VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

1. BILJEŠKA O PISCU

Pisac hrvatskoga realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio

je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je

sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom "Pavao Šegota" (1888)

u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se

isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim žvotom.

Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.

2. LICA

Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipančić, Alfred, Getruda

3.VRIJEME RADNJE

XIX. st., doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata

4.MJESTO RADNJE

Senj, koji je u to vrijeme bio zatvoren i izoliran od svijeta.

5.TEMA

Propast jedne havatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja;

intimna tragedija Lucije; povijesno - politički trenutak Senja.

6.KRATKI SADRŽAJ

Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić je postao natporučnik,

ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također

ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od Ante, a kad su se vjenčali, bilo

joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao

gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a

zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio

ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom nakon čega se društvo razišlo. Winter je

napustio Senj. Jednom prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise.

Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog

napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoč tome što je vidjela vlastitim

očima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena

sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga

rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario. Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je

preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju

nije htio niti malo novca odvojiti da bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala,

učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju

novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački. Juraj nikako nije mogao završiti studij.Četiri su se

godine školovanja oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipančić je

prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su

se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj

zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i

zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran

za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije

strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi

nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj

strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu

se osvetiti zbog načina kojim postupa prema njoj. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više

ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je

obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je

lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu

posao koji ga jako privlači, pokušavajuci ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio

novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500

forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio od upale pluća.

Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je

položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio

prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. godine s prijateljom Alfredom. S

vremeno,m Lucija se jako zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj

je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i

Alfred su otisli i nisu se više javljali. Luciji su jos uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona

pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odlučuje na

prevaru i zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko

vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti

ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog

događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne

prepoznaju.

7.LIKOVI

Ante Stipančić

Htio je pod bilo koju cijenu plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti izvan kuće glavni, kao

što je bio u kući. Želio je biti najutjecajniji u različitim stvrima, ali nije mogao jer to jednostavno tako ne

ide u životu, a nije išlo zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama, pošto vlastitog nije

imao. Otac i majka bili su mu krčmar i krčmarica i za njihov stalež, u ono doba, vrlo bogati ljudi. Od njih

je kao jedinac primio odgojem svoje osobine koje su mu ostale kao neotklonjiva volja na svakom dijelu

života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i majka zaista bili i gledati u davninu da potraži

plemičko podrijetlo, koje nije mogao naći jer ga nije niti bilo. Ali držao se svejedno plemićem. Znao je

od svačega po nešto, a od svega ništa. Zato je ipak tvrdio da je učen čovjek. Kod kuće je bio strah i

trepet u obitelji, a “mali” su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada

pozdravom odvraćao. Ipak nije ispijevao zbog svoje nesigurnosti u svakom koraku. Svojim položajem

je bio nezadovoljan. Sin mu je bio svjetlo života, u njega je vidio umjesto cijele obitelji. Kćer i ženu je

ignorirao. Jurju je davao beskonačno mnogo novaca, ne bi li samo završio studij, dok za Luciju “nije

imao” dovoljno novaca. Želio je da Juraj naslijedi njegovo mjesto i samo se prema njemu ponašao kao

da je čovjek. Život mu je završio na ruševinama. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i

kćeri koje su se jedine brinule o njemu.

"Otac Stipančić se ponaša kao da je njegov sin najpametnije dijete na svijetu te ga tjera da uči, a ne

pita ga za njegovo mišljenje. Prestrog je i pretjeruje hvalisanjem što će dovesti do raspada obitelji."

Valpurga Stipančić

U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek

mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, iako se to katkad i protivilo njenom mišljenju.

Čak i kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i loše osobine, nije odustala

od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Kad su se rodili Juraj i Lucija pokazala je pravu

majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić gotovo da joj i nije dao

pristup njenom sinu jer je vjerovao da bi ga razmazila. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo

Stipančića, ispunjavala je želje Luciji, jer je bila takva osoba koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon

Stipančićeve smrti, mnogo je patila. Morala se zbog siromaštva preseliti u malenu kućicu s Lucijom.

Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim

samoubojstvom i kad je svoje ime promijenio u mađarsko, još je uvijek nastavila davati mu svoju ljubav

koju je imala u beskonačnom izvoru svoje duše. Martin je bio zaljubljen u Luciju. Kada je vidjela koliko

Lucija pati zbog Alfreda, otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo, ali da se potpiše

kao Alfred. Sve je željela dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija

ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je

za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni

život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.

" Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipančić i Lucija živjeli na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo

dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava izustila ni riječ…"

Lucija Stipančić

Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za

okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu

tome ipak je imala hrabrosti suprostaviti se ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio

potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno

ponašati. Upravo zbog te izoliranosti od svijeta je pala u ruke nevinosti i istinitosti Alfredovih namjera te

ga je voljela samo istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka. Ona jednostavno nije mogla shvatiti

Alfreda i žalila je za svojom mladosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti. Zavoljela je Martina Tintora

koji je bio s njom u posljenjem titraju njenog života, ali sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Iako je

Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Sada ljubav nije

bila dovoljna da je održi živom.

"...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da

uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja

od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito

zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom..."

"Da, majčice vi biste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako

ih braća miluju, a one se braćom ponose."

Juraj Stipančić

Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život.

Kada je bio još malen, dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je

čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije

nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se

vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje

nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati

novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga

nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u

mađarsko i više se nije javljao.

"Stari Stipančić vrlo je tužno završio svoj život te je umro u jadu, bijedi i bolesti. Sina to nije baš

pogodilo već mu je u interesu samo novac zbog kojeg je i došao k preostaloj obitelji u Senj."

8.O DJELU

Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog

preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji

Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena

s obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je

Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je djelio sva iskustva. Juraj

mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio

vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka, ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada”

jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok je Juraj uživao, umjesto da se primio knjige

kada mu je bila pružena prilika da bude netko, a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac

koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bio anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za

sve njih, čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije

primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve

bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin i njegove potrebe za novac bi bile opravdane.

Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane, Valpurga je u

sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak

zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od silnog davanja, a da nema nikoga

da joj uzvrati Valpurga prva napustiti obitelj, ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka

mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija, iako tlačena kao i njena majka, imala je osobu

koja ju je voljela samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao nego je otišao i

nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći

jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije

imala ograničenja kada bi došle u pitanje želja njene djece, dala je sav novac koji je uspjela dobiti

prodavši sve što je mogla Jurju, nakon čeka je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u

kojeg se Lucija zaljubila.Kada je Ante umro, sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean

vječnog mira, a Juraj otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja je od jada i

sama se pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti.

ZLOČIN I KAZNA

ŽIVOTOPIS:

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz

Tolstoja, najveći predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu

životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku

Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i

prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina.

Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i

zastupao napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon

povratka s robije (koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne

samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'',

1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda

neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz

carizam i slavenofilstvo.

Glavna su mu djela romani: ''Poniženi i uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot''

te ''Braća Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo

nedovršeno.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: Rusija

VRIJEME RADNJE: 19. st.

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: izvanredna jasnoća, nervozan hihot, zgodan čas, gnjevni smiješak,

sitne očice, , časovito zaprepaštenje

- usporedbe: kao batina, kao mačka s mišem, kao da nikoga ne vidi, kao

šećer, kao pasja rulja

- metafora: ''Ja sam uskrsnuće i život''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

likovi: Raskoljnjikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija,

Lužin, Katerina Ivanovna...

RASKOLJNJIKOV:

Lijep i stasit, bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici. Svoju

unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće

bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju

djela nalazi davno izgubljeni spokoj.

SONJA:

Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha. Ona je religiozna kršćanka te bez

prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnjikova.

KRATAK SADRŽAJ:

Glavni je junak romana siromašan student prava Rodion Raskoljnjikov.

Raskoljnjikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti

ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se

novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni

mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljona muči i iskorištava.

Raskoljnjikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti

rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće

rodila u njegovoj glavi. Raskoljnjikov pomno razrađuje i provjerava plan,

iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti

naprosto gura Raskoljnjikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u

krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko

sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa životom: sestra

Dunja, da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod

razvratnika, obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku

da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako materijalno

pomoći sinu jer je sestra, vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje

posuđenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova.

Raskoljnjikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u

krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem

kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se.

Raskoljnjikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje

pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali

ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese

u životu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san

ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i

hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete,

rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod

kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu.

Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnjikov i

borba s istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnjikova steže

“psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude

Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje,

kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič

gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo počinio u

trenutku pomračene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi i odlazi na mjesto

zločina, razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća

neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen

samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo

djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život, Rodion prijavivši se

policiji doživljava pročišćenje.

Završetak nas romana izvještava o sudbinama likova. Sonja prati

Raskoljnjikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja

Razumihina. Umire im majka. Raskoljnjikov se razboli. Nakon dugog

bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih

godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i

Sonjinoj ljubavi.

''... siromaštvo nije sramota, to je istina.''

''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.''

''Na sve se privikava podlac.''

''Laž je mila stvar, jer vodi istini.''

''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.''

''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa

ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.''

''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest

kazna...''

''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.''

Madame BovaryIzvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Madame Bovary (hrv. Gospođa Bovary) je roman Gustava Flauberta iz 1857. godine (iste godine izlazi pjesnička zbirka Charlesa Baudelairea Cvjetovi zla koja je imala sličnu izdavačku sudbinu).

Knjiga je doživjela buran uspjeh, ali je bila osuđena i proganjana zbog povrede javnog morala od strane pariškog suda za prijestupe. Oslobođena je zahvaljujući odličnom odvjetniku Senardu.

