave zbrke što je činjahu osušene utrobe morskih pasa, kro­kodilske lubanje i kosturi štakora sa Salamunskog otočja, koji od nosne kosti do vrha na repu bijahu duži od pol metra.Mnogo se puta, kako uživaše potpunu slobodu, Jerry kroza selo prikrao Lamaijevoj kući. No nikad nije našao Lamaija, koji poslije kapetana bijaše jedino ljudsko biće što je našlo mjesta u Jerryjevu srcu. Jerry se nije nikad pokazivao, nego je vireći iz guste paprati uz potok promatrao kuću i njuhom razaznavao ukućane. Nikad

201

Jerry otočanin

nije nanjušio Lamaija, pa se nakon nekog vremena okanio uzalu­dnih posjeta te vračevu kuću počeo smatrati svojim domom, a vrača svojim gospodarom.No, nije osjećao ljubavi prema tome gospodaru. Agno, koji je po­moću straha tako dugo vladao u svojoj tajanstvenoj kući, nije znao za ljubav. Ne bijaše u njega ni traga osjećaju ili srdačnosti. Nije imao smisla za veselje, bio je okrutan i hladan kao ledenica. Bijaše najmoćniji iza Bashtija, te mu se sav život zagorčavao, jer se kinjio što nije prvi i najmoćniji. Prema Jerryju nije imao nikakve nježno­sti; bojao se Bashtija, pa nije smio Jerryju nanijeti nikakva zla. Prolazili mjeseci, Jerry dobio druge zube, čvrste i jake, otežao i narastao. Razmazio se koliko se već pas može razmaziti. Kako bi­jaše tabu, brzo je naučio gospodariti među stanovništvom Soma i u svemu provoditi svoju volju. Nitko nije smio oprijeti mu se batinom ili kamenom. Agno ga je mrzio — Jerry je to znao; ali je isto tako razabrao i to da ga se Agno boji i da mu ništa ne smije. No Agno bijaše hladnokrvan filozof koji je čekao svoj čas; razlikovao se od Jerryja time što je, kao čovjek, znao predviđati i svoje postupke prilagoditi dalekim ciljevima.Sve od ruba lagune, kojoj nikad nije zagazio u vodu, jer mu još u pameti bijaše tabu s krokodilima što ga je naučio u Meringeu — sve od ruba lagune pa do udaljenih sela u guštari što zapadahu u Bashtijevo područje, bješe Jerryju znani kraj kojim je prolazio. Sve mu se sklanjalo s puta, svi mu davali hrane kad bi je zaželio. Tabu bijaše na njemu, pa mogaše leći na njihove rogožine i jesti iz njihovih tikvica a da ga nitko ne otjera. Mogao je činiti što je htio, biti drzak preko svake mjere — nije bilo nikoga da mu kaže: ne. Bashti je čak objavio kako je stanovnicima Soma dužnost obraniti ga ako ga napadnu odrasli divlji psi, i divlje pse otjerati nogama, kamenjem i batinama. Tako su i njegovi četveronožni srodnici na svojoj koži spoznali da je on tabu.A Jerry napredovao. Mogao se ugojiti do glupavosti da ne bijaše njegovih napetih živaca i njegove nezasitne, žive radoznalosti. Kako se mogao nesmetano kretati po čitavu Somu, uvijek bijaše u pokre­tu upoznavajući mu međe i granice i način života divljih stvorova što žive u močvarama i šumama, a ne priznaju njegov tabu.Mnoge bijahu pustolovine što ih je doživio. Vodio je dvije bitke sa šumskim štakorima, velikim gotovo koliko i on. Kako bijahu

202

Petnaesto poglavlje

odrasli i divlji, a natjerani u škripac, napadoše ga kako ga još nitko nije napao. Ubio je prvoga i ne znajući da je to bio star i slab šta­kor. Drugi mu, što bijaše pun snage, tako odmasti da se nemoćan uvukao u vračevu kuću, gdje je cio tjedan, ispod osušenih simbola smrti, lizao rane dok mu se polako ne vrati život i zdravlje.Znao bi se prikrasti dugongu i uživati u tome da to glupo plašljivo stvorenje natjera u divlji bijeg iznenadnim bijesnim lajanjem; znao je da je to samo pusta buka, ali mu je godilo; te se smijao, svjestan da mu šala uspijeva. I divlje je tropske patke, što nisu selice, go­nio iz njihovih lukavo skrivenih gnijezda; oprezno je išao između krokodila što bi se izvukli iz vode da drijemaju na žalu; uvlačio se u šiprag i vrebao snježnobijele obijesne kakadukalice, divlje orle kostolome, tromokrile škanjce, lorije i vodomare i brbljave patu- šne papige.Triput se, izvan granica Soma, susreo s malim crnim stanovnicima guštare, što bijahu više dusi negoli ljudi, koliko su išli tiho i nepri­mjetno. Čekahu u zasjedi na prolazima divljih svinja kroza šumu, pa ga u te tri zgode umalo ne ubiše kopljem. Kao što su ga šumski štakori naučili da bude oprezan, tako ga naučiše i ti dvonošci Što vrebaju u šumskom sumračju. S njima nije zametao borbe, iako su ga pokušali kopljem probosti. Brzo je razabrao da su ti ljudi dru­kčiji od naroda u Somu i da za njih ne vrijedi njegov tabu; i oni su u neku ruku dvonožni bogovi — nose u rukama smrt što leti, njome sežu dalje od svojih ruku i prelaze prostor.Kao što je jurio po šipražju, tako je lutao i selom. Nijedno mu mjesto ne bijaše sveto. U svećeničkim kućama, gdje su ljudi i žene puzili u strahu pred tajnom, Jerry je išao ukočenih nogu i nako- striješene dlake; bijahu, naime, objesili nove glave u kojima je on očima i njuhom prepoznao glave nekoć živih crnaca što ih je vidio na Arangiju. U najvećoj vračkoj kući naiđe na Borckmanovu glavu, pa zareža na nju, sjećajući se borbe na palubi s pijanim kormila­rom, ali ne dobi odgovora.Jednom je u Bashtijevoj kući naišao na ono što je na tom svijetu ostalo od kapetana. Bashti je živio veoma dugo, živio krajnje mu­dro i mnogo razmišljao. Bio je potpuno uvjeren da je živio mnogo više od ljudskog vijeka, ali da mu je život ipak veoma kratak. I sva­šta ga zanimalo — htio je spoznati smisao i svrhu života. Volio je svijet i život, u koji je ušao pod sretnom zvijezdom, kako u pogledu

203

Jerry otočanin

zdravlja, tako i s obzirom na položaj, a ovo je potonje za nj značilo moć nad svećenicima i nad narodom. Nije se smrti bojao, ali ga zanimalo hoće li opet živjeti. Odbacivao je glupe nazore svećenika varalica i bio sasvim sam u kaosu toga zakučastog problema.Živio je tako dugo i tako sretno da je mogao mirno promatrati kako blijede i gasnu nekoć snažni prohtjevi i želje. Poznavao je žene, izrodio djecu, proživio oštru glad mladosti. Vidio je kako mu djeca rastu, postaju momci i djevojke, očevi i majke, djedovi i bake. I pošto je upoznao ženu, ljubav, očinstvo i radosti jela, digao se iznad svega toga. Hrana? Jedva da joj je znao značenje — ta jeo je tako malo. Glad što ga je podbadala poput ostruga dok u njem bijaše mladost i jedrina već ga odavno ne potiče. Jeo je samo iz osjećaja potrebe i dužnosti, malo mareći za ono što jede, izuzevši jedno: jaja megapoda, snesena u određeno godišnje doba na njegovu vla­stitom nesilištu, koje bijaše strogi tabu. To mu je bila posljednja tjelesna naslada. U pogledu ostalog, živio je samo duhom, vladao svojim narodom i istraživao činjenice, prema kojima će stvarati zakone štono će njegov narod ojačati i za život ga osposobiti.Jasno je poimao razliku između apstraktnoga, plemena, i konkre­tnoga, pojedinca. Pleme ostaje, njegovi članovi prolaze. Pleme je spomen povijesti i običaja sviju njegovih prijašnjih pripadnika; živi su mu nastavak dok i sami nestanu i ne postanu povijest i spomen u neopipljivom skupu što ga čini pleme. I sam, kao član plemena, prije ili kasnije — a to »kasnije« bijaše veoma blizu — mora ne­stati. Da, nestati — ali kamo? U što? Eto, tu je čvor. I tako bi od zgode do zgode naredio svima da iziđu iz njegove velike kolibe od trave, te bi onda, ostajući sam sa svojom neriješenom tajnom, ski­dao s rožnika u rogožinu uvijene glave ljudi što ih je nekoć gledao žive, a što su nestali u tajanstvenom ništavilu smrti.I nije on skupljao te glave kao škrtac, niti su mu misli, kad bi odmatao te glave i držao ih u rukama ili na koljenima, bile misli tvrdice što broji svoje skriveno blago. Želio je saznati, htio znati ono što mišljaše da bi one mogle znati pošto su davno otišle u tamu što okružuje kraj života.Različite bijahu glave što bi ih Bashti tako ispitivao — u svojim rukama, na svojim koljenima, u svojoj polumračnoj kolibi od trave, dok je s neba sunce prigrijavalo, a sve slabiji jugoistočnjak šumio u palminu lišću i kroz grane hljebovca. Eto, tu je glava nekog Ja­

204

Petnaesto poglavlje

panca — jedinoga kojeg je ikad vidio ili o njemu čuo. Skinuo ju je Bashtijev otac, još prije nego što se Bashti rodio. Nisu je dobro nadimili i osušili, pa ju je istrošio zub vremena i oštetilo nepažljivo postupanje. Ipak je proučavao crte na njezinu licu; bijaše jasno da je nekoć imala dvije usne, žive kao što su i njegove, i usta, glasna i gladna, kao što su često i njegova nekad bila. Imala je nos i dva oka, kosu na tjemenu, i dva uha kao što su i njegova. Nekoć je, dabo­me, imala i tijelo i dvije noge, imala želja i požuda. I nju je nekad, razmišljaše Bashti, ispunjao žar mržnje i ljubavi, u ono doba kad joj ne bijaše ni nakraj pameti da će umrijeti.Osobito ga zbunjivala neka glava kojoj povijest seže unatrag dalje od vremena njegova oca i djeda; bješe to glava nekog Francuza, no Bashti to nije znao. Nije znao ni da je to glava La Perousea, hrabro­ga starog pomorca koji je svoje kosti, kosti svoje brodske posade i kosti svojih dviju fregata, Astrolabe i Boussole, ostavio na obalama ljudožderskih Salamunskih otoka. Neka druga glava — Bashti, na­ime, bijaše strastveni skupljač glava — sezala je unatrag dva stolje­ća prije La Perousea, do Španjolca Alvara de Mendane1. Bješe to glava jednoga od Mendaninih časnika koju je u nekom kreševu na obali skinuo jedan od Bashtijevih dalekih predaka.Još jedna glava kojoj se ne zna povijest bijaše glava neke bijele žene. Nitko ne mogaše kazati koja to žena bijaše i kojega pomorca. No naušnice se od zlata i smaragda još uvijek držale uvelih ušiju, a kosa se, duža od metra, zlaćana i sjajna poput svile, lelujala s kože na lubanjskom svodu, pod kojim se skrivalo ono što nekoć bješe um i volja one koja je, po Bashtijevu mišljenju, u svoje doba trepe­rila od ljubavi u naručju kojeg čovjeka.Obične glave, glave urođenika iz šikare i s obale pa i glave bijelih ispičutura poput Borckmana, slao je u spremište za čamce i u kuće svojih vrača svećenika. On je, naime, bio stručnjak u poznavanju glava. Bješe ondje i neobična glava nekog Nijemca koja gaje mnogo privlačila. Bijaše riđobrada i riđokosa, a čak i tako mrtva i osušena imaše željezne crte na licu i jako čelo što nagovješćuju poznavanje tajni do kojih Bashtijevo znanje ne dopire. Nije znao ni da je to

1. Alvaro Mendana de Neira (1541. — 1595.), španjolski pomorac koji je dvaput plovio Tihim oceanom otkrivajući Salamunsko otočje i otočnu skupinu Marquesas; umro na jednome otoku ove potonje skupine. — Prev.

205

Jerry otočanin

glava nekog Nijemca ni da je glava jednoga njemačkog profesora, zvjezdoznanca, glava što je u svoje vrijeme u svome mozgu nosila duboko znanje o zvijezdama na neizmjernome nebu, znala kako se brodom na moru upravlja po zvijezdama, znala Zemljinu zvjezda­nu stazu na njezinu putu kroz prostor što je bezbroj milijuna puta veći od Bashtijeva skučenog pojma o prostoru.Posljednja među njima, ona što mu je najviše mučila mozak, bijaše glava Van Hornova. Baš je tu glavu držao na koljenima i promatrao ju kad je Jerry, koji se slobodno kretao po cijelom Somu, dokaskao u Bashtijevu kolibu od trave, onjušio i prepoznao zemaljske osta­tke kapetanove, pa najprije zacvilio od tuge, a onda se nakostrije- šio od srdžbe.Bashti ga u početku i ne opazi, jer se zagnao u misli nad Van Horno- vom glavom. Samo koji mjesec prije bješe ta glava na životu, umo- vao Bashti, puna uma, na dvonožnom tijelu što je stajalo uspravno i šepirilo se u kratkoj pregači, sa samokresom po svojoj srijedi, i stoga moćnije od Bashtija, ali manje razborito — ta nije li baš on, Bashti, starinskom kuburom u mrak zavio tu lubanju u kojoj se um nalazio, i skinuo je s omlohavljelog sklopa mesa i kostiju koji ju je nosio hodeći s njome po zemlji i po palubi Arangija?Sto li bi s tim umom? Bješe li taj um sav preuzetni, uspravni Van Horn, i je li ugasnuo kao što gasne drhtavi plamen treščice kad ova sasvim sagori i pretvori se u pahuljastu pređu pepela? Je li sve ono što je sačinjavalo Van Horna, nestalo kao što ugasne plamen kad iver izgori? Zar je zauvijek nestao u tamu u koju odlaze životinje, u koju nestaje kopljem probodeni krokodil, skuša na udici, trilja u mreži i ugojena svinja kad je zakolju? Je li Van Hornova tama kao što je tama u koju nestane muha zujara kad je usred njezina leta pogodi i zgnječi djevojčica što muhe tjera? Je li to tama u koju prelazi komarac kojemu je znana tajna letenja, no kojega ipak, uza svu njegovu savršenost u letenju, Bashti pogađa i gnječi dlanom čim mu osjeti ubod na svome zatiljku?Sto je vrijedilo za glavu toga bijelca, još nedavno živa i onako po­nosno uspravna, Bashti je znao da vrijedi i za nj. I njega će stići ono što je stiglo i bijelog čovjeka pošto je prešao u tamu, preko praga smrti. Eto, zato je ispitivao tu glavu, kao da ga njezine nijeme usne mogu uputiti u tajnu, otkriti mu smisao života i smisao smrti ko­jom se neizbježno završava svaki život.

206

Petnaesto poglavlje

Jerry je počeo zavijati kad je vidio i nanjušio ono što je ostalo od kapetana, a na njegov se otegnuti cvil Bashti trže iz snatrenja, pogleda to čvrsto, zlatnosmeđe štene, pa je odmah na nj protegao svoje sanjarenje i počeo misli namatati. Eto, i ono živi. I ono je kao i čovjek: zna za glad i bol, osjeća gnjev i ljubav. Krv mu teče žilama baš kao i čovjeku, a pod ubodom bi noža šiknula, crveno potekla i život istočila. I ono, baš kao i ljudski rod, voli svoju vrstu, rađa i doji svoje mlade. I nestaje. Da, nestaje. Ta mnogog je psa, kao i mnogog čovjeka, pojeo Bashti u klikovanju svoje mladosti i želje za jelom, kad je znao samo za pokret i snagu, a to je dvoje podlagao grabeći iz tikvica na gozbovanju.Iz cvila Jerry prijeđe u srdžbu. Prilazio je ukočenih nogu, usta mu se krivila u režanje, a dlaka kostriješila u valovima što prolažahu s leđa na pleća pa na šiju. I nije prilazio kapetanovoj glavi, gdje bijaše njegova ljubav, nego Bashtiju, koji držaše glavu na koljenima. Kao što se vuk na planinskom pašnjaku prikrada kobili s istom oždri- jebljenim ždrebetom, tako se Jerry prikradao Bashtiju. A Bashti, koji se za čitava svoga dugog života nije bojao smrti i koji se smi­jao i šalio kad mu se u ruci rasprsla kremenjača pa mu odnijela kažiprst — taj se Bashti i sad zadovoljno u sebi smiješio, jer mu radost bijaše duhovna, smiješio se i divio tome napol doraslome štenetu, kojega je kratkom palicom od tvrdog drveta udarao po njušci i prisiljavao da uzmiče. I ma koliko se Jerry upinjao i bijesno navaljivao, svaki bi mu napadaj Bashti dočekao palicom i glasno se smijao, shvaćajući hrabrost šteneta, a čudeći se životnosti i glupo­sti koja ga neprestano tjera da njušku izlaže udarcima palice, i koja ga, s oživjele uspomene na mrtva čovjeka, nagoni da uvijek iznova prkosi bolnim udarcima.I to je, eto, život, razmišljao Bashti, dok je spretnim udarcima gonio od sebe to štene što skviči. Cetveronožni je to život, mlad i lud, žestok i nepromišljen, kao u svakoga mladog čovjeka što u sumračje svojoj ženi šapće nježne riječi, ili se pak s drugim kojim mladim čovjekom bori na život i smrt zbog kakve strasti, povrije­đena ponosa ili ukrštene želje. Osjećao je da i u tome živom štene­tu može naći ključ životne tajne, rješenje zagonetke, isto koliko i u mrtvoj glavi Van Horna ili bilo kojega drugog čovjeka.I tako je i dalje gonio Jerryja od sebe udarajući ga po njušci i čudio se upornosti nečega tako životnog u njemu što ga tjera da nepre­

207

Jerty otočanin

stano skače prema štapu koji ga bolno udara i nazad odbacuje. Znao je da je to hrabrost i pokretljivost mladosti, njezina snaga i nepromišljenost, pa joj se tužan divio, osjećao zavist i bio spreman da u zamjenu za nju dade svu svoju suhu, staračku mudrost kad bi samo našao puta i načina.»Valjan pas! Eh, kakav pas! Pas i po!« — mogao bi reći, kao što je govorio Van Horn. No umjesto toga on je u sebi mislio na jeziku beche-de-mera, koji mu bijaše običan kao i njegov rođeni: »Moja riječ, taj se pas mene ništa bojati!«No starost se prije umorila od te igre, i Bashti je završi udariv jako Jerryja iza uha, tako da se opružio omamljen. Pogled na štene, tako živo i razjareno časak prije, a sada, časak poslije, opruženo kao mrtvo, zaokupi Bashtijevu maštu, i on poče razmišljati. Stap je, jednim jedinim oštrim udarcem, izazvao tu promjenu. Kamo mu nestade ona ljutina i onaj razum? Zar je sve to plamen ivera što ga gasi svaki slučajni dašak? U jednom je trenu Jerry bjesnio i trpio, režao i skakao, nešto htio i prema tome upravljao svoje po­stupke, a u drugom već ležao nemoćan i skvrčen, u besvijesti, u toj slici smrti. Domalo će se, Bashti je znao, u klonulo tjelešce vratiti svijest i osjećaj, pokret i sposobnost da se pokretima upravlja. No kamo u tom međuvremenu, pod udarcem štapa, ode sva svijest, osjet i volja?Bashti umorno uzdahnu i, umorno pokrećući rukama, zamota gla­ve u rogožine, sve osim Van Hornove, pa ih opet podiže da vise0 rožnicima — da vise, umovao Bashti, još dugo poslije njegove smrti, veoma dugo, kao što su neke tako visjele davno prije očeva mu i djedova vremena. Van Hornovu glavu ostavi na tlu, a sam se iskrade van, da bi kroz pukotinu virio i promatrao što li će štene. Jerry se najprije trznuo, a malo zatim pokušao stati na slabe noge, na kojima se zaljulja u zamavici. A Bashti tada, navirujući se na pukotinu, vidje čudo života, vidje kako se život vraća kroza sudove nepomičnog tijela i ukrućuje mu noge da mogu stati; vidje kako svijest, ta tajna nad tajnama, struji u koščatu glavu, pokrivenu dla­kom, rasplamsava se i žari u otvorenim očima, grči usne da se na- beru nad zubima, i grlo da zatitra režanj em što se bijaše prekinulo kad je udarac štapom bacio štene u tamu.1 još je više vidio Bashti. Jerry je ponajprije naokolo pogledao, ko- striješeći dlaku na šiji i režeći, u potrazi za neprijateljem; zatim je,

208

Petnaesto poglavlje

tamo gdje je bio neprijatelj, ugledao kapetanovu glavu, dopuzao do nje i svojim jezikom počeo cjelivati tvrde obraze, sklopljene vje- đe, kojih njegova ljubav nije mogla otvoriti, nepomične usne koje neće da izuste ni jedne od onih riječi, punih ljubavi, što bi ih ne­koć govorile malome psu. A onda, u neizmjernoj tuzi, Jerry sjede pred kapetanovu glavu, podiže njušku prema visokoj sljemenjači i poče zavijati žalosno i otegnuto. Najposlije, utučen i slomljen, iziđe i ode kući vračevoj, gdje je cio dan i noć proveo budeći se i zapadajući u san i premučio teške muke strašne more što ga bijaše pritisla.Uvijek se odonda, sve dok je bio u Somu, Jerry bojao Bashtijeve kolibe od trave. Nije se bojao Bashtija. Njegov se strah ne mogaše opisati ni zamisliti. U onoj se kolibi nalazilo ništavilo onoga što nekoć bješe kapetan. Bješe to znak konačne propasti života, one krajnje propasti pred kojom je strepio svakom žilicom u svome tijelu. Stanovnici su Soma otišli samo korak dalje od toga Jerryjeva krajnjeg poimanja, samo korak dalje u mislima o smrti, kad su do­šli do pojmova o dušama mrtvih što odlaze u carstvo bestjelesnosti i nadćutilnosti.Odonda je Jerry iz dna srca mrzio Bashtija, kao gospodara života što ga je posjedovao, mrzio onoga koji je na svoja koljena stavljao ništavilo njegova kapetana. Nije Jerry do tog došao razmišljanjem. Sve je to bilo nejasno i neodređeno, osjet, čuvstvo, osjećaj, nagon, intuicija — nazvali to kako mu drago, kakvim god maglovitim na­zivom iz maglovitog rječnika našega govora, u kojem riječi obma­njuju dojmom određenosti i mozgu pridaju moć poimanja koje ovaj nema.

