Hoću li se spasiti ili ću se izgubiti?

Jesi li pobožni čitatelju, ikada gledao, kako se

dječica zabavljaju čupajući listiće cvijeća da

im pokaže budućnost? Eno ti, na primjer, one

djevojčice koja želi znati hoće li poći u raj ili u

pakao. Kako iskine i baci koji bijeli listić, ona

ponavlja: Raj!... Pakao!... Raj!... Pakao!... sve

dotle, dok se ne zaustavi na posljednjem koji

će kazati svoju strašnu riječ. Ako joj je sreća

bila sklona i poklonila joj, uz tako malu cijenu,

Raj, ona se veseli i klikće od radosti; ali ako se,

naprotiv, nevini cvijetić usudio da ju osudi na

pakao, tada se dijete buni i ljuti i započinje igru

s drugim cvijetom sve dotle, dok ne dobije

odgovor koji želi.

Pa dobro, zar se i naš život ne bi mogao usporediti s cvijetkom koji mi čupkamo dan

po dan, sve dok se, pokošeni kosom smrti, ne nađemo pred božanskim Sucem, koji će

nad nama izreći nepromjenjivu osudu: ili raj ili pakao? Znamo dobro, da kad se djeca

pitaju o svojoj sudbini na način koji smo već spomenuli, da je to igra i da se sudbini

ne daje druga važnost negoli kao igri. Ali smijemo li mi svoj život smatrati kao prostu

igru ili kao neku zabavu? Zar nas vjera ne uči, da je nama život velika dužnost, pun

najstrašnije odgovornosti? Da između svih stvari koje smatramo važnim na zemlji,

ima jedna koja je za svakoga apsolutno nužna, štoviše, koja je jedina neophodna, a ta

je: spasiti svoju dušu? Jesmo li ikada na to mislili ozbiljno? Ako jesmo, da li smo se

onda iskreno zapitali: „Hoću li se ja spasiti, ili ću se možda izgubiti? Hoću li jednog

dana biti kao anđeo obučen u svjetlo i neumrlu dušu u Raju, ili ću biti kao sotona

okružen vatrom i u vječnim mukama u paklu?“

Odgovara i uređuje: vlč. Hrvoje Poljak, župnik župe sv. Filipa i Jakova ap.

NOVI VINODOLSKI

p r e u z e t o i z k n j i ž i c e „ V e l i k o o b e ć a n j e “ , Š i b e n i k 1 9 8 4 .

Pa dobro, Isus sa svojim „Velikim Obećanjem“ oslobađa nas te strašne

neizvjesnosti i daje nam ovo utješno obećanje: „Imat ćeš milost konačne

ustrajnosti, to jest: spasit ćeš se i otići u Raj, ako se pričestiš devet puta, u devet

prvih petaka, za devet mjeseci uzastopce.“

Evo, dakle, Isus u ovom času stavlja u tvoje ruke „Ulaznicu u Raj“ i daje ti

„Zlatan ključ“, koji će ti jednog dana otvoriti rajska vrata. Do tebe je da se

okoristiš ovom zaista izvanrednom milošću koju ti nudi Njegovo Milosrdno Srce.

Oduševljen ovim osjećajima, pristupi s velikom vjerom svetoj Pričesti i

pobožno ponovi ovu

m o l i t v u :

O preslatko Srce Isusovo, koje si otkupilo bijednu moju dušu cijenom

svoje božanske Krvi, daj mi da dobro shvatim, kolika je dragocjena milost

koju mi hoćeš dati s tvojim „ V e l i k i m O b e ć a n j e m “, da svladavši

sve zapreke koje će mi sotona pokušati podmetnuti, uzmognem s pravom

v j e r o m , l j u b a v l j u i duhom z a d o v o l j š t i n e primiti ovih

d e v e t P r i č e s t i , da živim kao pravi kršćanin i tako osiguram spasenje

svoje duše. Presveto Srce Isusovo ja vjerujem u tvoju ljubav prema meni,

i siguran sam da me nećeš zapustiti. Amen.

Isus se prikazuje na oltaru, pred svim pukom, kao malo Dijete

Pročitaj, moj pobožni čitatelju, ovo čudo koje je učinila neizmjerna Ljubav

tvog Boga, da bi, dok primaš svete Pričesti u ove prve petke, uvijek bila u tebi živa

vjera u stvarnu prisutnost Isusovu u Svetoj Hostiji.

20. travnja 1905. – kako su onda javljali španjolske novine – prikazao se Isus

Djetešce u španjolskom gradu Manzenedi pred čitavim narodom.

U crkvi redemptorista upravo su završavale duhovne vježbe svečanim obredom

zadovoljštine. Župnik Don Petar Rodriguez izložio je Presveti Sakramenat i veliko

mnoštvo pobožna svijeta, poslije presvetog Ružarija, slušalo je propovijed oca

Mariscala, jednog od misionara.

