Povodom izlaska druge knjige iz trilogije "Paganizam u teoriji i praksi" pod nazivom "Magija i vještičarstvo", razgovaramo s autorom Iolarom.

- Svaka knjiga u vašoj trilogiji po nečemu je specifična. Koje su posebnosti druge knjige "Magija i vještičarstvo"?

Prva knjiga "Doktrina paganizma" više je filozofske i teorijske naravi, pa se stoga na prvi pogled može činiti "manje atraktivnom" od druge i treće. No, sve tri knjige zapravo sačinjavaju jednu cjelinu u kojoj se raznorazni elementi višestruko prepliću. Da bismo dobro razumjeli sadržaj druge knjige, neophodno je da se prethodno upoznamo s paganskom filozofijom. Naime, teme su druge knjige: magija, travarstvo, iscjeljivanje i razne divinacijske metode poput astrologije, numerologije, tarota, runa, geomantije i sl. Površnim razumijevanjem tih područja svaki znanstvenik i svaka dobronamjerna osoba može zaključiti samo jedno: da je riječ o primitivnom pogledu na svijet, glupostima i praznovjerju.

- Gdje je onda legitimitet magije?

Ako se sagleda iz jedne daleko šire perspektive – kao integralan dio paganizma. Naime, paganska filozofija ili još bolje – paganski pogled na svijet u kojem živimo – temelj je magije i divinacije. U objektivnoj realnosti magiju ne možemo smatrati ozbiljnom i znanstveno opravdanom metodom. No, paganizam jednako vrednuje našu razumsku i intuitivno-emotivnu razinu. Primjerice, neku pjesmu možemo tumačiti racionalno pa opisati njezin ritam, melodiju, tekst, pripadnost određenom žanru i sl. U tome ćemo se svi složiti jer to naprosto jest tako. No, kako ćemo ju doživjeti, što ćemo osjetiti, kakve će emocije ona pobuditi, hoće li nam se uopće svidjeti ili neće, to već ovisi od osobe do osobe. No, ta iracionalna razina također je stvarna jer je stvarna osobi koja ju doživljava. Ona je prema tome – isključivo subjektivna.

Općenito je ideja paganske duhovnosti u tome da tu našu iracionalnu prirodu "upogoni" na način da ona ne bude u suprotnosti s razumom nego da ga "oplemeni", tj. da mu da "pjesnički izraz". Znači, paganski mitovi jesu – mitovi – i tako ih pagani trebaju tumačiti, kao priče iz davnine kojima se na umjetnički, estetski ugodan i maštovit način opisuju prirodni procesi, od nastanka i građe svemira do godišnjeg ili Mjesečeva ciklusa. Za to vam ne treba znanstveno pokriće, baš kao što vam ne treba ni za to da objasnite zašto vam se rock sviđa više od hip hopa ili obratno. Dakle, paganizam je takav svjetonazor u kojemu zamišljamo i osjećamo da priroda ima i svoju višu inteligenciju koja se onda može personificirati u najrazličitijim mogućim božanskim, vilinskim i duhovnim entitetima. Do problema dolazi kad netko svoje mitske priče počne interpretirati kao objektivnu stvarnost. To je ispit na kojem su pale sve velike religije.

Kad se tako sagleda, magija se svodi na iznimno kvalitetnu i neizrecivo kreativnu psihoterapijsku metodu rada na sebi, jačanju karizme i samopouzdanja, učinkovito snaženje volje i odlučnosti, samodiscipline, odgovornosti te suočavanja s unutarnjim i izvanjskim preprekama radosti i uspjehu. U tom smislu, ona ne samo da ne može biti loša nego je i poželjna. Ljudi ju prakticiraju oduvijek, u svim kulturama. Ona je univerzalna.

- Međutim, iz pozicije same magije, ona se obično tumači mistično, kao "preobrazba energije".