209

Jerry otočanin

Šesnaesto poglavljeTri još mjeseca prođoše; pošto je puhao pol godine, sjeverozapadni monsun ustupi pred jugoistočnim pasatom; Jerry je sveudilj živio u Agnovoj kući i slobodno trčao po selu. Ugojio se i narastao, te zaštićen tabuom postao samopouzdan gotovo do oholosti. No nije našao gospodara. Agno nije nikada osvojio njegova srca niti se tru­dio da ga osvoji, a niti je opet, u svojoj hladnokrvnosti, otkrio da ga mrzi.Ni jedna od onih starica, ni jedan od dvojice vračevih učenika, a ni mala djevojčica što je tjerala muhe u Agnovoj kući, nisu ni sanjali da vrač mrzi Jerryja. A ni sam Jerry nije to slutio. Agno mu bijaše ravnodušan stvor o kojemu ne treba misliti. Kućnu je čeljad Jerry smatrao Agnovim robovima ili slugama; znao je da hrana kojom ga hrane dolazi od Agna, pa je prema tome Agnova. Svi se oni osim njega, koga je štitio tabu, bojahu Agna, čija kuća zaista bijaše kuća straha, u kojoj nije mogla cvasti ljubav prema zalutalome štenetu. Jedanaestogodišnja bi djevojčica mogla steći Jerryjevu naklonost da je u početku nije zastrašio Agno, koji ju bijaše oštro prekorio što se usudila taknuti i pomilovati psa nad kojim stoji onakav tabu. Izvršenje svoje osnove da Jerryju zakrene vratom Agno je odgađao za čitavo razdoblje monsuna, to jest pol godine, zato što se doba kad megapodi nose jaja u Bashtijevu nesilištu započinje tek u vrije­me jugoistočnih pasatnih vjetrova. Kako je Agno već davno smislio svoju osnovu, strpljivo je čekao pogodan čas, jer strpljenje bijaše njegova osobina.Megapod sa Salamunskih otoka daleki je rođak australske kokoši. Nije veći od krupnijeg goluba, a nosi jaja velika poput jaja domaće patke. Megapod uopće nije plašljiv, a tako je glup da bi već prije stotinu stoljeća bio istrijebljen da ga nije štitio tabu poglavica i vra­

210

Šesnaesto poglavlje

čeva. Poglavice su morale za megapode držati slobodne pješčane površine i ogradama ih štititi od pasa. Megapod svoja jaja zakapa u pijesak dvije stope duboko, ostavljajući suncu da svojom toplinom izleže piliće. A nosi jaja i zakapa ih čak i onda kad mu ih iskapa kakav crnac samo dva-tri koraka udaljen od njega.Nesilište bijaše Bashtijevo vlasništvo. U to je godišnje doba Bashti gotovo isključivo živio od jaja megapoda. Izrijetka bi čak, za svoj »kai-kai«, klao megapode koji bi prestajali da nose. No, bješe to samo hir, izazvan ponosom: birana hrana bijaše samo za nekoga na tako visoku položaju. Nije on zapravo volio meso megapoda više od bilo kakva drugog mesa. Svako mu je meso imalo podjednak okus, jer mu okus mesa bijaše jedan od nestalih užitaka što su prešli u područje uspomena.No zato je volio jaja, i još kako ih jeol Bijaše to jedina hrana koju je zaista volio. Ona su u njemu budila davne osjećaje, iz mladosti, kad je imao volju za jelom. Samo mu još ta jaja mogahu izazva­ti glad: gotovo presahli izvori sline i unutarnjih probavnih sokova opet bi se potakli na izlučivanje kad bi promatrao jaje megapoda, priređeno za jelo. Stoga je jedini on od svih urođenika u Somu jeo jaja megapoda nad kojima bijaše strogi tabu. A kako tabu bijaše isključivo vjerski, Agnu bijaše povjerena sveta dužnost da vodi bri­gu o kraljevskim nesilištima.Ni Agno ne bijaše više mlad. I njega je davno prošla volja za jelom, minuo ga onaj reski osjećaj gladi, te je i on jeo samo po dužnosti, jer je i njemu sve meso imalo isti okus. Samo mu jaja megapoda održavahu okus i tek i poticahu strujanje njegovih sokova. I zato je kršio tabu što ga je sam odredio, te je potajno, da ga ne mogaše vidjeti oko nijednog čovjeka, žene ili djeteta, jeo jaja što ih je krao iz Bashtijeva zabrana.I tako, kad je počelo vrijeme nešenja i kad su i Bashti i Agno toliko čeznuli za jajima poslije posta od šest mjeseci, Agno povede Jerry- ja zabranjenim putem kroz mangrovu šumu koračajući s korijena na korijen, preko mulja koji se neprestano isparavao i zaudarao u ustajalom zraku kamo vjetar nije nikada dopirao.Taj put, koji i ne bijaše obična staza, jer je čovjek onuda mogao proći samo velikim koracima, s korijena na korijen, a pas skačući pobaučke i gacajući, bijaše Jerryju nepoznat. U svim svojim obila­ženjima po Somu, nije te staze nikad otkrio, jer je zaista bila neo­

211

Jeriy otočanin

bična. Što je Agno popustio pa ga tuda poveo, bijaše iznenađenje i užitak za Jerryja, koji je, ne razmišljajući o tome, nejasno osjećao početna uzbuđenja, nadajući se da bi u Agnu ipak mogao naći ono­ga gospodara za kojim njegova pseća duša neprestano čezne. Izišavši iz mangrovih močvara, odjednom se nađoše na pješčanu zemljištu što bijaše još uvijek tako slano i neplodno od morskog taloga da na njemu nije raslo nikakvo veliko drveće koje bi pružalo svoje grane i štitilo ga od sunčane žege. Neki je jednostavni otvor služio kao ulaz, ali Agno nije vodio Jerryja kroza nj, nego ga je neobičnim kratkim povicima hrabrio i poticao da iskopa prorov pod grubom ogradom od prošća. Pomagao mu je vlastitim rukama jaružeći i odgrnjujući velike količine pijeska, a Jerryju je samo pre­pustio da ostavi neosporne tragove psećih šapa i pandža.A kad je Jerry bio unutri, Agno ga, ušavši kroz vrata, stade mamiti i navoditi da iskapa jaja. No Jerry nije volio jaja. Agno ih međutim ispi osmero, onako prijesnih, a dvoje cijelih stavi pod pazuha da ih ponese kući. Ljuske onih što ih je ispio, zdrobi u komadiće, kao što bi ih pas izmrvio, i, da upotpuni sliku koju je davno stvorio, od osmog nešto ostavi pa time oblijepi Jerryja, ne po njušci, koju bi štene moglo jezikom olizati, nego gore poviše, oko očiju i iznad njih, gdje će maz ostati i svjedočiti protiv šteneta, u skladu s osno­vom što ju bijaše smislio.I još gore — da nedostojna li svećenika! — nahucka Jerryja da napadne jednu od tih ptica što je upravo sjela da snese jaje. Dok ju je Jerry klao, Agno — znajući da će strast ubijanja koja jednom počne nagnati Jerryja da i dalje kolje te lude ptice — brže-bolje ode iz nesilišta kroz mangrove močvare, da pred Bashtija iznese za­mršeno vjersko pitanje. Tabu, koji štiti psa, priječio ga, kako je on tumačio, da psu, nad kojim stoji tabu, brani da jede ptice nesilice, nad kojima također stoji tabu. Nije znao ni mogao riješiti koji je tabu veći. A Bashti, koji pol godine nije okusio tih jaja i koji je če- znuo za jedinim užitkom iz davne mladosti što mu bijaše preostao, požuri nazad kroz mangrove močvare tako golemim koracima da se njegov vrhovni svećenik, koji bijaše mnogo godina mlađi, sasvim zasopio.I stiže na nesilište te zateče Jerryja, krvavih šapa i krvave njuške, kako baš kolje četvrtu pticu nosilju; sirovo žumance, kojim ga je oblijepio Agno, ne bi li se činilo da je tako otišlo mnogo jaja, bijaše

212

Šesnaesto poglavlje

mu još uvijek oko očiju i iznad njih sve do čeone izbočine. Uza­lud je Bashti naokolo tražio ne bi li našao ma i jedno jaje, jer ga je posred te teške nesreće šestomjesečna glad morila više negoli ikad. Ohrabren Agnovim odobravanjem i bodrenjem, Jerry je pred Bashtijem mahao repom i smiješio se krvavim čeljustima i žuto oblijepljenim očima, očekujući pohvalu za svoju valjanost.Bashti nije bjesnio, kao što bi učinio da je bio sam. Držao je da je njega nedostojno da ga ta ljudska slabost ponizi u očima njego­va vrhovnog svećenika. Tako je uvijek s onima koji su na visokim položajima: uvijek se susprežu i prilagođuju svoje prirodne želje, uvijek prikrivaju svoju običnost krinkom ravnodušnosti. Zato ni Bashti nije pokazivao da je zlovoljan što je razočarao svoju pohle­pu. Agno se nije znao tako obuzdati, jer nije mogao a da mu se u očima ne pojavi iskričav sjaj. Bashti zapazi taj blijesak, ali ga protu­mači kao običnu radoznalost promatranja, ne pogodivši mu pravog razloga. A to nam pokazuje dvije pojave kod ljudi na položaju: prvo, da mogu varati svoje podređene, a drugo, da i ovi mogu njih prevariti.Bashti je vragolasto motrio Jerryja, kao da ono bijaše šala te, ba­civši nehajan pogled na svoga vrača, opazi razočaranje u njegovim očima. »Aha«, pomisli Bashti, »prevarih ga«.— Koje je veći tabu? — upita Agno u govoru Soma.— Kako možeš i pitatil Naravno, megapod.— A pas? — priupita Agno.— Mora platiti što je prekršio tabu. To je veliki tabu. To je moj tabu. Odredio ga je Somo, praotac i prvi vladar sviju nas, a od tada to bijaše uvijek tabu poglavica. Pas mora umrijeti.On zastade i razmisli o tome, dok je Jerry i dalje kopao pijesak gdje mu je njuh kazivao da štogod ima. Agno ga htjede spriječiti, ali se Bashti umiješa.— Pusti — reče Bashti; — pusti ga neka prijestup izvrši na moje oči.I Jerry ga počini; iskopa dva jajeta, razbi ih i poliza njihovu dra­gocjenu sadržinu, svu koja se nije razlila i koju pijesak nije upio. Bashtijeve oči bijahu sasvim bez sjaja kad je upitao:— Je li danas gozba na kojoj će ljudi jesti pse?— Sutra u podne — odgovori Agno. — Već se hvataju psi. Bit će ih jedno pedeset.

213

Jerry otočanin

— Pedeset i jedan — presudi Bashti pokazujući na Jerryja. Svećenik i nehotice naglo posegnu da uhvati Jerryja.— Čemu odmah? — upitat će poglavica. — Tako ćeš ga bez potre­be nositi preko močvare. Neka samo otkaska na svoje četiri; kad bude pred spremištem za čamce, svezat ćeš mu noge.Jerry je preko močvare zadovoljno kaskao njima dvojici za petama; kad bijaše blizu spremišta, začu zavijanje i cvil mnogih pasa, a to je očito zborilo da su u nevolji i na muci. U njemu se odmah pojavi sumnja, premda se nije za sebe bojao. No upravo kad je naćulio uši i podigao njušku da o tome još štogod razabere, Bashti ga pograbi za šiju i podiže uvis, dok mu Agno poče noge vezati.Nije Jerry zacvilio ni pustio glasa od sebe, niti pokazao ikakav znak straha samo se gušio od bijesna gunđanja, a ponekad bi srdito za­režao dok je ratoborno grebao stražnjim nogama. No pas koga su straga pograbili za šiju ne može se mjeriti s dvojicom ljudi što su naoružani ljudskim razborom i spretnošću, a svaki ima dvije ruke s četiri prsta i s palcem što im stoji nasuprot, na svakoj ruci.Pošto mu svezaše prednje i zadnje noge uzduž i poprijeko, pone­soše ga, s glavom naniže, ono malo puta do mjesta gdje su naumili pse klati i kuhati, pa ga baciše na zemlju među dvadesetak ili više pasa što bijahu isto onako vezani i bespomoćni. Premda već bijaše poslijepodne prepolovilo, neki od njih ležahu ondje od ranog jutra, na žarkome suncu. Bijahu to sve sami šumski ili divlji psi, svi tako strašljivi da su — od žeđi i tjelesnog bola što im zadavahu uzice čvrsto stegnute preko njihovih žila i žilica, i od neodređene stre- pnje zbog sudbine što je takav postupak nagovješćuje — cviljeli, skvičali i zavijali od bola i očaja.Idućih trideset sati bijahu mučni za Jerryja. Odmah se pronio glas da je s njega skinut tabu; nitko od ljudi i dječaka nije bio tako neznatan da bi ga i dalje štovao. Sve dok se nije unoćalo, oko nje­ga neprestano bijaše krug mučitelja. Naklapali su o njegovu padu, kesili se i rugali, prezirno ga gurali nogama, iskopali mu rupu u pijesku iz koje se nije mogao izvući, pa ga stavili poleđice, tako da su mu sve četiri uvis stršile.Mogao je samo režati i nemoćno bjesnjeti. Jerry naime nije kao ostali psi zavijao i cvilio od bola. Sad mu bijaše godina dana, za posljednjih je šest mjeseci postao mnogo zreliji, a priroda mu je njegove rase dala da bude neustrašiv i da podnosi bol. I ma koliko

214

Šesnaesto poglavlje

ga njegovi bijeli gospodari bijahu naučili da mrzi i prezire crnce, istom se u to trideset sati naozubio na njih i planuo neutoljivom mržnjom.Njegovi se mučitelji nisu ni od čega ustručavali. Čak su i divljega psa doveli i na Jerryja ga nahuckali. No u prirodi divljega psa nije da napada neprijatelja koji se ne može micati, ma taj bio i Jerry koji ga je tako često gonio i valjao po palubi. Da je Jerry, na priliku, imao prebijenu nogu ili bio u nekoj sličnoj nevolji, ali se mogao kretati, divlji bi pas na nj nasrnuo, možda ga i dotukao. Ona pak potpuna bespomoćnost bijaše nešto drugo. I tako se promatračima izjalovio očekivani prizor. Kad bi Jerry zagunđao i zarežao, i divlji bi pas uzvratio gunđanjem i režanj em te oko njega obilazio šepireći se i strašeći ga; na to su ga crnci mogli potaknuti, ali ga nisu mogli nahuckati da Jerryja i ugrize.Prostor, određen za klanje, ispred spremišta za čamce, bijaše mje­sto paklene buke i grozote. Ovda-onda donijeli bi nove svezane pse i bacili ih na zemlju. Čulo se neprestano zavijanje, kojim se osobito glasahu psi što su ondje ležali od ranog jutra i žeđali. Ka-dikad bi se njihovu zavijanju pridružili i svi psi, jer se ni najmirnijimeđu njima ne mogahu oprijeti valu uzbuđenosti i straha što ih sve grčevito zahvataše. To zavijanje, što je sad raslo, sad jenjavalo, ali nikad nije prestajalo, nastavljalo se cijelu noć, a kad je objutrilo, svi su psi trpjeli od strahovite žeđi.Sunce što je na njih sjalo i žarilo ih u bijelom pijesku te ih gotovo napol ispeklo, donese im sve drugo prije negoli olakšanje. Opet se oko Jerryja sastavio krug mučitelja što su i opet na njem iskaljivali svoj jed i zahvaćali ga uvredljivim prezirom, zato što je izgubio svoj tabu. Nisu Jerryja jedili i do ludila dovodili udarci i tjelesne muke, nego smijeh. Nijedan pas ne podnosi da ga ismjehuju, a Jerry je najmanje od sviju mogao obuzdati svoj jed kad su mu se rugali i hihotali u lice.Premda ni jedan jedini put nije okrenuo da zavija, od režanja mu i gunđanja, i od velike žeđi, grlo promuklo i osušila se sluzokoža u ustima, tako da više ne mogaše glaska pustiti, osim na najteži izazov. Jezik mu se ovjesio iz usta, a sunce mu ga oko osme izjutra počelo polako žeći.U to mu vrijeme jedan između dječaka nanese okrutnu uvredu. On izvadi Jerryja iz rupe u kojoj je na leđima proležao cijelu noć, okre­

215

Jerry otočanin

nu ga na bok i prinese mu tikvicu punu vode. Jerry poče tako po- mamno laptati, te je istom poslije pol minute osjetio da je dječak u vodu stavio mnogo zgnječenih ljutih sjemenaka zrele paprike. Svi su oko njega vrištali od veselja, a dotadanja Jerryjeva žeđ ne bijaše ništa prema toj novoj žeđi, koju pojačavaše paprika što ga je ljuto pekla. Sljedeći događaj — i to najvažniji, kako se kasnije pokazalo — bija­še u tome što je stigao Nalasu. Bješe to starac što se hvatao šezde­setih, slijep, s velikim štapom, kojim je lupkao pred sobom i tako pipao put. Slobodnom je rukom nosio malo prase svezanih nogu.-— Vele da će pojesti psa bijeloga gospodara — prozbori on u go­voru plemena Soma. — Gdje je pas bijeloga gospodara? Pokažite mi ga!Agno koji bijaše upravo stigao, stade pokraj pridošlog, koji se sa­gnuo i prstima opipavao Jerryja. Jerry nije pokušao ni da zareži ni da ugrize, premda mu je slijepčeva ruka više puta došla na dohvat zuba. Jerry naime nije osjetio ništa neprijateljsko u tim prstima što su tako blago po njem prelazili. Nalasu zatim opipa prase, i to nekoliko puta, kao da računa skanjujući se u odluci između Jerryja i praseta.Nalasu se uspravi i kaza svoj sud:— Prase je maleno kao i pas. Jednaki su veličinom, ali u svinjčetu ima više mesa za jelo. Uzmite svinjče, a ja ću psa.— Ne može tako! — probesjedi Agno. — Pas je bijeloga gospodara prekršio tabu; zato se mora pojesti. Uzmi bilo kojega drugog psa i ostavi svinju.— Hoću psa bijeloga gospodara — uporno će Nalasu. — Samo psa bijeloga gospodara i nijednoga drugog.Kad pregovori tako zapeše, oglasi se Bashti, koji bijaše ondje zastao i slušao.— Uzmi psa, Nalasu — odluči najposlije Bashti. — Dobro je to svinjče, sam ću ga pojesti.— No pas je prekršio tvoj tabu, tvoj veliki tabu nad nesilištima, i zato se mora izjesti — brzo ga presrete Agno.»Čemu takva žurba?« pomisli Bashti, i u duhu mu se pobudi neo­dređena sumnja, i ne znajući zašto.— Tabu treba da se iskupi krvlju i kuhanjem — proslijedi Agno.— Vrlo dobro — dočeka Bashti. — Ja ću pojesti svinjče. Neka se zakolje i stavi na vatru.

