Ivan Kusan - Caruga

Ivan Kušan

Čaruga

Teška, ali vjerodostojna tragedija gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge što ju je osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu te posredno unajmila lupeškoga harambašu Jovu Stanisavljevića zvanoga Čaruga da ga ukine sa života i u kojoj se vidi neizmjerna zloća dotične i mnogih drugih sljepilo pohlepe, pohote i ostalih poroka kao i sramotan kraj gotovo svih zlikovaca.

Raspjevani pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom Anonimnome autoru drame “Arden of Feversham”

OSOBE: JURAJ ARDONJAK, veleposjednik ANKICA, njegova supruga BORIS MOŽBOLT, mjernik TONKA, njegova sestra MIROSLAV FRANKIĆ, Ardonjakov tajnik JOSIP ZELJIĆ, seljak JOVO STANISAVLJEVIĆ ČARUGA NIKOLA GILJETIĆ GILE, žandarmerijski kapetan ADAM ŽAŽIĆ, žandarmerijski desetnik Dogaña se 1923. godine, u kasnu jesen.

PRVI DIO

Prva scena - ARDONJAKOVA KUĆA

Špajseimer u niskom prizemlju: vitrina, ormar, komoda, stol sa stolicama, kič-slike, teniski reket, itd. Stari telefon, gramofon, prozori, vrata. Jutarnja seoska idila, baju se psi, perad, krave. Krkljanje pijevea kojega očito kolju. ANKICA (ulazi u negližeu, popravlja kosu) Isuse! Juraj, nisi mi valjda Hanzeka! (Na vratima se sudara s Ardonjakom.) Juraj! ARDONJAK (u krvavoj pregači, krvavih ruku) Pa, Ankice, netko ga je morao... Ovamo ti smeta što kukuriče kao taj Kukuruzo... (Pokazuje prema gramofonu) Pa Tonku smeta što goni kokoši cijeli dan… A kad treba nešto učiniti, nitko neće, daj ti, gazda... (Promatra Ankicu u zavodljivom negližeu.) ANKICA: Nisi ga morao baš dok je pjevao. Ti si zvijer, Juraj.

Page 1

Ivan Kusan - CarugaARDONJAK: Ankice, divno izgledaš jutros. Nisam te dugo tako... ANKICA: Isuse i Marijo! S tim rukama! Odmah da si se oprao! Ti bi samo kad se tebi prohtije? Je li? Dama nije važna, nju se ne pita. A navečer se izvališ kaopanj i... Isuse, i mene si okrvavio! (Pokriva lice rukama i izlazi.) Krvnik smrdljivi... ARDONJAK (hoće krenuti za njom, ali zvoni telefon, hoće dići slušalicu, primjećuje kakve su mu ruke, zove) Tonkaaa, telefon...! Vidiš da ne mogu... TONKA (diže slušalicu) Alo, ko je ondi? ARDONJAK (izlazi). TONKA: Alo, alo. GLAS (s mañarskim naglaskom) Je li kod vas gospodin Stanisavljević? TONKA: Ma koga vi trebate? Ništa ne razumim... GLAS (off) Ovdje nadšumar Sarosi Lajoš. Trebamo trećega za preferans. Ako doñe gospodin Stanisavljević, recite mu da ga čekaju gospodin Leonardo i ja u mojoj lovačkoj kući... Jeste li razumjeli? TONKA: Ama ovdi je kuća gospodina Ardonjaka, vlastelina... alo? GLAS (off) Jezus Marija! Baszd meg! (Prekida vezu.) TONKA (odlaze slušalicu) Neki Leonardo Stanisavljević, baš me briga... Ulaze Frankić i Ardonjak, koji ogledava svoje čiste ruke. Tonka izlazi. FRANKIĆ:...I sada ga zovu Svetozar Aršpajz. U kavani “Moskva” u Beogradu možeš dobiti jaja a la Pribićević, otkako su ga studenti jajima na ulici... Niste čitali “Ošišani jež”? ARDONJAK: Puca meni prsluk za politiku, Frankiću. Ja samo pratim “Glas lovdžije”, malo šport... A zapravo mi nekako nije ni do čega, čak ni do lova, baš sad kad je vrijem za košute, majku mu. Poslije ne ide bez mita. Znaš kakav je nadšumar Sarosi. FRANKIĆ: Da oprostite, gazda Juraj, ako smijem reći, nikad vam nije bolje išlo,nemate što brinuti, em ste kupili pilanu u ðurñenovcu... ARDONJAK: Samo dvije trećine akcija, moj Frankiću. FRANKIĆ: A akcije u Našićkoj tvornici tanina? Pa sad ove kutjevačke vinograde,pa još pustaru Cigarušu, ako bog da... ARDONJAK: Ako da komesar Nikolić! Stavio posjed pod sekvestar samo da digne koji milijun. Neće ići ispod milijuna, znam ja Nikolića. FRANKIĆ: Ko da vam neće pomoći veliki župan, a i gospodin ministar, ako treba... a ne zaboravite čaglinsku zemlju i šumu, to vam palo s neba, banbadava... ARDONJAK: E, treba to još srediti u Osijeku. Buni se taj seljak, ne da svoje... FRANKIĆ: A naš prijatelj Možbolt? ARDONJAK: Što Možbolt? FRANKIĆ: Glavno da je mjernik naš. Kad Možbolt potegne svojim lancima, znate i sami, kakva agrarna reforma... ARDONJAK: Šuti, Frankiću! Ne spominji mi Možbolta! Umišljeni goljo, posranac... Vrlo važno što je završio školu u Beču. Poslije ga nisu htjeli ni u Zagrebu... A ova moja luda žena uzela mu još i sestru u kuću, ni ona se nije mogla skrasiti u Zagrebu. Sad se i ta mala lucprda vrti po kući i plete pod noge.

Page 2

Ivan Kusan - CarugaFRANKIĆ: Samo, gazda, nije istina, ako smijem reći, što se pripovijeda da bi tuMožbolt nešto s gospoñom Ankicom... ARDONJAK: Aha, pripovijeda se, ipak se pripovijeda! Što se priča, Frankiću? FRANKIĆ: Više vi sami pričate, gazda. Valjda ste ljubomorni, što ja znam. ARDONJAK: Bogati! Naravski da sam ljubomoram... Umišljeni goljo, nitko i ništa. Tu što zvecka mjerničkim lancem i malo mi pomogne i što zna tri njemačke, da on ašikuje s gosoñom vlastelina Ardonjaka. Znam da samo čeka kad ću ja iza ćoška zamaći... FRANKIĆ: E, baš to. Vidite, gazda, ako mogu reći, ionako imate posla u Osijeku, pa da, što kažete, zamaknete… ARDONJAK: Kuda da zamaknem? FRANKIĆ: U Osijek. I da lijepo ostavite gospoñu ovdje, neka joj se da oprostitepruži prilika da s Možboltom... ARDONJAK: Seronja! FRANKIĆ:...da s tim seronjom, tobože... I onda ćete vidjeti kako ta priča ne štima... gdje bi gospoña Ankica s vlastelinskim mjernikom, ite molim vas! ARDONJAK: Ali pazi, ako tu bude kvara, kupuj šifkartu za Ameriku... FRANKIO: Ne bojte se gazda. Ima Frankić nos... ARDONJAK: Imaš ti pravo, idemo odmah u Osijek. FRANKIĆ: Da spremim automobil? ARDONJAK: Zbilja je važno da se sredi oko Zeljićeva posjeda. Ne da očevinu, kaže... Dobro. Pa onda mjernički ured, i katastar, pa dok obiñem Gileta... FRANKIĆ (zove) Tonka! ARDONJAK: Što će ti Tonka? FRANKIĆ: Pa da pozove gospoñu Ankicu, da joj kažete za Osijek… Ulazi Tonka, Frankić je zadivljeno gleda. FRANKIĆ: Tonka! ARDONJAK: Zovni gazdaricu, Tonka! TONKA: Baš ide otale, gaspodine... (Frankiću) Vi se uvik: nešt ludate sa mnom,gospodine Frankić, ko topac... (Odleprša van) Frankić izlazi za njom. Ulazi Ankica i prilazi s leña Ardonjaku koji pije konjak. ANKICA: Juraj, znaš li ti da je grčki kralj Konstantin umro od prekomjernog uživanja konjaka? ARDONJAK (trgne se) Borise, Borise! ANKICA: Što kažeš? ARDONJAK: Noćas si u snu zvala nekakvog Borisa... Onda, bože moj, šta se može, zagrlila mene umjesto njega... ANKICA: Ma što ti bulazniš, Juraj? Saberi se. Kakvog Borisa? ARDONJAK: Možda Borisa Možbolta... ANKICA: Koga? ARDONJAK: Nisam valjda isisao iz malog prsta... Ha, tako je. ANKICA: Joj, sad sam se sjetila... Znaš koga sam ja sanjala? Zamisli! Čarugu! Upada on tu, kroz ovaj prozor, s nožem, i kaže: “Daj franke!”, kao sad samo franke prima, jer da dinar slabo stoji... ARDONJAK: To je istina. 2,40 u Zürichu... ANKICA: I onda sarn valjda zvala Možbolta u pomoć...

Page 3

Ivan Kusan - CarugaARDONJAK: Vidiš... toga golju, seronju! Što nisi mene zvala? Ja sam ti bio bliže... ANKICA: Ali to je bilo u snu, čovječe! Tebe nije bilo u snu, razumiješ li? O Juraj, Juraj... Pa ti si sam cijelo veče pričao o Možboltu... Kako će ti premjeriti taj novi posjed u Čaglinu, tako da te ne zahvati reforma... I šta ja znam... Sjećaš se? ARDONJAK (odsutno) Sjećam se, Ankice, kako bismo se nekoć u zoru fijakerom odvezli do Orahovice, zagrljeni... Voljeli smo se, Ankice... FRANKIĆ (u kožnoj kapi, s automobilskim naočalima o vratu, naglo upada) Automobil je uglavnom spreman, malko curi ulje, ali ćemo dolijevati... Znate da bi trebalo kupiti, ako smijem reći, mercedes benza, nisu ovi puchovi baš nešto... ANKICA: A kamo se to vas dvojica spremate? ARDONJAK: U Osijek. Imam posla u katastru, i u povjereništvu. ANKICA: I kod Göröka, i u casinu... Ako nećete i u “Grottu” s animir damama. Sigurno friške frajle stigle... Ti i ne misliš da se možda i meni iide u Osijek, je li? FRANKIĆ: Nije, gospoño Ankice, zbilja je hitno. Znate kako je s ovom glupom reformom. ARDONJAK: A što ćeš ti, molim te, u Osijeku? Mi zbilja po poslu, samo na dva dana. Ti ne pitaš odakle novci kad ti treba svila iz Praga, cipele iz Pariza. Ja moram zaraditi... ANKICA: Ja sam u Osijeku odrasla, dragi moj. Mogla sam se udati za Pfeiffera, za Speisera, što ja znam, za Šepera! Nisam ja seljakuša, da me držiš ovdje na bunjištu. Mene je grofica Lila na rukama nosila, a s Dorom Pejačević sam klaviručila... U moje društvo u Osijeku ne bi tebe ni primili, gazda, smrdiš po štali. ARDONJAK: Ovo je previše... FRANKIĆ: Mi samo da u katastar, gospoño, i da gospodin Ardonjak s velikim županom gospodinom Gabrekom... ANKICA: Gabrek, fina mustra... Dobro, samo vi idite... Frankiću, bar ćete mi nešto kupiti. Zapišite si: tri bočice eau de cologne “Russe” i šest bočica Fellerovog extra-fluida, a ne bi bilo loše da date špil karte očistiti kod Friedmana, znate knjižaru? Kad gazda ne pere ruke... ARDONJAK: Bogamu, Ankice, ja zbilja idem poslom, ne da se provodim. Drugi put ćemo zajedno, na fiš-bal, ako hoćeš, kud god... Pa i sama kažeš kako dinarstoji, treba to još promijeniti u zlato, u franke, majku mu... Frankiću, evo me odmah. (Izlazi mrmljajući) Najbolje da još sad kupim mercedes benza. Tiboga! ANKICA: Daimleri su najbolji. Što on zna, seljak! FRANKIĆ: Baš dobro, gospoño, što ste silom htjeli u Osijek... ANKICA: Oprostite, Ankica Toplak se ne gura na silu... (Uzima nož sa stola.) FRANKIĆ: Mislim, u tome smislu da vam nije stalo ovdje ostati sami, jer znate kako gospodin Ardonjak… ANKICA (igra se nožem) Znam, stari je ljubomoran... Znate da to postaje neizdrživo. Optužuje me i za snove, glupan primitivni. Neka si pročita “Die Traumdeutung”! FRANKIĆ: Ako vam ja bilo čime mogu pomoći, gospoño Ankice...

Page 4

Ivan Kusan - CarugaANKICA: Tonka je u pitanju, je l’ da? FRANKIĆ: Govori se, ako je istina, da o vama ovisi koga će izabrati, jer da ćetevi, miislim: vi i gazda Ardonjak, dati miraz samo ako se složite s njegovim izborom... A kroz to što je ona i sestrica, mislim Tonka, gospodina Možbolta, usuñujem se pomisliti... ANKICA: Pokvarenjak jedan! Prefrigani ste vi, Frankiću. FRANKIĆ (skromno) Nisam, gospoño Ankice...

ANKICA: “Odlučno htjeti prvi je korak uspjehu.” Jeste li vi čitali “Iskre pod pepelom” Josipe Glembay, plemenite? FRANKIĆ: Ne stignem vam ja, gospoño Ankice. ANKICA: Ima ona puno takvih finih misli, dubokih. Recimo: “Što se prenaglo razvija, brzo nestane...” Frankiću! Čujte, mislim da se mi dobro razumijemo je l’ da? Čini mi se. Recite, je li vama ozbiljno stalo do Tonke? Nije to samo flert, a? FRANKIĆ: Gospoño Ankice! ANKICA: Slušajte me dobro. Ako ste vi zaista spremni da mi budete pri ruci... Vidite kako mi je s mužem, pretvara se u zvijer, u što ja znam, vepra... Onda ne brinite što se tiče Tonke, ipak ja tu odlučujem, a i mala me voli, kao sestru. FRANKIG: Pripovijeda se da se i drugi motaju oko nje, ako smijem reći, pa i od vlasti. Mislim: oni s uniformom. A zna se kako je gazda Ardonjak slab na vlast. ANKICA: To je moja briga. Samo ako ste vi zaista spremni na svaku uslugu, Frankiću... (Igra se nožem) FRANKIĆ: Jesam, gospoño Ankica. Ja volim Tonku. ANKICA: Na sve ste spremni? Na sve, Frankiću? FRANKIĆ: Na sve! Ulazi Tonka sa stolnjakom i tanjurom. ANKICA: Što je sad, Tonka? TONKA: Gazda hoće paprikaš prije puta. ARDONJAK (off, izvana) Frankiću! Frankić žuri prema izlazu. ANKICA (za njim) I ne zaboravite: daimler, kakav merecdes-benz, to je automobil za skorojeviće. Izlaze Tonka, pa Ankica. Ulazi Možbolt s cvijetom u loncu, ogledava se. Ulazi i Adam, takoñer s cvijećem.

