INSTITUTE OF HISTORY BELGRADE

Collection оf worksVolume 32

HOMAGE TOTIBOR ŽIVKOVIĆ

EditorIrena R. Cvijanović

Editor-in-chiefSrđan Rudić,

Director of the Institute of History

Belgrade2016

ИСТОРИЈСКИ ИНСТИТУТ БЕОГРАД

Зборник радовакњига 32

СПОМЕНИЦАДР ТИБОРА ЖИВКОВИЋА

Уредник издањаИрена Р. Цвијановић

Oдговорни уредникСрђан Рудић,

Директор Историјског института

Београд2016

РЕЦЕНЗЕНТИ:проф. др Франческо Бори (Институт за средњовековне студије Аустријске академије наука)академик Десанка Ковачевић Којић (Српскa академијa наука и уметности)проф. д.и.н. Лилиана Симеонова (Балканолошки институт Бугарске академије наука)

REVIEWERS:Prof. Francesko Borri, PhD (Institute for Medieval Studies, Austrian Academy of Sciences)Academician Desanka Kovačević Kojić (Serbian Academy of Sciences and Arts)Prof. Liliana Simeonova, PhD (Institute of Balkan Studies Bulgarian Academy of Sciences)

УРЕЂИВАЧКИ ОДБОРдр Денис Алимов (Историјски факултет Државног Универзитета у Санкт Петербургу, Русија)академик Јованка Калић (Српска академија наука и уметности)др Ангелики Константакопоулоу (Универзитет у Јањини, Грчка)др Есад Куртовић (Филозофски факултет Универзитета у Сарајеву, Босна и Херцеговина)др Срђан Пириватрић (Византолошки институт САНУ)др Срђан Рудић (Историјски институт Београд)др Лубомира Хавликова (Праг, Чешка)др Ирена Р. Цвијановић (Историјски институт Београд)

EDITORIAL BOARDDenis Alimov, PhD (Saint-Petersburg State University, Faculty of History, Russia)Academician Jovanka Kalić (Serbian Academy of Scieneces and Arts)Angeliki Konstantakopoulou, PhD (University of Ioannina, Greece)Esad Kurtović, PhD (Faculty of Philosophy in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina)Srđan Pirivatrić, PhD (The Institute for Byzantine Studies, SАSA)Srđan Rudić, PhD (The Institute of History Belgrade)Lubomíra Havlíková,PhD (Prague, Czech Republic) Irena R. Cvijanović, PhD (The Institute of History Belgrade)

Издавање ове књиге финансијски је помоглоМинистарство просвете, науке и технолошког развоја Владе Републике Србије

This book has been published with the financial support ofThe Ministry of Education, Science and Technological Development, Republic of Serbia

САДРЖАЈ

ПРЕДГОВОР 7

Славица Мереник, Дејан ЦрнчевићБИБЛИОГРАФИЈА ТИБОРА ЖИВКОВИЋА 11

РЕЧ НА КОМЕМОРАЦИЈИ 17

Ilias AnagnostakisWINE, WATER, BREAD, AND LOVE-AFFAIRS ON A SIXTH-CENTURY MILITARY CAMPAIGN: NARRATIVE STRATEGIES, POLITICS AND HISTORICITY 23

Валтер ПолПАВЛЕ ЂАКОН – ИЗМЕЂУ SACCI И MARSUPPIA 41

Bojana RadovanovićGOTTSCHALK, EBERHARD OF FRIULI AND ALFRED THE GREAT SUPPORTING THE DISSIDENT THOUGHT, OR, YEARNING FOR LEARNING? 65

Mihailo St. PopovićSAINT CLEMENT OF OHRID: HIS LIFE AND HIS AFTERMATH BETWEEN SOFIA AND SKOPJE 77

Ivan BasićO RECEPCIJI KASNOANTIČKE AULIČKE TRADICIJEU SREDNJOBIZANTSKOM HISTORIOGRAFSKOM DISKURZU(PRIMJERI IZ »DALMATINSKOG DOSSIERA« DE ADMINISTRANDO IMPERIO) 93

