Leonard E. Read

Ja olovka Esej

«Ja olovka», je jedan od najpoznatijih eseja, prvi put objavljen u decembru 1958 u časopisu «The Freeman». Iako su imena nekih prozvodjača i zemalja promjenjena tokom vremena, principi su ostali nepromjenjeni.

Napisao: Leonard E. Read

Ja olovka1 Ja sam olovka - obična drvena olovka što je poznaju sve djevojčice i dječaci a i odrasli koji znaju čitati i pisati.

Pisanje je moje zanimanje i moj hobi, to je sve što znam.

Zapitaćete se možda zašto zapisujem svoj rodoslov. Prije svega, priča o meni vrlo je zanimljiva. Osim toga, ja predstavljam zagonetku - mnogo veću nego što je to drvo ili suton ili čak bljesak munje. Na žalost, oni koji me koriste uzimaju me zdravo za gotovo, kao da sam puka slučajnost, bez porijekla. Takav uobraženi stav obezvrijeđuje me do nivoa uobičajenog. A to predstavlja golemu grešku u kojoj ljudski rod ne može još dugo istrajavati bez teških posljedica. Jer, kao što je jedan mudar čovjek primijetio: “Bez čuđenja bit’ ćemo uništeni, a ne bez čuda.”

Ja, olovka, bez obzira što ti se činim jednostavnom, vrijedna sam tvog čuđenja i poštovanja, i to ću pokušati da ti dokažem. Ako možeš da me razumješ... ne- čekaj, bilo bi to previše tražiti od bilo koga... zapravo- ako postaneš svjestan čuda koje predstavljam, bićeš u stanju da pomogneš u spašavanju slobode koju ljudski rod tako nesrećno gubi. Ja te mogu naučiti posebnoj lekciji, i to mnogo bolje nego što te je može naučiti automobil, avion ili mašina za suđe, zato jer... hmm, zato jer sam ja tako jednostavna.

Jednostavna? Da, pa ipak, ne postoji jedan jedini čovjek na svijetu koji zna kako da me napravi. Ne zvuči li to kao pretjerivanje, posebno kada znaš da se samo u SAD-u proizvede više od milijardu olovaka u toku jedne godine.

Uzmi me i dobro me pogledaj. Šta vidiš? Nema baš mnogo toga što bi oko moglo vidjeti: nešto drveta, otisnut tekst, lak, grafitno srce, malo metala i gumica na vrhu.

Brojni preci

Baš kao što i ti ne možeš pratiti svoje rodoslovno stablo daleko unatrag, ni ja nisam u stanju imenovati i objasniti sve moje pretke. No, željela bih da te podstaknem na razmišljanje o nekima od njih, kako bih ti pokazala bogatstvo i složenost mog porijekla.

Moje rodoslovno stablo započinje pravim drvetom, kedrom ravnoga sjemena koji raste u šumama dalekih krajeva. A sada zamisli testere, kamione, konopce i svu

1 «Ja olovka», je jedan od najpoznatijih eseja, prvi put objavljen u decembru 1958 u časopisu «The Freeman». Iako su imena nekih prozvodjača i zemalja promjenjena tokom vremena, principi su ostali nepromjenjeni.

drugu bezbrojnu opremu koja se koristi za sječu i prevoz kedrovih stabala do željezničkih vagona. Pomisli na sve osobe i bezbrojne vještine koje su iskorišćene u njihovoj proizvodnji: vađenje rude u rudnicima, proizvodnja čelika i njegova prerada u testere, sjekire i motore; uzgoj konoplje i njenu postupnu preradu u konopce; izradu radničkih kućica s posteljama i kuhinjama sa štednjacima, i još uzgoj hrane za njih. A tek kolike hiljade ljudi su uložili svoj trud u proizvodnju šoljica za kafu iz kojih piju svi ti radnici!

Kedrovi se trupci potom prevoze u fabriku stotinama kilometara daleko. Možeš li zamisliti pojedince koji su proizveli željezničke vagone, šine i lokomotive, i uspostavili prevozni sistem, kao usput? Sve te hiljade ljudi ubrajaju se u moje pretke.

