ITIAF Filozofski leksikonfilozofija prirode, disciplina koja, u skladu sa stoikom podjelom filozofije na logiku, etiku i fiziku, prouava prirodu i uvjete pod kojima se priroda spoznaje. S obzirom na empirijske i pojmovne uvjete pod kojima se priroda promatra, f. p. moe voditi do nastanka prirodne znanosti, ali i do metafizike prirode. Oba su ta naina istraivanja prirode povezana ve od samih poetaka filozofije (mitovi i kozmogonije drevnih naroda, kozmoloka usmjerenost jonskih filozofa, antika atomistika teorija o materijalnom svijetu, Aristotelovo kozmoloko nauavanje i dr.). Priroda se u grkoj filozofiji pojavljuje kao osobit predmet istraivanja koji treba razlikovati od duha, povijesti, tehnike, umjetnosti, to se najbolje oituje u pojmovnim parovima physis-nomos (priroda-zakon) i physis-tekhne (priroda-umijee). Priroda postaje sinonim za materijalni kozmos, za razliku od duhovnih i natprirodnih stvari. Jasno se razlikuje fizika kao teorija o prirodnim tijelima i njihovim gibanjima, od mehanike, kao teorije o umjetnim gibanjima, npr. kod strojeva. Pojam philosophia naturalis pojavio se u antikoj filozofiji i predstavlja pretpovijest svih prirodoslovnih disciplina. ()kozmogonija (grki kosmos: svijet, red, poredak i gonia: -rodstvo, roenje), teorija o postanku i razvoju svijeta, tj. svih svemirskih objekata. Njezin je zadatak objasniti promatrano stanje svemira i njegovih objekata iz prethodnih stanja. Biblijska tradicija polazi od stvaranja svijeta iz niega (creatio ex nihilo). Mitske predodbe grke kozmogonije dre da je svemir nastao iz prvotnog nereda (kaosa). Mitologije i kozmogonije drugih drevnih naroda takoer govore o kaosu i o prabiu razaranjem kojeg nastaje nebo i zemlja, tj. cijeli svijet (u kineskoj kozmogoniji iz prabia Panku, u babilonskoj podjelom Tiamatsa i sl.). S Anaksimandrom zapoinje drugaiji, racionalni pristup fizikalnog objanjenja nastanka i razvoja svemira posve osloboenoga kozmogonijskih i teogonijskih predodbi.kozmologija (grki kosmos: svijet, red, poredak i logia: -znanstvo, -slovlje), openito, filozofska i znanstvena disciplina istraivanja nastanka i razvoja fizikog svemira u cjelini. () Kozmologiju treba razlikovati od kozmogonije, koja daje zaokrueni narativ, mitski, religiozni ili znanstveni, o postanku fizikog svemira, proizvoljno istiui detalje i (u sluaju znanstvene teorije) vrlo okvirno slijedei znanstvenu metodu. Katkad kozmogonija oznaava i zaokruene, teoretski bolje potkrijepljene narative, o postanku odreenih segmenata fizikog svemira (primjerice Suneva sustava).U zapadnoj filozofiji prvu nemitsku kozmologiju obrazlau predsokratovci (oko VI. i V: st. pr. Kr.), opisujui nastanak kozmosa (ili ureenje svijeta) iz ve postojee predsvemirske tvari. Detaljni modeli takva razvoja razlikuju se i unutar samoga toga filozofskog pravca (Anaksimandar, Pitagora, Heraklit, Parmenid), ali zajedniko im je nijekanje mitskih kozmogonijskih narativa. ()kozmos (grki kosmos: svijet, red, poredak), svrhovit poredak, ustrojstvo pojedinog bia ili zajednice. U mitologiji i prirodnoj filozofiji oznaava svemir, cijeli svijet i njegov poredak, tj. sveukupnost ureenosti svega ivoga i neivoga (svjetski poredak) za razliku od neureenoga stanja kaosa ili nereda. Rije k. prvi je upotrijebio pitagorejac Filolaj (V. st. pr. Kr.) u znaenju reda (harmonije, sklada) svega postojeega. U kozmos antikog svijeta pripadaju i stvorena bia i bogovi. Rane filozofske teorije o kozmosu pod jakim su utjecajem religijskih i mitskih predodaba, to se osjea jo u neopitagorejstvu i neoplatonizmu. Za Anaksimandra je k. boanski poredak svih stvari. Kod Platona k. je ureen prema umu demiurga koji upravlja svijetom, a kod Aristotela svijetom upravlja nepokretni pokretnik. ()materija (grki hyle, latinski materia: graa, tvar), jedna je od osnovnih kategorija (uz prostor i vrijeme) fizikog svijeta, ujedno osnovni pojam prirodne filozofije i znanosti, temeljna ideja materijalizma. U predsokratovskoj filozofiji pratvar, prapoetak i praosnova svega postojeega. Za Talesa to je voda, za Anaksimena zrak, za Heraklita vatra, za Empedokla etiri elementa (zemlja, voda, zrak, vatra) koji