216

Šesnaesto poglavlje

— Ja mislim na tabu i govorim o njegovu zakonu: prekršaj se mora životom okajati — zaintačio vrhovni svećenik.— Ima i drugi zakon — nasmija se Bashti. — Od pamtivijeka, otkako je Somo podigao ove zidine, vrijedi zakon da se život može životom iskupiti.— Da, ali samo život čovjeka ili žene — upotpuni Agno.— Ja znam zakon — ostajaše Bashti pri svome. — Somo je donio zakon. Nigdje nije rečeno da se život jedne životinje ne može isku­piti životom koje druge.— Nikad se to nije činilo — spremno će vrač svećenik.— Zato što je bilo i razloga — pobi ga stari poglavica. — Nikad se nije našao čovjek toliko lud da svinju dade za psa. Prase je mlado, tusto i mekano. Uzmi psa, Nalasu. Nosi ga već jednom.No vrač svećenik ne bijaše zadovoljan:— Kako si i sam, o Bashti, u prevelikoj svojoj mudrosti rekao, taj je pas sjeme snage i srčanosti. Neka se dakle zakolje, pa kad se skine s ognja, neka mu se meso razdijeli u sitne komadiće, tako da sva­koga zapadne zalogaj; tako će svatko pojesti djelić snage i hrabro­sti. Bolje je po Somo da mu ljudi budu snažni i srčani negoli psi. Bashti pak nije osjećao nikakva gnjeva prema Jerryju. I suviše je dugo i odveć filozofski živio a da bi psa krivio što je prekršio tabu za koji nije ni znao. Pse su, doduše, često klali zbog takva prijestu­pa, no on je to dopuštao zato što ga psi nimalo nisu zanimali, a nji­hova je smrt uz to isticala svetost i nepovredivost tabua. A sad ga je Jerry zanimao. Pošto je ono Jerry na nj nasrnuo zbog Van Hor- nove glave, Bashti je često o tome razmišljao. A imaše i o čemu, jer mu slučaj bijaše neshvatljiv, kao što su sve životne pojave. Kraj toga, on se divio i Jerryjevoj hrabrosti, kao što ga je udivljenjem ispunjalo i ono nešto neobjašnjivo u Jerryju što toga psa zadržava, tako da i ne viče i cvili od bola kad ga zahvaćaju udarci štapom. I onda, i ne misleći o tome kao o ljepoti, ljepota ga Jerryjeva oblika i boje i neosjetno prožimala osjećajem ugodnosti; oku mu godilo kad bi pogledao to štene.Još jedan bijaše razlog s kojega je Bashti tako postupao: zanimalo ga zašto je njegov vrač svećenik toliko zaintačio te zahtijeva smrt baš toga psa. Ta toliko ih ondje bijaše. Zašto upravo toga psa? Oči­to je da vrač time nešto smjera, ali što — to Bashti nije mogao pogoditi ni naslutiti, osim ako posrijedi nije osveta što se u njemu

217

Jerry otočanin

začela onog dana kad ga je Bashti spriječio da pojede psa. Ako je tako, onda se radi o shvaćanju kakva Bashti ne može trpjeti ni u koga u svome plemenu. Bio razlog kakav mu drago, Bashti u svojoj opreznosti, što je uvijek pokazivaše pred nečim nepoznatim, po­misli kako neće biti na odmet da svoga svećenika malo natjera na posluh i da mu još jednom pokaže čija treba da bude posljednja u Somu. I zato mu Bashti odbesjedi:— Dugo sam živio i mnogo svinja pojeo. Tko bi se usudio kazati da su te mnoge svinje prešle u me i da sam postao svinja?Zastade te izazovno pogleda po krugu slušatelja oko sebe, ali mu se odande nitko ne oglasi. Umjesto toga, neki su se glupo i bojažlji­vo smiješili te prenosili težinu tijela s noge na nogu, dok je izražaj Agnova lica jasno kazivao kako nema ni govora o tome da bi na poglavici bilo išta svinjsko.— Mnogo sam ribe pojeo — proslijedi Bashti — a nikad mi nije riblja ljuska narasla na koži, nikad mi se na grlu nije škrga pojavila. Kao što svi znate, nikad mi na hrptenjači nije izrasla peraja. Nala- su, uzmi psa! Aga, nosi svinjče mojoj kući. Danas ću ga jesti. Agno naredi da se počne klanje pasa, tako da ljudi u spremištu za čamce mognu na vrijeme jesti.A onda, kad se okrenu da pođe, opet zapade u beche-d-mer te oštro, preko ramena, dobaci Agnu:— Moja riječ, ti mene mnogo ljutiti!

218

Sedamnaesto poglavlje

Sedamnaesto poglavljeDok je slijepi Nalasu polako i naporno odmicao, sa štapom u je­dnoj ruci, pipajući put, a s Jerryjem u drugoj, noseći ga obješena za vezane noge, okrenuta naglavce, Jerry začu kako se odjednom pojačalo divlje skvičanje pasa kad je klanje počelo, a oni osjetili blizu smrt.No, za razliku od dječaka Lamaija, koji nije znao bolje, starac nije Jerryja onako nosio sve do kuće. Kraj prvog potoka što se slijevao s povišenog dijela između niskih brežuljaka, starac zastade i spusti Jerryja da pije. I Jerry poče uživati u mokroj hladnoći, u svježoj vodi što mu je kvasila jezik, usta i grlo. Ujedno mu se u podsvijest usađivao dojam daje taj crnac ljubazniji od Lamaija, Agna i Bashti- ja — najbolji na kojega je naišao u Somu.Kad se napio toliko da za taj čas nije više mogao, Jerry jezikom zahvali starcu — ne toplo ni zanosno kao što bi bilo da je to kape­tanova ruka, nego onako kako treba da zahvali na napitku kojim se u nj život vratio. Starac se zadovoljno nasmija svojim sitnim smi­jehom te zavalja u vodu Jerryjevo osušeno i opaljeno tijelo, a glavu mu pridrža nad površinom, natrlja mu vodu u suhu kožu i ostavi ga tako u vodi nekoliko dugih, blaženih minuta.Od potoka do Nalasuove kuće bijaše dobrano popoići; starac je sveudilj nosio Jerryja svezanih nogu, ali ne više naglavce, nego pri­državajući ga rukom sebi na prsima. Nakanio je da psa pridobije ljubavlju. Nalasu, koji je tolike godine proveo u samoći i tami, razmišljao je mnogo više o svijetu oko sebe i poznavao ga mnogo bolje negoli da ga je mogao vidjeti. Njemu je trebao pas u njegovu posebnu svrhu. Okušao je sreću s nekoliko pasa iz šikare, ali su oni slabo hajali za njegovu dobrotu i svi redom pobjegli. Posljednji je najduže ostao, jer je s njime postupao što je bolje i ljubaznije

219

Jerry otočanin

mogao, ali je i taj utekao prije nego što ga je slijepi starac stigao odgojiti u svoju svrhu. No pas je bijeloga gospodara, po onome što je čuo, nešto sasvim drugo. Nikad ne bježi u strahu, a uz to je, kako vele, i mnogo pametniji od pasa u Somu.Glas o Lamaijevu pronalasku da veže psa pomoću palice bio se pronio cijelim selom, pa je Jerry i u Nalasuovoj kući bio tako pri­vezan, no ipak s nekom razlikom. Slijepi starac nije nikad pokazao nestrpljivosti dok bi sate i sate svakog dana provodio čučeći pokraj Jerryja i milujući ga. No i bez toga bi Jerry, koji je jeo njegovu hranu i već bio navikao da mijenja gospodare, primio Nalasua za svoga gospodara. Otkako ga je vrač svećenik svezao i bacio među druge bespomoćne pse, određene za klanje, Jerryju se u mozgu ionako ugnijezdilo sasvim određeno shvaćanje da je Agnovo pravo gospodarstva prestalo. A Jerry, koji od svojih prvih dana na svijetu nije nikad bio bez gospodara, osjećaše neodoljivu potrebu da ima gospodara.I tako, kad dođe dan u koji bijaše odriješen s palice, Jerry svoje­voljno ostade u Nalasuovoj kući. Kad se starac uvjerio da mu neće pobjeći, započe Jerryja vježbati. Učenje je ponajprije išlo malo-po- malo, a onda mu je starac posvećivao i po nekoliko sati na dan. Jerry je ponajprije morao naučiti svoje novo ime, Bao; starac ga učio da se odaziva na to ime na sve veću udaljenost, ma kako se tiho izgovorilo; Nalasu ga izgovaraše sve tiše i tiše dok ime naj- poslije i ne bijaše izgovorena riječ, već samo šapat. Jerry imaše oštar sluh, no i starčev bijaše gotovo jednak, jer se izoštrio dugom vježbom.Daljom se vježbom Jerryjev sluh još više izoštrio. Ponekad bi sate i sate sjedio pokraj Nalasua ili stajao udaljen od njega te se učio da hvata i najslabije zvuke ili šuštanje iz šume. Zatim se vježbao da razaznaje različite šumove u šipražju i da starca na njih upozorava različitim režanjem. Ako bi se čuo šušanj, a to bilo svinjče ili pile, onda uopće ne bi zarežao. Ako ne bi mogao šum razaznati, javio bi se sasvim tihim režanjem. No ako bi šušanj potjecao od čovjeka ili dječaka čije je kretanje tiho i stoga sumnjivo, valjalo je da Jerry glasno zareži; ako bi se pak čula buka i razabirala nepažljivost, Jer- ry bi potiho zarežao.Nikad Jerryju nije na um padalo da istražuje kakva je svrha svemu tome čemu ga starac uči. On je to činio naprosto zato što je tako

220

Sedamnaesto poglavlje

želio njegov najnoviji gospodar. Svemu ga je tome, i još mnogo čemu, naučio Nalasu nakon dugog vremena i neizmjerne strpljivo­sti. Učio ga je mnogo više — bogatio mu rječnik, tako da su mogli na udaljenost voditi kratke i oštre određene razgovore.Tako bi, na priliku, iz udaljenosti od petnaestak metara Jerry svo­jim »hvaf!« tiho priopćio da čuje neki šum koji ne razaznaje; Na­lasu bi mu različitim piskavim glasovima kazivao da mirno stane, da se još tiše javi, ili da šuti, da nečujno dođe k njemu, ili da ode u guštaru i da istraži odakle neobični šušanj, ili pak da glasno zalaje i jurne u napad.Ako bi Nalasuovo oštro uho uhvatilo kakav šum sa suprotne stra­ne, upitao bi Jerryja je li ga i on čuo. A Jerry bi budno, podižući se na prste svojih šapa, naćulio uši te mijenjajući dužinu i jačinu svoga glasa javljao starcu da ništa ne čuje, sad opet da čuje, ili pak da je to kakav pas, šumski štakor, čovjek ili dječak — a sve to naj­tišim glasovima što bijahu jedva nešto više od izdisaja zraka, uvijek jednosložni, prava govorna stenografija.Nalasu bješe neobičan starac. Živio je posve sam u maloj kolibi od trave nakraj sela. Najbliža je koliba bila dobrano udaljena od njegove što se nalazila na proplanku u gustoj šumi, koja nigdje ne bijaše kolibi bliža od osamnaestak metara. Tu je čistinu neprestano krčio od raslinja što brzo buja. Očito nije imao prijatelja — barem ga nikad nitko nije pohodio. Mnoge su godine prohujale otkad je i posljednjeg obilaznika odvratio od svoje kolibe. Nije imao nikoga od rodbine. Žena mu bijaše davno umrla, a tri mu sina, još neo­ženjena, izgubili glave u kreševu za nekog haranja izvan granica Soma, na šumskim stazama poviših bregova, gdje su ih pojeli nji­hovi neprijatelji, divljaci iz šume.Onako slijep, bijaše veoma zaposlen. Nije tražio milosti ni u koga, nego se sam uzdržavao. Na krčevini oko kuće sadio je jam, batate i taro1. Na drugoj čistini — iz opreznosti nije htio da mu uz kuću raste ikakvo drveće — imaše pizange, banane i pet-šest kokosovih palma. Voće je i povrće mijenjao u selu za meso, ribu i duhan. Dobar je dio vremena posvećivao Jerryjevu odgoju, a ovda-onda

1. Taro, biljka s hranjivim škrobnim korijenom; mnogo se uzgaja na otocima na Tihom oceanu. Batata je slatki krumpir, a jam, biljka s velikim gomoljem nalik na krumpir. — Prev.

221

Jerry otočanin

izrađivao bi lukove i strijele što su ih njegovi suplemenici tako ci­jenili da ih je uvijek dobro prodavao. Jedva bi koji dan prošao, a da se i sam ne bi vježbao u gađanju odapinjući strijele s luka. U tom se ravnao jedino po pravcu zvuka; kad god bi se čuo šušanj u šumi, i kad bi ga Jerry obavijestio kakav je, odapeo bi onamo strijelu, a Jerryju bi onda bila dužnost da je oprezno donese ako ne bi cilj pogodila.I još nešto neobično bijaše u Nalasua: spavao je samo tri sata u dvadeset i četiri, i to nikad noću. A ni to kratko vrijeme svoga dnevnog počinka ne bi spavao u kući. U najgušćoj čestini obližnje šume bijaše skriveno nešto nalik na gnijezdo kamo nije vodila ni­kakva staza. Nikad ne bi onamo otišao ili se odande vratio istim putem, tako da bi tropsko raslinje na plodnome tlu, kada se po njem izrijetka gazilo, uvijek utrlo i najmanji trag njegovih koraka. Jerry bijaše izvježban da stoji na straži dok starac spava, i da za to vrijeme nipošto ne zakunja.Dosta i predosta bijaše razloga za tu neizmjernu Nalasuovu smo- trenost. Najstariji od njegove trojice sinova bijaše u svađi ubio ne­kog čovjeka po imenu Ao.Ovaj bijaše jedan između šestero braće iz obitelji Anno što je ži­vjela u nekom selu gore u brdima. Po zakonima Soma, porodica je Anno imala pravo da od porodice Nalasu uzme dug u krvi, ali nije stigla, jer su Nalasua rasinili: sva tri mu sina poginula u šumi. Kako zakon Soma bijaše »život za život« i kako je Nalasu od sve svoje porodice ostao jedini na životu, u cijelom se plemenu znalo da po­rodica Anno neće mirovati dok slijepom starcu ne oduzme život. No Nalasu bijaše slavan kao velik ratnik i kao otac trojice isto tako ratničkih sinova. Dvaput su već članovi porodice Anno pokušali da na njem izvrše krvnu osvetu; kad su prvi put pokušali, Nalasu je još imao svoj očni vid. Otkrio je postavljenu mu klopku, zaobišao je te se u pozadini sukobio sa samim starim Annom i ubio ga, pa tako podvostručio dug u krvi.A onda je došla njegova nesreća. Dok je punio već mnogo puta upotrijebljene čahure Sniderove puške, upalio se puščani prah i oba mu oka izbio. Odmah poslije toga događaja, dok je još rane li­ječio, siđoše Annovi da ga napadnu. On je napadaj očekivao, pa se za nj i spremio. Te iste noći dva strica i jedan brat nagaziše na otro- vano trnje i promijeniše svijetom, umriješe u strašnim mukama.

222

Sedamnaesto poglavlje

Tako se njegov dug porodici Anno popeo na pet glava, a samo je jedna jedina, slijepa, ostala na kojoj se dugovanje moglo naplatiti. Odonda se Annovi i previše bojahu trnja a da bi se usudili na novi pokušaj, iako je u njima sveđer tinjala želja za osvetom; življahu očekujući dan u koji će Nalasuova glava ukrasiti sljemenjaču u nji­hovoj kući. U međuvremenu stvar nije zapela da ostane na mrtvoj točci, nego se pretvorila u zatišje pred oluju. Starac protiv njih ne mogaše ništa, a oni se bojahu da protiv njega štogod poduzmu. No žuđeni dan nije došao sve dok starac nije k sebi uzeo Jerryja, kad se jedan od Annovih domislio nečemu za što se nikad nije znalo na Malaiti.

223

Jerry otočanin

Osamnaesto poglavljeVrijeme promicalo, jugoistočni pasat jenjao i prestao, pa okrenuo monsun, a Jerry svojoj dobi dodao još šest mjeseci, otežao, razra- stao se i snagom opasao. Ugodno mu prošlo to pola godine života uza slijepca, premda je Nalasu bio strog učitelj, koji je Jerryjevu vježbanju iz dana u dan posvećivao sve više vremena i tako tražio više nego što se od većine pasa može tražiti. Nikad Jerry nije od njega dobio udarca, nikad ružne riječi čuo. Taj čovjek, što je sa ži­votom rastavio četvoricu Annovih, i to trojicu pošto je oslijepio, i koji je još više ljudi ubio u svojoj divljoj mladosti, nije nikad srdito podigao glas na Jerryja: vladao je njime ne posežući nikad ni za čim što bi bilo oštrije od blagog prijekora.Time su se neprestanim vježbanjem i odgojem što ga je dobio pot­kraj svoje prve mladosti, Jerryju uvećale i učvrstile sposobnosti njegova mozga, što su mu ostale za cio život. Možda na svem svije­tu nije nikad bilo psa koji bi se znao tako izražavati kao on, a tri za to bijahu razloga: njegova sposobnost razumijevanja, nenadmašna Nalasuova sposobnost u poučavanju i, naposljetku, mnogi sati po­svećeni vježbi.Jerryjev stenografski rječnik bijaše bogat i prebogat za jednoga psa. Gotovo bi se moglo reći da su njih dvojica, Jerry i starac, mogli sate i sate razgovarati, premda malobrojni i jednostavni bijahu pojmovi o kojima mogahu razgovarati: veoma malo o neposrednoj stvarnoj prošlosti, a jedva što o neposrednoj stvarnoj budućnosti bijaše pre­dmet razgovora. Jerry mu ne mogaše ništa više reći o Meringeu niti o Arangiju nego što bi mu mogao kazati o velikoj ljubavi što ju je osjećao prema kapetanu, ili pak o razlogu iz kojeg mrzi Bashtija. Isto tako ni Nalasu ne mogaše priopćiti Jerryju ništa o krvnom neprija­teljstvu s Annovima ni o tome kako je izgubio očni vid.

224

Osamnaesto poglavlje

Sav im se razgovor zapravo svodio na izravnu sadašnjost, prem­da su mogli nešto zahvatiti i od neposredne prošlosti. Nalasu bi Jerryju dao niz uputa, na priliku, da sam ode u izviđanje, da se otpravi do gnijezda, pa da ga zaobiđe u velikom luku, da proslijedi do druge krčevine gdje su voćke, da prođe šumom do glavne staze, pa njome dalje do sela, dok ne dođe do velike indijske smokve, i da se onda uskim puteljkom vrati starome Nalasu i njegovoj kući. Sve bi to Jerry izveo do najmanje sitnice, a kad bi se vrnuo, podnio bi izvješće. Na priliku: pokraj gnijezda ništa neobično, osim što je škanjac u blizini; na drugoj krčevini tri kokosova oraha pala na tlo— Jerry je pouzdano znao brojiti do pet; između druge krčevine i glavne staze — četiri svinje; na glavnoj stazi vidio jednoga psa, više od pet žena i dvoje djece; na uskom puteljku, na povratku, opazio jednu kakadukalicu i dva dječaka.No Jerry nije znao da starom Nalasu kaže što misli i osjeća, i što ga to priječi te nije sasvim zadovoljan u sadanjim prilikama. Nalasu nije bio bijeli bog, već obični crni bog. A Jerry je mrzio i prezirao sve crnce, osim Lamaija i Nalasua, koji bijahu dvije iznimke. Ovu je potonju dvojicu trpio, a prema starome je Nalasuu osjećao i neku tihu blagu sklonost. No nikad ga nije volio niti ga mogao voljeti.Bjehu to, u najbolju ruku, bogovi drugog reda, a on ne mogaše zaboraviti velikih bijelih bogova, kao što bijahu kapetan i gospo­din Haggin i, od iste rase, Derby i Bob. Oni bijahu nešto drugo i drukčije, nešto bolje nego sve to crno divljaštvo u kojem sada živi. Oni bijahu povrh toga i iznad toga, u nedostižnu raju, kojega se živo sjeća i za kojim čezne, ali ne zna puta kojim se u nj stiže; a možda je i tome raju — Jerry je nejasno osjećao da sve ima kraj— došao svršetak, možda je prešao u ništavilo, koje je već snašlo kapetana i Arangi.Uzalud je starac nastojao zadobiti Jerryjevu ljubav. Nije mogao nadvladati Jerryjevih osjećaja i uspomena, premda je stekao nje­govu potpunu vjernost i odanost. Jerry bi se i za starog Nalasua borio do posljednjeg daha, odano, ali ne onako strastveno kao što bi se na život i smrt borio za kapetana. A starac nije ni slutio da nije stekao sve Jerryjeve ljubavi.Naposljetku svanu dan i Annovima, kad je jedan od njih izmislio debelo pletenu obuću da njome zaštite tabane od otrovanog trnja

225

Jeriy otočanin

kojim je Nalasu trojicu njihovih otpremio s ovog svijeta. Taj njihov dan bijaše zapravo noć, mrkla noć, s nebom što bijaše tako zastrto oblacima da se u debelu mraku ne mogaše vidjeti ni stablo pred nosom ni prst pred očima. Annovi siđoše na Nalasuovu krčevinu, njih dvanaest, naoružani Sniderovim puškama, velikim konjani­čkim samokresima, tomahawcima i ratnim topuzinama; premda bijahu nazuli debelu obuću, stupahu oprezno, u strahu od trnja, koje Nalasu više i nije postavljao.Jerry, koji je sjedio među Nalasuovim koljenima i kunjao, prvi upozori starca što je sjedio pred kućom budno osluškujući, kao što je tako noću sjedio tolike godine. On još napetije osluhnu nekoliko dugih časaka, ali ne ču ništa, već u isto doba šapatom upita Jerryja i naredi mu da se potiho glasa; a Jerry mu potiho, jednosložnim riječima od kojih se sastojao njegov rječnik, kaza kako se primiču ljudi, mnogo ljudi, njih više od pet.Nalasu dohvati luk što bijaše kraj njega, odape jednu strijelu i po­čeka. Naposljetku njegova uha uhvatiše veoma slabe šušnje, sad ovdje, sad ondje, što se odasvud približuju. Sveudilj ga opominju­ći, da bude tih, starac zatraži potvrdu od Jerryja, kojemu se dlaka na šiji kostriješila pod osjetljivim Nalasuovim prstima, jer je pas sada noćni zrak čitao i nosom kao i ušima. Potiho, kako se javljao i Nalasu, Jerry starca ponovo obavijesti da su to ljudi, da ih je mnogo, više od pet.Nalasu je i dalje sjedio starački strpljivo, ne mičući se, dok nije u neposrednoj blizini, na samome rubu šume, na udaljenosti od osa­mnaest metara, čuo poseban šum jednog čovjeka. Starac nategnu luk i odape strijelu, za koju je znao da je pogodila cilj, a onda za tetivu na luku zape novu.Prođe u tišini petnaest minuta, za kojih je slijepac ostao kao da je u kamenu isklesan, a pas podrhtavao od uzbuđenja pod rječitim star­čevim prstima i pokoravao se zapovijedi da bude tih. Jerry je naime, baš kao i Nalasu, znao da to smrt oko njih šuška i vreba u mraku što ih okružuje. Opet se začu tiho šuškanje, sad bliže negoli prije; no odapeta strijela promaši. Čuše kako je udarila u stablo, a po zbrci tihih šumova razabraše da se čovjek brzo sakrio. Zatim, poslije ne­koliko časaka tišine, Nalasu tiho naredi Jerryju da donese strijelu. Kako se dobro i dugo vježbao, Jerry je tiho-tiho i za uši starog Nalasua, čiji sluh bijaše oštriji negoli u ljudi sa zdravim očima, oti­

