Irma i Amela - pedagoška.docx

UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET SPORTA I TJELESNOG ODGOJA

TEORETSKE OSNOVE METODIKE TZO

Student: Mentor:

Irma Hadžić prof.dr. Muriz Hadžikadunič

Amela Šivšić

Sarajevo, 2011. god.

Pedagoška praksa seminarski rad

SADRŽAJ

1. UVOD

2. PREDMET I PROBLEM

3. CILJ RADA

4. TEORIJSKE OSNOVE METODIKE TZO

4.1 METODIKA TZO KAO POJAM

4.2 DEFINICIJA METODIKE TZO

4.3 CILJEVI I ZADACI METODIKE TZO

5. ZAKLJUČAK

6. LITERATURA

2


1. UVOD

Obrazovanje je način ostvarivanja bolje kvalitete života, a tjelesna i zdravstvena kultura u školama može u najvećoj mjeri doprinijeti osposobljavanju mladih ljudi za samostalno kreiranje zdravog i aktivnog stila življenja. Inicijacija u svrhovitu tjelesnu aktivnost prenosi postupke koje mogu dovesti do razumijevanja njezine važnosti za zdravlje, njezine transformacijske moći u razvoju samopouzdanja, samoadekvatnosti te doprinijeti razvoju zdravog društva u cjelini na način informiranja o „šta i kako” te „zašto” vježbati. Teoretska znanja u tu svrhu nadasve optimalnog, i prema zdravlju učenika usmjerenom razvoju motoričkih i funkcionalnih sposobnosti te morfoloških karakteristika, predstavlja važan segment u odgojno-obrazovnom procesu tjelesne i zdravstvene kulture. Određivanje pravilnog omjera zastupljenosti teoretskih sadržaja u nastavi, u odnosu na učenje tehničko taktičkih znanja sportova, treba se bazirati na željenim dugoročnim (cjeloživotnim) zdravstvenim efektima i nije nimalo jednostavna dilema. Zbog ograničenosti vremenom, teoretska znanja u nastavi obično nisu sasvim dostatna za optimalno informiranje i osposobljavanje učenika za daljnji proces samostalnog vježbanja u njihovom slobodnom vremenu, ali i u odrasloj dobi. Ovim se radom nastoji obrazložiti i ukazati na nužnost ponovnog vrednovanja programa TZO glede njegovih glavnih ciljeva s obzirom na dugoročni cilj, te pedagoških procesa koji bi najbolje mogli dovesti do tih ciljeva. Potrebno jeprepoznati važnost razumijevanja savremenog poimanja sporta i zdravlja mladih uustrojavanju odgovarajućeg programa.

Obrazovanje je sastavni dio odgoja. Pojam odgoja obuhvaća sveukupnost pedagoškog djelovanja na sve sfere čovjekova bića. On se tiče čitavog odgoja, usmjeren je na izgrađivanje cjelovite ljudske ličnosti, svih njenih pozitivnih svojstava, razvijanje i oplemenjivanje intelekta, emocija, volje i karaktera. Njegovi su sastavni dijelovi: tjelesni, intelektualni, moralni, radni i estetski odgoj. U tom širem značenju odgoj obuhvaća tri procesa: 1. proces usvajanja znanja, umijeća i navika; 2. proces razvijanja tjelesnih i intelektualnih snaga i sposobnosti; 3. proces obogaćivanja čuvstvene i izgrađivanja voljne sfere čovjekova bića, odnosno razvijanja pozitivnih ljudskih osobina, formiranja uvjerenja i stavova i adekvatnih ljudskih postupaka. Na temelju tih procesa postavljena su tri bitna zadatka odgoja: materijalni, funkcionalni i odgojni.