Бојан НоваковићЗЕМЉЕ ДАЛМАТИНСКИХ СЛОВЕНА У КОНЦЕПЦИЈИ КОНСТАНТИНА VII ПОРФИРОГЕНИТА 129

Владета ПетровићТРАНСФОРМАЦИЈА УРБАНИХ НАСЕЉА ЦЕНТРАЛНОГ БАЛКАНА ТОКОМ РАНОГ СРЕДЊЕГ ВЕКА 151

Ирена Р. ЦвијановићСВЕТ СЛОВЕНА И ВИЗАНТИНАЦА У ДЕЛИМА АРАПСКИХ ПУТОПИСАЦА ОД IX-XII ВЕКА 167

Lubomíra Havlíková WHAT WAS THE LOCATION OF SERBIA MENTIONED IN THE COSMAS CHRONICLE OF THE CZECHS? 185

Хрвоје ГрачанинЉЕТОПИС ПОПА ДУКЉАНИНА И ЈУЖНИ СМЈЕШТАЈ МОРАВСКЕ КНЕЖЕВИНЕ 193

Небојша ПорчићПРИЛОГ ИСТОРИОГРАФСКИМ ПОРТРЕТИМА ХУМСКОГ КНЕЗА МИРОСЛАВА И ЊЕГОВИХ ПОТОМАКА 203

Александар УзелацАТЛАМИШ – КУМАНСКИ ЦАР ИЗ СРПСКЕ АЛЕКСАНДРИДЕ 221

Радивој Радић, Марко ШуицаГАЛИПОЉ У СРПСКИМ СРЕДЊОВЕКОВНИМ ИЗВОРИМА 229

Дејан Булић, Срђан КатићГРАДИНА – ЕРЧЕГЕ, СРЕДЊЕВЕКОВНИ ГРАД НА ЈАВОРУ 243

Emir O. FilipovićBOSNA I TURCI ZA VRIJEME KRALJA STJEPANA DABIŠE – NEKE NOVE SPOZNAJE 273

Аранђел СмиљанићНЕКЕ СПЕЦИФИЧНОСТИ У НАЗИВИМА ЗА ДИПЛОМАТСКЕ ПРЕДСТАВНИКЕ У СРЕДЊОВЈЕКОВНОЈ БОСАНСКОЈ ДРЖАВИ 303

Есад КуртовићЈАМОМЕТИЋИ 315

Борис БабићБОСНА У ИСТОРИЈСКОМ ДЈЕЛУ ЛАОНИКА ХАЛКОКОНДИЛА 335

Lovorka ČoralićVOJNICI IZ HERCEG NOVOG U MLETAČKIM PREKOMORSKIM KOPNENIM POSTROJBAMA U 18. STOLJEĆU 349

Споменица др Тибора Живковића

ИздавачИсторијски институт Београд

За издавачадр Срђан Рудић, директор Историјског института

Лектура текстова на српском језикуМилица Симић

Лектура текстова на енглеском језикуТатјана Ћосовић

Превод резимеа на енглески језикТатјана Ћосовић

Секретар Редакционог одбораСнежана Ристић

Компјутерска припрема за штампуСлободан Симић

ШтампаDonat graf d.o.o, Београд

Тираж400 примерака

ISBN 978-86-7743-117-4

CIP - Каталогизација у публикацијиНародна библиотека Србије, Београд

UDK: 94(437.32)”08”:821.124.09-94

Hrvoje GRAČANIN*

Sveučilište u ZagrebuFilozofski FakultetOdsjek za povjestZagrebHrvatska

LJETOPIS POPA DUKLJANINAI JUŽNI SMJEŠTAJ MORAVSKE KNEŽEVINE 1

Apstrakt: U članku se razmatra način na koji su američki povjesničar mađarsko-poljskog podrijetla Imre Boba, a naročito njemački povjesničar Martin Eggers gradili svojhistoriografski konstrukt o južnom smještaju Moravske kneževine, oslanjajući se na podatke iztzv. Ljetopisa popa Dukljanina.

Ključne riječi: Ljetopis popa Dukljanina, južni smještaj Moravske kneževine, ImreBoba, Martin Eggers, historiografska metoda.

Predmetni članak zamišljen je kao esej o istraživačkoj metodi, a prikazujepristup i način na koji se teza pokojnog američkog povjesničara mađarsko-poljskogpodrijetla Imrea Bobe o južnom smještaju Moravske kneževine uznastojala potkrijepitii osnažiti korištenjem podataka iz tzv. Ljetopisa popa Dukljanina. Samu tezu, koja jeod svoga iznjedrenja izrasla u pravu historiografsku jabuku razdora, jedva da trebaposebno predstaviti. Ukratko, radi se o tvrdnji da srednjovjekovnu Moravskukneževinu ne treba tražiti ondje gdje se ona tradicionalno smješta, u dolini rijeke

193

* hrvoje.gracanin@gmail.com1 Članak se temelji na izlaganju održanom na Međunarodnom znanstvenom skupu „Ljetopispopa Dukljanina pred izazovima novije historiografije“ organiziranom na Filozofskom fakultetuSveučilišta u Zagrebu 3. ožujka 2011. godine. Odabran je kao prikladna tema jer je preranopreminuli Tibor Živković i sâm sudjelovao na skupu i bio jedan od posljednjih i najoriginalnijihistraživača ovog spornog i osporavanog povijesnog vrela. Usp. Gesta regum Sclavorum, tom II,Komentar T. Živković, Beograd 2009.

