Upload
others
View
5
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Ikonoboračka kriza (726-843)
Drugi cvetni period (od kraja IX do XI
veka) (dinastije Makedonaca i Komnina)
Poslednji period procvata umetnosti u
osiromašenom i već dekadentnom carstvu
(dinastija Paleologa)
Pred pretnjama narastajućeg Islama, i hrišćanska crkva dovodi u pitanje svoje slike: 726. ediktom vizantijskog cara Lava III zabranjuje se oslikavanje crkava, na osnovu biblijske zabrane izrade i klanjanja idolima. To je ikonoborstvo, borba protiv slika u crkvama (ili ikonoklazam, lomljenje ikona, pogotovo zastupljeno u istočnim delovima carstva (a predvođeno carevima);
Nasuprot tome, ikonoduli (oni koji veruju slikama) ili ikonofili (oni koji vole slike), koji preovladavaju
u zapadnim krajevima carstva, predvođeni
monasima, se pozivaju na to da je i sam Hrist
dozvolio Svetom Luki da naslika njegov lik,
i za sobom ostavio i druge predstave svoga lika
(kao čudo Veronikin ubrusa naprimer,
« nerukotvorene ikone »)…
Ikonoborci (ikonoklasti)
Ikonoduli (ikonofili)
Suprotstavlja Careve ikonoborce (pogotovo uticajne
u istočnim delovima carstva) monasima ikonodulima
(uporišta pre svega u zapadnim krajevima carstva).
Teološki, sukob se odnosi na mogućnost
reprezentacije dvostruke Hristove prirode – ljudske i
božanske ali politički premašuje pitanje
reprezentacije u religiji, i ustvari je borba za
nadmoć između Države (Cara) i Crkve. Ishod je
produbljivanje raskola između katoličke i
pravoslavne crkve.
Posledice:
1. Slike religiozne
sadržine nestaju iz
crkvi: prvobitni
mozaik u apsidi crkve
Svete Irene u Solunu
je u ovom periodu
zamenjen običnim
krstom (posle 750.).
2. Ali slike religiozne sadržine ne nestaju sasvim,
monasi nastavljaju da oslikavaju molitvenike i
druge rukopisane knjige.
Rimska umetnost: Herkul sa sinom Telefom Hrišćanska: David za harfom, Pariski molitvenik, X vek
3. Raste interes za svetovnu umetnost, na koju se zabrana ne odnosi. U njoj
se slikari mogu slobodno ugledati na antičke uzore, pa vidimo povratak
klasičnim motivima i načinima slikanja (prikaz volumena tela tonskim
modelovanjem, pokušaj iluzije dubine prostora). Govorimo o klasicizmu
(ugledanju na klasične uzore) umetnosti ovog perioda.
Figuratuvne
predstave se u
drugoj polovini
IX veka vraćaju
u crkve, ali su u
njihovom stilu
vidne posledice
ikonoboračke
krize...
Sveta Sofija, Solun,
krst tokom krize
(između 787-97) a
Bogorodica sa
detetom posle krize
(XIvek)
Bogorodica sa detetom,
Sveta Sofija, Carigrad,
posle krize
I Bogorodica sa
detetom u apsidi Svete
Sofije u Carigradu
nastaje posle krize,
867. godine.
Vizantijsko slikarstvo pre ikonoboračke krize
Carica Teodora sa pratnjom, San Vitale,
Vizantijsko slikarstvo posle
ikonoboračke krize
Blagovesti, Dafni, Grčka,
Prvi cvetni period Drugi cvetni period
• Kompozicije su
jednostavne, u svakoj
sceni su prikazani samo
neophodni likovi,
pažljivo raspoređeni na
jednobojnoj zlatnoj
pozadini;
• Tela su stilizovana, bez
volumena, pokreta
svedenih na minimum.
Linearni crtež dominira.
Bogorodica sa detetom,
Sveta Sofija, Carigrad,
posle krize (867)
usamljena figura na
zlatnoj pozadini,
linearni crtež u vrlo
stilizovanom prikazu
draperije.
Ali je u licu Bogorodice
volumen dočaran tonskim
modelovanjem! U tome
vidimo uticaj klasicizma
(obnove klasičnih uzora u
svetovnom slikarstvu tokom
ikonoboračke krize), koji se
može videti u pojedinim
delima religiozne tematike
nastalim posle krize, kao
ovde u tonskom modelovanju
Bogorodičinog lika.
Bogorodica sa detetom, Sveta Sofija,
Carigrad, 867, detalj
Hrist, detalj, Sveta Sofija, Carigrad,
kraj XII ili XIII vek.
• Kroz celu vizantijsku
umetnost će se
vraćanje na antičke
uzore (kao ovde u
opuštenijem stavu i
prikazu većeg
volumena tela tonskim
modelovanjem, ili u
pokušaju prikaza
prostora) smenjivati sa
periodima veće
stilizacije (telo bez
volumena, linearni
crtež). Kada klasični
uzori prevagnu,
govorićemo o
klasicizmu ili o
« renesansama » u
vizantijskoj umetnosti...