Prvi proces i njemu odgovarajući materijalni zadatak čine sadržaj pojma obrazovanja, a preostala dva procesa i njima odgovarajući zadaci - sadržaj pojma odgoja u užem značenju. U tom užem značenju odgoj je upravljen izgrađivanje pozitivnih ljudskih kvaliteta u funkciji formiranja ličnosti i karaktera. Obrazovanje i odgoj u užem značenju koordinirani su pojmovi i sastavni dijelovi odgoja u širem značenju. Zato bi morali biti najuže međusobno povezani. (...)Istinsko obrazovanje* ima veliku motivacijsku snagu na ljudsko ponašanje i djelovanje. Ono je racionalna osnova odgoja*, a odgoj* je vrijednosna orijentacija obrazovanja. Tek u jedinstvu obrazovnih dobara i odgojnih vrijednosti moguće je ostvarivanje odgojnih rezultata i izgrađivanje ljudskih osobina. međutim, jedinstvo odgojnog i obrazovnog procesa nije automatizam koji se postiže sam od sebe, nego pedagoški zahtjev koji treba ostvariti. U životu postoje i jednostrani pristupi. Prihvaćajući liniju manjeg otpora, neki se orijentiraju samo na obrazovne zadatke, gotovo potpuno zanemarujući odgojne. A obrazovanje** kao puka suma znanja, bez prožimanja odgojnim vrijednostima, bez uvažavanja moralnih, estetskih i drugih izrazito ljudskih kriterija, nema odgojne vrijednosti, ne oplemenjuje čovjeka i ne služi stvarnom izgrađivanju njegove ličnosti.

3


2. PREDMET I PROBLEM

Predmet ovog rada predstavljaju teoretske osnove metodike TZO-a da se ukaže na njihov značaj i ulogu i način na koje se primjenjuju.

Problem predstvljaju svi nedostatci i eventualni problemi vezani za teoretske osnove te svi problemi koji mogu nastati neadekvatnim teoretskim osnovama metodike TZO-a da ih predstavimo i ukažemo na koji način ih izbječi.

4


3. CILJ RADA

Predstavljaju teoretske osnove metodike TZO-a , da ih predstavimo, ukažemo na njihov značaj i ulogu u nastavi TZO-a sve prednosti i nedostatci koji mogu nastati dobrim odnosno lošim teoretskim osnovama isl.

5


4. TEORIJSKE OSNOVE METODIKE TZO

Ljudsko društvo sa svim svojim posebnostima, specifičnostima, usponima, stagnacijama, preobražajima i dostignućima u svim sferama materijalnog i duhovnog, mora u prvom redu da zahvali nauci, odgovarajućim naučnim disciplinama i naučnom stvaralaštvu. Nivo razvijenosti nauke i naučnih dostignuća osnova je za napredak ljudskog društva u cjelini.

Savremeni naučni i tehnički razvoj podstiče razvoj društva u najopštem smislu, što u svakom slučaju zahtijeva i sve intenzivnije izučavanje ne samo različitih područja čovjekovog rada ( tehnika, medicina, umjetnost ), već i njegovu užu specifičnu djelatnost.

Razvoj nauke kroz historiju ljudskog društva, analogno rečenom, odrazio se i na razvoj naučnih disciplina koje proučavaju problematiku i zakone vaspitanja i obrazovanja, Među njima, metodika TZO-a zauzima vrlo značajno mjesto.

Savremeni uslovi života i rada, sve veća tehnologizacija ljudskog rada i životne sredine, usložnjavaju i brojčavno povečavaju raznovrsne uticaje na razvoj i formiranje čovjeka u bio-psiho-socijalnom smislu. Nauka je, tim prije, obavezna da sve uticaje na čovjeka usmjeri na rješavanje njegovih životnih potreba i interesa u domenu individualnih antroploških sposobnosti, nezavisno da li su ti uticaju slučajni, neobavezni, povremeni, malog obima i intenziteta ili su pak planirani, sistematizovani, organizovani, svrsishodni, usmjereni ka konkretnom cilju sa jasno izdefirenciranim zadacima, odabranim sadržajima, oblicima i načinom rada. Ovo je, naravno, moguće postići samo u neraskidivom jedinstvu teorijskih i empirijskih naučnih saznanja. Prema tome, metodika TZO-a kao integralni dio naučnih disciplina koje se bave procesima vaspitanja i obrazovanja, tretira specifičnu oblast koja veoma kompleksan i nadasve strukturno zahtjevan proces fizičkog vaspitanja planira, prati, osmišljava i njime upravlja u domenima opštih zakona koji u njemu vladaju, kao i opštih i specifičnih transformacijskih procesa, prije svega kod djece i učenika različitih uzrasnih i razvojnih antropoloških svojstava.