Razmisli šta se događa u fabrici. Kedrova stable se režu u komadiće veličine olovke, debljine manje od jednog centimetra. Oni se suše u sušionici, i zatim su obojani iz istog razloga zbog kojega žene stavljaju šminku na svoja lica. Ljudima je stalo da budem lijepa, a ne blijeda. Komadići su prevučeni voskom, i zatim ponovo mašinski osušeni. Koliko je samo vještina trebalo imati da bi se proizvela boja i sušionica, da bi se osigurala energija za grijanje, osvjetljenje i snagu motora, pokretne trake, mašine i sve ostalo što je samoj fabrici potrebno? Jesu li i čistači u fabrici takođe moji preci? Jesu, baš kao i ljudi koji su nalijevali beton u branu hidrocentrale koja fabriku opskrbljuje strujom! I ne zaboravite rođake i pretke koji su pomogli u prevozu šezdeset kamiona drvenih komadića iz jedne fabrike u drugu!

Jednom kada su stigli u fabriku olovaka - građevinu vrijednu milone eura sa mašinama i kapitalom što su ga akumulirali moji vrijedni i štedljivi roditelji – složena mašina u svaki je drveni komadić urezala osam žljebova, nakon čega je jedan drugi uređaj položio grafit u svaki drugi žljeb, zalio ga ljepilom i potom ih zajedno spojio u neku vrstu grafitnog sendviča. Zajedno sa sedam mojih sestara mehanički sam izrezana iz sendviča od slijepljenog drveta.

I moje je srce takođe vrlo složeno. Grafit je iz rudnika Šri Lanke. Zamisli sve te rudare i proizvođače mnogih alata za rudare, pa one koji proizvode papirnate vreće u kojima se grafit prevozi, i one koji proizvode uzice kojima se vreće vežu, i one koji ih tovare na brodove, i one koji proizvode brodove. Čak je i svjetioničar usput pomogao u mom rođenju, baš kao i lučki kapetani.

Grafit se miješa s glinom iz rijeke, i u tom procesu pomaže amonijum-hidroksid kao sredstvo rafiniranja. Potom se dodaje ovlaživač poput sumpornog loja - životinjske masnoće koja se transformiše u reakciji sa sumpornom kiselinom. Nakon što prođe kroz mnoštvo mašina, mješavina izlazi kao kakav beskonačni iscjedak - poput stroja za kobasice - te se reže na moju veličinu, suši se i peče nekoliko sati na temperaturi od 1000 stepeni. Kako bi se ojačalo i izgladilo, grafitno se srce potom tretira vrućom smjesom koja se sastoji od voska, parafina i hidrogenizovanih prirodnih masnoća.

Kedrovo drvo od koje sam izrađena lakira se u šest slojeva. Poznaješ li sve sastojke tog laka? Ko bi pomislio da uzgajivači ricinusa i proizvođači ricinusovog ulja učestvuju o njegovoj proizvodnji? Istina, učestvuju. Zamisli, čak i procesi zbog kojih lak postaje predivno žut uključuju vještine ljudi koje je teško izbrojati!

Promotri zatim natpis. To je tanak sloj nastao grijanjem ugljične crne boje pomiješane smolom. Kako se proizvodi smola i što je to, molim lijepo, ugljična crna boja?

Moj djelić metala - cijevčica na vrhu – jeste bakar. Pomisli na sve ljude koji su rudarili cink i bakar, i na one koji imaju znanje i vještine proizvesti svjetlucavi bakar od ta dva proizvoda prirode. Ti crni prstenovi na metalnoj cjevčici od crnog su nikla. Što je crni nikal i kako se utiskuje? Za cijelu priču o tome zašto središte moje cijevčice nema crnoga nikla na sebi trebala bih ispisati stranice i stranice teksta.

Potom, eto moje krune, moje slave, koju mnogi neprofinjeno nazivaju gumicom, a koju ljudi koriste kako bi izbrisali greške što ih učine dok me upotrebljavaju. Sastojak poznat kao “faktis” zapravo obavlja brisanje. To je zapravo proizvod sličan gumi koji nastaje reakcijom ulja repice s dalekoga istoka sa sumpornim hloridom. Premda svi misle da je zapravo guma ta koja briše, to nije tačno - ona služi samo kao svojevrsno ljepilo. U tom procesu svakako postoji mnogo vulkanizacijskih i ubrzivačkih sredstava. Čistilo stiže iz Italije, a pigment koji “gumici” daje boju jest kadmijum-sulfid.