Morave u današnjoj Moravskoj, nego mnogo južnije, u dolini druge Morave u Srbiji.2

U knjizi Moravia’s History Reconsidered. A Reinterpretation of Medieval Sources,objavljenoj izvorno 1971. godine u Den Haagu3, Boba je temeljito izložio složenapovijesna, arheološka, filološka i crkvenopovijesna razmatranja kojima se poslužiokako bi potkrijepio svoju hipotezu. Osnovne je zaključke moguće sažeti u nekolikotočaka: a) Franci su se nakon sloma Avarskog kaganata morali suočiti s nizomslavenskih, odnosno „slavonskih kneževina“ koje nisu bile spremne podvrgnuti sefranačkoj vlasti, a jedna od njih bila je usredotočena oko grada Morav(ij)e; b)Moravljani koji se prvi put pojavljuju u izvorima 822. godine u obliku Marvani, akasnije i kao Marhani, Maravi, Margi, Marahenses, Moravlene, gens Maraensiumnisu žitelji Moravske kneževine jer takva država nikada nije postojala nego stanovnicigrada Morav(ij)e i njegove oblasti; c) latinsko ime Moravia za državu Moravljanapotječe tek iz ranog 12. stoljeća, iz Češke kronike Kuzme Praškog; d) sklop „VelikaMoravska“ iz spisa O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta ne označavaveličinu, odnosno opseg Moravske kneževine nego upućuje na to da je riječ o „staroj“ili „nekadašnjoj Moravskoj“ sjeverno od rijeke Save nasuprot onoj koja je bilasuvremena spomenutom bizantskom caru; e) grad Morav(ij)a se nalazio unajistočnijem dijelu Donje Panonije, uz donju Savu, na prostoru koji je obuhvaćaoantički Sirmij.4

Kao što je već naznačeno, u potrazi za dodatnim dokazima u prilog svomnovom pogledu na povijest srednjeg Podunavlja u ranom srednjem vijeku Boba jemeđu inim posegnuo i za tzv. Ljetopisom popa Dukljanina, odnosno Barskimrodoslovom ili Kraljevstvom Slavena, kako je djelo poznato u historiografskoj tradiciji,uvevši i taj nadasve prijeporan spis na velika vrata u svoju argumentaciju.5 Bobaspominje „neke srednjovjekovne kronike dalmatinsko-hrvatske provenijencije“,pisane „na latinskom, hrvatskom i talijanskom“, koje su „potjecale od crkvenoslavenskogizvornika što ga je sastavio pop Dukljanin (prije 1180.)“. U tim kronikama, navodi daljeBoba, „istaknuto mjesto su dobili Svetimir, Svetopelek, Svetolik i Vladislav koji su unizu vladali Regnumom Sclavorum, kasnije poznatim kao Hrvatska“. Hrvatska pakinačica te kronike navodi „slavensko ime Budimir na mjestu gdje u latinskom tekstu

Hrvoje Gračanin

194

2 Kratak, osnovni pregled problematike nudi i autor ovog priloga u Južna Panonija u kasnojantici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Zagreb 2011, 283–284.Detaljnije o problematici usp. I. Petrovics, Imre Boba i pitanje Velike Moravske, Scrinia Slavonica8 (2008) 563–575. Vidi i J. Macháček, Disputes over Great Moravia: chiefdom or state? theMorava or the Tisza River?, Early Medieval Europe 17(3) (2009) 248–267, posebno 261–264,koji razmatra arheološke dokaze protivne tezi o južnijem smještaju. 3 Knjiga je prevedena i na hrvatski jezik pod naslovom Novi pogled na povijest Moravie:preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu,preveo A. Miličić, Split 1986. O izdanju usp. ocjenu Nevena Budaka u Historijskom zborniku40(1) (1987) 430–432. Za potrebe ovog priloga upotrebljeno je izvorno englesko izdanje.4 Vidi i Petrovics, Imre Boba i pitanje Velike Moravske, 565–568.5 Boba se u jednom kasnijem radu također direktno pozabavio podacima iz Ljetopisa popaDukljanina, Constantine-Cyril, Moravia and Bulgaria in the Chronicle of the Priest of Dioclea,Paleobugarica 9 (1) (1985) 59–72.