6


4.1 METODIKA TZO KAO POJAM

Pojam metodike TZO proizilazi iz samog imena ove naučne discipline. Riječi u tom imenu raziličitog su značenja, ali su tako “složene” da obrazuju jedinstveni pojam. Izvorno, riječ “metodika” označava nauku o metodama nastave uopšte. Međutim, metodika je i nauka o metodama nastave pojedinih nastavnih predmeta, na osnovu čega se može zaključiti da je metodika i nauka o metodama tjelesnog odgoja. Metodika podrazumijeva istraživanje i ispitivanje pojava, pristupanje pojavama koje se istražuju, put u način istraživanja, tj. “smišljeno i plansko postupanje pri radu radi postignuća nekog uspjeha, određeni put i način ispitivanja, mišljenja i rada”.

Riječ “tjelesni odgoj” predstavlja trajan planski i sistematski uticaj na čovjeka pomoću tjelesnog vježbanja, što se posebno manifestuje u njegovoj mladosti – u procesu vježbanja djece i učenika Korijenje tjelesnog odgoja nalazimo u čovjeovom pokretu i kretanju, što u stvari predstavlja sistem kretnih manifestacija pomoću kojih čovjek komunicira sa svojimi okruženjem. Taj sistem pokreta i kretanja predstavlja sposobnost čovjeka da u prostoru premješta čivato tijelo ili samo njegove pojedine djelove.

Tjelesni odgoj predstavlja još i proces trajnog, planskog, organizovanog, sistematskog i svrsishodnog kretanja čovjeka, koje je ciljem, sadržajem, oblicima i postupcima u njihovom izvođenju determinisano i usmjereno u pravcu povećanja nivoa antropoloških svojstava, prije svega djece i učenika. Vaspitanje je stalan proces, zbog čega u mogućnosti vaspitnog djelovanja u tjelesnom odgoju velike. nastavom i ostalim organizacionim oblicima rada omogućava se neprekidno vaspitno djelovanje na djecu i učenike. Dobra organizacija rada, sistematsko praćenje, provjeravanje, vrednovanje i ocjenjivanje vaspitnih efekata u vastipno-obrazovnom procesu, garant su željene i projektovane vaspitne funkcije Tjelesnog odgoja na djecu i učenike.

7


4.2 DEFINICIJA METODIKE TZO

Metodika TZO sa stanovišta naučne terminološke odrednice, označava nauku koja proučava zakonitosti vaspitanja i obrazovanja u nastavi TZO. Činjenica da termin metodika nema jedinstveno značenje u svakodnevnom komuniciranju, a na osnovu razmišljanja znatnog broja pedagoga, stvara i kod metodičara TZO brojne dileme u njenom definisanju.

Savremena didaktika se, međutim bavi proučavanjem opštih zakonistosti koje su zajedničke za svako vaspitno – obrazovno područje ( svaki predmet u obrazovnim ustanovama ), što je vrlo često poistovjećuje sa pojmom opšta teorija nastave. Didaktika , u stvari, upućuje na ona saznanja koja su neophodna da bi se uspješno mogao realizovati cjelokupan vaspitno-obrazovni proces iz svih nastavno-vaspitnih oblasti, i tako uticati na efikasnost usvajanja znanja, vještina i navika.

Prenošenje znanja, učenje i organizacija ukupnog vaspitno-obrazovnog procesa u obrazovnim ustanovama, zapravo je čitav sistem interatkivnih pedagoških odnosa i njihovo konkretno manifestovanje, Time pojedinac i društvo – prema uvrđenom cilju i zadacima, kao i u skladu sa prethodno razrađenim planom i programom, primjenjujući različite postupke i koristeći razne izvore informacija – utiču na djecu i učenici usvajaju i na viši nivo podiću svoje vještine i navike.

U definisanju medotike TZO neophodno je iznijeti mišljenje još

nekih autora. Pataki definiše metodiku kao “granu pedagogije koja se bavi pitanjima nastave pojedinih školskih predmeta”. Prema istom autoru, didaktika se definše kao opšta metodika, tj. pedagoška disciplina koja se bavi opštim pitanjima nastavnog procesa, zajedničkim za sve nastavne predmete, dok se metodikom smatra naučna disciplina koja ukazuje na problematiku konkretnih nastavno-vaspitnih područja pojedinačno, što podrazumijeva da je i metodika TZO posebna naučna disciplina jer se bavi proučavanjem organizacije i realizacije vaspitno-obrazovnog procesa u tjelesnom odgoju.