Tako je. Maločas smo magiju tumačili na racionalan način. No, u svojoj autonomnoj poziciji ona je ponajprije iracionalna pa se na nju više ne može primijeniti logički

empirizam. Štoviše, ona predmnijeva postojanje više inteligencije, svepovezanosti, holografskog i multidimenzionalnog svemira, hiperprostora, kolektivnu svijest, te mogućnost svjesnog upravljanja takvom energijom u skladu s voljom. Zato magija ima svoja pravila ili aksiome koji se ne dokazuju, niti se moraju dokazati, nego se jednostavno prihvaćaju. Primjerice, njezino je osnovno "sveto pravilo" da svaki magijski postupak uvijek daje određeni rezultat. Tu se očituje njena mistična strana, ona koja golica maštu, koja se otima svakom racionalnom tumačenju, koja se može samo osjetiti i doživjeti. I tako nužno dolazimo do paradoksa – što više racionalno shvaćamo magiju, toliko ona može biti slabije učinkovita. Zato u magiji više uspjeha imaju osobe koje sve rade intuitivno i spontano, bez pretjeranog razmišljanja. Tako djeluje placebo – što manje znaš o njegovu sastavu, bolje će djelovati. Na magičaru je da uskladi obje razine, tako da jedna ne proturječi drugoj, odnosno da se učinci osjete i u unutarnjem i u izvanjskom svijetu. Zato se za magiju često kaže da je – umjetnost. Krajnje ezoterijski rečeno, magijski je postupak "čin stvaranja" u trenutku izvan vremena i na mjestu izvan prostora, negdje na granici dviju dimenzija.

- Koji je onda smisao takvog poimanja magije? Može li osoba imati koristi od nje?

Prije svega treba reći – magija nije "self-help metoda", baš kao što se ni astrologija ne svodi na prognoziranje "hoćete li dobiti povišicu". To je obična profanacija koju uviđamo u današnjem konzumerizmu gdje se na svakom koraku nude instant-rješenja. Ipak, naravno da sve te metode moraju biti i praktične jer u suprotnom ostaju samo filozofska spekulacija. Zato se u knjizi navode brojne magijske forme koje su nam tradicionalno najpoznatije, s brojnim primjerima koji nam trebaju dati ideje i poticati kreativnost. Što će osoba više vježbati, toliko će njena magijska praksa biti učinkovitija. Bitno je da ima jasan cilj i da je uvjerena kako se cilj može ostvariti. Kako dolazi do samog ostvarenja cilja u objektivnoj realnosti, to ne znamo – možemo samo spekulirati. I u tome se zadržava ta neodoljiva čar magije, njena mistična i nespoznatljiva strana. Naravno, skeptik će sve pripisati slučajnosti i selektivnom racionaliziranju, fanatik će u svemu vidjeti "božanski aranžman", dok se pravi magičar neće previše time zamarati. To "kako?" ostavit će znanstvenicima i filozofima, a on će uživati u ostvarenju svojih želja i nastaviti razvijati svoje magijske moći.

- Rijetko koja riječ izaziva toliko kontroverzi. Kad se spomene "magija" nekima će prva asocijacija biti opskurni obredi, mračne, demonske, vražje sile, silovanje djevica, žrtvovanje ljudi, kuhanje djece u loncima i sl.

To je posljedica stoljetne antipaganske propagande. Ukratko, Crkva je u srednjem vijeku polagala isključivo pravo na sve što je "čudno" i "onostrano". Smatrala je da "natprirodno" može imati samo dva izvora – Boga ili Sotonu. Ono što je "božje" bilo je i crkveno, pa je posljedično sve ono mistično što nije bilo pod nadzorom Crkve moralo biti – vražje. Međutim, pravi razlog je mnogo dublji. U knjizi sam magiju ovako definirao: "sposobnost psihičkog upravljanja energijom prirode (svemira), kako bi se postigla promjena na umnoj i/ili materijalnoj razini, u skladu s vlastitom voljom". Osnovno pagansko etičko načelo pak kaže: "dok nikome ne naudite, činite što vam volja". Uočite pojam "volja"! Dakle, smisao života u paganizmu jest radost i djelovanje po svojoj volji. S druge pak strane, monoteisti se mole svome bogu riječima: "Budi volja tvoja". Kakva razlika! Kakvo dijametralno suprotno mišljenje! Sad vam je jasno odakle toliki prezir prema magiji. Ako je ona "oruđe za vršenje vlastite volje", nikako se nije mogla tolerirati. Otuda potječu sve te stereotipne gluposti koje ste nabrojali.

- Znači li to da su svi magičari etični, tj. da nikome ne čine zlo.

Ne. Ako znate rukovati vatrenim oružjem to ne znači da ćete s prozora pucati po ljudima jer vam je dosadno. Ali, dovoljan je jedan luđak da do toga dođe. Tako je i s magijom. Ona nije ni "crna" ni "bijela". Takva je podjela posve besmislena. Ona nema svoj etički predznak. Onakva je kakvom ju čini onaj tko se njome koristi. Možda zaista postoje pomračeni umovi koji magijskim putem žele utjecati na druge ljude, bacati uroke, prokletstva i slično. Ali, to nije problem magije kao takve.