Gospođa Bovary je remek-djelo realizma po realističnoj književnoj doktrini (studija karaktera, analiza osjećaja, izbor pojedinosti), po savršenom stilu, te po moralnoj pouci (Emma Bovary prikazuje duh cijele jedne epohe, a ne samo romantičnim tlapnjama uništenu ženu).

Tema djela je ispraznost braka i malograđanske sredine. Isprepliću se motivi ljudske ograničenosti i osrednjosti. Izvor i građu za ovo djelo Flaubert je pronašao u nekom novinskom izvještaju koji mu je poslužio kao inspiracija (nije rijedak slučaj da književnici posežu za takvim oblikom inspiracije, npr. Dostojevski se služio sudskom kronikom).

Vrijeme i prostor obuhvaća kronotop provincijskog gradića s gustim ljepljivim vremenom koje plazi unutar prostora. Likovi su socijalno motivirani, socijalno reprezentativni. Pripovjedač je nepristran, njegova se osobnost ne zapaža, pisac se poistovjećuje s unutarnjim svijetom likova, služi se jezikom koji reproducira riječi ili svijest određenog lika, ali to ne naglašava posebno već pripovijeda u 3. licu.

Ovaj roman kritika često ocjenjuje kao životopis malograđanske preljubnice, epopeju provincijske bijede, a stilski kao antiromantičarski romanticizam.

U razotkrivanju iluzija Flaubert zapravo razotkriva sebe i svoju intimu, što je najbolje izrekao rečenicom: 'Madame Bovary, to sam ja!'

Fabula [uredi]

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.

Charles Bovary, seoski liječnik i udovac, ženi se ljupkom djevojkom Emmom Rouault. Emma je kći imućnog seoskog gospodara. Ranu mladost i školovanje provela je u samostanu uršulinki gdje često kradom čita zabranjene romantične ljubavne romane u koje uranja svom silinom svoje mašte.

Od braka je očekivala ostvarenje svojih romantičnih snova, sreću i mir, no ubrzo se pita:

Bože, zašto sam se udala?

Dobroćudni Charles svim svojim jednostavnim srcem ljubi Emmu i misli da mu je ljubav uzvraćena. Međutim, mlada žena vrlo brzo shvaća raskorak između svojih snova i monotone jednoličnosti svakodnevnog malograđanskog života. Njezin duh vapi za pustolovinama.

Nakon selidbe u Yonville Emma upoznaje pristalog odvjetničkog pripravnika Léona s kojim se počinje tajno sastajati i ljubovati. Léon odlazi u Pariz, a Emma, željna ljubavnih pustolovina, predaje se novom ljubavniku – elegantnom barunu Rodolphu. Slijedi ljubavna romanca uz vatru kamina, izlete u prirodu... Potpuno zapušta Charlesa, kuću, dijete. Opsjednuta je ljubavnikom, lijepim haljinama i svojim sada uzbudljivim životom. Nagovara Rodolpha da je otme i da pobjegnu.

U početku Rodolphe pristaje, ali joj kasnije šalje pismo u kojem objašnjava da je odustao od bijega. Emma je potpuno shrvana, doživljava slom živaca. Charles je pokušava utješiti, pokazuje potpuno razumijevanje, brine se za dijete, vraća sve dugove i ne pitajući kako su nastali. Ona ponovo živi teško podnoseći dosadu svakodnevnog života. Charles je želi razvedriti i zabaviti te je odvede u kazalište u Rouen. Tamo susretne Léona i obnovi s njim stari flert, ali kod Léona sve više raste zasićenost Emmom. Emma je upadala u sve veće dugove u težnji da ostvari svoje želje za raskoši i sjajem.

Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj, uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu, pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled neizmjerna zemlja blaženstva i strasti.

Odlazi ponovo Rodolphu pritisnuta očajem zbog vrlo izvjesne ovrhe. Moli ga da je spasi od dugova, ali on je ponovo odbija. Emma je poražena i ponižena. Dok sudski izvršitelj popisuje stvari u kući, Emma:

Bila je tako tužna i tako mirna, u isti mah tako mila i tako povučena, da si u njenoj blizini osjećao kako te obuzima neki ledeni čar, kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora, koja se miješa s mirisom cvijeća.

Ne može prihvatiti poraz i ponovni povratak u dosadu svakodnevnog života te radije odabire bijeg u smrt. Ispija otrov i umire.

Charles, jecajući, sav kao lud, u očaju govori svojoj umirućoj ženi: Zar nisi bila sretna? Jesam li ja možda kriv? Činio sam ipak sve što sam mogao! Uskoro i on umire ostavljajući iza sebe nezbrinuto dijete.

GOSPODA GLEMBAJEVI

SadržajČin prvi

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembajevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi

do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembajevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. U to dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice.. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Čin drugi

Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbrandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika.

Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Čin treći

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Otac GoriotIzvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Otac Goriot (fra. Le Père Goriot), roman Honoré de Balzaca

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog djela je Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.

Po strukturi djelo spada u romane. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.

Vrijeme radnje je od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine, a mjesto radnje Pariz

Sadržaj [sakrij]

1 Opis političkog stanja onog vremena 2 Sadržaj

o 2.1 Pansion o 2.2 Dva posjeta o 2.3 Ulazak u otmjeno društvo o 2.4 Bježismrt o 2.5 Dvije kćeri o 2.6 Očeva smrt

Opis političkog stanja onog vremena [uredi]

Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav nego "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravda, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih vrijednosti. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju komadanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.

Sadržaj [uredi]

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.

Pansion [uredi]

Gospođa Vauquer, rođena de Conflans, stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog

posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.

Dva posjeta [uredi]

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori

joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.

Ulazak u otmjeno društvo [uredi]

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

Bježismrt [uredi]

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Ostao je bez ijednog novčića i imao je dugova pa je potpisao mjenicu Vautrinu i dobio iznos od 3500 franaka. Dobivši na kocki, Eugene mu vraća dug u roku od svega nekoliko dana. Vautrin je bio odbjegli robijaš zvan Jacques Collin, poznat pod imenom "Lažna Smrt". Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom Gondureauom, koji se prerušio u rentijera, za 3000 franaka “da u vino nasipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.

Dvije kćeri [uredi]

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu Gobsecku obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva. Sam nakit je prodan za nižu svotu i treba još 12000 franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200 franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka

na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Nakon što Anastasie optuži i okleveće Rastignaca,otac Goriot legne u krevet teško pogođen tim silnim svađama. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije bala.” odgovori Delphine. Na balu, vikontkinja de Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza d'Ajude i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.

Očeva smrt [uredi]

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne

sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

Miroslav Krleža

POVRATAK FILIPA LATINOVICZAFilip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i time će vremensko određenje biti zaokruženo. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i razloga svog izleta u blud - požuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u krilo. Nakon njezine udaje doživio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri godine.

Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda, Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom ženskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje Krleža snažan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama.

FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog te "istine" majka ga je željela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece.

"Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima drugo žalosno, sivo, izmučeno lice."

FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezlična pojava s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po službenim dokumentima oni su bili vjenčani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima.

Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar.

Izražena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje počinju sivjeti, postajati bezlične. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova psihičkog stanja po mnogo čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se također nalazi u stadiju mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje od zvukova, promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita života. Život mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodređeni - netko - u jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!"

Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet čovjeka ipak postoji, a određen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. Između siromašnog mladića koji je naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra kip mramorne žene i to izaziva novi krug razmišljanja. "Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obična cehovska prevara i loša roba." I tko se još sjeća čemu služe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska magla."

Filip putuje s Jožom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zaprežnim kolima. Kad Podravec, pogledavši na kuću uz cestu, kaže:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom riječi i širiti tvoreći dublji smisao, tražeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za naturalističku sliku žene koja leži na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac". Spoznao je tada da mu je majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je popodneva plakao kao da mu je netko umro".

Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno umnožavanje već viđenog." Filipa čitavo vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joži Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika između njega koji je u sedamnaestoj godini počeo gledati žene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogičnog i nerazumnog svijeta.

Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!"

Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se

neurastenija smiruje. Drži bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu među seljacima i njihovim malim problemima, no on se osjeća bolje. Živi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u panici razdere, s njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je spasio Hitrečeva bika".

Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, žalila se na reumu, zamatala noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine gospođe koja je silno željela održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo je na njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doživljava, a ona se u portretu prepoznala.

Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i žao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna, konzervativna žena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom, baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice".

Župan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ručku. Opisuje čitav događaj oko tog ručka, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u protokolu za pozdrav Khuenove žene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i nije željela, u znak protesta, pružiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog odabranog podanika. Za Božić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više snalazio među događajima. Nakon objavljivanja članka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u župana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja mađarske zastave i time je završila karijera župana. Ubrzo umire Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on živi u dugovima. Filipu je nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vračajući se ranije kući ugledao majku kako sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju svoje potrebe i on im to ne može osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga je neprekidno pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je doživljavao kao protivnika.

Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je prolupao maminu stotinjarku. "Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski sklopovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče za sobom čitav život kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine, predodređenosti života jednom jedinom situacijom koja može iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz noć, tog je dana slikao doživljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga živim i zadovoljnim. Njegovo postojanje može opravdati samo umjetničko djelo - i život Rocqantena u Mučnini opravdan je jedino umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija.

Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ženama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče". Krleža rabi identičan izbor leksema za opis ovih žena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, debela i neugledna.

Filip i majka pozvani su Leipachu na "južinu" u čast grofice Orcyval, stare dame rođene de la Fontaine et Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela

starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo žao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog Ksenije (Bobočka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je žena po priči bila oličenje skandala, upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata Baločanskog odvela u zatvor. Žena Baločanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz očaja koje Krleža ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, također sporednog lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleža istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno da je Filipa ta žena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo mu dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiže i Ksenija. Sjede bez riječi.

ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE

Prva epizoda o Kseniji

Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni ugovor bez konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila žena. Bobočka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je psihički rastrojen. Dok je ležao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, nježno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke, oštre usne iz kojih su "romorile laži kao najčistija lirika". "Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doživljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna." Bila je plemkinja.

Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera)

Uzrok ponašanja Bobočke Krleža traži u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doživljava s ujakom. Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila sa strahom, nemirom, stidom i predrasudama i poželjela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridž, ali ta joj je misao bila bizarna.

Vladimir Baločanski

Čovjek kojem je majka povlačila konce života. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili krivo. Bio je čisti konformist prema životu. Oženio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece: Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje služinčadi, ljetovali su u Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beč. "U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile na svom mjestu." A onda mu je u život ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i nakaradno. Viđen je kako pleše na stolu u kostimu španjolske plesačice.

Baločanski ili uzročnost postupaka

On sam se nije osjećao loše zbog promjena u životu, opravdavao se pred sobom. Bobočka je bila izlaz iz svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više osjećao kao "fjakerski konj", bio je oslobođen, tražeći prostor za sebe samog. "On nije želio ništa drugo nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom mučenju." To ga je naučila Bobočka.

Analiza veze Bobočke i Baločanskog

Život s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Bobočki. "Sjedi gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše." To je početna i završna rečenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruženu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala život, on se nije snalazio. Opijao ga je takav impulsivni ritam življenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statičan.

Životni slijed obitelji Baločanski

Vanda je pokušala spriječiti propast svog muža i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno, pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalažući Vandi da bude strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baločanski je proživio u pijanstvu s patuljcima i grbavim djevojčicama koje je Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i umjetničkom stvaranju.

OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI

Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleža često u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame dočarava se Filipovo unutarnje raspoloženje. Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica). Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču svinje." Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Čeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se uvlačio u njega. Ljude je doživljavao pretvrdoglavima, sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se snalazio među tim ljudima, priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ženom, na primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu žene bile jednako nepristupačne, besmislene, dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdražljivim stanjima, nosili su slične rane i ožiljke i razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire, osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram žena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam bio je indiferentan prema ženama i životu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s Bobočkom taj je osjećaj bio manje izražen.

Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam između pripitih ljudi i mnoštva životinja, Filip je doživio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra oštrog kao britva. Želi o je razbiti mit "lažljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i svojoj slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i grmljavinom. Ništa od toga nije naslikao.

Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa nije držao slikarskim talentom već rastrojenom živčanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom darvinističkom teorijom drži da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno raspadanje u samom sebi.

Čovjek je za Kyrialesa najniža životinjska vrsta "bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer". Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka.

Filip sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje živaca, no osjeća strast povrijeđenosti spram Kyrialesa. Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, oduhovljenju materije. Filip sam čin stvaranja doživljava kao posebno stanje u kojem se rađa slika i to nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše može biti protuprirodna pojava no "hodati na stražnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada držali u ruci čovječji mozak? Jeste li kad osjetili težinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće." On je osjetio da Filip sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se odupre tom čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi čovjek gluhima tumačio glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je ubijem čovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo.

Dva dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na suludu scenu, opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka vode ljubav u krevetu iza njegovih leđa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiželja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah optužila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati "ljermontovčik" punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu ležeći. Tema razgovora je samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu samoubojstva?! "Kipi u njemu rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što. Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i traži nekakvu zadovoljštinu.

Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao brojne slike:

- mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama- vinogradare u sumraku- bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom- portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog- grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja.

Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu. Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i Korngolda bilo odvratno. Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje. On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno skupila i zaključila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuživati kad nije znao što želi od nje.

Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona dolazi Filipu da joj posudi novce. Želi otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer u sedam sati. Filip je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio želivši spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć Filipa. Filip ga ne želi slušati, no u to dolazi Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotučen.

Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Bobočkinu nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene lavina pitanja i optužbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagrađen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baločanski i otkazuje Bobočkino

putovanje, potpuno je rastrojen. Pruža Filipu pismo koje mu je navodno Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime. Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao grkljan.

KRAJ

Kovačić - U REGISTRATURI

ŽIVOTOPIS:

Ante Kovačić (1854.-1889.) rođen je u Oplazniku.

Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu. Radio je u

tuđim advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887., kada je

doktorirao i otvorio vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini.

Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića.

Bio je novinar, feljtonist i književnik.

Djela: ''Baruničina ljubav'', ''Fiškal'', ''U registraturi'', ''Izabrane pjesme'',

itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini

VRIJEME I MJESTO RADNJE: 19. st., Hrvatska (relacija selo - grad)

OBILJEŽJA OVOG ROMANA:

1. ROMATINČARSKA:

Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u

intrigama, Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa s

Ferkonjom i babom Hudom.

2. REALISTIČKA:

Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog

dječaka Ivice Kičmanovića i njegovu preobrazbu u građanina. Prikazan je

prodor kapitalizma na selo (Medonić), a preko kumordinara Žorža tip

siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. Preko Ferkonje pokazuje

zametak velegradskog kriminala.

Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. Između tih je dviju sredina

(i dviju žena koje ih predstavljaju) Ivica Kičmanović.

3. NATURALISTIČKA:

U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeđem

(Laura je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest -

postaje ljubavnica vlastitog oca; zlo je u njoj ukorijenjeno samim rođenjem).

4. MODERNISTIČKA:

Vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak

romana prikazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog

usuda koji ravna njegovim životom.

UKRATKO O DJELU:

Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini.

Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama

glavnih likova. Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se

drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo,

Laurin dolazak u Meceninu kuću, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i

Ivičin povratak u grad).

Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja. Ljubavni trokut:

Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja

ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica –

Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi Laurino pogubljenje i Ivičino

propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.

KRATAK SADRŽAJ:

Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog

Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim

sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj

i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što

uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji

radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na

stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti,

izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije

preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu

jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i

štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je

nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac

pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je

naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u

grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera

Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.

Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći

Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin

novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi

dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica

odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje

da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.

U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i

upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak.

Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom

prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i

stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s

Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.

Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini

roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon

okrutnog mučenja (Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena,

osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem

života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i

registraturu.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

IVICA: u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U

djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari.

Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli

selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u

rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj

unutrašnji mir.

Njegov lik, kao i ostali, prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni

dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza

mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki

komentar: Nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na

kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.

JOŽICA KIČMANOVIĆ: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao

ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i

zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije

mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš

na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta

svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe.

LAURA: ključni faktor u Ivičinu životu, njegova prva ljubav i ''femme fatale''.

Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju

privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona ili

jako mrzi ili jako voli. Takvi sukobi su od nje učinili hladno neemocionalno

biće, koje na kraju završi hajdučeći uokolo. Među ostalim, ona je i glumica, i

to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin je životni put pun razočaranja i

ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.

ŽORŽ: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo

Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje

čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova je stvarna uloga da

se ulizuje Meceni.

MECENA: lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj

činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju).

Ipak, to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac.

Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. U stvari je

priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama: npr. učenje

govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena razbludnost i hedonizam.

STRUKTURA DJELA:

Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je uključeno mnoštvo

likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza

socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.

''Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se

nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima plamti joj strast i

hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u

jedan tren...''

''Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od

tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti

tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu

crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh,

smiluj se, smiluj!''

''Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je

vjenčati. . . Pripovijedalo mi, ispričalo mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog

harambašu Laru: nikada nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima

slobodne glave!''

Gundulić - SUZE SINA RAZMETNOGA

ŽIVOTOPIS:

Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik,

lirik i dramatik.

Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u

Dubrovniku.

Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac

Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik

Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.

Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća.

Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih

službi u Dubrovniku i okolici.

Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak

Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s

kojom je imao tri sina.

Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno,

pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja

Davida'' (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer

im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj

poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su ''Arijadna'', ''Prozerpina

ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', ''Posvetilište

ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene.

Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

O DJELU:

Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina

razmetnoga'' Ivana Gundulića, iz 1622. godine.

To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od

osmeračkih sesta rima, s rimom ababcc.

Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko

značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh

strovaljuje čovjeka u bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku

između Boga i svijeta, ponovno vraća Bogu, koji mu oprašta.

Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i

sveprisutnosti smrti tijela, tj. fizičke smrti.

SADRŽAJ:

PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE

Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se

s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.

Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju.

Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s

postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.

Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme

litice, snježni vrhovi planina.

Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu

je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad

bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su

mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio

sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga

žena nije prevarila, izdala.

Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen

(kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh,

svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.

Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene

koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i

otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena.

Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce),

njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve

''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine

ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.

Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost.

Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak

i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je

samo kajanje i žalost.

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE

Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem

stvaranju svijeta.

Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života,

sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe

i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao

životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše.

Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na

Troju koja je propala zbog otmice Helene).

Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a

dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog

grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one

kakva mu je bila.

Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt

je jednaka svima.

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE

Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica

procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i

pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova

se žena pretvori u stup soli.

Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako

se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače

sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi

grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među

sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.

Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj

slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka,

Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve

na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se

slijevaju u more.

Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se

obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac

je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi. O ženi:

''Medna je riječca, srce otrovno;

oči ognjene, prsi od leda;

ljubit kaže, mrzi skrovno;

vijek ne želi, sveđ te gleda;

jedno misli, drugo čini:

vara, izdaje, žai i hini.''

O smrti:

''Smrt ne gleda ničije lice:

jednako se od nje tlače

siromaške kućarice

i kraljevske tej polače;

ona upored meće i valja

stara i mlada, roba i kralja.

''Milosrdje je Božje veće

neg sve hude me krivine,

zašto Višnji dobri neće

kajan grešnik da pogine;

tijem što čekam tužan odi?

Dušo moja, k njemu hodi.

Goethe – PATNJE MLADOG WERTHERA

O KNJIZI:

IZDAVAČ: Moja knjiga, Zagreb, 1993.