ADAM: O, gos’n Možbolt! MOŽBOLT: Adame, dobar dan. ADAM: Kao da nas čekaju na ručak, što kažete? Možda vaša sestrica spremila? MOŽBOLT: Blödsinn! Valjsa ona ne ruča ovdje u špajscimeru. ADAM (poslije dulje pauze) Gospodin Kojić postao ministar saobraćaja. MOŽBOLT: O, So etwas. (Pauza.) ADAM: A kraljica u blaženom stanju... MOŽBOLT: Kakvom stanju? ADAM: Tako piše u novinama. (Pauza.) MOŽBOLT: A znate što još piše u novinama? Čarugina je banda viñena iznad

Page 5

Ivan Kusan - CarugaGazija. Ja ne znam što te vlasti rade. Neki radnik iz ðurñenovca, s pilane, tražio svoju ženu okolo po selima, pa u šumi izemñu Gazija i Goveñe glave nalelio ma samoga Čarugu. Žandara, naravno, nigdje. Uzeli mu samo 10 dinara, više nije imao. Die guten alten Zeite sind vorüber. ADAM: Baš što kažete, gosn Možbolt... Zamislite, u Mlavskom srezu ispekli hajduci čovjeka na roštilju. Isto bio bez para, budala. Ne nose više ti seljaci pare sa sobom. Sve to danas lukavo. Tako piše u novinama. MOŽBOLT: A kud ćete vi s tim cvijećem? ADAM: Ja kao mislio, pristoji se. A vidim i vi ponijeli... Mi se muški, kako da kažem, razumijemo... Pa ako joj i vi kažete neku riječ, onako, ovlaš... MOŽBOLT: Ma kome? Jeste vi pri sebi, desetniče? ADAM: Pa... vašoj sestrici, gosn Možbolt... MOŽBOLT: A, njoj. Za to se vi obratite gazdi Ardonjaku. Kad se vrati iz Osijeka.

Ulaze Ardonjak, pa Frankić. ARDONJAK: O, Možbolt. Vi to na rueku kod. nas? ADAM: Mi mislili: vi u Osijeku... TONKA (ulazi i stavlja zdjelu na stol) Da se ne oladi, izvolte... (Izlazi.) ARDONJAK: Fino, bogami, duhovito. (Urla) Koga davla tražite u mojoj kući dok mene nema? Ha? ANKICA (ulazeći) Kako to tebe nema, Juraj, dok si tu, je l’? Što volim taj njegov humor! (Grli ga.) MOŽBOLT: Ja samo došao obići svoju sestricu, Tonkicu, znate... Čuo sam da seneki mangup vrti oko nje, so etwas... ADAM I FRANKIĆ (zajedno) Koji mangup? ANKICA: Zar nisu momci sjajni? I to sve radi Tonkice. Jest vražja cura, nema što! ARDONJAK: Frankić, idemo jesti... Da prije mraka stignemo u Osijek. MOŽBOLT: Bitte um Verzeihung! Idem ja malo do Tonke. Do viñenja, oprostite.(Izlazi.) ANKICA (daje Adamu Možboltov cvijet sa stola) Adame, je li ovo vaše? ADAM (uzimajući zbunjeno cvijet, gleda Ardonjaka koji se sprema jesti) Ja moram u Bokšić. Zvalo me iz komande. Našli tamo leš onoga Satajić ðure, što ga tražilo godinu dana, čak i pisma kobajagi dolazila od njega, iz Amerike, a raskomadala ga žena, Satajić Katarina, i sad našla lešinu u potoku, raspala se, a prvo ga je sukačem po grkljanu i mozak prosula... Prijatno, gazda Ardonjak, nisam ni reko... (Salutira, izlazi.) ARDONJAK (srkne paprikaš, urla) Aaaaaa! (Naglo ustaje) Otrov, čisti otrov! Aaaaaa! FRANKIĆ: Da niste malkoc prepaprili, gazda? ANKICA (proba paprikaš) Što je tebi, Juraj, ti si zbilja podivljao, paprikaš je odličan. ARDONJAK (juri iz sobe, s rukama na ustima) Kakav paprikaš! Čisti otrov... (Izlazi.) ANKICA: Otrov, to! E, to su bila lijepa vremena, Lukrecija Borgia, znale su Talijanke... Die guten alten Zeiten... što bi reko Boris.

Page 6

Ivan Kusan - CarugaADAM (proviri kroz vrata i pruži cvijet) Nije moje... FRANKIĆ: Žao mi je, gospoño Ankice, da vi ovako otvoreno dajete nade i nekima, ako smijem reći, u desetničkoj unifonmi... Ja sam bio spreman sve učiniti za vas, gospoño Ankice. Radi Tonke... ANKICA: Bi li ti i otrovao, Frankiću? FRANKIĆ: Kako mislite: otrovao? ANKICA: Dobro, ne mislim baš doslovno otrovati. Ima i drugih načina. Ali, recimo, maknuti ga zauvijek. FRANKIĆ: Ja bih ga raskomadao, kao ona Satajićka pokojnoga ðuru. Ja bih ga na komadiće, pa da pravim mamce za ribu, fine sitne komadiće, a na svaki bih objesio jedno dugme s one njegove uniformetine, da brenči ko na paši... ANKICA: Kakve uniforme...? Pa vi mislite... Adama? FRANKIĆ: A vi... (Shvati) Isuse! ANKICA: Biste li se usudili... Ha? Za Tonku? I miraz. FRANKIĆ: Ja bili za Tonku sve. ANKICA: Držim vas za riječ, gospodine upravitelju. Nadam se da vam je stalo da ostanete upravitelj vlastelinstva i poslije zar ne? FRANKIĆ: Gospoño Ankice! ARDONJAK (projuri kroz sobu) Frankić, idemo! Frankić izlazi. Pauza. Ulazi Možbolt. ANKICA: O, Borise. MOŽBOLT: Ančice, ljubavi. Endlich bin ich... (Uzima cvijet sa stola) Evo ovaj mali cvijetak, Ančice. Hito sam kupiti jedan lijepi muf, aber um Gottes willen... ANKICA: Nemoj, molim te, njemački, preda mnom. Znaš da ja razumijem pa me ne impresionira... MOŽBOLT: Ne, stvarno, nema mufa u cijelom Osijeku, tražio sam… ANKICA: Pa kako će biti kad muf više nije u modi! Sad se mose rukavice do lakata, ali ćemo se načekati da stignu u Osijek. Prokleta provincija! Znaš li da će ove godine biti prva zimska olimpijada? U Chamonixu. MOŽBOLT: Je li? (Primiče joj se) A kako će po snijegu? Aha, shvaćam... I tebi se sigurno ide onamo, ha? So ist es. ANKICA: Da me ti nećeš povesti, Borise? Na žalost, samo ja mogu tebe povesti. Mogla bih, kad bi ti imao i hrabrosti... I ljubavi. Da, Borise, ne voliš ti mene dovoljno. MOŽBOLT: Kakve hrabrosti? Da idem s tobom na olimpijadu? Idem odmah. ANKICA: Hrabrosti da učiniš nešto odlučno, veliko, što će nas oslboditi zauvijek… MOŽBOLT: Ančice! Kako možeš... Ti znaš da nema toga na svijetu što ja ne bihza tebe... Jedva sam dočekao da budemo nasamo... (Hoće je zagrliti) ANKICA (izmiče) “Flert se rado koristi imenom ljubavi, samo su uvjeravanja flerta cvjetovi bez klice ploda, nestanu s prvim povjetarcem.” To je duboko. (Na prozoru se pojavljuje Zeljić, Ankica je smrtno uplašena) Čaruga! MOŽBOLT (okreće se prema prozoru) Tko ste vi? Koga tražite? ZELJIĆ: Zeljić Joza, da prostite, iz Čaglina. ANKICA: Vidi seljaka... Ti kroz prozor? Nisu vrata za tebe? ZELJIĆ: Ja sam gleñem kak bi s vami podivanio, gospojo gazdarice, brez gazde

Page 7

Ivan Kusan - CarugaArdonjaka... ANKICA: Hajde, upadaj, kad si već navalio... Nečuveno! A vi, Možbolte, popravite već jednom taj gramofon. MOŽBOLT (ide do gramofona) Odmah ću ja, gospoño Ankice... ZELJIĆ (ulazeći kroz prozor) Izvinite, gazdinice, ja još od prikojuče lizim oko kuće, po avliji i ispod pendžera, da vas ufatim nasamo... ANKICA: Ti si, dakle, taj Zeljić iz Čaglina? ZELJIĆ: Otaj, gospojo gazdinice, da prostite... Da ne b’ mislili da sam njeki adrapovac, bože mi prosti, od maloće sam kruh pošteno skrbio… Ja sam došo da vam kažem da ja neću otaj švindel trpit, pa makar se čupo s bogom i vragom... Jerbo, ovako mi više nema opstanka, recite pravo, gospojo gazdinice, sve je oto moja didovina, očevina, pak kad su i oto metnili pod sekvestar i da će na dražbu, ja sve drugo prodo, sastavio pare, da kupim svoje, od usti otkido, a vaš gospodin, njem svaka čast, kupio priko komisara, brez pitanja, nije ni bilo dražbe... Skorom da mi nije pala kap meñ oči, vjere mi. MOŽBOLT: Igla se zaglavila, gospoño. ANKICA: Onda čitajte novime… Znam ja da ti imaš pravo, Zeljiću, samo što hoćeš od mene? Kako ja da ti pomognem? Ko ja njega ne poznam? Dere gdje stigne. A nije ni sa mnom bolji, vjeruj mi. Eto, ja sad kuću pazim, a on se po Osijeku kurva. Vepar matori! ZELJIĆ: Ta nemojte! Tako finu gospoñu... Gleñte, gleñte, otaj škanjac... Pa koja je onda men fajta čupat se š njime, kad je taki vilovit... ANKICA: Možda se i nade lijeka, Zeljiću... Kad bi ti imao hrabrosti... ZELJIĆ: Ako mene pitate, onako po istini, neće oni nas sam’ tako zatrti. Jerbo ako i naš seljak svješti štogoñ, na priliku, ko u Rusiji, možda će se stepsti oti mutikaše. Gleñte samo otaj zeleni kader, tuj već ima njeke pravde, bogaramu, da možeš slobodno rakiju peć, brez takse, pak da duvan sadiš... More bit njekanova pravica dolazi, kroz to što imamo i svoju stranku, pak će more bit i drugi rezat krušac od svoje muke, ne sam’ seljak... I radnik se ne da, u ðurñenovcu štrajkali, jerbo, kažu, ošle šume za tanin... ANKICA: Malo si mi ti prepametan, Zeljiću... Ali ako zaista hoćeš nešto učiniti, možda ti je sad prava prilika... Vidim imaš lijepih ideja, pa što da ne makneš onoga koji ti je na putu? Ne da ti očevinu, a ti je uzmi. ZELJIĆ: Ne libim se ja ničega, gospoño gazdarice, al mi nije sve lako razumiti, prem štrepim za osvetom. ANKICA: To je prava riječ, Zeljiću! Osveta. ZELJIĆ: Gdi ću ja sam? Gleñte me kaki sam jadničak… ANKICA: Nañi nekoga, ne moraš ti sam... (Vadi novce iz komode.) Evo ti 20 tisuća, pa dijeli kako znaš i s kime hoćeš, a poslije je zemlja tvoja, šuma, sve. Evo tu ti je i svjedok, ako hoćeš da se uortačimo. ZELJIĆ: Ja more bit jesam glup, na seosku, al mi skorom doñe bistro kad vi ovako lipo divanite... Sve bi reko da svaćam, najme da se mi lipo sknadimo, pak da nešto priko noći, bože mi prosti, umete gazdu Ardonjaka i, eno ga, odjedared bogin... ANKICA (daje Zeljiću novce) Tu su ti novci, Zeljiću, nañi koga hoćeš, radi sam,

Page 8

Ivan Kusan - Carugakako ti drago, samo da središ... Poslije sam ja jedini vlasnik i garantiram ti da ćeš svoje dobiti natrag. Je li jasno? ZELJIĆ (uzimajući novce) Da se vi, more bit, ne šprdate sa mnom? Otkud znam? (Broji novce.) ANKICA: Dama nikada ne laže. ZELJIĆ (izlazi kroz prozor) Nuto, gledaj vraga i po... More bit da je zbiljam počelo... E, već ćemo nješto svještit, gazdinice, ne libim se ja, očevina je to... Zbogom... A sad... Joza... Kako znaš... (Izlazi) MOŽBOLT: So etwas. Ich habe alles gehört... Pa ti si zbilja malo onako... Uopćene poznaš toga, toga smrdljivka... No ja, das ist wirklich so blöd! Kako možeš dati tolike novce neznancu, a nisu ni novci najvažniji, nego ako pukne bruka... Pa doñe do ušiju tvome mužu. Zamisli! ANKICA: “Tko želi polučiti dobar uspjeh, ne smije izgubiti ni jedan čas.” Ne znaš ti to, kad ništa ne čitaš, samo novine, šport… Nekad ti se čudim, Borise. MOŽBOLT: Jesi li ti uopće sigurna da će poslije sicherlich sve biti tvoje? A? ANKICA: Pa imam oporuku gospodina Jurja Ardonjaka... Eno je kod bilježnika Trumbića... MOŽBOLT (širi ruke da je zagrli) Ančice, ljubavi! Endlich! Napokon sami, mein Schatz! Upada Tonka, pa za njom Adam, koji je očito progoni. MOŽBOLT: Was für ein Schweinerei...! TONKA: Nisam ja tila, gospojo, ali otaj gospodin žandar navalio, bogme kanda tira ovcu, a ne čeljade... Kaže da je to vaša volja, a ja ne znam što mi je bilo činit, da l’ da stanem, da l’ da bižim. ADAM: U tom smislu da ste meni obećala, gospoño Ankice, pak ako se još i vašgospodin slaže, hoću reći: Gospodin Možbolt kao brat i vaš prijatelj… MOŽBOLT: Ist das wahr, Tonka? Je l’ se ti slažeš, mala? TONKA: Ja ti sam gledim svoja posla po kući, braco, gdi je na meni da divanim što bi ja i kako... ANKICA: A imaš i pravo, Tonka. Uostalom, možeš ti izići dok se mi ne dogovorimo. Znaš da ja ništa neću učiniti preko tvoje volje. A i brat ti je tu. MOŽBOLT (otvara Tonki vrata) Izlazi! TONKA: (izlazeći) Nek je sam’ uvik na vašu, gospoño… MOŽBOLT: Baš ste sad navalili! Wir haben jetzt klein Zeit für Sie. Tu smo s nekim divljakom iz Čaglina… ANKICA: Pusti sad to, Borise, i nemoj njemački, molim te. Adame, dobro si rekao da gospodin Ardonjak tu odlučuje... ADAM: Ja mislio: gosn Možbolt, pa se zabunio. ANKICA: Dobro si se zabunio. Bez Ardonjaka nema Tonki miraza, a bez miraza... To je valjda jasno, je l’ da? Jedino kad Ardonjaka ne bi bilo. Onda bih ja sama odlučivala... ADAM: Bit će njega još dugo. Gazda je ko od drenovine odvaljen. A i neka ga, čovjek je na mjestu, zar nije? ANKICA: Možda bi se moglo reći da je malko škrt, pazi na svaki dinar, pa ako i dadne miraz, neće to biti bogzna što... ADAM: A je l’ te? Nisam mislio...