226

Osamnaesto poglavlje

šao u onom pravcu odakle se čuo udar strijele u drvo, te u ustima donio strijelu.Nalasu je i opet počekao dok se ne čuše šušnji što kazuju da se krug suzuje, a onda se s Jerryjem, pokupivši sve svoje strijele, nečujno udaljio na drugo mjesto zaobišavši u luku. Upravo kad su odmicali, planu puška što bijaše naperena onamo odakle su otišli.Slijepac je uz pomoć svoga psa od ponoći do zore uspješno odbijao napadaj dvanaestorice što bijahu naoružani ognjem puščanog pra­ha i dalekometnim, prodornim zrnima od mekog olova. A slijepac se branio jedino lukom i stotinom strijela. Zapravo ih je odapeo nekoliko stotina, jer mu ih je Jerry donosio, a on ih ponovo odapi- njao. Jerry ga je valjano i junački pomagao pojačavajući Nalasuov oštri sluh svojim još oštrijim, obilazeći nečujno oko kuće i javljaju­ći odakle prijeti najbliži napadaj.Annovi su potratili mnogo dragocjenog puščanog praha, jer borba bijaše kao kakva igra nevidljivih duhova. Nikad se ništa nije vidje­lo, osim kad bi puške sijevnule. Nikad nisu vidjeli Jerryja, premda su brzo osjetili kako se tik do njih kreće dok traga za strijelama. Jednom, kad je neki između njih pipao po tlu tražeći strijelu što ga je malne pogodila, napipa rukom Jerryjeva leđa i odmah uplašeno kriknu, odajući kako su ga oštro zahvatili Jerryjevi zubi. Pokuša­vali su gađati prema zvuku tetive na luku, ali se Nalasu odmah pomicao s onog mjesta čim bi odapeo strijelu. Nekoliko su puta osuli vatru i na Jerryja kad bi ga osjetili u blizini, pa su mu jednom njušku malo oprljili barutom.U osvit zore, kad prosivi kratki tropski pamik1 što čini prijelaz od nevidjelice do sunčeva rađanja, Annovi se povukoše, a Nalasu se sa svjetla skloni u kuću; zahvaljujući Jerryju, imao je još osamdeset strijela. Borba se završila povoljno za Nalasua: ishod bijaše jedan mrtav i tko zna koliko ranjenih, koji su se odvukli s bojišta.Čitavo je dopodne Nalasu pročučao kraj Jerryja mazeći ga i mi­lujući: zahvaljivao mu na onome što je učinio. Onda je s Jerryjem otišao u selo i tamo pripovjedio o noćnome boju. Prije nego što se dan k večeru prikloni, dođe Bashti starcu u pohode te s njime rasprede ozbiljan razgovor.

1. Pamik, najranija zora (cik). — Prev.

227

Jerty otočanin

— Govorim ti kao starac starcu — zapovrnu Bashti. — Stariji sam od tebe, Nalasu. I ja bijah neustrašiv, ali nikad hrabriji od tebe. Eh, da je svaki u našem plemenu hrabar kao što si til A ipak me briga tare zbog tebe: od kakve je koristi sva tvoja hrabrost i spretnost kad nemaš poroda u kojem bi dalje živjela ta srčanost i okretnosti— Star sam, godine me osvojile — uzvrati Nalasu.— Nisi koliko ja — preuze Bashti. — Nisi oronuo od starosti da se ne bi mogao oženiti i poroda imati, da nam pleme ojača.-— Bijah oženjen, dugo oženjen, i tri sam hrabra sina izrodio, ali su poginuli. Neću poživjeti tvoga vijeka. Spominjem se svojih mladih dana kao ugodnih snova što ih se prisjećamo pošto se probudimo. Više mislim na smrt i na svršetak. Nije mi ženidba ni nakraj pame­ti.Prestar sam ja za to. Valjano su me godine preklopile, te se mogu za smrt spremati. Baš sam radoznao što li će sa mnom biti pošto svije­tom promijenim. Hoću li zauvijek biti mrtav? Ili ću u drugi život, u nekoj zemlji snova — i sam priviđenje iz snova, sjena koja će se sje­ćati dana što sam ih proživio na toplome svijetu, sa živim sokovima gladi u ustima i s ljubavlju prema ženi u grudima?Bashti slegnu ramenima.— I ja sam o tome mnogo razmišljao — prihvati Bashti. — No nisam ni do čega došao. I ništa ne znam. Ni ti ništa ne znaš. Ništa nećemo znati sve dok ne umremo, ako išta više budemo znali kad nas više ne bude. No jedno znamo nas obojica: pleme živi. Pleme nikad ne umire. I zato, ako naš život ima ikakva smisla, onda se za života mo­ramo brinuti da pleme ojača. Nisi još izvršio svoje dužnosti prema plemenu. Moraš se oženiti, da bi tvoja hrabrost i spretnost i poslije tebe živjela. Imam ženu za te — to jest dvije žene, jer su tvoji dani na izmaku, te ću posigurno doživjeti da te vidim gdje pokraj mojih predaka visiš sa sljemenjače u spremištu za čamce.— Neću da za ženu plaćam — usprotivi se Nalasu. — Neću da plaćam ni za jednu ženu. Ne bih dao ni svitka duhana ni raspukla kokosova oraha ni za najbolju ženu u Somu.— Ne brini — mirno će Bashti. — Ja ću platiti cijenu za ženu, za dvije žene koje ćeš dobiti. Tu ti je Bubu. Kupit ću ti je za pol sandu­ka duhana. Široka je i jedra, oblih nogu, jakih bokova, bujnih grudi. Tu je i Nena. Otac ju je mnogo zacijenio, čitav sanduk duhana, ali ću ti i nju kupiti. Nemaš mnogo vremena. Valja nam se žuriti.

228

Osamnaesto poglavlje

— Neću se ženiti! — histerično odslovi slijepac.— Hoćeš kad ti velim!— Neću eto, neću i opet ti kažem da neću. Žene su muka, to su mlada stvorenja kojima je glava puna ludosti. Pust im jezik samo klepeće. Star sam i na mir navikao, prošao me i u meni ugasnuo svaki životni plamen, te volim sam sjediti u mraku i razmišljati. Sišao bih s uma pokraj brbljavih mladih stvorenja što im je samo dim u glavi i pjena na jeziku. Kraj njih bih posigurno šenuo pameću, poludio tako da bih pljuvao u svaki čanak, kreveljio se na mjesec te sebi grizao žile i urlao.— Pa što! Glavno je da imadneš poroda. Ja ću kupiti žene u njihovih otaca, pa ću ti ih do tri dana poslati.— Neću za njih čuti! — bijesno će Nalasu.— Hoćeš, hoćeš! — uporno će i mirno Bashti. — Skupo ćeš mi pla­titi ne budeš li htio. A bit će to bolan, težak dug. Svaki ću zglavak u tebi istaviti da ćeš biti poput meduze ili debele svinje kad joj kosti povade, a onda ću te nasred prostora gdje se psi kolju privezati za kolac, da se nadmeš u mukama pod suncem. A što od tebe ostane, bacit ću psima da pojedu. Neću da Somo ostane bez poroda od tebe. To ti velim ja, Bashti. Do tri dana poslat ću ti tvoje dvije žene... Zastade, a duga se šutnja na njih spusti.— Dakle? — ponovo će Bashti. — Hoćeš li žene ili kolac na suncu i polomljene kosti? Biraj, ali dobro promisli prije nego što izabereš da ti se zglobovi istave.— Zar u mojoj dobi, kad su sve nevolje mladosti toliko iza mene!— zajada Nalasu.— Biraj. Vidjet ćeš kakva će te golema nevolja snaći tamo gdje se psi kolju, kad ti sunce zapekne bolne, istavljene zglobove, dok u tebi, kraj sve tvoje mršavosti, ne uzavre masnoća i ne potekne kao meka mast iz pečena odojka.— Onda mi pošalji žene — naposljetku izusti Nalasu poslije duge stanke. — No pošalji ih do tri dana, a ne do dva niti sutra.— Dobro — ozbiljno kimnu Bashti. — Živiš i svoj život duguješ oni­ma što su odavno u tami, a što su prije tebe tako radili da bi pleme moglo živjeti i da bi i ti mogao na svijet doći. Živiš, jer su oni platili cijenu za te. Na tebi je dug, s njime si došao na svijet, pa ga moraš isplatiti prije nego što odeš. Takav je zakon. I valjan je.

229

Jerry otočanin

Devetnaesto poglavljeDa se Bashti slučajno požurio pa starcu poslao žene dan, čak dva dana prije, Nalasu bi upao u strašno bračno čistilište. No Bashti nije poricao, a trećeg je dana bio suviše zauzet prečnijim poslom negoli da Bubu i Nenu šalje slijepome starcu koji je strepio pred njihovim dolaskom. Kad je treće jutro objutrilo, svi vrhunci na za- vjetarnoj strani Malaite progovoriše dimom s vatara. Ratni se brod pojavio pred obalom — kazivahu dimovi; veliki ratni brod što je plovio prema vjetru između grebenskih otoka kod Langa-Lange. Obavijest se nastavljala. Ratni se brod nije zaustavio kod Langa- Lange. Ne staje ni kod otoka Binu. Plovi ravno put Soma.Slijepi Nalasu nije mogao vidjeti što to dim ispisuje u zraku. A kako mu je koliba bila na osami, nitko ne dođe da mu kaže. Prvu je opomenu razabrao kad je čuo prodorno zapomaganje žena, vrisku djece i plač dojenčadi s glavne staze što iz sela vodi u bregove, do gornjih granica Soma. Iz tih je glasova čitao samo strah i stravu te došao na misao da stanovnici bježe prema gorskim utvrdama, no razloga tome bijegu nije znao.Pozva k sebi Jerryja i uputi ga da ode na izviđanje do velikoga smokvova drveta, gdje se Nalasuov puteljak spajao s glavnom sta­zom, da promotri i da ga izvijesti. I Jerry sjede pod smokvu i poče promatrati kako čitav Somo bježi: ljudi, žene, djeca, staro i mlado, dojenčad na prsima i sijedi starci što se poštapaju, sve navrlo te pred njim promiče u žurbi i strahu. I seoski se psi tako uplašili da su bježali skvičeći i cvileći. Strah prijeđe i na Jerryja, te i on osjeti kako ga nešto goni da se pridruži tome općem bijegu ispred ne­kakve nepojmljive propasti što prijeti i u njem pobuđuje nagonski strah od smrti. No on u sebi svlada taj nagon osjećajem odanosti prema slijepcu koji ga hrani i pazi čitavih šest mjeseci.

230

Devetnaesto poglavlje

Kad se vratio starcu, sjede mu među koljena i poče kazivati. Nije mogao brojiti dalje od pet, ali je znao da onih što bježe ima mnogo puta više od pet. I tako naznači: pet ljudi i još više, pet žena i još više, petero djece i još više, petero dojenčadi i još više, pet pasa i još više — čak i za svinje navede: pet i više. Starcu su njegova vlastita uha govorila da je mnoštvo ljudi, mnogo njih i mnogo više, i on upita za imena. Jerry je znao imena Bashti, Agno, Lamai, Lu- mai. Nije ih izgovarao ni u najmanjoj sličnosti s njihovim zvukom u ljudskom izgovoru; nego ih je izgovarao jednosložnim riječima iz svoga stenografskog rječnika kojima ga je Nalasu naučio.Nalasu spomenu mnoga druga imena što ih je Jerry znao po zvuku, ali ih sam nije mogao glasom prenijeti, te na većinu kimaše glavom pružajući istodobno desnu šapu. Na neka imena ostajaše miran, a to je značilo da ih ne zna. Na druga, što ih je prepoznavao, ali tih ljudi nije vidio, odgovaraše svojim ne, to jest pružajući lijevu šapu. Osim što je znao da se nešto strašno sprema — nešto mnogo stra­snije nego što je ikakav prepad susjednih primorskih plemena što bi ga Somo, iza svojih bedema, mogao lako odbiti — Nalasu jeslutio da je posrijedi dugo očekivani ratni brod i kazneni pothvat.Iako mu bijaše šezdeset godina, on još nije doživio bombardiranje s mora. Nešto je načuo o tome što je bivalo za paljbe po drugim selima, no nije imao nekoga određenog pojma, osim da se radi o zrnima što su mnogo veća od zrna Sniderove puške, pa se mogu ispaljivati kroza zrak i na razmjerno veću udaljenost.Bijaše mu međutim suđeno da upozna topovsku paljbu prije nego što umre. Bashti, koji je odavno očekivao krstaš što je imao izvršiti odmazdu zbog uništenja Arangija i zbog glava skinutih dvojici bije­laca, te odavno sračunao štetu što će mu se time nanijeti, izdao je svome narodu zapovijed da bježi u gore. U prethodnicu je poslao dvanaestak mladih ljudi, što su odnijeli glave zavijene u rogožinu. Prolazili su posljednji, spori pješaci na začelju zbjega, a Nalasu, stegnuvši uza se svoj luk i svojih osamdeset strijela, s Jerryjem za petama, zakoračio da pođe za njima, kadli se nad njim raspara zrak od silnog zvuka.Nalasu sjede kao presječen. Bješe to prva granata koju je ikad čuo — nešto tisuću puta strašnije od svega što je dotad zamišljao. Bje­še to zvuk što reže i nebo para, kao da se svemirsko tkivo razdire u rukama kakva silna boga — rekao bi, sav je svijet poput kakva

231

Jerry otočanin

golema platna što se dere, platna debela poput gunja, čvrsta kao zemlja, a beskrajna poput neba.Ne samo što je sjeo pred svojim vratima nego je i glavu prignuo na koljena i zaštitio je lukom svoje ruke. A Jerry, koji nikad nije čuo topovske paljbe, a još manje zamišljao kakva je, osta zapanjen njezinom strahotom. Bješe to za nj neka elementarna katastrofa, propast, kakva je zahvaćala Arangi kad ga je vjetar što bjesni i fi- juče valjao s boka na bok. No vjeran svojoj prirodi, nije se prignuo zemlji kad je propištala prva granata. Naprotiv, on se nakostriješio i zarežao pokazujući zube i prijeteći tome čudovištu, ma kakvo bilo, koje se ne pokazuje njegovim očima, ali se oglašuje u svojoj strašnoj nazočnosti.Nalasu se još više skupi kad se u zraku rasprsnu granata, a Jerry zareža i ponovno se nakostriješi. I jedan je i drugi to isto činio kad god bi se čula nova granata. Nisu zrna više onako hujala, ali su se u šumi sve bliže rasprskavala. A starcu Nalasu, koji je hrabro proživio svoj dugi vijek posred najvećih opasnosti kojima je bio izvrgnut, bijaše suđeno da umre kao kukavica, u strahu od neke nepoznate stvari, od zrna što ga bijeli gospodari kemijski izbacuju. Kako su granate počele praskati sve bliže i bliže, nesta u njemu iposljednje sabranosti. Bijaše ga toliki strah obuzeo da bi mogaogristi svoje žile i urlati. Kriknuvši kao luđak, skoči na noge i jurnu u kuću, kao da će ga njezin krov od trave doista zaštititi od onolikih granata. Udari o dovratnik i, prije nego što je Jerry mogao do nje­ga, zaglavinja u krugu i sljedeću granatu dobi ravno na glavu.Jerry bijaše stigao do ulaza kad se granata rasprsla. Koliba se ra- zletje u komadiće, a s njome i Nalasu. Jerryja na vratima zahvati struja zraka od eksplozije pa ga odbaci pet-šest metara. Sve se zbi­lo u jednom trenutku, u djeliću jednog trenutka — potres, plimni val, vulkanska provala, grom iz neba i ognjena strijela s visina — i svijest mu odnijelo.Nije imao pojma koliko je tako ležao. Pet je minuta prošlo dok mu se šape prvi put grčevito trgoše, a kad se posrćući dizao, ljuljao i teturao, nije mislio koliko je vremena proteklo. On uopće nije imao poimanja o vremenu. Kao što se samo po sebi razumije, nje­gova misao, prema kojoj je i nesvjesno dalje postupao, bijaše ova: prije jedne sekunde zahvatio ga žestok udar, neizmjerno jači od udarca kojim bi ga smjerio kakav crnac što drži štap u ruci.

232

Devetnaesto poglavlje

Grlo mu i pluća ispunjao rezak, zagušljiv barutni dim, a nosnice mu bile pune zemlje i prašine; hripao je i kihao kao pomaman, skakao naokolo, omamljeno posrtao, ponovo uvis skakao, teturao na stražnjim nogama i tr’o njušku prednjim šapama saginjući glavu među njih, pa ju i o zemlju trljao. Mislio je samo na to kako će iz nosa i usta ukloniti bol što ga štipa, a iz pluća ono što ga guši.Kao nekim čudom umače pogibelji od željeznih krhotina što su letjele zrakom, a svojim jakim srcem odolje udarcu od eksplozije te u njem ne pogibe. Tek poslije pet minuta bjesomučne borbe, za kojih bijaše kao pile kojem su odsjekli glavu, život mu opet posta­de snošljiv. Najveći je dio gušenja i nemoći prošao, tako da onda, sveudilj slab i kao u bunilu, krenu put kuće. No ne bijaše ni kuće ni starca — samo izmiješani ostaci jednoga i drugog.Dok su granate i dalje hujale i praskale, sad bliže, sad dalje, Jerry istraživaše što se zbilo. Kao što bijaše izvjesno da je nestalo kuće, tako bijaše izvjesno da je i starca nestalo. I koliba i Nalasu nesta- doše u konačnom ništavilu. Sav se neposredni svijet činio kao da je osuđen na ništavilo. Nade u život bijaše samo negdje drugdje, u visokim bregovima i dalekim šumama, kamo se pleme već zbjeglo. Bijaše vjeran svojoj službi, gospodaru koga je toliko vremena slušao premda je ovaj bio crnac — gospodaru koji ga je tako dugo hranio i prema kojemu je zaista osjećao sklonost. No toga gospodara više nije bilo.I Jerry se poče povlačiti, ali nije žurio. Neko je vrijeme režao na svaki fijuk granate u zraku i na svaki prasak u šumi. No kasnije se, premda mu bijahu nemile kao i prije, nije više remežio, nije režao ni zube kesio.A kad se rastajao s onim što je bilo pa nestalo, nije cvilio ni bježao poput divljih pasa. Umjesto toga, kaskao je puteljkom odmjerena i dostojanstvena koraka. Kad je izbio na glavnu stazu, vidje gdje je opustjela. I posljednji je bjegunac već promakao. Staza, na kojoj od jutra do mraka bijaše prolaznika i na kojoj je još onomad vidio ljudsku vrevu, onako pusta duboko ga se dojmila; vidje u njoj pro­laznost svih stvari na tome svijetu što propada. I tako ne sjede pod smokvu, već otkaska dalje kao posljednja zalaznica za plemenom. Svojim nosom čitaše priču o bijegu. Samo je jednom naišao na ne­što što je svjedočilo o strahoti. Bješe to čitav jedan skup, pokošen granatom: pedesetogodišnji starac, sa štakom, jer mu je u djetinj­

233

Jerry otočanin

stvu morski pas odgizao nogu; mrtva žena s mrtvim dojenčetom na grudima i s mrtvim trogodišnjim djetetom, koje se držalo njezine ruke; do njih dvije ubijene svinje, velike i masne, što ih je žena gonila pred sobom na sigurnije.Još je Jerryju njegov nos kazivao kako se rijeka bjegunaca kraj po­košene skupine razdvojila pa protekla s jedne i s druge strane, a onda se opet iza nje slila. Nailazio je na predmete što govorahu o bijegu: sad bi se vidio nedožvakan članak sladorne trske što ga je neko dijete odbacilo; sad glinena lula kojoj kamiš bijaše kratak, jer se mnogo puta lomio; drugi put pero što je ispalo iz kose kakvu mladom čovjeku, ili pak tikvica, puna kuhana jamova gomolja i ba- tate, što ju je pažljivo kraj staze spustila kakva žena kojoj se tikvica učinila preteškom.Kad je Jerry poodmakao, prestade paljba, ali se iza nje začu prasak pušaka: to se mornari iskrcali pa ubijali pitome svinje po ulicama Soma. No Jerry nije čuo da obaraju kokosove palme niti se ikad vratio da vidi štetu što su je počinile sjekire.S Jerryjem se tada dogodilo nešto neobično, što mislioci svijeta nisu objasnili. U njegovu se psećem mozgu javilo djelovanje slo­bodne životne volje, koje je svim pokoljenjima metafizičara bilo dokazom da ima Boga, a koje je sve filozofe deterministe povuklo za nos, ma koliko tvrdili da je sve pusta tlapnja. Jerry je učinio što je učinio. Nije znao kako i zašto to čini, baš kao što ni filozof ne zna kako i zašto za doručak izabire kašu s vrhnjem, a ne dva meko kuhana jajeta.Sto je Jerry učinio, učinio je na pobudu svoga mozga; nije uradio ono što se činilo lakšim i običnijim, nego ono što se činilo težim i neobičnijim. Kako je lakše podnositi poznato negoli srljati u nepo­znato i kako se u nevolji i strahu traži društvo, očito bi za Jerryja lakše bilo da je pošao za plemenom u njegove utvrde. No Jerry je skrenuo s puta kojim je išlo povlačenje, pa udario put sjevera, preko granica Soma, i nastavio tim smjerom, u stranu zemlju, u nepoznato.Da Nalasu nije otišao u krajnje ništavilo, Jerry bi ostao. To je istina, i tko bi proučavao njegov postupak, možda bi došao na misao da je Jerry tako razmišljao. No Jerry nije razmišljao niti uopće što zaključivao; on je tako postupao prema nagonu. Znao je izbrojiti pet predmeta, znao ih imenovati i broj im odrediti, ali nije bio

234

Devetnaesto poglavlje

kadar razmišljanjem odsjeći: »ostat ću u Somu ako Nalasu poživi; otići ću iz Soma ako Nalasu umre«. Otisnuo se iz Soma zato što je Nalasu bio mrtav, strahovita paljba brzo je u njegovoj svijesti prešla u prošlost, a oživjela sadašnjost, kao što je to ovoj već svojstveno. Gotovo je na prstima išao tragom divljaka iz čestine, napeto pazeći da ga ne zaskoči smrt, za koju je znao da s onih staza vreba; budno je naćulio uši da uhvati svaki šušanj u šikari, te strijeljao očima za svakim šumom što bi ga uši uhvatile, da mu izvor otkrije.Ni Kolumbo, kad je pošao u nepoznato, nije bio srčaniji i smioniji nego što bijaše Jerry kad se zaputio u tamu džungle na crnačkom otoku Malaiti. I tu je začudnu odluku, to naizgled veliko djelo slo­bodne volje, Jerry izveo gotovo onako kao što ljudi, kad ih zasvrbe tabani i mašta im oživi, obilaze svom zemljinom površinom.Jerry više nikad ne vidje Somo u koji se Bashti s plemenom vratio još istog dana te se smijao i kesio procjenjujući počinjenu štetu. Granate su oštetile samo nekoliko koliba od trave, a samo je ne­koliko kokosovih palma bilo oboreno. Sto se tiče pobijenih svinja, Bashti priredi veliko gozbovanje, da meso ne bi propalo. Jedna je granata ostavila rupu u bedemu na obali. On ju je proširio i preu­redio za spuštanje čamaca, strane joj podzidao otesanim koraljnim stijenama, te naredio da se sagradi još jedno spremište za čamce. Sva mu muka bijaše u tome što je poginuo Nalasu i što se izgubio Jerry — dva eksperimenta njegove primitivne eugenike.