stoji Svetopelek“. Po Bobinu mišljenju, „tekstovi latinske i hrvatske inačice izgubljenogglagoljskog izvornika omogućuju nam da identificiramo Budimira-Svetopeleka saSventopolkom (= tj. Svatoplukom) iz Morave“, stoga i što se, kako Boba kaže, u pismupape Stjepana V. Sventopolk titulira kao rex Sclavorum, a „pop Dukljanin zna zaSvetopelekovu državu pod nazivom Regnum Sclavorum“. Sventopolkov kraljevskinaslov odražava njegov izniman položaj kako ga je zamišljala Rimska crkva, ulogu„karizmatičkog vladara ‘milošću Božjom’“, a „taj je izričaj ostao sastavnim dijelomtitule kraljevstva Hrvatske, odnosno ‘Sklavonije’“. „Taj karizmatički kralj“ nema samo„svoj patrimonijalni posjed“, nego i „obnaša stvarnu, nedjeljivu ‘kraljevsku’ vlast naddrugim kneževinama kraljevstva“. Otuda je, kaže Boba, „Svetopelek istovremeno,kako bilježi pop Dukljanin, držao vlast nad Bijelom i Crvenom Hrvatskom, Bosnom,Rašom i Zagorjem“. Napokon, domeće Boba, u kartularu samostana Svetog Petranavode se banovi (vladari) Hrvatske od vremena kralja Svetopeleka do vremenahrvatskog kralja Zvonimira. Zvonimir je tako bio posljednji karizmatički „nacionalnikralj (‘milošću Božjom’) Hrvatske“, dok je Svetopelek lako mogao biti „prvi kralj kojije centralizirao patrimonijalne kneževine godine 879–884.“6

Na drugom mjestu Boba ustvrđuje da je „Regnum Sclavorum popaDukljanina vrelo dobro poznato povjesničarima, ali ga odbacuju oni koji proučavajuprošlost Moravije jer povezuje Sventopolka s Jugom, naime s Panonijom i Bosnom“.Za Bobu je to „izvor izvanredne važnosti jer događajima koji su u njemu opisani neprotuslovi nijedno drugo vrelo, nego se on logično uklapa u tkanje hrvatsko-dalmatinske povijesti“. Dalje kaže da „glavna mjesta iz Sventopolkove povijesti kakoih navodi pop Dukljanin potvrđuju drugi, neovisni izvori, a također su u suglasju sjednostavnom logikom“. Boba se dalekosežno oslanja na pojedine navode izDukljaninova spisa kako bi osnažio svoje umovanje o Sventopolku, kombinirajući spodacima iz drugih vrela. Uzima da je Sventopolk bio potomak slavenskog knezaRatimara „koji je 838. godine u vlasti imao dio Panonije koji je do 822. godine biodržava južnoslavenskog kneza Ljudevita“. Veliku pozornost poklanja Dukljaninovojpriči da je Sventopolk (zapravo Svetopelek) bio na narodnoj skupštini „na polju Dalma“okrunjen kraljem „na rimski način“ u nazočnosti papinskog legata, kardinala i biskupa.Po njemu je Sventopolk bio prvi kralj „Slavonije-Hrvatske“, a krunidba na polju Dalmeobjašnjavala bi zašto su vladari Slavonije-Hrvatske bili poznati kao „vladari po milostiBožjom“, što se navodi u drugim izvorima i za Krešimira II i Zvonimira. Prihvaća iDukljaninove navode koji povezuju Konstantina Ćirila s tobožnjim Svetopelekovim -Sventopelekovim kako on ima - ocem Svetimirom i sa samim Svetopelekom,zaključujući da je Svetopelek postao kršćaninom upravo u vrijeme kad je Konstantinputovao u Rim na poziv pape Stjepana (V). Tada bi Svetopelek pozvao kršćane - Latine- koji su živjeli u planinama još od vremena barbarskih invazija da se vrate kućama, što,prema Bobi, jasno govori o tomu da se ne radi o prostoru Čehoslovačke nego oDalmaciji-Hrvatskoj, gdje je poznato da su obitavali kršćani koji govore latinski.Svetopelek bi zatražio i obavijest od pape i bizantskog cara o granicama i razdiobi

Ljetopis popa Dukljanina i južni smještaj Moravske Kneževine

195

6 I. Boba, Moravia’s History Reconsidered. A Reinterpretation of Medieval Sources, Den Haag1971, 17–18.

njegove države prema drevnim ispravama, što, kaže Boba, svjedoči o tomu da se radio zemljama južno od Dunava jer su te isprave mogle opisivati jedino prostor RimskogCarstva. Sve bi to dakle govorilo u prilog tezi da je Sventopol iz Morave vladao napodručju južno od Dunava.7

Bobina je pretpostavka zarana doživjela preinake i dopune. Püspöki Nagyizrazio je mišljenje da su do 871. godine postojale dvije Moravske: „velika“ izmeđuDrine i Timoka, u istočnom dijelu savsko-dravskog međuriječja i u južnom dijeludunavsko-tiskog međuriječja te „mala“ na mjestu kasnije Moravske kneževine.Nadalje je japanski istraživač s boravkom u Mađarskoj Toru Senga smjestioSvatoplukovu kneževinu između Dunava i Tise i oko ušća Drave u Dunav, aRastislavova se kneževina po njemu prostirala današnjom zapadnom Slovačkom i okosjevernog toka Morave.8 Najnovije je Nijemac Martin Eggers zaključio da seSvatoplukova, odnosno Sventopulkova kneževina nalazila južno od Save, gdje ju jestavljao i Boba, dok bi Rastislavovu kneževinu trebalo tražiti u dunavsko-tiskommeđuriječju, to jest u Alföldu.9