Page 9

Ivan Kusan - CarugaANKICA: U tome smislu bi možda bilo bolje, ako i ti tako misliš, da ga nema. ADAM: Pa sad, u tome smislu bi možda bilo bolje da ga nema, to je istina. ANKICA: Što vi mislite, gospodine Možbolt? MOŽBOLT: Ja ću malko čitati novine. ANKICA: Bravo Adame… Ti kao da si čitao našu Josipu plemenitu: “Tko se želi visoko popeti, treba gledati samo unaprijed.” Jest, Adame Tonka bi sigurno bilatvoja kad ne bi bilo Ardonjaka... živog... A ti sad promisli. ADAM (salutira) Na vašu službu, gospoño! Za vas i otadžbinu! ANKICA: Sjajan si, Adame! Ti znaš da nemaš težak zadatak: samo da malko prižmiriš... a Zeljić iz Čaglina, onaj što mu gazda Ardonjak očepio žulj… ADAM: Boljševik? ANKICA: E, on, on... Taj će se seljo pobrinuti da ti gazda Juraj više ne bude na putu. Jasno? MOŽBOLT: Treba kupiti novi gramofon... ANKICA: Mi nemamo ništa s time, pojma nemamo: što, kako, kakav otrov... A ti samo da prižmiriš ako sretneš Zeljdća u poslu. A možda i pripomogneš ako treba, znaš kakoje to, zatucani seljak, nepismen, možda mu štogod i prišapneš... Naime, ako hoćeš, radi Tonke. ADAM: To bi vi da mi zbiljam maknemo gazdu Ardonjaka? ANKICA: Ne ja, bože sačuvaj! Da to više nikad nisi zucnuo! ADAM: Samo Tonka spominje da se tu kanda nešto s onim majkeferom Frankićem šuruje… ANKICA: Nećeš valjda reći da biija mogla riječ prekršiti, ja koju su odgajali grofovi Pejačevići? ADAM: A znam ja i drugi otrov, kad vi baš o otrovu, još gorji. Znate kako je komesar Nikolić stavio pod svekvestar Cigarušu, onu pustaru iza Orahovice. E, dabome, sad traži okruglo milionče. Optužio, naime, bivšeg gazdu da je državnineprijatelj, a jes’ bio krmak, nikad da bi glaso za radikale... Pa da mi rečemo kanda su i gazdi Ardonjaku, tobož, punule u glavu te ruske ideje, da se pljačka gdi ko stigne, bez zakona, i da se crkve rušu... Eno koliko juče objesilo nasred Moskve katoličkog nadbiskupa iz Poljske, bog mu duši dao lako, pa nije čudo da već i ovdjr ministre jajima napadaju... Hoću reći, mi samo da doturimo u osječku ispostavu, telefon 1-29, kako Ardonjak okolo priča, ko na primjer, da bi trebalo našega ñakovačkoga biskupa Akšamovića na banderu... ANKICA: Ne budi smiješan, Adame, onaj moj ti stalno karta s ñakovačkim biskupom i drže ko šipka i bubanj... Samo se ti drži starih metoda, ko u Engleskoj, Italiji. Ne treba puno: samo da prižmiriš kad Zeljić krene, i da koji savjet prišapneš... A Tonka čeka. ADAM (salutira) Razumijem, gospoño. Dozvolite da se udaljim. ANKICA: Samo se ti udalji. (Kad Adam izañe, obraća se Možboltu) Onda? MOŽBOLT (S raširenim novinama u ruci) Zamisli, draga, Zavod za siročad iz Napulja, naručio je da se u slavu Carusa napravi svijeća od pola tone. Naime, on je bio njihov dobrotvor godinama. Zamisli: pola tone voska. Gorjet će samo 24 sata godišnje, ali će zato trajati pet tisuća godina. Ha? Ja mislim da je to Caruso i zaslužio. Što ti misliš? ANKICA: Ti se znači ne petljaš u prljave poslove... Nicht wahr? (Izlazeći) Du

Page 10

Ivan Kusan - Carugaliebst mich nicht. Možbok i Tonka izlaze pred zastor. Song 1. MOŽBOLT: Važno je bit otmjen i fin, pa uspjeh tad već mara doć. Ipak sam ja gospodski sin... Važno je bit otmjen i fin. Strpljenja sad i sve će dobro bit, o, wünderbar, taj zlatni, zlatni čas, kad ja sam cijel a vuk je sit. TONKA: Ti mene pretvori u slugu, ne gazdi, već tom hiru tvom. Ja patim ovdje vječnost dugu nadajuć se brzom piru svom. Ja žudim naći pravog muža a trpim tu sramotu svu, ne berem što mi život pruža, žudim naći pravog muža, škrtarim baš kao neki Škot... MOŽBOLT: Važno je bit lukav i šik, i znat što kad i kada što znat, jer peh će te uzeti na pik... Važno je bit lukav i šik... MOŽBOLT i TONKA: I dok nas veže bratska ljubav, neće nas niko smesti, znaj. Život nam je malo šugav, život nam je malo šugav, tovar zlata čeka na nas, znaj...

Druga scena - KRČMA

Uplašeni Zeljić sjedi u jednom kutu, a nasuprot njemu, za drugim stolom, Čaruga, u naočalima, puši cigaru i čita novine koje ga skrivaju od publike. ČARUGA (lista novine) Opa!... “Čaruga prebjegao u Osijek!... Tvrdi se da se u selu Zoljan presvukao u žensko i tako otputio kolima, pa vlakom u Osijek...” (Smije se i pogledava prema Zeljiću.) Zeljić se sprema pristupiti Čarugi, ali nema hrabrosti. Napokon ustaje, ali tada ulazi Adam, pa Zeljić brzo sjeda. ADAM (nakloni se Čarugi i obraća Zeljiću) Zdravo, Zeljiću. ZELJIĆ: Pomoz bog. Sam ne znadem oklen se poznamo. ADAM: Vlast svakoga pozna, Zeljiću. Još kad dobijemo ove nove zrake iz Njemačke, da čovjeka vidiš skroz naskroz, bit će vas pune uze Sudbenog stola,ha-ha. Svi ljudi providni! ZELJIĆ (ustaje) Ja sam časkom svratio da se ugrijem. ADAM: Samo ti sjedi, Zeljiću. Nisam te zabadave dovdi pratio. ZELJIĆ: Da se vi more bit ne šprdate sa sirotinjom?

Page 11

Ivan Kusan - CarugaADAM: Sad smo sirotinja. Vidi, vidi. A da treba protiv kralja, bože mi prosti, i otadžbine, bunu raspiravat, ko bi prvi nosio gorivo drvo, a? ZELJIĆ: Ne moram ja svatiti o čem vi tuj divanite... ADAM: Šuti i sjedi! Slušaj dobro: mene poslalo da pripazim na tebe, da vidim kako slušaš gospoñu i je l’ je slušaš... Razumiješ...? ZELJIĆ: Pa kako ne bi razumio? Ja baš prežim po njenu poslu, pak ste zato tepem ovdi... ADAM: I bolje ti je. Jerbo mi znamo da si ti boljševik u duši, zamantralo te, ti bituñe dizo bez zakona. A zna se gdje je takvima mjesto, je l’ da? Daklem, pamet u glavu, Zeljiću, eno ti ondi gosn Stanisavljevića, platiš ga tuñim novcem, a tebi zemlja koju po zakonu nikad ne bi vidio. Nit si oro, ni kopo... Jasno? ZELJIĆ: Ja isto oto mislim, ali mi njekako nezgodno, gdi ću ja mali bagac s orlušinom, lagahan sam ja... ADAM: Šuti, tko te ne zna, skupo bi te prodo... Ja ću da porazgovorim s gosn Stanisavljevićem. ZELJIĆ: S božjom pomoći. ADAM (prilazi Čarugi) Oprostite, gospodine... ČARUGA (miče novine) Vojni liferant Stanisavljević. S kim imam čast? ADAM (salutira) Žandarmerijski desetnik osječke županije osmog plaćevnog razreda Žažić Adam. Mogu sjesti? ČARUGA: De, izvolte. Mogu li vam što pomoći? Da vi ne tražite Čarugu po našičkim sokacima? ADAM: Nije se taj rodio koji bi Čarugu našo, gospodine. Slabašni smo mi za njega. Nego baš tražimo nekog Talijana, mater mu gadnu, Leonardo... ČARUGA: Leonardo? ADAM:...tako blentavo ime, htio kupit šumu u Orahovici za patvorene dinare, ali gdje ćeš ti našeg čovjeka nadmudriti, pa i u ratu smo ih prešli… ČARUGA: Oni su bili na našoj strani, prijatelju. ADAM: Nije važno, rat je gotov. Nego on propo u zemlju, kukavica talijanska. ČARUGA: Ma jok, eno ga u nadšumara Sarosija, mlate srneći hrbat i zalijevaju ruševskim kitokretom... ADAM: A je l’ te, ko bi reko? Ja ću da raportiram kapetanu Giljetiću, pa on kakozna... ČARUGA: Pa Gile je treći! Kad se nakrkaju, udarit će po preferansu. (Gubi strpljenje, pogledava čas u novine, čas u Adama.) Onda? ADAM (okrećući se svaki čas napola prema Zeljiću) Da vam pravo kažem, mene zamolilo... znate kakav je naš seljak, ne zna to beknuti... treba neku uslugu od vas, nešto povjerljivo, što se veli: po ladu, da te ne poznadu. Pare mu u džepu, nisu ni male. Ja znam, vi bi samo da pomognete sirotog, a bogatu, ako treba, i vratom zakrenuti. Jer tako? ČARUGA: Ako stranka ima što sa mnom, neka pristupi. ADAM (oštro) Zeljić! V ČARUGA: Ne treba meni posrednik, najmanje u mundiru. Zeljić oprezno prilazi Čaruginom stolu, a Adam ide prema vratima. ČARUGA (za Adamom) Nemam ja ništa protiv žandara, bože sačuvaj. Meni to

Page 12

Ivan Kusan - Carugafina uniforma... (Zeljiću) Deder ti ovamo, sjedaj. Što te žulja? ADAM (izlazeći) Gazda je u hotelu “Royal”... da ne zaboravite... ČARUGA: Što reče? Je l’ on to tebi, burazeru? ZELJIĆ (meškolji se na stolici, vrti šešir) Nije meni, gospodin Čaruga... ČARUGA: Vidi, pa mi se, uzgleda, poznamo. Koji si ti? ZELJIĆ: Zeljić. Zeljić Joza iz Caglina. ČARUGA: Ja te se nekako ne sjećam... Da tebe nisu kad moji tići očepili? ZELJIĆ: Gdi bi mene sirotog? Zna se da u vas ima pravde, što da tuj bajamo i lažemo... Neg meni, gospodin Čaruga, više nije opstanka ovako. Jedno prodo, drugo ne daju kupit, osto skorom brez zemlje, uzeli oto što mi još po didi patri.Sramota je i prid bogom. ČARUGA: Nemam ja vremena da slušam tvoje litanije, Zeljiću. O čemu se radi?

ZELJIĆ: Najme, kad bi vi tili, za oto neš para, da siromahu pomognete, kroz to da ga, priko noći, bože mi prosti, ukinete sa života... ČARUGA: Ma koga, ludi čovječe? Daj govori kako bog zapovijeda. ZELJIĆ: Pa otoga gazdu Ardonjaka. Čuli ste što divani gospodin Adam, eno ga u Osijeku, u otelu “Rajol”, mora bit s nekim frajmandlama iz Pešte, da prostite... ČARUGA: Ama je l’ ti znaš, brajko, koja je marka gospodin Jovo Stanisavljević, a? Eto, pune novine o njemu, još i izmišljaju, toliko se svijet trga da što čuje... U Ameriki bilo o našim tićima, u kino, kazalištu, razumiješ...? Imaš li ti zbilja neke pare? ZELJIĆ: Znao sam ja da će vami more bit dvajst iljadi bit malo, ali toliko mi dadoše, nemam ja tuj nikakve fajte, izim da mi zemlju vrate, koja me patri... ČARUGA: Dvacet iljada za takvu uslugu, e, moj Zeljiću, moj Zeljiću... ZELJIĆ: Pa nije ni malo... ČARUGA: Pričaj ko ti je dao pare i istresi ih na sunce. ZELJIĆ: Evo, već se ja mašam, sam pol ponio, jerbo se tako poslovi sklapadu, nije da ja vami ne virujem, bož’ očuvaj, nit da se libim... (Vadi deset tisuća) A poilje drugu polovicu, s božjom pomoći... ČARUGA: Ama tko ih je dao, Zeljiću? (Hvata Zeljića za vrat.) Gukni, sokole! Gospodin Stanisavljević treba da zna za koga radi. Da smo u finom svijetu, to se i u knjigu zapiše… Onda, tko je to? ZELJIĆ: Pa, zna se, gospoja Ankica. (Pauza) Žena Ardonjakova. ČARUGA (zvizne kroz zube) Opa! Možda što još i bude od ovoga našega svijeta, nešto se ufinio. Krenulo polako, teško je sa našim seljakom, ali glavno da smo se genuli. (Trpa novce u dzep, ustaje, vadi pištolj, stavlja u njega metak, metak mu ispada iz cijevi i on ga, bez naočala, koje je strpao u džep kratkovidno traži po stolu) Znači u Osijek. Nisu ni krivo napisali u novinama “Čaruga u Osijeku”. He, he, al će biti punih gaća! ZELJIĆ (za sebe) Gdi bi ja Zeljić Jošika... nit sam zloja nit kradikesa… neg mene sam’ stepe u srcu kad nema ote pravde… Pak sve mislim, nuta, došlo vrime da podnimi čovik glavu, i ruku, ako treba, bože mi prosti. More bit da je zbiljam nješto počelo... Pa danas jednoga, sjutra drugoga, i eto ti Rusije...! ČARUGA (nalazi metak i stavlja ga u cijev) Ajde, diži se, idemo!

Page 13

Ivan Kusan - CarugaZELJIĆ: Ja, ak’ baš ne bi moro... Valja kod kuće prevrnut žito, zatvorit trap... ČARUGA: Ne kvocaj! Možda zatrebaš... Tu mi je vani fijaker, posudili mi ga u Zeljanu… (Smije se i ispija rakiju.) Tako nam ode gazda Ardonjak, dosta je i živio. Izlaze Čaruga i Zeljić. Pred zastorom su Adam i Gile. Song 2. ADAM: Kad bi ovi ljudi mali za tegobe naše znali, oni bi nas sasvim drukče, prihvatili objeručke... ADAM i GILE: Ne da tako jedva mare što svak može da nas smakne il u noći da umakne, a ti poslije daj ga traži na ambaru il u raži... I ako se što zapaca, kriv je uvijek, zna se, žaca. ADAM: Kad bi ovi ijudi mali za tegobe naše znali, na pomoć bi vlasti bili a ne bi se od nas krili... ADAM i GILE: Jer bez nas bi zakon pao, svak bi nam po glavi... a za zakon kraljev slavni, obranit je žandar glavni. Od Osijeka do Županje spriječit ćemo svako... pa ako se što zapaca, vi ste krivi, a ne žaca. Kad bi ovi ljudi mali nas žandare bolje znali, pružili bi nama ruku, pa bi bilo manje kuku.