235

Jerry otočanin

Dvadeseto poglavljeTjedan je dana proboravio Jerry u šumi, jer nikako nije mogao dalje, u planine, od divljaka što su budno čuvali puteljke. Zlo bi prošao s hranom da nije drugog dana naišao na zalutalo prasence što je očito zaostalo za svojim krdom pa se izgubilo. Bješe to prva Jerryjeva lovina što mu je služila za održanje života; zbog nje nije otišao dalje: vjeran svome nagonu, držao se lovine dok je nije do­krajčio.Obilazio je, doduše, okolicom, ali nije nalazio druge lovine za hra­nu, pa se neprestano vraćao na ubijeno prase, sve dok je trajalo. A ipak ne bijaše sretan u svojoj slobodi. Bio je i odveć pripito­mljen, odveć civiliziran. I suviše je tisućljeća prohujalo otkako su mu preci lutali divlji i slobodni. Osjećao se osamljen. Nije mogao bez čovjeka. I predugo je živio, on i tolika pokoljenja prije njega, u prisnoj zajednici s dvonožnim bogovima. I predugo je njegova vr­sta voljela čovjeka, služila mu iz ljubavi, trpjela iz ljubavi, umirala iz ljubavi i, zauzvrat, nailazila na djelomično priznanje, na manje razumijevanja i na grubu ljubav.Tolika bijaše Jerryjeva osamljenost da bi mu valjao i dvonožni crni bog, kad su već odavno bijeli nestali u tami prošlosti. Da je mogao razmišljati i nagađati, došao bi na misao da su izumrli jedini bijeli bogovi što postojahu. Držeći se mišljenja da je bolji i crni bog ne­goli nikakav, Jerry, pošto je izjeo prasence, udari nalijevo, nizbrijeg, put mora. I to je učinio ne razmišljajući, naprosto zato što je u njegovu mozgu, u suptilnu procesu, djelovalo iskustvo. A iskustvo mu kazivaše da je uvijek živio kraj mora, uvijek kraj mora susretao ljude, a ideš li nizbrijeg, moru stižeš.Izbio je na obalu lagune, okružene koraljnim grebenom, na kojem bijahu porušene kuće od trave što kazivahu da su tu nekoć ljudi

236

Dvadeseto poglavlje

živjeli. Šiprag se tu razrastao i sve osvojio. Kroz istrule ostatke krovova proraslo i suncu se uzvilo drveće petnaest centimetara debelo. Stabla što brzo rastu zasjenjivala već i totemske stupove, tako da su se rezbom prikazani kumiri i grbovi u raljama morskih pasa sablasno zelenkasto cerili kroz zeleno inje mahovine i šarene gljivice, kao da se smiju ljudskoj ništavosti. Bijedan zid na obali, što nije valjao ni kad je bio bolji, protezao se u ruševini od korijenja kokosovih palma pa do mirnog mora. Banane, pizangi i plodovi hljebovca popadali po tlu i ondje prelazili u trulež. Naokolo ležale kosti, ljudske kosti, i Jerry ih je njušio i u njima prepoznavao znake što zbore o ništavnosti života. Lubanja nije nalazio, jer su lubanje što pripadahu tim razbacanim kostima ukrašavale kuće vračeva svećenika u selima poviše u šumi.Slani miris s mora godio mu nosnicama, i on poče dahtati od za­dovoljstva kad osjeti jaki vonj s močvara između mangrova. Poput kakva novog Robinsona koji je naišao na stope novog Petka, Jerry se trže, svega ga prođoše srsi kad mu nos, ne oko, otkri svjež trag od stopa živoga čovjeka. Bjehu to otisci stopa nekoga crnca svježi i neposredni; i kad je tim tragom pošao dvadesetak metara dalje, naiđe na miris drugih stopa, na drugi trag, koji nesumnjivo bijaše trag bijelog čovjeka.Da je tkogod tada vidio Jerryja, zacijelo bi rekao da je odjednom poludio. Pojurio je naokolo kao mahnit, okretao se i krivudao nju­škajući po zemlji, sad opet dižući njušku uvis; mahnito je skvičao, kao što je mahnito i jurio, te skakao pod pravim kutom za novim mirisima što bi do njega dopirali, zalijetao se sad ovamo, sad ona­mo, bježao svuda, kao da se s nekim nevidljivim suigračem igra lovljenja.Jerry je čitao cio izvješaj što ga je više ljudi ispisalo po tlu. Saznao je da je tu bio jedan bijelac i nekoliko crnaca. Tu se neki crnac po­peo na kokosovu palmu i na tlo bacao orahe. Tamo su opet obrali bananu potrgavši s nje plodove što su visjeli u gustim kitama; uz to bijaše očito da su tako obrali i jedan hljebovac. Nešto je ipak Jerryja zbunjivalo — neki novi miris što ne bijaše ni miris bijelca ni crnca. Da je imao potrebno znanje i da je umio okom uspoređivati, vidio bi po otisku da su te stope manje od čovjekovih i da su trago­vi nožnih prstiju drukčiji negoli u kakve crnkinje, zato što stajahu bliže jedan do drugoga i što ne bijahu duboko utisnuti u zemlju.

237

Jeriy otočanin

Njuh mu smućivalo to što nije poznavao miris praha od milovke. Bijaše mu bodak u nosnicama, no nikada, otkad je prvi put onjušio čovječji trag, nije osjetio takva mirisa. Uz taj se vonj miješali i dru­gi, slabiji mirisi, koji mu isto tako bijahu nepoznati.Nije se mnogo zadržavao oko te tajne. Nanjušio je trag bijelog čo­vjeka pa kroza splet drugih tragova slijedio taj, išao za njim kroz otvor u zidu sve do sitnoga koraljnog pijeska što ga je more nani­jelo i oplakivalo. Tu bijahu sasvim svježi tragovi mnogih stopa što su se sastajale gdje je kljun čamca bio zašao na obalu i gdje su se ljudi iskrcali i opet ukrcali. Jerry je njuhom čitao svu pripovijest te prednjim šapama zagazio u vodu dok mu nije došla do ramena, i gledao preko lagune, gdje više nije mogao traga njušiti.Da je došao pol sata prije, vidio bi čamac bez vesala, na benzin, kako plazi po mirnoj vodi. No vidio je jedan Arangi. Taj zapravo bijaše mnogo veći negoli Arangi što ga je on poznavao; bio je bijel i dug, imao jarbole i plovio površjem morskim. Tri na njem bijahu jarbola što se u nebo dizahu, a sva tri iste veličine; no Jerryjeva sposobnost u opažanju nije dotjerala dotle da vidi razliku između njih i dvaju jarbola na Arangiju — jednoga višeg, a drugoga ni­žeg. Jedini plovni svijet što ga je on poznavao bijaše bijelo obojeni Arangi. I kako za Jerryja ne bijaše nimalo sumnje da je ono Arangi, mišljaše da će na brodu zacijelo biti i njegov voljeni kapetan. Ako mogu brodovi uskrsavati, mogu onda i kapetani — i toliko bijaše tvrdo uvjeren da će glavu iz ništavila, što ju je posljednji put vidio na Bashtijevim koljenima, opet ugledati spojenu s tijelom i s dvje­ma nogama na palubi onoga bijelo obojenoga plovnog svijeta, da je gazio sve dok je imao dna pod nogama, a onda hrabro zaplivao morem.Bješe to velika smionost, jer je ulazeći u vodu kršio jedan od prvih i najvećih tabua za koje je znao. U njegovu rječniku nije bilo riječi »krokodil«, ali se u njegovoj svijesti nalazila slika sa strašnim zna­čenjem, jaka i jasna kao i svaka riječ što se izgovara — slika debla što plovi, no koje nije deblo, nego nešto živo što može plivati na površini, ispod vode i plaziti po suhu, zubato je, raljato i znači go­tovu smrt za psa koji se na vodi nađe.No Jerry je i dalje neustrašen povređivao tabu. Suprotno od čovje­ka, koji istodobno može osjećati dva duševna stanja i koji bi pliva­jući zapadao u strah, a ujedno bio i veoma srčan te tom srčanošću

238

Dvadeseto poglavlje

svladao strah, Jerry je, dok je plivao, znao samo za jedno duševno stanje — osjećao da pliva prema Arangiju i kapetanu. Čas prije nego što je zamahnuo šapama po vodi i zaplivao povrh dubine, osjetio je svu strahotu toga čina, znao kakav i koliki tabu svjesno krši. A kad se otisnuo provodeći svoju odluku u djelo i pošao svo­jim pravcem, u srcu je samo jedno ćutio, a u glavi samo jedno znao— da ide kapetanu.Kako god bijaše slabo vičan plivanju, plivao je iz sve snage i cvilio, kao da kazuje svoju pjesmu o velikoj ljubavi prema kapetanu, koji će zacijelo biti na palubi bijele jahte, u daljini od pol milje. Cvil mu i pjesma ljubavi, puna tjeskobe, doprije do ušiju nekome čovjeku i ženi što se odmarahu na ležaljkama pod platnenim nadstorom na palubi; žena prva opazi zlatnu glavu Jerryjevu i povika upozorujući na ono, što vidi.— Spusti čamac, mužiću — kaza žena. — Ono je neki mali pas; nemojmo da se utopi.— Ne utapaju se psi tako lako — odgovori »mužić«. — Ne boj se za nj. No odakle pas ovdje... — i podiže mornarski dalekozor pa gledaše časak-dva — i još pas bijelog čovjeka!Jerry je udarao šapama po vodi i postojano napredovao upirući oči u jahtu, što bivaše sve veća, dok ga ne opomenu osjećanje bliske pogibli. Stiže li ga to kazna što je prekršio tabu? Eto, na nj kreće deblo što plovi, a nije deblo, nego nešto živo i opasno. Vidje mu jedan dio kako tromo para površinu; još prije nego što je utonuo taj dio što strši, Jerry bijaše svjestan da ono nije deblo što plovi, već nešto drugo.Čudovište zatim projuri pokraj njega, a on ga dočeka režeći i uda­rajući prednjim šapama po vodi. Kako je neman kraj njega brzo promakla zapljusnuvši repom, stvorio se vir što je Jerryja zanio. Bješe to morski pas, a ne krokodil, i ne bi se tako plaho uklonio da ne bijaše sit i presit od goleme morske kornjače koju je časak prije progutao, jer bijaše prestara da bi mu mogla umaknuti.Premda je nije mogao vidjeti, Jerry je osjećao da ta neman, to oruđe ništavila, vreba oko njega. Nije vidio ni to kako joj leđna peraja siječe vodenu površinu dolazeći mu straga. S jahte se jedan za drugim zaoriše pucnji iz puške. Jerry za sobom ču stravično pljuskanje. To bijaše sve. Minu pogibao i pade u zaborav. Jerry taj nestanak opasnosti nije doveo u vezu s onom pucnjavom. Nije

239

Jerry otočanin

znao niti je ikad mogao saznati da je netko koga su ljudi znali pod imenom Harley Kennan i koga je žena zvala »mužiću«, a on nju »ženice« — da mu je taj netko, vlasnik Ariela, škune na tri jarbola, spasio život tako što je Marlinovim metkom velikog promjera pro­strijelio morskome psu osnovicu peraje.No Jerryju se valjalo upoznati s Harleyjem Kennanom, i to ubrzo, jer se ovaj na konopu spustio da ga spasi: vezao je oko sebe ispod pazuha konop, na kojem su ga dvojica mornara spustila preko vi­soke ograde Ariela, te za kožu na šiji uhvatio irskog terijera glatke dlake, koji spasioca nije ni vidio koliko je, uspravno se držeći u vodi, požudno promatrao red lica duž ograde i tražio jedno jedino lice.Nije zastao da zahvali kad se našao na palubi. Umjesto toga, pojurio je palubom u potrazi za kapetanom i instinktivno sa sebe stresao vodu dok je naokolo trčao. Muž se i žena smijahu gledajući ga.— Kao da je poludio od radosti što se spasio — napomenu gospo­đa Kennan.— Ne, bit će da mu nisu sve na broju — otpovrže gospodin Ken­nan. — Možda je jedan od onih što im se zavrtjelo u glavi, pa i ne može da stane dok god se ne sruši.A Jerry je trčao i trčao, lijevom stranom broda pa desnom, od krme na pramac i opet nazad, mašući kusatkom svoga repa i umilno se smiješeći mnogim dvonožnim bogovima što ih susretaše. Da je mogao mislima obuhvaćati takve apstrakcije, iznenadio bi se pred tolikim brojem bijelih bogova. Bijaše ih u najmanju ruku trideset, ne ubrajajući ovamo druge bogove, koji ne bijahu ni crni ni bijeli, no koji, onako dvonožni, uspravni i odjeveni, ne bijahu baš mačji kašalj, već opet bogovi. Isto tako, da je bio podoban da uopćava, došao bi na pomisao da nisu svi bijeli bogovi nestali u ništavilu. A ovako je to osjećao, premda nije toga bio svjestan.No kapetana ne bijaše. Zavirio je nosom u silaz prostora pod ka­štelom, njuškao po brodskoj kuhinji, gdje mu dva kuhara Kineza nešto nerazumljivo čavrljahu, njuškao niza stube što vode pod pa­lubu, njuškao kroz vidnik nad strojarnicom i prvi put oćutio miris benzina i mazivog ulja; no koliko god njušio, kamo god trčao, ni­gdje traga od kapetana.Na krmi, kraj kormila, bio bi sjeo i počeo iz dna srca zavijati od tuge i razočaranja da ga nije zovnuo jedan između bijelih bogova,

240

Dvadeseto poglavlje

očito zapovjednik broda, što imaše zlatom optočenu bijelu platne­nu kapu i odoru. Jerry, koji uvijek bijaše uglađen, odmah se na­smiješi, uljudno položi uške uz glavu i priđe mašući repom. Ruka ga je toga visokog boga upravo htjela pomilovati po glavi kad se s palube začuo ženski glas koji kazivaše nešto čega Jerry nije razu­mio. Jerryju bijahu nepoznate riječi i izrazi, ali u njima osjeti moć zapovijedi. I zaista, bog u bjelini i zlatu, koji ga je htio pomilovati, odmah povuče ruku. Taj se bog ukočio kao da ga je munja ošinula, te riječima, kojima smisao Jerry mogaše jedino nagađati, stade Jer- ryja poticati upućujući ga onoj koja je to zatražila rekavši:— Pošaljite mi ga, molim vas, kapetane Winterse!Jerry zatreptje tijelom od radosti i posluha, i pokorno bi sagnuo glavu pod njezinu ruku što se ispružila da ga pomiluje da se nije uplašio nečega što na njoj bijaše tako različito od drugih i tako ne­obično. Kako je išao, zastade nasred puta, pokaza zube i zarežavši odskoči od njezine suknje što je na vjetru zalepršala. Jedina ženska čeljad što ih je dotad vidio bijahu nage crnkinje. Ta suknja što je na vjetru lepršala poput jedra sjeti ga velejedra na Arangiju, jedra što mu je nad glavom lepetalo, treskalo i bujalo. Zvuci što su izlazili iz njezinih usta bijahu nježni i umilni, ali je strašna suknja sveudilj na lahoru lepršala.— Ti smiješno psetance! —- nasmija se ona. — Neću te ugristi.No njezin muž ispruži čvrstu, sigurnu ruku i privuče Jerryja k sebi. A Jerry se zanosno uvijao pod milovanjem tog boga i cjelivao onu ruku svojim drhtavim, crvenim jezikom. Nato ga Harley Kennan uputi svojoj ženi, što je sjedila na počivaljci naginjući se prema Jer- ryju i pružajući ruke na pozdrav. Jerry posluša i pođe prilegnutih uski i nasmijanih usta, ali upravo kad ga je htjela dodirnuti, suknja opet zaleprša na vjetru, a Jerry uzmaknu i zareža.— Ne boji se on tebe, Villa — kaza Harley Kennan. — Plaši se tvoje suknje. Možda je nikada dosad nije vidio.— Misliš —- reći će Villa Kennan — da ljudožderski lovci glava, tu na obali, vode matice o porijeklu i da imaju suvremene štenare? Nema sumnje o tome da je ovaj ludi pustolov isto tako pravi irski terijer kao što je Ariel škuna od oregonske borovine.Harley Kennan smijao se potvrđujući. Smijala se i Villa Kennan. Jer- ry vidje da su to dvoje dva sretna boga, pa se i on s njima smijao. Sad Jerry sam priđe božici, privučen prahom od milovke i drugim

241

Jerty otočanin

slabijim vonjem, u kojem je već otkrio čudne mirise na koje je na obali naišao. No nesretni se pasat opet poigra njezinom suknjom, pa Jerry ponovo uzmače — ali ovaj put ne onako daleko; sad mu se mnogo manje nakostriješila dlaka na šiji i na ramenima, a kad je zarežao, samo je upol otkrio zube.— Boji se tvoje suknje — opet će Harley. — Pogledaj ga1. Htio bi k tebi, ali ga suknja straši. Podvući je poda se da ne leprša, pa ćeš vidjeti što će biti.Villa Kennan posluša, a Jerry na to oprezno priđe, sagnu glavu pod njezinu ruku i poče savijati leđa, dok joj je istodobno njušio stopala što bijahu u čarapama i cipelama, te utvrdio da su to one iste noge što su bose gazile pustim stazama onog sela na obali.— Nema o tome sumnje — nadostavi Harley — da ga je bijeli čovjek odabrao i odgojio. Ima to pseto svoju povijest, od nejaka je ono u pustolovinama. Kad bi je moglo pričati, sjedili bismo i udi- vljeno je slušali dane i dane. Budi uvjerena, nije ono za svog vijeka imalo posla samo s crncima. Da učinimo pokus s Johnnyjem. Johnnyja, kojem Kennan kimnu da priđe, bijaše na brod poslao vladin povjerenik na Britanskim Salamunskim otocima u Tulagiju, da Kennanu bude pilot i vodič prije negoli filozof i prijatelj. John- ny priđe cereći se, a u koji se mah crnac prikuči, Jerry promijeni držanje: sav se ukoči pod rukom Ville Kennan, pa se od nje odma- če i ukrućenih nogu pođe prema njemu. Uške mu više ne bijahu položene uz glavu, nestade umilnog smiješka s usta dok je pregle­dao Johnnyja i njušio listove njegovih nogu da bi ga prepoznao u budućnosti. Ponio se veoma oholo i poslije kratka istraživanja opet se vrnuo Villi Kennan.— Nisam li kazao! — zadovoljno će njezin muž. — Razlikuje on boju. To je pas bijelog čovjeka; izvježbali su ga u tome.— Svega mi — oglasi se Johnny — znam ja toga psa. I roditelje mu znam; oni su u Mistera Haggina, velikoga bijelog gospodara, na Meringeu.Harley Kennan oštro uzviknu:— Dabome! Vladin mije povjerenik sve o tom pričao. Brod Aran- gi, na koji su u Somu izvršili prepad, posljednji je put pošao s plan­

1. Nekoć su mogućnici u svojoj kući držali domaćeg filozofa. Na to pisac tu cilja. — Prev.

242

Dvadeseto poglavlje

taže Meringe. Johnny prepoznaje istu pasminu koje je i par što ga ima Haggin na Meringeu. A davno je to bilo. Zacijelo je pas onda bio malo štene. Dabome, to je pas bijelog čovjeka.— A previdio si najvaljaniji dokaz za to — podrugljivo će Villa Kennan. — Pas ga nosi sa sobom.Harley pažljivo promotri Jerryja.— Nepobitan znak — uporno će žena.Pošto je još jednom dobro zagledao, Kennan zavrtje glavom:— Đavo me odnio ako vidim išta što bi bilo tako nepobitno.— Ta repi — naduši se smijati njegova žena. — Crnci svojim psima ne sijeku repa. Zar ne, Johnny, da crnci na Malaiti ne sijeku rep svojim psima?— Ne sijeku — potvrdi Johnny — ali im ga siječe Mister Haggin na Meringeu. I tome je psu Mister Haggin odsjekao rep, doista.— Onda je ovaj pas jedini preživio propast Arangija — zaključi Villa Kennan. — Nije li tako, gospodine Sherlock Holmese Ken- nane?— Moje poštovanje, gospođo Holmes — udvorno joj uzvrati muž.— Ostaje još da me odvedete tamo gdje je glava La Perousea. Upute za plovidbu bilježe da ju je ostavio negdje na ovim otoci­ma.Nisu ni slutili da je Jerry prijateljevao sa stanovitim Bashtijem, koji je u Somu, ne baš mnogo milja dalje uz obalu, toga istog časa sjedio u svojoj kolibi od trave, duboko zamišljen nad nekom gla­vom što ju je držao na svojim mršavim koljenima — nad glavom koja nekoć bijaše glava slavnoga pomorca i kojoj su povijest zabo­ravili sinovi poglavice koji ju bijaše skinuo.