U svojoj knjizi, izvorno disertaciji, Das „Grossmährische Reich“: Realität oderFiktion? Eggers uvelike crpi iz Ljetopisa popa Dukljanina, smatrajući ga vrijednimvrelom za postavke koje zastupa.10 Raspravljajući o Sventopulkovoj državi u drugojpolovini 9. stoljeća, Eggers izričito kaže da se u tome „posebna težina stavlja na novovrednovanje srednjovjekovnog izvora južnoslavenskog podrijetla“, odnosno LjetopisPopa Dukljanina.11 Eggers pruža pregled historiografije o Ljetopisu, priklanjajući semišljenjima koja barem dijelovima spisa pripisuju „povijesni sadržaj“.12 Utvrđuje daLjetopis pokazuje tri temeljne tendencije u razmatranju „južnoslavenske povijesti“.Prva je crkvenopolitičke naravi u vezi s uzdizanjem Barske biskupije u rang nadbiskupijeod strane protupape Klementa III i spora koji je to izazvalo s Dubrovačkomnadbiskupijom; druga je političko-propagandna u korist Duklje, glorificiranjeDukljanske kneževine, jer se ona potkraj 11. i početkom 12. stoljeća, nakonpriključivanja Hrvatske Ugarskoj, smatrala očito jedinim čuvarom južnoslavenskihtradicija, baštinica Regnuma Sclavorum, osobito kako bi se naglasila drevnost ilegitimitet kneževske dukljanske dinastije nasuprot ponajprije raškoj dinastiji

Hrvoje Gračanin

196

7 Boba, Moravia’s History Reconsidered, 105–107. Usp. i Ch. R. Bowlus, Franks, Moravians, andMagyars. The Struggle for the Middle Danube, 788–907, Philadelphia 1995, 189.8 P. Nagy, Nagymorávia fekvéséről, Valóság 21 (1978) 60–68; T. Senga, Morávia bukása és ahonfoglaló magyarok, Századok 117 (1983) 307–345; uz Petrovics, Imre Boba i pitanje VelikeMoravske, 569.9 M. Eggers, Das „Großmährische Reich” – Realität oder Fiktion? Eine Neuinterpretation derQuellen zur Geschichte des mittleren Donauraumes im 9. Jahrhundert, [Monographien zurGeschichte des Mittelalters 40], Stuttgart 1995; uz Petrovics, Imre Boba i pitanje VelikeMoravske, 571. Također i M. Eggers, Das Erzbistum des Method. Lage, Wirkung und Nachlebender kyrillomethodianischen Mission, [Slavistische Beiträge 339], München 1996, 17–19, 46–47.10 Za ocjenu Eggersovih teza, usp. H. Birnbaum, Was medieval Moravia in the Hungarian Plain?,Budapest Review of Books 5(4) (1996) 189–192.11 Eggers, Das „Großmährische Reich”, 182.

Nemanjića; treća je tendencija perspektiva romanskog patricijata u gradovima ujužnodalmatinskom priobalju, zbog čega ljetopisac pokazuje posebno zanimanje zasudbinu latinski orijentiranih, romanofonih kršćana u tim gradovima i za decidiranovrednovanje tadašnjih odnosa sa slavenskim vladarima iz unutrašnjosti s njima. Eggersse oslanja na petu do dvanaestu glavu Ljetopisa za pitanje o podrijetlu moravskogkneza Sventopulka, polazeći zapravo od Bobina stanovišta o „punom historicitetu“Ljetopisa u vezi sa „Svetopelekom“, doduše iznova pretresajući Bobinu argumentaciju.Pritom podatke iz Ljetopisa uspoređuje i potkrepljuje navodima iz drugih vrela, naprimjer, u vezi s doseobom Bugara koja bi se dogodila dok je Kraljevstvom Slavenavladao Vladin, Vladan odnosno Bladin te navodi da se to zbilo pod kanom Asparuhomoko 680. godine implicirajući da je Vladan upravo tada vladao, pri čemu ističe da sunapadi Bugara na Kraljevstvo Slavena i mir koji je tada uslijedio reminiscencija nabugarske provale u Gornju Panoniju na Dravi oko 828/829. godine poznate iz franačkihizvora. Dukljaninov Ratimir bio bi istovjetan sa slavenskim knezom Ratimarom kojegje 838. godine napao prefekt Istoka Ratbod, smatra da bi Dukljaninova tvrdnja o tomukako je Ratimir bio ogorčen neprijatelj i progonitelj kršćana mogla biti razlog zaRatbodovu intervenciju. Budući da se za Svetimira spominje Konstantinova/Ćirilovamisija Hazarima koja se dogodila oko 860/861. godine, to bi prema Eggersu bilo jošjedno kronološko uporište. Kako se u Ljetopisu za Svetimirova sina Svetopeleka kažeda je vladao četrdeset godina i četiri, odnosno tri mjeseca, a polazeći od identifikacijeSvetopeleka i „moravskog“ - taj etnonimni pridjev stavlja pod navodne znakove -Sventopulka, Eggers zaključuje da je on na vlast u „očinskom“ Regnumu, koji se - ističeEggers - ne smije pobrkati s Moravskom, došao potkraj 853. godine.13 Dukljaninovupriču da je Svetimir/Sventopulk, nakon što je njega i čitavo njegovo kraljevstvopokrstio Konstantin/Ćiril, pozvao kršćanske Latine da se iz brda kamo su se predprogonima bili sklonili vrate svojim kućama Eggers uklapa u hagiografske podatke oslavenskoj misiji u kojima Sventopulk figurira kao promicatelj latinske liturgije, aprotivnik slavenske. I Eggersu je kao i Bobi spomen romanofonih kršćana jasanpokazatelj da se ne može raditi o Moravskoj ili Slovačkoj, nego o pokrajini Dalmaciji.14