Treća scena - HOTEL

Scena je podijeljena na sobu i hodnik. Soba. FRANKIĆ (u krevetu, pijucka iz boce, čita pismo) “Tonkice, slabka moja. Nikad te nisam toliko želio kao sinoć. Bio sam te željan kao što je putnik željan vrela u pustinji...” (Zaviruje u knjigu na noćnom ormariću da bi provjerio tekst i usporedio ga.) “Zašto nisi došla? Čekao sam te i poslije deset. Onda sam otišaoda lutam po polju kroz noć...” (Ardonjak koji leži u istom krevetu s Frankićem odmiče pokrivač i uspravlja se, sluša.) “Nosio sam u sebi nemir i čežnju za tobom. Vikao sam za tobom kao mahnitac...” ARDONJAK: Koji je tebi davo, Frankiću? Što ne spavaš, već je pola noći? Što ti je to? FRANKIĆ (skriva pismo u knjigu) Nije, samo tako, vježbam pisati. Vaša me gospoña uvijek ispituje, ja ništa ne stignem pročitati... ARDONJAK: Ti si skroz lud. Ajde lezi! Pa znaš koliko poslova imademo ovdje u Osijeku. (Miče Frankiću ruku s knjige.) “Dunja u kovčegu”... Pa ti to odavde prepisuješ za neku frajlu, a? FRANKIĆ: Što, neki odličan pisac, Begović. Jako moderno, a opet osjećajno. Čisto kao da sam sam tako trčo po polju i vikao u noć… ARDONJAK: Čuj, pa ti si se zbilja zatelebo. A? Za majku božju, što to piješ? (Uzima bocu) “Strossmayerova šjivovica”. Fuj! Nema, pravog konjaka? FRANKIĆ: Vi popili, gazda. ARDONJAK: Ma koja ti je to? Ha? Iz Osijeka?... Slušaj, kad mi sredimo stvari ovdje, pustit ćemo Osijek doñavola, kanda je to neka varoš. Idemo u Beograd, u “Mažestik”... Ženske, čovječe, ždrebice... Pa jednu onako punu, crnu, ko

Page 14

Ivan Kusan - Carugafajferica... FRANKIĆ: Nisu baš žene krmače, ako smijem reći, nisu sve. ARDONJAK: Nije to, Frankiću, nego novci, dinari... Majku mu i dinaru, jučer pao u Zürichu na 3,60. I ti se još čudiš što sam uzeo bračni krevet za nas dvojicu. Treba štedjeti... Što sam htio reći? E, da, to ja volim, za pare, fead ne treba mile-lale i furt nesto ženskoj prdusati, nego plati i legni. Pa što misliš, zašto sam uzeo u kuću Tonku, sestru onoga golje Možbolta? Kanda Ankica nema već dvije sluškinje... E, nije, nego da se a meni nañe... (Frankić pije iz boce.) Za dukat bi mala i na trepavicama dubila, znaš, gore u vinogradu. (Frankić ustaje s knjigom ispod ruke i nervozno pije. Ustaje i Ardonjak, uzima limenu kutiju i ide prema vratima) Nemoj više piti, bit će ti zlo od toga Strossmayera! (Izlazi iz sobe, prelazi hodnik i odlazi u nužnik) FRANKIĆ (sam) Sad zbilja mislim da bili ga mogao ubiti. Taki jedan, Héderváry,Raspućin!

Hodnik Ulaze ČARUGA i ZELJIĆ. Zeljić nosi torbu i tronožac, Čaruga kratkovidno opipava zid jer je u hodniku mračno, spotiče se. ZELJIĆ: Sam polako, nemojte prešit. ČARUGA: Pst! Majku mu, ovdje se nilta ne vidi. To ti je ta elektrika. ZELJIĆ: More bit, gospodin Čaruga, kad bi vi naočali natako... ČARUGA: Daj zaveži! Kad si vidio da hajdučki harambaša gaña s cvikerima? Koneki perovoña... ZELJIĆ (Gleda prema vratima nužnika i pokazuje rukom) Eno ga! Ondi! ČARUGA: Ma gdje, gdje? O! Dobro da je živ. Još malo. (Vadi pistolj i sudara se s kapetanom Giletom) Ko je to? GILE: Gile. Zdravo, Jovo. ČARUGA: Koji Gile? GILE: Nikola. ČARUGA: Pazi, Gile. Što ti radiš ovdje? GILE: Tu neki pokolj u hotelu. Nego, što ćeš ti ovdje. ČARUGA: Tu neki pokolj u hotelu... (Smije se) GILE (prijeti prstom) Ženske, znam te... A kamo te na preferans kod nadšumara? ČARUGA: Nisam htio da se guram, Gile, znaš ti mene. Došo taj Talijanac, što ću s Tuñincima, dosta je bilo u ratu, a i previše nas je za preferans. GILE: Ih, pa što? Mogli smo mi i ferbl, nema veze... (Prolazi Ardonjak, Čaruga skida šešir i pozdravlja.) A, bogati, što si mi elegantan, ko dvorski añutant, majke mi. ČARUGA (koga Zeljić vuče za rukav pokazujući prema Ardonjaku koji već ulazi u sobu) Baš ti imaš nešto govoriti. Ko da su te sad izvadili iz sidola... (Primjećuje kako Gile pod rukom drži Ardonjakovu limenu kutiju.) Što ti je ovo? GILE: Neki keksi... Nego, jesi ti možda čuo, Jovo, kažu da je Čaruga u Osijeku?

ČARUGA: Lažeš! Page 15

Ivan Kusan - CarugaGILE: Piše u novinama. ČARUGA (Zeljiću) Jesi čuo, Čaruga u Osijeku? ZELJIĆ: Da prostite, mene njekud tjera. (Ulazi u zahod.) Čaruga snažno tapše Gileta po ramenu, Giletu ispada limena kutija na pod, otvara se i iz nje se prospu svežnjevi novčanica. GARUGA: Gile, ispadoše ti keksi! GILE (skupljajući novce i spremajući ih u limenku) Jesi vidio, ovoga ukokalo... GARUGA: Koga? GILE: To što sam ti rekao za taj pokolj... Zamisli tu grmaljsku svinjariju! Uvatiose momak u kolo s curom, a drugi, tobož njen ñuvegija, ljubomorni krmak, naručio od kapele valcer. Onaj siromah u kolu nije znao igrati valcer, više voli igrati svoje, neg tuñe, stoka se počela rugati, a njega ujelo za srce i, držnedaj, potegnuo pištolj. ČARUGA: Upuco ga? GILE: Eto, jedan pacov manje, ali je posla, mani ga... A ti drugi put, ili karte ili lov, ne gine ti. (Rukuje se s Čarugom, odlazi.) ČARUGA (viri u nužnik) Zeljo, jes’ ti gotov? FRANKIĆ je dotle u sobi na mukama, jer mu se mokri, a ne može naći nikakvu posudu. Napokon se odlučuje izići u hodnik. FRANKIĆ: Da ja samo imam tri čiste i da sam malo jači... ČARUGA (isprijeći se pred njim) Ima nas i jakih, koji imaju tri čiste. Evo, moj drugar Zeljić iz Čerlina, vaš mu gazda Juraj stao na žulj… ZELJIĆ: Nemojte se iz mene šprdati, gospodin Jovo, izim što sam se vas izerlavio, koliko me cimate. FRANKIĆ: Ja vas ne poznam. Što hoćete? ČARUGA: Možda i ne poznate, a možda i poznate. Ako nam je isti cilj, gospodine upravitelju Franjiću... FRANKIĆ: Frankić, molim lijepo, Frankić! ČARUGA: Vidite da se poznajemo... Ne tražimo mi neku veliku uslugu, kad vi ionako radite gazdi o glavi, a moj se drugar sam nudi... ZELJIĆ: Nemojte! Rado da bi on sam ako mu damo njeki kusur. FRANKIĆ: Idiotizam! Što vi hoćete od mene? ČARUGA: Samo da preko noći ne zaključate vrata od sobe, ništa drugo. Moj prijatelj će tiho. Tiho. FRANKIĆ: Ako se odmah ne udaljite, ja ću’ pozvati redarstvo! ČARUGA: Mi vas samo molimo, zasad. Ali možemo mi i na silu. Znate kako u Ameriku uvijek svjedoke maknu. A ne moraju. Ovisi. Ovisi jesu l’ vrata otvoritail nisu. ZELJIĆ: Aha! FRANKIĆ (bježi u sobu).

Soba ARDONJAK (ispravlja se u krevetu i motri Frankića kome se još uvijek mokri) Frankić! Ako ispadne naopako, možeš odmah u parobrodarsko društvo po šifkartu i seli se! FRANKIĆ: Ako što ispadne naopako?

Page 16

Ivan Kusan - CarugaARDONJAK: Znaš ti što. To s Ankicom... i Možboltom. FRANKIĆ: A, to? ARDONJAK: Da, to, to!... To je bila samo tvoja ideja, pripazi se... Kad samo pomislim da onaj ñilkoš možda sad, baš sad, s mojom Ankicom, za klavirom, bogati koji sam ja kupio u Beču... a skupooo! FRANKIĆ: Gazda? ARDONJAK: A? FRANKIĆ: Biste li vi njega mogli ubiti? ARDONJAK: Zašto bih ja? Platio bih nekome, tako se to danas radi na svakom pristojnom dvoru. FRANKIĆ: I ne bi vas bilo strah, ako smijem reći, da se sazna? Naime, da ste bili upetljani? ARDONJAK: Pa valjda ja imam veza, hvala bogu. FRANKIĆ (pije iz boce) Ne bi vas bilo strah, recimo, da će takav plaćeni ubojica, bože mi prosti, srediti i vas kad jednom dobije novac? Mislim iz opreza. ARDONJAK: Ma koji je tebi ñavo, Frankiću? Nemoj više piti taj otrov! Marš u krevet! Znaš koliko sutra imamo posla... Bolje da dobro zaključaš vrata! Koliko imam para ovdje, mogli bi nam se za ozbiljno ušuljati neki ubojice. Ti boga! Jesi li vidio kako se ovdje ubija za jedan valcer? Hajde, zaključaj vrata! FRANKIĆ (za sebe, zaključavajući vrata) To je kad sam ja kukavica, zato mene žene i ne vole... ARDONJAK: Ma daj reci, Frankiću, koja ii je to zavrtjela glavom? Dunja... kako još? FRANKIĆ: Nije, gazda. Ona je Begović. ARDONJAK: Dunja Begović...? Daj ovamo taj ključ, sigurniji je kod mene... Ajde sad lijepo u krevet! Rekao sam ti da će te gazda povesti u Beograd, ne tuguj... (Uzima ključ od Frankića, stavlja ga pod jastuk, legne, ali se nečega prisjeti, ispravi se i zaurla) Ankiceeee! Ćuvaj me se!

Hodnik Ulaze Čaruga i Zeljić koji žvaće i postavlja tronožac za Čarugu. Čaruga sjeda. ČARUGA: Što to žvaceš? ZELJIĆ: Kupio doli na ćošku vanilinštange. Niš nisam prizalogajio cili dan, a ja volim vanilinštange. ČARUGA: Vauilištangle! ZELJIĆ: Štange... ČARUGA: S kime ja imam posla, mater ti božju. Čaruga, Čaruga, bolje da se opet u šumu odmetneš! Jesi neki harambaša da se šunjaš po ovako mračnom kokošinjcu... ZELJIĆ: Kad bi vi, gospodin Čaruga, naočali... ČARUGA: Dat ću ti ja naočale po labrnji! Pazi kako sa mnom razgovaraš! Prestani da žvaćeš! Tko će ovdje na zelenu granu, meñu ovakvim ušoranim grmaljima? Znaš kako se to radi u Ameriki, Zeljo? ZELJIĆ: Vanilinštange? ČARUGA: Ima ti u Čikagu udruženje, dioničko društvo, samo za ubistva,

Page 17

Ivan Kusan - Carugasvaćaš? Naručiš lijepo da ti maknu punicu, tog i tog dana, u toliko sati, i to po želji: hoš iglom, hoš ledenicom u sljepoočicu. Sastavi se ugovor u tri primjerka,kapara, štambilj, sve propisno... Tako, molit ću fino, isporuka ko Julio Meinl, može i pred kuću, pouzećem... I znaš što još? Recimo da ne možeš naći tu budalu koju treba ucmekati. Što da radiš? He, to je Amerika! Naštampaš oglas sa slikom, pa na svaki dud i tarabu nalijepiš. Kažeš: tolika i tolika nagrada tko ti nañe dotičnog, naime gdje se mrcina pritajila... I narod pomaže udruženju, kako ćeš inače sam? Fin to svijet, Zeljiću. A ne što mi ovdje po skrivečki, ko kilavi lisci... ZELJIĆ: Gdi ima više pravde, gospodin Jovo, u Rusiji ili u Ameriki? Tako, mislim, za sirotu? ČARUGA: U Rusiji nema ništa. Samo livade i snijeg. Bio ja... Jesu l’ već zaspali ovi tukci, mater im ćoravu? (Vadi nož za sklapanje i ogledava ga u škrtom svjetlu.) Vidiš to je oštrica. Ha, Zeljo? Taj li se je naskidao glava! (Otvara nož) Što ti vrijedi oružje kad nije u čvrstoj ruci, razumiješ? (Sastavlja nož i poreže se) U, mater mu poganu, posjekoh se! ZELJIĆ: Jesam reko da pazite! ČARUGA: Kad ti ne svijetliš. Je l’ curi? ZELJIĆ: Nije ništa, na mladu je, zarast će... ČARUGA: A jest ovdje svjetlo, kao pod repom... ZELJIĆ (pomažući Čarugi da maramicom zavije prst) Je l’ da, gospon Jovo, kako sam ja slušo, da je to istina, da vi samo gleñete kako ćete zapandžiti bogata, a sirotinju s mirom puščate. ČARUGA: Ma koja fajda od sirotinje? Daj posvijetli... Nego ti je danas drugi vakat, što bi reko Turčin... ZELJIĆ: Koji turčin? ČARUGA: Neko drugo doba... Ne uzima se sabljom i puškom, jok. Već ministri sami dijele, meñu se, u kabinetu. I, kome fabrika u džep, i kome petsto hektara hrastove šume. A meni neka ovdje bubrezi otpanu na promaji, je l’ da?

ZELJIĆ: Govoru, zato narod u Rusiji pomeo cara. ČARUGA: Kojeg cara? ZELJte: Ruskog! ČARUGA: Šuti i otvaraj ta vrata! Gdje mi je nož? ZELJIĆ: Pazite, to je ko britva... ČARUGA: Što blejiš, otvaraj! ZELJIĆ (uzalud pokušava otvoriti zaključana vrata) Rado da je njeki švindel. Zacunili, ugursuzi. ČARUGA: Da on Čarugu povuče za nos! E, taj se još nije rodio... Nasapunat ćemo mi njih ujutro...

Soba - jutro Zvoni budilica. Budi se Ardonjak, uspravlja se u krevetu i trese Frankića. ARDONJAK: Idemo, Frankić, dosta je bilo... FRANKIĆ (jedva ustaje, mamuran je, pere lice i napokon primjećuje Ardonjaka)Bro jutro...