Gogala (1951) govori o metodici kao o dijelu praktične pedagogije,. Isti autor govori da se teorijska i praktična pedagogija razlikuju po tome što teorijska pedagogija tumači teorijski smisao, cilj i namjenu opštih sredstava za uspješan vaspitno-obrazovni rad. Praktična pedagogija razmatra praktične načine, puteve, metode i nastavno – vaspitne oblike pomoću kojih se mogu postići i realizovati pedagoški ciljevi i zadaci.

8


Praktično pedagoško djelovanje stalno utiče na bogaćenje pedagoške teorije, i obrnuto. Nastavnik u svom radu dolazi do novih saznanja, različitih iskustava, nailazi na nove probleme, usvaja nove vaspitno-obrazovne mjere, dostiže različite metodičke (ne)uspjehe itd. Praktičnim radom dobijena nova saznanja dobrodošla su u pedagoškoj teoriji, koja pokušava da na osnovu opštih saznanja i zakonitosti objektivizira pedagoškodjelovanje u vaspitno – obrazovnom procesu.

Danilov i Jesipov (1961) metodiku smatraju pedagoškom naukom koja izučava zakonitosti uspješnog vaspitno-obrazovnog procesa u konkretnim nastavnim oblastima. Autori posmatraju didaktiku kao dio pedagogije, tj. kao dio metodike pojedinih vaspitno-obrazovnih područja. Veza između pedagogije, didaktike i metodike pojedinih nastavnih oblasti je čvrsta, neodvojiva i postavljena na uzajamnim osnovama. Autori istiću da je didaktiku, kao teoriju nastavnog procesa uopšte, zasnovanu na opštosti metodika svih nastavnih predmeta, moguće razrađivati

i takvu primnjenjivati samo onda kad se u tom procesu u potpunosti oslanjamo na saznanja metodika pojedinih nastavnih predmeta.

Metodika TZO kao uostalom i metodike svih ostalih nastavnih oblasti, ima svoje specifičnosti koje su definisane predmetom izučavanja. Specifičnosti proizilaze iz same strukture TZO kao samostalne vaspitno-obrazovne oblasti i antroploških karakteristika konkrtnih uzrasnih kategorija djece i učenika. One zahtijevaju zasebnu naučnu disciplinu koja bi se bavila proučavanjem tih specifičnosti i međuzavisnosti koje se mogu definisati posebnim zakonitostima.

Prilikom definisanja metodike TZO različiti autori su imali i dosta različita polazišta, što je, uslovilo i znatne razlike u ishodu. Kačaškin definiše metodiku TZO kao dio pedagogije koji na sveobuhvatan naučni način izučava metode sistematskog, svrsishodnog, dosljednog i najcjelishodnijeg realizovanja nastave TZO u školi. Posmatrano sa edukativnog stanovišta, tj. sa stanovišta TZO kao vaspitno-obrazovnog područja ovakva definicija ima i logičku i praktično-teorijsku utemeljenost. Međutim savremeno TZO nije samo nastava i ne može biti, niti jeste, samo vaspitno-obrazovno područje koje je isključivo segment obrazovanja i vaspitanja, koje se ostvaruje u obrazovni ustanovama, tj. u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama i visokim školama.

9


Praktično pedagoško djelovanje utiče na bogaćenje pedagoške teorije, i obratno. Nastavnik u svom radu dolazi do novih saznanja, različitih iskustava, naiazi na nove probleme, usvaja nove vaspitno-obrazovne mjere, dostiže različite metodičke (ne)uspjehe itd.

Naučno-praktični domeni metodike TZO ne ograničavaju se samo na nastavni proces, tj. na učenje, vježbanje i usavršavanje kretnih manifestacija koje se realizuju u okvirima časova TZO primjenom različitih metoda i metodskih organizacionih oblika rada, već se naučno-praktična djelatnost metodike TZO mora proširiti na sve pojavne oblike učenja i vježbanja tjelesnih kretanja koja se u savremenim uslovima života i rada stalno usavršavaju, proširuju i prilagođavaju realnim potrebama i interesima pojedinaca i društva. Ako na primjer, metodiku TZO vaspitanja gledamo sa stanovišta uzrasnih karakteristika djece i učenika, možemo je dijeliti na:

- metodiku TZO u predškolskim ustanovama,- metodiku TZO u osnovnoj školi, - metodiku TZO u srenjoj školi,- metodiku TZO na fakultetu.

