Upload
others
View
0
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
L’INQUISITORE testo di GIANFRANCO MANFREDI disegni di ANTONIO LUCCHI
InkvizitorInkvizitor
Tekst: ĐANFRANKO MANFREDICrtež: ANTONIO LUKI
2
La Spagna del XVII seco-lo... Un calderone ribollente di conflitti religiosi e sociali, un mondo di tenebra e terrore, ma anche di poesia e meraviglia. Dopo la “rivoluzione luterana”, che quasi cent’anni prima ha spezzato in due la cristianità eu-ropea, qui impera la furia restau-ratrice della Controriforma e il Sant’Uffizio spia con occhio più che mai cupo tutto ciò che pro-fuma d’eresia... In verità sono so-prattutto le comunità ebraiche e la presenza islamica – sopravvis-suta alla plurisecolare Reconqui-sta al prezzo d’una superficiale conversione al cristianesimo – i principali bersagli dell’azione in-quisitrice, ma non per questo la stregoneria, in tutte le sue forme e manifestazioni, è trascurata... A metà tra Storia e fantasia (pro-prio in quello sfuggente interre-gno che tanto ci piace), eccoci dunque giunti al quinto Speciale a colori, nel cuore di una nuova estate. Al timone dell’impresa, un autore in cui esperienza, pa-dronanza dei “ferri del mestiere” e pura passione narrativa si in-trecciano in un equilibrio perfet-to e indissolubile: quel Gianfran-co Manfredi che – sebbene sia da decenni un iper-produttivo “fumettaro” – ci piace definire, in questo caso, soprattutto ro-manziere. Sì, perché, se c’è qual-cosa che prende e trascina nella Storia de L’inquisitore è proprio
il respiro romanzesco, il ritmo e l’atmosfera che non sarebbero fuori posto tra le pagine di un Dumas... In questo, però, Man-fredi è stato indubbiamente aiu-tato e sostenuto dall’eccezionale, visionario, talento grafico di An-tonio Lucchi che – lo confessia-mo senza esitazioni – si è rivelato
una più che piacevole sorpresa. Che fosse bravo già lo sapevamo, almeno da quando prestò la pro-pria matita alle avventure africane di Adam Wild, ma che – supe-rata la barriera del bianco e nero – possedesse una così spiccata sensibilità cromatica... beh, di più non diciamo: a voi la sentenza. Tornando al soggetto del nostro racconto... Non è difficile imma-ginare che a molti, scorgendo il titolo di questo albo, sia tornato alla memoria il personaggio di
Nicolas Eymerich – celebre (e realmente esistito) inquisi-tore spagnolo che lo scrittore Valerio Evangelisti rese cele-
berrimo a partire dal 1994, con un ciclo letterario baciato da uno straordinario successo... Ebbe-ne, non si può negare che esista un’affinità tra il buon Luis De Santiago – che conoscerete tra le pagine di questo albo – e l’il-lustre predecessore, ma bisogna anche riconoscere la specificità dell’eroe manfrediano, che si muove in coordinate storiche totalmente diverse (Eymerich morì nel 1399) e costruisce la propria avventura tra personaggi, situazioni e “scenografie” altret-tanto originali. La Spagna del XVII secolo, di-cevamo, quella del (non a caso) malinconico Filippo III, erede della catastrofica sconfitta dell’In-vincibile Armada (1588), di un impero mondiale sempre più turbolento e di guerre che non riuscirà a vincere... Per non par-lare della crisi economica! Non sono tempi allegri, insomma, an-che perché in un’Europa strazia-ta da decenni di guerre religiose (con il loro seguito di epidemie e carestie), la Morte è tornata ad aleggiare, come fece nelle Danse Macabre del tardo medioevo, su ogni aspetto della vita quotidiana, così come nell’arte e nella lettera-tura... Un habitat ideale per stre-ghe, spettri e potenze infernali!