Page 18

Ivan Kusan - CarugaARDONJAK (sjeda i stavlja ručnik oko vrata, očekujući da ga Frankić obrije, ali mamurni Frankić isprva počinje sebe sapunati) Frankiću...! (Frankić ga počne sapunati.) Bio sam sam sretan kad sam se probudio... Otkud mi došo u san pokojni grčki kralj? Ma reci, zar to nije blesavo? FRANKIĆ: Je. ARDONJAK: I kad smo se napili konjaka, onda su me uhapsili. Jesi li ti nešto sanjao? FRANKIĆ (brijući opasnim pokretima Ardonjaka) Same gluposti...! (Pere i suši Ardonjakovo lice, mršteći se od glavobolje) Zamislite, kupili mi novi auto, daimlera, i doñemo u Osijek, a Osijek pun automobila. Valjda pedeset, što ja znam, možda i više, ko veliko stado. I nije bilo mjesta pred “Royal”-om, pa ja kružio, kružio, kao kobac, dok se nisam probudio ARDONJAK (smije se) Zamisli što bi bilo kad bi svaki goljo, ko Možbolt, mogao kupiti automobil? Ti boga, a...? Nego, idem ja na doručak s Gabrekovim tajnikom, a ti pričekaj u automobilu... (Vadi ključ ispod jastuka) Možda nije trebalo da ti govorim o sutrašnjem poslu na Dravi. Ali ti je to samo dokaz koliko imam povjerenja u tebe, a znam da bi ti za mene i život dao... Jesi li kupio sve flašice za Ankicu? FRANKIĆ: Još ću parfem, dok vi budete kod velikog Župana. Moram i špilove podići s čišćenja. (Sapuna sebi lice pred ogledalom.) ARDONJAK (stavijajući ključ u bravu) Baš moram pitati Ankicu, sjeti me, što znači sanjati grčkoga kralja. (Rasteže se) Tiboga, ujutro se čisto drugačije osjećam... Samo, ljubav poslije posla, je l’ tako, Frankiću...? Hajde, požuri i ti. (Izlazi) FRANKIĆ: Sad ću ja, samo da se obrijem. Na vratima su Čaruga i Zeljić. Čaruga ima zamotan prst i nož u ruci. ČARUGA: Pazi tukca, nije se još ni obrijao! ZELJIĆ: Pomoz bog. Mi malko uranili. ČARUGA (skida Frankiću nožem sapunicu s vrata) Bit će ružan mrtvac. FRANKIĆ: Ne bih ja to nikad od svoje volje. Zaključao on sam, životinja... Nemojte, gospodine, boli... ČARUGA: Daj lavor, Zeljo, da ne curi po podu. Ovo fin hotel, nema smisla da flekamo, nismo Turci. ZELJIĆ: Ne bih se ja mašo, gospodin Čaruga, ni za dragog boga... FRANKIĆ: A! Čaruga...! Slušajte, gospodine Čaruga, ja sam kukavica, može mene i šlag strefiti, takva sam kukavica... Nikad ja ne bih zaključavao, ali što sam mogao, gazda posumnjao... A opet sam mislio... ČARUGA: Ko da je meni samo do tvoga gazde, Franjiću. Meni je i do moje časti. FRANKIĆ: Frankić, ako smijem... ČARUGA: Nije se rodio tko će Čarugu vući za nos... FRANKIĆ: Mislio sam da se možda nećete ljutiti kad vam kažem za sutra naveče... Puno bolja prilika, na Dravi... ČARUGA: Kakva prilika? Pazi, Franjiću, glava ti je o koncu, ne šali se! FRANKIĆ: Gazda Ardonjak ima sutra naveče važan tajni sastanak na Dravi, velik posao... Netko nabavio za vojsku neku robu, ispod cijene, jasno, pa se

Page 19

Ivan Kusan - Carugasad isporučuje gazdi Ardonjaku, a on odmah otpravlja Dravom, bit će u Beograd... I tako, sutra naveče točno u osam, na Dravi, iznad Viljeva... Znate gdje je lovište Maylathovih? ZELJIĆ: Znam ja! FRANKIĆ: E, na kraju je kao neki rit, šiprag, ondje idu na patke u ovo doba, ima i čeka za krupnu divljač, a i lovačka kuća Maylathovih. Bit će mrkli mrak, pa sam mislio... ČARUGA: Pazi, Franjiću, ako lažeš, isto ti je kao da si već bivši. Ja znam taj rit,i tu lovačku kuću, ali znam gdje je i groblje u Feričancima. ako te ikada sastave... ZELJIĆ: Aha! ČARUGA (gurajući Zeljića kroz vrala u hodnik) Idemo... Drugo je, Zeljiću, što će te to sad malo više koštati. Trideset hiljada, da rečemo, sve zajedno, znači još pet predujma. Gdje da se Čaruga toliko muči za jednu glavu? ZELJIĆ: Već ćemo se mi sknadit, gospodin Jovo, makar od usti otkido, dide mi,samo kad biste me puščali, pa da vi sami, rado da vam i nisam potrebit... ČARUGA (ne slušajući ga) Što volim raditi u prirodi... ZELJIĆ:...treba trap zatvorit... ČARUGA:...a ne po kokošinjcima... ZEI.JIC:...pretočit mlado vino... ČARUGA:...na širokom, brate... ZELJIĆ:...nisam ni podrum zakadio... ČARUGA:...“Jovo Stanisavijević Čaruga, strah i trepet ravne Slavonije...” Čaruga i Zeljić izlaze pred zastor. Song 3. ČARUGA: Od Drave do Save ja sam jedan car, ja tu svaki mjesec skinem glavu bar. Volim kad svi strope, kad im stane dah, Čarugin pogled smrvi ih u prah. ZELJJĆ: Zbogom, gazda, gazda Ardonjače, srce moje za tobom ne plače. Zbogom, gazda, zbogom bivši gazda, mislio si živjeti za vazda. ČARUGA: Čikaga, Čikaga, gdje li si mi sad, pa da vidiš što Čaruga znade sijat jad. Ameriko, stani, pa da čujes sve, kad Čaruga krene, tu se brzo mre. ZELJIĆ: Zbogom, gazda, dobri gazda, zbogom, sad ćeš dobit, dobit straga nogom. Hoj, gazda, ode ti u mrce, strefili te ravno mi u srce...

DRUGI DIO

Četvrta scena - ARDONJAKOVA KUĆA

Page 20

Ivan Kusan - CarugaTonka i Možbolt. Tonka puni veliku mjerničku torbu, koju drži Možbolt. MOŽBOLT: Hajde, meći. TONKA: Evo ti: čaj, kava, šećer, keksi... MOŽBOLT: Oprosti, jesu li to “Bizjak” keksi? TONKA: Naravno, u ovoj kući je sve prvoklasno, čak i sluškinja... MOŽBOLT: A, fino, fino. TONKA (i dalje trpa u Možboltovu torbu) Duhan, parfemi, sapun za brijanje, žileti... je li ti dosta, Borise? MOŽBOLT: To je u redu, to je zbilja u redu... Ali... što se tiče miraza, moraš se još malo strpiti... Sasvim malo. Ja bih ipak morao znati, razumiješ, pa nije ti valjda svejedno za koga ćeš, naime, ipak je tu brak, možda djeca... A ja mogu utjecati. Znam, miraz je najvažniji... Nije ti valjda do onoga maloga žandara, a? TONKA (histerično plače) Ma što ti tu meni držiš propovijed? Ti si me uvalio u ovu kašu, rekao si: samo dva-tri mjeseca... Tako si me iskorištavao i u Zagrebu. Da nisam spavala s onim kosmatim Pepekom, ovo bi ti danas bio mjernik, šipak! Kažeš: dva tri mjeseca, a onda godinu dana rintam ko živina, kradem tu parfem za tebe, kekse, i ti ćeš još meni odreñivati... Idi mi... MOŽBOLT: Pa ti zbilja nemaš srca, Tonka... TONKA: Ja da nemam srca, ja? Je li? Ti to meni? M02DOLT: Misliš, da se ja ne sjećam kako si ti potpuno bez srca klala piliće kodpokojne bake na selu? TONKA: I tebe bi mogla zaklati... Godinu dana gledaš kako se ponižavam, jer sam ti vjerovala, a što ti radiš? Vodiš ljubav s onom umišljenom kravom... MOŽBOLT: Ti ćeš nju zvati kravom...?! TONKA: Je, krava je, krava... MOŽBOLT: Ma nemoj! A što ti misliš da ja ne znam za tvoje, da ne kažem što drugo, odnose s gazdom? TONKA: A što se to tebe tiče? Hoćeš da ti kažem koga sam izabrala? Gazdu! Gospodina Ardonjaka. Stari više vrijedi nego svi tvoji ušljivi žandari i ona gusjenica Frankić. MOŽBOLT: Nemoj vikati, Tonka, čut će nas... TONKA: Neka, baš hoću...! MOŽBOLT: Moraš ti i mene shvatiti. Znaš čega se ja bojim? Ankica jest fest ženska, reizend, ali baš zato bi meni mogla okrenuti leña jednog dana, kad ostane sama. TONKA: Kako misliš: sama? MOŽBOLT: Što ja znam, recimo, Ardonjaka probode bik, pa onda s tim automobilima danas, bogati, oni jure po trideset kilometara na sat... I Ankica ostane udovica, razumiješ? Mislim, može se dogoditi. A to je, vidiš, strašan rizik za mene... TONKA: Kakav rizik? Ništa te ne razumijem… MOŽBOLT: Pa, samo kaže preko noći: Servus Boris, i poštovanje gospodine ministre. (Ulazi Ankica, Tonka istrči iz sobe.) Ankice, ljubavi. ANKICA: Ne prilazi, Borise, ružno sam sanjala. Bili smo zajedno na tenisbalu oficirskom domu, u Osijeku, a ti si samo plesao s gospoñicom Weinguber. I kad

Page 21

Ivan Kusan - Carugasam te zamolila čašu šampanjca, donio si mi octa, kao Rimljanin. Octa, Borise! MOŽBOLT: Um Himmels Willen, Ankice, halt ein... (Ankica nervozno reagira na njegov njemački.) Dobro, dobro, neću njemački, ali snovi, to su gluposti. Pa ti znaš koliko te volim... ANKICA: Sve je ovo samo gadna maska. “Flert, cvijet bez klica”. Da, to. “S prvim povjetarcem nestaje takva ljubav...” Ti gledaš samo na novce, na moje novce, Borise. MOŽBOLT: Ančice! Du hast... (Svladava se da ne govori njemački.) Ti to meni kažeš? Ja ne mogu živjeti bez tebe, nemoj me mučiti... Uostalom, kao da ja nemam svoj kruh, svoj posao, meni ne treba… zimska olimpijada, što ja znam što. Zagrli me Ančice, toliko sam čekao... ja bih za tebe... ANKICA: Šuplje riječi, dragi moj. A kad treba nešto učiniti za mene, za nas, onda izmigoljiš, je l’ da? Nigdje te nema. Ti ćeš u starosti umrijet sam Borise, kao pas. MOŽBOLT: Okrutna si, Ančice. Pa kako ja mogu biti odgovoran za tvoje snove?Ljubavi, pa ja sam mogao sanjati da sam s kraljicom Marijom, recimo, na ringišpilu... ANKICA: Na ringišpilu, prostak. MOŽBOLT (opisuje rukom kružnicu) Ja sam samo mislio... (Mijenja ton) Nemoj vrijeñati, Ankice. Što je previše, znaš... Ja imam svoj ponos! Ja sam mogao bitipročelnik u Osječkom mjerničkom uredu, ali sam zbog tebe ostao na selu. ANKICA: I zbog provizije koju su dobivao za lažne podatke u Ardonjakovim imovinskim parnicama... Vidiš moj muž je zapravo uvijek bio sklon prema tebi. Juraj je uopće, može se reći, plementita priroda, i koji me ñavo natjerao da se s ovakvim... MOŽBOLT: (Klekne i grli joj noge) Ja bih s tobom i prosio Ankice. Puzat ću na koljenima do Donje Mutičine, ako treba, ako ti to želiš. Zu welchen Opfern bin ich noch… ANKICA: O, varalice, zlorabiš, nesretnu, nezadovoljnu ženu. “Ljubav nije grijeh...” MOŽBOLT: Nije! ANKICA: “… već je grešno zlorabiti je.” Du dummer Kerl. (Zvoni telefon. Ankicaide do telefona i diže slušalicu) Halo? ZELJIĆ (iz telefona) Jeste l’ to vi ondi, gospoja Ankica? Uteko gazda ko vrag odkrštene vode, nuto smo... ANKICA: Zeljiću! Ne vičite toliko, ništa se ne čuje. ZELJIĆ: Slabo se čuje, slabo, jerbo mene nješ steglo pod grlom, ne morem divanit ljucki, neg prosto ko pivac… ANKICA (zatvara telefon) Nisu ga. MOŽBOLT: Wirklich? So etwas. ANKICA: Je li ti vidiš čime se ja moram baviti? Ja, koja sam od malena pjevala u “Kuhaču”, svirala... Takva primitivna zaostala sredina. Što je mene bog kaznio da se vratim iz Beča i Osijeka u ovaj štagalj...? MOŽBOLT (širi ruke da zagrli Ankicu) Pustimo sad brige. Komm, meine geliebte... Endlich... (Hoće je zagrlili, ali se čuje zvuk automobilskog motora i kočnica; trči prema vratima.) Verflucht!