Svetimirov/Sventopulkov sin i nasljednik Svetolik bio bi prema Eggersu Sventopulk IIpoznat iz franačkih vrela koji je očevu baštinu preuzeo zajedno s bratom Mojmirom II.Kad ga je kasnije, 898/899. godine, Mojmir protjerao iz Moravske, Svetolik/SventopulkII bi se održao u južnom dijelu svog „patrimonija“. Tomislav je dakako hrvatski vladarTomislav s početka 10. stoljeća, između 914. i 925. godine. Eggers zaključuje da sedogađaji od glave 5–12. mogu tako smjestiti u kronološki okvir od oko 828/829. do914/925. godine, a „neznatne“, kako on kaže, kronološke ili faktografske „koještarije“bile bi posljedica ljetopiščevih pogrešnih zaključaka pri korištenju starijih predložaka.15

Pri nizanju vladara Slavenskog kraljevstva kod Dukljanina Eggersu poseban problempredstavlja činjenica što su dvojica pripisivana „velikomoravskom kontekstu“, jedan

Ljetopis popa Dukljanina i južni smještaj Moravske Kneževine

197

12 Isto, 182–187, posebno 186.13 Isto, 193–194.14 Isto, 195.15 Isto, 197.

prostoru između Drave i Save, a jedan dalmatinskoj Hrvatskoj, dok ostali nisu poznatiiz drugih izvora. Upravo to je, po njegovu sudu, utjecalo na dalekosežno odbacivanjeDukljaninova Ljetopisa.16

Eggers se zasebno pozabavio i narodnom skupštinom „na polju Dalma“,postavivši dva pitanja: je li skupština čista izmišljotina ili se može dokazati da se neštoslično dogodilo za vladavine „povijesnog“, „moravskog“ - oba puta u navodnimznakovima - Sventopulka, te, ako je to stvarni događaj, kakve su odluke zapravo biledonesene. „Polje Dalmae“ bi bilo ili Duvanjsko ili Livanjsko polje, ali bi načelno moglobiti i bilo koja ravnica u antičkoj Dalmaciji.17 Skupštinu datira u 9. stoljeće, točnije 885.godine, dovodeći je u vezi s činjenicom da se u pismu pape Stjepana V s kraja 885.Sventopulk naziva „kraljem Slavena“.18 Doduše, opseg Kraljevstva Slavena podSventopulkom kakav donosi Dukljanin je izmišljotina, ali bi svjedočio o teritorijalnimpretenzijama dukljanskih kneževa.19 Spomen osnutka dviju nadbiskupija, Salone iDiokleje, odnosi se na Splitsku i Barsku nadbiskupiju.20 Navevši još i podatke oorganizacijskoj strukturi Kraljevstva Slavena, Eggers na koncu ustvrđuje da se, polazili se od toga da izvješće o Sventopulkovoj narodnoj skupštini sadrži jezgru povijesneistine i da se ta skupština održala 885. godine u Duvnu, nameće pretpostavka kako jeSventopulk prije 870. godine boravio na prostoru Bosne, odnosno da je njegovovladavinsko područje bila Bosna–Slavonija.21 Prema Eggersu, Sventopulkov Regnumje prije 870. godine otprilike obuhvaćao prostor od utoka Kupe u Savu na zapadu,gdje je graničio s područjem pod knezom Braslavom koji je stolovao od 884. godineu Sisciji; na sjeverozapadu je granica bila na Dravi, oslanjajući se na „panonski dukat“Pribine i Kocelja, na sjeveroistoku Rastislavova Moravska, a na jugoistoku je granicuprema Srbiji činila vjerojatno Drina.22 Sventopulkovi susjedi na jugu bile su jadranskekneževine i Hrvatska, a razdjelnicu bi činilo dinaridsko razvođe.23 Prema Eggersu jeljetopisac Dukljanin Sventopulka iz Bosne premjestio u svoju domovinu Duklju uskladu sa svojom tendencijom da monopolizira prošlost.24 Neko vrijeme je i Bosnapripadala Duklji, kaže Eggers, pa su tada bosanske tradicije mogle prijeći i u nju.„Bosanski informativni blok“ u Ljetopisu čine glave 5-12., a u 12. glavi se onnadovezuje na hrvatsku tradiciju u osobi hrvatskog vladara Tomislava.25