NIKO NE ZNA

Želi li iko dovesti u pitanje moju tvrdnju da ne postoji niti jedan čovjek na kugli zemaljskoj koji zna kako me proizvesti?

Ustvari milioni ljudi uzeli su učešća u mom stvaranju, od kojih nijedan ne zna mnogo više od onih drugih. Sada, možete reći da idem predaleko kad povezujem sakupljače kafe u dalekom Brazilu i uzgajivače hrane svuda u svijetu sa mojim stvaranjem, i da je to malo ekstremeno. Ipak, ostajem pri svom stavu. Ne postoji jedna osoba medju milionima ovih osoba, uključujuci I predsjednika komapanije koja me proizvodi, koji doprinosi više mom stvaranju od ono malo znanja ili vještina koje ima. Sa stanovišta znanja i vještina jedina razlika između kopača grafita na Cejlonu i drvosječe je u vrsti znanja koji oni posjeduju. Ni rudaru ni drvosječi se ne može dodjeliti manji značaj od hemičara u fabrici ili radnika na naftnoj platformi.

Evo još jedne bitne činjenice: niti radnik na naftnoj platformi, ni hemičar, ni kopač grafita , ni drvosječa, ni radnik koji vozi bager, niti onaj radnik koji upravlja mašinom koja pravi metalni dio na mom vrhu, ni sam predsjednik kompanije koja proizvodi olovke ne rade svoj posao zbog toga što žele mene. Svaki od njih me, vjerovatno, želi manje od djeteta u prvom razredu osnovne škole. Tačnije, među ovim ljudima postoji vjerovatno značajan broj onih koji nikad nisu ni vidjeli olovku niti bi znali kako da je koriste. Njihova motivacija nisam ja, već nešto drugo. Vjerovatno nešto kao: svaki od ovih pojedinaca shvata da može svoje znanje i vještinu razmijeniti za robe i usluge koje želi. Ja mogu, a i ne moram biti među tim robama.

NE POSTOJI SVEZNAJUĆI UM

Postoji još jedna, možda još nevjerovatnija, činjenica: odsustvo jednog glavnog gospodara, ili bilo koga ko diktira ili prisilno upravlja ovim bezbrojnim aktivnostima koje me stvaraju. Ne može se naći nikakav trag o postojanju takve osobe. Nasuprot tome, nailazimo na postojanje Nevidljive ruke koja radi. To je ta misterija koju sam vam ranije spomenuo.

Rečeno je “Jedino Bog može stvoriti drvo”. Zašto se slažemo sa ovom činjenicom? Je li zbog toga što shvatamo da mi sami to ne možemo učiniti? Uistinu, da li mi možemo čak I opisati drvo? Ne možemo, osim koristeći površinske termine. Možemo, na primer, reći da određena kombinacija molekula se javlja kao drvo. Ali postoji li neko među ljudima ko može zapisati, ili upravljati, stalnim promjenama molekula koji se primjećuju tokom životnog vijeka drveta. Takav podvig je prosto nezamisliv.

Ja olovka, sam složena kombinacija čuda: drveta, cinka, bakra, grafita….

Ali od svih ovih čuda koja se manifestuju u Prirodi, postoji jedno još nevjerovatnije čudo: stvaranje kreativnih ljudskih energija- milioni malih znanja i vještina se međusobno prirodno i spontano spajaju kao odgovor na potrebe čovječanstva i njihove želje i uz nepostojanje bilo koga ko upravlja tim procesom.

S obzirom da samo Bog može stvoriti drvo, ja insistiram na tome da samo Bog može mene stvoriti. Čovjek ne može upravljati milionima znanja i vještina koji me stvaraju baš kao što ne može posložiti molekule i stvoriti drvo.