I drugi elementi
prikaza će se
menjati. Već u
mozaicima
srednjevizantijskog
perioda
(«renesansa
Komnina») na licu
razapetog Hrista
vidimo izraz patnje.
Za takav prikaz
suzdržane patnje
koristimo reč
« patos » (od lat.
patior, patiti)…
• Tokom srednjevizantijskog perioda (renesansa Komnina)
ustaljuje se prvo izraz suzdržane ljudske patnje, patosa,
na predstavama razapetog Hrista i Izraz suzdržane
ljudske patnje, patosa, u predstavi Oplakivanja Hrista
Bogorodice koja ga oplakuje.
Oplakivanje, Nerezi, Makedonija, Sv. Pantelejmon, freska (renesansa Komnina)
Izraz suzdržane ljudske patnje, patosa, u predstavi Oplakivanja Hrista
(Nerezi, Sv.Pantelejmon)
Nerezi, Makedonija, Skidanje s krsta, Sv. Pantelejmon, renesansa Komnina,
freska
• Tokom poznovizantijskog perioda
«renesanse Paleologa» će doneti širi
dijapazon ljudskih osećanja: osim
izraza patnje pojaviće se i izraz niza
drugih, iznijansiranijih ljudskih
osećanja.
• U poznovizantijskom periodu proširuje
se repertoar tema i u crkvenom
slikarstvu pojavljuju novi « ciklusi »,
kao ovde, Bogorodičino detinjstvo…
Ovaj period donosi i prikaz šireg
dijapazona ljudskih osećanja, u većoj
meri iznijansiranih (kao ovde,
roditeljsku nežnost)...
• Glavno obeležje slikarstva renesanse
Paleologa je u narativnim ciklusima,
opširno opisanim, i smeštaju scena u
arhitektonske kulise, rasprostrte u
prostor, u dubinu. Pribegavanje
širokom i punom potezu, modelovanje
pomoću mrlja, što zamenjuju grafički
postupak i tanane crte zidnog
slikarstva Komnina. Prvi koraci male Bogorodice,
Crkva Svetog Spasa u Hori, Carigrad
Posle vizantijskih mozaika i fesaka prethodnog razdoblja, dela «renesanse
Paleologa» zaprepašćuju uvećanim brojem slika u jednoj crkvi, sa većim
brojem figura na svakoj slici i stalnim naporom da se predstavi volumen i
prostor. Ovim opštim težnjama, koje se odnose na dekorativno dejstvo,
odgovara ikonografski i religiozni program, mnogo širi nego što je bio do
tada u Vizantiji. Ne napuštajući scene događaja, koji odgovaraju velikim
praznicima, i nizove portreta svetaca,
dodaju se drugi ciklusi, nadahnuti jevanđeljem (detinjstvo i stradanje
Hristovo, njegova čuda i parabole); zadržava se na životu Bogorodice,
delimično apokrifnom, na istoriji njene mladosti, i na događajima oko njenog
uspenja. Pored glavnih ciklusa, slikaju se životi svetaca, patrona crkve i,
ponekad, svi sveci iz kalendara, dan po dan. Oživljava se uspomena na
vaseljenske i druge sabore koji opominju na Veru pravoslavlja,
suprotstavljenog jeresima. Vidljiva je namera da se od crkve načini jedna
vrsta ilustrovane knjige koja podučava vernika o svemu što se tiče njegove
vere. Naglasak je ovde stavljen na liturgiju, ali slikani ukras u celini ide dalje:
na skromniji način prikazan je onaj program koji podseća na program
fasada i vitraža gotičkih katedrala.
Sa raznovrsnijim temama vidimo i povratak dekora, ovde
arhitektonskog, koji scenu preciznije situiraju...
Milovanje male Bogorodice, Crkva Svetog Spasa u Hori, Carigrad
Anastasis (Silazak u ad),oko 1310-20, Crkva Svetog Spasa u Hori, Carigrad
• Likovi postaju brojniji a njihovi pokreti dramatičniji kao u ovom
Hristovom Silasku u Ad (Anastasis). Ikonografija: Hrist posle smrti
silazi u Ad, lomi vrata pakla, i iz pakla oslobađa Adama i Evu...
• Hristos okružen zlatnim oreolom (mandorlom) pobeđuje
Satanu i ruši vrata pakla. Satana je vezan ispod Hristovih
nogu i okružen neverovatnim neredom. Grupa u sredini s
Hristom koji podiže Adama i Evu iz mrtvih ima snažnu
dramsku snagu. Hristos se kreće sa strahovitom
energičnošću, izvlačeći praoca i pramajku čovečanstva iz
groba tako snažno da se čini kao da lete kroz vazduh.
Ovakav dinamizam bio je nepoznat u ranijoj vizantijskoj
umetničkoj trediciji iako je emotivna snaga slikarstva
srednjevizantijskog perioda utrla put ovim prizorima u
Kahrija džamiji.
Pregled razvoja
vizantijske umetnosti