Od 871. godine Sventopulk je nakon Rastislavova uklanjanja preuzeo injegovu kneževinu Moravsku, smještenu doduše u dunavsko-tiskom međuriječju, a dase istovremeno nije odrekao svog bosansko-slavonskog Regnuma.26 Franački izvori

Hrvoje Gračanin

198

16 Isto, 197.17 Isto, 198–211, posebno 198–199.18 Isto, 199–201.19 Isto, 203.20 Isto, 204.21 Isto, 205 i dalje.22 Isto, 208.23 Isto, 208–209.24 Isto, 209.25 Isto, 209.26 Isto, 212.

pak izvorno Sventopulkove područje nazivaju Moravskom i Sklavonijom, što, premaEggersu, „ne treba čuditi“.27 Moravska je Francima bila itekako dobro poznata i uživalaje velik ugled među slavenskim kneževinama, pa, valjda to Eggers hoće reći, tim sunazivom Franci pokrivali i slabije im poznati izvorni Sventopulkov Regnum. Štoviše,Eggers na temelju Ljetopisa genealoški povezuje Moravsku i, kako on kaže,južnoslavenske dinastije.28 Sventopulkov otac je dakle Svetimir, a sinovi SventupulkaII Vladislav i Tomislav koji je povezan s hrvatskom dinastijom.29 Svetimirov je otacmožda bio Mojmir I kojeg Dukljanin ne navodi.30 Eggers čak bilježi i da dubrovačkiizvori još pod godinom 977. znaju za „moravsku lozu“, „linea di Moravia“, čiji bipredstavnici tada bili vladari Bosne, što je, prema Eggersu, pokazatelj da je uspomenana privremenu vezu Sventopulkove dinastije s Moravskom još dugo vremena ostalaživa.31 Napokon, u Vo(j)nomiru gleda mogućeg rodonačelnika srodstva izmeđuRatimira i Svetimira koje spominje Dukljanin, isključivo temeljem zajedničkog dočetka-mir u njihovim imenima, zbog čega i Dukljaninova Vladana/Vladina razrješuje kaoVladimira.32 Vo(j)nomir bi tako bio knez Bosne-Slavonije koji je pomogao Francima urušenju Avarskog Kaganata. Za nagradu bi jedan njegov sin (Mojmir u Moravskoj)dobio novoosvojeno područje u Alföldu, a drugi (Vladin = Vladimir) bi zadržao očinskiposjed. Kad se njegov sin Ratimir 838. godine pobunio, zamijenili su ga četvoricapobliže nepoznatih rođaka, a onda Svetimir.33

Dalje u tekstu Eggers se bavi i vezom višeg Sventopulkova Regnuma u Bosnis Hrvatskom pod Tomislavom kojeg, temeljem Ljetopisa, smatra unukom SventopulkaI, a bratom Vladislava koji bi vladao oko 906. do 909. godine i bio njegov prethodnikna vlasti.34 „Ujedinjenje hrvatskih zemalja“ odnosno „više naroda - gentes - koji sunosili hrvatsko ime“ provedeno pod Tomislavom nije proisteklo iz dalmatinskeHrvatske, nego iz „bosansko-slavonskog zaleđa“.35 Tomislav bi pak zavladao uHrvatskoj iskoristivši njezine smutnje, sukob između Miroslava i bana Pribine, jer bioni, zajedno s Krešimirom I, kronološki pripadali vremenu prije Tomislava.36 Budući daKonstantin Porfirogenet ne spominje Tomislava u svom nizu hrvatskih vladara, on muu tom času nije niti pripadao.37 Dodatnu potkrijepu ovom umovanju Eggers nalazi i učinjenici što se u jednoj darovnici, koja po njemu pripada 950. godini, iako to nikakonije sigurno (ne bilježi da se u ispravi navodi XII indikcija koja bi odgovarala 969. godini,a k tome se u ispravi navodi i biogradski biskup Prestancije, a istoimeni biogradski