243

Jerry otočanin

Dvadeset prvo poglavljeAriel, lijepa škuna s tri jarbola, bijaše na putu oko svijeta. Brod je isplovio iz San Francisca i bio već godinu dana na putu kad je Jerry došao na palubu. Kao svijet, i to svijet bijelih bogova, jedrenjak bijaše za Jerryja neusporediv. Nije bio malen kao Arangi niti krcat crnaca na pramcu i na krmi, na palubi i pod palubom. Johnny bi­jaše jedini crnac što ga je Jerry ondje našao; sav prostor na brodu ispunjavahu dvonožni bijeli bogovi.Svuda ih je susretao: za kolom kormila, na straži, kako peru pa­lubu, svjetlaju mjedene dijelove, penju se na jarbole, ili pritežu zatege i koloturnike, i to po dvanaestak odjednom. No bijaše tu razlike. Bijaše razlike među bogovima, i Jerryju nije mnogo trebalo da shvati kako i u nebeskoj hijerarhiji tih bijelih bogova na Arielu jedni među njima, mornari i oni koji obavljaju poslove na brodu, dobrano zaostaju za zapovjednikom i dvojicom njegovih u bjelinu i zlato odjevenih časnika. Ovi su pak niži od Harleyja Kennana i Ville Kennan; Jerry je naime ubrzo razabrao da Harley Kennan njima zapovijeda. Jedno ipak Jerry nije saznao, i nikad mu ne bi suđeno da sazna, naime: tko je najviši među bogovima na Arielu. Premda nikad nije ni pokušao saznati, jer mu misli nisu toliko se­zale, Jerry nije nikad saznao zapovijeda li Harley Kennan Villi, ili pak Villa Kennan zapovijeda Harleyju. Ne razbijajući glave tim pitanjem, Jerry je nekako prihvatio njihovo gospodstvo nad tim svijetom kao dvojno. Nijedno se od njih dvoje nije isticalo nad drugim. Činilo se da vladaju zajednički, ravnopravno, dok su im se svi ostali klanjali.Nije istina da onaj koji hrani psa samim tim osvaja i njegovo srce. Nikad Harley i Villa nisu Jerryja hranili, a ipak je on njih smatrao svojim gospodarima, izabrao je da njih voli i sluša, radije nego na-

244

Dvadeset prvo poglavlje

tkonobara Japanca, koji ga je redovito hranio. Tu je Jerry, kao i svaki pas, znao razlikovati onoga tko mu neposredno daje hranu, od onoga od koga ta hrana dolazi. On je dakle podsvjesno znao da od onog čovjeka i žene dolazi ne samo njegova hrana nego i hrana svih ostalih na brodu. Njih dvoje hrane sve i vladaju svima. Kape­tan Winters može izdavati zapovijedi mornarima, ali naloge prima od Harleyja Kennana. Jerry je to znao isto onako nesumnjivo kao što je po tome i radio, premda mu to ne bijaše u pameti kao neko svjesno poimanje.I kao što je s njime uvijek bilo, kod gospodina Haggina, kod kape­tana, pa čak i kod Bashtija i vrhovnoga vrača-svećenika u Somu, Jerry se držao samih najviših bogova, a kod nižih je nailazio na su­sretljivost u razmjeru s njihovim položajem. Kao što su ga kapetan, na Arangiju, i Bashti, u Somu, proglasili za tabu, tako su i muž i žena na Arielu štitili Jerryja tabuom. Od Sana, natkonobara Japan­ca, i to samo od njega, primaše Jerry hranu. Ni od kojeg mornara u čamcu za lov na kitove ili u motornoj barkači ne bi primio ko­madić dvopeka niti se odazvao na poziv da pođe na obalu, da malo protrči; a ni oni ga nisu nudili niti zvali. Nije im bilo dopušteno da se s njime toliko sprijatelje da bi se s njime igrali i šalili ili ga pak zviždanjem dozivali.Sve to bijaše Jerryju prihvatljivo, jer on sam po svojoj ćudi mo­gaše pripadati samo jednom gospodaru. Bilo je, dakako, razlika u stupnju, ali ih nitko nije točnije i određenije poznavao doli sam Jerry. Tako, na priliku, dvojica časnika mogahu da ga pozdrave po­vikom »Hej« ili »Dobro jutro«, pa i da ga malo dodirnu i prijateljski potapšaju po glavi. Kapetanu Wintersu bijaše još više dopušteno: mogao mu je protrljati uske, tražiti šapu, počešati ga po leđima, pa i grubo ga uhvatiti za njušku. No kapetan bi se Winters uvijek uklonio čim bi se na palubi pojavili muž i žena.Što se tiče sloboda, divnih, nestašnih sloboda, kod onoga čovjeka i žene samo ih je Jerry uživao, jedini on između sviju na brodu, isto je tako i on samo njima dvoma dopuštao slobode prema sebi. U blaženoj bi radosti dočekao svaku uvredu što bi mu je Villa Kennan nanijela — primjerice, da mu izvrće uške dok ne bi tako izvrnute stajale, a istodobno bi ga postavljala da sjedi uspravno i da prednjim šapama bespomoćno udara po zraku, eda bi održao ravnotežu, dok bi mu ona jako puhala u lice i u nosnice. Ni Harley

245

Jerry otočanin

Kennan ne bijaše bolji kad bi ga pronašao gdje je svojski utonuo u san na rubu Villine suknje; Harley bi mu tada cupkao dlake izme­đu prstiju, a Jerry bi na to u snu nehotice otresao šapama dok se napokon ne bi probudio i vidio njih dvoje kako se trgaju od smije­ha na njegov račun.Kad bi se noću nalazili na palubi, Villa bi pod gunjem micala no­žnim prstima, prikazujući kao da se nešto živo prema Jerryju šulja, a on se pravio kao da je zaista tako, te bi sasvim razmetnuo Villinu postelju bijesno nasrćući na ono za što je znao da su samo njezini prsti. Ona bi se onda natrgla smijati, a smijeh bi joj bio protkan napol istinskim krikovima od straha kad bi joj njegovi zubi gotovo hvatali prste, no uvijek bi ga na kraju uzela u naručje i izdušila smijeh u njegove uške što bijahu položene od radosti i ljubavi. Tko bi se drugi na cijelom Arielu usudio činiti takve nestašnosti na postelji te boginje? Jerry sebi nije to pitanje nikad postavljao, ali je ipak pouzdano znao da je u posebnoj milosti.Pukim je slučajem pronašao novu vragoliju, kojom se poslije pro­mišljeno služio. Kad je jednom pružio njušku da je dočeka u toj borbi od dragosti, slučajno je svojim vlažnim čvrstim nosićem tako udari u lice da je ustuknula i viknula. Kad je to drugom zgodom u svojoj bezazlenosti ponovio, postade svjestan toga kako taj dodir na nju djeluje; otada, kad god bi suviše divljala u igri te bila odveć nestašna i vesela titrajući se s njime od dragosti, on bi samo pružio njušku prema njezinu licu, a ona bi na to zabacila glavu unazad, da izmakne. Kad je poslije nekog vremena razabrao da ona uvijek prekida igru ostane li on uporan, uzima ga u naručje i žubor smi­jeha utapa u njegove uške, Jerry uze kao pravilo da tako radi i da postiže ugodni poraz i radosni završetak.Nikad mu se, međutim, u toj promišljenoj igri ne bi dogodilo da povrijedi njezin podbradak ili obraz, kao što bi povrijedio svoj nje­žni nos i u toj povredi osjećao više radosti negoli bola. Sve to bješe šala, od početka do kraja, šala i igra od dragosti. Takav bol bijaše šala, i još više — bijaše prava radost.Svi psi obožavaju bogove. Jerry, koji bijaše sretniji od većine pasa, stekao je dva boga što su ga, ma koliko zapovijedali, još više voljeli. I ma kako se činilo da će nosom povrijediti lice svoje obožavane boginje, Jerry bi prije prolio krv svoga srca, od koje se sastojao njegov život, nego što bi zaista povrijedio ono lice. Jerry nije živio

246

Dvadeset prvo poglavlje

radi hrane, radi krova nad glavom, radi udobna mjesta sred tame što život okružuje. Živio je radi ljubavi. I kao što je radosno živio radi ljubavi, isto bi tako, a to bijaše pouzdano, radosno poginuo radi ljubavi.U Somu se Jerryjevo sjećanje na kapetana i na gospodina Haggi- na nije moglo brzo istrti. U tome ljudožderskom selu život nije bio život. U njem bijaše premalo ljubavi. Samo ljubav može istrti uspomenu na ljubav ili, bolje, bol zbog izgubljene ljubavi. A na palubi Ariela sve je brzo blijedjelo. Jerry nije zaboravio kapetana i gospodina Haggina. No u časovima kad ih se sjećao, čežnja što je pratila sjećanje bivaše slabija, bezbolna. Od jednoga do drugoga takva trenutka razmaci bivahu sve veći; u njegovim se snovima ka­petan i gospodin Haggin ne javljahu onako često ni onako živo kao nekoć; a Jerry je, kao i svi psi, mnogo i živo sanjao.

247

Jerry otočanin

Dvadeset drugo poglavljeAriel je polako plovio put sjevera, duž zavjetarne obale Malaite, prolazio kroz bogato obojene lagune što su ležale između obalnih i vanjskih koraljnih grebena, i zalazio u prolaze tako uske i tako pune koraljnih stijena da je kapetan Winters tvrdio kako mu svaki dan takve plovidbe dodaje sjedinama novu tisuću sijedih vlasi. Obarali su sidro pred svakom dražicom vanjskoga grebena gdje bi ugledali kakav zid, i kod svake pištaline što bi se pokazala između mangrova na kopnu — svagdje gdje mišljahu da bi mogli naići na ljudoždere. Harleyju i Villi Kennan nije se žurilo. Nisu marili koliko ima od bilo kojega mjesta do bilo kojega drugog — glavno da je put ugodan.Za to je vrijeme Jerry naučio svoje novo ime — ili bolje: čitav niz imena, jer Harley nije htio davati određenog imena onome što već ima svoje ime.— Svakako je imao svoje ime — kaza Harley prepirući se s Villom— Haggin mu je zacijelo dao ime prije nego što je pas otišao na Arangiju. Zato mu ne treba nadijevati drugoga dok se ne vratimo u Tulagi i ne doznamo mu pravoga.— Pa što je ime? — poče ga bockati Villa.— Sve! — odsječito će muž. — Zamisli da si doživjela brodolom, pa da te tvoji spasioci zovu »gospođom Riggs« ili »Mademoiselle de Maupin« ili naprosto »Topsy«! A zamisli da mene prozovu Bene- diktom, Arnoldom, Judom ili ... Hamanom! Ne! Neka ostane bez imena dok mu pravoga ne saznamo.— Pa moram ga nekako zvati! — usprotivi se žena. — Kako ću inače o njemu misliti i razlikovati ga!— Onda ga zovi mnogim imenima, a nikada dvaput jednim te istim. Danas ga zovi »psiću«, sutra »čuko«, a preksutra nekako drukčije.

248

Dvadeset drugo poglavlje

Tako je i bilo, te je Jerry više po zvuku i naglasku, više po vezi do­gađaja u danoj prigodi negoli po ičem drugom nekako maglovito razabirao da se na nj odnose imena Psić, Čuko, Pustolov, Nebojša, Ludi Pojac, Bezimeni, Srdašce. To je samo nekoliko između imena kojima ga obasipaše Villa; Harleyju on bješe: Momčina, Junači­na, Riđan, Novo, Zlaćan-Zloćo, Nasilnik s Južnog mora, Nimrod, Mladi Nick i Lav. Sve u svemu, čovjek se i žena međusobno na- tjecahu tko će mu dati više imena a da ga nikada ne nazove istim imenom. Više po titraju srca u njihovu grlu negoli po zvuku i slo­govima, Jerry je ubrzo naučio da se na nj odnosi svako ime kojim bi ga slučajno nazvali. Ni sam o sebi nije više mislio kao o Jerryju, nego se poistovjetio sa svakim zvukom što lijepo zvuči i što ljuba­vlju treperi.Veliko razočaranje (ako se tako može nazvati nesvjesni propust i nemoć da se ostvari ono što se očekivalo) bijaše u pogledu jezika. Nitko na brodu, čak ni Harley ni Villa, nije govorio Nalasuovim jezikom. Sav veliki Jerryjev rječnik, sve njegovo umještvo da se njime služi, ta vještina koja bi ga istaknula kao čudo među psima u pogledu jezika, sve mu to ne bijaše ni na što među ljudima na Ari- elu. Nisu znali njegova govora niti slutili da postoji jezik jednoslo- žnih riječi, stenografski govor kojemu ga je Nalasu naučio, govor što ga, poslije Nalasuove smrti, nitko živ nije znao doli Jerry. Zaludu je pokušavao taj govor sa svojom boginjom. Sjedio je pred njom, s glavom sagnutom naprijed, među njezinim rukama, te bi govorio i govorio, ali od nje nikad ne bi dobio ni jedne riječi odgovora. Tihim jecajima i cvilom, jednosložnim i jedva čujnim zvukovima u grlu što bijahu nalik na režanje, pokušavaše da joj kaže štogod iz svoje povijesti. Ona je sva prelazila u suosjećanje, prinosila uho njegovim rječitim ustima, tako da ga je gotovo gušila zanosnim mirisom svoje kose, a ipak do njezina mozga nije stizalo ništa od onoga što bi Jerry kazivao, premda je njezino srce jasno poimalo njegovu nakanu.— Za ime božje, mužiću! — uzviknula bi ona. — Pas govori. Znam da govori. Priča mi sve o sebi. Da mogu razumjeti, znala bih nje­govu povijest. Upravo mi se ulijeva u jadne i nesposobne uši, samo ne mogu da je razaberem.Harley je sumnjao, no intuicija je njegove žene pravo slutila.— Pouzdano znam! — uvjeravala bi svoga muža. — Velim ti, on

249

Jeriy otočanin

bi znao kazivati svoje zgode, samo kad bismo ga mogli razumje­ti. Nijedan još pas nije sa mnom tako razgovarao. Tu je povijest, osjećam joj poneke dijelove. Ponekad gotovo znam da mi priča o radosti, o ljubavi, o zanosu i borbi. Drugi mi put iznosi ogorčenost, uvrijeđeni ponos, očaj i tugu.— Naravno — odobravaše mirno Harley. — Pas je bijelog čovjeka, bačen među ljudoždere na Malaiti, mogao doživjeti sve te osjećaje. Isto je tako naravno da će žena bijelog čovjeka, »ženica«, draga, ljupka Villa Kennan, moći zamisliti doživljaje takva psa i njegove lude glasove uzeti kao pripovijedanje događaja, ne pomišljajući da su to samo projekcije njezine divne osjećajne i čuvstvene duše, huk mora što ga čuješ kad uho prisloniš na školjku ... da, pjev mora što ga sam zamišljaš i školjki pridaješ.— Pa ipak...— Pa ipak imaš pravo, znam već to — uljudno je prekide muž. Uvijek isto, uvijek u pravu, pogotovu kad je sasvim krivo. Nara­vno, ne u plovidbi niti u poslovima kao što su množidbene tablice, gdje se mjedenim čavlićima stvarnosti označuje put broda između grebena i pličina na moru; no uvijek pravo u istini iznad istine, prema istini višoj od istine, naime u intuitivnoj istini.— Sad mi se smiješ u svojoj višoj, muškoj mudrosti — uzvrati ona.— No ja znam .. .Zastade da potraži jaču riječ što joj bijaše potrebna; kad je ne nađe, brzo zaokruži rukom i stavi je na srce, pokazujući autoritet što je jači od svakoga govora.— Slažemo se — nasmija se on veselo. — Upravo sam to i kazao. Naša srca mogu gotovo uvijek ušutkati naše glave. A što je najlje­pše od svega, naša srca uvijek imaju pravo, unatoč statistici koja pokazuje da ponajviše nemaju pravo.Harley Kennan nije nikad i nimalo povjerovao u ono što mu žena kazivaše o Jerryjevu pripovijedanju. Do posljednjeg je dana svog života tu priču smatrao ljupkim proizvodom njezine mašte što je puna osjećajne poezije.No Jerry, četveronogi irski terijer glatke dlake, imaše dara za jezik. Premda nije druge mogao učiti jeziku, barem ga je sam mogao učiti. Bez napora, brzo, zapravo bez ičijeg poučavanja, počeo je svladavati jezik kojim se govorilo na Arielu. Ne bješe to, naža­lost, jezik jednosložnih riječi, njegov »hvif-hvaf«, jezik pristupačan

250

Dvadeset drugo poglavlje

psima, kakav je Nalasu pronašao. Uspio je da razumije dosta od onoga što se na Arielu govorilo, ali sam nije mogao ništa kazati. Znao je u najmanju ruku tri imena svojoj boginji: »Villa«, »Zenica« i »Gospođa Kennan«, jer je čuo gdje je tako zovu. No on ju nije mogao tako zvati. Bješe to jezik bogova, jezik koji mogu samo bo­govi govoriti — sasvim različit od jezika što ga je Nalasu izmislio, jer ovaj bijaše negdje po sredini između jezika bogova i jezika pasa, tako da se bog i pas mogahu njime sporazumijevati.Naučio je i mnoga imena bijelog boga: »Gospodin Kennan«, »Har- ley«, »Kapetan Kennan« i »Gospodar«, a samo bi u užem krugu, među njima troma, mogao čuti i druga njegova imena: »Mužiću«, »Čovječe«, »Dragi«, »Ljubljeni«, »Zlato«. No Jerry nije tih ime­na mogao nikad izgovoriti obraćajući se Harleyju Kennanu, niti je mogao kazati koje od mnogih imena kad bi se obraćao Villi Ken­nan. A ipak je za koje tihe noći, kad ne bi bilo ni daška vjetra među granjem, znao starome Nalasuu često šaptati u svome tihom jezi­ku, na daljinu od tridesetak metara.Sušeći jednog dana kosu poslije plivanja u moru, Villa se sagnula nad Jerryja, tako da joj je kosa oko njega zalepršala; držeći mu gla­vu i vilice među rukama, tako da ju nije mogla doseći traka njegova jezika kojim ju je htio cjelunuti po nosu, pjevaše mu: »Imena mu ne znam, na ružu je nalik«.Drugog dana ponovi to isto i nježno mu na uho otpjevuši veći dio te pjesmice, kadli ju Jerry iznenadi. Isto bismo tako mogli reći da je i sebe iznenadio. Nikada još nije takvo što svjesno učinio. A uči­nio je to nehotice, nikad mu nije bila takva namjera; morao je tako učiniti, baš kao što nije mogao a da se ne strese kad iziđe iz vode, ili da u snu ne trza nogama kad ga netko po njima škaklja; učinio je tako jer nije mogao drukčije.Kad mu je njezin glas što je pjevušio, blago zatitrao u ušima, činilo mu se kao da ona ispred njega blijedi i nestaje, i kao da ga nekamo na drugo mjesto prenosi blagi i jasni zvuk njezine pjesme. Toliko se zanio i bio drugdje da je učinio nešto nenadano. Naglo je sjeo, gotovo kao da se ukočio, izvukao glavu iz njezinih ruku i spleta nje­zine kose, podigao njušku uvis u kutu od četrdeset i pet stupnjeva te počeo podrhtavati i čujno disati u ritmu što se slagao s ritmom njezina pjevanja. Zatim se isto onako naglo trgao, podigao nos pre­ma zenitu te otvorenih usta istisnuo bujicu zvukova što su brzali i