Page 22

Ivan Kusan - CarugaANKICA: Ne, kroz prozor... (Dodaje mu lorbu i Možbolt iskače kroz prozor. Popravlja kosu, sjeda za stol i otvara knjigu.) ARDONjAK (ulazeći) Evo i nas. ANKICA: Nema vas, pa nema. Sigurno ste se dobro proveli, mangupi. FRANKIĆ (ulazi noseći male zamotke i jednu umotanu sliku) Tu je sve, gospoñoAnkice, bar mislim: kina vino, “želudac jačajuće, probavu podupiruće”, karte s čišćenja, ovaj, kako se zove, fluid, “nakon truda, za umorna uda...” ARDONJAK: A kako si se ti provodila? Jesi li se navozala po Feričancima i Našicama? ANKICA: Jest. Tako me oči peku, valjda od tog gnoja u zraku... Ma hajde, pitaj Tonku, stalno sam ležala... Što je to? ARDONJAK (daje znak Frankiću, koji razmotava sliku) Jedno malo iznenañenje za moju ženicu, kad je zbilja bila dobra… ANKICA: Isuse! Tomerlin! O, Juraj... (Ljubi Ardonjaka) Možda ću vam još oprostiti što se bez mene skitate po mome gradu. Jadni Frankić! (Daje Frankićupiti.) Što ima novog u Osijeku? FRANKIĆ: Ne pitajte milostiva. Ruše tvrdu, pa narod raznosi cigle i zida šupe. Sramota! ANKICA: Tvrdu ruše! A kakav je to grad bio! Zvali smo ga Frankfurt na Dravi. Krasno! Ako tako nastave, ići ćemo kupovati, što ja znam, u Graz, po tuñim selima. FRANKIĆ: Skoro da više nema ni plina, sve na munjaru. Mračno. ARDONJAK: Čaglinsko imanje je moje, već sreñuju u katastru, a ima nade i za Cigarušu. Komesar Nikolić me odmah danas pozvao u lov... ANKICA: Što? I ti danas odmah u lov, a? Pa tek si se vratio. FRANKIĆ: Možda doñe i novi ministar saobraćaja, gospodin Kojić, pa i veliki župan... ANKICA: A kamo ćete u lov? ARDONJAK: Tu blizu. Na Jankovac, iza Orahovice. FRANKIĆ: A veliki župan pozvao je i vas, ako možda hoćete, milostiva... ANKICA: Ali me moj muž nije pozvao. (Bijesno izlazi) ARDONJAK (ljutito Frankiću) Kakav ministar, kakav župan... FRANKIĆ: Ja samo tako ubacio, gazda... Znao sam da će gospoña odbiti, a čuli ste da se nije ni micala od kuće i da nema razloga, ako smijem reći, da u nju sumnjate... ARDONJAK: Budala! Budala! (Izlazi) TONKA (ulazi pjevušeći) “Ah, kad te ljubit ne smijem...” O, gospodine Frankiću!... FRANKIĆ (zagrcne se, jer pije iz boce) Tonka! Ne mogu vam reći što mi je sve na srcu, ne umijem. I kako mi je bilo ono veče kad sam trčo po polju i vikao... (Vadi pismo.) TENKA: Ite, molim vas, gospodine Frankiću, proñite me se. Kanda ne znate da će sve bit kako drugi hoću. FRANKIĆ: ...pa ja napisao, tako, jedno pismo, zgodno je ispalo, rekao mi jedannovinar u Osijeku, moglo bi se, veli, štampati u “Hrvatskom listu”... A i da vidite kako je s tim mojim osjećajima i kako sam, ako smijem reći, u duševnoj

Page 23

Ivan Kusan - Carugagabuli... TONKA: Vi se uvijek neš ludate sa mnom… FRANKIĆ: Kad bih samo bio siguran, da sam ja Tonkina jedina ljubav. TONKA:A što ako ja more bit gleñem njekog drugog i štrepim za otim! FRANKIĆ: Za onim idiotom? Pandur! Mačak u čizmama! ADAM (upada u sobu) Ko je mačak u čizmama? FRANKIĆ: Nemam ja ništa s vama, gospodine, ja s... (Okreće se prema Tonki, ali je ona već pobjegla kroz vrata) ADAM (tjera pred sobom nogom stolicu, a stolicom Frankića) Pandur, je l’? A da l’ znaš što je reko naš kralj? (Sastavi pete) Njegovo kraljevsko veličanstvo... Kad mu neki dan u Crnoj Gori raportiro sin jednoga komandira žandarmerijske, žan-dar-merijske stanice, jerbo mu tata bio negdje na dužnosti... (Salutira) “Vase velicanstvo, stanje stanice ledovno”, veli njemu dijete, “svi zandali, na duznosti.” Bome dobio zlatnik. A kralj veli, mislim: njegovo veličanstvo: “Budi ko i tvoj otac, uvijek na dužnosti otadžbine. I reci ocu i njegovim žandarima, da je vaš kralj prvi žandar, a oni neka su uvijek sa mnom...” Mačak u čizmama, je l’? Zna se oklen tu vjetar duva. FRANKIĆ: Ako smijem reći, Adame, nisam ja s vama razgovarao. Ja nikad ne vrijeñam vlast. ADAM: Aha, sad smo odjednom vlast, je l’? E, pa kad smo vlast, skidaj, Frankiću, šape s male ako nećeš u Uze sudbenog stola. Jesi razumio? Šta si razumio? FRANKIĆ: Oprostite, ne možemo mi samo tako u ljubavi. Kako kome, da oprostite, puhne. Ljubav je nešto drugo, pitajte gospoñu Ankicu. ADAM: Najbolje da pitam gospoñu Ankicu! Nisam ja njoj pod suknjom, kao nekičankolizi, jok! Može bit da bi vi rañe pitali gazdu Ardonjaka, ko njegov upravitelj? FRANKIĆ: Pa i pitao sam ga. Gospodin ima najbolje mišljenje o meni. ADAM: Vidi vraga i pol! Jest, priča se da gazda ima nekih novih ideja, nije više uz radikale, jerbo mu je odveć dobro, gladilo ga dosti dugo, al može i da se okrene, otepe preko noći. Pa o ðurñevu pitaju: “Koji one bješe Ardonjak? Zar onaj što sjedi u Mitrovici?” FRANKIĆ: (diže stolicu kojom ga je Adam dotjerao do vrata) Nemojte opanjkavati ljude, Adame, ovo je naša država, imamo svoj ustav. ADAM: Dobro, može i po ustavu. E pa, je l’ po ustavu da gazdinski upravitelj radi gazdi o glavi? Ha? Ko da vlada vaša austrijska hajdučija, ha? FRANKIĆ: Da ja nisam ovako slab, fizički, ja bih... (Spušta slolicu Adamu na nogu i bježi iz sobe.) ADAM (jedva isuče sablju i trči za Frankićem) Kad ti creva prospem i bubrege nabijem na roštilj ko onome u Mlavskom srezu... Ankica izlazi pred zastor. Song 4. ANKICA: Ja volim boju što ima mak. Pitate zasto, reći ću vam... Ja volim boju što ima mrak kad sunce pred noć oblijeva sram...

Page 24

Ivan Kusan - CarugaJer to je boja krvi, tuñe krvi, tuñe, krvi, tuñe krvi bez koje zadnji crvi nikad ne bi bili prvi. Ja volim boju što kao smak je svijeta koji izmiče nam... Ja volim boju što ima rak kad život iz njeg isteče van...

Peta scena - LOVAČKA KUĆA TRI ULAZA

Mrak je. Čaruga sjedi na tronošcu i pokušava staviti baterije u džepnu svjetiljku. Kraj njega stoji Zeljić s puškom i fenjerom. ČARUGA: E, je l’ ti vidiš tu magluštinu! Hoće ona pred zimu, hoće. Ne vidiš ni prsta pred nosom. ZELJIĆ: Pa i nije tolko magla, neg se mrak ugrušo. Izim što je fajtno. Rado da će kiša, krsta zebu. A sad, kad bi vi naočali... Pravo da velim, gosn Stanisavljeviću, kad ja ovako prižmirim i dobro pogleñem, vidim svaku hvoju na džbunu, matere mi. ČARUGA: Ma nemoj...! A je i vidiš Dravu? Tu, zvekane, iza rita... (Pokazuje kroz vrata.) ZELJIĆ: Kako da je ne vidim? Isto ko tepsija, bliska se. Ali koja nam fajda. Voda teče a poso čeka. ČARUGA (pokazuje prema gledalištu) A je l’ vidiš Savu? ZELJIĆ: Pa sad, ak ćemo za šprdnju... gdi je Sava, bogo moj! ČARUGA: Dabome da ne vidiš, daleko je! E, brajkane, to ti je moje carstvo. OdDrave do Save... ZELJIĆ: To smo čuli... ČARUGA: Tu nema ko da se pača, ni da prismrdi bez moje dozvole. Ode glava...! E, moj Zeljiću, pojma ti nemaš što se ova desnica naposmicavala pasjih glava. Što se ovaj prst (diže zamotani kažiprst) napotezo oroza, što se ova šaka nagrabila... ZELJIĆ: Zakumit ću vas, majke mi, roñenome sinu u svatove, sam kad bi vi, more bit, malčice brže, jerbo se men preši, a vi, da prostite, puno divanite... ČARUGA: Dobit ćeš ti po labrnji, Indijanac jedan. Čekaj samo malo da vidiš kako ovo svijetli... (Sijalica džepne svjetiljke se upali.) Da vidiš... ZELJIĆ: Vidio sam! ČARUGA: Da vidiš kako u Čikagi prvo sve utanače na papiru, gdje ćemo busiju,pa ko će koga, fino, s mirom i po nekom vražjem redu, ko kad se kupi moba zažetvu, pa lijepo slažu glavu po glavu u krstove... A ti bi samo dumdum u mrak,pa što zavatimo ko divljaci... ZELJIĆ: Ma ne treba na harmak, bož’ očuvaj, ja bi sam da mi već nañemo otoga... znate i sami... Možemo se mi ovako lolat cilu noć, ko potrkuše oko prela… Bolje da mi lijepo smireno pogleñemo gdi je taj naš… ČARUGA: Kuš! Što ja drugo govorim? Kako držiš tu pušku? Gore cijev! ZELJIĆ (uplašeno odlaže pušku) Ako možem reći, ja bi da mi ovako: ak ga

Page 25

Ivan Kusan - Carugasprva ja spazim i sam što rečem: “Pucaj!”, a vi, bože mi prosti, po dušmanu samokresom u drob... ČARUGA: Čaruga gaña samo u srce. Pitaj žandare. ZELJIĆ: Ne pito ja nikoga. Već ja mislim gdi ćemo i kako ćemo laglje. Sam’ što nije kiša… ČARUGA: Ako ti meni budeš žuč vadio, ima da ti pošaljem Prpića i moje tiće, date na tvom usranom bunjištu priupitaju za zdravlje. Ko da Čaruga ne zna što radi? Valjda sam ja kriv što se danas kukavica nakotilo, svak se skriva i gleda kako će zakinuti po zakonu, bez da bi oči u oči, ljudski... Pa bijelci smo, majku mu...! Maš, Zeljiću. Svaki na svoju stranu. I slušaj dobro: ako ga ugledaš prvi, a jest mi i ti vidiš ko ćoravo pile, ima odmah da gukneš “pucaj”, a moj mu kuršum već otknio lijevi ćošak srca. Pištolj malo zanosi. (Izlazi Zeljić. Kreketu žabe. Čaruga slavlja naočale, vadi pištolj i ogledava se.) Što priča seljačina, da je magla? (Izlazi na drugu stranu.) ZELJIĆ (vraća se) Men sam’ pravda na srcu... Ne bi se ja mašo tuñe glave ni zadukate... ČARUGA (takoder se vraća) Što tu radiš? ZELJIĆ (uzima tronožac) Što radim, što radim? Jesam reko da će kiša... Utrči Tonka, a za njom Adam, u kapetanskoj bluzi i kapi. TONKA: Neću... ne bili ja ovdi... Grihota je divojku zamamit na privaru u šumu... ADAM: A bilo ti se drago vozit na žandarmskom motor biciklu, a? I sviña ti se moja kapa? Zar neću biti zgodan kapetan, a, malena? TONKA: Možedu vas još uapsit, jerbo ste tuñu monduru ukrao... (Brani se od Adamovih nasrtaja) Bižite otale, Adame, morem ja i zavikat... ADAM: Slobodno ti viči, pilence moje. Tko će te čuti u ovoj pustoši? Samo vlastčuje daleko, a ja sam vlast, a vlast može i začepit ušesa... Slušaj! (Tišina) Sami smo ko... Ko u ćeliji. Pa zato sam te i dovezo ovamo... (Nastoji zagrlili Tonku.) TONKA (otima se) Vi prvi ne bi volili divojku koja se nije šparovala prije mirazanego je zgrišila... je l’ tako? Recite pravo. ADAM: Ne marim ja ako je sa mnom. (Otkopčava remen) Tonkice, ne mogu više. I žandar je ljudsko, majku mu... TONKA (otrgne se i bježi u mrak) Juh! Mahniti švabo...! ADAM (trči za njom) Milena, otpade mi... Čaruga protrči preko seene. ČARUGA: Zeljo! (Izlazi) Ulaze oprezno Ankica i Možbolt. Ona je otmjeno obučena, a on nosi fenjer, pokrivač, veliku torbu s mjerničkim lancima i pušku. ANKICA: Čak ponio i opremu, lance! Da ne bi tko posumnjao... Gospodin mjernik na poslu. Po mraku, u Šašu! Da si takva kukavica, da me dovučeš čak ovamo, u baru... MOŽBOLT (odlaže svoju pušku pokraj Zeljićeve) Nije bara, Ankica, ovo je jednafina lovačka kuća. Jägerhaus. A vrijeme je takvo da lovaca nema... ANKICA: Što će ti dvije puške? MOŽBOLT (gleda puške) Neki lovac zaboravio, mislim: ovu jednu...

Page 26

Ivan Kusan - CarugaANKICA: Majko moja, Ankica Toplak, koju je nećak jednog hofrata u dvorskoj kočiji vozio u Schönbrunn, da se tu povlači... MOŽBOLT: Molim te, Ančice, bei allem, was dir heilig ist... ANKICA: Ne njemački! Gospode bože... Ja ipak mislim da ti mene ne voliš. Neprestano me ponižavaš. Već me potežeš po močvarama od straha pred… pred jednim starim kriplom. MOŽBOLT (prostire pokrivač po podu) Oprosti, Ankice, ja sam samo htio da budemo posve sami, endlich... Mislim... ANKICA (strasno ga grli i vuče na pod) Vraga ti misliš. Samo lupetaš da me voliš, a tu me natjerao meñu divlje patke... MOŽBOLT: Oprosti, Ančice, ja sam samo htio... ANKICA (svlači mu kaput) Znaš u čemu je moja tuga i jad? Ja tebe volim iskreno. Kao što kaže naša Glembayica: “Ljubav prašta ponovno i lako...” Izvan scene čuju se glasovi Ardonjaka i Frankića. FRANKIĆ: Evo me, gazda. ARDONJAK: Frankić! FRANKIĆ: Evo me, gazda. Ankica i Možbolt brzo ustaju, skupljaju sve svoje stvari i skrivaju se u mračnomkutu iza pokrivača. Ulaze Ardonjak i Frankić. Svaki nosi po pušku i svjetiljku u ruci, Ardonjak odlaže pušku pokraj Zeljićeve. ARDONJAK: Možda nije trebalo da te dovodim ovamo, Frankiću, ali to je još jedan dokaz koliko imam povjerenja u tebe. Samo ti ipak ne mogu reći tko nam je veza s vojnim liferantom... FRANKIĆ: Pa, gazda, ako smijem reći, ja ništa i ne pitam... Ovo je lovačka kuća grofa Maylatha... APDONJAF Ma kakav Maylath... Bome, ako danas dignem te novce, što kažem:dignem, zaslužiću ih pošteno. (Njuška po zraku) E, onda mogu kupiti još četvrtinu akcija u tvornici tanina. Shvaćaš? FRANKIĆ: Shanćam. ARDONJAK! Znaš li ti čemu služi tanin? (Njuška po zraku.) FRANKIĆ: Pa sad… ako se ne varam… ARDONJAK: Ma ko da je to važno? (Njuška) Frankić! Nemoj pušiti! FRANKIĆ: Pa ja nikad ne pušim, gazda. ARDONJAK: Tiho! (Njuška) Učinilo mi se da se osjeća duhan... Reći ću ti sve, Frankiću, moj si čovjek. Znaš što ja kupujem večeras: otpremljivi plin, znaš, onaj u željeznim flašama. Zato su me i upozorili: pazi, kažu, da ne bi tko čik bacio, da ne doñe do eksplozije... Tu negdje dolje u blizini istovarili kraj Drave,a laña već čeka, pa u Beograd. Ondje robu prekupi jedan povjerljivi čovjek od ministra... (Šapne Frankiću u uho ministrovo ime.) FRANKIĆ: O! ARDONJAK: Aha! Po trgovačkoj marži. I onda ćemo u “Mažestik” Frankiću, ne brini. FRANKIĆ: Kako vi kažete, gazda. ARDONJAK (njuška po zraku) Ma nije duhan... Ti boga, jesam blesav, nego nešto tukne na Ankičin parfem... Slušaj, Frankiću, ti ćeš krenuti na jednu stranu, ja na drugu, i tko ga prvi sretne...