nastaju mijeanjem privlanih i odbojnih sila (kod Empedokla su to ljubav i mrnja), za Demokrita i antike atomiste neprobojni i nedjeljivi atomi koji se gibaju u praznom prostoru, za Parmenida promjenjivi priin prave stvarnosti itd. Za Platona se etiri Empedoklova elementa svode na savrena geometrijska tijela (platonovska tijela) koja su sastavljena od pravilnih trokuta ije kombinacije omoguuju mnotvo pojavnih oblika materije. Kod Aristotela m. oznauje pojam koji je nezamisliv bez komplementarnog pojma forme. M. je kao pramaterija (pratvar) bezoblinost, lienost svojstava, ali ujedno ono to moe primiti oblik i svojstva (materia prima); ona je mogunost (potentia) za razliku od aktualno postojeih oblika postojanja materije (materia secunda). Materiju u bitak postavlja forma koja joj daje izgled i svojstva odreenoga bia; ona je za Tomu Akvinskog materia quantitate signata, tj. oblikovana m. ili naelo individuacije. Ona je nositeljica, roditeljica (mater) svih osjetilno zamjetljivih bia i naziva se supstancijom tijela. M. i forma u biu su i ontologijski i spoznajno nerazdvojive, jer forma za predmet svojega postavljanja u bitak ima samo materiju i moe postojati i biti predmetom osjetilne zamjedbe samo kao forma zbiljski postojeeg bia. Jedina je razlika izmeu materije i forme u naelu djelovanja. ()mit (grki mythos: pripovijest, rije), slikovito pripovijedanje o postojanju i djelovanju nadnaravnih bia i sila; imao vanu ulogu ve u najranijem razdoblju filozofije, kada se tek nastupajui filozofski nain miljenja i izricanja naglaeno razgraniio i distancirao od mitskoga. Rano grko prosvjetiteljstvo (npr. Ksenofan, Hekatej) odbacilo je mit kao moralno nezadovoljavajui i naivan nain objanjavanja svijeta, prije svega onoga boanskoga. U klasinoj grkoj filozofiji m. se preteno shvaao kao pripovijedanje kojemu nije svojstvena istina, te mu se stoga suprotstavljao logos kao istinito miljenje i izlaganje. Taj odnos, nije slobodan od stanovite ambivalencije, kako najbolje potvruje Platonova filozofija. Premda je u pravilu inzistirao na manjkavosti mita u odnosu na istinito miljenje, koje se za razliku od njega bitno odlikuje sposobnou obrazlaganja, sam Platon je na kljunim mjestima svoje filozofije ipak posegnuo za mitom da bi prispodobio ono to se racionalno, a to za njega znai dijalektiki, ne moe primjereno shvatiti ni izloiti. Jedno od svojih najznaajnijih djela, kasni kozmogonijski i kozmoloki dijalog Timej, izloio je kao vjerojatni mit (eikos mythos), istiui pritom njegovu istoznanost s jednako tako vjerojatnim logosom. Za Aristotela i aristotelovsku predaju m. se smatra filozofijski neprimjerenim i prevladanim vidom ranoga teolokoga i pjesnikoga miljenja. ()physis, termin iz grke filozofije koji oznauje sveukupnost onoga to nastaje samo od sebe i to se zbiljski oituje. Pojam se rabio osobito u predsokratskom razdoblju grke filozofije (najvei broj filozofijskih djela toga doba nosi naslov O prirodi). U filozofiji ima dva znaenja: narav oznauje bitno svojstvo nekog bia, a priroda sveukupnost vidljivog anorgansko-organskog svijeta. Kod predsokratovaca p. oznauje i prirodnu povezanost cjeline. U najranijoj filozofskoj tradiciji (u etici), p. se suprotstavlja zakonu (nomos). Ono to je prema naravi jest nuno, a ono to je prema zakonu proizvoljno je i svojevrstan je izraz ovjekova nasilja protiv prirode. Kod Aristotela p. oznauje podruje samoniklih bia, koja podrijetlo imaju u samima sebi, a to je prije svega organski svijet. P. se u tom smislu suprotstavlja podruju bia koja svoj postanak dobivaju po drugome; ona pripadaju u podruje umijea (tekhne). Time Aristotelova fizika nije teorija prirode, nego teorija prirodnih predmeta koji u sebi imaju princip svojega kretanja. Iz toga slijedi bliska povezanost izmeu pojmova physis i ousia ili bit. Kod Platona priroda je odraz ideje. ()teogonija (grki theogonia: nastanak ili raanje bogova), mitoloko shvaanje o nastanku i podrijetlu bogova u okviru opega razmatranja postanka svijeta (osobito u indoeuropskim politeizmima), a izraeno je najee kao pjesniko djelo u heksametrima. Najpoznatija je t. Heziodovo istoimeno djelo. ()