Najednom, propovjednik nenadano presta govoriti jer je narod obuzela neka

tajanstvena uzbuna. Oni koji su sjedili digli su se na noge, popeli se na klecala i

klupice; a drugi se izdizali navrh prstiju da bolje vide, dok je čitavom crkvom

šumorio neki mukli šapat. Propovjednik nije znao kako da to protumači, pa

opomenu slušatelje da ne povrjeđuju štovanje koje su dužni dati veličanstvu Boga

prisutna u klanjanju vrijednome Sakramentu, i postiže da se za nekoliko trenutaka

ljudi malko umire.

Ali eto, neka djevojčica od sedam godina, svojim srebrnim glasićem stane

vikati: „Hoću i ja vidjeti Djetešce!“

Na taj poklik vjernici se više

nisu mogli suzdržati. O. Mariscal

se okrenu prema oltaru kamo su

bile uprte oči sviju, pa i on ugleda

veliko Čudo koje je bilo tako

duboko potreslo sav onaj narod.

I župnik klečeći pred oltarom,

promatrao je sav zanesen ono

slatko viđenje. Na mjestu

Pokaznice, vidjelo se Djetešce, kojemu bi bilo oko šest ili sedam godina, obučeno

u odijelo bjelije od snijega, kako se milo smiješi vjernicima i pruža ručice prema

njima. Sa božanskog lica, svega prelivena čarobnom ljepotom, strujale su zrake

žarkog svjetla, a njegove oči sjale se kao dvije zvijezde. Na prsima se mogla

opaziti rana, iz koje je curio mlaz krvi i silazio niz bijelu haljinu bojeći je

crvenilom. Viđenje je potrajalo nekoliko minuta, a onda nestade.

Sveti obred se one večeri nastavio u suzama i uzdasima, i ispovjedaonice su

bile pune sve do ponoći; jer svi su htjeli da se ispovjede kako bi sutradan mogli u

svetoj Pričesti primiti ono prekrasno Djetešce koje im se ukazalo na oltaru.

događaj je donio i Glasnik Srca Isusova 1906. godine (talijanski)

O Isuse, daruj mi Tvoj Božanski život. Neka kola Tvoja čista i dragocjena Krv

cijelom snagom u mom srcu. Tebi poklanjam svo moje biće. Izmijeni me u Tebe i

učini me sposobnom u svemu vršiti Tvoju svetu volju i ljubiti Tebe. O moj slatki

Zaručniče, Ti znaš da moje srce nikog ne poznaje osim Tebe. Ti si otvorio u mom

srcu nezasitne dubine, ljubiti Tebe. Od prvog trenutka, kad sam Te upoznala,

započelo je moje srce Tebe ljubiti i utonulo je u Tebe, moje jedino Dobro. Tvoja

čista i svemoguća ljubav neka je poticaj djelovanju. Tko može razumjeti dubinu

Tvojeg milosrđa što izvire iz Tvog Srca? M ol i tva s ve te F aus t i ne ( us p . D n832)

Trinaestogodišnji dječak, poslije 15 dana, nenadano se budi iz bunila uoči prvog petka u mjesecu

U mjesecu svibnju 1913. razboli se u Genovi neki pobožni dječak, od 13

godina, i bolest ga spopade tako žestoko da je odmah od prvih dana izgubio

svijest, i nije bilo nade da bi je mogao opet zadobiti. Njegova bijedna majka bila

je sva izvan sebe od žalosti, jer se bojala, ako umre bez Sakramenata, da će se

zauvijek izgubiti. O kad bi Bog dao, da sve majke znaju na taj pravi način ljubiti

svoju djecu! A ipak, onaj dragi bolesnik bijaše tako pobožan Presvetom Srcu

Isusovu i već je bio započeo Pričesti devet prvih petaka.

Zar ga je Isus mogao zapustiti u onim posljednjim trenucima?

Bilo je već petnaest dana da je u bunilu. I na dan 5. lipnja, uoči Prvoga petka

onog mjeseca, najednom, na veliko čudo sviju, prenu se kao iz sna i zapita:

– Koji je sutra dan?

– Prvi petak – odgovori majka.

– A kako ću se sutra moći pričestiti, kad sam u krevetu?

– Ne boj se, moj sine, Isus je tako dobar da će on sam doći k tebi u pohode, kad ti

ne možeš u crkvu – odgovori majka sva sretna, i odmah pozvaše njegova

ispovjednika. Bolesnik se potpuno pri svijesti ispovijedi, onda se pomoli, pa opet

upadne u svoje mrtvilo i probudi se tek sutradan kad mu donesoše svetu Pričest.

Kad je završio kratku zahvalu, opet upadne u dubok san. Za svih dvanaest dana

što je još živio, nije više davao nikakva znaka svijesti.

Napokon, 18. lipnja, preda Bogu svoju lijepu dušu, a On ga je vjeran svom

obećanju, možemo biti sigurni, primio u kraljevstvo svoje Slave.

Taj događaj koji pripovijeda vlč. Ardito u svojoj knjizi „Presveto Srce Isusovo, uzdam

se u Te“, donijela je u svoje vrijeme i „Duhovna sedmica“ u Genovi, a potvrdile su ga

osobe potpuno dostojne da im se vjeruje.

POBOŽNI UZDAH:

O Presveto Srce Isusovo, ufanje onima koji u Tebi umiru, smiluj nam se!