Međutim, ne nalazeći suštinske razlike među ovim metodikama, možemo tvditi da su te razlike u pojedinostima i specifičnostima, koje su uglavnom rezultat programskih sadržaja i načina organizacije procesa rada, dok su varijacije pedagoškog djelovanja i realizacije suštine vaspitno-obrazovnog rada vrlo male. Analogno ovome, medotika TZO zahtjeva šire pojmovno i predmetno definisanje.

Ako analiziramo definiciju metodike TZO koju je dao Harabugi 1969, a zatim proširio 1974, možemo zaklučiti da je metodika TZO naučna oblast koja tumači naučna znanja o tjelesnom odgoju kao procesu i zakonitostima relevantnim za taj proces. Haarabugi definiše teoriju i metodiku tjelesnog odgoja kao “nauku o opštim zakonima upravljanja procesom tjelesnog odgoja”.

10


4.3 CILJEVI I ZADACI METODIKE TZO

Metodika TZO bez obzira da li informacije i saznanja dobija sopstvenom istraživačkom djelatnošću ili uz manju ili veću posrednost komplementarnih nauka, pronalazi i rasvjetljava opšte, ali i pojedinačne, zakonitosti vaspitno-obrazovnog procesa koji se realizuju kroz nastavni predmet Tjelesni odgoj. Zakonitosti vaspitno-obrazovnog procesa u tjelesnom odgoju podrazumijevaju ukupnu problematiku koja je od bitnog značaja za adekvatno planiranje i dosljednu interpretaciju ciljeva i zadataka nastavnog, vannastavnog i vanškolskog procesa, koji čine suštinu strukture ovog veoma kompleksnog područja rada usmjerenog na razvijanje, održavanje i usavršavanje bio-psiho-socijalizacijskih karakteristika djece i učenika. Dosljednost interpretacije ciljeva i zadataka TZO, nezavivno da li smo do njih došli naučnim ili praktičnim radom, neophodno je realizovati u konkretnim uslovima svakodnevne prakse.

Kada govorimo o cilju i zadacima metode TZO tada moramo poći od dva vrlo bitna stanovišta.Prvi: metodika TZO kao naučna disciplina ima za cilj da prati i izučava opšte zakonitosti i kategorije vaspitno-obrazovnog rada u tjelesnom odgojui, tj. u nastavnom, vannastavnom i vanškolskom procesu. Praćenje i izučavanje zakonitosti i kategorija u vaspitno-obrazovnom procesu zasniva se na pronalaženju opštih optimalnih postupaka kojima se unapređuje i intenzivira uticaj na razvoj antropoloških karakteristika djece i učenika

Drugi: metodika TZO kao nastavna disciplina ima za cilj sveobuhvatno osposobljavanje studenata, budućih nastavnika (profesora) tjelesnog odgoja, da samostalno izvode sve nastavne programe u ovkirima svih organizacionih oblika rada u nastavi, vannastavnim i vanškolskim aktivnostima.

Na osnovu definisanog cilja moguće je postaviti sljedeće zadatke:

- istraživanje opštih zakonitosti i kategorija u tjelesnom odgoju koji će doprinijeti sposobnosti uočavanja i razlikovanja metodičkih pojava i njihove strukture

- učenje, objašnjavanje i struktuiranje opštih pojmova i stručne terminologije u svim segmentima tjelesnog odgoja,

- istraživanje mogućih puteva pomoću kojih će se ostvariti ciljevi i zadaci tjelesnog odgoja koji su adekvatni antropološkim karakteristikama djece i učenika,

- usvajanje osnovnih teorijskih aspekata metodike TZO,- istraživanje i definisanje savremenijih i složenijih metodičkih organizacionih oblika rada,

sa utvrđivanjem mogućih načina primjene u različitim uslovima rada- istraživanje i primjenjivanje opštih metodičkih principa, metoda (nastava, učenje,

vježbanje) i organizacionih oblika rada,- istraživanje i utvrđivanje opštih principa praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja ukupnog

rada i postignuća učenika u odnosu na njihove realne antropološke sposobnosti,- osposobljavanje za samostalni istraživački rad u metodici TZO na osnovu čega je

neophodno formirati lične stvaralačke sudove o teoriji i praksi, koji su podložni promjenama, dopunjavanju, korigovanju, i kao takvi mogu se primjenjivati u različitim organizacionim oblicima rada.