ŽIVOTOPIS:

Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik,

književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji.

Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je

danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je bilo između njegove

šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila".

Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim

njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko

značenje.

Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne

duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi

osmjesi mamili dušu

- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća

ZNAČENJE ROMANA:

Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje

izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:

1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera

djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena

2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za

slobodnim razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:

Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je

maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan.

Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:

Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno

prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize

samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu

u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja.

KRATAK SADRŽAJ:

Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.

Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju

Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu

na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara

svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi

dosta vremena s njom.

Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči...

Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!

Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.

Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način

voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert

odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje

provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama

gradske okolice.

On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.

Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine

haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim

danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti

njegova.

Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i

izvor njegova jada?

Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među

zaručnicima, on odlazi.

Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s

ovoga groznog mjesta.

Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade

nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer

nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati,

gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru,

no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u

buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć

na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali

je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora

napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo

pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši

odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali.

Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je

omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U

drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno

naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala

samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i

njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali

sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu

naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o

samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada

joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta

se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi

kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na

putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i

obrisala svojim mekanim rukama.

Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim

svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!

Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao

mir, nije više obraćao pažnju.

Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.

Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu.

Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...

Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini,

između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili

su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu

koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao.

Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

LIKOVI:

WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat)

mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je

uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na

propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom

životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet

dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava

života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se

moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu

riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je

zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog

gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu

obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i

sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte

dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije

društva.

O DJELU:

Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin

ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz

Goetheova života, Charllotu i Maxa.

Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga

podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove

sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv

onaj, koji bi umro od kakve opake groznice.

Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me

još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao

biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve

osjećaje! Sviđa!

Ibsen - LUTKINA KUĆA (NORA)

ŽIVOTOPIS:

Henrik Ibsen norveški je dramatičar.

U domovini se školovao i radio kao dramaturg u norveškom kazalištu u Oslu.

Tridesetak je godina proveo izvan domovine i u tom je razdoblju napisao

svoja najbolja djela.

1900. g. doživljava moždani udar i ostatak života živi samo biološki, bez

znakova bilo kakve misaone aktivnosti.

Umro je 1906. g.

Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame.

Najpoznatija su mu djela: ''Stupovi društva'', ''Lutkina kuća'' (''Nora''),

''Sablasti'', ''Neprijatelj naroda'', ''Hedda Gabler'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: psihološka drama bez izrazite dramske radnje jer je

naglasak na psihološkim događajima (drama se odvija između dvoje ljudi i u

njima samima)

MJESTO RADNJE: Helmerov stan

VRIJEME RADNJE: oko 1879. g.

O DJELU:

Drama pokazuje proces samoosvješćivanja glavne junakinje Nore koja osam

godina živi u braku s Helmerom u iluziji sreće (briga za kuću, djecu i muža),

ali tih osam godina živi u laži ne želeći priznati mužu da je krivotvorila očev

potpis posudivši novac da bi mu spasila život.

Helmer slučajno saznaje istinu. Nora očekuje čudo (oprost i potporu), a

dobiva osudu. Napokon shvaća istinu i odlučuje napustiti muža. U želji za

pronalaskom same sebe, napušta obitelj koja ju sputava i guši te kreće u

potragu za vlastitim identitetom.

Završetak drame otkriva istinu o trajnoj ljudskoj usamljenosti, bez obzira na

brak, te potrebu da pojedinac otkrije svoj vlastiti identitet i ističe pravo

pojedinca na slobodu izbora.

TEMA: Položaj žene u patrijarhalnom društvu i njezina borba za slobodom

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Glavni su likovi Nora i Helmer.

NORA: protuzakonitim djelom spašava Helmerov život. Nakon toga se

osvješćuje te shvaća svoj položaj lutke kojom upravljaju drugi. Posljedica je

osvješćivanja želja za pronalaskom same sebe.

HELMER: odvjetnik vođen osobnim interesima i egoizmom. Vidi samo sebe i

ugroženost svoga položaja zbog Norina čina.

GOSPOĐA LINDE: udovica, stara Norina prijateljica koja je posjećuje nakon

mnogo godina.

DOKTOR RANK: potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljeg prijatelja.

KROGSTAD: činovnik u banci gdje je Helmer postao šef. Njegova je stara

ljubav bila Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne

ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i

ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin život

i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnih zahtjeva i

namjera.

ODNOS HELMERA I NORE:

Nora je imala problem u mladosti. Taj je problem bio odnos njezina oca

prema njoj. Sva je njegova ljubav bila usmjerena na nju i pretvorila ju je u

nedodirljivo biće koje je bilo prezaštićeno, čak i samo od sebe.

Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je

samo nastavio tradiciju njezina oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni

dio njega i ništa više.

“Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni. ”

KRATKI SADRŽAJ:

Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pružila nježnost i sigurnost.

Nakon očeve nježnosti u obitelji isto joj pruža i suprug. Ona, međutim, u

svom tom, na prvi pogled bezbrižnom i lijepom životu, smatra da je samo

lutka u rukama muškaraca, najprije u rukama oca, a onda u rukama

supruga. Njezin je muž Helmer u prošlosti obolio od teške bolesti, ali ga

putovanje na jug, točnije u Italiju, spašava. Da bi došla do novca za put,

Nora uzima zelenaški zajam od Krogstada, koji je bankovni činovnik.

Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na

mjenici, ona se ne smiruje i odlučuje napustiti muža, djecu i obitelj. Nora se

vraća kući pošto je obavila kupnju božićnih darova. Krišom jede slatkiše jer

Helmer tvrdi da će joj oni pokvariti zube. Potrošila je nešto novca, a dio

ostavlja za vraćanje zajma Krogstadu. Prošlogodišnji su Božić bili u teškom

financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti blagodati Božića, no sada je

Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si mogu priuštiti

božićne darove, drvce, večeru.

Za vrijeme božićnih blagdana u posjet im dolazi gospođa Linde, stara Norina

prijateljica koju nije vidjela 10 godina. Gđa Linde ostala je udovica bez djece

te je došla u grad u potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muž ima

vrlo visoko mjesto u banci. Nora joj priznaje da je pozajmila novac kad joj je

muž bio bolestan, a ovaj živi u uvjerenju da je to novac Norina oca. U

međuvremenu je u posjet došao i Krogstad, beskrupulozni, bezosjećajni gad,

kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je također i bivša

ljubav gđe Linde, no to nitko tada nije znao.

Helmerov dugogodišnji prijatelj, doktor Rank, također dolazi u sobu i njih

troje vode beznačajne razgovore. Kada u sobu dođe Helmer, Nora ga moli da

zaposli gospođu Linde. Stvar je riješena jer ionako misli otpustiti Krogstada.

Doktor i gospođa Linde odlaze kući. Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona

se igra s njima.

Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njezinom mužu o

mjenici i krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer

vratio, Nora razgovara s njim, ali šef je Dioničke banke već čvrsto odlučio -

Krogstad će dobiti otkaz.

Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba održati, na kojem će

biti prerušena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. Gđa Linde joj je

došla pokrpati kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu.

Nora ponovo ostaje nasamo sa suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne

otpusti Krogstada, ali budući da je toliko navaljivala, Helmer se naljuti i

odmah pošalje Krogstadu pismo da je otpušten.

Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o

njegovoj skoroj smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i

dr. Rank joj otvara svoje srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora

moli dr. Ranka da ode do Helmera i zadrži ga u sobi neko vrijeme.

Ulazi Krogstad, te se on i Nora svađaju. On se želi ponovno uzdići u društvu

i prijeti joj da je napisao pismo Helmeru o njezinom krivotvorenju mjenice i

da će ga poslati. Nora je nemoćna i očajna. Na odlasku je ubacio pismo u

sandučić, od kojeg samo Helmer ima ključ. Nora moli gđu Linde da ode do

muža i traži pismo natrag. Gđa Linde odlazi. Nora zadržava Helmera plešući

s njim, tako da ne može otvoriti sandučić. Ulazi gđa Linde.

Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje

ljubav, razumijevanje svoga muža kada sazna istinu, požrtvovnost i

povjerenje. Gđa Linde i Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi,

oboje su sretni jer se međusobno vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i

Helmer se vraćaju s plesa, ona želi još malo ostati, ali joj on to ne dopušta.

Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi.

Ostaju sami. Helmer želi voditi ljubav s njom, ali ona ne. Na Norinu sreću

dolazi dr. Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je

jednu cigaretu od Helmera i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa

crnim križem preko imena čime je objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio

sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju sobu. Ona namjerava otići, ali

on j zaustavlja. Pročitao je pismo. On ju osuđuje na sve načine, zabranjuje joj

i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora je

nesretna i tek onda shvaća svoj položaj u obitelji, te odlučuje napustiti djecu

i muža i poći u potragu za ljepšim životom, odnosno u potragu same sebe.

Prima pismo od Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju.

Helmer je presretan i misli da je sve završeno, ali već je prekasno - Nora

prvi put u osam godina braka s njim razgovara ozbiljno. Ne voli ga više.

Čekala je čudo. Čitavo se vrijeme nadala čudu kao dokazu ljubavi. Helmer

ostaje bez ključnog oslonca u životu jer je Nora otišla iz njegova života

zalupivši vratima.

UTJECAJ DJELA NA SVJETSKU KNJIŽEVNOST I STANJA U SVIJETU:

''Lutkina kuća'' (Et dukkehjem) dramsko je djelo u kojem je iz građanske

stvarnosti iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog života.

Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtijevaju nezavisnost, a

kategorije radnika traže svoje mjesto pod suncem, te u prvi plan istupa

pokret za ravnopravnost žena, koji zahtijeva otkupljenje cijele polovice

ljudskoga roda od iskorištavačke vlasti druge polovice, a ta je drama, koja je

zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje među najprikazivanijima,

podigla oluju upravo iznoseći slučaj žene, supruge i majke koja prije svega

želi biti slobodna žena.