- U knjizi opisujete i uroke.

Naravno. Ja to nazivam "obrambena magija" kako bi se upozorilo na to da ju pravi magičari rabe isključivo u samoobrani i obrani onih kojima je potrebna pomoć – i to samo ako nema nikakvog drugog izlaza. Sve je to podrobno pojašnjeno u knjizi. Mislim da kada netko to pročita, da mu nikad neće pasti na pamet da pokuša na nekog utjecati takvim silama. Sve će mu se vratiti. To je naprosto zakonitost univerzuma – što posiješ, to ćeš i požeti. No, u kontekstu rasprave o magiji, jedan manji dio tog velikog poglavlja posvećen je i tome, ali ponavljam – više radi teorijskog razumijevanja.

- Čemu posebno poglavlje o vilama?

Obično se one doživljavaju kao "paganska verzija anđela". No, riječ je o još jednom zanimljivom tradicionalnom elementu koji se proteže kroz gotovo sve kulture. Neki ih nazivaju vilama, a neki duhovima prirode ili nešto tako. One su personificirana "viša inteligencija prirode" i opet ih shvaćamo u kontekstu paganskog doživljaja prirode. S jedne strane, racionalno ćemo reći da bubamare imaju točkice po krilima jer je tako zapisano u njihovu DNK-u. No, iz duhovne ćemo perspektive reći da im upravo vile boje krilca. To što se u knjizi spominju načini kontaktiranja s vilinskim svijetom, neizostavan je dio europskog paganizma, posebice engleske i škotske tradicije. Pagani u tome uživaju. Kad odu u šumu ostavljaju darove vilama. Ako ništa, nije li to predivan način pokazivanja svog divljenja i poštovanja prirode? A opet, možda vam se vile i ukažu!

- Ističe se i poglavlje o vještičarstvu. Kako ste ga definirali?

Treba reći da vještičarstvo nije jedna od grana unutar paganizma, niti jedna od njegovih tradicija. Vještičarstvo je stil života na koji se mogu odlučiti pojedinci, a javlja se u gotovo svim paganskim tradicijama pod različitim nazivima. Osoba postaje vješta u nekoliko djelatnosti: magiji, divinaciji, travarstvu, iscjeljivanju i umjetničkim djelatnostima, a u životu se općenito više posvećuje duhovnosti. To bismo ugrubo mogli usporediti s redovništvom u nekim drugim religijama. No, samo – ugrubo. U knjizi je opisana povijest vještičarstva, razni vještičji stilovi, putovi inicijacija i samoinicijacija, struktura i rad kovena, ali i veoma detaljno – povijest i razvoj Wicce, kao najpoznatije novovještičje i općenito neopaganske zajednice.

- Zašto su posebna poglavlja posvećena travarstvu i iscjeljivanju?

Zato što su toliko utkani u paganizam općenito, a o magiji da ne govorim, da ih je nemoguće izostaviti. Travarstvo se razvilo iz ljubavi prema svijetu i ljudima, kako bi se otklonili bol, bolest i patnja. Zdravlje je najveće blago koje imamo u životu i zato ga treba čuvati i unapređivati.

- U knjizi se spominju numerologija, rune, tarot, geomantija, radiestezija, gatanje iz šalice kave, kristalne kugle i ogledala, pa čak i tumačenje snova,

spiritizam, nekromantija, egzorcizam i stvaranje misaonih formi. Je li moguće svime time ovladati na temelju samo jedne knjige?

Naravno da ne. Smisao je ove knjige da se osoba ponajprije upozna s tim metodama, da shvati njihovo podrijetlo i povijesni razvoj, pa i etimološko podrijetlo pojedinih riječi. Ima dovoljno uputa da se osoba počne baviti bilo kojom od tih metoda, a onda će već lako doći i do specijalizirane literature pa će se nastaviti usavršavati. Zato su u prvom dijelu knjige opisana i značenja boja, kristala, metala, biljaka i životinja, kao i zoomorfni entiteti poput životinjskog vodiča, životinje moći, totema ili familijara.

- Može li netko biti pagan, a da se ne bavi nijednom od tih metoda?

Naravno! Ove tri knjige čine jedinstvenu cjelinu u kojoj je prikazan paganizam u teoriji i praksi – kao što i samo ime kaže. No, čime će se od svega toga osoba zaista i baviti – samo je na njoj. Pritom su uvijek važne dvije stvari – da čini svoju volju i da nikome ne naudi.