Ovo što sam sada rekla sam ustvari mislila kad sam rekla “ako postaneš svjestan čuda što ga predstavljam, bit ćeš u stanju pomoći spasiti slobodu što je ljudski rod tako nesretno gubi”. Zato, ukoliko je neko svjestan da će se znanja i vještine, prirodno, da, po automatizmu, uskladiti na kreativan i produktivan načina kao odgovor na ljudske potrebe i želje, znači bez prisutva vlade ili bilo koga drugog, on posjeduje neophodan sastojak za slobodu: vjeru u slobodne ljude. Sloboda nije moguća bez ove vjere.

Upravo ovo što sam gore iznijela potkrijepljuje ono što sam već rekla: “Ako postaneš svjestan čuda koje predstavljam, bićeš u stanju da pomogneš u spašavanju slobode koju ljudski rod tako nesrećno gubi. “ Jer, ako je pojedinac svjestan da se ova mala znanja i vještine rasute među ljudima same integrišu u kreativne i produktivne obrasce kao odgovor na ljudsku potrebu i tražnju- tj. U odsustvu bilo kakve vladine ili neke druge kontrole- osoba će posjedovati apsolutno esencijalni sastojak za slobodu: vjeru u slobodne ljude! Bez ovog vjerovanja, sloboda je nemoguća.

Jednom kada Vlada uzme monopol nad kreativnom aktivnošću, kao što je raznošenje pošte, većina ljudi će povjerovati da poštu ne mogu efikasno raznositi slobodni ljudi. I evo šta je razlog tome: Svako od njih će reći sebi da ne posjeduje znanja i vještine koje su potrebne da bi se pošta efikasno raznijela. Takođe, ta osoba shvata da ne postoji druga osoba koja to sve zna. Ove pretpostavke su tačne. Ne postoji jedna individua koja posjeduje dovoljno znanja i vještina da omogući raznošenje pošte u jednoj zemlji baš kao što ne postoji ni jedna jedina osoba koja sama posjeduje sva znanja koje su potrebna da bi se napravila olovka. Sada, u odustvu vjere u slobodne ljude-u nedostatku svijesti o tome da se milioni malih znanja i vještina mogu prirodno i čudesno spojiti, saradjivati i zadovoljiti

ovu potrebu-pojedinac ne može ništa drugo osim doći do pogrešnog zaključka da se pošta može raznositi samo od strane Vlade kao nekog ko zve zna.

Ukoliko bih, ja olovka, bila jedina stvar koja može zabilježiti svjedočanstvo o tome šta čovjek I žena mogu postići, kada imaju slobodu da probaju, onda bi oni koji imaju malo vjere imali lagan slučaj. Međutim, ovakvih svjedočanstava ima mnogo, sva su o nama I na svakom koraku. Raznošenje pošte je jednostavno u poređenju sa, na primjer, stvaranjem automobile ili mašine ili kombajna za žito ili mlina ili desetina hiljada drugih stvari. Prenos? Zašto, u ovoj oblasti u kojoj su pojedinici bili slobodni da pokušaju, omogućili su da se ljudski glas prenosi preko cijele zemaljske kugle za manje od jednog sekunda, oni prenose sliku i pokret svakom čovjeku kod kuće, prevoze milione ljudi sa jednog mjesta na drugo za manje od sata, prenose tone nafte iz Persijskog zaliva preko cijelog svijeta I to za manje novca nego što Vlada naplaćuje prenos jednog litra goriva preko ulice.

Lekcija koju želim da vas naučim je sljedeća: Ostavite svu kreativnu energiju da neometano teče. Samo organizujte društvo da funkioniše u skladu sa ovom lekcijom. Učinite da legalni sistem u društvu otkloni sve prepreke najbolje što može. Dozvolite da znanje i vještine slobodno cirkulišu. Vjerujte da će slobodni muškarci i žene odgovoriti na Nevidljivu ruku. Ova vjera će se isplatiti. Ja olovka, jednostavna stvar kao što jesam, nudim priču o magiji svog nastajanja kao svjedočanstvo da je ovo vjera koja ima svoje praktično lice, kao što je sunce, kao što je kiša, kedrovo drvo, ili dobra zemlja.