Prije svega, ta se drama za ono vrijeme smatra novom dramom u kojoj je

dana nepoštedna kritika društva, a u prvi je plan stavljena sloboda

individuuma, odnosno prava svakog čovjeka da živi onako kako on želi i

hoće. Borac je za individualnost u ovoj drami Nora, najbitniji lik, po kojoj se

izvorno ime drame ''Lutkina kuća'' danas često prevodi njezinim imenom.

Moderan je i zbog činjenice da se emocijama nabijena gluma prekida

Norinom jednostavnom rečenicom: “Moramo sjesti i porazgovarati”, te baš

tim novim tehničkim postupkom, ''Lutkina kuća'' osvojila je Europu i

utemeljila novu školu dramske umjetnosti.

Ibsen je tom dramom uspješno uzrujao i pobuniti ljude svojom tezom te

pozornicu makar u zadnjem činu učiniti propovjedaonicom, stoga je vrlo

bitan čimbenik te drame dijalog, osnovni element moderne drame. Taj

dijalog, koji je na početku njegova stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i

antiteza, pretvara se u duboku psihološki opravdanu analizu stanja njegovih

govornika i sredine.

Šenoa - PRIJAN LOVRO

O KNJIZI:

IZDAVAČ: Izdavačko knjižarska radna organizacija ''Mladost'', Zagreb, 1985.

UREDNIK: Zvonimir Majdak

ŽIVOTOPIS:

August Šeona najsvestraniji je i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća.

Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga,

njemačkoga i češkog podrijetla. U svojoj je obitelji prvi počeo pisati svoje

prezime hrvatski (dotad je bilo Schönoa).

Pučku je školu završio u Zagrebu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u

Zagrebu, Beču i Pragu. Književni ga rad udaljava od studija. U Beču 1865.

uređuje dva lista. Vraća se u Zagreb 1866., slijedeće se godine oženio sa

Slavom Ištvanić. Od 1868. do 1870. radi u kazalištu (umjetnički ravnatelj,

dramaturg ).

1871. izdaje svoj prvi roman ''Zlatarevo zlato''. Iste godine postaje veliki

gradski bilježnik.

1873. biva imenovan gradskim senatorom.

1874. preuzima časopis ''Vijenac''.

12. prosinca 1881. umire od upale pluća.

Djela: ''Zlatarevo zlato'', ''Čuvaj se senjske ruke'', ''Seljačka buna'',

''Diogenes'', ''Kletva'', ''Prijan Lovro'', ''Barun Ivica'', ''Prosjak Luka'',

''Branka'', ''Smrt Petra Svačića'', ''Propast Venecije'', ''Fratarska oporuka'' ...

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: veća novela

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: silno, vedroga, vrla, zlatnom, mutnoga

- metafora: ''...a gorica zlatnom kapljicom rodila...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:- glavni: Lovro

- sporedni: August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija,

Minka sa obitelji....

LOVRO: ''Bio čovjek srednjeg rasta, košćat, širokih plećiju. Glava neobično

velika naličila posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice

osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke,

stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdijeljena,

a oči male, tamne, žmirkave, ali i vrlo žacave.''

''... vidjelo se da se taj čovjek ukusno odijevati mari, al sva ta finoća bijaše

nespretna.''

''A i kretanje bilo mu neobično.''

KRATAK SADRŽAJ:

August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelj, gdje se upoznao s

mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada

udovica mu govori da rado čita no pretežito na njemačkom i francuskom

jeziku jer je hrvatska literatura monotona. No August joj ispriča priču o

svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri.

Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se već rano istaknuo

svojom inteligencijom i puno obećavao, Siromašnom je dječaku vrhunac

životnog uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost

i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije

svega mogućnost da njihovo dijete proživi život manje tegoban od njih.

Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško podnosila stroge

zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je

nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim

prijekorom iako ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik.

Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar

svjetovnjak, negoli loš svećenik.

Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se

zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se

dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu,

sada udatu, te mu ona priznaje ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka s

poučavanjem mladog grofa Lovro je želio nastaviti svoje školovanje, no nije

dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli. Lovrin je otac slomljen

sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu školovanje.

Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od

želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom i kad mu se

konačno život sredio otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je

ženidba bogatom djevojkom.

Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još

sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na

nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nema novca.

Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri osmjehnula

sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za

Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema

nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao Anđeliju o kojoj

mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio

se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se

želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je

istinski volio Anđeliju, no znao je da u to nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi

kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si oduzima život prerezavši

si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u očajnog,

ogorčenjem otrovanog čovjeka.

IDEJA:

''Al čovjek snuje, a bog boguje.''

O DJELU:

''Prijan Lovro'' je kraća pripovijest, u formi nešto duže novele.

Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina života. Naime, pouzdano se zna da je

Lovro postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu.

Uloga je piščeva lika u pripovjesti vrlo značajna jer je, na taj način, autor

mogao sudjelovati u građi te pripovijetke. U ono je doba vladalo uvjerenje da

je život u Hrvatskoj malen i stisnut te da nema događaja koji bi pobudili

razvoj hrvatske književnosti.

Šenoa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist

njemačkoga, francuskoga i talijanskoga.

Lovro je mladić čije neprilike potječu iz životnih činjenica. On nema

sredstava za školovanje, mora primati kojekakve službe jer je siromah;

plemenitaška djevojka ne prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se

želi oženiti bogatom djevojkom te ga zbog toga optužuju za pohlepnika, a on

se ubije.

Šenoa je fabulu gradio na psihosocijalnim kontrastima. Glavni je kontrast

želja - mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, moć,

bogatstvo - siromaštvo.

Tema je ovog djela težnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine

uzdigne do ravnopravnog građana.

u ''Prijanu Lovri'' pisac crta tragični konac nadarenoga, ali nesretnoga

seljačkog sina.

Proust - COMBRAY ili U TRAŽENJU

IZGUBLJENA VREMENA

ŽIVOTOPIS:

Marcel Proust (1871.-1927.), najveći je francuski pisac i jedan od

najznačajnijih svjetskih pisaca. Pripadao je aristokratskoj obitelji, u

djetinjstvu okružen ljubavlju i pažnjom.

Rođen je s nedostatkom imuniteta pa je stalno bolovao od raznih bolesti

(srce, astma, pretjerana osjetljivost osjetila).

Posljednjih je desetak godina života proveo u plutom obloženoj sobi

pokušavajući se zaštititi od vanjskog svijeta (mikroba, virusa, bakterija).

Postao je slavan još za života.

Djela: ciklus od sedam romana pod zajedničkim naslovom ''U traženju

izgubljena vremena''. Dijelovi: ''Put k Swannu'', ''U sjeni procvalih

djevojaka'', ''Vojvotkinja de Guermantes'', ''Sodoma i Gomora'',

''Zatočenica'', ''Bjegunica'' i ''Pronađeno vrijeme''.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman

O DJELU:

Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za

izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet

prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće

cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

KRATAK SADRŽAJ:

Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s

roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie.

Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju

uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus

nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući

u čaj namočenom kolačiću “madeleme”, što uskrsava uspomenu na tetku

Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti

komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava

sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu.

Čitatelj upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku

Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna.

Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli

umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne

može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć.

Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom

razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom

Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de

Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak

doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje

gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu

kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima

prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes.

Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na

njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combray.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

JUNAK: Središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i

profesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme.

Događaji u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav prema

majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de

Guermantes.

MAJKA I BAKA: Dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu

Junaka i utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Protuteža su

sebičnim i taštim likovima koji okružuju Junaka.

CHARLES SWANN: Osim obitelji, Proust najviše prostora posvećuje

Swannu, pripadniku višeg građanskog sloja, ljubitelju umjetnosti i čestom

posjetitelju Proustove kuće. Za Junaka on je model intelektualne, fizičke i

moralne elegancije.

FRANCOISE: Izvanredan lik, kućna pomoćnica - gazdarica, koja u svojoj

odanosti tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti.

Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka

neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih likova u

romanu.

GILBERTE: Kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada ju je spazio

za vrijeme jedne šetnje combrayskom okolicom.

OPIS CRKVENIH ZVONIKA:

Znakovit je opis crkvenih zvonika viđenih u kretanju iz kočije - kako se

promatrač pomiče u prostoru, tako da se mijenjaju odnosi između zvonika.

Tako je i sa životnim dojmovima: protjecanjem vremena mijenja se kut

gledanja i isti motiv izgleda izmijenjen. Doživljaji su subjektivni i zato

relativni, isto je s bićima, ali i prostornim i vremenskim odnosima - oni se

mijenjaju s promjenom odnosa prema svijesti koja ih održava.

ZAKLJUČAK:

Proustovo je djelo moderno zbog tehnike tijeka svijesti, zbog monološko-

asocijativnog principa, zbog sinestezije, impresionističkog slikanja (ozračja)

riječima, zbog razlomljenosti vremena, velikog značenja snova

(nadrealizam), zbog esejističnosti...

Krleža - BARAKA PET BE

ŽIVOTOPIS:

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.)

smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u

Zagrebu, gdje se i školovao.

Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u

politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici"

nakon kojeg prestaje s političkim životom.

S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas,

Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus

stvaralaštva.

Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i

eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske

poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme

antiratne tematike.

Djela: ''Hrvatski bog Mars'' (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.),

''Povratak Filipa Latinovicza'' (1932.), ''Balade Petrice Kerempuha'' (1936.),

''Vučjak'' (1924.), ''Gospoda Glembajevi'' (1929.), ''U agoniji'' (1928.), ''Leda''

(1930.), itd.