251

Jerry otočanin

podizali se, a onda polako padali dok nisu utihnuli.To zavijanje bijaše početak koji mu je donio naziv »Ludi Pojac«; Villa Kennan, naime, nije propustila da to zavijanje što ga je pro­uzrokovala njezina pjesma dalje razvija. Nikad se nije skanjivao kad bi ona sjela i ispružila ruke prema njemu pozivajući ga: »Hodi, Ludi Pojčel« Prišao bi, sjeo do nje, tako da mu nosnice bijahu pune ugodnog mirisa njezine kose, prislonio bi glavu uz njezinu, uspra­vio njušku do njezina uha i gotovo je odmah pratio čim bi započela svoje tiho pjevanje. Osobito su ga tonovi u molu poticali da počne, a kad bi jednom počeo, pjevao bi s njome dokle god bi htjela. Bješe to zaista pjevanje. Vičan svakome načinu govora, ubrzo je naučio ublažiti i prigušiti svoje zavijanje dok nije postalo meko i čisto. Mogao je čak sniziti glas, da utihne gotovo u šapat, podizati ga i spuštati, ubrzavati i usporavati, prilagođujući ga njezinu glasu. Jerry je uživao u pjevanju kao pušač opijuma u svojim snovima. A jest Jerry sanjao, nejasno i neodređeno, širom otvorenih očiju i budan, utonuo u oblak blagog mirisa što se širio s Villine kose, dok je njezin glas žalovao s njegovim, a svijest mu uranjala u snove o neznanom i dalekom što mu ih pjevanje dočaravaše. Bijaše i uspo­mena na bol, ali bol tako davno zaboravljenu da više i ne bijaše bol. Moglo bi se prije reći da ga je bol ispunjala slatkom tugom, uzdi­zala ga s Ariela što se usidrio u nekoj laguni u koraljnom prstenu, i prenosila ga daleko, daleko, u bajni svijet mašte.U takvim mu se časovima mnogo priviđalo. Pričinjalo mu se kako u hladnoj pustoši noći sjedi na golu brežuljku i zavija prema zvi­jezdama, dok mu se izdaleka, iz tame što se naokolo stisla, ne bi vratilo zavijanje kao odgovor. A onda bi se čulo zavijanje sa svih strana, sleglo se izbliza, odjeknulo izdaleka, dok se sva noć ne bi ispunila glasovima njegove vrste. Bila to njegova vrsta. I ne znajući znao je za taj zov, za drugarstvo iz zemlje nepoznatog.Nalasu se, učeći ga jeziku jednosložnih riječi, promišljeno obraćao njegovu razboru; a Villa, ne znajući što čini, obraćala se njegovu srcu, posezala u njegove atavizme, dirala u najdublje strune davnih uspomena, izazivajući ih da se glase.Na priliku: ponekad kao da bi maglovite sjene i tamni obrisi izlazili preda nj, iskrsavali iz noći, i dok bi klizili i nestajali poput utvara, on bi, kao u snu, čuo lavež čitava čopora u lovu; bilo bi mu jače zakucalo, probudio bi se u njemu nagon za lovom, dok mu suzdr­

252

Dvadeset drugo poglavlje

žavano, tiho zavijanje u pjesmi ne bi probilo u žestok cvil. Glavu bi tada spustio i odmaknuo od ženine kose, noge bi mu se počele nemirno, grčevito pokretati kao da trče; munjevitom bi brzinom prešao preko vremena, prenio se daleko od stvarnosti, u san u ko­jem bi posred onih sjena i utvara jurio u lovu, u čoporu.I kao što su ljudi uvijek čeznuli za narkoticima, tako je i Jerry če- znuo za užitkom što bi ga nalazio kad bi Villa Kennan raširila ruke prema njemu, zakrilila ga svojom kosom i pjesmom ga prenosila preko vremena i prostora, u san o njegovoj drevnoj vrsti.No nije uvijek tako s njime bilo kad bi zajedno pjevali. Obično bi, bez ikakvih priviđenja, imao samo nejasna osjećanja slatke tuge što bijahu sjena uspomena. Ponekad bi mu u duhu, izazvane tugom, iskrsnule slike kapetana i gospodina Haggina, a i slike Terrencea, Biddy i Michaela i svih ostalih iz davno nestalih dana na plantaži Meringe.— Draga moja — kaza Harley Villi kad se završilo jedno takvo pjevanje. — Sreća njegova što nisi vježbač životinja, ili, bolje, pri­kazivač izvježbanih životinja: bila bi kruna na oglasima u svim gla­zbenim dvoranama i vodviljskim kazalištima na svijetu.— Kad bih bila — uzvrati ona — znam da bi on bio sretan što može sa mnom pjevati.— Onda bi to zaista bio neobičan izuzetak — dočeka Harley.— Kako to misliš?— Mislim da se u sto slučajeva možda nađe samo jedan gdje živo­tinja voli svoj posao, odnosno da vježbač ili prikazivač voli životi­nju.— Mišljah da je svaka okrutnost već odavno prestala — nadoveza žena.— Tako misle gledatelji, ali se varaju u devedeset i devet od sto slučajeva.Villa Kennan tobože duboko uzdahnu kazujući:— Valja mi se, dakle, okaniti tako sjajna i unosna zanimanja, i to baš sada kad si mi ga otkrio. A kako bi divni bili oglasi s mojim imenom u golemim slovima...— »Villa Kennan, s milopojnim grlom drozda, i Ludi Pojac, irski terijer, tenor« — sastavljaše njezin muž naslov za oglas.I Jerry se, sjajnih očiju i isplažena jezika, s njima smijao ne zato što je razumio o čemu je riječ, već stoga što je u njihovu smijehu vidio

253

Jerry otočanin

znak da su sretni, a njegova ga je ljubav poticala da bude sretan s njima.A Jerry je našao, i to u potpunosti, ono za čim mu je priroda če­znula — ljubav jednog boga. Priznajući njihovo dvojstvo u gospo­darenju na Arielu, on ih je oboje volio; ipak je, nekako, više volio boginju — možda zato što je ona najdublje prodrla u njegovo srce svojim čarobnim glasom koji ga je prenosio u divni, daleki svijet snova — volio ju više nego ikad ikoga, ne izuzimajući čak ni kape­tana.

254

Dvadeset treće poglavlje

Dvadeset treće poglavljeJedno je zarana Jerry naučio na Arielu, naime da ne smije goniti crnaca. U želji da se umili i da služi svojim novim bogovima, Jerry je iskoristio prvu zgodu što mu se nadala, te nasrnu na skupinu crnaca što su se na čamcu dovezli u pohode brodu. Villa ga odmah prekori, a Harley mu naredi da stane; Jerry zastade zapanjen. U tvrdoj vjeri da je zabuna posrijedi, Jerry opet bijesno pojuri na jednog crnca na kojega se bijaše okomio. Sad je Harleyev glas bio odlučan i nepobitan, i Jerry priđe gospodaru mašući repom i uvijajući tijelom, usrdno se ispričavajući, te rumenim trakom svoga jezika cjelunu ruku kojom ga je Harley u znak oproštenja potapšao.Zatim ga Villa pozva k sebi. Držeći mu glavu među dlanovima, sasvim pred sobom, nosom uz nos i okom u oko, ozbiljno mu kaza kako je grijeh goniti crnce. Reče mu da nije običan šumski pas, nego čistokrvni irski terijer, i da nijednom psu takve loze ne priliči da goni bezazlene crnce. Sve je to slušao ozbiljno i ne trepćući očima, ali je od rečenog malo razumio, a ipak sve shvatio. »Neva- ljao« bijaše riječ u jeziku na Arielu koju je već naučio, a boginja ju je nekoliko puta upotrebila. »Nevaljao« imaše za nj značenje »ne smiješ«, bijaše dakle nekakav tabu.Kad im je takav običaj i želja, tko je onda on -— mogaše se tako pitati — da se protivi njihovu redu i da u nj sumnja? Ako se crnci ne smiju goniti, onda ih neće goniti, unatoč tome što ga je kapetan poticao da ih goni. No Jerry nije baš tako o tome razglabao; on je samo po svome primao zaključke.Za nj je ljubav prema bogu obuhvaćala i služenje. Godilo mu da služenjem ugodi. A temeljni kamen služenja, u tom slučaju, bijaše posluh. Ipak mu neko vrijeme bijaše teško da se svlada te da ne

255

Jerty otočanin

zareži i ne zagrize u noge nepoznatih i preuzetnih crnaca što mimo nj prolažahu bijelom palubom Ariela.I tu je, međutim, vrijedila ona: sve u svoje vrijeme, kako je kasnije saznao. Jednog dana Villa Kennan zaželje da se okupa, i to valjano, u svježoj, tekućoj vodi, a Johnny, crni pilot iz Tulagija, počini gre­šku. Zemljovid pokazivaše milju toka rijeke Suli gdje se slijevala u more. Ne bijaše ucrtano više, jer nijedan bijelac nije nikad dalje istražio. Kad je Villa predložila da se kupaju, njezin se muž savje­tovao s Johnnyjem, koji kimnu glavom.— Nikoga ondje nema — kaza Johnny. — Neće vas nitko smetati. Divljaci su daleko u šikari.Tako krenuše motornim čamcem na obalu, i dok je posada ostala odmarati se u hladu kokosovih palma na obali, Villa, Harley i Jerry pođoše uzvodu jedno četvrt milje, do prvog zgodnog mjesta, gdje rijeka bijaše nešto dublja i šira.— Nikad ne možeš biti dovoljno siguran — reče Harley vadeći samokres iz toka i stavljajući ga na vrh gomile odijela.— Mogla bi nas iznenaditi kakva skitalačka skupina crnaca.Villa zagazi u vodu do koljena pa uzdrhta pogledavši u tamni svod džungle nad glavom, kroz koji je samo poneka sunčana zraka pro­dirala.— Mjesto kao stvoreno za kakvo mračno djelo — izusti smiješeći se, pa onda zahiti pregršt hladne vode i baci je na muža, koji za njom skoči u vodu.Neko je vrijeme Jerry sjedio pokraj njihove odjeće i promatrao njihovu igru. No pozornost mu privuče kad onuda kliznu sjena golemog leptira, i tako poče ubrzo njuškati po čestini, tragom ne­koga šumskog štakora. Ne bješe baš svjež trag, dobro je to znao, ali u dubini Jerryjeva bića bijahu svi nagoni njegovih davnih navika— nagoni da lovi, da vreba i traga, da progoni živa stvorenja ukra­tko: da zaigra igru u lovu za vlastitom lovinom, da sam sebi pribavi hranu, premda je već tolike vjekove čovjek pribavljao hranu za nj i za njegovu vrstu.I tako, dajući maha sposobnostima koje mu više ne bijahu potre­bne, no koje su u njemu živjele i htjele doći na vidjelo, Jerry pođe tragom šumskog štakora što je davno onuda prošao, pođe oprezno tapkajući i nečujno puzeći, sa svom spretnošću lovca što ide za svojom hranom, i s krajnjom oštrinom u čitanju traga. Stari se trag

256

Dvadeset treće poglavlje

križao s novim, a ovaj bijaše svjež, sasvim svjež. I kao da je bila vezana uzicom, glava mu se odjednom trgnu i okrenu u pravom kutu s tijelom. Nosnice mu ispuni nesumnjiv crnački vonj. Njuh mu otkri da je to neki nepoznati crnac, jer se vonj nije slagao ni s jednim od mnogih mirisa što ih je znao i držao u pregradama svoga mozga.Zaboravi stari trag šumskog štakora, kako pođe za novim. Vukla ga radoznalost i igra. Nije nimalo strahovao za Villu i Harleyja — ni onda kad je stigao do mjesta gdje je crnac, očito iznenađen njiho­vim glasovima, zastao i razmišljao, pa tako ostavio veoma jak vonj. Od te je točke trag skretao prema proširenom mjestu na rijeci. Uzbuđen i napet do krajnosti, ali bez bojazni, sveudilj u igri traga­nja, Jerry pođe dalje kamo ga je njuh vodio.S rijeke ovda-onda dopirali povici i smijeh, a svaki bi put kad bi ih čuo Jerry radosno uzdrhtao. Da ga je tko zapitao i da je mogao svoja osjećanja iskazati u oblicima misli, rekao bi da je svaki zvuk Villina glasa najslađi zvuk na svijetu, i da odmah za njim dolazi Harleyjev glas. Njihovi su ga glasovi uvijek potresali i sjećali ga njegove ljubavi prema njima i njihove prema njemu.Kad je prvi put ugledao nepoznatog crnca, a to bijaše u blizini širine na rijeci, Jerry osjeti kako ga sumnja prožima. Taj se crnac nije vladao kako bi se morao vladati običan crnac u kojega nema nikakve zle namisli. Umjesto toga, svakom je svojom kretnjom odavao čovjeka koji vreba spremajući neko nedjelo. Pružio se po tlu čestine i virio iza velikog stabla nekoga golemog drveta. Jerry se nakostriješi pa i sam poleže po zemlji i poče promatrati.Jednom crnac podiže pušku, ali ne nasloni kundak na rame, jer su mu se nesvjesne žrtve što se smijahu i prskahu vodom pomakle s vidika. U njega puška nije bila staromodna sniderka, već moderna brzometna vvinchesterka; vidjelo se da zna gađati, opaljujući s ra­mena, a ne s boka, kako mahom čine urođenici na Malaiti.Kako mu ne bijaše pogodno mjesto kraj onog drveta, crnac spusti pušku pa se još bliže prišulja viru na vodi. Jerry sasvim prileže po tlu i pođe za njim. Puzao je tako priljubljen uza zemlju da mu glava što ju je vodoravno naprijed ispružio bijaše mnogo niža od ramena, koja su stršila čudno pogrbljena i bila mu najviši dio tijela. Kad bi crnac zastao, i Jerry bi stao, kao da se onaj čas skamenio. Kad bi crnac pošao, Jerry bi krenuo za njim, ali brže, tako da je smanjivao

257

Jeriy otočanin

odstojanje od njega do sebe. Neprestano mu se kostriješila dlaka na šiji i na ramenima u valovima što se sustizahu i pokazivahu di­vljinu i bijes. Ne bješe to više onaj zlaćani pas što se položenih uški i isplažena jezika smije u naručju svoje boginje, niti Ludi Pojac što pjeva davne uspomene obavijen oblakom njezine kose; bijaše to četveronožac, za borbu spremna zubata zvijer, spremna da razdire i uništava.Jerry je naumio da nasrne čim se prišulja dovoljno blizu. Nije više mislio na tabu što je naArielu važio, a po kojem nije smio crnaca goniti. Za taj tabu u tome času ne bijaše mjesta u njegovoj svijesti. Znao je samo to da zlo prijeti čovjeku i ženi i da ga onaj crnac sprema.Toliko se prikučio svome plijenu da je mislio kako je dovoljno blizu za napad, kadno je crnac opet čučnuo u nakani da nanišani i opali. Puška se pridizala ramenu, a Jerry poskoči i jurnu. Premda je brzo skočio, nije ni šušnuo, tako da ga njegova žrtva osjeti tek onda kad joj Jerry, što je proletio poput metka, pade ravno među ramena. U istom času Jerryjevi zubi zadriješe crncu u šiju, ali suviše blizu čvr­stih mišića na ramenu da bi očnjaci mogli probiti do hrptenjače.U prvome strahu od iznenađenja crnac povuče prstom okidač, a iz grla mu se izvi strašan, sablastan krik. Pade ničice, ali se obrnu i uhvati u koštac s Jerryjem, koji mu zasječe u jarmenicu, razdera obraz i raspara uho; irski terijer, naime, grize ujedajući brzo i na više mjesta, a ne kao buldog, koji zagrize i ne pušta.Kad Harley Kennan, s automatskim revolverom u ruci i gol kao Adam, stiže na mjesto borbe, nađe psa i čovjeka kako se nose uhvaćeni u koštac i u svom hrvanju oko sebe ruju šumsko tlo. Cr­nac je krvava lica davio Jerryja objema, a Jerry je, frkćući, gušeći se i režeći, iz sve snage derao pandžama zadnjih nogu. Ne bijahu to nokti mlada šteneta, već pandže psa što se opasao snagom, pan­dže što nalažahu uporišta u čvrstim mišićima. A pandže su uvijek ponovo derale gola prsa i trbuh svom dužinom, sve dok čitava pre­dnja strana crnčeva tijela ne bijaše krvlju oblivena.Harley Kennan nije smio pucati, jer se borci bijahu čvrsto zahvati­li, bijahu i odveć blizu jedan uz drugog. Umjesto toga, on se sasvim prikuči te drškom svoga samokresa udari crnca po glavi, sa strane. Crnčeve ruke popustiše, a Jerry, čim se osjetio oslobođen stiska, odmah jurnu da crnca ščepa za nezaštićeno grlo, samo ga Har-

258

Dvadeset treće poglavlje

leyjeva ruka na njegovoj šiji i oštra zapovijed zadržala i od crnca odvojila. Drhtao je od bijesa te i dalje divlje režao, premda bi svaki put prestao i položenih uski, mašući repom, pogledao u Harleyja kad god bi ovaj kazao: »Valjan pasi«Znao je da ono »Valjan pasi« znači pohvalu; isto je tako, po tome što je Harley to neprestano ponavljao, izvan svake sumnje znao da mu je poslužio, i to valjano poslužio.— Znaš li da nas je ovaj nitkov htio iz zasjede ubiti? — kaza Har- ley Villi, koja napol odjevena priđe još se oblačeći. Pogledaj mu brzometku: nije to stara puška s cijevlju bez žljebova. A čovjek s takvom puškom zacijelo zna kako će je upotrijebiti.— A kako to da nije? — upita ona.Njezin muž pokaza na Jerryja.Villine oči zasjaše, i ona odmah shvati.— On je dakle... — započe Villa, a Harley kimnu:— Da, upravo on, Ludi Pojac. Pretekao ga.Harley se sagnu, prevrnu crnca na drugu stranu i pokaza zaderanu šiju.— Eto, tu ga je najprije zahvatio; zacijelo je crnac držao prst na okidaču nišaneći na te i na me, po svoj prilici najprije na me, kadli mu je Ludi Pojac pomrsio račun.Villa je tek napol čula, jer je Jerryja uzela u naručje i nazivala ga »blagoslovljenim psetom« umirujući ga u njegovu režanju i gladeći mu šiju što se još kostriješila.No Jerry ponovo zareža i htjede skočiti na crnca kad se ovaj počeo nemirno pokretati te bunovan sjeo. Harley mu uze nož zadjeven između gole kože i pojasa.— Kako ti je ime? — upita ga Harley.Crnac kao da je vidio samo Jerryja, u kojega je prestravljen buljio, dok nije razabrao što je i kako je, i pojmio da mu je ta mala, valju- škasta životinja pobrkala osnovu.— Svega mi — reći će Harleyju smijuljeći se — taj me pas valjano išarao.Opipa rane na šiji i na licu, dok mu oči razabraše činjenicu da mu je puška u bijelog gospodara.— Dajte mi moju pušku — bezočno će crnac.— Dat ću ti po glavi — odreza Harley.— Čini se da nije urođenik s Malaite — kaza Harley Villi. — Po­

259

Jcrry otočanin

najprije, gdje bi došao do takve puške? A onda, zamisli koje li u njega drskosti: zacijelo nas je vidio kad smo se usidrili, i bit će da zna da nam je čamac na obali. Pa ipak je htio da nam skine glave i da s njima umakne u šumu...— Kako se zoveš? — upita ga opet.No ne saznade dok ne stiže Johnny s posadom iz motornog čamca, svi zasopljeni od trčanja. Johnnyju oči zaiskriše, kad ugleda zaro­bljenika, pa se u očitu uzbuđenju obrati Kennanu:— Dajte mi toga čovjeka1. — zamoli ga Johnny. — Hoćete li? Dajte mi ga!— Što će ti?Johnny za neko vrijeme ne htjede odgovoriti; kad mu Kennan kaza kako nema štete i kako kani crnca pustiti, Johnny se žestoko usprotivi.— Odvedite ga u povjerenikovu palaču u Tulagi, tamo ćete za nj dobiti dvadeset funti. To je veoma zao čovjek. Zove se Makawao. Veoma zao čovjek. On je iz Queenslanda...— Kako iz Queenslanda? — prekide ga Kennan. — Zar je on odan­de?Johnny potrese glavom:— Zapravo je s Malaite; prije mnogo vremena otišao je na škuni na rad u Queensland.— To ti je povratnik iz Queenslanda — objasni Harley Villi.— Kad je Australija sva »pobijeljela«1, vlasnici su plantaža u Queenslandu morali sve radnike crnce poslati nazad. I taj je Makawao očito je­dan od tih, uz to još i opasan, ako ima istine u Johnnyjevoj priči o dvadeset funti nagrade za nj. To je visoka ucjena na jednog crnca. Johnny je nastavio svoja izlaganja, što svedena na običan i jasan engleski jezik kazivahu kako je Makawao oduvijek bio zle ćudi. U Queenslandu je odsjedio u zatvoru ukupno četiri godine za krađe, pljačkanja i pokušaj umorstva. Kad ga je australska vlada vratila na Salamunsko otočje, unovačio se za rad na plantažama u Buliju, eda bi — kako se kasnije pokazalo — došao do oružja i streljiva. Pokušao je ubiti upravitelja, pa je u Tulagiju dobio pedeset udara­ca bičem i odsjedio jednu godinu. Kad su ga vratili na plantaže u

1. Riječ je o bijelim radnicima, doseljenim u Australiju, i o kažnjenicima iz Britanskog Carstva, deportiranim na rad u Australiju. — Prev.