Gianmaria Contro
4
Španija XVII veka... Uzavre-li kazan društvenih i verskih sukoba, svet tame i užasa, ali i poezije i čuda. Posle „luteran-ske revolucije“, koja je skoro stotinu godina ranije pocepala evropsko hrišćanstvo napo-la, ovde vlada obnoviteljska pomama kontrareformacije i Sveta stolica nikad mračni-jim okom nije gledala na sve što miriše na jeres... Zapravo su prvenstveno jevrejske za-jednice i islamsko prisustvo – koje je preživelo pluriseku-larnu rekonkistu zahvaljuju-ći formalnom preobraćanju u hrišćanstvo – bili glavne mete inkvizitorske akcije, ali ni ve-štičarenje, u svim svojim obli-cima i ispoljavanjima, nije bilo pošteđeno...Na čelu ovog stripskog po-duhvata, u kom se mešaju isto-rija i fantazija, stoji autor čije se iskustvo, zanatska umešnost i čista prepovedačka strast na-laze u savršenoj i nenarušivoj ravnoteži: reč je o onom Đan-franku Manfrediju koga – iako je već decenijama hiperpro-duktivni „stripaš“ – volimo da definišemo, u ovom slučaju, kao romanopisca pre svega. Da, jer ako postoji nešto što za-okuplja i privlači čitaoce u ovoj priči o Inkvizitoru, to su roma-neskni šmek, ritam i atmosfera kojih se ne bi postideo ni jedan
Dima... Manfredija je u ovome bez sumnje pomogao i podržao jedinstveni, vizionarski grafič-ki talenat Antonija Lukija, koji se – bez oklevanja priznajemo – pokazao kao više nego prijat-no iznenađenje. Da je majstor, to smo već znali, u najmanju ruku još otkako je dao sop-stveni pečat afričkim pustolo-
vinama Adama Vajlda, ali da poseduje – pošto je prebrodio prepreku crno-belog predstav-ljanja – tako snažan senzibi-litet za boje... i ovde ćemo se zaustaviti: presudu donesite sami. Ali da se vratimo našoj temi... Nije teško zamisliti da su se mnogi, pročitavši naslov ovog stripa, prisetili lika Niko-lasa Ejmeriha – čuvenog špan-skog inkvizitora (koji je zaista postojao), kojeg je, počev od 1994. godine, proslavio pisac
Valerio Evanđelisti u neve-rovatno uspešnom književ-nom ciklusu... Zaista se ne
može poreći da postoji sličnost između dobrog Luisa de San-tjaga – koga ćete upoznati na stranicama ovog stripa – i nje-govog uvaženog prethodnika, ali valja prepoznati i posebnost Manfredijevog junaka, koji se kreće na potpuno različitim istorijskim koordinatama (Ej-merih je umro 1399. godine) i gradi sopstvenu avanturu među jednako originalnim likovima, situacijama i „scenografijama“.Španija XVII veka, kao što re-kosmo, (ne slučajno baš) u vre-me vladavine melanholičnog Filipa Trećeg, koji će naslediti katastrofalni poraz Nepobe-dive armade (1588. godine), jedno sve nemirnije svetsko kraljevstvo i ratove u kojima neće uspeti da pobedi... a eko-nomsku krizu da i ne pominje-mo! To nisu srećna vremena, delom i zato što je u Evropi, iz-mučenoj višedecenijskim ver-skim ratovima (posle kojih su usledile epidemije i oskudice), smrt ponovo prisutna, kao što je bila u poznosrednjovekov-noj alegoriji Danse Macabre, u svim aspektima svakodnevnog života, pa tako i u umetnosti i literaturi... Idealno stecište za veštice, duhove i sile pakla!
PRIPOVEDAČĐanmarija Kontro
Inkvizitor
2 3
TEKST: MANFREDICRTEŽ: LUKI
GORI,VEŠTICE, GORI!
GALICIJA. ŠPANIJA. 1610.
Inkvizitor
4
BILA JENEVINA. GRACIJELA SE
BAVILA LEKOVITIM TRAVAMA,POMAGALA ŽENAMA DA SE
PORODE, LEČILA BOLJKE KOJE SE NE ISPOVEDAJU, ZNALA JE SVE O SVIMA... HIPOKRIZIJE,
NEISKRENOSTI, NEPRI-STOJNOSTI...
4 5
ZAŠAVŠI U POZNE GODINE, STEKLAJE NAVIKU DA SVAKOME PLJUNE ISTINU U LICE... DA SVAKOGA POSTIDI... OPTUŽILI
SU JE DA JE VEŠTICA DA BI JESE REŠILI!
IZVINITE,EKSELENCIJO, AKO
STE ZNALI DA JE TANESREĆNA STARICA BILA ŽRTVA PAKOSNIH KLE-VETA, ZAŠTO STE JE
OSUDILI NA LO-MAČU?
JER BIHU SUPROTNOM
MORAO DA OSU-DIM NA LOMAČU
CELO SELO!
PISAĆUVRHOVNOM VEĆU... I
PAPI. OVIM NEPRAVEDNIM SUĐENJIMA MORA DOĆI KRAJ, GONZALO. CRKVA VIŠE NE UME DA RAZREŠI
GREHA, UME SAMODA KAŽNJAVA!
POŠTEDITE ME OVEPOSLEDNJE REČENICE, SAN-TJAGO. ISTINA JE DA ONI SA DUGAČKIM JEZIKOM STIGNU
DO RIMA, ALI U RIMU IMGA SKRATE!
6
MANASTIR U ARMENTERIJI.
OVDE JE! INKVIZITOR
JE STIGAO! AAAH!
6 7
TOPAODOČEK!
ĐAVOJE MEĐU NAMA! ĐAVO JE
U MENI!
ĐAVOJE U SVIMA
NAMA!
SMIRITE SE,MUNJE VASSPALILE!
8
BAŠ SU “HRABRI”OVI SELJACI!
VAS TRI!DOVEDITE SE URED I ČEKAJTEME U CRKVI!
8 9
PA?GDE BEŠE TAJ
ĐAVO?
U CRKVI, VAŠE GOSPODSTVO!
VRATITE SESVI U KUĆE IZABRAVITE
VRATA!
10
DOBRODOŠAO U BOŽJU
KUĆU!