O DJELU:

''Baraka Pet Be'' novela je jednog od najpoznatijih Krležinih djela, zbirke

novela ''Hrvatski bog Mars'' koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a

kao cjelovita zbirka izašla 1947.

Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i

podrugljiv naslov ''Hrvatski bog Mars'' po tome što Mars predstavlja

hrvatskog boga rata, te na ironičan način Krleža prikazuje stanje u

Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise hrvatskih seljaka i

intelektualaca.

Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu

istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj

impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih

meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je

uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti

gnjevnim i nepomirljivim.

Neke su od novela iz zbirke ''Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i

Tri domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj

književnosti. Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije

pojedinaca koji se pate i umiru bez ikakvog smisla i posebnog značenja.

TEMA: U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski

vojnik Vidović kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake

grof Axelrode koji nema suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na

teškoćama koje proživljavaju ranjenici. Na kraju nastaje pijanka koja dovodi

do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava napraviti reda, a Vidović

umire sam i napušten.

IDEJA: Krleža ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku.

Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo događaji iz Krležina vlastita

života. Krleža je ogorčen užasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i

ratnim razaranjima. Iako na pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno

prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On karikira rat, ali također

prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput životinja. Tu više

nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za

borbu te se prepuštaju sudbini.

VRSTA DJELA: novela (iz zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'')

VRIJEME RADNJE: stanje u Hrvatskoj 1916. godine

MJESTO RADNJE: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro-Ugarsku

Monarhiju

KRATAK SADRŽAJ:

Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.

Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt

u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake

hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa

Axelrodea koji obilazi ranjenike.

Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje

u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o Prvom

svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ),

svi napeto iščekuju prekid, odnosno udaljavanje zvukova pucnjeva.

Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof priređuje mimohod u čast

pobjede. Svi moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez

udova, medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a

tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu,

ali i on tada umre.

RAT između Austro-Ugarske i Rusije, a pobjedu ostvaruje Austro-Ugarska

OPIS ŠPITALA/BOLNICE:

Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i

oko 1500 ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno

teško stanje. Ranjenici nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za

gliste.

U baraci Pet Be također vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu.

Neprestano dolaze novi ranjenici.

U opisu je barake uočljiva ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost

ratovanja i nemar ljudi jednih za druge.

Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je

tijelom stajala etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik.

TRI GRUPE:

Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire

iz tijela ranjenika, ali ljudi samo leže i

šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje

se zbog toga samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo

proputuju kroz bolnicu jer uglavnom ne dočekaju novi dan.

OPIS KUPAONICE:

Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni

Vidović.

Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica

gadila i nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda

je bila smrdljiva i žuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena

sapunica i plivali krvavi zavoji i gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para

koja je smrdjela po blatu.

*Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje.

MIMOHOD/POVORKA:

Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad

Rusima.

Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je

trenutak najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku

vrstu mučenja jadnih ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću,

a zapravo se slavi pobjeda ne obazirući se na ranjenike.

Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi

mimohodom te da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom

mimohodu, čak su i oni koji ne mogu hodati bili nošeni.

Krleža mimohodom ismijava rat.

LIKOVI: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian

Axelrode

GROF MAXIMILIAN AXELRODE: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni

ranjenici iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U životu se iskazao kao

ambiciozan čovjek koji je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao

ostvariti jer smatra da je rođen u krivo vrijeme, stoga često ironično daje

komentare na tadašnja vremena. Smeta mu tadašnji politički poredak,

smetaju mu razvoj i industrijalizacija.

Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Željan je rata kako bi se

istaknuo, kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli

obični šef bolnice. U tome je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo

slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito poštuje tradiciju. Potječe iz

plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe njegov status. Ono

što je kod njega negativno je to što on žudi za ratovanjem, borbama i

vojskom samo zatoda se istakne, želi ono negativno iz sebičnih razloga.

Nema osjećaja za ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost ratom, slavom i

pobjedom grofa Axelroda potiče da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na

mimohod.

Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad

Hrvatskom.

OPIS VIDOVIĆA: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih

pluća koji je zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je

proputovao mnogim bojištima, još nikada nije bio u tako prljavoj bolnici,

osobito kupaonici koja odiše ružnim naturalističkim opisima.

U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je

predodređena za smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja

osam. Čak su se i ostali ranjenici kladili na Vidovića da neće dočekati jutro.

Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti, odnosno čekati taj kobni trenutak.

Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u tri već spomenute

grupe.

Ima negativan stav prema životu i žali što se uopće rodio. Zapravo, on ne

nalazi smisao u tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se

toliko apsurdno i besmisleno, osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti

zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra sramotnom. Iako ima želje za

životom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po špitalima.

Stav prema religiji: Vidović je okružen ranjenicima koji se mole svojim

bogovima i koji zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti

silnu bol kroz vjeru u boga, ali Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog

silnih je ratovanja i borbi u kojima je sudjelovao, čak i zbog općeg

apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega molitva ne može

utješiti jer on pruža ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruža, stoga ruke

ostaju prazne.

Jednom je prilikom Vidović osudio žene kao majke budućih krvnika, karikira

žene smatrajući ih onima koje će rađati buduće ratnike krvnike. Zgraža se

nad ponašanjem žena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola

poželi umočiti u blatnu posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao,

da mu je bilo teško, ali ga nitko nije primjećivao niti mu pomogao.

Ta je želja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u

kojem se nalazio, a Krleža motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su

se uvijek morali boriti za druge, odnosno za strance i tuđince. Vidovićeva je

pobuna

najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne

mareći za jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas!

Mir! Mene boli! Mene strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on

samo hropti, i krv mu navire na zube."

Vidović je također uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga

donijeli s povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo

se stanje pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović

je doživio veliko razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci,

prljavštinom i smradom, zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad

je umirao broj devet, a pijane bolničarke ništa nisu poduzele.

I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao

sramotnom. Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu

dostojno pomagali ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli.

KONTRAST VIDOVIĆA I AXELRODEA:

Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom.

Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod,

njegovu žrtvu i patnju u borbi za tuđe ciljeve jer hrvatski se narod ne može

boriti za sebe, nego samo za tuđince. Ističemo ga kao lik koji svojim

turobnim mislima iskazuje antiratne stavove hrvatskog intelektualca.

Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a

ujedno oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja,

te stavove imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda.

STIL I JEZIK:

Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krležina rodnog kraja.

Često koristi dijalektizme, tuđice, poredbe, ali i arhaizme.

Krležin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je

vrlo obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo

također biti dobro obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se

vidi iz samog djela jer često piše kratke rečenice na različitim jezicima od

kojih se ističu latinski, mađarski, francuski...

U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom

odnosno kajkavskim dijalektom.

ELEMENTI EKSPRESIONIZMA: nemir i kaos koji vladaju u bolnici;

prevladavaju ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika,

izgubljenost i osamljenost lika Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz

masovne scene u mimohodu; prikaz ratne bolnice

ELEMENTI NATURALIZMA: detaljno opisivanje ružne kupaonice; opisi

krvavih rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i

nitko ne mari za njega; ljudi se ponašaju poput životinja i dehumaniziraju se;

masovna scena mimohoda; opsjednutost smrću; uglavnom su odlike

ekspresionizma slične odlikama naturalizma

ELEMENTI REALIZMA: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika

Vidovića u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za

karakterizaciju likova; javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite

stavove; socijalna i psihološka karakterizacija likova

Camus – STRANAC

ŽIVOTOPIS:

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist.

Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne

vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti

života.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.

Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora.

1945. g. postaje glavni urednik lista “Le Combat”, a od 1947. se posvećuje

isključivo književnosti.

Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine.

Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost

poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na

modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika;

umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri.

Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu

današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu

mjeru”.

Poginuo je u automobilskoj nesreći.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman lika

MJESTO RADNJE: Alžir

O DJELU:

''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i

besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je

saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen

zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno

potukao s njegovim prijateljima.

Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici,

s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i

o smrti koja mu preostaje.

Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i

kratkim rečenicama.

Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film.

Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću,

jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji

se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je

primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom

sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih

situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima.

''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne

govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima,

već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i

nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji

priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine

sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je

svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu.

Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo.

Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom

uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za

njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov

prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i

kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je

varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.

Potukao se sa njezinim bratom.

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je

imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto

pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao

crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa

izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu

je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače

padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše

premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su

sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je

boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

CELESTE, Mersaultova majka

EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma

VRATAR DOMA

MASON i njegova žena

VLASNICA RESTORANA u kojem se Mersault hrani

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh

- usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja

po maminu lijesu, kao da se lutak razglavio

KRATAK SADRŽAJ:

Radnja se romana događa u Alžiru.

Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom

bezbroja malih, beznačajnih ljudi.

Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas

je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji

djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,

kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio

ove ispovjedi.

Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu

vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema

potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova

života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način.

Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u

okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za

Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa

dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem.

Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do

preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i

suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati

nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan

razlog pokajanja, niti se želi spasiti.

Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon,

sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti.

Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je

užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog

postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od

života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

O majci:

''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao.

Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio

potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''

Nakon majčine smrti:

''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi

sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama

nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji

izraz.''

Šoljan - KRATKI IZLET

O KNJIZI:

NAKLADNIK: Večernji list, d.d., Zagreb, 2004.

ZA NAKLADNIKA: Klaus Schauer

UREDNICI: Branka Primorac, Seid Serdarević

LEKTORICA I KOREKTORICA: Tatjana Dobričević

ŽIVOTOPIS:

Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine.

Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Uređivao je časopise ''Međutim'', ''Krugovi'' i ''Književnik''. Radio je kao

profesionalni književnik.

Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i

europskoga pjesništva i proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog

jezika.

Umro je u Zagrebu 1993.

Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele

''Specijalni izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'',

itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

- pisac priča o prijatelju Roku

- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru

- kreću na izlet u Gradinu

- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega

- krenuli su pješke

- tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo...

- Petar je otišao natrag

- na kakvog su to starca naišli?

- zašto je Vladimir ostao sa starcem?!

- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu

- Roko i Ante sami nastavljaju put

- pronašli su obrasli samostan

- susreću fratra

- a kakav je to uopće jeziv samostan??

- sve su freske koje su tražili uništene

- Ante odlazi natrag, sam

- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ:

Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je

Ante novinar, pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare

građevine i freske.

Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je

dana ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se

autobusom kroz pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus

pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje su krenuli pješke.

Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene

koje su stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide

natrag. I otišao je.

Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni

starac. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše

Vladimir. Kada je ekipa trebala poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje

kod starca.

Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od

kojih je Ivan kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu

živjeti. I dvije Ofelije su se odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i

Ante.

Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su

tražili. U njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu,

htjedeći im pokazati freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo

urlati na Roka, govoreći mu da je on kriv što su završili usred ničega. Odluči

sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi hodnik uspio doći na čistinu

i vratiti se kući.

Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

ROKO:

''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko

tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku

našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo

prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili

kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude

još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi

čuvaju.''

ANTE:

''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući

svojem starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i

povremeno smo obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome

da je on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar,

pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo: možda je mislio da je

privlačnost uzajamna.''

''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''

Tuto il mondo e una vukojebina.

Homer - ODISEJA

ŽIVOTOPIS:

Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu životu, a u 18. se stoljeću

pojavila sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje''

(homersko pitanje).

U vremenskom određivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga

smatraju suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drže da

je živio 100, a neki 400 godina poslije tog rata.

I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak

najstarija i u starini najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno

mjesto navodi eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom između 9.-8. st.

pr. Kr.

Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je,

potucajući se iz jednog kraja u drugi, živio od recitiranja svojih pjesama.

VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja

SADRŽAJ:

I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha

Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi

u svojem vijeću sami među sobom složili da se Odisej napokon vrati u svoje

kraljevstvo, pošto ga je Kalipsa veoma dugo zadržavala na svojem otoku

Ogigiji. Božica Atena, osobita Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k

Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga mlada gospoda prose Odisejevu

ženu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kažu, njezin se muž više neće

vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu Telemahu

predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi

ljude u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje

gozbe, te neka pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita

jesu li što čuli o njegovu ocu. Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do

večeri, a zatim se raziđu svojim kućama. I Telemah ide spavati.

II. Itačani vijećaju. Telemah odlazi na put

Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuži na prosce koji mu

zatiru kuću i moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da

tome svemu nisu krivi prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U

visini se pojave dva orla te se počnu boriti; tada starac Haliterso veli da to

sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, također prosac, smije se starcu.

Telemah traži da mu daju lađu da ide u svijet tražiti oca. Mentor podsjeća

Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi

zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i

raspusti skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku

Mentora te mu reče da će mu pribaviti lađu i obeća da će putovati s njim.

Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi sluškinji Eurikliji da mu spremi

brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u liku Mentora izmoli

lađu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute morem.

III. Šta se radi u Pilu

Nestor upravo žrtvuje s narodom Posidonu žrtvu, kad dođe Telemah s

Mentorom (Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li

išta o njegovu ocu, a Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je

sam putovao kući od Troje, spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu

osvetu, te upućuje Telemaha da ide k Menelaju, da će mu on znati reći nešto

o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao kojekuda. Atena predvečer

ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i obeća žrtvovati joj

govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze se s

Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i

drugi dan stignu u Spartu k Menelaju.

IV. Šta se radi u Lakedemonu

Menelaj upravo ženi sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti

Telemaha i Pizistrata. Za večerom Helena, Menelajeva žena, razveseli goste

koji su se rastužili čuvši iz Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan

pita Telemah Menelaja što zna o njegovu ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o

Odiseju, nego pripovijeda svoje doživljaje poslije propasti Troje; između

ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim bogom Protejom

koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke događaje što su ih doživjeli

ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako

će ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a

kraljicu dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u

svijet; zaim se stane moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi

radostan san koji ju utješi. Prosci zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati

Telemah s puta.

V. Spilja Kalipsina. Čamac Odisejev

Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi

Odisej već sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg

otoka. Kalipsi se ta zapovijed ne sviđa, ali se pokorava i kaže Odiseju neka

gradi čamac, a kad ga je Odisej načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu.

Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove plovidbe opazi ga Posidon i digne

oluju, uništi mu lađu, te bi Odisej propao da mu se nije smilovala pomorska

božica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi. Odisej se

jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok

Sheriju.

VI. Odiesj dolazi u Feačku

Božica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da pođe ujutro

na vodu prati rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na

kolima s nekoliko dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a

njihova buka probudi Odiseja, koji se nato stane moliti Nausikaji da mu se

smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s njom u grad k njezinu ocu,

ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom djevojkom, u

grad da ne bi bilo kuđenja, već neka poslije nje dođe u grad i lako će naći

Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju božice Atene.

VII. Odisej dolazi k Alkinoju

Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena

u liku djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaže mu

Alkinojeve dvore. Kad Odisej stupi unutra, nađe kralja i kraljicu i najodličnije

Feačane. Odisej se savije kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju lađu

da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti

u njegovu domovinu. Za večerom kraljica Areta prepoznaje ruho na Odiseju i

pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne odgovara tko je, već samo veli

da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od Kalipsina otoka do

feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na počinak.

VIII. Odisej među Feačanima

Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti

njegovoj kući. Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se

mladež na rvanje. Među rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom.

Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati jedan ljubavni događaj Aresa i

Afrodite, a mladež igra uz tu pjesmu. Zatim feačka gospoda skupe darove

Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom konju

kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi

pjevač i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto

plače.

IX. Pripovijest o Kiklopu

Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaže da se najprije namjerio na

Kikonce, da im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom

družbom. Brodeći otamo baci ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do

kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest drugova i pođe razgledati

zemlju. Lutajući otokom dođu do spilje Kiklopa Polifema, koji je bio

Posidonov sin. Oni uđu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s

njima u spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju pođe za rukom opiti

Kiklopa vinom, pa dok je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim

drugovima jedino oko iz glave. Sutradan mu Odisej sretno izmakne, pa kad

bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop baci za njim golemi

kamen, no ne pogodi ga.

X. Eol. Lestrigoni. Kirka

Ploveći od kiklopske zemlje, dođe Odisej s drugovima do otoka na kojem je

kraljevao Eol, kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove

svezane u mijeh; samo Zefir nije bio svezan te on tjeraše lađu prema Itaci.

Na putu drugovi u zao čas razvežu mijeh i svi vjetrovi izlete pa lađu

potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove otjera od

sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na

Lestrigonce, koji mu unište jedanaest lađa i dosta drugova. Odiseju ostane

samo jedna lađa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je

živjela Kirka, koja polovinu njegova društva, kad dođu k njoj, pretvori u

svinje. Odiseju u pomoć priteče bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu

kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom travom Odisej nadvlada Kirku

i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude. Kod Kirke proboravi

Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni svijet pitati

proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u

Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor.

XI. Mrtvačko carstvo

Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je živio na granici mora i

oceana. Tu nađe Odisej ulaz u podzemni svijet i žrtvuje žrtvu; nato se stanu

skupljati premnoge duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv žrtve prije

negoli se napije Tiresija. Najprije on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu

sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju, zatim Tiresiju, kojega pusti piti,

i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej pusti svoju majku da

pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon njegova

odlaska. Tada dođu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; dođe

Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i

suca Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla.

Tada se tek Odisej vrati iz tih krajeva.

XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda

Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga

čeka na putu i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet

prođe on sretno pokraj Sirena, ali kad dođe do Scile i Haribde, šestoricu mu

drugova proguta Scila. Drugovi ga zatim nagnaju da krene lađom prema

trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja goveda i ovce. Vjetrovi im ne

daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane, oni zakolju

nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine.

Helij tuži Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije,

kazni smrću na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi

nekako do Kalipsina otoka Ogigije, ali tek nakon devet dana.

XIII. Odisej brodi od Feačana i dolazi na Itaku

Kad već Odisej ispriča svoje doživljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a

Alkinoj ga opet počasti. Predvečer uđe Odisej u lađu i feački ga veslači

odvezu do Itake i ostave ga na itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo

spava. Veslači otplove od Itake, ali im Posidon blizu Sherije pretvori lađu u

kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i tada dođe k njemu Atena

u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se očituje da je

ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce;

a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka.

XIV. Odisej se sastaje s Eumejom

Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo

dočeka neznana prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej)

veli Eumeju i kune se da će se Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje.

Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o sebi, kako je mnogo lutao i kod

Tesproćana čuo za Odiseja. Uto dođu Eumejovi momci sa svinjama s paše.

Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi spavati, a

Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je

noć hladna. Eumej iziđe iz kolibe da spava kod svinja.

XV. Telemah dolazi k Eumeju

Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze

s Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom

u lađu i Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone rođaci čovjeka

kojeg je on ubio. U isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej

pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali

ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s društvom do Itake; drugovi

se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju.

XVI. Telemah prepoznaje oca

Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u

grad da joj javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u

grad, Atena pretvori starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se

očituje sinu Telemahu. Zatim se njih dvojica stanu dogovarati kako će

osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi lađa Telemahovih

drugova, koji također šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio. Ubrzo

doplovi i zajednička lađa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i

kupe se na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu

odluku, dođe među njih i žestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah

onda dvolično uvjerava Penelopu da Telemahu nijedan prosac neće učiniti

ništa nažao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena opet pretvara Odiseja u

stara prosjaka.