Page 27

Ivan Kusan - CarugaFRANKIĆ: Znam, ja velim “šljuka”...

ARDONJAK: Što veliš...? Aha, pa da! Ti kreneš na jednu stranu... Uzmi te puške... Tko ga prvi sretne... Kako ono? Tako je! Ti pitaš “šljuka”, a on kaže “pucaj”, znači; naš je čovjek, vodi ga k meni ili me zovi. FRANKIĆ (uzima Ardonjakovu i Zeljićevu pušku, pa sad već ima tri puške) Ja spreman, gazda. Sve je jasno. ARDONJAK: Lozinku znaš? FRANKIĆ: Ko da je rat. ARDONJAK (koji je već pošao prema izlazu) Frankić! FRANKIĆ: Molim. ARDONJAK: Što sam ono htio? (Ne može se sjetiti, udara se dlanom po licu.) Jebem ti komarce, i kišu... Baš ta Slavonija ima usranu klimu... Ankica i Možbolt pokušavaju pobjeći. ANKICA: Brže, dok se još nisu vratili... ADAM (off) Tonka, Tonka... (Protrči preko scene) Ankica i Možbolt opet se skrivaju iza pokrivača. Ćuje se kreketanje žabe, koju nagazi Tonka. Agonija žabe. ZELJIĆ (ulazi i svečano deklamira) “Radnici, seljaci i mali obrtnici...!” ČARUGA: Zeljo, što se toliko kriviš? ZELJIĆ: Nije, to je naš proglas za izbore, naše stranke, pa da bolje svještim za nedjelju, ja ovako, u mraku, kad ne čuju Jude... Jer,di je temelja, laglje se gradi... ČARUGA: Tornjaj se odavde, ne budali... Jesam našo ortaka, ko da sam ga svijećom tražio. Opalio politiku u žbunju. Marš, znaš da smo na dužnosti... Odoja do Drave, preko rita... I pamet u glavu, Zeljiću, dok je još imaš. Mislim: glavu! (Kreće prema vratima.) ZELJIĆ: Gosn Jovo! ČARUGA: Što je? ZELJIĆ (pokazuje u drugom smjeru) Onamo je Drava... ČARUGA: Ko da ja ne znam... (Izlazi) ZELJIĆ: Samo da blažena divica ukaže pomoć i učini kraj o tome zloji Ardonjaku i njegovoj opačini… ADAM (off) Gdj esi ? ZELJIĆ: Tu sam! ANKICA: Bježmo odavde… Baš si izabrao mjesto i pravi čas. MOŽBOLT: Ankice, pa sad kad smo napokon... ANKICA: Nemoj reći da smo sami, ajde, kupi se. Pusti pušku! I još ti kažeš da si neki sportski tip... Možbotl odlaže pušku, izlaze. ADAM (dotrči) Tonka, jesi to ti? (Žaba, Tonkin vrisak, Adam protrči.) Ulaze Čaruga i Zeljić. ČARUGA: Zeljo? ZELJIĆ: Tu sam! ČARUGA: Jesam ti rekao svak na svoju stranu! ZELJIĆ: Na koju stranu? (Izlaze.)

Page 28

Ivan Kusan - CarugaUtrče Adam i Tonka. ADAM: Skidaj se! TONKA: E, neću i neću... (Istrče.) ARDONJAK (off) Frankić! Vidim te... Frankić, gdje si? FRANKIĆ (ulazi s tri puške u naručju) Tu sam... (Diže i četvrtu pušku) E, gazda, gazda, zaboravio pušku... Pa sad hajde ti, Frankiću, po nju... Gile ulazi. FRANKIĆ(s četiri puške u naručju, primjećuje Gileta) Joj! Oprostite, nisam vas vidio, gazda. Takav je rnrak. GILE: Kud si navro, mali? Jesi ti pjan? A? Kud ćeš s tim arsenalom? FRANKIĆ: Ja po poslu, ako smijem reći GILE: Vidi krmka! Po poslu? Da ti nisi krenuo na srndaće, mater ti nabijem? Gukni, golube. FRANKIĆ: Gdi bi ja? Nisam, gospodine... Pile nisam zaklo. Nego mi žena uteklau šumu s nekim žacom, znate žene. Pa ja pošao s gazdom da je potražim... GILE: Žena ti pobjegla, je l’ da? Sa žacom? Pazi ti što govoriš. Šta će ti te puške? PRANKIC: Ove su mi puške za šljukice... GILE: Sta kažeš? FRANKIĆ: Mislim: ima tih šljuka u šumi, pa... GILE:”Pucaj!” FRANKIĆ (hrabrije) “Šljuka”. GILE: “Pucaj!” Pa što odmah ne kažeš, kulove. Gdje ti je gazda? PRANKIC: Gospodin su požurili na onu stranu, prema Dravi, a mene poslali po pušku, zaboravili… GILE: Hajde, vodi me gazdi! Ostavljaj te puščetine. Požuri! Ima da mi to sredimo i ovako, ko baklavu... (Izlaze) Ulaze Zeljić i Čaruga. ZELJIĆ: Kad bi vi svedbo pripucali, more bit ga strefite, pak možmo s mirom... ČARUGA: Jesi ti blesav? Da ja skupim kuršumima štrojim komarce? ZELJIĆ: Opalite, de, pa što bog da... ČARUGA: Evo, budalo...! (Nišani kroz vrata i puca.) Jauk. Ankica dovlači na scenu ranjenog Možbolta. Čaruga i Zeljić nestaju. Dolaze Ardonjak, Frankić, Adam i Tonka. Snažna eksplozija i prasak. MOŽBOLT: Jao! Smrtno sam ranjen... Jao... Ardonjak i Zeljić pred zastorom. Song 5. ARDONJAK (Frankić ponavlja za njim) Poslije praska eksploziva važno je ostati živ, egzistencija jeste siva, a mrtvac još više siv. Zlato, franci, kurs, valute, ciriška burzo, vjerujem u te... ARDONJAK (Frankić za njim)

Page 29

Ivan Kusan - CarugaBaš sad su mi krenule stvari, važno je što sam živ, jer za mrtvog se ne mari, a ja tek postajem div. Šume, tanin, trs, vedute, našička firmo, vjerujem u te... ARDONJAK (Frankić za njim) Tek kad biznis počne cvasti, važno je bit što više živ, ako se utopiš u masti, bankrotu svome sam si kriv. Od Našica do Kalkute, poslovna srećo, vjerujem u te... ARDONJAK i FRANKIĆ: Ako se utopiš u masti, bankrotu svome sam si kriv...

Šesta scena - ARDONJAKOVA KUĆA

FRANKIĆ: Vama nije dobro, milostiva? ANKICA (skida slaninu s očiju) Frankiću...? Ma ništa, oči mi se palile, pa stavljam špek... Kako mu je? FRANKIĆ: Molim? ANKICA: Kako mu je? FRANKIĆ: Gazda se smirio... ANKICA: Ne gazda, kako je Borisu... gospodinu Možboltu? FRANKIĆ: A! Predao sam mu vaše pisamce... Ništa, ni dlaka mu nije spala... Joj znate što se dogodilo? Šrot mu našpranjio cipelu, gospodin se sapleo u lance, pa tako, ako smijem reći, više od straha i lanaca... ANKICA: Ali ipak leži kod “Kovača” u Našicama? FRANKIG: Da bi on ležao? Makar što! Karta s kelnerima. A, zamislite, naš gazda, mislim: gospodin Ardonjak, baš su ga izvoljeli posjetiti. I donijeli banane... ANKICA: Banane...? I ne uzrujava se Juraj zbog sinoćnje... pustolovine? FRANKIĆ: Ni govora. Pa nema on nikakve veze s tim, to neki vojni liferant, bitanga, šverco plin i naftu. Tobože knpio za vojsku, pa htio prodati ispod ruke,ali sad mu je svejedno, mislim, tome liferantu, jer je i on odletio u zrak. Netko bacio šibicu točno u naftu, Jedna bačva curila, što ja znam... Inače se izljubio sgospodinom Možboltom, kao s bratom. Malo je i zasuzio, ako smijem reći, kad je sve saznao. Naime, kako je gospodin Možbolt stavio život na kocku, da ga spasi od Čaruge i, eto, skoro sam primio metak. ANKICA: Je li ga Juraj pozvao na večeru? FRANKIĆ: Joj, pa da da je! Zaboravio sam varn reći, oprostite. ANKICA: Je li još koga pozvao? FRANKIĆ: Nije. ANKICA: Onda će Tonka biti vaša. Poslije večere.

Page 30

Ivan Kusan - CarugaFRANKIĆ: Gospoño Ankice! ANKICA: Ako sve ispadne kako treba. A sad me pustite... Neću vam reći što se od vas očekuje. Auf baldiges Widersehn. FRANKIĆ (izlazi i klanja se.) ADAM (ulazi, salutira) Zvali ste me, gospoño Ankice? ANKICA: Gdje su gospodin Stanisavljević i Zeljić? ADAM: Dozvolite da vas obavijestim da u tome smislu, mislim u smislu zadatka, još uvijek smatram, da bi se gospodina Ardonjaka moglo prosto na političkoj bazi, tako reći po zakona... Baš mi pričo kelner kod “Kovača”, kako jegospodin Ardonjak lajao u kafani, za kartama, da će naš seljak morati uskoro uTursku, da okopava tursku njivu gdje smo mi još dobili rat s njima jerbo kandaovdje nema posla, kako radikali vode privredu... ANKICA: Gdje su Čaruga i Zeljić? ADAM (salutira) Razumijem. (Odlazi do prozora i zviždi) Postupio sam prema vašim uputstvima, samo čekaju. Čaruga i Zeljić ulaze kroz prozor. Čaruga prepotentno kicoški odjeven, Zeljić plašljivo. ČARUGA: Ljubim ruke, gospoño. ZELJIĆ: Pomoz bog. ANKICA (pruža ruku Čarugi da je poljubi) Drago mi je, gospodine Stanisavljeviću... Mogu vam reći da sam se ugodno iznenadila u vama. Sve te glupe priče, razbojnik, koljač, divljak... Kad ja još danas vjerujem novinama. Rijetko sam kod nas srela tako šlifovanog džentlemena, kao što ste vi, tako šik. Podsjećate me na nećaka jednoga hofrata... ŽARUCA. Nisam imao čast poznavati gospodina Hofrata... ANKICA: Ali kako vam se dogodilo tamo na Dravi, da onako, možemo reći, uprskate, gospodine Stanisavljeviću? Adame, niste zasada potrebni. Glavno je da budete poslije pri ruci i da ne vidite što ne treba vidjeti, jasno? ADAM: Razumio sam, gospoño. (Salutira, izlazi.) ANKICA: Izvolite sjesti, gospodine Stanisavljeviću. ČARUGA: To mi se dogodilo prvi put u životu, ako hoćete vjerovati, ako nećete.Omaklo se: mjesto pravoga u srce, krivoga u petu. A svemu je kriv ovaj pacov Zeljić... ANKICA: Sjedni, Zeljiću. ČARUGA: Da mi je tu tko od mojih tića, Pavao ili koji drugim, već bismo mi, zna se, odradili svoj posao. Ali ova džukela samo brunda i muva me ko tele po vašaru, drž ovo, ne daj ovo, i tako nam opet uteče. Već me čisto sramota, vjerujte, puknut će bruka do Save, a i u Ameriki. Imam ja i drugog posla, tražeme na sve strane, samo gubim vrijeme... ZELJIĆ: Ak ja mogu reć, gosn Jovo sve umije svještit kako će i gdi će, ali voli odveć divanit i sam bi otaljavo čim više posla odjedared, pak mu to jedina falinka, jerbo ne može pastuh opasavat koliko mu drago kobila, nuto, pripustiš ga na sve strane, a ždrebad ispane erlava i kusata... ČARUGA: On baš hoće da ga obiñe kolo gorskih tića. Ha? E, da vidiš, Pavao Prpić ne pita mnogo, odmah žeže. On da Čarugi savjete dijeli, pred kim drhti Slavoni i Baranja? Jednom me u brodu, ko slučajno, polio neki ludi vatrogasac,

Page 31

Ivan Kusan - Carugaa ja njemu odmah otfikario škljocom, s oproštenjem, njegovu ličnu špricu. Ha! A u Petrijevcima... ANKICA: To vi sredite kako znate. Ja plaćam i hoću da posao obavite kako treba... I to večeras. ZELJIĆ: A i meni se preši, gazdinice, valja prevrnut žito, zatvorit trap, vinogradrigolat... ČARUGA: Ne znate vi, gospoño Ankice, što znače riječi Jove Stanisavljevića. Dabog da omastio omču u avliji sudbenog stola, ako još večeras ne sredimo pogodbu... ZELJIĆ: I sisanci će skorom, jagnje mi se ovce. ANKICA: Znate što, vas dvojica? (Hvata ih ispod ruke) Dosta mi je tog vašeg mrčenja barutom. E, jeste lijepi Feuerwerk sinoć napravili na Dravi… Čaruga, visigurno nosite hladno oružje? ČARUGA: Kako to mislite, gospoño Ankice...? ANKICA: Mislim: imate oštar, siguran nož? ČARUGA: Hoho... Da li ja imam oštar nož, Zeljiću? ZELJIĆ: Britva, vraga nož. ANKJEA: Onda izvolite lijepo ovamo, gospodine Stanisavljeviću. (Otvara ormar.) ČARUGA (ulazi u ormar) A kako ću znati kada da sijevnem ovom desnicom? (Maša se ljevicom za nož.) ANKICA: Čim čujete da netko vikne: “Tropa”! Jasno? ČARUGA: “Tropa”? Jasno! Sjajno! ANKICA: Unutra vam je šlifer... ČARUGA: Tko? Šlifer! ANKICA: Da mu ga preko glave... ČARUGA: Preko glave? ANKICA: Tako su u Londonu... ČARUGA: Ljubim ruke, gospoño... Možete odmah sanduk naručiti, što se toga tiče. Pitajte žandare kako sam ja u Petrijevcima... ANKICA (zatvara ormar) A ti izañi, Zeljiću, kroz prozor. Zvat ćemo te ako zatreba, čuči u štaglju. Pse smo zatvorili. Jasno? Ja ću s gospodinom Jovom srediti račun, ti zadrži resto, jasno? ZELJIĆ (izlazeći kroz prozor) Samo kad bi mu vi rekla, more bit, da se ne luda, već da metne naočali...O Isuse i blažena divice, glečte nekako da bude žanjiva od otoga simena, pak da se više tuj ne tepamo i ne trapimo... (Odlazi) ANKICA (sudara se s Tonkom koja ulazi) Imamo jednoga gosta više, gospoñice, pripazi da sve bude u redu, Postala si šlampava u posljednje vrijeme, tko zna zašto. TONKA (servira za večeru) Vremena se brzo minjadu, gazdinice. Govoru da u svitu njegdi gospoña već služu poslugu, a gosti kuvarice, i svima opet dobro. ANKICA: Wie erzdumm! FRANKIĆ (s prozora) Oprostite, gospocio Ankice, evo ih. Idu gospodin Ardonjaki gospodin Možbolt. ANKICA: Vi ćete stajati pred ormarom i paziti da ga nitko ne otvori... (Primjećuje da Tonka ide prema ormaru) Tonka! To nije tvoj ormar! Što si ti ne