260

Dvadeset treće poglavlje

Buli, da odradi ostatak svog roka, opet je zasnovao zlodjelo i ubio vlasnika, kad nije bilo upravitelja, te umaknuo u čamcu za lov na kitove.Sa sobom je na čamcu odnio sve oružje i streljivo s plantaže, vla­snikovu glavu, deset radnika s Malaite i dvojicu iz San Cristobala— ovu potonju dvojicu zato što bijahu primorci, pa znahu upra­vljati čamcem. Kako on i ona desetorica s Malaite bijahu urođenici iz guštare, pa stoga bez ikakva pojma o plovidbi, ne usuđivahu se na tako dug put s Guadalcanara.Usput je napao mali otok Ugi, opljačkao skladište i skinuo gla­vu osamljenom i jedinom trgovcu, dobroćudnu mješancu s otoka Norfolka, što je preko Mac Coya, kapetana broda Bounty, vukao lozu ravno iz Pitcairna. Pošto su sretno stigli na Malaitu, onoj su dvojici momaka iz San Cristobala, kako im više nisu trebali, skinuli glave i pojeli njihova tijela.— Svega mi, zao je to čovjek, veoma zao — dovrši Johnny svoje kazivanje. — U palači vladina povjerenika u Tulagiju bit će sretni da vam za nj daju dvadeset funti.— Ti blagoslovljeni Ludi Pojče —■ šaptaše Villa Jerryju na uho.— Da ne bijaše tebe...— Naše bi glave sada prolazile šumom, dok bi Makawao grabio u brda — doreče Harley umjesto nje. — Svega mi, pas i po — doda- de veselo. — A ja ga još neki dan izgrdih što napada na crnce, dok je on za sve vrijeme bolje znao što radi negoli ja.— Ako mi ga itko pokuša uzeti... — zaprijeti Villa. Harley kimnu glavom pokazujući kako se s njome slaže u mišljenju.— Svakako bih — nadoveza smiješeći se — imao barem jednu utjehu da ti je glava otišla u šumu.— Utjehu! — povika ona, a u grlu joj se steže od srdžbe.— Da, jer bi i moja s njome otišla.— Dragi, blagoslovljeni moj mužiću — prošapta ona, a suze joj orosiše oči kojima ga je obuhvaćala, dok joj ruke sveudilj bijahu ovijene oko Jerryja, koji, osjećajući uzvišenost trenutka, cjelunu trakom svog jezika njezin mirisavi obraz.

261

Jerry otočanin

Dvadeset četvrto poglavljeKad je Ariel isplovio iz Malua, na sjeverozapadnoj obali Malaite, otok Malaita utonu iza obzorja i, što se tiče Jerryjeva života, ostade zauvijek utonuo — još jedan nestali svijet, koji je, u Jerryjevoj svije­sti, postao sastavnim dijelom krajnjeg ništavila što je progutalo kape­tana. Po svemu što je Jerry mogao znati, premda o tome nije razmi­šljao, Malaita bijaše svijet u kojem je skinuta glava, što sad počiva na koljenima kakva nižeg boga, koji se nad njome zamislio, a moćniji je od Bashtija, na čijim je koljenima ležala kapetanova glava, na suncu osušena i na dimu nadimljena; taj niži bog gleda u glavu pred sobom i muči se da odgoneta i razmrsi dvostruku tajnu vremena i prostora, kretanja i materije iznad sebe i pod sobom, oko sebe i za sobom. Samo, Jerry o tom problemu nije razmišljao niti je znao da ima takvih tajni. On je naprosto primio da je Malaita drugi svijet što je prestao postojati. Sjećao se tog otoka, kao što se sjećao snova. Sam živo biće, čvrsto tijelo sa svojom težinom i dimenzijama, stvarno i nepobitno, kretao se kroz vrijeme i prostor, stvaran, čvrst, živ, uvjerljiv — apsolutnost nečega, okružena promjenljivim sjenama i utvarama u priviđenjima ničega.Svoje je svjetove doživljavao jedan za drugim. Nestajali su jedan za drugim, izdizali se iznad njegova vidika poput pare iz vrućih sunčanih retorti, tonuli za obzorjem na moru, nestvarni i prolazni kao priviđenja iz snova. I cjelovitost sićušnoga, jednostavnog svi­jeta ljudskih bića, ma koliko bila mikroskopska i neznatna u zvje­zdanome svemiru, bijaše isto tako nedokučiva njegovu poimanju, kao što je zvjezdani svemir nedosežan i najsmionijem naslućivanju i najdubljoj zamisli čovječjoj.Ne bijaše Jerryju određeno da ikad više vidi mračni otok divljaš- tva, iako mu se u snu često vraćao u živim priviđenjima; tada bi

262

Jerry otočanin

crnce na brodu Eugenie, onoj škuni s dva jarbola što je naprama vama usidrena. Zapovjednik je na tom brodu kapetan Kellar. Za­molit ću kapetana da dovede Michaela na obalu. Nema sumnje, taj je Jerry jedini preživjeli s broda Arangi.— Kad smognem vremena i nešto više sredstava — proslijedi po­vjerenik — poći ću u pohode poglavici Bashtiju, ali neće to biti običan pohod u koji idu britanski krstaši. Unajmit ću dva trgo­vačka ketcha, povesti svoje crnačke redarstvenike i onoliko bije­laca koliko ih ne mognem spriječiti u tome da se pridruže kao dobrovoljci. Nećemo mi otvarati paljbe na kolibe od trave. Svoj ću odred iskrcati nešto dalje na obali, presjeći odstupnicu i zaći Somu iza leđa, a brodovi će se u isto vrijeme pojaviti Somu s mora.— Na jedan ćete pokolj uzvratiti drugim? — predbaci mu Villa Kennan.— Na pokolj ću odgovoriti zakonom — odslovi povjerenik. — Po­kazat ću Somu što je zakon. Nadam se da se neće ništa dogoditi i da ni jedan život neće pasti ni na jednoj ni na drugoj strani. Znam da ću dobiti glavu kapetana Van Horna i njegova kormilara Borc- kmana i obje ih donijeti u Tulagi da se kršćanski pokopaju. Znam da ću starog Bashtija uhvatiti za šiju, te će sjediti sve dok mu ne utuvim u glavu što je red i zakon. Dabome...Vladin povjerenik, čovjek asketskog izgleda, oxfordski đak, uskih ramena, vremešan, umornih očiju, s naočalama, po svem izgledu učen čovjek kakav i bijaše — sleže ramenima.— Dabome, ne bude li u njih razuma, moglo bi biti i nevolje, pa da i pogine tkogod na njihovoj i na našoj strani. No ovako ili onako, posljedak će biti isti. Stari će Bashti naučiti da mu je bolje glave bijelaca ostavljati na ramenima gdje i jesu.— A kako ćete ga naučiti? — upita Villa Kennan. — Bude li dosta pametan da s vama ne zapodijeva borbe, pa ostane mirno slušati o vašim engleskim zakonima, sve će onda za nj biti divna šala. Za svako zlodjelo što ga počini samo će saslušati lekciju, i ništa više.— Naprotiv, draga gospođo Kennan. Ako mirno sasluša predava­nje, oglobit ću ga samo sa sto tisuća kokosovih oraha, pet tona ka­menih oraha1, stotinu hvati školjkastog novca i dvadeset ugojenih

1. U originalu: ivory nut, orah neke palme koji sadrži supstanciju nalik na bjelokost. — Prev.

264

Dvadeset četvrto poglavlje

ponovo proživljavao dane ondje provedene, od uništenja Arangija i od Ijudožderske gozbe na obali pa do svoga bijega od kolibe sta­roga Nalasua, kojega je, zajedno s kolibom, raznijela granata. Ti doživljaji u snu bijahu za nj još jedan svijet nepoznatog, tajanstven i nestvaran, koji nestaje poput oblaka što se nebom nagone, išče­zava poput mjehurića što se prelijevaju u svim duginim bojama i rasprskavaju na morskoj površini. Sve bješe pjena što brzo nestaje čim mu se san s očiju digne, sve nestvarno poput kapetana i njego­ve glave na suhim Bashtijevim koljenima u visokoj kolibi od trave. Stvarna Malaita, opipljiva i uvjerljiva, iščeznu, nestade zauvijek u ništavilo, kao što nestade Meringe, kao što nestade kapetana.Od Malaite Ariel okrenu na sjever pa na zapad, najprije put Ong- tong-Jave i Tasmana, velikih atola što leže pod vrelim zrakama ekvatorijalnog sunca, a jedva se nešto izdižu iznad mora u neizmjer­noj pustoši zapadnog dijela Južnog Pacifika. Od Tasmana na zapad pružala se druga široka pruga mora prema visokom otoku Bougain- villeu. Odatle, udarajući uglavnom na jugoistok i sporo odmičući, jer je valjalo kositi protiv slaba vjetra, Ariel je obarao sidro u gotovo svakoj luci na Salamunskom otočju, od otoka Choiseula i Rononga do otoka Kulambangre, Vangunu, Pavuvu i Nove Georgije. Čak se, očajno usamljen, usidrio u Zaljevu tisuću brodova.Kao u posljednjoj luci, barem što se tiče Salamunskog otočja, sidro je s broda Ariela zaklopotalo i zahvatilo u koralj no dno luke Tulagi, gdje je, na obali otoka Floride, živio i upravljao vladin povjerenik. Harley Kennan, kako je i valjalo, povjereniku izruči Makawaa, koga staviše u zatvor u kući od trave, gdje je, dobro čuvan i oko­van, imao čekati dan u koji će mu suditi za mnoga zlodjela. A pilot Johnny, prije nego što se vratio u povjerenikovu službu, dobi lijep dio od onih dvadeset funti raspisane nagrade, koju je Kennan podi­jelio među članove posade na čamcu, štono su kroza šumu hitali u pomoć onog dana kad je Jerry ščepao Makawaa za šiju i prestrašio ga, tako da je okinuo iz puške ne stigavši da nanišani.— Kazat ću vam kako se zove — reče povjerenik kad su sjedili na prostranoj verandi njegove slamom pokrivene jednokatnice. — To je jedan od terijera Toma Haggina, onog s lagune Meringe. Otac je tome terijeru Terrence, a mati Biddy. Ime mu je Jerry, jer sam bio nazočan kad su mu ga nadijevali, još prije nego što je i progledao. No još bolje da vam pokažem njegova brata; zove se Michael. Goni

263

Jerry otočanin

tako je sada buknula i boginja, a radostan joj smijeh, zažuborio. Prsti joj se stegoše oko Jerryjeve njuške, od milote što je gotovo boljela. Drugom ga rukom privinu uza se da je zasopio. Sve to vrijeme njegov je kusatak repa valjano mahao, a kad ga stegnuti prsti ispustiše iz takva blažena dodira, svilene svoje uške položi unazad, uz glavu, pa onda, pošto se vrškom svoga grimiznog jezika dotaknuo njezina obraza, zgrabi joj šaku te zubima stisnu meku kožu, nježno, bezbolno.I tako se za Jerryja izgubi Tulagi, nestade povjerenikove jednoka­tnice na vrhu brijega, rasplinuše se brodovi usidreni u luci, iščeznu njegov brat Michael. Jerry se navikao na takva nestajanja. Tako su nestali, kao u snoviđenju, Meringe, Somo i Arangi. Tako su nestajali svi svjetovi i luke, sidrišta i lagune u atolima gdje je Ariel spuštao i dizao sidro i odlazio ploveći dalje morem u kojem sve nestaje.

268

Dvadeset četvrto poglavlje

bijelac uljudno otkrite glave pod žegom tropskog sunca i doma- hivaše rukom posljednje pozdrave. A Michael, obuhvaćen općim uzbuđenjem, sve ponovo lajaše, kao da je slavlje bogova.— Jerry, reci bratu zbogom — kazivala Villa Kennan na uho Jerry- ju, kojega je podigla na razmu ograde i među svojim mu dlanovima držala ustreptale strane.A Jerry, ne razumijevajući joj govora, kidan u suprotnim željama, uzvrati na njezine riječi uvijanjem tijela, okretanjem glave i umil­nim crvenim blijeskom svog jezika, dok je već u drugom časku s glavom preko razme, da vidi Michaela što je brzo bivao manji i nestajao, glasno izražavao svoju bol i tugu, veoma srodnu boli i tuzi kojom je poodavno za njim tužila njegova mati, Biddy, na obali Meringea, kad je odlazio s kapetanom.Jerry je doživio mnoge rastanke, a to izvan svake sumnje bijaše rastanak: nije mogao slutiti da će se poslije nekoliko godina i preko tolikog svijeta opet sastati s Michaelom, u čarobnoj dolini daleke Kalifornije, gdje će proživjeti svoje dane u ljubavi i u naručju vo­ljenih bogova.Michael je, zbunjen, s prednjim šapama na rubu čamca, lajao prema Jerryju, kao da ga nešto pita, a Jerry mu uzvraćao cvilom, jer nije drukčije znao iskazati da ga razumije. Njegova ga boginja stisnu među dlanove umirujući ga, a on se okrenu te joj, kao da je nešto pita, hladnom njuškom dodirnu obraz. Ona ga jednom rukom zagrli i stegnu uza se, dok joj je druga, slobodna i napol zatvorena šaka počivala na razmi ograde kao blijedoružičasta časka kakva mirisna i zamamna cvijeta. Jerryjeva je njuška poče istraži­vati. Privukla ga poluotvorena šaka. Gurkajući njuškom razmače prste i blažen je zavuče u ljupku šaku.Umirio se kad mu je zlatna njuška meko utonula do očiju, sasvim utihnuo i zaboravio Ariel, koji pod udarom vjetra pokazivaše na suncu svoju bakarnu podvodnu oblogu, zaboravio Michaela, što je u daljini bivao sve manji kako se smanjivao i gubio čamac što ga je brod ostavljao za svojom krmom. I Villa bijaše isto tako tiha. Oboje se igralo, premda igra za nju bješe nova.Koliko god se mogao svladavati, Jerry ostajaše miran. A onda, kad je ljubav u njemu prevladala, on duboko uzdahnu, kao što je ne­koć, davno, uzdahnuo u kapetanovoj šaci, na palubi Arangija. I kao što je onda kapetan buknuo u srdačan smijeh, pun ljubavi,

267

Jerry otočanin

dio Jerryjeva tijela, što se vidio povrh ravne površine na obali. Jer- ryja su međuto uši opomenule, i upravo kad se natraške izvlačio iz jame, Michael se s njime sudari. Jerry se prevali, a Michael pade preko njega, te obojica udariše u divlje gunđanje i režanje. Obojica stadoše na noge kostriješeći se i keseći zube, pa ukrućenih nogu počeše dostojanstveno šetkati obilazeći u polukrugu i zastrašujući jedan drugoga.Zapravo sve to bijaše samo pretvaranje, jer i jedan i drugi bijahu više negoli zbunjeni. I jednome i drugom u mozgu izbijala ista sli­ka kuće na plantaži, dvorišta i obale u Meringeu. Prepoznali su jedan drugoga, ali se ne htjedoše odati. Ne bijahu više štenad; ne­jasno osjećajući ponos ozbiljnosti i zrelosti, nastojahu biti ponosni i ozbiljni, dok ih je sve nagonilo da potrče jedan drugome u ma­hnitoj radosti.Michael, koji je manje obilazio svijetom i po svojoj naravi manje sobom vladao, prvi odbaci pretvaranje i dostojanstvenost, te pro­dorno i radosno skvičeći i uvijajući tijelom od pusta veselja, isplazi jezik i stade uz brata rame uz rame, u želji da mu bude što bliže. Jerry jednako srdačno uzvrati cjelovom svoga jezika i dodirom ramena, a onda se obojica, odskočivši ustranu, zagledaše jedan u drugoga, budno i upitno, gotovo napol izazovno; Jerryjeve se uške naćulile poput živih upitnika, a i Michaelovo se jedno uho podiglo pitajući, dok je drugo, usahlo, ostalo nepomično i skvrčeno kao kakva čudna izraslina. Poskočiše kao jedan i pojuriše niz obalu u neobuzdanu trku, naporedo, smijući se jedan na drugoga i udara­jući se ovda-onda ramenima u toj jurnjavi.— Nema sumnje — reći će povjerenik. — Isto im tako roditelji trče. Često sam ih tako gledao.Poslije deset dana drugovanja dođe čas rastanka. Michael je prvi put došao na brod Ariel te je s Jerryjem proveo pol sata u rado­snoj igri na bijeloj palubi, sred buke i užurbanosti oko podizanja čamaca, jedara i sidra. Kad se Ariel počeo kretati vodom i kad se nagnuo pod svježim pasatom što mu jedra nadimaše, povjerenik se i kapetan Kellar rukovaše još jednom s putnicima želeći im sretan put, te niza slaz siđoše u svoje čamce što ih čekahu. Kapetan je Kellar u posljednji čas podigao Michaela pod mišku i s njime sko­čio na klupe u svom čamcu.Odbaciše konope, a na klupama u svakom čamcu stajaše usamljen

266

Dvadeset četvrto poglavlje

svinja. Odbije li slušati slovo pa prijeđe na neprijateljstva, onda ću, uvjeravam vas, premda mi to nije ugodno, biti primoran najprije izlupati i njega i njegovo selo, a zatim ću potrostručiti kaznu koju ima platiti, i malo ga bolje poučiti u zakonima.— A što ako se ne upusti u borbu, a na lekciji začepi uši te ne htjedne platiti? — uporno će Villa Kennan.— Onda će biti mojim gostom, ovdje u Tulagiju, dok se ne predo­misli i ne promijeni raspoloženje, te dok ne plati i ne sasluša čitav niz predavanja.I tako se dogodi da je Jerry opet čuo svoje staro ime s usana Ville i Harleyja, te opet vidio svoga rođenog brata Michaela.— Nemoj ništa kazati — šapnu Harley Villi kad ugledaše kako s kljuna čamca što se primicao obali viri oštra, riđa dlaka Michae- lova. — Pravit ćemo se kao da ništa ne znamo; ne smiju vidjeti da gledamo što će oni.Jerry, koji se pravio zauzet kopanjem rupe u pijesku, kao da je na­išao na kakav svjež trag, nije znao da je Michael u blizini. Jerry se zapravo u svom pretvaranju zanio, pa je i zaboravio da je ono pusta igra; sad je zaista bio zaposlen, te je veselo njuškao i produhavao na dnu jame što ju je iskopao. Jama bijaše tako duboka da mu se mogaše vidjeti samo zadnji dio tijela sa stražnjim nogama i ukoče­nim, uspravnim kusatkom repa.Ne bijaše stoga čudo što se Jerry i Michael ne vidješe. Pun neo­bične živahnosti pošto se oslobodio skučenog prostora na palubi Eugenie, Michael je odjurio niz obalu u mahnitu veselju, njuškajući usput tisuću poznatih mu mirisa s kopna, šarao i skretao ispisujući neobičnu krivulju, te zvocao zubima, kao da će šćapiti kokosove rakove1 koji bi mu brzali preko puta tražeći zaklona u vodi ili za- stajali te mu prijetili svojim strahovitim kliještima i štrcanjem i pjenjenjem ljušturastih oklopa na svojim ustima.Obala se baš nije daleko pružala. Dosezala je donde gdje se rt ru­šio u more u strmu obronku. Dok je povjerenik kazivao kapetana Kellara gospodinu i gospođi Kennan, Michael se, kad dođe do kra­ja, u trku vrati preko pijeska što se stvrdnuo od vlage. Toliko se zabavio svakom sitnicom oko sebe da nije ni opazio mali stražnji

1. Kokosov rak, neobično velik rak koji buši kokosove orahe pa vadi i jede jezgru. — Prev.

265

Jerty otočanin

Kazalo

Zov divljine................................................................3

U divljinu.................................................5Zakon toljage i zuba............................... 14Golema prazvijer.....................................22Kome pripada vodstvo.............................34Strahote tegljenja i putovanja................. 42Od ljubavi prema čovjeku........................55Zov divljine...............................................67

Jerry otočanin...........................................................83

Predgovor................................................ 85Prvo poglavlje.......................................... 87Drugo poglavlje.......................................94Treće poglavlje........................................ 101Četvrto poglavlje.................................... 111Peto poglavlje......................................... i 20Šesto poglavlje........................................ 131Sedmo poglavlje...................................... 139Osmo poglavlje........................................ 146Deveto poglavlje..................................... 152Deseto poglavlje..................................... , 166Jedanaesto poglavlje................................174Dvanaesto poglavlje................................ 184Trinaesto poglavlje................................. 188Četrnaesto poglavlje............................... 193Petnaesto poglavlje................................. 198

270

Kazalo

Šesnaesto poglavlje..................................210Sedamnaesto poglavlje.............................219Osamnaesto poglavlje..............................224Devetnaesto poglavlje..............................230Dvadeseto poglavlje.................................236Dvadeset i prvo poglavlje........................ 244Dvadeset i drugo poglavlje......................248Dvadeset i treće poglavlje........................255Dvadeset i četvrto poglavlje.................... 262

271

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.111(73)-31 = 163.42

LONDON, JackZov divljine; Jerry otočanin / Jack London; s engleskog preveo Josip Tabak. - Zagreb: Globus media, 2004. - (Lektira popularni klasici; 18)

Prijevodi djela: 1. The call of the wild ;2. Jerry of the islands. - Pravo ime autora: John Griffith.

ISBN 953-7160-61-0

1. London, Jack: Jerry otočanin

441029146