XVII. Telemah se vraća u grad Itaku

Ujutro pođe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo

poslije Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom

Melantejom, koji Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već dođu u

kraljevski dvor, pas Argos u starom prosjaku prepozna svog gospodara

Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i Odisej pođe od jednoga

do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj napadne na

njega i udari ga podnožjem. Penelopi to bude jako žao i dade pozvati k sebi

prosjaka da joj kaže je li što čuo o njezinu mužu, a Odisej odvraća da će doći

navečer. Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom

dvoru.

XVIII. Odisejovo rvanje s Irom

U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji želi otjerati drugog prosjaka što ga

nalazi kod prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zažele

prosci da se njih dvojica bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako

se oba prosjaka uhvate oko pojasa. Odisej za čas svlada Ira i teško ga

ranjena baci pred vrata. Penelopa dođe među prosce i kori sina što je

dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju.

Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac

Eurimah, koji baci podnožje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziđu svi

u svoje kuće na spavanje.

XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu

Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oružje da ga prosci

ne mogu pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja

ga, dakako, ne poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov,

a brat Idomenejev; da je prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja,

kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje kaže da je u tesprotskoj zemljičuo za

Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica zapovijedi sluškinji Eurikliji da

strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po brazgotini na nozi, ali

joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa veli da će

sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji

pobijedi kad vidi da već ne može drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja

također otpravi na počinak.

XX. Događaji prije ubijanja prosaca

Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih

gleda pun gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve

te bezakonike. Pred jutro dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih

razabire da će mu djelo poći za rukom. Nakon toga dođe Eumej sa svinjama,

a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za gozbu. Filetije ljubazno govori

s nepoznatim prosjakom i ljuto žali za Odisejem kojeg već jako dugo nema.

Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno znamenje

i oni pođu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu,

ali ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se

smiju. Penelopa dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se

oni goste.

XXI. Postavljanje luka

Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim

odapeti strijelu kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje

pođe za rukom, ona će se udati za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud,

nijedan ne može napeti luk, zato daju naložiti vatru i donijeti loj da se luk

ugrije i namaže ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziđu Filetije i Eumej iz

kuće, a Odisej za njima pa im kaže tko je on i neka pozatvaraju vrata da ne

bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti

luk, te dođe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli

Odisej da njemu daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva

mu dopuste nakon što ih Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i

prostrijeli sve sjekire.

XXII. Ubijanje prosaca

Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da

je on Odisej. Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah

ubijaju jednog za drugim, a kozar se Melantej nekako iskrade i donese

proscima oružje iz sobe u kojoj je bilo skriveno, a koju je Telemah zaboravio

zaključati. Melantej ode po drugi put po oružje, ali ga uhvate Eumej i Filetije

pa ga svežu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim oružjem ne mogu

obraniti jer božica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku lastavice,

gleda boj i svojom božanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim

drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane

Telemaha i Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim

pomoćnicima da tijela prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od

krvi. Nakon toga objese dvanaest besramnih sluškinja i iza žestokih muka

ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću sumporom da ju očisti od

grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo pozdravi.

XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja

Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona

baš i ne vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu nađe

Odiseja, no još ne vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu

kako nitko u gradu ne bi otkrio da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a

Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on reče Penelopi tajnu o njihovoj

bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa povjeruje da je to

Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na

počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena

produži noć da ono dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doživljaje.

Prije nego usnu, Odisej Penelopi pripovijeda ukratko što je doživio otkako je

krenuo od Troje. Ujutro Odisej ustane i ode s Telemahom, govedarom i

svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu.

XXIV. Umir

Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na

Ahilejovu i Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda

Agamemnonovoj duši kako se Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto

vrijeme dođe Odisej s onom trojicom k ocu Laertu, koji živi izvan grada u

voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaže da je on njegov sin

Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin u kuću,

gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim

sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio

Eupit, ubiti Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim

drugovima iziđe u boj, njegov otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj

završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona pomiri Odiseja s njegovim

narodom.

O DJELU:

''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg

ratovanja pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doživljava

mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima,

Odisej se vraća na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima

koji su opsjedali njegovu ženu Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov

imutak.

Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi

obogaćeni prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a

pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep

je umetnut i motiv o sinu koji ide u potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom

pogledu produbio priču o Odiseju time što je s pustolovnim putovanjima

povezao motiv o povratku muža koji izbavlja svoju obitelj iz nevolje.

Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u službi

temeljnog motiva, a jedinstvo je izraženo u strastvenoj želji junaka da se

vrati u domovinu i obitelj.

Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne

računaju Odisejevi doživljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam

Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja.

Najveća je razlika između ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U

''Odiseji'' su bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa među

ljudima. Od bogova se samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao

zaštitnica. U njezinu je liku sabrano mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao

takva, javlja se ona i u snovima, osobito u drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon

Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi Posidon i Helij podosta

su bezlični. Njihova je srdžba opravdana zbog toga što su i Odisej i njegovi

prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao

pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi.

O LIKOVIMA:

Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuđivanje i

prijevara sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva žeđ

za novim saznanjima najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno

produbljen lik. Bračna vjernost i ljubav prema domovini daju mu snagu da

strpljivo podnosi sve opasnosti i poniženja.

Uz Odiseja, najviše se ističe njegova žena Penelopa kao uzor bračne

vjernosti. Nju rese mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva.

Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje

budi se prvi osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav.

Nausikaja je bez sumnje najdražesniji lik grčke poezije.

Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći,

gospodari - sluge.

ILIJADA

I. pjevanje:

Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijećaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja, uzima njegovu robinju Briseidau. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Tetida, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

II. pjevanje:

Odisej potiče Grke na borbu. Homer iznosi opise brodova te trojanskih saveznika.

III. pjevanje:

Paris izaziva Menelaja na borbu.

IV. pjevanje:

Započinje bitka.

V. pjevanje:

Diomed ranjava Afroditu i Aresa

VI. pjevanje:

Glauk i Diomed pozdravljaju se i darivaju za vrijeme borbe. Hektor se vraća u Troju,gdje se pozdravlja sa svojom obitelji sluteći da ih više neće vidjeti budući da odlazi u rat.

VII. pjevanje:

Hektor se bori s Ajantom.

VIII. pjevanje:

Bogovi se povlače iz bitke.

IX. pjevanje:

Agamemnon se povlači.

X. pjevanje:

Diomed i Odisej uhode Trojance.

XI. pjevanje:

Paris ranjava Diomeda, a Ahilej šalje Patrokla u borbu.

XII. pjevanje:

Ahejci se vraćaju u svoja uporišta.

XIII. pjevanje:

Posejdon potiče Grke na borbu.

XIV. pjevanje:

Hera pomaže Posejdonu.

XV. pjevanje:

Zeus zabranjuje Posejdonu i ostalim bogovima da se upleću u sukob.

XVI. pjevanje:

Patroklo posuđuje Ahilejev štit i oružje, ulazi u bitku, ubija Sarpedona. Na posljetku biva ubijen od Hektora

XVII. pjevanje:

Vojske se bore oko Patroklova tijela i oružja.

XVIII. pjevanje:

Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i dobiva novo oružje koje mu je iskovao sam Hefest, na nagovor Ahilejeve majke Tetide. Ahilejev je štit imao nekoliko slojeva, a detaljno je prikazivao dva grada (simbolika razdora između Trojanaca i Ahejaca).

XIX. pjevanje:

Ahilej se miri s Agamemnon te se vraća u bitku.

XX. pjevanje:

Bogovi se vraćaju u bitku. Ahilej pokušava ubiti Eneju kojemu pomognu bogovi.

XXI. pjevanje:

Ahilej se bori i susreće Hektora ispred vrata Troje.

XXII. pjevanje:

Ahilej ubija Hektora i vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.

XXIII. pjevanje:

Održavaju se igre u Patroklovu čast.

XXIV. pjevanje:

Ahilej predaje Prijamu tijelo njegova sina Hektora.

Likovi [uredi]

Ahejci (Αχαιοί) - Grci o Ahilej (Αχιλλεύς) - vođa Mirmidonaca, grčki prvak i vojnik, njegova je srdžba pokretač

radnje o Agamemnon (Αγαμέμνων) - mikenski kralj, Menelajev brat, zapovjednik ahejske vojske,

njegova su djela uzrok Ahilejeve srdžbe o Patroklo (Πάτροκλος) - Ahilejev najbolji prijatelj i borac o Nestor (Νέστωρ), Menelaj (Μενέλαος), Diomed, (Διομήδης), Idomenej, (Ιδομενεύς) i

telemonojski Ajant (Αίας ο Τελαμώνιος), kraljevi grčkih polisa, vođe svojih vojski pod Agamemnonovim zapovjedništvom

o Odisej (Οδυσσεύς) - kralj i ratnik, poznat po svojoj lukavosti koja je glavna sastavnica Odiseje

o Kalhant (Κάλχας) - moćan grčki prorok i vrač, vodio je Grke svojim predviđanjima

Trojanci i saveznici o Hektor (Έκτωρ) - Prijamov prvorođenac, vođa Trojanaca o Prijam (Πρίαμος) - trojanski kralj o Paris (Πάρις) - trojanski princ i Hektorov brat, znan i kao Aleksandar, oteo je Helenu te to

postaje uzrokom Trojanskog rata. o Eneja (Αινείας) - Hektorov rođak i poručnik u vojsci o Glauko i Sarpedon - vođe likijskih snaga

Žene o Helena (Ελένη) - bivša spartanska kraljica, Menelajeva žena, sadašnja Parisova družica o Andromaha , (Ανδρομάχη) - Hektorova žena, majka njihova sina Astinaksa o Hekaba (Εκάβη) - trojanska kraljica, Prijamova žena, Hektorova, Kasandrina i Parisova

majka. o Briseida - robinja koja je bila Ahilejeva nagrada koju mu je Agamemnon oduzeo što je

rezultiralo Ahiljevom srdžbom