11


5. ZAKLJUČAK

Iz pojma metodika TZO vidi se da je riječ o terminološkoj sintagmi, pri čemu riječ metodika dolazi od grčke riječi methodos što značo istraživanje pojave, pristupanje pojavama koje se istražuju, a riječ tjelesni i zdravstveni odgoj označavaju trajan, planski i sustavan proces djelovanja na čovjeka, osobito u njegovoj mladosti, tjelesnim vježbanjem. Predmet proučavanja metodike TZO čini nastava, izvannastavni i izvanškolski organizacijski oblici rada. To znači da su predmetom proučavanja zakonitosti obuhvaćeni svi organizacijski oblici rada kao i njihova interpretacija s obzirom na dob i spol te tip odgojno-obrazovne djelatnosti.

Može se zaključiti da predmet metodike TZO proistječe iz njezine supstratne znanosti, to jest kineziologije, ali i iz odgojno-obrazovnog procesa. Naime, kineziologija je za metodku TZO osnovno polazište, ne samo s obzirom na pravilno interpretiranje antropološkog statusa onih koji vježbaju, nego i za utvrđivanje mogućih i potrebnih promjena njihova antropološkog statusa pod utjecajem tjelesnog vježbanja.

Tjelesno vježbanje ne odvija se “samo po sebi”, nego u sasvim konkretnim uslovima, uz pomoć optimalnog planiranja i programiranja odgojno-obrazovnog rada, uz primjenu tačno određenih kinezioloških operatora, metodičkih organizacijskih oblika rada, metoda rada, sredstava, odgojno-obrazovnih postupaka pod vodstvom nastavnika ili jednostavnije, u sasvim konkretnom odgojno-obrazovnom procesu.

Da bi metodika TZO stvarno mogla da odgovori brojnim složenim zahtjevima koji proizilaze iz naučnih dostignuća procesa tjelesnog odgoja koji su definisani relevantnim zakonitostima, ona mora – pored toga što u osnovi pripada pedagoškim naukama – da ostvaruje stalne veze sa prirodnim naukama čiji je predmet izučavanja vaspitanje i obrazovanje. Metodika TZO na specifičan način je povezana sa svim onim naukama koje na posredan ili neposredan način doprinose rasvjetljavanju opštih ili pojedinačnih zakonitosti i uslova funkcionisanja i razvoja organa i organskih sistema, tj. organizma u cjelini, pod uticajem izvođenja tjelesnih aktivnosti u različitim režimima vježbanja. Metodika TZO dakle u korelaciji sa komplementarnim naučnim disciplinama pronalazi, objašnjava i primjenjuje specifične zakonitosti nastavnog procesa i svih oblika odgojno-obrazovnog djelovanja koji čine strukturu Tjelesnog odgoja.

12


6. LITERATURA

1. M. Hadžikadunić . M. Mađarević – Metodika nastave tjelesnog odgoja, Zenica 2004.

2. B. Hasangjekaj – Tjelseni i sportski odgoj 1, Priština, 2004

3. Đorđević, dr Jovan (1981): Savremena nastava. Beograd: Naučna knjiga.

4. Šoše H.- Tjelesni i zdravstveni odgoj, od I-VIII, Sarajevo, 1977

5. Harabugi, G.D. – Teorija i metodika fizičkog vaspitanja, 1969

6. D. Milošević – Metodika fizičkog vaspitanja, Beograd 2002

7. V. Findak – Metodika tjelesne i zdravstvene kulture, Beograd 2001

8. L. Berković – Metodika nastave fizičkog vaspitanja, Beograd 1978

9. V. Poljak – Nastavni sistemi, Zagreb 1977

10. N. Filipović – Dodaltola. I i II , Sarajevo , 1981

13

Documents

Irma i Amela - pedagoška.docx