Ljetopis popa Dukljanina i južni smještaj Moravske Kneževine

199

27 Isto, 212.28 Isto, 229 i dalje.29 Isto, 230.30 Isto, 231.31 Isto, 230.32 Isto, 232.33 Isto, 232.34 Isto, 344.35 Isto, 344.36 Isto, 346.37 Isto, 345.

biskup je poznat i u vremenu poslije 1074. godine), spominje Krešimir (II) milošćuBožjom kralj Hrvata i Dalmatinaca koji je u času izdavanja isprave bio u 24. godinisvoje vladavine, pa bi morao početi vladati 926. godine, odmah poslije, premaEggersu, posljednji put 925. godine zasvjedočenog Tomislava.38 Osim toga, Tomislavje, po Eggersu, preuzeo i Braslavovu kneževinu.39

Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je već Boba veliko povjerenjepoklanjao podacima iz Ljetopisa popa Dukljanina, a još u većoj mjeri to čini Eggers,obilato ih preuzimajući i dosljedno uklapajući u vlastitu tezu, pri čemu sve nelogičnostinastoji razriješiti pripisujući ih bilo pogreškama ljetopisca pri korištenju ranijihpredložaka bilo prigodičnom namjernom ideologizacijom kako bi se uveličali uloga ipoložaj dukljanskih kneževa. Štoviše, podatke iz „Ljetopisa“ Eggers uspoređuje isasvim ravnopravno nadopunjuje navodima iz drugih vrela, čime stvara jedan potpunonovi historiografski konstrukt koji u cijelosti odgovara njegovoj osnovnoj tezi. Pritomranije izrečene hipoteze u njegovu tekstu vrlo brzo izrastaju u čvrstu podlogu zaiznošenje novih dalekosežnih pretpostavki i zaključaka. Bez obzira na pojedinazanimljiva promišljanja i opažanja svakako vrijedna pozornosti, i Bobin i Eggersovpristup u tretiranju tzv. Ljetopisa popa Dukljanina kao relevantnog povijesnog vrelaviše nalikuje načinu na koji je sam sastavljač toga spisa oblikovao novu povijesnurealnost, temeljeći svoj narativ djelomice i na stvarnim događajima i stvarnimpovijesnim ličnostima, ali sa svrhom i ciljem koji je često do neprepoznatljivostizamaglio ono što bi se uvjetno moglo nazvati zrncima povijesne istine. Po tomeLjetopis podsjeća na još jedan karakterom sličan uradak, Djelâ Ugra (GestaHungarorum) također anonimnog autora, a po vlastitom svjedočanstvu notaraugarskog kralja Bele III. Iako se ne može poreći korisnost pokušaja da se iz narativatakav kakav jest prosije i pokoji valjan podatak, istraživač treba neprestano imati naumu kako to nužno znači da ga mora odvojiti od njegova postojećega konteksta, pamu time daje i novo značenje i funkciju, što već samo po sebi zove na oprez. Naročitoto vrijedi za sve navode koji su kronološki znatno udaljeni od predmnijevanogvremena nastanka spisa. Stoga bi Ljetopis popa Dukljanina trebalo sagledavatiprvenstveno kao svjedočanstvo literarnih interesa, plod ideološko-političkih potreba,a zacijelo i posljedicu truda da se racionalizira i usustavi starija prošlost u nedostatkuboljih predložaka. Sigurno je svakako da se Ljetopis niti može niti smije koristiti onakokako su to činili Boba i Eggers.

Hrvoje Gračanin

200

38 Isto, 345.39 Isto, 347.

Hrvoje GRAČANIN

CHRONICLE OF THE PRIEST OF DUKLJA AND THE SOUTHERN LOCATION OF THEPRINCIPALITY OF MORAVIA

Summary

The thesis of the late American historian of Hungarian origin Imre Bobaabout the southern location of the Principality of Moravia, which since its veryappearance caused great controversy in historiography, does not need specialpresentation. Although it has been successfully refuted many times, it still todaystrongly resonates in works of some experts who grant it the pivotal place in theirpresentations of historical processes in the early medieval middle Podunavlje. One ofits greatest proponents is Martin Eggers, who has recently tried to further reinforceit, largely relying also on data from the Chronicle of the Priest of Duklja. Boba alsopartly touched upon these data, but they take one of the central places only inEggers’s historiographical work. A breakdown of methods that Eggers built into hishistorical construction, i.e. the news from the Chronicle of the Priest of Duklja that heincorporated into his view of Boba’s theory, vividly shows the unrewarding andtreacherous a priori acceptance of sources that are chronologically considerablydistant from the times which they describe as irrefutably valid data, including theextrapolation of individual data from their original narrative context in order to fitthem into a new historiographical interpretation.

Keywords: Chronicle of the Priest of Duklja, southern location of the Principality ofMoravia, Imre Boba, Martin Eggers, historiographical method.

Ljetopis popa Dukljanina i južni smještaj Moravske Kneževine

201