Page 32

Ivan Kusan - Carugadopuštaš? TONKA: Salvete... ANKICA: ...su u kuhinji, dobro znaš. (Tonka izlazi, pjevuši. Ankica Frankiću) Dok netko ne kaže “Tropa”... Onda se brzo maknite. FRANKIć: A, fino, onda ja mogu van? ANKICA: Ne van, od ormara... FRANKIĆ (odlazeći s prozora) Toliko mogu... ARDONJAK (ulazi zagrljen s Možboltom) Ženo, iznenañenje! Evo nam prijatelja Možbolta na večeru... MOŽBOLT: Mruke, gnädige Frau. Oprostite, ja bez cvijeća. FRANKIĆ (došulja se do ormara) Dobar veče, eto i mene pozvali. MOŽBOLT: Also, was heute mir passiert ist... ANKICA: Gospodine Možbolt, izvolite sjesti... Juraj, ti ćeš ovdje. (Posjedne Ardonjaka, tako da je leñima okrenut ormaru.) ARDONJAK (natače konjak) Možbolt... mogu te zvati Boris? Neka ovo bude bruderšaft, hajde. (Ljube se) Možeš me zvati i Jurica, mene je samo mama zvala Jurica. MOŽBOLT: Ja sam objasnio gospodinu Ardonjaku... ARDONJAK: Jurici! MOŽBOLT: Jurici. Da smo ga mi panično tražili na Dravi čim si čuli da je Čarugau Viljevu. ANKICA: Gdje je ta Tonka? ARDONJAK: Jedna molba, Ankice. Budi ljubezna, pa nas ti večeras služi. Kolike je meni Boris već usluge učinio svojim lancem... i svojom petom, ha, ha, ha, pa nema smisla da njegova sestra... uopće to sad moramo urediti, s mirazom... ANKICA: Uopće mi to moramo još danas urediti. (Izlazeći) Vrlo rado ću vas ja večeras posluživati. Za promjenu... Što ne biste partiju karata prije večere? ARDONJAK: Frankiću, daj nam karte. FRANKIĆ (dodaje Ardonjaku karte, s ormara). ARDONJAK: Frankiću, a što ti ne sjedneš? FRANKIĆ: Sjedio sam cijeli dau. (Vadi novine iz džepa) Samo da šport pogledam. ANKICA (ulazi i stavlja na stol pujena jaja) Ovo sam sama radila. Moj su specijalitet punjena jaja. gospodine Možbolt. Ardonjak i Možbolt kartaju, Ankica servira. FRANKIĆ: Pribićevićeva jaja, što kažu u Beogradu. ARDONJAK: Samo bez politike u mojoj kući, Frankiću… Što ima u športu? FRANKIĆ: Taj je Vrduka zbilja goalman nad goalmanima... “Vrduka majstorovao udarac strašnog forvarda Barcelone... 1:0 za “Grañanski”, gazda! ARDONJAK (karta s Možboltom) Još! ANKICA (zaviruje) Ti i kralja. ARDONJAK (prijekorno je pogleda). MOŽBOLT (smije se) Znate ono kad je kralj kartao poker s biskupom Akšamovićem, pa ima tri kralja u ruci... (Smije se) “Evo”, kaže, “četiri ikraija”, a biskup se čudi... (Smije se sve jače) “Kako četiri, vaše veličanstvo:” “Pa

Page 33

Ivan Kusan - Carugačetvrti sam ja...” (Kida se od smijeha) Ausserst Witzig! Naime, on je isto kralj, ne kralj u kartama, shvaćate, nego pravi kralj, naš... (Okreće kartu dok se Ardonjak smije. Frankić naknadno prasne u smijeh) ARDONJAK: Dosta, MOŽBOLT (okreće karte). ARDONJAK (zlurado gleda karte, pa Možbolta, ali ne može sačekati njegov odgovor) Tropa!! Čaruga iskače iz ormara, stavlja Ardonjaku šlifer preko glave i zamahuje nožem, poreže se u prst druge ruke. ČARUGA: O, jebem ti nož! ANKICA (uzima nož sa stola i zabija ga Ardonjaku u leña) Majko moja, što sam učinila? (Gleda leš) Možda bi se krv mogla zaustaviti solju... ČARUGA (slavlja ranjeni prst u slanik na stolu) U, al to peče, mater mu... MOŽBOLT: Eto, jeste vidjeli, baš kad je dobio na ajncu... To uvijek dode obratno. FRANKIĆ: Gospoño Ankice, primite iskrene izraze moje najdublje sućuti... ANKICA (poslije hinjenog plača) Pazite da netko ne uñe. Frankić i Možbolt zaključavaju vrata i naslanjaju se na njih. ČARUGA (koji je zamotao prst u ubrus) Nećete se ljutiti, gospoño Ankice, ako pripomenem, što se tiče moje skromne nagrade... Možda ovo nije pravi čas ali,vjerujte, teško danas živi hajduk. ANKICA: Tu još imate dvadeset tisuća. ČARUGA (odlazeći kroz prozor) E, pa hvala, gospoño Ankice, s vasam u vašoj žalosti. (Nakloni se Frankiću i Možboltu) Gospodo...! ANKICA: Fin gospodin, džentlmen. A ne ko vi... (Histerično plače) Što će na ovo reći Osijek, a Beč? ADAM (lupa, trese vratima) Otvorite! Žandarmerijski desetnik Žažić Adam. MOŽBOLT: Ankice ja mislim... FRANKIĆ: Ja mislim da ne bi trebalo... ANKICA: Borise! Stavite lijepu glazbu i otvorite vrata... Ulazi Adam, Frankić nespretno petlja oko gramofona. Adam gleda krvavi prizor,ali ništa “ne vidi”. ANKICA: Nema mi muža, Adame. ADAM: A u kom smislu? MOŽBOLT: Gospoña Ankica ima zle slutnje, gospodine Adame. ADAM: Ja samo svratio. Večernja ophodnja po mjestu. Odredilo me za noćas. Avi kanda povečerali. Mogu ja i da se udaljim, da ne bih smetao. MOŽBOLT: Gazda Ardonjak se ne vraća iz lova, a već je kasno, Wirklich. U ovim krajevima nikad se ne zna, jeste čuli kako se narod buni protiv automobila? Kažu da ventilator uvlači kukce, muhe, skakavce, a onda se ptice nemaju od čega hraniti, pa će priroda otići zu Grunde. Ptice, rode, sve. Isto tako i s ljudima. Osobito po mraku. Shvaćate? Ili vi misiite da nije tako? ADAM: ja mislim kako starješinstvo naredi... Oprostite, samo sam usput svratio. Vlast je uvijek pri ruci. Ne daj bože da zatreba. ANKICA: Je li istina da se Čaruga i njegovi tići motaju ovuda? ADAM: Ako se i motaju, smotat će ih naš žandar već, ne brinite. Gospodine

Page 34

Ivan Kusan - CarugaMožbolt, da poñete sa mnom? Možemo pogledati u smislu potrage za gazda Ardonjakom... MOŽBOLT (gleda Ankicu) Ako vi mislite... (Pušta da ga Adam vodi prema vratima.) ANKICA: Bit ću vam zahvalna, gospodine Možbolt. ADAM (Možboltu) Važno je, gospodme Borise, i za vas, i za vašu sestru i za mene. Razuinijete li? Šta ste razumjeli? MOŽBOLT: Alles. ADAM: Šta ales? MOŽBOLT: Sve. (Izlaze) FRANKIĆ (tješi Ankicu koja plače) Nemojte, gospoño Ankice, svima nam je teško. Svi smo ga mi, ako smijem reći, voljeli. Na svoj način, ali ipak, ako se uzme širina srca i duše, i tako, ne kažem za sve mušice... Mislim da je takova čovjeka trebalo tražiti na daleko... ANKICA (pokazuje leš) E, a sad je tu. Idemo, Frankiću! (Hvata mrtvaca za noge i vuče ga uz Frankićevu pomoć prema vratima.) Ist das nicht peinlich? FRANKIĆ: Niste trebali, milostiva, mogu ja i sam... (Zastaju na vratima s mrtvacem.) Baš kad je sredio za imanje u Čaglinu... To je zbilja ono, što se kaže, sudbina... (Izvlači mrtvaca iz sobe.) TONKA (ulazi) E, lijepi svinjac ostavili... Tako je to kad se gospoda zabavljaju! Tko će sad očistiti ove fleke od crnog burgundera? Šipak ću ja... (Posprema, pjevuši, skuplja sude.) ANKICA (ulazi) Tonka! Motaš se gdje te ne treba, vidiš da se gosti još nisu razišli. TONKA: Pa nikog nema... ANKICA: Marš van! TONKA (izlazi i sudara se s Frankićem koji ulazi) Lako je sa sirotom. Ulaze Gile i Adam. GILE (salutira) Žandarmerijski kapetan Nikola Giljetić. U ime njegovog kraljevskog veličanstva i naroda imamo nalog za pretres vlastelinstva gospodina Jurja Ardonjaka. Dobili smo depešu iz osječkog redarstvenog povjereništva, da se negdje ovdje skriva hajdučki harambaša Jovo Stanisavljević, zvani Čaruga. ADAM: Naime, da bi se ovdi negdje tobož karto, ali je neprovjereno. ANKICA: Čaruga? Tako? Vi u mojoj kući tražite Čarugu, a ja se pitam gdje mi je muž... Bolje bi bilo da potražite gazdu Ardonjaka, ako već znate da je Čaruga u okolici. Krasni čuvari reda. Čaruga, o...! (Očajno) Da se Juraju nije šta dogodilo? Lijepo sam mu govorila: Idemo u Chamonix, u Karlsbad, kud god… GILE: Zato je tu vlast... MOŽBOLT (upada kroz prozor ne videći Gileta i Adama koji se priljube uza zid) Verflucht! ANKICA: Gospodine Možbolt, zašto kroz prozor? MOŽBOLT: Dies zu fragen ist nicht die rechte Zeit. Imam grozan osjećaj da su nam za ledima... FRANKIĆ: Ako nisam potreban, gospoño Ankice... (Kreće prema vratima, ali

Page 35

Ivan Kusan - Carugamu Gile stavlja ruku na rame) MOŽBOLT: Ali baš me briga, Ankice, glavno da si napokon samo moja! Endlich!(Širi ruke da zagrli Ankicu) GILE: Vi ste pred zakonom, gospodine mjerniče... MOŽBOLT (panično) Gospoño Ankice! Nisam vam odmah htio... Našli smo gazdu Ardonjaka... Čaruga! Dieser Verbrecher! Gospodin vlastelin leži u blatu...

FRANKIĆ: Pred svinjcem. MOŽBOLT: Pred svinjcem. Netko ga je nožem po grkljanu, a zna se tko... Bože mi prosti, čista Engleska, što vi rekoste. TONKA (utrči i vrišti) Juricu ste mi ubili, moga Juricu! To je bio lav. Jedini čovjek... Ubojice... FRANKIĆ (pritrčava joj) Tonkice... ANKICA: Zlikovci...! GILE: U ime njegovog kraljevskog veličanstva i naroda. (stavlja lisice Možboltu i Frankiću) Lišavam vas slobode... (Rukom daje znak Tonkici da i ona iziñe s uhapšenima, a Ankici obzirno nudi ruku) Milostiva. (Vadi pištolj i puca kroz prozor) Gotovo, fertik...! Frankić, Možbolt i Tonka izlaze, na prozoru se pojavljuje Zeljić. ZELJIĆ (upadajući u sobu) Da nije more bit počelo? GILE: Dobro si se našo, gulanferu! (Daje Adamu znak da Zeljića veže lancima) Adam, koji je utjerao Frankića, Možbolta i Tonhu, izvodi i zavezanog Zeljića, a za njima izlazi Gile ispod ruke s Ankicom.

EPILOG

ČARUGA (izlazi pred zastor otmjeno odjeven, u gamašnama, s cigarom u ustima, u naočalima, čita iz novina; na svakoj mu je ruci zamotan po jedan prst) Pazi, umro Pinkerton. Bio neki opasan žac, kažu, majku mu. Sad je lakše disati u Ameriki, možda bi trebalo preko, ñavo bi ga znao... “Dinar u Zuriku pao na 4,10” mani ga... ali gdje je... Maločas sam vidio... Aha, tu je! “Rasplet tragedije iz Feričanaca”, e to, “Stol sedmorice u Zagrebu u potpunosti je odobrio i potvrdio presude donešene po sudbenom stolu u Osijeku prošloga utorka, u vezi s mučkim umorstvom uglednoga i bogatoga slavonska vlastelina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca. Nepobilno je utvrñeno da je prvostepeni sud postupao u duhu zakona, a na temelju stvarnih dokaza i izjava zakletih svjedoka, često veoma uglednih osoba, kao i da nema nikakve osnove da bi se gnusno zlodjelo pripisalo zloglasnom harambaši Jovi Stanisavljeviću Čarugi...” (Vrti glavom kao da ne zna je li to dobro ili nije.) Pa sad... mani ga... Kad oni vele, novine su novine. “... nego da su za zločinstvo ili suučesništvo u njemu odgovorni i primjerno kažnjeni, kako slijede Frankić Miroslav iz Slatinskog Drenovca. 47 godina, bivši upravitelj Ardonjakova vlastelinstva u Feričancima na 5 godina teške robije. (Frankić ulazi) Možbolt Boris iz Pleternice, 32 godine, bivši vlastelinski mjernik, na 2 godine prisilnoga rada na imanju županijskog nadšumara Sarosi Lajoša. (Možbolt ulazi) Možbolt Tonka iz Pleternice, 21 dina, vlastelinska sluškinja, na godinu dana strogog zatvora, uvjetno na dvije

Page 36

Ivan Kusan - Carugagodine. (Tonka ulazi) Ardonjak Ankica iz Osijeka, roñena Toplak, 34 godine, osloboñena je optužbe u pomanjkanju dokaza. (Ankica ulazi) Zeljić Josip iz Čaglina, 50 godina, seljak, na kaznu...” Opa. bato...! “Na kaznu smrti vješanjem...” (Čaruga čeka, Zeljić se ne pojavljuje) Zato njega nema... Ode nam Zeljo. “Iz pouzdanih izvora saznajemo da se još u istražnom osječkom zatvoru obavilo skromno vjenčanje izmeñu Možbolt Tonke i žandarmerijskoga desetnika Žažić Adama, naknadno promaknutnoga u čin žandarmerijskog narednika. (Adam ulazi, hvata se s Tonkom za ruku) “Žandarmerijski kapetan Giljetić Nikola Gile, poradi izrazitih zasluga u hvatanju zlikovaca, postavljen je na višu dužnost pri redarstvenom povjereništvu u Zagrebu. (Gile ulazi) Isto se tako saznaje da se ovaj istaknuti i trostruko odlikovani čuvar sigurnosti i zakonitosti kani oženiti udovicom pokojnog vlastelina Jurja Ardonjaka, gospoñom Ankicom. (Gile i Ankica se hvataju za ruke. Čaruga publici) Ma, čujte, kako je derano, nije ni krvavo... (Nakloni se) Jovo Stanisavljević Čaruga,iz Bara, općina Orahovica, nekažnjavan.

Z a s t o r

Ivan Kušan

Page 37